Povežite se sa nama

DRUGA AMERIKA

Varufakis u San Francisku

Objavljeno prije

na

Kada je T.S. Eliot napisao čuvene stihove o aprilu kao ,,najokrutnijem” mjesecu, očigledno nije imao u vidu ni Kaliforniju ni San Francisko. April u San Francisku je mjesec pun svježine i zelenila, vedrih prijatnih popodneva, večernjih zabava na otvorenom i glasina o novim softver aplikacijama i hardver izumima. Uostalom, u neposrednoj blizini su poslovna sjedišta i Gugla i Tvitera, i Apple i Fejsbuka, i mnogih drugih znanih i neznanih kreatora savremenih svjetskih trendova. Tako da nije slučajno to što je upravo jednog takvog aprilskog popodneva u San Francisku držao predavanje Janis Varufakis, bivši ministar finansija Grčke, proslavljena figura alternativne svjetske i evropske ekonomske priče. Jedna moja studentkinja je bila u organizacionom odboru i, znajući da sam podržavalac progresivnih, ljevičarskih ideja, još u februaru mi je najavila gostovanje. Tako da sam imao vremena da, zajedno sa nekoliko studenata, organizujem čitavu delegaciju u prvim redovima.

Uživo, baš kao i na televiziji, Varufakis je upečatljiva osoba. Pristup publici mu je profesorski brižljiv. Trudi se da i komplikovane bankarske mehanizme, koji predstavljaju suštinu savremene ekonomske globalizacije, objasni jasnim rječnikom. Zbog toga mu govor obiluje kreativnim i dramatičnim, ali uvijek preciznim analogijama. Poznato je njegovo upoređivanje tzv. mjera štednje koje su nametnute Grčkoj sa ekonomskim “gušenjem do smrti”. Nema, dakle, niti uopšte može biti, dok se one nastavljaju, bilo kakvih pozitivnih pomaka za grčku ekonomiju i za grčke građane i građanke. Ta čaša vode koju Evropska unija daje Grčkoj i kojom je tobože krijepi je u stvari ,,otrovana”.

Međutim, Varufakis upozorava da od tog otrova neće stradati samo Grčka, nego i čitava Evropa. Po njegovom mišljenju, upravo je euro, kao zajednička valuta, ta neraskidiva arterija kroz koju se otrov širi i zbog čega se, da bi se EU održala, čitav organizam mora detoksifikovati kroz novu ekonomsku politiku koja podrazumjeva jačanje i veći djelokrug aktivnosti Evropske centralne banke (ECB). Bez takve detoksifikacije, nema izgleda da EU izbjegne violentnu i tešku smrt. Od Baltika do Balkana, ekstremni desničari, bilo da su na vlasti ili (još uvijek) van nje, se već otvoreno kandiduju za njene grobare.

Ključ je u tome, tvrdi Varufakis, što je eurozona osmišljena kao Hotel Kalifornija iz poznate pjesme američke grupe Iglz – ,,možeš se odjaviti kad god hoćeš, ali nikad ne možeš otići”. Zbog toga je neophodno da ECB što prije dobije ingerencije koje ima Banka federalnih rezervi u SAD-u. Dakle, ne samo mandat za stabilizaciju cijena (kroz otkup državnih dugova), nego i mandat za obezbjeđivanje pune zaposlenosti u svim državama. S političke tačke gledišta, to znači i zahtjeva federalizaciju Evropske unije.

Varufakis vjeruje da je moguće realizovati federalnu opciju samo kroz punu demokratizaciju postojećih institucija. Po njegovom mišljenju, tvrditi da EU pati od deficita demokratije je isto što i tvrditi da Mjesec pati od deficita kiosenika. Drugim riječima, nema uopšte kiseonika na Mjesecu niti demokratije u Briselu. Koliko je poštovanje za demokratske principe i glas naroda u briselskim centrima moći, Varufakis je dobro osjetio na svojoj koži kao ministar finansija. Kaže da se još uvijek ježi kad se sjeti kako mu je šef Evropske komisije Žan-Klod Junker rekao da i on zna da mjere koje nameću Grčkoj neće riješiti nagomilane probleme, ali da ih Varufakis mora sprovoditi jer je Brisel u njih investirao svoj kredibilitet i politički kapital. Nema strašnije definicije brutalnog političkog voluntarizma od ove. Dogma iznad života.

Sa druge strane, jasno je da se sa problemima koji prevazilaze nacionalne granice može izaći na kraj samo nadnacionalnom formacijom. Zbog toga su Varufakis i grupa evropskih aktivista u februaru u Berlinu osnovali transevropski demokratski pokret DIEM2025. U razgovoru sa mnom poslije predavanja, Varufakis je izrazio želju da mu se pridruže i organizacije i pojedinci iz Crne Gore. Mislim da se ova pružena ruka saradnje mora prihvatiti.

Filip KOVAČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUGA AMERIKA

Progresivni kapitalizam?

Objavljeno prije

na

Da li je svijet prešao crvenu liniju kada postaje nemoguće dogovoriti kompromisne varijante globalne ekonomske tranzicije u nešto poput Štiglicovog progresivnog kapitalizma? Čini mi se da će način na koji će svjetski lideri riješavati  ekonomske i druge konsekvence alarmantnog širenja koronavirusa dati odgovor na to, kao i na mnoga pitanja u vezi sa organizacijom međunarodne saradnje i suživota na planeti

 

Za Džozefa Štiglica, progresivni kapitalizam nije besmislica. Štiglic, dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju 2001. i glavni ekonomista Svjetske banke od 1997. do 2000., održao je nedavno predavanje na Univerzitetu San Francisko. Vitalan i vedar, vrlo energetičan u svojim poznim sedamdesetim, Štiglic je predstavio svoju najnoviju knjigu Ljudi, moć i profiti: progresivni kapitalizam u doba nezadovoljstva. Pisana više kao memoar nego naučna studija, ova knjiga predstavlja Štiglicov plan za reformu globalnog ekonomskog sistema tj. neoliberalnog kapitalizma.  Po njegovom mišljenju, upravo su propusti i slabosti neoliberalizma doveli do velikog nezadovoljstva  građana životnim standardom, što  je glavna činjenica političkog života u svim zemljama svijeta.

Od početka osamdesetih godina prošlog vijeka kada je postao dominantna ideologija kapitalističkog Zapada, neoliberalizam je doveo do ogromnog ekonomskog raslojavanja i nejednakosti. Štiglic je to demonstrirao na predavanju koristeći zvanične podatke globalnih finansijskih institucija.Trilionski profiti su se akumulirali na bankovskim računima najbogatijih dok jeminimalna cijena rada u SAD (kada se uzme u obzir inflacija) ostala ista kao i prije 60 godina. Slična je situacija i sa srednjom zaradom, tako da većinu mladih Amerikanaca očekuju nepovoljniji ekonomski uslovi od onih sa kojima su se suočavali njihovi roditelji kada su bili istih godina.

To nije sve. Negativnu sliku upotpunjuje činjenica ozbiljno usporenog globalnog ekonomskog rasta, kao i sve nepredvidljivije, ekstremne klimatske promjene, odgovornost za koje, prema Štiglicu, prvenstveno nose određene industrijske grane. Zbog toga Štiglic kao jednu od neophodnih reformi vidi prelazak na tzv. zelenu ekonomiju. Kao jedan od uspješnih primjera, Štiglic je naveo veliki broj „zelenih“ investicija nedavno formirane Nove razvojne banke od strane zemalja BRIKS-a (Brazila, Rusije, Indije, Kine i Južne Afrike) u čijem je osnivanju učestvovao kao jedan od glavnih savjetnika.

Interesantno, Štiglic vidi države koje nisu dio tradicionalnog Zapada kao pokretače važnih ekonomskih trendova. Najoštriju kritiku upućuje zapadnim korporativnim konglomeratima za koje tvrdi da su kroz  monopolističke aktivnosti napravili parodiju od koncepta slobodnog tržištva u koje se ritualno retorički zaklinju. Paradoksalno, upravo oni političari koji su na američkoj političkoj sceni označeni kao „socijalisti“ – na primjer Berni Senders – ispadaju šampioni klasičnog liberalizma jer se zalažu za tržišnu transparentnost i omogućavanje „zdrave“ konkurencije kroz razbijanje monopola.

Štiglicov plan za reformu kapitalizma uključuje uvećanje intervencija države u ekonomske tokove kroz fiskalnu politiku (povratak jednoj vrsti ruzvelovskog njudil-a), kao i uspostavljanje sistema pravičnog oporezivanja. U SAD  funkcioniše sistem regresivnih taksi. Voren Bafet, jedan od najbogatijih ljudi na svijetu, je ovaj sistem najslikovitije opisao kada je izjavio da on plaća manje poreze nego njegova sekretarica. Jasno je, što ovakve i slične nepravde duže traju, to će otpori biti  učestaliji i nasilniji.

To je najveći izazov za Štiglicov plan. Njegov humanizam i dobre namjere su nesumnjive. Problem je što je  njegov plan  plan kompromisa i dogovora, a svjedoci smo da je u  konfiguraciji svjetske polike (a i u samim SAD) sve manje i manje faktora koji imaju moć a koji su spremni da je dijele sa drugima. Teško može doći do kompromisa među stranama koje se gledaju kroz simboličke ili stvarne nišane. Izgledada će se prije, nažalost, trenutna situacija izroditi u neku vrstu borbe na sve ili ništa, na život ili smrt, do totalnog poraza jedne strane.

Da li je svijet već prešao crvenu liniju kada postaje nemoguće dogovoriti kompromisne varijante globalne ekonomske tranzicije u nešto poput Štiglicovog progresivnog kapitalizma? Čini mi se da će način na koji će svjetski lideri riješavati sve ozbiljnijeekonomske i druge konsekvencealarmantnog širenja koronavirusa dati odgovor na to, kao i na mnoga druga pitanja u vezi sa organizacijom međunarodne saradnje i suživota na planeti.

Filip KOVAČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUGA AMERIKA

Pouke obavještajke

Objavljeno prije

na

Bivša tajna agentica,  Amarilis Foks,   je 2019. objavila  memoare Život na tajnom zadatku:Odrastanje u CIA, a da nije sačekala zvanično odobrenje nadležnogresora. Time je obradovala sve one koji ne vole državnu cenzuru, ali je možda sebe osudila na gubitak profita od prodaje knjige

 

Amarilis Foks je iznenadila CIA-u. Ova bivša tajna agentica je u oktobru 2019.objavila svoje memoare Život na tajnom zadatku:Odrastanje u CIA, a da nije sačekala zvanično odobrenje nadležnogresora. Time je obradovala sve one koji principijelno ne vole državnu cenzuru, ali je možda sebe osudila na gubitak profita od prodaje knjige. Upravo se to prije četiri decenije desilo njenom kolegi Frenku Snepu zbog obavljivanja knjige o angažovanju CIA u Vijetnamu. Vrhovni sud SAD-a je tada donio odluku da je Snep izazvao “nenadoknadivu štetu“zbog iznošenja u javnost određenih informacija i primorao ga da sav profit (300,000 dolara) uplati u budžet CIA.

Još nije poznato kakav će epilog biti u slučaju Foks, ali je jasno da ona uopšte ne haje. Po medijskim navodima, ona je već prodala prava za serijsku obradu knjigeteleviziji Apple. Možda je razlog njenog samopouzdanog ponašanja i to što se prije dvije godine udala za unuka Roberta Kenedija, najpoznatijeg brata američkog predsjednika Džona F. Kenedija, pripadnika jedne od najmoćnijih porodica na američkoj političkoj sceni.

Po mom mišljenju, u knjizi nema nekih do sada javnosti nepoznatih operativnih podataka zbog kojih bi CIA trebala da bude posebno zabrinuta. Kao i mnogi drugi, Foks je bila zavrbovana od strane CIA još dok je bila studentkinja postdiplomskih studija na univerzitetu Džordžtaun u Vašingtonu. Imala je svega 22 godine. Kratko vrijeme je provela kao analitičarka povjerljivih podataka o islamističkim terorističkim organizacijama, a onda je, po sopstvenoj želji, prebačena u operativce. Poslije višemjesečne pripreme na tzv. Farmi gdje se budući operativci uče praksi obavještajnog rada, upućena je na tajni zadatak u inostranstvo. Zadatak je zahtijevao kreiranje lažnog identiteta i lažne profesije nevezane za američku diplomatsku službu. To joj je omogućilo veću slobodu djelovanja, ali je bilo i mnogo opasnije zbog toga što nije posjedovala diplomatski imunitet u slučaju mogućeg razotkrivanja.

Lažni identitet koji je kreirala Foks je bila trgovina umjetninama koja se na globalnom nivou često prepliće sa trgovinom oružjem. Da bi zamela sve veze sa SAD, Foks se preselila u Šangaj i tamo registrovala svoju kompaniju. Poslije nekog vremena, konačno se upoznala sa trgovcem oružjem(porijeklom iz Mađarske) koji joj je pomogao da uspostavi kontakt sa islamističkim organizacijama u Pakistanu. U pakistanskom gradu Karačiju se dešava i najdramatičniji događaj u knjizi. Foks uspjeva da nagovori lidera jedne terorističke organizacije da odustane od namjere da detonira radioaktivnu bombu na gradskom trgu. Tu dolazi do izražaja i glavna pouka knjige.Ona se tiče pristupa koji je doveo do konačnog uspjeha misije.

Naime, Foks tvrdi da CIA pristupa borbi protiv terorizma na pogrešan način koji situaciju čini još gorom nego što ona jeste.Umjesto da pokuša da razumije drugu stranui da shvati njihovu motivaciju, CIA koristi brutalnu silu. Za nju je druga strana samo običan cilj za likvidaciju. To kao da nisu ljudi, što više ubijenih, to bolje. Međutim, zaključak do kojeg je kroz svoje iskustvo obavještajnog rada došla Foks je da primjena sile može da zaustavi na neko vrijeme, ali ne i da potpuno iskorijeni neprijateljstvo. Ubijene zamijenjuju u stroju njihovi bliski. Krug smrti se samo širi. Mir postaje sve manje i manje moguć.

Glavni razlog za to je da, kako kaže Foks, “svi za sebe vjeruju da su dobri momci, a oni to i jesu,iz sopstvene perspektive“. Drugim riječima, sukobi se ne mogu umiriti i prevazići nadjačavanjem, nego samo kroz priznanje jednakog statusa drugoj strani i uspostavljanjem povjerenja. Tako je Foks došla do uspjeha u Karačiju. Kao u poznatoj optičkoj iluziji, dva lica, koja na prvi pogled izgledaju suprostavljeno, su ustvari dio jedne te iste vaze. Stvari koje nas zbližavaju ima mnogo više od onih koje nas dijele.

Nažalost, nedavno ubistvo iranskog generala Solejmanija pokazuje da CIA iz knjige svoje bivše agentice nije izvukla ama baš nikakvu pouku.

 

Filip KOVAČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUGA AMERIKA

Oči u oči sa 2020-tom

Objavljeno prije

na

Vladajuća euroatlanska tehnokratska elita, ogrezla u korupciji i licemjerju, ne može  se suprostaviti snazi harizme nacional-populista. Političke središnjice više nema, brod mejnstrima je potonuo, a desničarski ekstremi postaju normala svakodnevnice. Širi se krug očajnih koji kompenzaciju svoje bijede pronalaze u napadima na podjednako očajne, samo druge nacije, jezika, religije ili boje kože

 

Džonson, Netanjahu, Tramp. Već je izvjesno da će političke sudbine ova tri nacionalistička lidera obilježiti narednu godinu. Ukoliko uspiju da opstanu na svojim liderskim pozicijama i izvedu ono što su naumili, svijet će idućeg decembra izgledati mnogo drugačije nego što izgleda danas. Stihija političke i ekonomske fragmentacije koju su stavili u pogon će onda skoro sigurno dostići rušilačke razmjere.

Vrlo je moguće da će biti i nasilnih sukoba, vjerovatno na Bliskom Istoku, mada ni otvaranje novih/starihkriznih žarišta u Istočnoj Evropi i Centralnoj Aziji ne bi trebalo potpuno zanemariti. Jasno je da se vladajuća euroatlanska tehnokratska elita, ogrezla u korupciji i licemjerju, ne može suprostaviti snazi harizme ovih nacional-populista. Političke središnjice više nema, brod mejnstrima je potonuo (to i nije bio neki brod), a desničarski ekstremi sve više postaju nova normala svakodnevnice. Širi se krug očajnih koji kompenzaciju svoje bijede pronalaze u napadima na podjednako očajne, samo druge nacije, jezika, religije ili boje kože.

Nije, naravno, slučaj da elita neoliberalnog establišmenta ne nudi neku alternativu. Globalni liberalni mediji na primjer propagiraju novi međunarodni ekonomski pristup zasnovan na smanjenju upotrebe fosilnih goriva i ekologizmu. Njihov simbol je švedska aktivistkinja Greta Tunberg. Je li se iko iznenadio što je časopis Tajm odabrao upravo nju da bude ličnost godine? Tramp je odmah pokušao da cijeli postupak ismije na tviteru jer dobro zna ko su mu glavni ideološki neprijatelji. Međutim, životni stil Tunberg se toliko razlikuje od „širokih narodnih masa“ da ona teško može da ih prevrbuje od nacional-populista, a upravo o tome se ovdje radi. Bivšim radnicima i radnicama propalih krupnih industrijskih sistema i na Zapadu i na Istoku električna vozila i vjetroelektrane ne izgledaju kao rješenje životnih problema. Oni griješe što ne brinu o klimatskim promjenama, ali njihov glas ide za onog ko im obećava posao ili povećanje plata i penzija. To je naravno šarena laž. Džonson, Netanjahu i Tramp samo imaju uvjerljiviji marketing.

A gdje je u sadašnjem trenutku „treći put“? Ima li ga uopšte ili nam ostaje, nažalost, jedino odluka između lošeg i goreg? Evropski pokret DIEM25, osnovan od strane Janisa Varufakisa i Srećka Horvata, koji mnogi vezuju upravo za ovakav politički pristup, nedavno je donio većinsku odluku da na britanskim parlamentarnim izborima pomogne kampanju laburista. Svi sada znamo da ta priča nije imala srećan kraj. Očigledno je da DIEM25 mora osmišljavati štošta novo i drugačije. Varufakis je ove godine postao poslanik u parlamentu Grčke. Iako tvrdi da nije digao ruke od opšte-evropskog projekta, nacionalni parlament je, po prirodi stvari, okrenut ostvarivanju nacionalnih interesa. Kako će Varufakis djelovati u slučaju da interesi Grčke budu u konfliktu sa interesima DIEM25? To nije nimalo naivna etička dilema.

Po mom mišljenju, to znači da oni koji žele da radikalno mijenjaju postojeći globalni sistem moraju formirati i sopstveneglobalne političke strukture. To i jeste bio smisao Marksove i Engelsove Internacionale. Ipak, najobuhvatniju razradu je ova ideja imala za vrijeme trajanje lenjinovske Treće Internacionale (1919-1943), mnogo poznatije pod imenom Kominterna. Kao neka vrsta „crvene paučine“, Kominterna je pokrivala cijeli svijet i njeni članovi i operativci su dali nemjerljivi doprinost razvoju ljevičarske misle i uspjehu ljevičarskih režima. Prije desetak godina, tadašnji predsjednik Venecuele Ugo Čavez je promovisao ideju formiranja Pete Internacionale (poslije neuspješne Četvrte Internacionale koju je formirao Trocki kao međunarodnu kontru Staljinu). Bilo je tada dosta novca od nafte i međunarodna situacija je bila naklonjenija, ali nije mnogo urađeno na povezivanju. Sada, geopolitički gledano, Latinska Amerika nema političkih i ekonomskih kapaciteta da predvodi taj proces. U Venecueli Maduro možda broji posljednje dane na vlasti, a Morales je u Boliviji jedva izvukao živu glavu. Potrebna je moćna država kao sponzor, a takve nema na vidiku.

Može li nas 2020. iznenaditi? Može ako podbace Džonson, Netanjahu i Tramp.

 

Filip KOVAČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo