Povežite se sa nama

DRUGA AMERIKA

Varufakis u San Francisku

Objavljeno prije

na

Kada je T.S. Eliot napisao čuvene stihove o aprilu kao ,,najokrutnijem” mjesecu, očigledno nije imao u vidu ni Kaliforniju ni San Francisko. April u San Francisku je mjesec pun svježine i zelenila, vedrih prijatnih popodneva, večernjih zabava na otvorenom i glasina o novim softver aplikacijama i hardver izumima. Uostalom, u neposrednoj blizini su poslovna sjedišta i Gugla i Tvitera, i Apple i Fejsbuka, i mnogih drugih znanih i neznanih kreatora savremenih svjetskih trendova. Tako da nije slučajno to što je upravo jednog takvog aprilskog popodneva u San Francisku držao predavanje Janis Varufakis, bivši ministar finansija Grčke, proslavljena figura alternativne svjetske i evropske ekonomske priče. Jedna moja studentkinja je bila u organizacionom odboru i, znajući da sam podržavalac progresivnih, ljevičarskih ideja, još u februaru mi je najavila gostovanje. Tako da sam imao vremena da, zajedno sa nekoliko studenata, organizujem čitavu delegaciju u prvim redovima.

Uživo, baš kao i na televiziji, Varufakis je upečatljiva osoba. Pristup publici mu je profesorski brižljiv. Trudi se da i komplikovane bankarske mehanizme, koji predstavljaju suštinu savremene ekonomske globalizacije, objasni jasnim rječnikom. Zbog toga mu govor obiluje kreativnim i dramatičnim, ali uvijek preciznim analogijama. Poznato je njegovo upoređivanje tzv. mjera štednje koje su nametnute Grčkoj sa ekonomskim “gušenjem do smrti”. Nema, dakle, niti uopšte može biti, dok se one nastavljaju, bilo kakvih pozitivnih pomaka za grčku ekonomiju i za grčke građane i građanke. Ta čaša vode koju Evropska unija daje Grčkoj i kojom je tobože krijepi je u stvari ,,otrovana”.

Međutim, Varufakis upozorava da od tog otrova neće stradati samo Grčka, nego i čitava Evropa. Po njegovom mišljenju, upravo je euro, kao zajednička valuta, ta neraskidiva arterija kroz koju se otrov širi i zbog čega se, da bi se EU održala, čitav organizam mora detoksifikovati kroz novu ekonomsku politiku koja podrazumjeva jačanje i veći djelokrug aktivnosti Evropske centralne banke (ECB). Bez takve detoksifikacije, nema izgleda da EU izbjegne violentnu i tešku smrt. Od Baltika do Balkana, ekstremni desničari, bilo da su na vlasti ili (još uvijek) van nje, se već otvoreno kandiduju za njene grobare.

Ključ je u tome, tvrdi Varufakis, što je eurozona osmišljena kao Hotel Kalifornija iz poznate pjesme američke grupe Iglz – ,,možeš se odjaviti kad god hoćeš, ali nikad ne možeš otići”. Zbog toga je neophodno da ECB što prije dobije ingerencije koje ima Banka federalnih rezervi u SAD-u. Dakle, ne samo mandat za stabilizaciju cijena (kroz otkup državnih dugova), nego i mandat za obezbjeđivanje pune zaposlenosti u svim državama. S političke tačke gledišta, to znači i zahtjeva federalizaciju Evropske unije.

Varufakis vjeruje da je moguće realizovati federalnu opciju samo kroz punu demokratizaciju postojećih institucija. Po njegovom mišljenju, tvrditi da EU pati od deficita demokratije je isto što i tvrditi da Mjesec pati od deficita kiosenika. Drugim riječima, nema uopšte kiseonika na Mjesecu niti demokratije u Briselu. Koliko je poštovanje za demokratske principe i glas naroda u briselskim centrima moći, Varufakis je dobro osjetio na svojoj koži kao ministar finansija. Kaže da se još uvijek ježi kad se sjeti kako mu je šef Evropske komisije Žan-Klod Junker rekao da i on zna da mjere koje nameću Grčkoj neće riješiti nagomilane probleme, ali da ih Varufakis mora sprovoditi jer je Brisel u njih investirao svoj kredibilitet i politički kapital. Nema strašnije definicije brutalnog političkog voluntarizma od ove. Dogma iznad života.

Sa druge strane, jasno je da se sa problemima koji prevazilaze nacionalne granice može izaći na kraj samo nadnacionalnom formacijom. Zbog toga su Varufakis i grupa evropskih aktivista u februaru u Berlinu osnovali transevropski demokratski pokret DIEM2025. U razgovoru sa mnom poslije predavanja, Varufakis je izrazio želju da mu se pridruže i organizacije i pojedinci iz Crne Gore. Mislim da se ova pružena ruka saradnje mora prihvatiti.

Filip KOVAČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUGA AMERIKA

Kineska poruka

Objavljeno prije

na

Izgleda da su lideri Kine i Tajvana zaboravili na Džiangovu poruku, da radeći zajedno i pomažući jedno drugom, bez obzira na razlike u ideologiji, mogu da nadmudre i savladaju sve izazove budućnosti

 

Džiang Benhu koji objavljuje pod pseudonimom Mai Džia se smatra najuspješnijim piscem špijunskih romana u savremenoj Kini. Ne samo da se njegove knjige štampaju u milionskim tiražima nego se često odmah po objavljivanju adaptiraju u televizijske serije i filmove. Moguće je da njihovoj popularnosti doprinosi reputacija Džiangovog insajderskog znanja jer se tvrdi da je u ranijem periodu bio profesionalno angažovan u kineskoj vojno-obavještajnoj službi. Ako je to istina, onda je Džiang sličan piscima špijunskih romana na Zapadu, na primjer Džonu Le Kareu ili Grahamu Grinu, koji su se, poslije obavještajne karijere, ovjenčali literaturnom slavom.

S obzirom na strogo kontrolisanu kinesku medijsku scenu, jasno je da Džiang o prirodi svoje ranije karijere neće ništa otvoreno napisati, pa čak ni u svojoj fikciji. On nije disident: tematika svih njegovih romana se odvija u prošlosti, u periodu prije i za vrijeme Drugog svjetskog rata. Njegovi romani ne otkrivaju tajne o kineskim obavještajcima, ali su značajni za razumijevanje jedne možda još važnije teme: načina na koji kineska komunistička vlast želi da predstavi određene događaje iz svoje prošlosti domaćoj i inostranoj javnosti u kontekstu savremenih geopolitičkih potreba. Iako su romani vrlo kvalitetno napisani, njihova primarna funkcija nije estetska nego geopolitička.

Najnoviji Džiangov roman preveden na engleski jezik nosi naslov Poruka. Radnja se dešava u Džiangovom rodnom gradu Hangžou za vrijeme japanske okupacije. Glavni protagonisti su pet oficira kriptografske službe kineske kolaboracione vlade (tri muškarca i dvije žene) koji su uhapšeni i zatvoreni zajedno u jednoj udaljenoj vili gdje se nalaze se pod istragom japanskog kontraobavještajca pukovnika Hihare i njegovih kineskih saradnika. Hihara treba da utvrdi ko je od njih komunistički agent pod pseudonimom Duh. Dodatan zaplet predstavlja činjenica da Duh mora da upozori jednog od komunističkih lidera da ne dolazi na konspirativni sastanak u Hangžou jer su vrijeme i mjesto sastanka poznati Japancima. Kako će mu poslati tu poruku kad se nalazi pod stalnim nadzorom?

Ipak, Duh – žena po imenu Li Ningju – po cijenu sopstvene smrti uspijeva da pošalje poruku. Poslije konačne pobjede komunista 1949. godine, ona biva proglašena za narodnog heroja, a njena porodica dobija značajne privilegije od novih vlasti. I tu bi se mogla staviti tačka.

Međutim, to još nije ni pola romana. Naime, narator koji objavljuje zapis ovog događaja dobija vijest da je druga žena koja je bila zatvorena sa Li još uvijek živa. Ona sada živi na Tajvanu gdje su na vlasti protivnici komunista, izbjegli sljedbenici nacionalističkog lidera Čang Kai-šeka. Kada je narator došao da je posjeti, ova žena koja se zove Gu Ksiaomeng, mu je ispričala drugu, mnogo uvjerljiviju verziju cijelog događaja u kojoj je ona ta koja je uspjela da dostavi poruku i tako pomogne komunistima. Međutim, zato što je i u to vrijeme i kasnije radila kao agent za kineske nacionalističke snage, poslije njihovog poraza, Gu je morala da prebjegne na Tajvan. Tada su je, zbog ideoloških razloga, komunistički funcioneri izbrisali iz cijele priče kao da nikad nije ni postojala.

U ovoj drugoj verziji se nalazi i suština geopolitičke poruke Džiangovog romana. Naime, kineski komunisti i kineski nacionalisti su predstavljeni zajedno u borbi protiv spoljašnjeg neprijatelja. Drugim riječima, komunistička Kina i nekomunistički Tajvan nisu i ne smiju biti neprijatelji. Oni su izdanci jednog istog patriotskog duha koji treba da se ujedini u zajednički front protiv sadašnjih i budućih neprijatelja. Jedino takav zajednički nastup je garant sigurnog uspjeha. Kao što su zajedno nadmudrili i savladali Japance u Drugom svjetskom ratu, tako i na polju savremene geopolitike, radeći zajedno i pomažući jedno drugom, bez obzira na postojeće razlike u ideologiji, mogu da nadmudre i savladaju sve izazove budućnosti.

Ipak, u svjetlu zaoštrene retorike u posljednje vrijeme, izgleda da su lideri Kine i Tajvana zaboravili na Džiangovu poruku.

Filip KOVAČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUGA AMERIKA

KGB i Jugoslavija

Objavljeno prije

na

KGB je ranih osamdesetih Jugoslaviju osmatrao sa oprezom. Iako je vidio osnovu za uspostavljanje boljih odnosa, ona je za njega uglavnom bila „trojanski konj“ Zapada

 

Litvanski centar za istraživanje genocida i otpora skenirao je i objavio na internetu nekoliko desetina strogo povjerljivih internih časopisa KGB-a. Ovi časopisi, čija je svrha bila obrazovanje i usavršavanje kadrovskog sastava KGB-a, se i dalje smatraju državnom tajnom u Rusiji. U jednom od njih, preciznije tom broj 23 Radova Više škole KGB-a „Feliks Dzeržinski“ objavljenog 1981. godine, naišao sam na članak koji se odnosi na Jugoslaviju. Pod dugačkim naslovom „Korišćenje teritorije i građana SFRJ-a od strane obavještajnih službi imperijalističkih država radi vođenja subverzivne djelatnosti protiv Sovjetskog Saveza“,  članak potpisuje major kontraobavještajne službe KGB-a V. A. Tihonjenkov.

Već sam naslov nagovještava odnos KGB-a prema Jugoslaviji. Iako su politički i ekonomski odnosi između SSSR-a i Jugoslavije u tom periodu bili u uzlaznoj putanji, KGB je pristupao Jugoslaviji i Jugoslovenima sa izvjesnom dozom podozrenja. Na primjer, Tihonjenkov tvrdi da u Jugoslaviji najjaču obavještajnu poziciju imaju američke obavještajne službe, a da su vrlo aktivne i britanske i zapadnonjemačke. Prema Tihonjenkovu, kroz svoje agente od uticaja u vrhu jugoslovenske vlasti, ove službe pokušavaju da stvore probleme u odnosima između SSSR-a i Jugoslavije. On kao primjer postojanja takve objavještajne agende navodi tvrdnje zapadnih službi da SSSR namjerava da napadne i okupira Jugoslaviju u slučaju pojave nestabilnosti poslije Titove smrti. Nasuprot tome, Tihonjenkov insistra da upravo SSSR čvrsto podržava očuvanje cijelovitosti Jugoslavije, dok je iznutra ruši i sabotira Zapad koji za svaku republiku ima različiti pristup pokušavajući da ih što više odvoji i od federalnog centra i jednu od druge. Na primjer, u slučaju Slovenije, zapadne službe se oslanjaju na snažne ekonomske veze sa zapadnim firmama i bankama, dok se u Srbiji protura priča o neophodnosti „široke demokratije“ i potpunog napuštanja socijalizma. U isto vrijeme, Tihonjenkov odbacuje navode zapadnih medija da SSSR tajno sarađuje sa nacionalističkim antijugoslovenskim emigrantskim krugovima, posebno hrvatskim, iako priznaje da se pojedinci iz tih organizacija obraćaju sovjetskim ambasadama u Evropi i nude im saradnju protiv jugoslovenske vlasti.

Tihonjenkov takođe tvrdi da zapadne službe koriste teritoriju Jugoslavije da vrbuju sovjetske građane i građanke koji dolaze u posjetu iz SSSR-a, bilo u zvanične bilo u turističke svrhe. Tako na primjer opisuje kako neki jugoslovenski domaćini u dosluhu sa svojim zapadnim mentorima često pozivaju sovjetske naučnike i zvanična lica na privatne zabave gdje ih „u društvu mladih žena“ pokušavaju ubijediti da prebjegnu na Zapad. Čini se da je i Crna Gora predstavljala pogodno mjesto za ovakva i slična vrbovanja. Tako Tihonjenkov navodi primjer posjete sovjetskog vojnog broda luci Tivat 1976. godine kada su čak tri sovjetska mornara i jedan oficir dali izjave KGB-u da su ih domaćini nagovarali da se ne vraćaju nazad na brod i da će im pomoći da emigriraju na Zapad.

Čini se da Tihonjenkova posebno pogađa to što neki Jugosloveni prema kojima, kako tvrdi, sovjetski građani osjećaju „iskrenu simpatiju i prijateljstvo“, prikupljaju važne političke, ekonomske, vojne i druge informacije za zapadne službe dok borave i rade u SSSR-u. U tom pogledu, navodi i primjer neimenovanog bivšeg jugoslovenskog ambasadora u Moskvi koji je izgleda rado dijelio svoje impresije sa zapadnjacima.

U isto vrijeme, imajući u vidu prirodu informacija kojima Tihonjenkov raspolaže, stiče se jasan utisak da je i KGB imao svoje simpatizere u jugoslovenskoj vlasti. U članku se, na primjer, u pozitivnom svjetlu citiraju izjave Titovog savjetnika za bezbjednost Ivana Miškovića, kao i saveznog sekretara za unutrašnje poslove Franja Herlevića. Zanimljivo je i upozorenje Tihonjenkova da poslije posjete Jugoslaviji kineskog lidera Hua Guofenga 1978. godine, KGB treba da obrati pažnju i na moguće uspostavljanje antisovjetske kineske agenturne mreže. Kina, baš kao i Zapad, je u  to vrijeme smatrana opasnim protivnikom SSSR-a.

Sve u svemu, KGB je ranih osamdesetih Jugoslaviju osmatrao sa oprezom. Iako je vidio osnovu za uspostavljanje boljih odnosa, ona je za njega uglavnom bila „trojanski konj“ Zapada.

Filip KOVAČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUGA AMERIKA

Sve ustaljeno pretvara se u dim

Objavljeno prije

na

Više ne postoji bazični konsenzus u vrhu američkog društva o tome koji putem Amerika treba da ide. Nacionalističko-populistička struja se sukobljava sa globalističkom. Jedna želi da Ameriku bukvalno ogradi od svijeta, a druga da svijet oblikuje prema američkom modelu

 

Predviđanja budućnosti su nezahvalna jer čovjek uvijek ima mogućnost izbora. Ponekad od naizgled trivijalnih odluka zavise događaji svjetskog značaja. Svako već zna: zamah leptirovih krila na jednom kraju svijeta može dovesti do zemljotresa na drugom. U savremenom dobu, taj leptir je često dobijao oblik telefonskog poziva, a u ovo vrijeme medijske dominacije društvenih mreža, nosilac iznenadnih katastrofa može biti nečiji „tvit.“

Ipak, postoje trendovi koji su uočljivi svakom pažljivijem posmatraču. Neki vozovi stižu na svoje destinacije po voznom redu. Istorija ima određenu strukturu. Imperije se stvaraju i propadaju. Krupne ličnosti bljesnu i nestanu u tmini. Forme kulture se izgrađuju i ruše. Bila je Jugoslavija i više je nema. Međutim, jugoslovenski model raspada nastavlja da se inkarnira po svijetu. Nije od njega daleko ni ovo što se posljednjih mjeseci dešava u SAD-u. Sve države sa korumpiranom političkom elitom su nesrećne na isti način.

Taj voz ne kasni ni minuta. Već nekoliko godina u svojim tekstovima napominjem da više ne postoji bazični konsenzus u vrhu američkog društva o tome koji putem Amerika treba da ide. Nacionalističko-populistička struja se sukobljava sa globalističkom. Jedna želi da Ameriku bukvalno ogradi od svijeta, a druga da svijet oblikuje prema američkom modelu. U skladu sa tim, Tramp nije otpočeo nijedan novi rat, dok Bajden ima cijelu listu, od Afrike preko Bliskog istoka do Istočne Evrope i Centralne Azije.

U isto vrijeme, i jedna i druga strana gura ispod tepiha glavni problem američkog društva: dramatičan porast društvene nejednakosti, bijede i očaja. Nije im u interesu da ga riješavaju jer upravo na njemu grade svoje političke karijere i materijalno profitiraju. I jednima i drugima odgovora da prebace problem u ideološku ravan i time gurnu svoje pristalice u narodu u sveopšte sukobljavanje. Nasilni sukobi, kad se dese, neće pogoditi njih. Ni oni ni njihovi bližnji neće ginuti. To je stara i turobna priča.

Novo je to što je pandemija korona virusa sve postojeće procese socijalne i individualne degradacije radikalno ubrzala. Mnoga mala i srednja preduzeća su maltene preko noći zbrisana sa lica zemlje, a milioni ljudi su ostali bez posla i sada su u izolaciji i depresiji. U isto vrijeme, gigantske korporacije ostvaruju milijarde dolara u prihodima. Koncentracija njihovog bogatstva i moći dostiže epohalne razmjere. Čuvena rečenica Marksa i Engelsa iz Manifesta komunističke partije o tome da se „sve što je čvrsto i ustaljeno pretvara u dim“ je okrenuta naglavačke. Istorija kao da ide unazad. Umjesto u socijalizam, čini se da svijet, ubrzanim koracima, ulazi u novi feudalizam globalnih razmjera.

Prve karakteristike ovog morbidno-regresivnog sistema se već naziru. Ko god istupa kritički protiv dominatnog narativa masovnih medija i korporacija u čijem su vlasništvu, odmah biva cenzurisan. Nemilosrdno mu se oduzima mogućnost da drugi čuju njegov ili njen stav. A s obzirom da su sada svi aspekti ličnog života digitalizovani i neraskidivo vezani jedan za drugi, cenzura može lako da se proširi na mogućnost putovanja, dobijanja kredita, zaposlenja, života uopšte. Svi cenzori obožavaju staljinistički pristup: „Nema čovjeka, nema problema.“

Jasno je, naravno, da otpor i borba za bolje sjutra neće prestati, ali će morati da se izražavaju u novim formama i da upotrebljavaju nove metode. Hakeri su već postali profesionalni revolucionari 21. vijeka. Uloga zviždača unutar sistema će postati još značajnija. Pojaviće se novi Meninzi i Snoudeni.

Ipak, u praktičnom smislu, ne smije se krenuti od nule. Moraju se uzeti u obzir gorka iskustva ranijih pobuna. Bez transformacije individualne i kolektivne svijesti, nema dugoročnog uspjeha. Nije poenta da se jedna elita zamijeni drugom nego da se omogući socijalna jednakost i prosperitetan život za sve. Da ono što se ukaže, kad se rasčisti dim i pepeo starog, bude novo i drugačije.

Filip KOVAČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo