Povežite se sa nama

DANAS, SJUTRA

Uzalud je čekati Šarića

Objavljeno prije

na

Afera Šarić trese Srbiju. Očekivanje da će, kao zemljotres, potresti Crnu Goru je uzaludno. Srbija, iako sputana prošlošću, ima političku i socijalnu dinamiku. Više puta je promijenila vlast postajući sposobna da se i sama mijenja. Crna Gora je umrtvljeno društvo. Dvije i po decenije poslije propasti starog režima nije uspjela da se integriše ni politički, ni ekonomski, ni socijalno. Društveni poredak koji su stvorili AB revolucionari početkom 1990-ih nema drugu svrhu osim zloupotrebu vlasti.

,,Tiranija, ta užasna i gnusna bijeda, obavezna je svom porijeklu samo time što su ljudi prestali da osjećaju potrebu za zakonom i pravom koji bi bili opšti i jednaki za sve. Čim nestane potrebe za jednim zakonom i jednim pravom za sve, na mjesto zakona i prava dolazi pojedinac… i neograničena vlast u njegovim rukama.” Ove riječi jednog autora s kraja petog vijeka nove ere gotovo podjednako opisuju stanje nestabilnosti i bezakonja između propasti starog i uspostavljanja novog poretka u mnogim krajevima tadašnje Evrope, kao i današnju Crnu Goru.

Za dvije i po decenije, režim predvođen jedinom voljom koja je supstituisala sve institucije koje čine državu, rastočio je Crnu Goru moralno, politički, ekonomski, kulturno i civilizacijski. Režim opstaje zbog toga što se njegovi protivnici nijesu složili ni o čemu drugom, izuzev da treba promjeniti vlast. Ni o načelima na kojima bi se Crna Gora integrisala iznutra, ni o mjestu Crne Gore u regionu, ni o njenom mjestu u modernom svijetu.

Stoga u uspostavljenom vrednosnom sistemu i nepromijenjenom odnosu političkih i društvenih snaga, hapšenje Šarića neće samo od sebe biti prelomna tačka. Koje god veze Šarića sa crnogorskom vlašću da se ogole, nećemo saznati ništa što već ne znamo ili ne očekujemo. Niti će Šarići postati manje poželjan društveni status, niti će kriminalci biti manje spregnuti s crnogorskom vlašću nego što je to bilo do sada.

Zemlja u kojoj se vrhovna državna tužiteljica divi moralu kriminalaca i montira slučajeve kritičarima režima ne može se zatresti zbog toga što će se negdje drugo, svejedno da li je to Amerika ili Srbija, otkriti da je crnogorska vlast korumpirana i protkana organizovanim kriminalom.

Da bi se saveznici Miloševića, Karadžića i Mladića, prijatelji Šarića, Kalića, Keljmendija i Subotića, sa privatnim ANB-om, policijom, tužiteljicama i sutkinjama svih vrsta, i stotinama raznih tjelohranitelja i žbirova, razvlastili od pravljenja istorije, mora se postići konsenzus oko minimalnih ciljeva oko kojih će se okupiti svi protivnici režima.

Momentum koji su snage koje traže promjenu proizvele do oktobarskih izbora, usporen je postizbornim opozicionim događajima, naročito u Nikšiću. Novi izbori u nikšićkoj opštini, predsjednički izbori i zahtjev EU za ustavne promjene bazirane na preporukama Venecijanske komisije, su prilika da opozicija povrati inicijativu.

Suma opozicionih zajedničkih interesa je minimum zajedničkih interesa svih crnogorskih građana. Nikšić je simbol umiruće Crne Gore i lokalni izbori će se voditi oko pitanja kako preživjeti i kako u uslovima obnovljenog siromaštva rješavati osnovne životne probleme ljudi.

Predsjednički izbori su jedinstvena prilika da Crna Gora prvi put nakon stotinu godina dobije predsjednika svih građana, koji nije lutka koja uljepšava diktaturu, bilo da se radi o karađorđevićkoj, komunističkoj ili diktaturi današnje Familije. Takav predsjednik bi bio jak psihološki faktor obnavljanja državnog jedinstva, bez kojeg Crna Gora i normalni politički život u njoj nijesu mogući.

Opoziciono zajedništvo koje bi dovelo do ponovne pobjede u Nikšiću i na predsjedničkim izborima bilo bi znak da jesenji poraz vladajuće koalicije nije bio incident, već da je riječ o procesu koji vlast ne može da zaustavi.

Promjene ustava koje bi značile deprivatizaciju tužilaštva i sudstva, bile bi značajni prvi korak ka uspostavljanju vladavine prava, moralnoj obnovi i dekriminalizaciji crnogorskog društva.

Od opozicije i alternativnih grupa zavisi da li će Crna Gora produžiti da (od)umire ili će početak pregovora o pristupanju EU rezultirati ubrzanjem preporoda. Nikada nije bilo potrebnije da opozicija djeluje usaglašeno. Ako to ne uradi, neka se ne čudi ukoliko na aferu Šarić režim odgovori novom batinom protiv nekog neistomišljenika. Diktature se zakonomjerno hrane nesolidarnošću žrtvi i njihovom nespremnošću da sarađuju.

Miodrag PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Osvježenje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Još samo fali da se Vlada osvježi  kadrovima Demokratskog fronta koji otvoreno negiraju genocid u Srebrenici i da im Bećir Vuković dodijeli Trinaestojulsku, pa da osvježenje bude potpuno

 

Baš je osvježilo. Dobar dio parlamentarne većine, i Vlada, ćute nakon presude Ratku Mladiću, u parlamentu se raspravlja je li Srebrenica genocid, Leposavić, koji je javno negira, još je ministar pravde, a Bećir Vuković, pjesnik koji veliča četništvo, predložen je za predsjednika Odbora za dodjelu Trinaestojulske nagrade. Po dubini, koliko voliš onih kojima sve to ne smeta.

Neki, doduše, uposlenici Vlade, progovorili su, pa lijepo i javno stali u odbranu ratnog zločinca. Vladimir Vuković, konsultant u Ministarstvu prosvjete, nauke, kulture i sporta, na svom Fejzbuk profilu, nakon presude Mladiću, propjevao je: „Jer u mjestu ispod Treskavice, ne rađaju majke kukavice, zajedničke čuvaćemo slike, đenerale Srpske Republike”. Ministarstvo prosvjete, nauke, kulture i sporta raskinulo je, potom, konsultantski ugovor sa Vukovićem, uz sljedeće obrazloženje: „Zbog upornog ignorisanja upozorenja čelnih ljudi resornog Ministarstva i konstantnog skretanja negativne medijske pozornosti na instituciju u kojoj joj je angažovan, eksternom konsultantu za oblast auto-škole Vladimiru Vukoviću, raskinut je ugovor”. O Mladiću ni riječ. Valjda je u redu da se ratni zločinci veličaju kod kuće, u kancelariji tokom pauze, na kafi s kolegama. Samo ne na FB profilu, zbog medija. A i Vuković se mogao lijepo ugledati na ministarku Bratić. Ona je na svom FB profilu pisala da je Boris Dežulović „đubre ustaško“, u opisu sopstvene fotografije – „žena ko žena, čak i kad je četnik“, ili pojašnjavala da je „nacionalista“. Ali u to vrijeme nije bila ministarka. Poslije je lijepo izbrisala profil. Od stavova se nije ograđivala, očito je i konsultante birala po njima, ali je FB profil osvježen. To je važno.

Osvježen je i DPS. Odavno. Nakon presude Mladiću izdali su saopštenje i pozdravili presudu: „Nije samo osuđen ratni zločinac, već je osuđeno čitavo jedno zlo vrijeme na Balkanu, koje se ne smije ponoviti, ali ni zaboraviti”, saopštili su. Zaboravili su samo da dodaju da su oni, na čelu sa aktuelnim liderom i predsjednkom Crne Gore Milom Đukanovićem, bili jedni od kreatora tog „zlog vremena”. Da su pripremili teren za zločine, finansirali Radovana Karadžića i Ratka Mladića, i bili njihovi ratni drugovi do posljednje granate u Bosni. Neki u DPS-u svakako imaju razloga da se raduju. Što još nijesu na optuženičkim klupama. Đukanovića, tako, iz ovdašnjeg pravosuđa, još niko nije ništa ni priupitao zbog zločina deportacija bosanskih izbjeglica, počinjenog istog tog zlog vremena kod kuće kad je on bio premijer. Uz sve, danas, pored dijela ovdašnje parlamentarne većine, i dijela Vlade, čak i izgleda kao anifašista. A dobar javni marketing i profil, nerijetko je važniji od suštine u političkoj igri, uči polako i nova vlast.

Neki to odavno znaju. Bošnjačka partija danas u Parlamentu insistira na Rezoluciji o Srebrenici. I nema ništa sporno u osudi genocida, naprotiv. Problem je samo u tome što je ta stranka, dok je bila u Vladi DPS-a, zatvarala oči pred činjenicom da je njen koalicioni partner bio jedan od kreatora tog „zlog vremena”. Nije im smetalo što se u Deklaraciji o Srebrenici usvojenoj 2009, u doba DPS, ne spominje da se Srebrenici desio genocid. Ali su se zato osvježili funkcijama i stanovima.

Još samo fali da se Vlada osvježi  kadrovima Demokratskog fronta koji otvoreno negiraju genocid u Srebrenici, pa da osvježenje bude potpuno. I da im Bećir Vuković dodijeli Trinaestojulsku nagradu.

Predsjednik Skupštine Aleksa Bečić, saopštio je, govoreći o potencijalnoj rekonstrukciji Vlade, da će njegova partija biti partner u tom procesu ako premijer Zdravko Krivokapić i Vlada procijene da je Vladi potrebno „osvježenje“.

Bečić je ponovio i da njegove Demokrate neće smjenjivati ministra Leposavića zajedno sa DPS-om, iako su saglasni sa razlozima navedenim za njegovo razrješenje. Zabrinuti su da ih neko ne označi pomagačima DPS-a. Ali ne, valjda, i zbog toga da neko kao Leposavić ostane u Vladi. A DPS, na račun takvog kadrovanja nastavi da glumi antifašiste.

Odavno je jasno. Nema osvježenja dok se ne raščisti s prošloću stvarno, a ne samo na FB profilima i u saopštenjima. Sve dok osuda ratnih zločina ne bude suštinska i institucionalna, a ne dio strategije političkog preživljavanja.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Oprost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ko će da zatraži oprost od budućih generacija za izgubljenu šansu da na mnogaja ljeta žive u normalnoj zemlji

 

Dočekali smo svašta. Na dočeku novog mitropolita MPC Joanikija, ispred Hrama Hristovog Vaskrsenja, rab Božji Zdravko Krivokapić, a slučajno i po želji upokojenog mitropolita Amfilohija, premijer Crne Gore, zatražio je  od njega oprost „ako je uradio išta loše“.  Mitrpolit Joanikije je to nekako prijekorno roditeljski otćutao.  Nije bilo kazne za skrušenog Zdravka. Bar ne pred kamerama.

Krivokapić je pritvrdio da ne bi „uradio ništa loše što je na štetu SPC“ i obećao da će Temeljni ugovor sa njom biti potpisan.  Odlično. Sad znamo šta su prioriteti. Možda zato nedostaje vermena  da se makar izaberu šefovi i članovi radnih grupa za poglavlja 23, 24, što nam je u najnovijem non pejper dokumentu zamjerila  Evropska komisija. Korupcija i organizovani kriminal mogu da čekaju.  A i Evropa, kad je čekala do sad. SPC ne može. Temeljni ugovor, pa sve ostalo.

Mitropolit Joanikije ugostio je nakon službe  premijera Krivokapića, predsjednika Skupštine Aleksu Bečića i lidere Demokratskog fronta Milana Kneževića i Andriju Mandića. Tokom večere, izostale su svetovne uobičajene trice. Knežević i Mandić su se posebno pristojno vladali. Nijesu pominjali rekonstrukciju Vlade, nove izbore, niti pozivali premijera da sam sebe sruši, da ne ispadne da su oni. Nijesu ga ni korili zbog nedolaska na sjednicu Odbora za bezbjednost, ni pominjali šverc, laži i alkohol. Moguće da ih je umirila i prigodna muzika. Tokom večere puštane su pjesme „Veseli se srpski rode“ i „Onamo, onamo“. A i dobro, o tim svetovnim stvarima, će, moguće, popričati sa šefom u Beogradu.

Mitropolit Joanikije je potom prijekorno saopštio da je „Sveti arhijerejski Sabor SPC na posljednjem zasijedanju raspršio mnoge glasine onih koji su očekivali, a neki zlonamjerno i priželjkivali, da nije bilo nikakvog razjedinjavanja, već naprotiv”.  Eto, dočekali smo i da se ta stvar riješi.  Toliko za one koji su se nadali nekakvoj autonomiji MPC posle izbora novog mitropolita. I gdje god da se potpiše Temeljni ugovor, u Podgorici ili Beogradu.

Joanikije je kazao da „će teško biti nasljednik Amfilohija“. Šefovi izvršne i parlamentarne vlasti ipak vjeruju da on to može. Premijer Krivokapić je kazao da je „Joanikije dostojan Amfilohija“. U to je uvjeren i predsjednik parlamenta Aleksa Bečić, saopštio je na Tviteru. Uglavnom vrijedi to upamtiti.  Dočekali smo i da pokojni mitrpolit Amfilohije postane standard kom treba težiti. Ratne devedesete, uloga crkve u njima, sva Amfilohijeva dijeljenja, negiranja crnogorske nacije, bespravno graditeljstvo, niko  to više i ne pominje. Ili to nije problem? Na kraju, ne bi bilo ni prvi put da nam se na oči kreče ratne biografije. Đukanovićeva se kreči od 1997.

Osam mjeseci od izbornog poraza bivšeg režima ušli smo u predvorje političkog haosa. Dio parlamentarne većine predano, a sada i otvoreno radi da sruši novu Vladu, otvarajući tako vrata Đukanoviću. U međuvremenu, i Vlada, i činjenjem i nečinjenjem, kako to primjećuje Andrija Mandić, radi protiv sebe. Otuda ćemo možda uskoro birati između Amfilohijeve svježe  i Đukanovićeve duže prane biografije. Između dva dugogodišnja saborca i strateška partnera koji su Crnu Goru doveli tu gdje je. Daleko od normalnosti. Takav izbor koštao bi nas novih trideset godina.

Još samo da vidimo ko će da zatraži oprost od budućih generacija za izgubljenu avgustovsku šansu da na mnogaja ljeta žive u normalnoj zemlji.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Tuđa briga

Objavljeno prije

na

Objavio:

Šta god da se odluči na Saboru SPC, Crnogorci, vjernici i sveštenstvo Crnogorske pravoslavne crkve, ostaće najobespravljeniji građani svoje zemlje

 

Mnoge su oči iz Crne Gore, ovih dana, uprte u Beograd, gdje zasijeda Sabor Srpske pravoslavne crkve (SPC). S pažnjom se osluškuju vijesti – da li će Sabor izabrati novog mitropolita Mitropolije crnogorsko-primorske ili će, kao što to najavljuju portali bliski Patrijaršiji, produžiti v.d. stanje imenovanjem novog upravitelja MPC. Do septembra i sljedećeg Sabora. Da li je spremno  potpisivanje Temeljnog ugovora između SPC i Vlade Crne Gore? Šta li u njemu piše?

Možda će do čelnika SPC doprijeti tihi šapati njihovih vjernika iz Crne Gore, pa će za nasljednika pokojnog mitropolita Am-
filohija imenovati njego-vog sljedbenika i bliskog saradnika, episkopa bu-dimljansko-nikšićkog Jo-anikija Mićovića. Čovjek koji se, kako govore njemu bliski analitičari, ne ba-vi dnevnom politikom kao što je to radio Am-filohije, ali je „tvrd i nepokolebljiv branilac crkve, vjere i naroda“. Bilo da se obračunava sa sveštenstvom i vjernicima Crnogorske pravoslavne crkve: „Bezbožnici u naše vrijeme žele da prave svoje crkve“. Bilo da „relativizuje“ decenijama aktuelne nacionalne podjele među građanima Crne Gore pravoslavne vjeroispovijesti/tradicije. „Nekad na liturgijama kažem samo Srbi, drugi put Crnogorci. Za mene je to jedno. Nedjeljivo.“

A šta je sa onima za koje Srbi i Crnogorci nijesu isto, koliko god bili slični u vrlinama i u manama? Izgledalo je, prošlog proljeća, kako dio sveštenstva MCP traži odgovor i na to pitanje, svjesni stvarnosti koja ih okružuje. Sada je utihnula ta priča o potrebi da se, slijedeći duh Hristove poruke, uz pravoslavnu crkvu ne vezuje nacionalni predznak, pošto je slijed događaja od svih njih zahtijevao da demonstriraju lojalnost crkvenim i političkim vlastima u Beogradu.

U moru nedoumica, jedno je sigurno: šta god da se u Beogradu odluči, Crnogorci, vjernici i sveštenstvo Crnogorske pravoslavne crkve, ostaće najobespravljeniji građani svoje zemlje. Bez prava na molitvu u bogomoljama koje su gradili njihovi preci i uz konstantan pritisak da odustanu od svojih  ubjeđenja.

Temeljni ugovor, čiji je sadržaj još uvijek tajan, svjedoči o moći i nemoći ovdašnjih vlasti da se nose sa „višom silom“ koja dolazi sa sjevera. Premijer Zdravko Krivokapić kaže kako će rado potpisati taj ugovor čim on bude upodobljen Ustavu i zakonima Crne Gore. Ministar pravde Vladimir Leposavić, odmetnuti član Krivokapićeve vlade, saopštava suprotno: „Ne postoji niti jedan razlog da ovaj ugovor ne bude sklopljen u najkraćem roku“.

Svi drugi, van SPC i njihovog pravnog tima, i ne znaju šta u tom dokumentu piše. Pa vi sad birajte – da li vjerovati ministru pravde koji je lično svjedočio pripremi, a kaže i učestvovao u pisanju, tog ugovora. U Beogradu, podrazumijeva se. Ili se ne može vjerovati pravniku, makar i doktoru prava, koji je sa državne funkcije spreman da relativizuje i osporava pravosnažne međunarodne presude o genocidu u Srebrenici.

Podijeljeni ljudi u podijeljenom društvu. Na to nam je, još jednom, ukazalo i obilježavanje 29. godišnjice deportacije izbjeglica iz BiH. Autentično naš, a još uvijek nekažnjen, ratni zločin. Prvi put, komemoraciji u Herceg Novom prisustvovali su predstavnici MUP-a. Delegacija Uprave policije došla je ponovo, nakon prisustva prošlogodišnjem skupu. Nije, međutim, bilo zvaničnika iz sudstva i tužilaštva. Zbog kojih Crna Gora očekuje odluku Evropskog
suda za ljudska prava u sporu koji je pokrenula rodbina žrtava deportacije.

U sjenci ova dva događaja, teku naši dani. Štrajkuju advokati. Političke podjele postaju provalije. Svjetska banka upozorava na opasnosti koje sa sobom nosi eventualno izglasavanje tzv. zakona o moratorijumu na vraćanje kredita, dok ovdašnji bankari prijete obustavom novih kredita i – povlačenjem posla i kapitala iz Crne Gore.

Sljedeće nedjelje počinje primjena Zakona o fiskalizaciji u prometu roba i usluga. To obećava novo, važno iskustvo. Ali i nove nedoumice, proteste i štrajkove. Od njihovog ishoda zavisiće i stanje u našem kućnom i državnom budžetu.

Bilo bi dobro da nam barem to ne bude „tuđa briga“.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo