Masovne odmazde nad kaloboracionistima, koji su bili protiv novog komunističkog režima, nijesu izvršene na jednom mjestu, niti istovremeno. Iz postojeće naučne i memoarske literature se vidi da se radi o tri, uglavnom, odvojena slučaja u relativno dužem vremenu. Prvi se odnosi na opkoljavanje i zarobljavanje njemačkih i ustaških vojnih snaga na prostoru Slovenj Gradec – Blajburg – Dravograd; drugi – izručenje zarobljenika od strane Britanske armije iz logora Viktring, i treći – nazvan ,,marševi smrti”, kada su zarobljenici upućivani u privremene logore u unutrašnjosti Jugoslavije, ,,čak i do Makedonije”. Koliko je u svim tim slučajevima poginulo vojnika i civila, gdje su sahranjeni, zašto se sve to moralo dogoditi? Na ova i druga pitanja još nema pravih odgovora, mada nas od tih događaja dijeli šest decenija. Kakva je bila sudbina crnogorskih četnika, koji su bili zarobljeni na slovenačkoj teritoriji, kao i onih koji su prešli u Austriju i otuda vraćeni od strane britanske armije? Raspoloživi podaci su kontradiktorni, parcijalni, nepotpuni. Tako, Milan Basta, ondašnji ratni komesar 51. vojvođanske divizije, koja je bila u sastavu Treće armije, u knjizi Rat poslije rata (Zagreb, 1963) piše o nekoliko hiljada zarobljenika crnogorsko-hercegovačkih četnika, ne navodeći ništa o tome kakva je bila njihova sudbina. U poglavlju “Mračna kolona poraženih – zločin u službi fašizma” Basta piše o zarobljenicima koji su 15. maja 1945. godine odvođeni natrag prema Mariboru i dalje prema unutrašnjosti, jedno vrijeme čak i u logor Jasenovac. Istina, ovdje je riječ o raznim skupinama zarobljenika, ali je među njima bilo i onih iz Crne Gore.

General Kosta Nađ, ratni komandat Treće armije, u knjizi Druže Tito, rat je završen, pominje “oko 60.000 ustaša i domobrana i 5.000 četnika” koji su zarboljeni 14. i 15. maja 1945. godine. Britanski kapetan Tomson iz Petog korpusa u svom izvještaju piše da je do 15. maja 1945. godine, kada su deportacije i službeno obustavljane, snagama Jugoslovenske armije predano 26.339 osoba, a od toga su 5.880 bili srpski i crnogorski četnici i ljotićevci. Feldmaršal Aleksander, vrhovni zapovjednik savezničkih snaga, 15. maja 1945. traži od Londona direktivu šta da radi sa 50.000 Kozaka, 35.000 četnika (autor knjige Stradanje crnogorskih četnika 1944-1945. godine Branislav Kovačević smatr da je ovaj broj od 35.000 četnika visok) i 25.000 Hrvata, ističući u svojoj depeši uvjerenje da bi povratak ovih ljudi u domovinu “mogao biti fatalan za njihovo zdravlje”.

Dr Radoje Pajović piše da je oko 1.000 četnika uspjelo da se prebaci u Austriju, ,,ali su ih Britanci izručili jedinicama Jugoslovenske armije. Kako se računa, iz ove grupe uspjelo je da emigrira samo 150 crnogorskih četnika.

Prema objavljenim svjedočenjima preživjelih zarobljenika iz logora u Viktrinu, koje su Englezi predali Jugoslovenskoj vojsci, samo u Kočevskom Rogu, toj najvećoj masovnoj grobnici antikomunističkih boraca, usmrćeno je 1.000 četnika.

Iako nema izvornih dokumenata o tačnom broju poginulih pripadnika antikomunističkih snaga, odnosno pripadnika kvislinških formacija i kolaboracionista, procjenjuje se da je u ,,završnim operacijama” 1945. godine ubijeno oko 100.000 osoba, pri čemu se ne određuje precizno pojam ,,završne operacije”, jer je izručenje tih osoba okončano poslije formalnog završetka Drugog svjetskog rata u Evropi, a odmazda nam njima izvršena u tzv. ,,marševima smrti”.

Da su likvidacije bile masovne i brojne potvrđuju i riječi Josipa Broza Tita u poznatom javnom govoru u Ljubljani 27. maja 1945. godine:

,,Što se tiče ovih izdajnika koji su se našli unutar naše zemlje, u svakom narodu posebice – to je stvar prošlosti. Ruka pravde, ruka osvetnica našeg naroda dostigla ih je već ogromnu većinu, a samo jedan mali dio uspio je pobjeći pod krilo pokrovitelja van naše zemlje”. Iste godine 7. avgusta na Trećem zasjedanju AVNOJ-a u Beogradu Broz će podvući:

,,… U toj konačnoj ofanzivi, potpuno je razbijena ne samo njemačka nego i Pavelićeva vojska, koja je brojala preko 200 hiljada vojnika. Usljed jakog otpora uništen je ogroman broj Njemaca i ustaša, a preko 200 hiljada je zarobljeno, zaplijenjena je ogromna količina ratne opreme…”

U vezi sa ovim masovnim likvidacijama u proljeće 1945. godine u navedenim izjavama Josipa Broza Tita, Milovan Đilas piše da mu je jedan poljski diplomata u ljeto 1946. pričao kako je godinu dana ranije, Staljin prigovarao poljskim drugovima neodlučnost prema reakciji, pozvavši ih da slijede Titov primjer: ,,Tito je pametan momak. On nema problem s neprijateljima – on ih je sve riješio!”.

O navedenim pokoljima govori i Milovan Đilas, iako se u to vrijeme nalazio u Crnoj Gori. U knjizi Revolucionarni rat piše: „Neke grupe tih naših protivnika su se bile probile do Britanaca u Austriji, pa su nam ih oni izručili”. Svi zarobljeni su poubijani, osim mladića ispod 18 godina i nejači – žena i djece. „Pobijeni su odvojeno – svaka grupa u prostoru gdje je zarobljena… U slovenačkom CK, godinu ili dvije kasnije, gunđali su da su imali neugodnosti sa seljacima iz nekog od tih prostora: ponornice su izbacivale ljudska tela. A pričalo se ovo: gomile leševa su bubrile, truleći u plitkim masovnim rakama, tako da se činilo da zemlja diše…”.

Vladimir Tomić, čovjek koji je uspio da emigrira 1945. godine, u svom radu „Fragmenti iz života u Celovcu” o stradanjima crnogorskih četnika, koje su britanske snage vratile i predale snagama NOBJ, a zatim su pobijeni u predjelu Kamnika, piše: „Kažu da su šume u tom prostoru, svakog proljeća
nekako naročito kršne, stasite, jedre, silno zelene…”.

Ko je naredio takvo uništavanje zarobljenika? Poslužićemo se odgovorom Milovana Đilasa, koji je tada bio u najužem jugoslovenskom rukovodstvu:

„Prema strukturi i hijerarhiji – tako nešto nije mogao izvršiti niko bez odobrenja vrha. Već pre toga se sazdavala atmosfera odmazde i obračuna. Centralni komitet nije to odlučivao. A i da jeste? Bez sumnje bi se CK saglasio sa autoritetima”. „Kao da nije bilo pravednosti, istine i milosrđa izvan ideologije, partije, pobunjenog naroda i izvan nas vođa kao njihovih suština… Nikada to nismo spominjali ni u CK, ni među sobom. Jednom sam ja u nevezanom razgovoru – dakako posle sukoba sa sovjetskim vođstvom 1948 – spomenuo da smo tada preterali, jer je da je tu bilo i onih koji su bežali jedino iz ideoloških razloga. Tito je odvratio, odmah, kao na nešto o čemu je odavno stvorio konačni, ako ne i utešni zaključak: Svršiti jednom zauvek! Jer kakvi su bili naši sudovi… Tako je, nekako, i bilo – ‘jednom zauvek’, mada je OZN-a i dalje vršila pogubljenja, po svojim kriterijumima, često lokalnim i neujednačenim. Sve dok Tito nije, krajem 1945. revoltirano uzviknuo na sastanku CK: ‘Dosta više s tim smrtnim osudama i ubijanjem! Smrtna kazna više nema efekta – više se niko i ne boji smrti!”….

Poslije ovih riječi čovjeka iz najužeg komunističkog rukovodstva Jugoslavije, ne možemo a da ne podsjetimo da opomenu sv. Avgustina: „Država bez pravde nije ništa drugo nego jedna velika razbojnička družina”.

Tito: ,,Nema revizije”

Prema izjavi Andrije Mugoše Branislavu Kovačeviću 1987. godine, u partijskim i državnim rukovodstvima nije se razgovaralo o zločinima prema ideološkim protivnicima. Ćutanjem pobjednika se zatiralo sjećanje na sopstvena nedjela. Na jednom sastanku organizacionih sekretara komunističkih odnosno pokrajinskih partija republika početkom 1948. godine, kojim je rukovodio Aleksandar Ranković a prisustvovao i Josip Broz Tito, Andrija Mugoša (organizacioni sekretar Pokrajinskog komiteta KPJ za Crnu Goru) predložio je kritički osvrt na sopstvene greške učinjene u ratu i odmah poslije oslobođenja kada su počinjene brojne nepravde, pa i ubistva nevinih ljudi, i da se nedužne porodice oslobode nepostojeće krivice, te da im se vrate nepravedno konfiskovana dobra. Mugoša je to obrazložio činjenicom da je Crna Gora mala i da se u njoj tačno zna da li je neko opravdano ili neopravdano likvidiran. „Čim sam završio svoje glasno razmišljanje Tito je energično reagovao: ‘Nema revizije’. Od tada više niko nikada nije na bilo kojem partijskom ili državnom nivou postavio pitanje”, sjeća se Mugoša.

Komentari