Kao i ljepota, i sreća je neprolazna. Trenutak prave sreće traje cijeli život i vrijedi bezmjerno, jer se odnosi kao nešto prema ničemu
Ovaj susret sa Bigorom, poslije nepodnošljivo dugog rastanka koji je trajao nešto više od godinu dana, učinio me je srećnim! Nije to bila ona svakodnevna sreća kakvu čovjek često osjeti a koja ponekad zna proći brže od poslovnog ručka i trajati kraće nego što traje ljetnje popodne. Ovo je bila sreća za koju sam osjetio da će trajati i još dugo ostati nepomućena i blistava, ovakva kakva je bila sada.
Zato sam rado prihvatio prijedlog mog domaćina da, suprotno mojoj prvoj namjeri, tu noć prenoćim na bačilu, riješen da se sutra u praskozorje, sa Bigorom uputim ka Restelici a popodne da se zajedno vratimo kući u Skopje. Provesti jednu noć sa Bigorom na Šar Planini, na njegovom bačilu, bila je dragocjena prilika i za njega i za mene, koju je ne bih propustio za ništa na svijetu, a Bigor, znao sam, ni za cijeli svijet. Kada su domaćini i njihovih pet djevojčica otišli na spavanje (svih sedmoro su spavali na širokom krevetu od grubo usječenog bukovog kolja sa kojeg čak nije bila ni oguljena kora!), a ovce, zbijene jedna uz drugu uživale u sigurnosti tora, Bigor i ja smo ostali dugo sjediti na velikoj crvenoj jamboliji, koju su gostoljubivi domaćini prostrli za mene u travi ispred ulaza u bačilo. Kroz otvorena vrata bačila, titrale su sjenke vatre sa ognjišta. Noć je bila prijatno svježa bez daška vjetra, nebo potpuno vedro, bez mjesečine. Zagledan u Mliječni Put koji je blistao preko cijelog ponoćnog neba, sjetio sam se čuvene prve rečenice Tolstojeve “Ane Karenjine“:
“Sve srećne porodice liče jedna na drugu, svaka nesrećna porodica nesrećna je na svoj način.“
Ova rečenica je stekla svjetsku slavu i ušla u sve školske lektire. Poenta koja je ovoj rečenici donijela takvu reputaciju, svodi se na tvrdnju da je sreća banalna i bezlična, da je prolazno, takoreći plebejsko osjećanje, za razliku od nesreće koja uvijek ima svoj aristokratski individualni pečat i na neki način, više dolikuje plemenitim karakterima. Te tihe zvjezdane noći na bačilu Gini Voda, uvjerio sam se da i vrhunski pisac, a Lav Tolstoj bez sumnje jeste jedan od onih na samom vrhu, kao i stotine književnih krtičara i milioni čitalaca mogu, zavedeni efektnošću njene formulacije, jednu notornu neistinu kakva je navedena rečenica, proglasiti za univerzalnu istinu!
Cijeli dan sam proveo sa ovom očigledno srećnom porodicom i uvjerio sam se da ne liči ni na jednu srećnu porodicu koju poznajem i uz to, da je srećna na svoj način: unikatno, jedinstveno, na autentično svoj način, više nego što su mnoge nesrećne porodice ikada bile autentično nesrećne na svoj način!
Navodna banalna bezličnost srećnih porodica i isto tako, navodna posebnost i autentičnost svake nesrećne porodice, predastavlja klasičnu ilustraciju – locus classicus – književne floskule, stilsku paradu bez pokrića u stvarnosti! U realnom životu, svaka sreća i svaka nesreća ima svoje lice, svoju posebnost, nesvodiva je na anonimne klasifikacijske tipove fiktivne književne sreće ili nesreće. Ni jedna porodica ne liči ni na jednu drugu porodicu. Ako je srećna, svaka je srećna na svoj način, ako je nesrećna, svaka je takođe nesrećna na svoj način. Sreća može biti i banalna i veličanstvena, kao što i nesreća može biti i banalna i veličanstvena.
Šta god o tome mislili, pisali i rekli svi književnici, kritičari i čitatelji svijeta, porodica koja je te noći snivala u bačilu na Gini Vodi, bila je veličanstveno srećna, na jedinstven, samo svoj način, kao ni jedna druga porodica ispod tajanstvenog, pobožno tihog Mliječnog Puta!
Shvatio sam da je, kao i ljepota, i sreća neprolazna. Trenutak prave sreće traje cijeli život i vrijedi bezmjerno, jer se odnosi kao nešto prema ničemu!
Ferid MUHIĆ