Povežite se sa nama

DANAS, SJUTRA

Velika šansa

Objavljeno prije

na

Sve je na prvi pogled izgledalo kao u diktaturi latinoameričkog tipa: crni skupi automobili i odijela, gospođe uštirkane sa frizurama i torbama Luj Viton, vojna muzika, obilje ikonografije, crveni tepih… Lažni predsjednik i supruga sutkinja u čipci naručenoj preko interneta. Na kraju vođa, koji uvijek stiže posljednji, da ovjeri zločin. I Cetinje, naša prijestonica, oronulo i uništeno. U godinama otimačine pretvoreno u deponiju mrtvih fabrika i ideala o slobodnoj zemlji, dok se bogatila klika oko Đukanovića. A najviše on sam.

Sve je izgledalo kao u diktaturi osim grupe, uglavnom mladih ljudi, koja je pjevala – Ovo je zemlja za nas, ovo je zemlja za sve naše ljude… Jedino takva zemlja ima smisla. Oni su pješačili od zore iz Podgorice do Cetinja da u cjelodnevnom performansu pokažu da neće pustiti da se na miru ustoliči Filip Vujanović, čovjek koji je na pogaženom Ustavu i pokradenim izborima zasjeo po treći put u stolicu predsjednika.

Svi su znali, cijela zemlja, da ta stolica pripada pravom predsjedniku Miodragu Lekiću, da je na silu Đukanović krunisao svog kandidata. Lekić je dobio izbore u neravnopravnoj bici, uprkos DPS kontroli institucija, resursima države kojima su korumpirani birači, propagandi vođinih beba i izbornom inženjeringu opjevanom u Snimku. Desetine hiljada glasova falsifikovane su na sam dan izbora i pripisani Đukanovićevom kandidatu. Lekićev trijumf pokazuje da je društvo spremno na promjenu. Da Đukanoviću izmiče kontrola.

Na Cetinju se jasno vidjela ta erozija, krunjenje sistema. Strah na licima onih koji su ulazili u Vladin dom i prkos mladosti koja se buni protiv krađe… Protestanti su pokazali da se rađa nova kultura, da je stasala generacija pobunjenika koja neće mirno gledati da joj godine otimaju ljudi u temelju čije vlasti je zločin razorenog Dubrovnika i Sarajeva. I Crne Gore – uništene ekonomski i ponižene moralno.

Mogu da sviraju fanfare, ali Filip Vujanović je prvi veliki poraz Mila Đukanovića. Bilo je jako neprijatno, znali smo da učestvujemo u farsi, rekao je jedan inostrani učesnik događaja i dodao – Pobjegao sam brzo. Ostaće za istoriju da je Vujanović krunisan na sjednici bez kvoruma, da je čitao besjedu i kleo se u boga dok su lepršali transparenti kao što je onaj – Ne možete ugasiti iskru slobode, jer na Cetinju nema vode. Ništa ne obespokojava autokratiju kao humor.

Bitka bi se mogla nastavi različitim sredstvima – u parlamentu i van njega. Okupljanjem i stvaranjem više različitih punktova otpora i akcija kao što je Marš protiv mafije. Strpljivim pojašnjavanjem svijetu šta se ovdje dešava, dokumentovanjem prevara. Koliko je samo otvaranje afere Snimak pomoglo u razobličavanju poretka vidi se iz saopštenja kabineta Štefana Filea, u kojem se traže istrage i ozbiljnost Podgorice.

Od iznimne je važnosti u nedjeljama koje slijede saradnja u opoziciji i strategija kako dalje. Nije dobro kada dio opozicije sjedi u parlamentu, a dio bojkotuje. Važno je prepoznati trenutak. Crna Gora ulazi u doba koje bi moglo donijeti promjene, ako sve snage koje su protiv autokratskog režima nepokolebljivo insistiraju na elementarnim pravima. Građanima je oduzeto sve – kada ostanete bez glasa vi postajete roblje. To bi mogla biti ona prelomna tačka.

Taj početak kraja, čini se, uočavaju i socijaldemokrati. Oni nijesu slučajno izostali sa inauguracije, prepuštajući Krivokapiću da samo protokolarno otvori sjednicu. SDP može odigrati ulogu koja višestruko nadilazi snagu te partije, jer u rukama drži ključ raspleta crnogorske drame. U samo nekoliko koraka SDP bi mogao pomoći plišanu revoluciju – sa opozicijom uspostaviti novu većinu, koja bi formirala tehničku vladu i pripremila uslove za slobodne izbore. I, ne manje važno, došla do dokaza o organizovanoj pljački države preko KAP-a, Željezare, Prve banke i drugih šefovih projekata.

Prvi test socijaldemokrate čeka oko leks specijalisa. Novi predsjednički izbori su potrebni da bi se i formalno potvrdilo da front protiv Đukanovića ima većinsku podršku i da su se građani oslobodili straha iz kojeg je DPS crpio snagu duže od dvije decenije. Ako, kako je Krivokapić i najavio, ne glasa za prijedlog opozicije o poništavanju pokradenih predsjedničkih izbora, SDP ostaje vjeran sistemu u kojem, uprkos većinskoj volji, nije moguća smjena vlasti bez lomova.

Nema racionalnog razloga zbog koga bi SDP ostao uz vođu, osim ako ih nije strah od zajedničkih nepočinstva. Ali, šta god da je bilo u prošlosti, SDP bi trebalo da se plaši budućnosti – ako nakon svega ostane uz diktatora.

Milka TADIĆ-MIJOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Antifašizam koji ne živimo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Možda bude i jedan 13. jul kad će se antifašizam proslavljati presudama za zločine i udžbenicima istorije u kojima se ne laže o Crnoj Gori iz devedesetih. Do tada, okolo će odjekivati praznina svečarskih govora. Crna Gora će se gušiti u laži. Nesposobna da zasluži najljepše tekovine 13. jula. I utka ih u svoju budućnost.

 

Proslavili smo još jedan 13. jul. Utvrđujući ko ga je, kad, kome i kako čestitao. Nakon prozivki bivšeg premijera Duška Markovića da aktuelni premijer Zdravko Krivokapić nije čestitao građanima ovaj praznik, utvrđeno je da je Krivokapić to ipak učinio, ali 9. jula, na proslavi povodom dodjele Trinaestojulske nagrade. Potom je Kabinet Krivokapića iskopao dokaz da je i bivši premijer Marković prošle godine čestitao građanima 13. jul na tviteru – 14. jula. Još da se utvrdi je li bolje zakasniti ili poraniti sa čestitkama. Za političke poene, naravno. Antifašizam svakako ne živimo.

Doduše, kad je već odabrao da porani, premijer Krivokapić je možda mogao  još krajem prošle godine,  kad je stupio na funkciju, da  trsi tu muku, i  čestita sve praznike koji slijede. A onda, u tačno vrijeme, ispoštuje njemu važne datume. Kao kad je recimo, na Vidovdan, posjetio spomenik u Podlastvi, gdje su sahranjeni i pripadnici Ravnogorskog pokreta. I sve ostale liturgije SPC.

Jeste čudo kako se bivšem premijeru Markoviću desilo da omaši s prošlogodišnjom  čestitkom s obzirom na njegov istančani filing „pripadnosti slobodarskoj i nezavisnoj Crnoj Gori“. Istina, filing  mu se javio  nakon decenije progona njegovog DPS-a „izdajnika i separatista“. Ali da ne sitničarimo. Gotovo pa su besprijekorni bivši odličnici u protokolu i trošenju velikih riječi kao što je antifašizam. Dok su institucije koje su zarobili u fiokama godinama držale slučajeve ratnih zločina počinjenih u Crnoj Gori  da ih nikad ne rasvijetle i ne kazne. I ućutkivani glasovi koji su podsjećali na odgovornost ovdašnih vrhova za zločine, počinjene dok su oni igrali u Miloševićevom timu.

Ovog 11. jula,   Đukanović je stajao u Potočarima,  sve sa cvijetom na reveru, simbolom stradanja Srebrenice,  kao da nikad nije ni vidio onog  Đukanovića, ratnog saveznika onih čiji je genocid djelo. I kao da nikad čuo nije za onog Đukanovića, tokom čije vladavine niko u Crnoj Gori nije odgovarao za zločine počinjene u njoj.

Ovdje kod kuće, s pravom je primijećeno, da pominjanje Srebrenice i hvaljenje Amfilohija, u istoj rečenici, kako to čini predsjednik parlamenta Aleksa Bečić, baš i ne ide. Dvorski intelektualci, međutim, uvijek, nepogrešivo, zaborave da pitaju ono čuveno – šta si u ratu radio, Predsjedniče?  Nekako su uspjeli da zaborave, ne samo da je devedesetih Đukanović učestvovao u kreiranju politike čija je završnica bila Srebrenica  nego i da je u njegovo doba mitropolit Amfilohije u Crnoj Gori napravio imperiju.

Bošnjačka stranka se nakon gubitka vlasti probudila i u Potočare stigla ovjenčana zaslugom za novu rezulciju o genocidu Srebrenici. Jednom će njeni vrhovi valjda  odgovoriti na pitanje – zašto su tokom svih silnih godina saučesništva u vlasti, ratni zločini ostali nekažnjeni?

Premijer Krivokapić je na Đukanovićevu izjavu da u „strukturama nove vlasti ima propagatora fašizma“, uzvratio podsjećanjem na Đukanovićevu vladavinu i njene rezultate. Ni jednom riječju ne osvrćući se na to da oni čiju je listu predvodio kad je došao na vlast otvoreno negiraju genocid u Srebrenici,  i prekrajaju trinaestojulsku istoriju. Ili da mitrpolit Jonakije, čiji oprost zna da zatraži za premijerske postupke,  jedini ne tapše na proslavi Trinaestog jula. I ne krije gorčinu zbog usvajanja rezolucije o genocidu u Srebrenici.

Ko negira sudskom presudama dokazani genocid, u normalnom svijetu se tretira kao ekstremni desničar. S kojim se pristojni svijet ne druži. Partije koje negiraju genocid i slave zločince  su  ekstremno desničarske,  sa njima i njihovim vođama se ne pravi vlada. To bi, dok se govori o rekonstrukciji ovdašnje vlade, a lideri DF-a ističu namjeru da zaposjednu pozicije u njoj,  morao imati u vidu Dritan Abazović i URA. Antifašistički nastupi nijesu dovoljni.

Možda jednom bude i neki 13. jul kad će se antifašizam, uz zahvalnost našim precima koji su ustali protiv zavojevača – fašista, ovjeravati  presudama za zločine i udžbenicima istorije u kojima se ne laže o Crnoj Gori iz devedesetih.

Do tada, okolo će odjekivati prijeteća praznina svečarskih govora političkih predvodnika, vladajućih i opozicionih, koji nijesu odgovarali za ratno-huškačku politiku koju su vodili. Niti se sučili sa njom. Crna Gora će se gušiti u laži. Nesposobna da zasluži najljepše tekovine 13. jula. I utka ih u svoju budućnost.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Poslije Rezolucije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Srebrenica nije samo simbol naših različitih gledanja na prošlost, već prije svega na budućnost

 

Još nema mjeseca kako je u Skupštini usvojena Rezolucija o genocidu u Srebrenici. Ili je možda bolje reći: već je prošlo skoro mjesec od usvajanja Rezolucije. A uzavrele strasti se ne smiruju. Negatori najstrašnijeg zločina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata nastavljaju veličanje pravosnažno osuđenih ratnih zločinaca, zaogrću ih plaštom nacionalnih heroja. Dok optužuju neistomišljenike da su plaćenici i izdajnici. Institucije ćute.

Skupština poziva nadležne institucije na primjenu pozitivnih propisa kada su u pitanju radnje i djela javnog negiranja postojanja ili umanjenja genocida u Srebrenici, piše u stavu četiri usvojenog dokumenta. Razumjeli smo kako to znači da one koji negiraju ili umanjuju težinu zločina u Srebrenici treba opomenuti, edukovati i zakonskim mjerama spriječit.

U prilog tom razmišljanju išla je činjenica da je Parlament, istina, neobično komponovanom većinom, razriješio Vladimira Leposavića, ministra pravde, ljudskih i manjinskih prava zbog negiranja genocida.

Sada svjedočimo kako su zvaničnici onog dijela vladajuće većine koja insistira da njeni predstavnici uđu u (novu) vladu, negiranje genocida u Srebrenici stavili u fokus svog političkog djelovanja. I kako njihovi koalicioni partneri stojički trpe uvrede zbog glasanja za Rezoluciju ali i neprikriveno negiranje principa iz septembarskog Sporazuma na kojima, navodno, počiva ova vlast.

„Niko od građana koji su glasali za promjene u Crnoj Gori i protiv Mila Đukanovića nije mogao da pomisli da će veći dio parlamentarne većine proglasiti Srbiju i srpski narod za genocidan“, oglasio se predsjednik skupštinskog Odbora za bezbjednost Milan Knežević dan po usvajanju Rezolucije. „Osjećam izvjesnu dozu sramote, iako sam glasao protiv…“.

„Nije bilo genocida u Srebrenici“, zna i predsjednik opštine Nikšić Marko Kovačević. Saznao na parastosima Draži. „To je vrh mača koji treba zariti srpskom narodu. To su uradile naše kolege… sad su neki izdali, treba da odvojimo izdajnike od onih koji to nisu“.

Da pritvrdi priču o antisrpstvu koalicionih partnera potrudio se i predsjednik borda EPCG Milutin Đukanović. „Pazite naslov: Rezolucija o genocidu u Srebrenici. I onda nas ubjeđuju da ta Rezolucija nije usmjerena protiv srpskog naroda“. Pa opet o izdajnicima. „Očigledno je to (Rezolucija) neki test za Crnu Goru, za sadašnju vlast do kog nivoa je spremna da popušta i da služi kao bodež, sječivo, koplje u rukama stranih ambasadora“.

Neko ko nije odavde, pokušao bi objasniti kako u  Rezoluciji piše da „nijedan narod ne može biti označen kao genocidan ili zločinački“. I da ona „osuđuje pokušaje pripisivanja odgovornosti ili krivice srpskom, bošnjačkom, hrvatskom ili bilo kojem drugom narodu za genocid, zločine protiv čovječnosti ili druge zločine, jer odgovornost može biti isključivo individualna…“. Uzaludna je to rabota. Pošto podrazumijeva da oni koji osudu zločina doživljavaju kao izdaju, odnosno, napad na cio narod nijesu informisani o stvarnom sadržaju usvojenog dokumenta. A to bi, da parafraziramo Vučića, bilo iživljavanje nad zdravim razumom.

Milutin Đukanović, dok sudovi u Beogradu nastavljaju rehabilitaciju četničkih zlikovaca (posljednji na popisu je pukovnik Dragutin Keserović) predlaže da od pitanja zločina i zločinaca sa „naše strane“ rata – pobjegnemo. „Umjesto da bježi od tema koje dijele i region i samu Crnu Goru, aktuelna vlast ih uporno inicira, a za svoje katastrofalne poteze, kada javnost odreaguje, pokušava optužiti Srbiju da vrši destabilizaciju Crne Gore“.

Drugi su skinuli rukavice. „Mi smo srušili DPS misleći da rušimo i sve njihove vrijednosti, a juče smo vidjeli povampirenje tih vrijednosti, na žalost sa našim partnerima“, nedvosmislen je Marko Kovačević. Rezolucije o genocidu u Srebrenici njemu predstavlja povampirenje vrijednosti koje su on i njegovi, kaže, rušili.

Treba podvući crtu. Neki smo rušili DPS mahom zbog njihovog nepotizma, korupcije i kriminala. Drugima je izgleda smetala, makar i samo proklamovana, građanska Crna Gora, EU, osuda zločina počinjenih u naše ime. Pa da pojednostavimo pitanje. Ko je nama naš: Srđan Aleksić, mladić koji je dao život pokušavajući da drugoga zaštiti od vojnika u „njegovim“ uniformama. Ili Veselin Batica Vlahović, „monstrum sa Grbavice“ kome je svojevremeno omogućeno bjekstvo iz Crne Gore, kako se ne bi suočio sa optužbama za ratne zločine.

Izbor nije zagaratovan. Srebrenica nije samo simbol naših različitih gledanja na prošlost, već i na budućnost. Prije svega na budućnost.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Ćebovanje radnika, seljaka i poštene inteligencije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Niko iz vladajućih i opozicionih partijskih redova nije opomenuo predsjednike države i Vlade  zbog načina na koji se obraćaju građanima. Nemaju zamjerke? Ili čekaju da se ustoliče, pa da nam i oni  kažu to što nam misle

 

Neka su nam rekli.

Udarila vrućina u glavu, pa se i Milo Đukanović silno razljutio što ovoga ljeta on,  šira porodica i prijatelji neće na raspolaganju imati Kraljičinu plažu. Samo za sebe, k'o  nasljeđe. A tek, kad je vidio da se po zabranu, doskora i fizički odvojenom od običnog svijeta, izležava i brčka – sirotinja raja.

Na plaži „na kojoj nam je zavidio čitav svijet“, kaže Predsjednik svih nas,  prodaju se pivo i ćevapi za euro. Ni to nije ono najgore. „Svi su došli sa svojim ćebadima i suncobranima i pokušavaju da otuđe nešto što nije njihovo“, požalio se naš „najelitniji turista“. (Dubai, Monako, Majami, samo su neke od adresa sa kojih su,  umjesto razglednica, stizale njegove afere).

Za razliku od prozvanih, „sa svojim ćebadima i suncobranima“, Đukanović na Kraljičinu plažu nije donosio ništa svoje. A umislio je kako je sve njegovo.

Umislio, pa zaboravio  da već na drugoj stranici Ustava piše kako je svako  obavezan da poštuje prava i slobode drugih, dok je svaka diskriminacija zabranjena (članovi 6 i 8).

Isto štivo valjalo bi pozajmiti i predsjedniku Vlade. Iako djeluje mnogo blaže, kad zagusti ni  Zdravko Krivokapić ne bira riječi kada govori o onima koji od  Vlade, traže ono što misle da im pripada. Upitan o protestima poljoprivrednika u Podgorici nakon bezuspješnih, višemjesečnih, pokušaja da animiraju Vladu kako bi im pomogla da prebrode nedaće izazvane poskupljenjem stočne hrane, Krivokapić je umjesto rješenja ponudio (dis)kvalifikacije: „Zasigurno znam da ima vrlo časnih poljoprivrednika, a ima onih koji su dirigovano došli na okupljanje…“. Zvuči poznato?

Krivokapiću nije prvi put da se javno ljuti na one koji od njegove Vlade traže nešto što ovi nemaju, ne mogu ili ne umiju da pruže. „Vi štrajkujte – plate će vam biti smanjene trideset odsto“, prijetio je zimus prosvjetnim radnicima lupajući šakom o sto. I iščuđavajući se – nastavnici traže da im bude plaćen prekovremeni rad.

Tako se, eto, vlada u našem dijelu nekadašnje zajedničke države radnika, seljaka i poštene inteligencije. Sad smo tu gdje smo. Slovenija i Hrvatska obilježavaju trideset godina od proglašenja nezavisnosti. I prebrojavaju benefite i očekivanja od članstva u EU. U Srbiji, takođe, evociraju uspomene. Prije 20 godina Slobodan Milošević je izručen Tribunalu u Hagu. A njegovo nasljeđe živi. O tome svjedoče ovonedjeljne presude bivšim šefovima tajne policije Stanišiću i Simatoviću. I način na koji zvanični Beograd reaguje na njih. Uvrijeđeno. Okupljanja srpskih nacionalista na Kosovu (među uhapšenima je i jedan naš građanin). I rječnik ovdašnjih političara. Od izrečenih uvreda na račun građana do minimalizovanja zločina i negiranja međunarodnog pravnog poretka. A usta puna Evrope.

Treba li pominjati: niko iz vladajućih i opozcionih partijskih redova nije opomenuo predsjednike države i Vlade  zbog načina na koji se obraćaju građanima. Nemaju zamjerke? Ili čekaju da se ustoliče, pa da nam i oni  kažu to što nam misle.

U međuvremenu smo upoznati sa rezultatima dvaju istraživanja javnog mnjenja. Jedno se bavi nacionalnim izjašnjenjem anketiranih na eventualnom popisu. I rejtingom političara i njihovih partija. O rezultatima te ankete mediji detaljno izvještavaju. Drugo istraživanje, sudeći prema naslovnim stranicama, nije toliko atraktivno. Doista, manja je nevolja to  što više od polovine zaposlenih nema stalan posao, što dvoje od petoro zaposlenih ne dobija naknadu za prekovremeni rad, dok skoro trećina ima prijavljenu zaradu manju od stvarne. Tako  poslodavac zakida i njih i državu.

Zato, dvije trećine mlađih od 30 godina i skoro polovina zaposlenih obuhvaćenih anketom razmišljaju ili „ozbiljno razmišljaju“ da odu iz Crne Gore. Ode li i dio njih, uzalud će nam biti plaže „na kojima zavidi čitav svijet“. Sa praznim ležaljkama ili jeftinim peškirima (ćebadima) svejedno. A vlasti ih, i ova doskorašnja i ova nova  svesrdno podstiču da – odu.  Tu kohabitacija funkcioniše.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo