Što i kako jedan od najnovijih američkih špijunskih bestselera piše o glavnoj i najpoznatijoj američkoj obavještajnoj agenciji, CIA

Kako se formiraju ubjeđenja o radu obavještajnih službi? U idealnom svijetu bilo bi to kroz istraživačko novinarstvo ili akademske studije, a u ovoj našoj svakodnevnici, dosta pohabanoj i spremnoj za temeljne promjene, to je najčešće kroz proizvode masovne kulture: televizijske serije, filmove i špijunske romane. Zbog toga je interesantno analizirati na primjer što i kako jedan od najnovijih američkih špijunskih bestselera piše o glavnoj i najpoznatijoj američkoj obavještajnoj agenciji, CIA.

Ipak, prvo se mora imati na umu da je odnos između CIA i američkog društva u cijelini dosta složen. Od kada je formirana 1947. godine, javni imidž CIA je prošao kroz nekoliko faza, od kojih su neke bile izuzetno negativne. Za vrijeme prvih desetak godina postojanja i djelovanja CIA, o njoj nije bilo mnogo informacija. Oni koji su zbilja bili upoznati sa stvarnim stanjem stvari, posebno u vezi tajnih subverzivnih operacija, ćutali su kao zaliveni. Oni drugi – mnogo veći broj – su se izražavali uglavno pozivno, glorifikujući odbranu od „komunističke pošasti“. Kasnije, poslije ubistva predsjednika Kenedija i razbuktavanja vijetnamskog rata, CIA je dospjela na loš glas (uz određenu „pomoć“ agenata uticaja KGB-a). Zatim je, sa agresivnim konzervativizmom reganovskog perioda i završetkom Hladnog rata, opet pozitivno prevladalo negativno. Tada se već i sama CIA aktivno uključila u kreiranje svog javnog imidža u saradnji sa Holivudom i ostalim „tvornicama (kapitalističkih) snova“. Međutim, početak novog vijeka, obilježen terorističkim napadima u Americi i ratovima u Avganistanu i Iraku, opet je unio u američko društvo dosta ambivalencije i opreza. Zaštita prava pojedinaca su mnogim stanovnicima SAD-a važniji od više-manje abstraktnog diskursa o nacionalnoj bezbjednosti ili nacionalnim interesima. Na tom polju liberalnih vrijednosti se i trenutno lome koplja na američkoj političkoj sceni i teško da će uskoro doći do uravnoteženog odnosa snaga.

U takvoj situaciji, romani veterana CIA igraju značajnu ulogu u poboljšavanju odnosa javnog mnjenja prema CIA, posebno ako postanu bestseleri, što je slučaj sa najnovijim romanom Alme Katsu pod naslovom Crvena udovica. Katsu je radila više od 30 godina u različitim službama američke obavještajne zajednice, uključujući i CIA, a poslije penzionisanja, posvetila se pisanju.

Sam roman ima dosta konvencionalnu osnovu: radi se o potrazi za duplim agentom koji u okviru CIA špijunira za Rusiju. Teško da je veliko otkriće da je to upravo ona „crvena udovica“ iz naslova. Stereotip prije svega jer Putin odavno nije „crven“, ali naslov je često više izraz izdavačkog marketinga orijentisanog na što veću prodaju tiraža nego umjetničkog izbora autora. Međutim, ono što je posebno interesantno sa tačke gledišta kreiranja imidža CIA je motivacija „crvene udovice.“ Naime, ona saznaje da u stvari nije udovica i da njen muž, isto agent CIA, nije mrtav nego zatočen u ruskom zatvoru. Jednostavno, rukovodstvo CIA ga je proglasilo mrtvim da bi zataškalo svoju propalu operaciju. Ona tada samostalno počinje da plasira tajna dokumenta Rusima kako bi ga oni oslobodili.

Ali, tu nije kraj. Kako glavna junakinja romana, osoba koja vrši istragu, otkriva, izdaja „crvene udovice“ je bila dio plana („operativne igre“) rukovodstva CIA da namami i uhapsi jednog od šefova FSB-a radi osvete. Drugim riječima, i „crvena udovica“ i njen muž su samo pioni na šahovskoj tabli njihovih šefova.

Tu je i suština romana Katsu: ni izdaja nije toliki zločin koliko ponašanje rukovodstva koje ne brine o svojim ljudima i tretira ih kao sredstva. Glavni negativac romana nije „crvena udovica“ već jedan od šefova CIA koji je „gurnuo“ u izdaju radi svoje karijere.

Poruka koju CIA kroz ovaj roman šalje američkom javnom mnjenju je, dakle, slijedeća: za naše greške, krivi su oni na vrhu, a ne velika većina nas koja posvećeno i odgovorno radi svoj posao. Potpuno u duhu antisistemske političke energije koja bruji kroz Ameriku.

Filip KOVAČEVIĆ

Komentari

Izgleda da su lideri Kine i Tajvana zaboravili na Džiangovu poruku, da radeći zajedno i pomažući jedno drugom, bez obzira na razlike u ideologiji, mogu da nadmudre i savladaju sve izazove budućnosti

Džiang Benhu koji objavljuje pod pseudonimom Mai Džia se smatra najuspješnijim piscem špijunskih romana u savremenoj Kini. Ne samo da se njegove knjige štampaju u milionskim tiražima nego se često odmah po objavljivanju adaptiraju u televizijske serije i filmove. Moguće je da njihovoj popularnosti doprinosi reputacija Džiangovog insajderskog znanja jer se tvrdi da je u ranijem periodu bio profesionalno angažovan u kineskoj vojno-obavještajnoj službi. Ako je to istina, onda je Džiang sličan piscima špijunskih romana na Zapadu, na primjer Džonu Le Kareu ili Grahamu Grinu, koji su se, poslije obavještajne karijere, ovjenčali literaturnom slavom.

S obzirom na strogo kontrolisanu kinesku medijsku scenu, jasno je da Džiang o prirodi svoje ranije karijere neće ništa otvoreno napisati, pa čak ni u svojoj fikciji. On nije disident: tematika svih njegovih romana se odvija u prošlosti, u periodu prije i za vrijeme Drugog svjetskog rata. Njegovi romani ne otkrivaju tajne o kineskim obavještajcima, ali su značajni za razumijevanje jedne možda još važnije teme: načina na koji kineska komunistička vlast želi da predstavi određene događaje iz svoje prošlosti domaćoj i inostranoj javnosti u kontekstu savremenih geopolitičkih potreba. Iako su romani vrlo kvalitetno napisani, njihova primarna funkcija nije estetska nego geopolitička.

Najnoviji Džiangov roman preveden na engleski jezik nosi naslov Poruka. Radnja se dešava u Džiangovom rodnom gradu Hangžou za vrijeme japanske okupacije. Glavni protagonisti su pet oficira kriptografske službe kineske kolaboracione vlade (tri muškarca i dvije žene) koji su uhapšeni i zatvoreni zajedno u jednoj udaljenoj vili gdje se nalaze se pod istragom japanskog kontraobavještajca pukovnika Hihare i njegovih kineskih saradnika. Hihara treba da utvrdi ko je od njih komunistički agent pod pseudonimom Duh. Dodatan zaplet predstavlja činjenica da Duh mora da upozori jednog od komunističkih lidera da ne dolazi na konspirativni sastanak u Hangžou jer su vrijeme i mjesto sastanka poznati Japancima. Kako će mu poslati tu poruku kad se nalazi pod stalnim nadzorom?

Ipak, Duh – žena po imenu Li Ningju – po cijenu sopstvene smrti uspijeva da pošalje poruku. Poslije konačne pobjede komunista 1949. godine, ona biva proglašena za narodnog heroja, a njena porodica dobija značajne privilegije od novih vlasti. I tu bi se mogla staviti tačka.

Međutim, to još nije ni pola romana. Naime, narator koji objavljuje zapis ovog događaja dobija vijest da je druga žena koja je bila zatvorena sa Li još uvijek živa. Ona sada živi na Tajvanu gdje su na vlasti protivnici komunista, izbjegli sljedbenici nacionalističkog lidera Čang Kai-šeka. Kada je narator došao da je posjeti, ova žena koja se zove Gu Ksiaomeng, mu je ispričala drugu, mnogo uvjerljiviju verziju cijelog događaja u kojoj je ona ta koja je uspjela da dostavi poruku i tako pomogne komunistima. Međutim, zato što je i u to vrijeme i kasnije radila kao agent za kineske nacionalističke snage, poslije njihovog poraza, Gu je morala da prebjegne na Tajvan. Tada su je, zbog ideoloških razloga, komunistički funcioneri izbrisali iz cijele priče kao da nikad nije ni postojala.

U ovoj drugoj verziji se nalazi i suština geopolitičke poruke Džiangovog romana. Naime, kineski komunisti i kineski nacionalisti su predstavljeni zajedno u borbi protiv spoljašnjeg neprijatelja. Drugim riječima, komunistička Kina i nekomunistički Tajvan nisu i ne smiju biti neprijatelji. Oni su izdanci jednog istog patriotskog duha koji treba da se ujedini u zajednički front protiv sadašnjih i budućih neprijatelja. Jedino takav zajednički nastup je garant sigurnog uspjeha. Kao što su zajedno nadmudrili i savladali Japance u Drugom svjetskom ratu, tako i na polju savremene geopolitike, radeći zajedno i pomažući jedno drugom, bez obzira na postojeće razlike u ideologiji, mogu da nadmudre i savladaju sve izazove budućnosti.

Ipak, u svjetlu zaoštrene retorike u posljednje vrijeme, izgleda da su lideri Kine i Tajvana zaboravili na Džiangovu poruku.

Filip KOVAČEVIĆ

Komentari

KGB je ranih osamdesetih Jugoslaviju osmatrao sa oprezom. Iako je vidio osnovu za uspostavljanje boljih odnosa, ona je za njega uglavnom bila „trojanski konj“ Zapada

Litvanski centar za istraživanje genocida i otpora skenirao je i objavio na internetu nekoliko desetina strogo povjerljivih internih časopisa KGB-a. Ovi časopisi, čija je svrha bila obrazovanje i usavršavanje kadrovskog sastava KGB-a, se i dalje smatraju državnom tajnom u Rusiji. U jednom od njih, preciznije tom broj 23 Radova Više škole KGB-a „Feliks Dzeržinski“ objavljenog 1981. godine, naišao sam na članak koji se odnosi na Jugoslaviju. Pod dugačkim naslovom „Korišćenje teritorije i građana SFRJ-a od strane obavještajnih službi imperijalističkih država radi vođenja subverzivne djelatnosti protiv Sovjetskog Saveza“,  članak potpisuje major kontraobavještajne službe KGB-a V. A. Tihonjenkov.

Već sam naslov nagovještava odnos KGB-a prema Jugoslaviji. Iako su politički i ekonomski odnosi između SSSR-a i Jugoslavije u tom periodu bili u uzlaznoj putanji, KGB je pristupao Jugoslaviji i Jugoslovenima sa izvjesnom dozom podozrenja. Na primjer, Tihonjenkov tvrdi da u Jugoslaviji najjaču obavještajnu poziciju imaju američke obavještajne službe, a da su vrlo aktivne i britanske i zapadnonjemačke. Prema Tihonjenkovu, kroz svoje agente od uticaja u vrhu jugoslovenske vlasti, ove službe pokušavaju da stvore probleme u odnosima između SSSR-a i Jugoslavije. On kao primjer postojanja takve objavještajne agende navodi tvrdnje zapadnih službi da SSSR namjerava da napadne i okupira Jugoslaviju u slučaju pojave nestabilnosti poslije Titove smrti. Nasuprot tome, Tihonjenkov insistra da upravo SSSR čvrsto podržava očuvanje cijelovitosti Jugoslavije, dok je iznutra ruši i sabotira Zapad koji za svaku republiku ima različiti pristup pokušavajući da ih što više odvoji i od federalnog centra i jednu od druge. Na primjer, u slučaju Slovenije, zapadne službe se oslanjaju na snažne ekonomske veze sa zapadnim firmama i bankama, dok se u Srbiji protura priča o neophodnosti „široke demokratije“ i potpunog napuštanja socijalizma. U isto vrijeme, Tihonjenkov odbacuje navode zapadnih medija da SSSR tajno sarađuje sa nacionalističkim antijugoslovenskim emigrantskim krugovima, posebno hrvatskim, iako priznaje da se pojedinci iz tih organizacija obraćaju sovjetskim ambasadama u Evropi i nude im saradnju protiv jugoslovenske vlasti.

Tihonjenkov takođe tvrdi da zapadne službe koriste teritoriju Jugoslavije da vrbuju sovjetske građane i građanke koji dolaze u posjetu iz SSSR-a, bilo u zvanične bilo u turističke svrhe. Tako na primjer opisuje kako neki jugoslovenski domaćini u dosluhu sa svojim zapadnim mentorima često pozivaju sovjetske naučnike i zvanična lica na privatne zabave gdje ih „u društvu mladih žena“ pokušavaju ubijediti da prebjegnu na Zapad. Čini se da je i Crna Gora predstavljala pogodno mjesto za ovakva i slična vrbovanja. Tako Tihonjenkov navodi primjer posjete sovjetskog vojnog broda luci Tivat 1976. godine kada su čak tri sovjetska mornara i jedan oficir dali izjave KGB-u da su ih domaćini nagovarali da se ne vraćaju nazad na brod i da će im pomoći da emigriraju na Zapad.

Čini se da Tihonjenkova posebno pogađa to što neki Jugosloveni prema kojima, kako tvrdi, sovjetski građani osjećaju „iskrenu simpatiju i prijateljstvo“, prikupljaju važne političke, ekonomske, vojne i druge informacije za zapadne službe dok borave i rade u SSSR-u. U tom pogledu, navodi i primjer neimenovanog bivšeg jugoslovenskog ambasadora u Moskvi koji je izgleda rado dijelio svoje impresije sa zapadnjacima.

U isto vrijeme, imajući u vidu prirodu informacija kojima Tihonjenkov raspolaže, stiče se jasan utisak da je i KGB imao svoje simpatizere u jugoslovenskoj vlasti. U članku se, na primjer, u pozitivnom svjetlu citiraju izjave Titovog savjetnika za bezbjednost Ivana Miškovića, kao i saveznog sekretara za unutrašnje poslove Franja Herlevića. Zanimljivo je i upozorenje Tihonjenkova da poslije posjete Jugoslaviji kineskog lidera Hua Guofenga 1978. godine, KGB treba da obrati pažnju i na moguće uspostavljanje antisovjetske kineske agenturne mreže. Kina, baš kao i Zapad, je u  to vrijeme smatrana opasnim protivnikom SSSR-a.

Sve u svemu, KGB je ranih osamdesetih Jugoslaviju osmatrao sa oprezom. Iako je vidio osnovu za uspostavljanje boljih odnosa, ona je za njega uglavnom bila „trojanski konj“ Zapada.

Filip KOVAČEVIĆ

Komentari