Povežite se sa nama

DUHANKESA

Ukus hladne kafe

Objavljeno prije

na

,,Sa petnaest godina, život mi već ima ukus hladne kafe. A trebao je biti vreo, sladak i mirisan”. Sjetio se ove svoje izjave kojom je zabezeknuo i sebe i svoje društvo, vršnjake iz VIIIa razreda osmogodišnje škole. Prvi put je sa njima, bez roditelja, slavio rođendan. Pred zoru, na rastanku, dok mu se učinilo da pada s nekog mosta, otela mu se ta rečenica…

…Zagrcnuo se od ledene vode. Pridigao je poslednjom snagom glavu toliko da pogleda gdje je i da mu usta i nos budu slobodni za disanje. Ležao je u brzom planinskom potoku. Njegov reno 4, ležao je prevrnut i razbijen u snijegu. Silueta mosta s kog je u vožnji skliznuo i pao zbog poledice, ocrtavala se na sivom zimskom nebu. Svu noć je slavio svoju magistraturu sa drugovima iz škole. Krenuo je pred zoru. Nije mogao pomjeriti ni noge ni ruke. Kvadriplegija. Znao je da bi ovakva povreda kičme mogla vrlo brzo postati kobna. Ako ne održi glavu iznad vode, utopiće se, ako je održi dovoljno dugo da se ne utopi, umrijeće od hipotermičkog šoka u ledenoj vodi… Sasvim klonuo osjeti kao mu se pluća pune vodom koja je sve više dobijala ukus hladne kafe…

 

…Već u agoniji, čuo je glasove ljudi… Osvijestio se u bolnici… Glavna sestra nagovarala je hirurge da mu ne šišaju gustu crnu kosu skupljenu u samurajsku punđu! ,,Nikada nismo vidjele ljepše lice, ni ljepšu kosu, doktore! Ostavite nam da ga gledamo. I tako neće još dugo!”…Mjesecima u rehabilitacionom centru na urgentnom odjeljenju… čuo je glas svog profesora kod kog je magistrirao… Godinu dana je proveo u specijalizovanoj ustanovi za paraplegičare u Sloveniji… Posjetila ga je supruga. Počela je dolaziti redovno, svake nedelje. Onda su njene posjete prorijedile, pa sasvim prestale… Jedna mlada sestra, Slovenka, potpuno se posvetila njemu. Ili njegovanju onoga što je od njega ostalo. Ostala je gusta sjajna crna kosa, skupljena u samurajsku punđu. Sada je tu bila i lijepo kresana crna brada. Na njegovom izuzetno markantnom licu ostale su da sijaju i njegove ćilibarski žute vučje oči… Jednom su mu pokazali njegovu fotografiju sa naslovne strane nekog magazina… Pročitao je naslov reportaže o sebi: Nepobjedivi samuraj, samuraj jači od smrti ili tako nešto…

Kada su ga vraćali u rodni grad, da produži to mučenje, nazvano liječenje u banji, na koje se sveo njegov čemerni život, mlada medicinska sestra Slovenka, dala je otkaz i pošla s njim. Grad je brujao od ogovaranja… Onda je njegova žena preko advokata zatražila od njega saglasnost za razvod. Zbog sramote što je (s njim?; zbog njega?; zbog sebe? ; iz sažaljenja?; iz očaja?; zbog ljubavi?) došla i ta mlada Slovenka, iako je on oženjen čovjek sa dvoje djece…Nije ništa rekao na ove optužbe…dok je glavna bolničarka, bliska rođaka njegove žene, pokušavala da je odvrati od te sumanute ideje o razvodu, ukazujući na svu apsurdnost njene ljubomore, s obzirom na njegovu kvadriplegiju… ni dok je njegova žena kroz plač grcala da se ona ne razvodi zbog ljubomore, nego od sramote što je ta mlada djevojka sposobna da njega takvog, voli više od nje koja mu je rodila dvoje djece…

Jedno rano popodne došao je njegov profesor. ,,Zaista izgledaš više kao samuraj nego što je ikada neki samuraj izgledao!”…Držao mu je čašu svojom rukom dok je pio sok. Nije bio žedan, ali je to učinio da pokaže profesoru koliko je neprimjereno govoriti o samuraju koji ne može ni čašu držati svojom rukom. Na pitanje šta supruga (profesor je poznavao cijelu njegovu porodicu) ima protiv mlade bolničarke, osmjehnuo se i rekao: ,,Ima pravo. Doznala je da se odlično slažemo u seksu!”

Liječnik K. i njegova djevojka stajali su nad tijelom mladog čovjeka koje su upravo izvukli iz studenog potoka. Crna gusta kosa skupljena u punđu davala je njegovom markantnom licu izgled samuraja. Ćilibarski žute vučje oči bile su otvorene. ,,Ko zna koliko se mučio u vodi sa slomljenom kičmom!” reče djevojka. ,,Eh, bar si je to uštedio. Smrt je nastupila trenutno!”, utješi je doktor K.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Najbolji život

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zaboravili smo na svoj život trudeći se da živimo u skladu sa karikaturom i surogatom života koji su nam drugi nametnuli. Kako izgledati, kako se odjenuti, šta jesti, šta ne jesti – samo da drugima ugodimo.  Sasvim smo zaboravili da je za zdrav život najvažnije da čovjek ne jede samog sebe

 

Aristotel se zamislio nad pitanjem:,,Kako da se živi najboljim životom?“ Prije toga, razumije se, morao je odrediti pojam najboljeg života. Šta je, prema Aristotelu,  najbolji život za čovjeka?

Da bi došao do ovog odgovora, Aristotel najprije konstatuje da je čovjek  složeno biće čiju aktivnost određuju tri osnovne osobine: 1. Unutrašnji nagoni, porivi, odlike karaktera, urođene osobine koje su prisutne  u svim ljudima ali su  različito naglašene kod svakog pojedinca: 2. Želje, strasti, ambicije usmjerene prema svijetu i drugim ljudima, takođe zajedničke svakom čovjeku ali isto tako različite snage i sadržaja kod svih ljudi; 3. Razum i svijest o vrlini (arete), koji svaka na svoj način, svakom čovjeku otvaraju područje slobodne volje u djelovanju i utoliko pružaju mogućnost kontrole nagona i želja, u skladu sa principima razuma i vrijednosnim zahtjevima vrline. U zavisnosti od odnosa prema ovim osobinama, ljudi žive na tri načina: 1. Prepuštaju se bez bilo kakvog razmišljanja sopstvenom nagonu i strasti, djelujući onako kako im nalaže neposredni poriv; 2. Taktiziraju između jačine sopstvene strasti i snage njihove suptilnije i složenije želje, odnosno, neke dugoročne ambicije, dopuštajući da strast pobijedi želju, ili obratno, da neka dugoročna i velika ambicija, privremeno ili čak i trajno, potisne i savlada porive i zatomi želje; 3. Potpuno kontrolišu i svoje strasti isvoje ambicije pri čemu neposredne postupke i dugoročno djelovanje određuju isključivo u skladu sa zahtjevima života koji vodi do postizanja eudajmonije.

U najširem značenju, eudaimonija je, rekli bismo: mirna savjest, doslovno „najbolje stanje duše“ – koje sadržinski odgovara stanju stalne sreće i trajnog zadovoljstva, uključujući tu materijalnu sigurnost, društveni ugled, dobro zdravlje, čak i lijep izgled. Kao takva, eudaimonija predstavlja najviše ljudsko dobro i utoliko označava i najbolji život. Ovakva sreća postiže se kroz aktivan slobodni život vođen u skladu sa vrlinom (arete) i najvišim principima razuma. To znači da je, prema Aristotelu,  najbolji život zapravo život autonomnog pojedinca koji sam procjenjuje svoje postupke rukovodeći se moralnim i estetskim vrlinama i principima razuma, pri čemu su sve njegove strasti, porivi, želje i ambicije, ne samo pod stalnom čvrstom kontrolom, nego su nužno uvijek u drugom planu, posebno ukoliko su suprotne vrlinama i razumu. Najbolji ljudski život izvorno je određen vrlinom i uvijek je usklađen sa razumom. U svemu postaviti vrlinu (arete) kao svoj cilj, samo po sebi znači djelovati u skladu sa razumom, dok razum u svemu prepoznaje vrlinu kao svoj smisao i najviši cilj svakog djelovanja koje teži eudajmoniji.

Ko još danas razmišlja o najboljem životu, koga još zanima eudajmonija!? Mi taj luksuz odavno više ne možemo sebi priuštiti. Ne samo da ne razmišljamo više o najboljem životi, mi više nemamo ni svoj život. Mi više i ne razmišljamo o životu nego živimo po inerciji, pod težinom tereta koji su nam u svemu što čini život, nametnuli drugi. Anonimni, ogromni pritisak određuje nam svaki trenutak života. Naše strasti nisu naše, nego su one koje nam  podmeće ogromna mašinerija proizvodnje zadovoljstva, kao lični ultimatum i društvenu obavezu (,,Must do!;,,Must see!“;,,Must try“; ,,Must have!“) Naše ambicije nisu naše: upregli su nas u svoj jaram a nas uvjerili da je tegljenje njihovih taljiga naš najviši cilj i najveća ambicija.

Zaboravili smo na svoj život trudeći se da živimo u skladu sa karikaturom i surogatom života koji su nam drugi nametnuli. Kako izgledati, kako se odjenuti, šta jesti, šta ne jesti – samo da drugima ugodimo.  Sasvim smo zaboravili da je za zdrav život najvažnije da čovjek ne jede samog sebe! Posebno ne zbog toga što je takav kakav jeste, umjesto da mu puca prsluk što  nije onakav kako su mu drugi odredili da bude.

Živimo život bez svojih strasti, bez svojih nagona, bez svojih ciljeva, bez svojih ambicija; šta je vrlina, više i ne pamtimo; šta je razum,  nismo imali prilike ni upamtiti!

Bili smo grad, sada smo ruševine.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Strijela i bumerang

Objavljeno prije

na

Objavio:

Da li je naš život progonstvo, a ništavilo naš dom? Odgovor na ovo najvažnije pitanje koje možemo sebi postaviti, zavisi od odgovora na pitanje jesmo li odapeta strijela ili smo bumerang

 

Jesmo li odapeta strijela ili zamahom vještim hitnut bumerang – pitanje je sad?! Isto pitanje Šekspir je iz dramaturških razloga prenaglašeno formulisao kao egzistencijalnu dilemu: „Biti ili ne biti – pitanje je sad?!“ Prenaglašeno, zato što se pitanje „Biti ili ne biti?“, koje se svodi na pitanje: „Živjeti ili ne živjeti?“, već odgovorilo. Moraš najprije biti da bi se mogao pitati hoćeš li još da budeš ili hoćeš da više ne budeš; samo onaj ko je živ, može sebe zapitati da li želi još da živi, ili bi rađe da svoj život, kao iznošeno odijelo, baci tamo gdje je mjesto starim odijelima!

Da li je naš život progonstvo, a ništavilo naš dom? – odgovor na ovo najvažnije pitanje koje možemo sebi postaviti, zavisi od odgovora  na pitanje jesmo li odapeta strijela, ili smo bumerang? Ako smo strijela, znamo da će, koliko god brzo, visoko, daleko i dugo letila, ta strijela jednom pasti. Rasprostranjenost uvjerenja da je smrt definitivni završetak našeg postojanja, ide u prilog onima koji smatraju da je život strijela odapeta samo jednom i nepovratno! Ako smo strijela, onda postaje sasvim razumljiva ona „strahotna žeđ za besmrtnošću“ o kojoj govori Migel de Unamuno, smatrajući je za najdublji i bezuslovni poriv svakog čovjeka. Iz istog uvjerenja potiče i čuveni aforizam premudrog Baruha de Spinoze da je imperativ da se traje vječno, zauvijek, bez obzira na sve, da se bude kako god to bilo, onaj univerzalni impuls i zajednička suština koja izjednačava i poravnava sve što jeste – organsko i neorgansko, bakteriju i genija, novorođenče i stogodišnjaka: „Quod in suo esse perseverare conatur!“ – „Ono što svoju suštinu zna kao trajanje“.

Ko svoj život vidi kao strijelu, želi samo da njen let traje vječno! Svejedno  kakav je život, bitno je da se ostane živ! Slavni liječnik i vidar Galen se molio da vječno živi, ako ne drugačije, onda samo gledajući ovaj svijet: „Makar i sa pola duše, ali gledati ovaj svijet! Pa bilo to i preko leđa oznojene mazge.“ Veliki matematičar i filozof Blez Paskal predočio je tragičnost ljudskog života i smrti prizorom beskrajne povorke koja tumara svijetom ne znajući ni gdje je, ni otkuda je, ni kako je tu došla, ni gdje će, ni do kada će – bez najave i opomene, svakog trenutka neko zauvijek nestane iz te povorke! Tako je matematički saldo smrti stalno otvoren, račun života bez najave sveden, svjetlo ugašeno, gledanje završeno.

Saznanje da u kosmičkim proporcijama, tu povorku čine mikronske čestice, nastanjene na zrnu praha čiji gubitak ne bi ni najmanje poremetio cjelinu beskrajnih svjetova koji bi produžili da postoje, bitno relativizira tragiku Paskalove povorke i kompromituje važnost pitanja života i smrti na nivo beznačajne epizode.

Sam Paskal je bravurozno porekao beznačajnost sopstvene alegorije kada je shvatio da je sva ona cjelina beskrajnih svjetova zapravo sabrana iza čela, u svijesti svakog učesnika te povorke. Jeste, desi nam se da nas i u trenucima najveće razdraganosti, bez najave, obuzme zebnja, da nam pomisao na smrt kao jeza klizne leđima. Slabi smo, lomni, tek pusta smo trska.

Ali trska smo koja misli!

I tada shvatimo da život nije strijela, nego bumerang.

Jer bumerang nije ono što mislimo: potpuno neopravdana metaforu za oružje kojim čovjek, umjesto cilja pogodi samog sebe!  Bumerang je djelo genija, čudo na djelu, ni manje ni više nego strijela koja se, jednom odapeta, opet vraća na tetivu istog luka. Ako smo bumerang, onda je naš život kružni let kojim se nebrojeno mnogo puta vraćamo u onu istu vještu ruku koja nas je prvi put hitnula i koja nas, svakim novim izbačajem, šalje u sve višu i višu orbitu!

Dželaludin Rumi, Mevlana govori upravo o tome kada kaže: „Umro sam kao mineral i postao biljka, umro sam kao biljka i postao životinja, umro sam kao životinja i postao čovjek. Zašto da se bojim? Kada sam bivao manji umiranjem?”

Razumljivo je što nam se neće iz života: ni dijete neće iz majčine utrobe, sve dok nešto u njemu ne dozna da odlazak iz majčine utrobe nije odlazak iz života nego prelazak u novi, viši život. Razumljiva je i opravdana nostalgija, melanholični uzdah zahvalnosti kada se treba rastati od sve one ljepote koja nas je opčinjavala u ovom životu. Upravo ta nostalgija, onaj melanholični uzdah i osjećaj zahvalnosti, potvrđuju da naša svijest o smrti nije svijest o sopstvenom kraju. Ta svijest potvrđuje i da je svako od nas filozof i pjesnik, po tome što u filozofu ima nešto što ne postoji ni u jednoj filozofiji: svijest o sebi,  koja je izvor svake filozofije i koja zna da je uvijek i svugdje ’izvan doma’ – budući je samo tako kod sebe. Filozof i pjesnik su svoj vlastiti dom i drugi dom osim sebe nemaju!

Čovjek je bumerang koji se poslije svakog izbačaja vraća u ruku iz koje je bio izbačen, svaki put postajući ljepši i leteći sve dalje i u sve veće visine.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Aruš se odazvao

Objavljeno prije

na

Objavio:

Oduvijek oko nas odjekuje kosmička simfonija sveopšte telepatske veze kojom sve što je živo doziva ljude da s njima podijeli svoju ljepotu. Odavno gluhi za to dozivanje, ljudi obnevidjeli za ljepotu svijeta, pipaju rukama, tražeći da u mraku pronađu jedni druge

 

Za sunčanih dana pred kraj maja, uvijek se sjetim Aruša. Punih petnaest godina tražio sam Aruša. Prvi put sam čuo to ime na jednom šarplaninskom bačilu u rejonu mističnog vrha Ljubotena. Aruš je bio medvjed. Najveći i najsnažniji medvjed ikada viđen. Tokom tih petnaest godina, o Arušu su mi pričali čobani i lovci sa obje strane Šar Planine, kosovske i makedonske. Boravio je na potezu između Ljubotena do Kobilice na 40 kilometra dugom sektoru. Ovo podučje veliko oko 1000 kvadratnih kilometara, bilo je kraljevstvo Aruša. Nije bilo stada iz kog nije odnio ovcu, nije bilo lovca koji nije pucao na Aruša. Mnogi su ga pogodili ali ga nijedan nije oborio. Ni najhrabriji šarplaninci nisu mogli omesti Aruša da ugrabi ovcu; ni najjači bikovi nisu se mogli oduprijeti njegovoj ispolinskoj snazi; ni najbrži konji, pušteni preko ljeta da slobodno pasu po visokim i prostranim livadama, nisu mogli uteći Arušu!

Mada sam svake od tih petnaest godina boravio na teritoriji njegovog kraljevstva najmanje po dva mjeseca i za to vrijeme pravio desetine dvodnevnih i trodnevnih solo tura, kralja Aruša nisam nijednom ugledao. Budući da sam na ove ture uvijek išao sam i bez vatrenog oružja, nadao sam se da ću, tako tih i gotovo neprimjetan, jednom naići na Aruša. Ovo je bilo utoliko vjerovatnije što sam često viđao druge medvjede u daljini a nekoliko puta imao s njima bliske susrete na planinskim izvorima i zaticao ih u branju malina i jagoda. Traganje za Arušom toliko me je obuzelo da sam u nekoliko navrata imao neodoljivo jasan osjećaj da me Aruš posmatra. Jednom je taj osjećaj bio toliko jak da sam se uputio prema mjestu sa kog mi se činilo da me gleda. Osjećaj blizine vodio me je dobrih desetak kilometara do neprohodnih stijena mjesta nazvanog Ostri Karpi – Oštre Stijene. Ime je bilo više nego prikladno za neprohdnu, vertikalnu strminu formiranu od litica i oštrih stijena.

Petnaeste  godine mog traganja za Arušom, doznao sam da je sredinom maja pri upadu u stado ovaca na Tearečkom bačilu, u podnožju mjesta Ostrri Karpi, Aruš bio ranjen sa pet kugli i tri dvocijevke punjene najkrupnijom sačmom, ali je i tada umakao lovcima. Desetak dana kasnije, pred kraj maja, posjetio sam mog poznanika Ćamila, vlasnika tog bačila. Ispričao mi je da se te noći kod njega zatekla grupa iskusnih lovaca iz planinskog sela Đermo. Na lavež šarplaninaca istrčali su i Aruša, ocrtanog na punoj mjesečini, napunili kuglama i sačmom.

„Kako znaš da je to bio baš Aruš?“ – pitao sam ga nakon što je završio priču.

„Bio je velik kao bivolica, a kada su ga lovci pogodili od njegove rike tresla se planina. Nijedan moj pas nije se usudio ni tako ranjenom da se približi, a na druge medvjede idu kao metak! Poznao ga je i T., lovac iz Đerma, koji je do tada tri puta po danu pucao na Aruša. Kaže da u Arušu ima najmanje dvije kile olovnih kugli i krupne sačme, samo od pogodaka koje je on vidio svojim očima. Aruš je bio, sto posto, Aruš lično.“

Na povratku sa Ćamilovog bačila, trenutak prije nego što ću iz šume izići na jedan proplanak posut krupnim stijenama, čuo sam kliktaj orla i ugledao neki veliki predmet kako se s treskom odbija od velikog kamena i kotrlja kroz svježe zelenu travu. Pogledao sam u nebo i ugledao velikog orla kako se spušta prema onome što je, očito sam ispustio iz kandži. Ugledavši me kako trčim da vidim šta je to palo, uzletio je i uz lepet krila, zamakao iznad šume.

Veliki predmet boje kamena bila je ogromna medvjeđa lobanja – Aruševa lobanja. U prirodnonaučnom muzeju izmjerili su je i utvrdili da je to najveća ikada izmjerena lobanja evropskog mrkog medvjeda, veća i od najvećih lobanja grizli medvjeda. Desetak dana kasnije sanjao sam Aruša kako leži pred skrivenom pećinom u bespuću Ostri Karpi. Poslije tri sata mukotrpnog lutanja, naišao sam na tu pećinu iz sna. Pred pećinom je bio ogroman oglodan kostur i već raspadnuto mrko krzno. Aruš je čuo moje dozivanje i odazvao mi se.

Mnogo se govori a nešto se i zna o telepatiji – „tajnoj vezi“ među ljudima. Manje se govori i još manje se zna o telepatiji ljudi i životinje, čak i o telepatiji ljudi i biljaka, koje takođe imaju energetsko polje preko kog komuniciraju i međusobno i sa ljudima.

Oduvijek, bez prestanka, svuda oko nas, odjekuje kosmička simfonija sveopšte telepatske veze kojom sve što je živo doziva ljude da s njima podijeli svoju ljepotu. Odavno gluhi za to dozivanje, ljudi se odazivaju još samo šuštavom zovu novčanica dok obnevidjeli za ljepotu svijeta, pipaju rukama, tražeći da u mraku pronađu jedni druge.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo