Povežite se sa nama

DANAS, SJUTRA

Velika šansa

Objavljeno prije

na

Sve je na prvi pogled izgledalo kao u diktaturi latinoameričkog tipa: crni skupi automobili i odijela, gospođe uštirkane sa frizurama i torbama Luj Viton, vojna muzika, obilje ikonografije, crveni tepih… Lažni predsjednik i supruga sutkinja u čipci naručenoj preko interneta. Na kraju vođa, koji uvijek stiže posljednji, da ovjeri zločin. I Cetinje, naša prijestonica, oronulo i uništeno. U godinama otimačine pretvoreno u deponiju mrtvih fabrika i ideala o slobodnoj zemlji, dok se bogatila klika oko Đukanovića. A najviše on sam.

Sve je izgledalo kao u diktaturi osim grupe, uglavnom mladih ljudi, koja je pjevala – Ovo je zemlja za nas, ovo je zemlja za sve naše ljude… Jedino takva zemlja ima smisla. Oni su pješačili od zore iz Podgorice do Cetinja da u cjelodnevnom performansu pokažu da neće pustiti da se na miru ustoliči Filip Vujanović, čovjek koji je na pogaženom Ustavu i pokradenim izborima zasjeo po treći put u stolicu predsjednika.

Svi su znali, cijela zemlja, da ta stolica pripada pravom predsjedniku Miodragu Lekiću, da je na silu Đukanović krunisao svog kandidata. Lekić je dobio izbore u neravnopravnoj bici, uprkos DPS kontroli institucija, resursima države kojima su korumpirani birači, propagandi vođinih beba i izbornom inženjeringu opjevanom u Snimku. Desetine hiljada glasova falsifikovane su na sam dan izbora i pripisani Đukanovićevom kandidatu. Lekićev trijumf pokazuje da je društvo spremno na promjenu. Da Đukanoviću izmiče kontrola.

Na Cetinju se jasno vidjela ta erozija, krunjenje sistema. Strah na licima onih koji su ulazili u Vladin dom i prkos mladosti koja se buni protiv krađe… Protestanti su pokazali da se rađa nova kultura, da je stasala generacija pobunjenika koja neće mirno gledati da joj godine otimaju ljudi u temelju čije vlasti je zločin razorenog Dubrovnika i Sarajeva. I Crne Gore – uništene ekonomski i ponižene moralno.

Mogu da sviraju fanfare, ali Filip Vujanović je prvi veliki poraz Mila Đukanovića. Bilo je jako neprijatno, znali smo da učestvujemo u farsi, rekao je jedan inostrani učesnik događaja i dodao – Pobjegao sam brzo. Ostaće za istoriju da je Vujanović krunisan na sjednici bez kvoruma, da je čitao besjedu i kleo se u boga dok su lepršali transparenti kao što je onaj – Ne možete ugasiti iskru slobode, jer na Cetinju nema vode. Ništa ne obespokojava autokratiju kao humor.

Bitka bi se mogla nastavi različitim sredstvima – u parlamentu i van njega. Okupljanjem i stvaranjem više različitih punktova otpora i akcija kao što je Marš protiv mafije. Strpljivim pojašnjavanjem svijetu šta se ovdje dešava, dokumentovanjem prevara. Koliko je samo otvaranje afere Snimak pomoglo u razobličavanju poretka vidi se iz saopštenja kabineta Štefana Filea, u kojem se traže istrage i ozbiljnost Podgorice.

Od iznimne je važnosti u nedjeljama koje slijede saradnja u opoziciji i strategija kako dalje. Nije dobro kada dio opozicije sjedi u parlamentu, a dio bojkotuje. Važno je prepoznati trenutak. Crna Gora ulazi u doba koje bi moglo donijeti promjene, ako sve snage koje su protiv autokratskog režima nepokolebljivo insistiraju na elementarnim pravima. Građanima je oduzeto sve – kada ostanete bez glasa vi postajete roblje. To bi mogla biti ona prelomna tačka.

Taj početak kraja, čini se, uočavaju i socijaldemokrati. Oni nijesu slučajno izostali sa inauguracije, prepuštajući Krivokapiću da samo protokolarno otvori sjednicu. SDP može odigrati ulogu koja višestruko nadilazi snagu te partije, jer u rukama drži ključ raspleta crnogorske drame. U samo nekoliko koraka SDP bi mogao pomoći plišanu revoluciju – sa opozicijom uspostaviti novu većinu, koja bi formirala tehničku vladu i pripremila uslove za slobodne izbore. I, ne manje važno, došla do dokaza o organizovanoj pljački države preko KAP-a, Željezare, Prve banke i drugih šefovih projekata.

Prvi test socijaldemokrate čeka oko leks specijalisa. Novi predsjednički izbori su potrebni da bi se i formalno potvrdilo da front protiv Đukanovića ima većinsku podršku i da su se građani oslobodili straha iz kojeg je DPS crpio snagu duže od dvije decenije. Ako, kako je Krivokapić i najavio, ne glasa za prijedlog opozicije o poništavanju pokradenih predsjedničkih izbora, SDP ostaje vjeran sistemu u kojem, uprkos većinskoj volji, nije moguća smjena vlasti bez lomova.

Nema racionalnog razloga zbog koga bi SDP ostao uz vođu, osim ako ih nije strah od zajedničkih nepočinstva. Ali, šta god da je bilo u prošlosti, SDP bi trebalo da se plaši budućnosti – ako nakon svega ostane uz diktatora.

Milka TADIĆ-MIJOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Harizma

Objavljeno prije

na

Objavio:

Lider SNP-a pojasnio je  da nam ne trebaju eksperti, nego lideri partija  u rekonstruisanoj Vladi. Jer,  imaju ,,harizmu”. Red bi bio da nakon decenija „harizmatičnih“ lidera koji su nas odveli u sukobe i siromaštvo, dobijemo obične  ministre koje ćemo mjeriti po  posvećenosti javnom interesu. Ove kako god da rekonstruišeš, dobiješ isto – igru uskih interesa i praznih obećanja

 

Lider Socijalističke narodne partije Vladimir Joković prosvijetlio nas je ove sedmice. Konstatovao je da je ,,ekspertska Vlada bila greška”, te da bi u Vladu trebalo da uđu lideri političkih partija koje su osvojile vlast u avgustu prošle godine. Za taj sud, imao je neoboriv argument: ,,Lideri  političkih partija posjeduju određenu harizmu, a partije su ih prepoznale kao sposobne ljude i izabrale za predsjednike”.  Pa jeste. Kad bolje razmisliš, sigurno je zbog harizme  lider Demokratskog fronta Andrija Mandić, kog njegovi sad predlažu za Vladu ili smak svijeta, morao na prošlogodišnjim izborima da bude na začelju liste. Da bi ih konačno, nakon više decenija –  osvojili.

Nije ni Joković bez harizme.  Zbog toga mu se partija topi kao lanjski snijeg. Nije jedini. Ko zna da li ima ko više u Pokretu za promjene da prepozna harizmu lidera te parije  Nebojše Medojevića, zainteresovanog za koordiniranje službama bezbjednosti u rekonstruisanoj Vladi. Mada, istina, Medojevića prepoznaju na Fejzbuku. Preko koga nas svakodnevno obasipa harizmom raznoraznih teorija zavjere, poput nedavne da je „Džordž Soroš platio proteste na Cetinju“, da bi spriječio ustoličenje mitropolita Joanikija. Sreća po Soroša što nije u Crnoj Gori. U slučaju da Medojević uđe u Vladu.

I premijer Krivokapić je harizmatičan. Upitan da prokomentariše zahtjev Demokratskog fronta da njihov lider uđe u Vladu, ili će taj politički savez nastaviti njen i bojkot parlamenta, Krivokapić je kazao da „to nije pitanje za njega“. Pa ne. Kakve on ima veze s Vladom. Za njega su pitanja vezana za metafiziku, a  iz „zemaljskog svijeta“, ako baš mora nešto da se pita, neka bude oko ustoličenja mitropolita, temeljnog ugovora Srpske pravoslavne crkve i slično. Iako je do juče insistirao na ekspertskoj Vladi, premijer je više ne pominje. Prava harizma balkanskih političara. Što je juče važilo, danas ne važi.

O harizmi predsjednika države Mila Đukanovića ne treba trošiti riječi. Đukanović je toliko harizmatičan, da ne mora ni sam da ih troši kad ga uhvate u kakvoj aferi. Samo sjedne i sastavi pismo. Đukanović  ove sedmice  nije morao da ide u tužilaštvo i objasni zašto je po bijelom svijetu osnivao of-šor kompanije i trustove, kako bi izbjegao poreze. I čije je to novce htio da sakrije od redovne kontrole. Specijalno tužilaštvo Milivoja Katnića, je prema riječima, direktorice MANS-a Vanje Ćalović-Marković, od Đukanovića zatražilo da se pismeno izjasni o tim optužbama, dok je, istovremeno, insistiralo da direktorica MANS-a lično pojasni optužbe na račun Đukanovića u okviru međunarodne afere Pandorini papiri.

,,Nije bilo nikakvog razloga da me zovu na saslušanje, s obzirom na to da sam im rekla da nemam ništa više od informacija da im dam u odnosu na one koje su već objavljenje u sklopu istraživačke priče, i da se sva dokumentacija kojom raspolažemo nalazi na našem sajtu”, kazala je ona nakon saslušanja  i ocijenila da tužilaštvo na način na koji vodi istragu ostavlja ,,prostor Đukanoviću da uništi dokaze”.  Tužioci su možda htjeli da je pogledaju u oči.  Đukanovića odavno ne smiju.

Red bi bio da nakon decenija „harizmatičnih“ lidera koji su ovaj region odveli u sukobe i siromaštvo, dobijemo i neke drugačije. I istinsku rekonstrukciju. Ministre i političare  koje ćemo mjeriti po rezultatima, odgovornosti, i radu u javnom interesu. Ove kako god da rekonstruišeš, dobiješ isto – igru uskih interesa i praznih obećanja.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Junačenje

Objavljeno prije

na

Objavio:

I ovonedjeljni nastupi starih i novih pripadnika vlasti svjedoče da u vremenima velikog junačenja kukavičluk caruje društvom

 

Crna Gora je, uz rijetke izuzetke, gromoglasnim ćutanjem obilježila tri decenije od napada na Dubrovnik. Ili uz tek formalno prisjećanje i ponavljanje tvrdnji da su za naš juriš na Konavle odgovorne tadašnje savezne vlasti u Beogradu i Slobodan Milošević. Otud utisak da je „Rat za mir“ jedan od onih događaja koji predvodnici najbrojnijih partija vlasti i opozicije žele da prepuste zaboravu.

Zato je i vijest da su delegacije Crne Gore i Hrvatske, prvi put za 30 godina, zajedno položile vijenac na ulazu u nekadašnji logor Morinj, prošla poprilično nezapaženo. Iako je zaslužila bitno drugačiji tretman. Makar zato što je ta komemoracija, sa sve prisutnima i odsutnima, bila dobra prilika da se prisjetimo s kakvom političkom klasom imamo posla.

Đavo se i dalje krije u detaljima. Računajući i onog stanovnika Herceg Novog koji u anketi RTCG kaže kako je Dubrovnik 1991. trebalo „sravniti sa zemljom”. Pošto bi njemu, računa valjda, onda bilo bolje. Potom se jave baš iz DPS-a da zamjere Javnom servisu što je emitovao „eklatantan primjer govora mržnje”. Bez pomena onih koji su pustili duha iz boce (šah, šahovnica i slične priče).  Pa, onda, nijesu uradili ništa da bi ga vratili tamo gdje mu je mjesto.

Mračna prošlost ne da se sakriti. Uvjerio se u to, ponovo, i Milo Đukanović. O novoj epizodi njegovih preduzetničkih poduhvata otkrivenih u Pandora papirima čitaćete više na stranicama Monitora. Kao što ste čitali o Đukanovićevom izletu u Dubai pod pokroviteljstvom Duška Kneževića ili „zaboravljenoj” ofšor firmi na Kipru. Ovdje samo o jednom detalju iz pandorine kutije. Iste večeri kada je MANS obavijestio o lancu povezanih ofšor kompanija koje su osnovali Đukanovići, otac i sin, u odbranu pasioniranog sakupljača firmi sa adresama u tzv. poreskim rajevima junački je stao je Kabinet predsjednika Crne Gore. Da objasne šta je njihov šef radio u vrijeme „kada nije obavljao državne poslove”. Od njih saznajemo da Victoria Trust „dok je on bio vlasnik (misle – Đukanović stariji), nije imao nikakvih poslovnih transakcija, nije otvorio niti jedan bankarski račun, jer jednostavno nikada nije ni aktiviran”. Da li su Slavoljub Stijepović, Petar Ivanović, Veselin Veljović i njihove kolege iz kabineta predsjednika države sigurne da govore istinu? Ili im je do nje stalo koliko i do tačnosti tvrdnje „sve je lako provjerljivo, pa nadležnim organima nije teško da utvrde stvarno činjenično stanje…”. Da je to lako, Đukanovićeve firme ne bi bile posijane od Britanije, preko Švajcarske i Gibraltara, do Djevičanskih ostrva i Paname, sa dominantnim ciljem da se sakrije njihov stvarni vlasnik. Znaju toliko iskusni Đukanovićevi saradnici.

Đukanović ima pravo da izabere svoje „branioce”, ali je veliko pitanje da li njihov angažman treba da plaćaju građani Crne Gore. Pitanje je i šta je veći kukavičluk – onaj Predsjednikov što se skriva iza kabineta braneći svoje privatne poslove ili članova kabineta što pristaju da brane nebranjivo.

Tokom prošlonedjeljnog gostovanja u Okviru na RTCG-u, junačili su se, na svoj način, i ministar finansija Milojko Spajić i ekonomije Jakov Milatović. Uticajni gosti javnosti nijesu predočili detalje plana reforme poreskog zakonodavstva, novog načina finansiranja i najavljenog povećanja minimalnih i prosječnih zarada. Umjesto toga, od njih smo čuli da je Spajićev plan „hrabar”.

„Niko nema razloga da bude protiv toga”, na neviđeno javnost ubjeđuje ministar Spajić, „naročito što Ministarstvo i Vlada stoje iza toga i preuzimamo rizik na sebe”. Onda je Milatović pojasnio o kolikom riziku je riječ. „Ja sjutra mogu da odem u London, on može da se vrati u Singapur…”. Junački, s njihove strane. Na građanima je da takođe junački istrpe posljedice ako se pokaže da je ministarska računica prehrabra. Tim prije što su u toku mučni pregovori o rekonstrukciji postojeće vlade. Kojoj još nije predočen nijedan detalj Spajićevog plana.

Onda se ljute novinari i predstavnici NVO sektora. Pošto u novoj vlasti nijesu održali obećanje o većoj („potpunoj”, najavljivao je premijer Krivokapić) javnosti njenog rada.  „Vladini materijali nijesu javno dostupni, pa javnost nije blagovremeno upoznata sa njihovim sadržajem ili se o njemu najuporniji informišu iz Službenog lista, nakon završenog odlučivanja“, kaže Milica Kovačević iz CDT-a. Nezvanično, ni većina ministara nije u mnogo povoljnijem položaju. Samo što oni hrabro trpe.

Nije to osobita tajna. U vremenima velikog junačenja, kukavičluk caruje društvom.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Zvuci devedesetih

Objavljeno prije

na

Objavio:

U jesen 1991.  mitropolit Amfilohije hrabrio je crnogorske rezerviste u Dubrovniku, uz gusle. Danas, trideset godina kasnije, patrijarh Porfirije u Beranama gusla o autentičnim Srbima i zbunjenim Crnogorcima, nastavljajući tako da i dalje dijeli pastvu. Uz istu muziku  koja je i kreirala ratne devedesete, pa i Dubrovnik. Zvuke o  pravim i pogrešnim identitetima

 

Trideset je godina od napada na Dubrovnik. Kad padne Đukanovićeva Demokratska partija socijalista, mnogi su vjerovali, godišnjice tog zločina izgledaće drugačije. Neće ih, kao i svakog oktobra, prekrivati ćutanje. Pravosuđe, tri decenije pod političkom kontrolom, konačno će otvoriti  predmete ratnih zločina, pa i onog počinjenog u Dubrovniku, i dovesti ih do kraja. Do pravde. Bilo je jasno da rasvjetljavanje i kažnjavanje ratnih zločina  neće biti moguće sve dok oni  koji su zemlju vodili krvavih devedesetih –  ne odu.

DPS je otišao s vlasti, ali ćutanje je i ovog prvog oktobra. Niko ne pominje otvaranje predmeta o ratnim zločinima. Uobičajeno, nekoliko nevladinih organizacija i rijetki mediji, prisjete se kako je krenulo i teklo  paljenje i pljačka Konavala i opsada Dubrovnika. Ostali ćute.  Nego, ima još nešto jezivije ove jeseni. DPS je izgubio vlast, ali glasovi devedesetih postaju sve jači.

U novembru 1991. pokojni mitropolit Amfilohije hrabrio je crnogorske rezerviste u Dubrovniku, uz gusle i odlomak iz Mojkovačke bitke.  Danas, trideset godina kasnije, patrijarh Porfirije u Beranama gusla o autentičnim Srbima i zbunjenim Crnogorcima, nastavljajući tako da dijeli pastvu. Uz istu muziku koja je i kreirala ratne devedesete. Priče o identitetima, pogrešnim i ispravnim, upravo su oni glasovi koji su i doveli Jugoslaviju do krvi. I zbog kojih je  Crna Gora ispisivala sramne ratne stranice, među kojima je i Dubrovnik.

Osvrćući se na ustoličenje mitrpolita Joanikija u Cetinskom manastiru, patrijarh Porfirije kazao je u Beranama: ,,Neka bude ko god hoće Crnogorac, a onaj ne samo koji hoće, nego koji zna svoje korijene, svoje stablo, plodove, Vasojevićevog stabla, zna i hoće da pripada srpskom narodu”, presudio je Porfirije. Pa pridodao: ,,Mnogi, naša braća, naši srodnici, u kojima još nije proklijalo autentično sjeme vjere, bivaju zavođeni, a duh litija pokazao je kakav treba da bude naš stav”. Sve u svemu, ispada da je biti Srbin, za svakog pravoslavca u Crnoj Gori prirodno stanje. Ostali, u tolerantnijoj verziji, imaju pravo na svoju zabludu.

Uz sve, ovdašnji svjetovni pastiri, jasno su pokazali da će ići gdje god SPC svira. I po svaku cijenu. Teško da je, uz sva obećanja premijera Zdravka Krivokapića, to put u evropsku budućnost.

,,Svoju budućnost vidimo isključivo u Evropskoj uniji, uz snažne reforme u oblasti vladavine prava. U tom smislu ćemo preduzeti sve neophodne korake kako bismo opravdali očekivanja naših građana među kojima, nakon izbora nove vlade, podrška članstvu u EU svakodnevno raste, i u ovom trenutku prevazilazi brojku od 75 odsto podrške”, kazao je ove sedmice Krivokapić na sastanku sa predsjednicom Evropske komisije Ursulom fon der Lajen.

Osim Briselu ugodnih obećanja, nova vlast na polju reformi vladavine prava ali i evropskih integracija, nije uradila mnogo. Nekoliko akcija hapšenja kriminalnih grupa, pa ni presrijetanje tone i po kokaina, nijesu ni približno dovoljni za konačni izlazak iz tranzicije, i istinsku reformu ovoga društva.  Pa ni novo tužilaštvo, oslobođeno od trodecenijske vladavine DPS-a. Ako ga bude.

Za istinsku reformu, potrebno je da živimo evropske vrijednosti. Sve dok budemo pričali priče o ispravnim i pogrešnim identitetima i dok se ne  suočimo sa ratnom prošlošću, utvare devedesetih vraćaće se.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo