Povežite se sa nama

FOKUS

VESELIN PEJOVIĆ, VIP SILEDŽIJA: Nasilje sa državnim žigom

Objavljeno prije

na

Nakon što mu je medijska pješadija utabala put, danima opravdavajući fizički napad tranzicionog biznismena Veselina Pejovića na poslanika DF Nebojšu Medojevića, oglasio se i premijer. Đukanović je po ko zna koji put, sada pozivajući se na običajno pravo i obraz, pozvao na nasilje nad kritičarima.

,,Ne vjerujem ni da nam je krivo zbog toga što u Crnoj Gori postoji još puno ljudi koji drže do svoje i časti svoje porodice i koji ne dozvoljavaju da sistematsko blaćenje prođe bez njihovog pokušaja da na bilo koji način zaštite svoju i čast svoje porodice”, kazao je Đukanović. ,,Građani poput Pejovića očekuju da ga država zaštiti, a ukoliko se to ne dogodi onda uzima stvar u svoje ruke “, ponovio je premijer ono što njegovi novinari i partijski saborci kao papagaji recituju.

,,Imaju li pravo na te metode potomci i roditelji onih muževa i sinova koje su 90-ih Đukanović, Marović, Pobjeda i TVCG poslali u smrt? Oni kojima je njegova kriminalna vlast popljačkala đedovinu? Porodica pokojnog Duška Jovanovića i inspektora Šćekića?”, zapitao se poslanik PzP-a Koča Pavlović nakon Đukanovićevog skandaloznog ispada.

Premijer je precizno locirao kakav je sistem kreirao – država ne funkcioniše, zakoni služe da zaštite poslove privilegovanih, a nasilje da se stane na put svima koji postavljaju pitanja.

Građanin Pejović je tipični predstavnik Đukanovićevog biznisa – strateški partner sa istorijom nasilničkog ponašanja. Nasilništvo mu je gomilalo milione. Na krilima tranzicije je od konduktera dogurao do kupca jednog od najvećih crnogorskih preduzeća. Pejović je vlasnik kompanije Uniprom koja je jedina zainteresovana za privatizaciju KAP-a.

Vlasnik Uniproma nije pokušavao da dokaže u redovnoj sudskoj proceduri da je ,,blaćen”od strane Medojevića. Manipulacija je da Medojevića štiti imunitet od sporova vezanih za klevetu.

Pejović je na beogradskom aerodromu, gdje je ošamario Medojevića koji je putovao sa suprugom, a potom i nasrnuo na njega metalnom šipkom, bio u društvu premijerovog tajkuna, još jednog VIP siledžije nekažnjenog za šamaranje radnika – Zorana Ćoća Bećirovica. Bećirović je vlasnik najluksuznijih hotela u Crnoj Gori od kojih je neke stekao odlukama premijerove sestre Ane Kolarević. On je navodno iznajmljeno ime za Đukanovićev kapital.

Bećirović je rame uz rame sa premijerom proslavio dolazak prethodnog vlasnika KAP-a, ruskog oligarha Olega Deripaske, čiji nas je viski sa Đukanovićem koštao stotine miliona eura dugova koje tek treba da platimo.

Koliko će nas koštati novi aranžman za koji se sada zalažu? Siledžijstvom i hajkom na Medojevića odgovor na to pitanje se pokušava zamagliti. Iz Pokreta za promjene su tokom ovog tenderskog procesa upozoravali da se radi o novoj skupoj prevari, već dogovorenom aranžmanu zbog kog su otjerani inostrani potencijalni kupci. Tužilaštvu ne pada na pamet da provjeri te tvrdnje. Stručnjaci upozoravaju da bi kupac KAP-a, osim utabanog modela isisavanja novca iz Kombinata, na raspolaganju imao i basnoslovne nekretnine, ali i vrijednu metalnu konstrukciju koja bi ako bi se rasprodala, investitoru donijela bogatstvo, znatno više nego što kaže da će uložiti.

Druga je priča što Pejović, ni po kojim kriterijumima, ne može biti investitor u Kombinatu. On ne posjeduje tražene reference, nema istoriju poslova u aluminijskoj industriji. Ako se ne računa otpad. Pejović i ovdje i u Srbiji radi sa otpadom i metalima. Sprema li se da i KAP proda kao otpad?

Nakon što je potvrdio da je ,,zavalio šamarčinu Medojeviću” i komotno, kako se ovdje osjećaju samo građani iz Đukanovićevog reda, kazao da će to nastaviti da radi kad god ga sretne, Pejović je kazao da je napao Medojevića jer ga je poslanik DF povezivao sa kartelom narkobosa Darka Šarića. Režimski mediji i specijalci nastavili su kao mantru da ponavljaju da je Medojević optužio Pejovića da iza njega stoji kapital Šarića. Najdalje je otišao urednik Analitike Draško Đuranović – tvrdio je da je Medojević optužio Pejovića da je član narkokartela i da je samim tim kriv za smrt nevine djece. Gdje je taj citat?

,,Nikada nijesam javno izgovorio ime Veselina Pejovića ni njegove firme. Nakon što sam izrazio sumnje da će preko privatizacije KAP-a biti opran novac Darka Šarića, on se našao prozvan, što je simptomatično”, kaže za Monitor Medojević. Zaista, lider Pokreta za promjene je 11. januara ove godine, nakon što su dostavljene tri ponude za prodaju KAP-a, izjavio da smatra da je ,,to način da se, preko privatizacije, opere novac Darka Šarića.” Nije pominjao imena, ni firme. Na svom FB profilu napisao je i da bi to moglo biti učinjeno preko najbolje ponude. To se dešavalo u prvom krugu prodaje KAP-a, kada je bilo više ponuda. U drugom krugu ostao je samo Pejović.

,,Ovo je jedan u nizu napada na mene i moju porodicu koji su krenuli 2008. godine, nakon što sam počeo javno da govorim o spregama organizovanog kriminala i vlasti. Svi ti napadi imaju političku pozadinu, podršku režimskih medija i direktnu javnu podršku Đukanovića. Odluke tužilaštva i sudova su samo ohrabrivale mafiju da nastavi napade na mene. Prema mojim informacijama 2008. je bio planiran i atentat na mene, ali su na inicijativu jedne strane službe te osobe uhapšene,” kaže Medojević.

Tužilaštvo je pokrenulo postupak protiv Pejovića zbog napada na Medojevića, a on je nakon 48 sati pritvora pušten da se brani sa slobode. To nije prvi put da ovog biznismena, koji je biznis počeo kasnih osamdesetih radeći sa otpadom, da bi tokom Đukanovićeve ere stigao do investiranja desetina miliona u hotele i rudnike, terete za nasilništvo. Protiv Pejovića je 2013. godine podnijeto pet krivičnih prijava zbog prijetnji i pokušaja iznude. Prijave su podnijeli investitori na Zavali Igor Peljuhno i Naum Emilfarb i njihovi saradnici, koji su tada zatražili od Đukanovića i institucija da ih zaštite od Pejovića, jer se, kako su naveli u pismima, boje za svoj život. Na Ju tjubu još postoji snimak Pejovića kako lomi rampu na Zavali, gdje je potom sa obezbjeđenjem upao u dvije vile. Pejović je potvrdio da je prijetio investitorima ,,jer su htjeli da me prevare i promjene postignuti dogovor “.

Peljuhno je u prijavi, koju je 9. februara 2013. dostavio kolašinskoj policiji, naveo da je dobio prijeteći telefonski poziv od Pejovića. ,,Iščupaću ti srce ako odmah ne dođeš u Budvu”, prenio je on, tvrdeći da ih je Pejović presreo na parkingu kolašinskog ski centra. ,,Počinje da me udara i psuje. Rekao mi je da neću imati mira u Crnoj Gori i gura me u svoj automobil da potpišem neki papir. Govorio mi je da mu dugujem 900 hiljada. Sa njim je bio advokat Zoran Vukčević, koji mi je kazao da neću imati mira i da će mi svaki dan biti ovakav. Kako je moja supruga držala telefon, Pejović je mislio da ga ona snima pa je pokušao da joj otme”, navodi se u prijavi. Advokat Vukčević je bio u društvu Pejovića i kada je ovaj napao Medojevića. Prema podacima beogradske Agencije za privredna društva, Vukčević nije samo Pejovićev zastupnik. On je vlasnik jednog od njegovih preduzeća Uniprom metali iz Stare Pazove, pošto je Pejović na Vukčevića 2011. godine prenio akcije preduzeća procijenjene na preko tri miliona eura.

Poslanik Novica Stanić optužio je 2012. godine Pejovića da mu je prijetio nakon što je Stanić u parlamentu pomenuo njegove poslove na sjeveru Crne Gore. Pejović je bio suvlasnik kompanije Gradir Montenego koja je gazdovala rudnikom Šuplja stijena u Pljevljima. Crvenu vrpcu presjekao je Đukanović. Pejović je međutim prošle godine prodao svoj udio suvlasničkoj poljskoj kompaniji koja je sada stopostotni vlasnik Rudnika. Pejović nije saopštio za koliko je novca prodao svoj udio, a nije nemoguće da je prodajom izmirio zajam od 16 miliona eura koliko je Uniprom dugovao poljskom partneru. Stanić je Pejovića prozivao zbog sumnji da rudnik zagađuje okolinu, ali i zbog političkih pritisaka na koje su se žalili zapošljeni. Jedan od njih podnio je prijavu tužilaštvu tvrdeći da ga je Rajko Kovačević, poslovođa rudnika i Pejovićev kum, tjerao da glasa za DPS, o čemu postoji i snimak. Kovačević je to potvrdio, ali je kazao da je to radio u šali. Pejovića su radnici u rudniku teretili i zbog nezakonitih otkaza nakon što su tražili da im poveća plate, pozivajući se na težak posao koji im narušava zdravlje. U maniru ovdašnjih tajkuna, siledžijski i bahato, Pejović ih je otpustio pod obrazloženjem da im se dalje ne narušava zdravlje.

Kako je od nikšićkog otpada Pejović umnožio milione ne zna se. Tek početkom 2000 – ih on počinje da pazari nekretnine i preduzeća širom Crne Gore i Srbije. U Srbiji je 2007. godine za dva miliona eura otkupio Partizan Žarkovo, preko čega je postao i vlasnik vrijednih nekretnina u Buljarici. Potom kupuje šećeranu u Ćurpiji za dva miliona eura. U Crnoj Gori ima livnicu, apoteku, hotele na moru i Podgorici. No, Pejovićeva naoko impozantna imovina, koja se većinom vodi na preduzeće Uniprom, uglavnom je založena zbog desetina miliona eura kredita koje je Pejović podizao kod domaćih i inostranih banaka.

Od kog će novca uložiti obećanih 28 miliona u KAP, Pejović nije objašnjavao. Očito da ne može računati na imovinu Uniproma i preostalih sedam firmi preko kojih posluje u Crnoj Gori. Samo na njegovim nekretinama u Budvi, prema evidenciji Uprave za nekretnine, upisano je oko 40 miliona eura kredita, od čega 23 miliona otpada na kredite u NLB u Cirihu. Ostalo su desetine miliona uzetih u NLB Montenegro i Hipo Alpe adria banci.

Pejovićeve kompanije našle su se i na spisku sumnjivih kredita koje je Hipo banka izdavala u regionu. Spisak je objavljen prije nekoliko godina, a na njemu su tri Pejovićeva kredita: 5,5 milijuna eura koje je Unipromu izdao Hypo Leasing u Crnoj Gori, 2,6 miliona eura kod ovdašnje Hipo banke i 1,5 miliona eura koje su Uniprom metali povukli od Hipo banke u Srbiji.

Imovina Uniproma opterećena je i sudskim procesima. Njegova supruga tužila je njega i Hipo Alpe Adria banku zbog hipoteka nad podgoričkim hotelom Ziya.

Prema izvještaju NLB Montenegro iz 2011. godine, Uniprom je među najvećim dužnicima, sa nenaplaćenim potraživanjima banke od oko tri miliona eura, i kamatom od oko 300 hiljada eura. Zanimljivo je međutim da je Pejović istovremeno jedan od najvećih deponenata banke, prema tom izvještaju, sa višemilionskim depozitima. Preko Pejovićevih kompanija su očito u legalne tokove ušli ogromni novci kroz bankarski sektor, dok su njegovi milioni i nekretnine založeni u bankama. Zašto su preko Uniproma podizani toliki novci i u šta ih je Pejović konkretno ulagao?

Na kraju još jednom – kojim i čijim novcem planira da investira u KAP? Da li su revizori iz Savjeta za privatizaciju utvrđivali to?

Doskorašnji vlasnik KAP-a, Deripaskin CEAC, zatražio je da se poništi tender zbog, kako se navodi, nepoštovanja Zakona o zaštiti državnih interesa u metalskom sektoru, koji je krajem prošle godine usvojio crnogorski parlament.

Parlament svakako treba, u skladu sa zakonom, da da posljednju riječ. Na poslanicima je da odluče hoće li KAP preduzeće preuzeti Đukanovićev investitor zadužen kao Grčka, siledžija koji udara narodne predstavnike.

KOČA PAVLOVIĆ, POKRET ZA PROMJENE
Neprimjereno je da Đukanović govori o časti i obrazu

Koča Pavlović reagovao je na posljednju izjavu Mila Đukanovića. Pavlović smatra da govorom u Nikšiću Đukanović afirmiše mržnju prema svemu što ne uspijeva da kontroliše: ,,To je afirmacija nasilja kao njemu dragog “tradicionalnog metoda”, u situaciji kada, kako reče, pravni sistem i državne institucije ne funkcionišu. Kao da smo taj sistem i te institucije pravili mi iz PZP-a, a ne on?!”

Pavlović navodi da je neprimjereno je da se Milo Đukanović poziva na čast i obraz. ,,On koji je jedini premijer koji je kao kriminalac saslušavan pred istražnim organima druge države”.

,,Đukanović je juče kukavički likovao zbog nasilja nad svojim najvećim političkim protivnikom – nasilja koje sa neskrivenom slašću odobrava, ali koje nikada nije imao hrabrosti da sam počini. To smo makar svi naučili tokom minulih 25 godina. Uvijek su njegove političke omraze i javne prijetnje drugi pretvarali u praktično nasilje, u sačekuše, strijeljanja i bombe. Nikada on lično. Od svog ulaska u politiku Đukanović je okružen tjelohraniteljima i kriminalcima. To je svijet u kome kukavice počnu da afirmišu tradicionalne metode i da razvijaju naklonost ka običajnom pravu”, naveo je Pavlović.

On je upozorio i da je napad na Medojevića podigao strasti među članovima i aktivistima PzP koji traže da se na nasilje odgovori: ,,Upravo je predsjednik PZP-a Nebojša Medojević taj koji nastoji da te strasti smiri i iskontroliše. Đukanovićevo afirmisanje i podsticanje nasilja u Nikšiću predstavlja dolivanje ulja na vatru podignutih tenzija u ovom vrlo osjetljivom trenutku”.

,,Na kraju moram dodati da mi je od svega što je Đukanović juče u Nikšiću rekao ipak najgrotesknija bila njegova kritika zaogrtanja imunitetom. Izgleda da je bijela linija od PG do NK bila toliko duga da je usput zaboravio da se juče u Nikšiću nalazio u svojstvu premijera (a ne iza zatvorskih rešetaka Bariju), samo zato što se pred italijanskim sudom, nakon 6-časovnog saslušanja, pozvao na imunitet!. Danas uvjerljivo zvuči čak i tvrdnja, koju sam nekada smatrao zluradom, da je Đukanović podržao projekat suverene Crne Gore samo zato da bi sebe spasio od optužbi”, kazao je Pavlović.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

FOKUS

PREDSJEDNIKOV ORDEN AMFILOHIJU, POMIRITELJU: Da je vječno selektivno pamćenje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uručenje ordena dolazi u vremenu velikosrpske histerije i pokušaja nametanja Crnoj Gori agende rehabilitacije nacističkih kvislinga iz Drugog svjetskog rata. Inicijatori i predvodnici ovakvih revizionizama i razdora su poglavari SPC u Crnoj Gori. Milatović je ljetos pozvao nadležne na hitne zakonske mjere protiv organizatora podizanja spomenika Pavlu  Đurišiću i na “odbranu temeljnih antifašističkih vrijednosti”.  U slučaju  Amfilohija je vjerovatno proradila kalkulacija uzrokovana lošim političkim rejtingom. Afilohije je 2003.,  rekao da su se Draža  i Đurišić “borili za evropsku demokratiju” i da su “ubijeni samo zato što nisu bili za marksizam”

 

 

Crnogorski predsjednik Jakov Milatović je prošle nedjelje iznenadio javnost objavom odluke da ranijem mitropolitu crnogorsko – primorskom Amfilohiju Radoviću posthumno dodijeli najviši državni orden u susret petogodišnjici upokojenja. Uručenje ordena dolazi u vremenu velikosrpske histerije i pokušaja nametanja Crnoj Gori agende rehabilitacije nacističkih kvislinga iz Drugog svjetskog rata. To se, ne slučajno, poklapa s ubrzanim procesom pristupanja EU. Formalni inicijatori i predvodnici revizionizama i razdora su rukovodeći ljudi Srpske crkve (SPC) u Crnoj Gori čija centrala je Beograd, i formalno i operativno.

Predsjednik Milatović je ljetos pozvao nadležne na hitne zakonske mjere protiv organizatora podizanja spomenika zločincu, vojvodi Pavlu Đurišiću i na “odbranu temeljnih antifašističkih vrijednosti”.  U slučaju mitropolita Amfilohija je vjerovatno proradila kalkulacija uzrokovana lošim političkim rejtingom. Amfilohije je još u julu 2003. rekao da su Draža Mihailović i Đurišić “borili za evropsku demokratiju” i da su “ubijeni samo zato što nisu bili za marksizam”.

Milatović je obrazložio da je mitropolit ostavio “neizbrisiv trag u duhovnom i društvenom životu Crne Gore tokom gotovo tri decenije na čelu Mitropolije”. Pored osnovnih biografskih podataka, predsjednik je tačno naveo da je Amfilohije sticao obrazovanje na “teološkim, bogoslovskim i filološkim studijama u Beogradu, Bernu, Rimu i Atini, postavši jedan od najobrazovanijih episkopa pravoslavnog svijeta”. Mogao je dodati i da je tečno govorio talijanski, njemački, grčki i ruski jezik dok se francuskim pristojno služio. Odlično je vladao i starogrčkim jezikom i zajedno s vladikom Atanasijem Jevtićem preveo je deuterokanonske knjige Starog zavjeta. Time je kompletirano Sveto Pismo na našem jeziku, tj. knjige koje Vuk Karadžić nije preveo. O tome ogromna većina “v(j)ernog naroda” vrlo malo ili ni malo zna. Hrišćanska misija za Mitropoliju nikad nije imala primat od njenog osnivanja 1931. ukazom kralja Aleksandra.

Može se reći da stoji predsjednikova ocjena da je “Amfilohije svojim ugledom u cijelom hrišćanskom svijetu dao značajan doprinos i međunarodnom ugledu Crne Gore”. Tokom osveštanja sabornog hrama u Podgorici u oktobru 2013. u Crnu Goru su stigli poglavari svih kanonskih pravoslavnih crkava. To je bila čast koja nadređenoj srbijanskoj patrijaršiji i Aleksandru Vučiću nije imponirala jer su se osjetili kao gosti a ne kao gospodari. Ranije u aprilu iste godine Amfilohije je ušao u sukob s Vladom Srbije zbog potpisivanja Briselskog sporazuma o normalizaciji odnosa s Kosovom što je za jastrebove u SPC episkopatu bilo ravno veleizdaji. U maju 2013., SPC je organizovala protest u Beogradu zbog “izdaje Kosova”. Amfilohije je očitao molitve za upokojenje Vlade i Skupštine Srbije dok je Atanasije poručio Ivici Dačiću da će proći kao Zoran Đinđić. Kasnije će Amfilohije reći da je nije mislio na fizičku smrt već duhovnu sahranu i vaskrsnuće.

Osveštenje hrama u Podgorici je bila i rijetka prilika da vaseljenski patrijarh iz Carigrada i KGB-ov iz Moskve sjednu zajedno. Kasnije će Amfilohije imati okršaj s obojicom. KGB-u će se zamjeriti odlaskom na svepravoslavni sabor u Kritu 2016. godine koji je Kremlj bojkotovao. Vaseljenskom patrijarhu će se suprostaviti po pitanju Ukrajine čije pravo na autokefaliju je dosljedno negirao pozivajući se na argumentaciju KGB-a. Ipak, nije mu uspjelo izmiriti se s Moskvom, a  sa Vučićemje  ostao u lošim odnosima do smrti.

Milatović je u obrazloženju za orden zgodno preskočio biografiju prve polovine stolovanja arhiepiskopa cetinjskog koje je započeto dovođenjem “po zadatku” iz Beograda dok je još bio živ tadašnji mitropolit Danilo Dajković. To je tada smatrano teškim presedanom. Amfilohije je  imao pozamašan politički staž kao episkop banatski.  Bez problema je 60-tih dobio pasoš za dalje školovanje u inostranstvu kao monah izrazito četničke provinijencije. U to doba je za neprijatelje režima dobijanje pasosa bilo nezamislivo, osim ako UDBA nije dala pozitivno mišljenje, iz razloga (ili zasluga) koji se samo mogu naslutiti. Milatović je odmah prešao na 2006,  i referendum koji nazva “ključnim istorijskim trenutkom”. Tokom referenduma, Amfilohije poziva “na sabornost i međusobno poštovanje” što je doprinijelo, po Milatoviću, da zemlja prođe “kroz ovaj proces mirno i bez sukoba, davši nemjerljiv doprinos očuvanju mira i stabilnosti”.

Posljednjih godina života vladika je postao “simbol duhovnog otpora (što god to značilo Milatoviću), naročito tokom 2019. i 2020. godine kada je predvodio litije povodom Zakona o slobodi vjeroispovijesti”. Većina će se složiti sa Predsjednikom da su litije “jedan od ključnih faktora koji su doprinijeli mirnoj promjeni višedecenijske vlasti”. Pad Đukanovićevog  režima je svakako “otvorio put ka punopravnom članstvu u EU”.

Dva dana nakon predsjednikove objave   grupa NVO i građanskih aktivista/aktivistkinja  izrazila je protest zbog “predsjednikovog pridruživanja talasu revizionizma i krivotvorenja bliske prošlosti kroz dodjelu ordena Amfilohiju”. Osuđena je i odluka Vlade i lokalnih vlasti da mu se u Kolašinu podigne spomenik visine 2,5 m i drugi od 4m u Beranama.

“Predsjednik, do sada, insistirao na legalističkom pristupu, pa iznenađuje njegova odluka da grubo prekrši zakon zbog populističkog približavanja desničarskom biračkom tijelu“, navodi se u saopštenju. Potpisnici su upozorili da formalni uslovi za dodjelu ordena po Zakonu o državnim odlikovanjima i priznanjima nisu ispunjeni jer se stoji da je odlikovano lice predsjednik druge države ili međunarodne organizacije. Naveli su i pregršt znanih i javnih mitropolitovih (ne)djela – od aktivne podrške ratne politike Miloševićeve Srbije i ideologije “krvi i tla” do sijanja razdora u vlastitom narodu kojeg je dugo negirao. Rečeno je i da se Amfilohije “isticao ksenofobnim, homofobnim i mizoginim stavovima, a zbog govora mržnje je i sudski opomenut”. Zaključak je: “ Orden je indikator erodirane sekularnosti Crne Gore i ugrožene ravnopravnosti svih njenih građana”.

Predsjednik Milatović je negirao da krši zakon o odlikovanjima rekavši da se priznanja dodjeljuju i sveštenim licima. Ponovio je da je Amfilohije imao “ključnu ulogu u demokratizaciji Crne Gore u smislu smjene decenijske vlasti koja je bila u sprezi sa organizovanim kriminalom i korupcijom”. Međutim, mitropolit je imao i do tada bezbroj prilika da postane simbol građanskog otpora. Ratni pohodi, zločini, pljačke okupiranih teritorija i kasnije pljačkaške privatizacije kod kuće, koje su sprovodili Milo Đukanović i prijatelji pod palicom Beograda i kasnije samostalno, su unesrećili desetine i stotine hiljada ljudi. Ni Amfilohije ni većina srpskog episkopata (i izuzetkom patrijarha Pavla) nisu stali na čelu otpora pretvaranju Crne Gore i Srbije u narko državne provizorije pod srodnim režimima. Tek kada je Đukanović razvrgnuo brak iz koristoljublja sa Amfilohijem i posegnuo za crkvenom imovinom mitropolit je digao svoj glas.

Nesporne su i neke zasluge pokojnog vladike. Posljednjih godina Amfilohije je težio većoj autonomiji Pravoslavne crkve u Crnoj Gori. Osnovan je i episkopski savjet koji je njegovom smrću nestao odlukom Beograda. Amfilohije je želio da Crna Gora puno ranije potpiše Temeljni ugovor sa crkvom u Crnoj Gori u čije ime bi on stavio potpis a ne beogradski prvosveštenik. Đukanović i društvo tada nisu imali ni sluha ni vremena za crkvena pitanja koja su, zbog identiteta većinskog naroda, bila od strateške važnosti za budućnost države. Kasnijim ugovorom i potpisima Dritana Abazovića i srbijanskog patrijarha Porfirija Perića Crna Gore je dobila neuporedivo manje nego što bi dobila da je Đukanović strateški razmišljao u korist čitavog društva umjesto uskog kruga kleptokrata. Amfilohijeva, i prećutna i javna podrška, Đukanoviću, još od raskola sa Beogradom krajem 1996. i ćutanje na sva nepočinstva, je olako proćerdana posezanjem za crkvenom imovinom, prije svega na primorju.

Mitropolit Amfilohije se  nikada nije javno pokajao ili izvinuo za svoje ponašanje i rječnik koji ne priliči ni običnom čovjeku a kamoli arhijereju. Ipak, i Vlada i predsjednik svjesno grade oreol (selektivne) svetosti pokojnog mitropolita čija zaostavština će još dugo dijeliti Crnu Goru.

Jovo MARTINOVIĆ 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

CRNA GORA U VRTLOGU PROŠLOSTI: Vučić i Đukanović trasiraju smjer

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vlada izgleda kao da je nemoćna (ili nevoljna) da nametne svoju agendu u vlastitoj državi i da usmjeri pažnju nacije ka strateškom cilju – članstvu u EU i izlasku iz  kaljuže. Umjesto da IBAR bude podsticaj za dalje reforme crne rupe su se ponovo aktivirale

 

 

Kako se primiče zatvaranje novih poglavlja sa Evropskom Unijom (EU), koja hrabri i  podstiče inteziviranje pristupnog procesa, sve su uočljivije sile u zemlji u susjedstvu koje nastoje da Crna Gora stane i krene u rikverc. Vlada Crne Gore izgleda kao da je nemoćna (ili nevoljna) da nametne svoju agendu u vlastitoj državi i da usmjeri pažnju nacije ka strateškom cilju – članstvu u EU i izlasku iz balkanske kaljuže.

Od kada je Crna Gora dobila pozitivnu ocjenu za privremena mjerila – tzv. IBAR od Evropske komisije (EK) u junu prošle godine i krenula u završnicu, tj. zatvaranje poglavlja do kraja 2026. godine, crne rupe su se ponovo aktivirale. Umjesto da IBAR bude podsticaj za dalje reforme i harmonizaciju s tekovinama EU, heterogena vladajuća većina je odmah nakon odluke EK donijela politikantsku rezoluciju o genocidu u Jasenovcu. Formalni inicijator je bio predsjednik Skupštine Andrija Mandić i ujedno i lider vučićevske Nove srpske demokratije (NSD). Njegovom prijedlogu su se  odmah  pridružile i druge partije u Crnoj Gori (DNP-SNP-UCG) lojalne Prvoj familiji Srbije. Pokret Evropa sad (PES) i Demokrate su takođe digli glas za tu rezoluciju (uz nekoliko abstinencija) nakon što su partije braće Vučić ucijenile premijera Milojka Spajića izlaskom iz Vlade. PES i Demokrate su malo razvodnili tekst i nazvali ga „Rezolucija o genocidu u sistemu logora Jasenovac i logorima Dahauu i Mauthauzenu“.  Preskočili  su i licitiranje broja žrtava Jasenovca koji velikosrpski krugovi često koriste u propagandističke svrhe iako njihov narativ nema naučno utemeljenje.

Aleksandar Vučić je računao, i ne bez osnova, da će ta rezolucija naškoditi crnogorskom putu ka EU. Iz istog razloga on nije htio ranije istu rezoluciju donijeti u svom parlamentu – da ne „naškodi evropskom putu Srbije“. Hrvatska je nakon nategnutog 41 glasa u crnogorskoj Skupštini proglasila personama non grata lidere Demokrata, NSD-a i Demokratske narodne partije (DNP) i blokirala zatvaranje poglavlja 31. Rezolucija je takođe pomogla proruskom dijelu HDZ-a bliskog porodici Đukanović i DPS-u da volšebno aktivira i čitav niz drugih problematičnih pitanja koja su nastala u doba miloističke vlasti i za koje se sadašnja Vlada teško može smatrati odgovornom. Međutim, i pored nastojanja PES-a, Demokrata i Bošnjaka  (koji drže vanjske poslove) HDZ-ov šef diplomatije je nastavio za kreiranjem novih uslova o vraćanju otete imovine Hrvata uz morsku obalu. DNP je kao dio Vlade, zauzeo oštar stav da sa Hrvatskom ne može biti nikakvog kompromisa ni oko čega, dok je istovremeno Milan Knežević zatražio od Hrvata da im vrate Đukanovića – kakvog su ga znali 1991.- kao ljutog velikosrbina i slugu Beograda. Sa takvim Đukanovićem bi se DNP ponosio i vjerovatno bi mu pohare Crne Gore bile oproštene, kao i Svetozaru Maroviću čije ime niko od podanika ne smije pomenuti Vučiću kad dođe na poklonjenje u Beograd.

S druge strane, katastrofalni bilans (ne)učinka nereformisanog crnogorskog pravosuđa, koje je i dalje velikim dijelom pod kontrolom porodice Đukanović, je garant da se ništa neće pomjeriti s mrtve tačke. Na sve dođu problemi i s Hrvatskom (ratni zločini i volšebno nestala imovine Bokelja Hrvata i drugih – iza kojih opet stoji vlast Đukanovića) ili borba protiv kriminala i korupcije koji su razorili zemlju opet u doba vladavine iste porodice. Propast istraga i optužnica u aferama Telekom, Tunel, Stanovi, Carine, jalovo suđenje Vesni Medenici i drugim optuženim za teška krivična djela su garant da će i Đukanovići odraditi svoj dio posla u držanju Crne Gore podalje od EU i vladavine prava.

Nakon IBAR-a dolazi do provale istorijskog revizionizma i podsticanja mržnje i podjela u Crnoj Gori iza kojih opet formalno stoje ljudi iz Crne Gore, ovoga puta vladike Srpske crkve (SPC) Joanikije Mićović i Metodije Ostojić. Nereformisano  sudstvo je i tu garant da se ništa neće i ne može preduzeti da bi zemlja konačno ušla u neku normalu.

Parastosi nacističkim kvislinzima i ratnim zločincima, na koje smo navikli još ranijih godina i koje je i DPS podsticao, stvarajući podjele zarad lakšeg vladanja,  prerasli su  u otvoreno veličanje zločinaca i poražene ideologije iz Drugog svjetskog rata. Joanikijev odlazak u Lijevča polje u BiH, gdje je 1945. godine vojnički slomljena crnogorska četnička vojska a njen lider Pavle Đurišić odveden kao zarobljenik u Staru Gradišku, je dolio ulje na vatru podjela. Za Mićovića je Đurišić bio „junak nepobjedivog karaktera“ i uzdignut maltene na nivo sveca.  Metodije je izjednačio  Dražu i Đurišića sa svetima koji su postradali za vjeru. Obojica episkopa i predsjednik Skupštine su se ove godine obreli u Kamniškoj bistrici u Sloveniji na još jedan parastos tamo zarobljenim i strijeljanim četnicima gdje su ponovo veličali velikosrpske fašiste.

Prošle godine je Metodije proširio i parastose i na planinu Krnovo, sada mjesto profitabilnih poslova Mandićevog EPCG-a i porodice Đukanović (kao i u slučaju rekonstrukcije TE Pljevlja). Na Krnovu je u ljeto 1944,  Sedma crnogorska omladinska brigada do nogu potukla u oružanoj borbi Đurišićev Gvozdeni puk koji je u njemačkoj ofanzivi sadejstvovao sa SS jedinicama i ustašama protiv partizana. Metodije je krenuo u drsko izvrtanje činjenica, bez i jednog novog izvora, sa tvrdnjom da je na Krnovu pobijeno nekoliko stotina nenaoružanih mladića bez suda i presude i da su „komunisti svakakve zločine radili”. Metodije je navodno služio pomen „nevino postradaloj mladosti, njihovim čistim dušama, koje nas danas gledaju sa neba”.

Prije pet dana u ponovnom parastosu na Krnovu se Metodiju pridružio i Andrija Mandić. Držana je služba “mladićima stradalim na ovom prostoru, 25. avgusta 1944. godine” Metodijeva eparhija je poslala “jedinstvenu poruku da se na mjestu stradanja na Krnovu podigne spomen-obilježje, hram, da se prikupe sva imena oko 350 ubijenih”. Mandić je objasnio da je položio vijenac „u znak sjećanja na preko 300 golobradih, većinski maloljetnih, mladića…koji su brutalno strijeljani u strašnom ratnom zločinu”. Dodao je i da su stradali “od bratske ruke, nenaoružano i ne opalivši jednog metka”, samo zbog toga što su “vjerovali u zapadne saveznike i kraljevinu koja je bila njihov dom prije okupacije”.

Na parastosu je besjedio i bivši sekretar Eparhije budimljansko nikšičke i sadašnji paroh tivatski MCP Miajlo Backović. Backović je poznat po raskalašnom življenju, ekstremnim stavovima i veličanju staljinističkog KGB „pravoslavlja“ u Rusiji. Prije šest dana bio i na protestu u Morinju ispred bivšeg logora u kome je postavljenja sporna spomen ploča hrvatskim logorašima za vrijeme ministra odbrane Raška Konjevića. Udruženje boraca ratova 1991-92 i paracrkveni ekstremistički Miholjski zbor su organizovali protest na kome se u svešteničkoj odori pojavio i otac Miajlo. Backović je branio agresiju Miloševića i njegovih crnogorskih satrapa na Hrvatsku 1991. god. koja tada „nije bila međunarodno priznata“ dok je navodno „jedina zvanična i regularna vojska koja je u tom trenutku postojala bila JNA“. Po Backoviću i drugima u Morinju navodno niko nije stradao (i pored dokaza o smrtnim posljedicama ) dok svake sedmice vučićevska propaganda uvećava broj stradalih crnogorskih zarobljenika u Lori kod Splita. Backović je prozvao „sve one koje smo mi zaposlili 30. avgusta“ i „kojima smo mi dali platu da sjede u Skupštini, Vladi i Presjedništvu, da znaju da to što smo im dali možemo i da im uzmemo“. U komentaru Vijesti je u citiranju njegove izjave dodato u zagradi i riječ „crkva“ kao podrazumijevano značenje da su oni ti koji su zaposlili sadašnju vlast. Međutim, Mitropolija je prije dva dana izdala saopštenje pod izgovorom dodate riječi „crkva“ u kome se prvi put ogradila od svoga sveštenika. Naime, „sveštenik Backović u Morinju nije imao nikakav mandat da govori u ime Crkve… te riječi (je) mogao da izrekne samo kao jedan od građana ove zemlje“. Joanikijeva Mitropolija dalje navodi da je Backović „uzdržavanjem od govora ili makar drugačijim i jasnijim izborom riječi  mogao i trebalo je da preduprijedi ovakva tumačenja“. Joanikije već neko vrijeme nije na liniji potpune lojalnosti braći Vučić. Proljetos je potpisao sa pet drugih vladika SPC-a otvoreno pismo kojim se osuđuje govor mržnje Vučićevih vladika protiv studenata kao „srpskih ustaša“ i „neprijatelja države“. Ubrzo nakon toga je slijedilo uzdisanje Metodija na nivo „mitropolita“ i postavljenje za člana Sinoda – crkvene vlade. Sada je postao i član istražne komisije SPC-a protiv žičkog vladike Justina kojemu  se de fakto zamjera podrška srpskim studentima i nelojalnost braći Vučić. Ono što „mitropolit“ Metodije postaje u odnosu na Joanikija – omiljeni Vučićev episkop, izgleda da prati i dvojicu svjetovnih lidera „srpskog naroda u CG“ – Kneževića i Mandića. Vrijeme će pokazati koga Prva familija Srbije više voli.

Ako Crna Gora koju su trasirali Đukanović i Vučić uspije ući u EU, njeno članstvo će biti ravno čudu. I uprkos kontra-bajalicama Metodija i Miajla.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

ALEKSANDAR MIJAJLOVIĆ I DRUŠTVO: Ogledalo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Naredba o istrazi Specijalnog državnog tužilaštva (SDT), na osnovu koje su uhapšeni Aleksandar Mijajlović , više službenika policije i tužilaštva i bivši ministar odbrane, otvorila je brojna pitanja. Ne samo krivično pravna, nego i sociološka, te pitanja novinarske profesije. Postajući istovremeno društveno ogledalo.  Slika je bolna

 

Naredba o istrazi Specijalnog državnog tužilaštva (SDT), na osnovu koje su krajem prošle sedmice, uhapšeni Aleksandar Mijajlović, koji se povezuje sa kompanijom Bemax, te više službenika policije i tužilaštva, zbog sumnje da su organizovali kriminalnu grupu kako bi uticali na izvršnu vlast, dio medija  i bezbjednosni sektor, uveliko  kruži medijima i društvenim mrežama. Iako službeni dokument, Naredba je postala najčitanije medijsko štivo. Oni koji se u njoj pominju i sami objavljuju “svoje djelove”  i javno ih tumače, pokušavajući pred javnošću da dokažu nevinost i preduhitre instutucije. Naredba je tako otvorila brojna pitanja, ne samo krivično pravna, nego i sociološka, te pitanja etike novinarske profesije. Postajući istovremeno društveno ogledalo. .

Specijalno policijsko odeljenje (SPO) je u petak prošle sedmice, po nalogu SDT osim  Mijajlovića, uhapsilo i bivšeg šefa kontraobavještajne službe Draga Spičanovića, nekadašnjeg načelnika CB Podgorica Milovana Pavićevića, policajaca Vladana Lazovića, kao i višu državnu tužiteljku Adrijanu Nastić. Nekoliko dana kasnije, uhapšen je i bivši ministar odbrane Predrag Bošković, kog tužilaštvo između ostalog tereti da je kao koordinator DPS-a za izbore u Andrijevici i Beranama 2020. godine komunicirao sa  Mijajlovićem o tome kako će se na izborima izjasniti zaposleni u  Bemaxu i Geneksu. Trenutno su u pritvoru Mijajlović i Spičanović. Ostali su pušteni da se brane sa slobode ili im je određen kućni pritvor.

Istraga je do 5.oktobra, prema navodima tužilaštva, bila tajna.  Posle tog datuma djelove Naredbe počele su da objavljuju Viijesti, da bi se potom počela širiti i u ostalim medijima. Specijalno tužilaštvo gotovo da nije komuniciralo sa javnošću. Oglasilo se tek nekoliko dana nakon hapšenja, saopštenjem da su naredili sprovođenje istrage, “jer je iz elektronskih, materijalnih i personalnih dokaza koje je zajedno sa SPO prikupilo u izviđaju, utvrdilo da postoji osnovana sumnja da su uhapšeni izvršili krivično djelo stvaranje kriminalne organizacije.” Organizacija je navodno djelovala od 2018. do 2024. godine.  Prema djelovima Naredbe objavljenim u medijima, Mijajlović je od  članova kriminalne grupe godinama  na dnevno dobijao i podatke dobijene mjerama tajnog nadzora, sadržinu brojnih presretnutih razgovora, a navodno je imao uvid i u obavještajne podatke i snimke ANB-a.

SDT u Naredbi,  kako su prenijele Vijesti, sumnja i da je Mijajlović od 2018. do 2024. godine,  kreirao uređivačku politiku “Standarda”, “Pobjede”, “CDM-a”, “Portala Analitika”, “Antene M”, “Mportala” i “Portala ETV”.  Urednici i menadžment tih medija, koji sada vode ujednačenu kampanju protiv Naredbe SDT,  tvrde da se radi o napadu na slobodu medija.  Uputili su pismo šefu Delegacije EU u Crnoj Gori Johanu Satleru “u vezi sa neistinitim optužbama koje povezuju medije sa organizovanim kriminalom”. Reakcije Delegacije EU još nema, a SDT je uzvratio saopštenjem u kom navode da je “brutalni atak samo na osumnjičene za kriminal, a ne na slobodu medija i izražavanja”

SDT navodno sumnjiči Mijajlovića da je medijima direktno prosljeđivao podatke koje je dobijao od okrivljenih funkcionera javne i tajne policije i tužiteljke Nastić, kako bi “kreirao javno mnjenje, stvarajući negativnu medijsku sliku, i diskreditujući političare, crkvene velikodostojnike i brojne pojedince i neistomišljenike, ali i rušio sistem bezbjednosti”. Težište javnog fokusa  istrage se  trenutno premjestilo sa dijela Naredbe koji se odnosi na zloupotrebu službenog položaja, odavanje tajnih podataka, te potencijalne izborne zloupotrebe, na pitanje prirode saradnje pojedinih medija sa Mijajlovićem, kog SDT tereti istovremeno u drugom postupku za šverc cigareta.

Mijajlović je ranije uhapšen po nalogu SDT zbog šverca cigareta, pa je uz jemstvo pušten da se brani sa slobode. Po toj optužnici, on je označen kao šef kriminalne organzacije koja se  tokom 2019. do 2021. bavila švercom cigareta. SDT je u junu ove godine predalo Specijalnom odjeljenju Višeg suda u Podgorici optužnicu protiv njega i ostalih optuženih za međunarodni šverc cigara.

Bemax, građevinska kompanija, za koju se vezuje Mijajlović, povezivana je sa prethodnom vlašću. Povezivala se sa bivšim ministrom vanjskih poslova Milanom Roćenom, za koga se tvrdilo da je njen skriveni vlasnik, što je on više puta negirao. Mediji su pisali i da učešće u kompaniji navodno imaju Ranko Ubović, bivši premijer Igor Lukšić, kao i sada pritvoreni bezbjednjak i zamjenik direktora Uprave policije Zoran Lazović. Spekulisalo se da iza ove firme stoji takozvani klan Grand, koji se povezuje sa švercom cigareta i narkotika.

U djelovima Naredbe objavljene u medijima mogu se pročitati sms poruke koje je Mijajlović razmjenjivao mahom sa urednicima dijela crnogorskih medija. „Da pustim?“ ili „Pustio sam“  najčešće su poruke koje su urednici slali Mijajloviću, a koje danas na svojim medijima ili društvenim mrežama neki od njih interpretiraju kao pravila i standare novinarstva, po kojima su u stvari komunicirali sa svojim „novinarskim izvorom“. Mediji koje je SDT označio da ih je uređivao Mijajlović,  prebrojali su i poruke koje su razmijenili sa Mijajlovićem, a koje se navode u Naredbi, tvrdeći da to što su  u prosjeku „jednom mjesečno“ razmjenjivali poruke sa Mijajlovićem, ne znači da ih je on uređivao. Već da su se prosto bavili novinarstvom. Tvrde da se radi o političkoj optužnici čiji je cilj da se ućutkaju crnogorski i proevropski mediji „koji brane istinu i pravdu“, te obavljaju svoj novinarski posao kritikujući aktuelnu vlast.

Iz dostupne komunikacije jasno se vidi je da je Mijajlović u kontinuitetu vrlo slobodno komunicirao sa gotovo svim urednicima medija koje je SDT pobrojao, da je konsultovan za tajminge različitih objava, a da je sa nekim komunicirao i o bojama jednog od portala. Takođe, bilo je konsultacija i o tome da li da objave ili prećute slučaj u kom je strani državljanin, radnik na Master kvartu, stradao, nakon čega su neki od tih medija odlučili da prećute tu informaciju.

Mijajlović je bio u komunikaciji i sa  pojedinim funkcionerima bivše vlasti, sa kojima je komentarisao političke prilike i sadržaje medija koji mu se ne dopadaju. Nakon objavljenih poruka, u kojima bivši gradonačelnik Podgorice iz redova DPS Ivan Vuković kaže Mijajloviću da „treba odrati Željka Ivanovića“, nakon gostovanja Aleksandra Vučića na TV Vijesti, Vuković se oglasio sa izvinjenjem, tvrdeći da je tom porukom mislio da Ivanović, jedan od osnivača Vijesti,  „treba da pretpi ozbiljnu javnu kritiku“.  Objavljena je i komunikacija Mijajlovića sa liderom DPS Danijelom Živkovićem, u kojoj se lider DPS sa Mijajlovićem dogovara koji telefon da mu Mijajlović pokloni. Živković je demantovao da je poklon dobio.

Pravni stručnjaci sa kojima je Monitor razgovarao imaju, sa aspekta struke, sumnje u ovako postavljenu istragu tužilaštva. „Više bih volio da se Mijajloviću sudi za jasno definisana krivična djela, kao što je šverc cigareta i organizovani kriminal, upliv novca stečenog kriminala u institucije, ili medije. Naši sudovi su tradicionalni i zatvoreni za optužnice koje bi išle u smjeru aktuelnih kvalifikacija- uticaj na bezbjednosni vrh, medije, izvršnu vlast“, objašnjava sagovornik Monitora, ugledni avokat. On takođe smatra da su takve kvalifikacije sklizak teren, te da mogu biti problematične i sa aspekta ljudskih prava te slobode izražavanja, odnosno biti zloupotrijebljene..  Napominje, međutim, da je u pitanju Naredba o istrazi, te da optužnica tek treba da bude postavljena, a potom prihvaćena ili odbijena od strane suda.

I advokat Veselin Radulović, za Monitor ocjenjuje da je istraga koju vodi SDT sporna.

„ Na osnovu do sada objavljenih podataka, posljednja akcija SDT-a daleko je od najvećeg slučaja ikada, kako je u početku predstavljena u dijelu javnosti. Godinama slušamo priče o švercu droge, cigareta, korupciji, najtežim zloupotrebama, pljačkanju države i slično, a onda vidimo da je u toj ‘najvećoj akciji’ okrivljenima stavljeno na teret da su kreirali javno mnjenje, imali uticaj na medije i vodili uređivačku politiku medija da bi diskreditovali neistomišljenike i crkvene velikodostojnike. To nije krivična optužba. To su političke kvalifikacije koje ne mogu biti osnov za pokretanje i vođenje krivičnog postupka”, smatra advokat.

Radulović za Monitor tvrdi i da je “akcija iskorišćena  za kršenje zakona i osnovnih ljudskih prava licima koja nijesu ni osumnjičena da su izvršila neko krivično djelo”. Objašnjava da je više osoba  policija pozvala u svojstvu građanina da daju obavještenja i tom prilikom, suprotno zakonu, su im oduzeti telefoni sa pristupnim šiframa. “Ti telefoni nijesu adekvatno obezbijeđeni, odnosno zapečaćeni u koverti, kako neovlašćena lica ne bi imala pristup njihovom sadržaju i nakon par dana ta lica su obaviještena o vremenu i mjestu gdje će se vršiti pretres telefona. To je kao kada bi policija ušla nekome u stan, izbacila ga iz stana i uzela mu ključeve, a onda ga zvala nakon par dana da dođe i prisustvuje pretresu”.  Ukazuje i da je sudija za istragu donio  naredbu za pretres tih telefona , suprotno zakonu,  jer ne sadrži obrazloženje za donošenje naredbe. Tokom istrage mediji su objavili da su saslušani i bivši rukovodilac Grupe za visokotehnološki kriminal Uprave policije Jakša Backović, nekadašnji direktor Poreske uprave Miomir M. Mugoša i bivši načelnik nikšićke policije Tihomir Goranović. Objavljeno je i da je saslušan  građanski aktivista Darko Ivanović, što je on demantovao. Najavljeno je saslušanje influensera Aleksandra Klimovića, koji je na društvenim mrežama poznatiji pod pseudonimom ,,Radosav Vrbica”.

Radulović problematizuje i djelove naredbe u kojima se Boškoviću i Mijajloviću stavlja na teret da su protivpravno uticali na zaposlene u privatnim kompanijama Bemax i Genex da na izborima 2020. godine glasaju DPS ili da ne izađu na izbore.  On tvrdi da je za to potencijalno krivično djelo nastupila zastara. Smatra i da je to što se tek nakon hapšenja i optužbi, krenulo u prikupljanje obavještenja i oduzimanje i pretresanje telefona građanima koji nijesu okrivljeni ni za jedno krivično djelo, suprotno odredbama ZKP-a i da predstavlja kršenje osnovnih ljudskih prava i sloboda: “Laička javnost možda i ima pravo da donosi zaključke i daje ocjene o okrivljenima na osnovu političkih predubjeđenja, sumnji i utisaka, ali pravosudne institucije to sebi ne smiju dozvoliti”.

Stručnjaci ukazuju  i da loše postavljene optužnice mogu dovesti do pranja briografija. I ne bi bilo prvi put.

Da  novac kompanije Bemax stoji iza nekih od medija pobrojanih u Naredbi SDT, u javnosti se već spekulisalo. Zvanično, ovi mediji imaju svoje, različite vlasnike. Vlasnik Pobjede, portala CDM i Analitke su kompanije grčkog biznismena Petrosa Statisa. Iza Statisovog širenja na medijskom tržištu, koje je krenulo 2014. godine, nije stajala ekonomska logika, o čemu je Monitor već pisao. Mediji su u Crnoj Gori skupi projekti koji ne donose profit, zbog čega se od početka spekulisalo da je Statis  preuzeo da finansira medije koji su i tad, kao i danas držali stranu bivšem premijeru Milu Đukanoviću, zbog interesa i privilegija u turizmu i drugim poslovima.  Televizija E i s njom povezani E portal, formirani su mnogo kasnije, nakon pada DPS-a. Zvanična stopostotna vlasnica ETV je Sonja Drobac, nekadašnja urednica i novinarka medija pod Đukanovićevom kontrolom. Odnosno njena kompanija Lipa media. Odakle jednoj urednici novac za tako skup projekat, niko nije ni pitao. U objavjenim komunikacijama Drobac sa Mijajlovićem, vidi se da se konsultuju oko domena za M portal, što nije baš uobičajeni razgovor sa „novinarskim izvorom“, kako Mijajlovića sada prestavljaju u medijima označenim od strane SDT. Zvanični vlasnik M portala je Zoran Vujičić, a sjedište kompanije je na istoj adresi na kojoj je smješten Bemax..  Na koncu, zajednički imenitelj većine  medija nije Mijajlović, već Đukanović i odbrana njegovih interesa.

Tužilaštvo nije odgovorilo na pitanje Monitora, bavi li se istraga  uplivom novca stečenog kriminalom u crnogorske medije.

Kako god završila istraga SDT,  štivo iz Naredbe ostaće kao odraz  crnogorskog društva. Medija koji ne služe javnom već privatnom interesu, skrivenim i formalnim vlasnicima, ali i pravosuđa koje i dalje udovoljava političkim klasama. Slika je bolna

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo