Povežite se sa nama

INTERVJU

VESNA TERŠELIČ, VODITELJICA DOKUMENTE-CENTRA ZA SUOČAVANJE S PROŠLOŠĆU, ZAGREB: Danas svi koji ne osuđuju nasilje, klize prema asistiranju genocida u Gazi

Objavljeno prije

na

Hrvatska vlada daje opravdanu podrška Ukrajini, iz koje stižu sve lošije vijesti.  Vlada od 7. 10. 2023.  daje potpunu i bezuvjetnu podršku Izraelu i obiteljima koje se nadaju povratku taoca. Očekujem, izgleda uzalud, jasnu osudu ubijanja djece i žena, napade na novinare i ubijanje humanitarnih radnika u Gazi, te jasnu osudu nasilja u okupiranim područjima Palestine

 

 

MONITOR: Predsjednik Srbije je na nedavnom samitu u Dubrovniku, rekao da nije bilo agresije na Hrvatsku 1990-tih, a premijeru Andreju Plenkoviću se spočitava što nije oštro reagovao i što je Vučića uopšte pozvao na skup Ukrajina-Istočnoevropske zemlje. Važna istorijska pitanja sve češće postaju „poštapalice“ političara u regionu. Kako to da razumijemo?

TERŠELIČ: Komentari poput ovog služe ulagivanju vlastitim biračima i što dužem ostanka na vlasti. Na žalost, ponovo traumatiziraju preživjele koji su na svojoj koži osjetili rat. Umjesto priznanja patnje stradalih, dio političara u post-jugoslavenskim zemljama svojim neodmjerenim riječima produbljuje podjele i otežava proces izgradnje povjerenja. Zabrinjava izostanak pijeteta i sućuti koja bi mogla otvoriti vrata za više suradnje. Baš zbog takvih nastupa sve je manje javnog prostora za objektivno sagledavanje ratnih zbivanja. No ništa ne može promijeniti činjenice o napadu JNA na Dubrovnik. Znamo tko su stradali u Dubrovniku i Konavlima. Znamo da je najveći broj pripadnika vojske koji su sudjelovali u agresiji bio iz Crne Gore.

MONITOR: Smatrate da Zakon o civilnim stradalnicima Domovinskog rata iz 2021. ne obuhvata sve ratom pogođene civile, a da hrvatske vlade već dugo doprinose urušavanju politike sjećanja u obrazovanju i time stvaraju konfuziju u društvu kada se radi o razlici između žrtava i zločinaca. Koliko je to opasno stanje i može li se poboljšati pritiskom iz EU?

TERŠELIČ: Pritisak iz EU, tako važan u vrijeme prije 2013. godine i priključivanja Hrvatske, primarno vezan za procesuiranje ratnih zločina, sada izostaje. Unija pitanja vezana uz suočavanje s prošlošću prvenstveno ostavlja samim zemljama članicama. Razvijaju se neki novi mehanizmi, poput izvještaja o vladavini prava, ali tek su u povojima.

MONITOR: Interesantna je Vaša primjedba da zvanična Hrvatska  obilježava donekle kontroverzne događaje kao što su Oluja, a nezapaženo prolaze godišnjice mirne reintegracije koja je Hrvatskoj omogućila teritorijalnu cjelovitost, kao i godišnjica ubistva antiratnog heroja-policijskog načelnika Josipa Rajha Kira. Da li se time produžava militarizacija ratom još obilježenog društva?

TERŠELIČ: Brine me što su u pravom planu vojne obljetnice- što produbljuje militarizaciju, a prilike za refleksiju o uspjehu pregovora i mirnom okončanju ratnih sukoba su vrlo rijetke. Nikako da počnu dugo iščekivane godine života bez prijetnje rata. To samo doprinosi stvaranju osjećaja nesigurnosti. Zamišljene i stvarne prijetnje onda hrane isključivost i mržnju.

MONITOR: REKOM-mreža pomirenja-u kojoj predstavljate organizacije iz Hrvatske, zatražila je u maju da Vlada Crne Gore donese odluku o kosponzorstvu UN Rezolucije o danu sjećanja na genocid u Srebrenici, pozivajući se na zahtev 110 NVO Crne Gore, između ostalog…Koliko je REKOM danas uticajan kada se radi o ponašanju država i vlada nastalih raspadom SFRJ?

TERŠELIČ: Vlade rade što hoće. Ni jedna od post-jugoslavenskih zemalja ne priznaje patnju svih stradalih. Izabranim političkim predstavnicima posebno teško ide priznanje zlodjela iz devedesetih počinjenih  od strane pripadnika njihove vojske i policije. Ni Hrvatska nije iznimka. Zato bi osnivanje REKOM-a zbog stvaranja vjerodostojnih zapisa o žrtvama bilo vrlo važna dopuna suđenjima za ratne zločine. Ali predstavnici post-jugoslavenskih zemalja nisu prepoznali tu priliku za približavanje pravdi i miru.

Usprkos nedostatku političke podrške organizacije povezane u REKOM mrežu pomirenja nastavljamo rad. Porodice preživjelih iz Lore iz Crne Gore još uvijek čekaju podizanje optužnice. Predstavnice Akcije za ljudska prava i Documente održale smo sastanak s Državnim odvjetništvom iz Splita koje je nadležno za taj predmet. Redovito ih podsjećamo na obavezu procesuiranja svih ratnih zločina.

MONITOR: U Hrvatskoj je počelo da se razmatra uvođenje obaveznog vojnog roka. Pominjan je čak i januar 2025. ali djeluje da će odluka o tome ipak biti odložena. Koliko je ova tema važna u utrci na predstojećim predsjedničkim izborima u decembru?

TERŠELIČ: Uvođenje vojnog roka svakako igra ulogu u predizbornim sučeljavanjima. Od 2008. godine kada je zamrznut vojni rok, u Hrvatskoj se služi samo dobrovoljno. Baš je ovih dana skoro 300 mladića i djevojaka počelo program vojnog osposobljavanja u Požegi. Kako u Hrvatskoj obveznici imaju pravo na prigovor savjesti iz vjerskih i moralnih razloga, u medijima smo mogli pročitati da prijedlog za njih priprema Ravnateljstvo civilne zaštite u suradnji s lokalnim institucijama. Revoltira me što o prijedlogu vojnog i civilnog služenja nije provedena javna rasprava, već tako ozbiljne teme koje utječu na sve generacije rođene od 2006. godine, služe za politička prepucavanja. Od prijatelja doznajem i da, u međuvremenu, pozive na vježbe dobivaju zaposleni pričuvnici. U njihovim se obiteljima pitaju za koju se vrstu angažmana pripremaju. Nije dobro da se odluke donose daleko od očiju javnosti.

MONITOR: Bilo je dosta sporenja-posebno između predsjednika Zorana Milanovića i Plenkovićeve vlade u vezi sa ulogom Hrvatske u načinima pomoći otporu Ukrajine agresiji Rusije. Kako  ocjenjujete pozicioniranje Hrvatske u odnosu na dva glavna ratna žarišta, Ukrajinu i Gazu?

TERŠELIČ: Hrvatska vlada daje opravdanu podrška Ukrajini, iz koje na žalost stižu sve lošije vijesti.  Vlada od 7. 10. 2023. godine daje potpunu i bezuvjetnu podršku Izraelu i obiteljima koje se nadaju povratku taoca. Očekujem, izgleda uzalud, jasnu osudu ubijanja djece i žena, napade na novinare i ubijanje humanitarnih radnika u Gazi, te jasnu osudu nasilja u okupiranim područjima Palestine. Danas svi koji ne osuđuju nasilje, klize prema asistiranju genocida u Gazi.

MONITOR: Svijet se dosta podijelio u odnosu na davanje podrške sukobljenim stranama u Ukrajini i na Bliskom Istoku. SAD mnogi vide kao centar razrješenja ovih kriza, posle predsjedničkih izbora. Većina demonstranata podržava Palestince, ali nema velikog globalnog mirovnog pokreta. Šta da očekujemo, čemu da se nadamo?

TERŠELIČ: Puno govori što me pitate za SAD a uopće niste pitali za Ujedinjene nacije. Najveća međuvladina organizacija koju je čovječanstvo gradilo više od sedamdeset godina posve je marginalizirana, često bespomoćna i svedena na dostavu humanitarne pomoći.

Po mom je mišljenju pokret za zaustavljanje genocida u Gazi prednjači u javnoj vidljivosti i iznenađuje kreativnim i participativnim prosvjedima. Posebno je vidljivo kako u njemu sudjeluje puno mladih. Taj je glas za prava djece, žena i svih stanovnika Gaze, snažniji i rasprostranjeniji od inicijativa kojima sam svjedočila u prošlosti. Mada u njihovim zahtjevima traže mir za sve, nedostaje artikulirana i šire rasprostranjena mirovna inicijativa. Izgleda da politička rješenja ne naziru ni velike sile-a u međuvremenu, izraelski politički ekstremisti na vlasti otvaraju nove bojišnice.

Ohrabruje me inicijativa žena za mir koju podržavaju Izraelke i Palestinke. Ali mali broj žena koje su se okupile oko nje podsjeća me kako nas je malo bilo u antiratnim inicijativama devedesetih. No i nekoliko desetaka okupljenih žena pali svjetlo nade za mogućnost mira. Vrlo je važno poduprijeti tu zajedničku inicijativu protiv rata. Ove jeseni moj prijatelj Mohammad Darawshe iz centra Givat Haviva posadit će pet maslina, na mjesto starih, uništenih u nedavnom bombardiranju. Podržimo glasove za mir.

 

Ostaje nasljeđe iskrivljavanja povijesti

MONITOR: Ljetos ste u intervjuu hrvatskim Novostima rekli da u zemlji ne postoji jasna osuda zločina počinjenih tokom Drugog svjetskog rata. Vlast u Hrvatskoj-a posebno Plenkovićeva vlada, osudili su crnogorsku Deklaraciju o genocidu u Jasenovcu, Dahauu i Mauthauzenu, uz ozbiljne prijetnje traženjem reparacija i zaustavljanjem EU integracija Crne Gore. Da li i to može da potvrdi Vašu konstataciju?

TERŠELIČ: Što se tiče Drugog svjetskog rata vrijeme najtežeg revizionizma iz devedesetih, kada su masovno rušeni antifašistički spomenici, sad je iza nas. No ostaje nasljeđe iskrivljavanja povijesti. Tolerira se ustaški pozdrav i umanjuje se značaj lakoće kojom su mladi okupljeni na prošloljetnom koncertu Thompsona prihvatili pjevanje ustaških pjesama.  Izborom se riječi koje koriste desni političari, nastoji ublažiti težina zločina. Mada na godišnjem obilježavanju proboja logoraša iz Jasenovca sudjeluju najviši predstavnici vladinih institucija, nećete ih čuti kako spominju genocid nad Židovima, Srbima i Romima. Samo 38 škola iz Hrvatske posjetilo je Spomen područje Jasenovac u 2023. Zahvaljujući potpori Ministarstva znanosti i obrazovanja broj posjeta je u sporom porastu, no to nije dostatan odgovor na slabu informiranost mladih o zločinima počinjenim u vrijeme NDH.

Ovaj su tjedan u Hrvatskom saboru, prilikom rasprave o Bloku 17 Državnog muzeja Auschwitz-Birkenau, predstavnici desnih stranaka tražili iskapanja na području Spomen područja Jasenovac. Pitam se je li ne znaju ili ne žele znati-kako se doista neophodna dodatna istraživanja sudbine logoraša, danas vode na druge načine.

 

Ne bih željela u Hrvatskoj vidjeti pandan  Orbanovoj Kući terora

MONITOR: Brinete da Hrvatska ulaskom Domovinskog pokreta u Vladu, pomjera politički život suviše udesno. Domovinski pokret je  bio među onima koji su najgorljivije podržavali osnivanje muzeja žrtava totalitarnih režima i muzeja žrtava komunizma, pozivajući se i na praksu evropskih zemalja. Da li su takvi muzeji Hrvatskoj potrebni i ko bi i kako trebalo da postavi njihove osnove?

TERŠELIČ: Ne bih željela u Hrvatskoj vidjeti pandan Kuće terora (Terror Haza) iz Budimpešte koju je osnovala prva desna vlada Viktora Orbana, otvorena 2002. godine. Odmah nakon otvaranja povjesničari su upozorili da se u njoj  na temelju selektivnog odabira činjenica falsificira povijest. No postav još uvijek dezinformira nove generacije. Prikazi izvornih muzejskih predmeta dramatiziraju povijesne događaje bez kontekstualizacije. Kao što su i iskazali na početku rada Kuće terora: „Želimo izazvati drhtavicu, kako bi posjetitelji osjetili stravu diktature, mizeriju žrtava. Želimo da (posjetitelji) izađu iz Kuće terora misleći: kako divno da su ta strašna vremena završila i da sada živimo u demokraciji i slobodnom svijetu.“ Svrha muzeja trebala bi bitu proučavanje i obrazovanje a ne samo poticanje emotivne reakcije. Postave posvećene poslijeratnom političkom nasilju trebaju pripremati istraživači i kustosice, kojima ekstremna desnica ne smije puhati za vrat.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISTKINJA: Hvala Sari

Objavljeno prije

na

Objavio:

I prije Sare nastavnici su se ”igrali” sa učenicama, ”preigravali” ili ”zabavljali” sa njima, ženili se ponekad nekima od njih. Odmjeravali, komentarisali im izgled, momke, drugarice i privatni život, dobacivali, davali komplimente, dodirivali se, znojili, češkali, pritiskali, raskopčavali i krivili kraj njih. Ima li neko da se ne sjeća sličnih situacija iz svoje srednje škole, bilo kao žrtva ili svjedok? Možda čak i osnovne… Jesmo li ih mi prijavili svojim očevima? Nekom drugom? Znam za sebe – nisam

 

 

MONITOR: Javnost je uznemirio slučaj seksualnog uznemiravanja od strane profesora podgoričke Gimnazije. Šta to govori o ovoj često tabu temi?

PETRIČEVIĆ: O javnosti kasnije, ali prije svega: HVALA SARI VUJISIĆ.

Hvala joj na hrabrosti, na brizi o drugim djevojkama, ali joj hvala i na povjerenju.

I prije Sare nastavnici su se ”igrali” sa učenicama, ”preigravali” ili ”zabavljali” sa njima, ženili se ponekad nekima od njih. I prije Sare oni su ih odmjeravali, komentarisali im izgled, momke, drugarice i privatni život, dobacivali, davali komplimente, dodirivali se, znojili, češkali, pritiskali, raskopčavali i krivili kraj njih. Ima li neko da se ne sjeća sličnih situacija iz svoje srednje škole, bilo kao žrtva, bilo kao svjedok? Možda čak i osnovne… Jesmo li ih mi prijavili svojim očevima? Nekom drugom? Znam za sebe – nisam.

O razlozima koji su me razjedali, ali iz kojih mi nije padalo na pamet da prijavim bilo šta i bilo koga, čitala sam mnogo godina kasnije, u feminističkim studijama autorki koje su decenijama radile sa žrtvama seksualnog nasilja i nastojale da se približe neizrecivom – traumi koja održava patrijarhalni poredak – seksualnom nasilju nad ženama koje ima ključnu ulogu u održavanju njihove potčinjenosti. Sve mi dišemo pod tom prijetnjom i sve mi živimo u toj sjeni. I najčešće se pravimo da ne postoje. Da smo veće i jače od njih. Da nas ne plaši mračna prečica, pijani prijatelj ili napaljeni autoritet. Ali znamo – za ženu nema opasnijeg mjesta od onog na kom bi trebalo da je najsigurnija.

Za većinu žena je to dom, za neke je to radno mjesto, omiljeni kafić ili – škola. Na tim mjestima provodimo vrijeme sa onima kojima najviše vjerujemo, ali to su ujedno i mjesta na kojima najviše stradamo. I da naglasim očito – ne moramo biti silovane da bismo bile žrtva kulture silovanja, da bi nam prijetnja tim radikalnim vidom psihofizičkog nasilja određivala ili učestvovala u određivanju našeg životnog puta. Muškarci sa tim ne moraju da žive, i vrijeme je da to ozbiljno i shvate.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 13. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

STEFAN TODOROVIĆ, LIKOVNI UMJETNIK: Sentimentalnost i sujevjerje stvaraju mitove

Objavljeno prije

na

Objavio:

Umjetnost ne mijenja svijet preko noći, ali mijenja način na koji ga gledamo

 

 

Umjetnik Stefan Todorović predstavio je novi opus radova na samostalnoj izložbi pod nazivom “Beton” u Umjetničkom paviljonu u Podgorici. Diplomirao je i magistrirao na Fakultetu likovnih umetnosti u Beogradu. Njegova karijera uključuje samostalne izložbe u Beogradu, Podgorici i Parizu, kao i učešće u rezidencijalnom programu Cité internationale des arts u Parizu.

Među njegovim priznanjima su Nagrada za crtež na XVIII Bijenalu studentskog crteža i nagrada “Milunović, Stijović, Lubarda” na 71. tradicionalnoj izložbi ULUCG, te Nagrada CANU za istaknute mlade stvaraoce u oblastima nauke i umjetnosti (2016).

MONITOR: Naziv izložbe „Beton“ asocira na nešto univerzalno i sveprisutno. Koliko naziv ima direktnu vezu sa Vašim radovima? Da li ste željeli da Vaša izložba komunicira ideju koja prevazilazi samo vizuelni aspekt radova?

TODOROVIĆ: Naziv je dovoljno banalan da privuče pažnju. Poenta izložbe i postavke jeste da upravlja pažnjom gledalaca, a ne da im priča priču. Ja sam oduševljen brojnim komentarima koje sam slušao, ljudi su lako ukapirali da taj naziv ne korespondira ni sa kakvom tematikom, formom ili suštinom. Što potvrđuje tezu iz vašeg pitanja, da ideja komunicira prevazilazeći estetske aspekte.

MONITOR: Vaše slike bave se odnosom između trajnosti i promjene, otpornosti i propadanja. Kako te kontrastne teme reflektuju stvarnost koju istražujete?

TODOROVIĆ:  To je sve dio jednog istog procesa permanentne transformacije i promjene koji se jednako odnosi na nas i na sve što nas okružuje. Mi se vezujemo za stvari, razvijamo osjećanja i odnos prema njima, i  u njima se reflektuje naša stvarnost.  Sentimentalnost i sujevjerje stvaraju mitove, ja se sa tim mitovima igram.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 13. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DAVOR ĐENERO, POLITIČKI ANALITIČAR IZ HRVATSKE: Zoran Milanović bi lako mogao osvojiti novi predsjednički mandat

Objavljeno prije

na

Objavio:

S Plenkovićem HDZ-ova većina ostaje centristička, a Domovinski pokret –u slučaju parlamentarnih izbora, ne može računati na prelazak izbornog praga

 

 

MONITOR: Vlada Andreja Plenkovića je prošla još jedno saborsko glasanje o povjerenju. Koliko su podjela u Domovinskom pokretu i slabljenje krajnje desnice doprinijeli učvršćivanju saradnje HDZ i Domovinskog pokreta Ivana Penave, poslije prelaska u opoziciju DOMINO Maria Radića? Pomjera li to hrvatski desni centar još udesno?

ĐENERO: U konsolidiranim demokracijama proceduru glasanja o povjerenju vladi opozicija pokreće samo onda kad je vjerojatno da je moguće izglasati nepovjerenje. Kad je parlamentarna većina-ako i minimalna, čvrsta, a kad opozicijski front prema vladi nije čvrst, ona je besmislena. Praksu ustrajanja na pokretanju procedure izglasavanja nepovjerena vladi u hrvatsku je političku arenu uveo Zoran Milanović, kao šef SDP-a u parlamentarnom mandatu 2007-11, a ljudi koje je on selektirao kao političku elitu u SDP-u (nekoć važnoj stranci demokratske ljevice), ponavljaju njegove političke početničke greške i danas. A istovremeno s procedurom glasanja o nepovjerenju vladi, vodio se i dijalog o izboru sudaca Ustavnog suda, koje se bira dvotrećinskom većinom- pa je nužan politički konsenzus. Paradoksalno je da se istog dana trebalo glasati o nepovjerenju Vladi i o ustavnim sucima- koji su izabrani de facto dogovorom vladajuće većine i SDP-a.

U današnjoj parlamentarnoj većini marginalno sudjeluje populistički Domovinski pokret, njegovi ministri formalno upravljaju s tri ministarstva. Ali, pogotovo nakon raskola u DP-u, njihov utjecaj na vladine politike je marginalan. Nažalost, oni su potisnuli dosadašnjeg partnera u Plenkovićevim administracijama-SDSS Milorada Pupovca. Ali korektni parlamentarni odnosi HDZ-a i SDSS-a nisu prekinuti i pitanje je kako će dugo trajati to „izbivanje“ (najveće stranke srpske manjinske zajednice) iz vladajuće koalicije. Pupovac nastavlja voditi odmjerenu i racionalnu politiku i zaustavlja prodor koncepta „srpskog sveta“. Ton vladajućoj koaliciji i dalje dominanto daje Andrej Plenković-koji je prije svega zagovornik koncepta „više Europe“, a to ne ugoržava niti kvazisuverenizam DP-ovaca-niti pritisak ostalih populističkih stranaka. Pa niti kvazisuverenistička matrica koju nastoji nametnuti predsjednik Milanović.

S Plenkovićem, HDZ-ova većina ostaje centristička, a DP-koji kao niti DOMINO (u slučaju ponovljenih parlamentarnih izbora), ne može računati na prelazak izbornog praga. Nema manevarskog prostora insistirati na nekim „svojim politikama“.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 13. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo