Povežite se sa nama

DUHANKESA

Umorstvo humora

Objavljeno prije

na

U ovom turobnom svijetu, sa mnogo razloga nazvanom ,,Dolina Suza”, smijeh ima ljekovitu, često spasonosnu ulogu. Da bi izgubio volju za životom, čovjek ne mora tražiti nikakav poseban razlog: dovoljno je da se odrekne humora! Kao što je sjajno formulisao Frensis Bekon rekavši da je ,,Imaginacija data čovjeku kao kompenzacija za ono što on nije, a humor kao utjeha za ono što on jeste”, humor je sposobnost koja nam omogućava da prihvatimo sebe kakvi jesmo (uz sve loše osobine, koje bolje da ne spominjemo, dovoljno je sjetiti se da smo – smrtni!), i da živimo svjesni te činjenice. Zato humor, iz više razloga nego što ih možemo i zamisliti, ima tako visoko mjesto ne samo u umjetnosti, nego prije svega u životu.

Dan u kom se nismo nasmijali, proćerdan je uludo. Kad god se iskreno nasmiješ, oslobodio si se okova, kakvi god oni bili: sloboda bez humora i smijeha čemerna je i pusta kao šuma bez ptičjeg cvrkuta. Neuspjeh primljen sa dobro odmjerenom dozom humora, prestaje biti teret. Humor može pretvoriti bolnu grimasu u osmjeh, uzvisiti slaboga iznad nasilnika. Humor je najbolja hrana i najefikasniji energetski izum i za dušu, i za tijelo. Nema boljeg protiv otrova za depresivnost i melanholiju od humora. Humor je naša najvrijednija investicija, naš najveći kapital, kojim možemo spasiti ono najvažnije: sebe, svoje zdravlje i svoj integritet. Ništa ne privlači ljude i ne održava prijateljstvo bolje od humora. Džozef Pulicer je smatrao da novinama, novinskim naslovima, uvodniku, uz provjerenost podataka, više od svega treba humora, ironije, duhovitosti, vedrine, jer je to najpotrebnije ljudima! Plemenitost karaktera uvijek ide uz prefinjen osjećaj za humor. ,,Da nisam imao smisao za humor, odavno bih izvršio samoubistvo!”priznao je u ispovjednoj opasci Gandi. Za Mark Tvena, humor je najveći blagoslov koji je darovan čovječanstvu.

Ali humor nije za svakoga. Uz sve svoje kreativne sposobnosti, čovječanstvo je obdareno i raznovrsnim destruktivnim sposobnostima, uključujući i sposobnost da upropasti sve, pa i humor, taj spasonosni tonik života, najveći, uistinu – božanski blagoslov. Danas se pod etiketom humora umjesto plemenitosti i dobronamjernosti prodaju najniže strasti, mržnja, izrugivanje slabima i nesrećnima, ponižavanje Drugog, zloćudni šovinizam, opaka etnička i vjerska mržnja.

Zli ljudi smatraju da je najbolji humor onaj u kom ima najviše ruganja i ponižavanja. Oni su kao fudbalski navijači koji smatraju da je nabolji tim onaj koji pravi najviše grubih faulova. Sličnih aberacija bilo je oduvijek ali nikada kao danas, kada se najviše cijeni i promoviše takozvani “Crni humor”. Znaju li šta pričaju ti pobornici “Crnog humora! – jesu li svjesni o čemu govore kada humor nazivaju “crnim”!? Crno je ono u čemu nema humora, crno je suprotno humoru, zar ne razumijete ljudi!? Humor je titraj svjetla za putnika izgubljenog u olujnoj noći, snop sunčevih zraka u mračnoj šumi. Humor upravo i jeste svjetlo, parče vedrog neba, srebreni obrub oko mrkih oblaka – nazvati humor “crnim” i što je još gore, pretvoriti ga u crni humor – znači prihvatiti apsurdnu i perverznu parolu Frankovog fašizma: ,,Živjela smrt!” Kada je sa tom parolom Francisko Franko završio svoj govor na Univerzitetu u Salamnki, ustao je Migel de Unamuno, rektor, usprotivio se riječima da je nedopustivo slaviti mrak umjesto svjetla i smrt umjesto života. Jednako tako i parola: ,,Živio crni humor!”, predstavlja poziv da se slavi mrak umjesto svjetla, bolest umjesto zdravlja, mržnja, umjesto poštovanja, smrt umjesto života!

Ismijavanje Drugog, ko god bio taj Drugi, je čin denuncijacije sopstvenog morala, ruganje tuđoj, makar i imaginarnoj slabosti i nesreći, otslikava sopstvenu bijedu i nesreću. Brutalni seksistički vicevi, lokalni šovinistički vicevi, crni humor na račun cijelih naroda, jesu atentati na humor, kojima se vrši umorstvo humora, likvidacija najboljih moralnih osobina, u krajnjoj liniji, kolektivno etičko samoubistvo. Drastičan primjer brutalnih nacionalno-šovinističkog džingoizma koncentrisan je u širenju ideološki kreiranih viceva na račun Bošnjaka. Za one koji nisu znali, neka znaju kada budu pričali ( i slušali!) te viceve: imena protagonista tog anti-humora, Mujo i Fata, Haso i Huso, nisu slučajno izabrana. Mujo je Muhamed (ime poslanika Muhammeda a.s.), Fata je Fatima (hazreti Fatima, kći Muhammeda a.s.), Haso je Hasan, Huso je Husein (unuci Muhammeda a.s.).

Sačuvajmo osjećaj za pravi humor. Ako ga izgubimo, ništa više neće biti smiješno!

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Oklevetani i klevetnici

Objavljeno prije

na

Objavio:

Snaga klevete izazaziva takav šok da se oklevetani, ako opere uprljanu čast, osjeća kao divljač koja je srećno umakla. Sredina koja ostaje razočarana kada se utvrdi nevinost oklevetanog, a klevetnike ostavlja nekažnjene, moralno je bankrotirala

 

Najvažnije je uporno pljuvati po protivniku. Nešto će se obavezno zalijepiti! U praksi, filozofija svih klevetnika oduvijek se svodila na ovaj isti jednostavni trik, koji je Volter, sebi svojstvenom oštroumnošću prepoznao kao generalno načelo duge i burne istorije terora klevetnika nad oklevetanima. Uz bezbroj puta potvrđenu efikasnost klevete koja se, upravo kao gusti ishrknuti ispljuvak nepogrješivo lijepila i ostajala trajno, često i do kraja života na obrazu oklevetanog, još jedan bitni detalj uvijek iznova je ohrabrivao klevetnike da nastave sa ovom svojom ružnom navikom: ako se poneki okleveteni na jedvite jade i uspio oprati, klevetnik je uvijek ostajao nekažnjen!

Perverzna nadmoć zla – nasilja, uvrede, klevete  – svoju snagu crpi upravo iz tog ispljuvka, prvog udarca od kog se onaj kome je zlo naneseno, mora oprati i oporaviti. Koliko god snage i truda utrošio da se oporavi, udarenom trajno ostaje ožiljak a mrlja na časti i  ugledu, praktično nikada potpuno ne izblijedi. Djevojka o kojoj se jednom u javnost pustila priča, ostaje obilježena šuškanjem ogovoranja i u svojim poznim godinama. Koliko god inače bila ugledna i poštovana, uvijek će je pratiti šapat: ,,To je ona što je prije 30 godina…!“ Neupućeni i dobronamjerni radoznalac koji bi upitao: ,,Zar je moguće? Ne mogu vjerovati, nikada to ne bih ni pomislio o njoj, je li to dokazano?“, bez izuzetka će se suočiti sa činjenicom da sumnja nikada nije sasvim iščezla, jer “… Nije dokazano, ali znaš kako se kaže: ,,Gdje je dima tu je i vatre!“

Omamljeni ovom doušničkom poslovicom, zaboravljamo  da podmukli klevetnici, kao patološki piromani, mogu podmetnuti i vatru i dim i tamo gdje ništa ne gori! Tako zaboravljamo da klevetnik ostaje nekažnjen umjesto da bude ne samo kažnjen i krivično gonjen, nego javno prezren i trajno obilježen žigom srama. Snaga klevete izaziva takav šok da se oklevetani, ako opere uprljanu čast, osjeća kao divljač koja je srećno umakla. I upravo kao što srndać koji je za dlaku izbjegao metak ispaljen iz zasjede, ne pomišlja da se vrati i kazni skrivenog lovca, ne samo oklevetani, nego ni javnost, ne pomišljaju da kazne klevetnika!

Epizoda koja se desila ovih dana, kada je  pred očima miliona gledalaca, zajedničkim naporom S.H. (voditelja  jedne popularne TV emisije) i A.K. (uglednog profesora medicine i višestrukog akademika), oklevetana jednako popularna i ugledna prof. dr S.I., alarmantno ukazuje na nekažnjivost klevetnika i potpunu nezaštićenost oklevetanog. Naime, tokom emisije, akademik A.K. je, suprotno zvaničnim podacima o obrazovanju S.I. izričito negirao da je S.I. bila njegov student na Sveučilištu u Z. naglasivši da nikada nije bio član komisije za odbranu njenog doktorata. Takva kategorična tvrdnja imala je težinu smrtne presude za društveni ugled i ličnu čast prof. dr S.I. dok je, s obzirom na njen politički bekgraund, potresla temelje cijele države i denuncirala njenu najjaču političku stranku eksplicitnom optužbom za beskrupuloznu korupciju i zloupotrebu vlasti.

U najkraćem roku, iz arhiva Medicinskog fakulteta u S. dostavljeni su dokazi da oklevetana S.I. jeste odbranila doktorsku disertaciju i to pred komisijom kojom je, kao mentor  predsjedavao upravo klevetnik A.K. Dokazi su upotpunjeni  fotokopijama dokumenata koji potvrđuju da S.I. jeste bila redovni student i na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Z. i da je tamo polagala i položila (sa odličnim uspjehom) ispite ne samo kod akademika A.K. nego i kod njegove supruge prof. dr B.F.K.

Suočen sa sa nepobitnim dokazima, koji ga legitimišu kao beskrupuloznog klevetnika mega formata, akademik A.K. je ležerno izjavio:

,,Ja prihvatam činjenicu da postoje zapisnici, da sam bio mentor S.I, u izradi doktorske disertacije, da je pred nas četvoro ona branila doktorat, da je taj doktorat legalan i legitiman. I ovim stavljam tačku na priču o obrazovanju S.I. ”

Klevetnik stavlja tačku na priču!? Nakon što su sve njegove klevete pobijene!? Tu je vrhunac drame u kojoj se zloba i zluradost podsmijevaju odbranjenoj časti a bahatost se ruga pravdi! Ujedno, ovi dokazi prekinuli su patološku radost političkih protivnika stranke kojoj pripada  S.I. koji su se nadali da će njen ugled i čast biti uništeni a njena porodica i simpatizeri te partije osramoćeni i poniženi, tako da su čak optužili  ,,režimske medije što su počeli likovati”!?   Kao da je moralno nedostojno likovati i radovati se što se dokazala nevinost čovjeka  kome je nanijeta nepravda!?  Amoralnost političke pomahnitalosti sasvim je izbrisala svaku svijest o moralu kao o temelju društvenog života. Zato na dokazanu klevetu niko nema pravo  staviti tačku, ponajmanje klevetnik. Ako je S.I. oklevetana, onda je A.K. klevetnik! I tu umjesto tačke slijede dvije tačke: sudska kazna – i žig srama klevetniku do kraja života!    Kazniti klevetnika  trajni je politički interes svakog društva! Sredina koja ostaje razočara kada se utvrdi nevinost oklevetanog, a klevetnike ostavlja nekažnjene, moralno je bankrotirala. Ideal je: kazniti svakog krivca, ne osuditi nijednog nevinog!

To je smisao one opomene da je za društvo manja šteta ako četrdeset krivaca umakne kazni,  nego ako se osudi jedan nevin čovjek!

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Sokrat u Gazi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz ruševina zgrade u kojoj je gostovao, dok su odjekivali krici ranjenih i jauci majki koje su držale mrtvu djecu u naručju, tri eterična tijela uzdigoše se lebdeći. Trenutak prije nego što će se vratiti u svijet vječne pravde, čuo se Trazimahov šapat: „O tome sam govorio, Sokrate. Ovdje je pravedno samo ono što čini jači, kako mu se prohtije i u svom interesu…”

 

Suočeni sa činjenicom da se ni OUN ni EU, ni najmoćnije države svijeta ne usuđuju da osude Izrael zbog nepravdi koje im nanosi već 74 godine, uz to svjesni da se tu ništa neće promijeniti u dogledno vrijeme, pozovu Palestinci Sokrata u Gazu da svojim autoritetom podsjeti svijet na značenje pojma Pravde u skladu sa principom na kom počiva svijet: „Iustitia nemini neganda est!”„Pravda se nikome ne smije uskratiti!”

Sokrat se spremno odazva pozivu i u skladu sa svojim metodom da istinu traži kroz razgovor sa umnim sagovornicima, povede sa sobom uglednog i bogatog Kefalosa, iskusnog čovjeka u zrelim godinama, i mladog, svađi i oponiranju naklonjenog Trazimaha. U prepunoj, svečano ukrašenoj sali, pred nekoliko sotina Palestinaca svih uzrasta, uključujući i desetine žena sa djecom, iz poštovanja prema njegovim godinama i ugledu, Sokrat najprije dade riječ Kefalosu.

„Pravda je kada svi žive poštujući svoje obaveze. A osnovne obaveze svakog čovjeka su da čini dobro prijateljima a zlo neprijateljima. Zato je pravedno da svi prijatelji Izraela pomažu Izrael i čine zlo njihovim neprijateljima Palestincima” – zaključi svoju besjedu čestiti Kefalos.

Na ovo Sokrat prigovori ukazivanjem da princip činjenja dobra prijateljima i zla neprijateljima nužno vodi do toga da se nanese zlo nekim dobrim ljudima i učini dobro nekim zlim ljudima, poentirajuči: „A pravedan čovjek ne smije činiti zlo nikome!”

„Pravda je ono što odgovara jačem! Tako je bilo, tako će ostati!” – žustro se ubaci Trazimah. „Izrael je jači, oni koji ga podržavaju su jači. Izrael i njegovi saveznici su jači i rade ono što njima odgovora. To je pravda i toj je kraj priče” – završi prpošni junoša.

„Ali to bi značilo da su oni koji postupaju u skladu sa pravdom uvijek oštećeni od jačih. A to je nepravedno!” – prigovori  Sokrat.

„Gdje si vidio da onaj slabiji koji postupa u skladu sa pravdom, od toga ima neke koristi!?” – odvrati Trazimah. „Misliš li da se ovčari i odgajivači goveda brinu o njima i hrane ih da im pomognu ili zbog svoje koristi? Misliš li da vladari gledaju na svoje podanike drugačije nego kao na ovce i goveda i da misle na bilo šta drugo osim na svoju korist? Pravda je, dakle, korist jačeg i onog koji vlada, a šteta slabijeg i onog koji sluša. Pravedni uvijek gube zato što su slabiji, nepravedni uvijek dobijaju, zato što su jači.”

„Umjesto da se nadvikujemo, pomozimo istini da se rodi!” – reče Sokrat, podsjećajući da je filozofski metod kojim se dolazi do istine, vrsta  majeutike –  umijeće babice koja pomaže pri porođaju. „Slažeš li se da je Pravda neka vrsta dobra, dakle da je vrijedno imati je?”

„S tim se mogu složiti,” – potvrdi Trazimah.

„Onda ćeš se složiti i s tim da tamo, gdje su jedni bogati i žive u izobilju a  drugi siromašni i gladni, gdje su jedni srećni a drugi nesrećni, nema pravde, jer na ono što je dobro svaki čovjek ima pravo i zato se Pravda ne smije nikome uskratiti!?”

„Pravo si to rekao, Sokrate!” – složi se Trazimah .

„Prema tome, pravedno je ako se ovačar brine i o ovcama a ne samo o sebi; i ako se vladar brine o dobru svih građana a ne samo nekih? Kao što je pravedno ako se doktor brine o dobru bolesnika a ne samo o svojoj koristi, iako je bolesnik u njegovoj vlasti! Možemo li se onda složiti da je onaj koji je jači i koji vlada, pravedan ukoliko to ne čini za sebe nego za dobro svih, kako onih jakih tako i slabih? I nije li u tom slučaju, najgora nepravda ako onaj ko je jači koristi svoju snagu protiv slabijeg, i ako vladar vlada samo u korist jačih a na štetu slabijih?”

„U svemu se ovdje slažem s tobom, o Sokrate! Ali, zar ne vidiš da je ovdje pravda samo ono što hoće jači i oni koji vladaju, na štetu slabijih jer…“

Strahovit tresak praćen zaglušujućom eksplozijom, prekinu Trazimaha. Iz ruševina zgrade u kojoj je gostovao, kroz dim i prašinu, dok su odjekivali krici ranjenih i jauci majki koje su držale mrtvu djecu u naručju, tri eterična tijela uzdigoše se lebdeći. Trenutak prije nego što će se vratiti u svijet vječne pravde, čuo se Trazimahov glas, sada već šapat: „O tome sam govorio, Sokrate. Ovdje je pravedno samo ono što čini jači, kako mu se prohtije i u svom interesu…”

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Pad sa Aurelija sa Rajla

Objavljeno prije

na

Objavio:

Samopoštovanje ljudskog roda iz vremena kada je vladala filozofija Marka Aurelija, upoređeno sa potpunim odsustvom samopoštovanja u vrijeme kada se  oficijalizira „filozofija“ Gilberta Rajla, pad je sa najvišeg vrha na dno najdubljeg ponora

 

Znate  poslovicu koja se koristi kad neko padne sa boljeg na gore: „S konja na magarca!“ Pad sa Aurelija na Rajla spada u tu kategoriju ali je neuporedivo dramatičniji, a razlika u visini koja je u onoj poslovici onolika koliko je konj viši od magarca, ovdje je onolika kolika je razlika kada se padne s vrha na dno! Drugim riječima, samopoštovanje ljudskog roda iz vremena kada je vladala filozofija Marka Aurelija, upoređeno sa potpunim odsustvom samopoštovanja u vrijeme kada se oficijalizira „filozofija“ Gilberta Rajla, jeste upravo to: „Pad sa vrha na dno!“ I to ne pad sa bilo kog vrha na bilo koje dno, nego pad sa najvišeg vrha na dno najdubljeg ponora!

Marko Aurelije je vjerovatno jedini autentični lik u istoriji koji je ostvario  uživo, ili inkarnirao Platonov ideal kralja-filozofa. Koliko god izuzetan, za ovu priču to je uzgredan podatak. Mnogo je važnije što je u vrijeme njegove vladavine kulminiralo, a završetkom njegove vladavine kolabiralo najbolje doba u hiljadugodišenjem postojanju Rimskog Carstva, doba mira i blagostanja, poznato kao Pax Romana.

Poslušajte njegovu čuvenu izreku: „Kada ujutro ustaneš, pomisli kakva je to neprocjenjiva privilegija biti živ! Disati, misliti, uživati, voliti!” Možete li povjerovati da je postojalo vrijeme kada su ljudi sopstveni život smatrali „neprocjenjivom privilegijom” , da je „biti živ” za njih značilo disati, misliti, uživati, voliti!? Danas „biti živ”, za većinu ljudi znači bezbroj obaveza, teret, muke, kletvu. Život je postao tegoban, mučan, zaludan, a smrt se smatra izlazom iz bezizlaznosti života.  Nedavno sam u planinskom selu čuo kako za ženu koja je otišla u Njemačku, kažu. „Ne pitaj kako joj je. Njoj je tako dobro da bi joj bilo žao umrijeti!”

Jeza me obuzme kad se sjetim iskrenosti kojom je ta strašna rečenica  izrečena. I kako su svi prisutni svojim odobravanjem potvrdili da je njihov život takav da normalnom čovjeku nema zašto biti žao umrijeti. Svima koji to povezuju sa uslovima života, siromaštvom, besprespektivnošću, odmah ću reći da griješe. Život u tom selu, kao uostalom u stotinama gradova širom svijeta, bio je i tada a i sada je mnogo bolji nego život daleko najvećeg broja ljudio u vrijeme Marka Aurelija. Ali uprkos tome,  čovjek tog vremena se radovao svom životu, radovao se sebi što diše, što misli, što voli i u svemu tome uživao, dok je za savremenog čovjeka život obaveza, stres, frustracija, borba, stalna napetost i strijepnja – sve drugo, samo ne radost i uživanje.

I u vrijeme Marka Aurelija, smrt je bila neizbježna činjenica koja je ljude plašila. Njih je ovaj filozof-kralj hrabrio slijedećim savjetom: „Kad pomisliš da je strašno što ćeš umrijeti, sjeti se koliko bi bilo strašnije da se nisi ni rodio!“

Koliko ljudi bi danas, mudri i vrli Marko Aurelije ohrabrio ovim riječima, koliko njih  bi  odvratio od suicidalnih misli? Ko je danas svjestan punog značenja neizrecivo strašne mogućnosti da se moglo desiti da se uopšte ne rodi, da nikada nije bio, da ga nema, da ga nikada neće biti: ni kao sjećanja, ni kao zaborava!? Da je sama mogućnost postojanja, makar i neostvarena – nešto,  a da nepostojanje nije čak ni to, nego  naprosto – ništa!? Ni upamtiti, ni zaboraviti se nema tu šta!

Kad bi shvatili do koje mjere je iščezlo samopoštovanje ljudi u svijetu u kom živimo, mnogi bi poželili da se nisu ni rodili. Prema Gilbertu Rajlu, jednom od filozofa koje forsira establišment Novog Svjetskog Poretka, želja im je ispunjena jer zapravo ljudi, kao ličnosti, ne postoje i nikada nisu ni postojali. Njegova teza formulisana u filozofskom bestseleru Pojam uma (The Concept of Mind), svodi se na tvrdnju da je čovjek u cjelini i bez ostatka samo fizičko tijelo!

„Dogma o duhu u mašini zasniva se na stavu da postoje i tijelo i duh; da postoje fizički procesi i mentalni procesi; da postoje fizički uzroci tjelesnih kretnji i mentalni uzroci tjelesnih kretnji. Međutim, realno postoji samo naše fizičko tijelo, ne postoji ni um, ni duh, pa prema tome ni nekakva ličnost. Ono što pogrešno nazivamo čovjek i ličnost, jeste snop ponašanja izazvanih fizičkim uzrocima iz našeg tijela.“

Uz Skinerovu tehnologiju kontrole ljudskog ponašanja, Ginter Andersovo ukazivanje na zastarjelost čovjeka  i Rajlijevo poricanje postojanja uma i čovjeka kao ličnosti, dovršen je veliki pad čovječanstva sa najvišeg vrha na nadublje dno.   Šta predlažem? Poslušati savjet Marka Aurelija:

„Ne gubi vrijeme raspravljajući kakav treba biti dobar čovjek. Budi.”

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo