Povežite se sa nama

DRUŠTVO

VLAST NEMOĆNA DA SPRIJEČI NOVE ŽRTVE U RATU KOTORSKIH KLANOVA: Ljude ubijaju, stanje povoljno

Objavljeno prije

na

Maskirani pripadnici specijalne antiterorističke jedinice (SAJ), sa fantomkama na glavama, izašli su na ulice Kotora, skupa sa pripadnicima redovne policije, kako bi pokušali da u tom gradu povrate davno izgubljeni mir.

Policijski inspektori, istovremeno, pokušavaju da dokuče pozadinu prošlonedjeljnog ubistva Gorana Lenca (32), koga je hladnokvni egzekutor ubio tokom treninga na stadionu Bokelja. Motive ubistva policija pokušava otkriti i listanjem čitulja koje su u ovdašnjoj dnevnoj štampi objavljene nakon Lencovog ubistva. Iako pokojni golman nije imao kriminalni dosije, poslednji pozdravi svjedoče o njegovom prijateljstvu sa jednim od vođa i članovima tzv. kavačkog klana. Koji je već četiri godine u krvavom ratu sa kriminalnom konkurencijom iz kotorskog naselja Škaljari.

Tako je, nepunih desetak dana prije ubistva na stadionu Bokelja, u Podgorici ubijen Ivan Nedović (34). Nedović je, prema objavljenim informacijama iz nezvaničnih policijskih izvora, stradao kao slučajna žrtva napada profesionalnih ubica čija je meta bio Milić Minja Šaković, osoba sa kriminalnim dosijeom i prijateljskim vezama sa visoko rangiranim pripadnicima škaljarskog klana. I policija i Šaković su, navodno, raspolagali informacijama da je njegovo ubistvo naručeno i plaćeno ali nijesu uspjeli da spriječe, za sada nepoznate, počinioce da ugase jedan život.

Samo koji dan ranije, na Cetinju je poginuo Marko Martinović (33). On je stradao pokušavajući da postavi eksplozivnu napravu pod automobil sugrađanina Vasilija Vujovića (27), policiji poznatog kao učesnika više pucnjava i bombaških obračuna.

Policija i mediji cetinjski slučaj nijesu doveli u vezu sa obračunom Kavčana i Škaljaraca. Zato se pretpostavlja da su prvog dana avgusta, Nikšićani Milan Peković (24) i Boško Božović (22) stradali dok su u napuštenom objektu restorana Mimoza u Tivtu pripremali eksplozivnu napravu namijenjenu tjelohranitelju jednog od vođa kotorskih klanova. Nedjelju dana ranije u hercegnovskom naselju Dubrava iz zasjede je ubijen Niko Roganović (66), otac Duška Roganovića (35) koji je krajem aprila, nakon eksplozije bombe podmetnute ispod njegovog automobila, ostao bez obje noge. Duško Roganović je, prema navodima iz policije, „osoba bliska kavačkom klanu”.

I tako bi mogli da odmotavamo sjećanje sve do februara 2015. i početka rata kotorskih klanova, u kojima su uz vojnike zaraćenih strana stradali i brojni civili. Tek, prva žrtva tog rata bio je Cetinjanin Goran Radoman Gero, ubijen u Beogradu, na kućnom pragu, nepunih 12 sati nakon što je u Podgorici, usred dana, dignut u vazduh blindirani audi njegovog prijatelja Milana Vujotića. Prema podacima policije, Radoman i Vujotić bili su pripadnici škaljarskog klana.

Trag smrti moguće je pratiti sve od tada pa do prošlonedjeljnog ubistva na stadionu Bokelja. Slučajno ili ne, istog dana kada je u Kotoru ubijen Goran Lenc, u Podgorici su se sreli premijer Duško Marković, ministar unutrašnjih poslova Mevludin Nuhodžić i direktor Agencije za nacionalnu bezbjednost Dejan Peruničić.

„Stanje mira i bezbjednosti u Crnoj Gori je povoljno i napravljen je napredak u suprotstavljanju svim vidovima kriminaliteta kao i rast povjerenja u policiju”, saopšteno je nakon sastanka na kome je, ipak, „iskazana je zabrinutost zbog djelovanja organizovanih kriminalnih grupa sa posljedicom međusobnih obračuna”. Što bi rekli stari DPS-ovci sa bogatim demagoškim iskustvom iz nekadašnjeg Saveza komunista: Dobro je, ali može i bolje.

„Kriminalci moraju biti zaustavljeni, država će znati kako”, navodi se u zajedničkoj izjavi Markovića, Nuhodžića i Peruničića. Da bi se, po starom dobrom običaju, krivica prebacila na one koji nijesu tu: „Ocijenjeno je da kaznena politika nije često preventivna, a da tužilaštva treba da djeluju proaktivnije”.

Po već ustaljenoj praksi, pravo i obavezu da pojasni izrečeno dobio je ministar Nuhodžić. U izjavi za RTCG on je građane pokušao da dodatno uvjeri kako je „bezbjednosna situacija u našoj zemlji povoljna, iako je ovakvi slučajevi (eufemizam za naručena i brutalno izvršena ubistva, primjedba Monitora) s vremena na vrijeme narušavaju”. I još nam je ministar obećao kako nećemo dozvoliti nijednom kriminalcu da bude iznad zakona, „makar to značilo da sve sektore i linije rada u Ministarstvu unutrašnjih poslova i Upravi policije stavimo u službu obračuna s kriminalom”.

Zar to već nije urađeno? Odnosno, čime se bave MUP i Uprava policije ako ne borbom protiv kriminala? I možemo li vjerovati Nuhodžiću i njegovim kolegama kada nam kažu da nijedan kriminalac neće biti iznad zakona. A svi znamo da nije tako.

Hajde da ne pominjemo sada sjecikese skrivene iza partijskih i državnih funkcija. Nije li dovoljno zaboravnog ministra i premijera podsjetiti kako je početkom avgusta iz zatvora u Spužu išetao vođa kavačkog klana Igor Božović, nakon odležane petogodišnje robije zbog šverca 40 kilograma kokaina. Božović je pušten na slobodu i pored toga što ga je čekalo suđenje zbog optužbi da je jedan od šefova organizovane kriminalne grupe koja je dilovala drogu, prala novac, reketirala, zelenašila, zastrašivala… U optužnici još piše da su kriminalci pod Božovićevom komandom „imali uticaj na djelove izvršne vlasti i medije”. I on ode.

A ministar Nuhodžić se u ulozi ovlašćenog prevodioca premijera Markovića već pojavljivao.

Pravdajući nekadašnje saradnike iz ANB i policije koji ne uspijevaju da spriječe profesionalna ubistva čak ni u situacijama kada su unaprijed obaviješteni o budućim žrtvama (Armin Muša Osmanagić, Goran Đuričković, Dalibor Đurić… a kasnije i Slobodan Šaranović, koji je ubijen u martu ove godine) Marković se jesenas dosjetio opravdanja: „Nije stradao ni jedan slobodan i pošten građanin”. Što, usput budi rečeno, već tada nije bilo tačno: kao jedna od prvih žrtava kokainskog rata kavača i škalajraca stradao je njegov prezimenjak, bivši poslanik i biznismen iz Budve Saša Marković. Potom je, tačno dva mjeseca nakon Markovićeve izjave, 7. decembra u Budvi, u još jednom obračunu plaćenika sa one strane zakona ni kriv ni dužan nastradao penzionisani ljekar Dragan Neno Zečević. Nešto više od mjesec dana kasnije, u eksploziji podmetnute bombe u centru Podgorice stradao je Đorđe Sekulović, dok je njegova saputnica Jelena Korać zadobila izuzetno teške povrede. I njen grijeh je bio što se u pogrešno vrijeme našla na pogrešnom mjestu.

„Bezbjednosna situacija u zemlji je odlična”, procijedio je na sve to Duško Marković. I okrenuo leđa. Za njim je stigao Nuhodžić da objasni šta zapravo znači izjava „situacija u zemlji je odlična”. Podsjetimo se kako ministar policje razumije premijera: „Ja sam izjavu premijera shvatio u kontekstu da je Crna Gora država na visokom stepenu sigurnosti, a da je stanje javnog reda i mira i bezbjednosti građana na neki način ugroženo”.

Sada vam je valjda jasnije i šta znači prošlonedjeljna ocjena da je bezbjednosno stanje u Crnoj Gori povoljno. Dok je zimus, poslije prethodnog talasa ubistava bilo odlično.

U sjenci rata kotorskih narko bandi, Nikšićanin Ratko Koljenšić pregovara sa tužilaštvom. Kako nas je obavijestio njegov advokat Boris Marinović, Koljenić želi da prizna da je učestvovao u ubistvu Nikole Bojovića, rođenog brata Luke Bojovića, jednog od najmoćnijih kriminalaca u Srbiji. Nikola je ubijen u ratu kriminalaca okupljenih oko njegovog brata Luke i , sada pokojne, braće Slobodana i Branislava Šaranovića.

„Ne postoje nikakvi konkretni dokazi koji bi okrivili Koljeniša za ovo djelo, ali postoje druge okolnosti koje su se dogodile i koje su ga opredijelile na ovaj potez”, objašnjava advokat Marinović naum svog klijenta. Druge okolnost su, nije tajna, pomenuto ubistvo Slobodana Šaranovića i saznanje da je Luka Bojović već platio za smrt svih koji su učestvovali u ubistvu njegovog brata. Uz javnu ponudu da će onaj ko prizna krivicu biti skinut sa liste za odstrjel. Pa se Koljenšić prijavio tužilaštvu.

I to ponešto govori o trenutnom odnosu snaga između države i kriminala.

P.S.

Direktor Uprave policje Slavko Stojanović nije pomenut u ovom tekstu isključivo zbog nedostatka dokaza da on sa pomenutim dešavanjima ima bilo kakve veze, saznanja i odgovornosti. Njega, izgleda, vlast čuva samo za izbore.

Od čitulje do čitulje

Mnogo toga vezano za obračun kotorskih kriminalnih klanova – od skoro pa svakodnevnih zasjeda, obračuna i ubistava, pa do činjenice da policija nedostajuće kockice krvavog mozaika pokušava sklopiti listajući stranice sa umrlicama – neodoljivo podsjeća na Beograd devedesetih i dokumentarni film Vidimo se u čitulji, snimljen po knjizi Kriminal koji je izmenio Srbiju, Aleksandra Kneževića i Vojislava Tufegdžića. Više od polovine junaka ovog filma i knjige danas nije među živima (trojica sagovrnika iz dokumentarca ubijena su dok je film sniman). Aleksandar Knežević, jedan od autora, zamonašio se i kao monah Romilo živi u Hilandaru, a Vojislav Tufegdžić je prije dvije godine objavio i nastavak te priče, knjigu Vidimo se u čitulji – 20 godina posle. „Knjiga predstavlja hirurški preciznu analizu naizgled neobjašnjivog fenomena da svi vidimo kriminalce oko nas, a da istovremeno njih niko ne hapsi”, zapisao je jedan od recenzenata, novinar Momčilo Petrović. Zvuči poznato? Inače, junaci dokumentarca Vidimo se u čitulji (oni iz devedesetih) i njihovi saborci iz svijeta kriminala pričali su – poučeni iskustvom palih kolega i konkurenata – kako je u jeku krvavih obračuna na beogradakim ulicama odjednom postalo važno ko je prvi donio čitulju na oglasno odjeljenje Politike. Nije, navodno, bila rijetkost da oglas – poslednji pozdrav ubijenom kumu, drugu, prijatelju prvi plate upravo oni koji su to ubistvo i naručili.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

DRUŠTVO

ZLOUPOTREBE DJECE U POLITIČKE I VJERSKE SVRHE SVE UČESTALIJE: Pošast pred kojom žmurimo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nedavni slučaj zloupotrebe djece u političke i vjerske svrhe na Cetinju nije prvi te vrste u našoj državi. Slično se događalo i tokom trajanja litija prošle godine, kao i za vrijeme predizbornih kampanja. Pa čak i u školama. Na sve brojnije  primjere kršenja osnovnih prava djeteta institucije ne reaguju

 

Fotografija koja je osvanula na društvenim mrežama sa protesta građana na Cetinju minulog vikenda, kojim su tražili ostavku premijera Zdravka Krivokapića, sablaznula je javnost u Crnoj Gori. Na njoj su dječak i djevojčica, obučeni u majice sa političkim porukama: Pucaj! Ne možeš mi ništa. Ja sam šćer (sin) Crne Gore, mene metak neće! Meni pancir ne treba, ja imam crnogorsko srce. Nije to prvi slučaj zloupotrebe djece u političke i vjerske svrhe u našoj državi. Ta pojava zabrinjavajuće raste.

Kristina Mihailović, izvršna direktorica Udruženja roditelja   upozorava da se, već neko vrijeme u Crnoj Gori ne vodi računa o ovakvim i sličnim zloupotrebama djece. ,,Da i ne govorimo o tome kakve im poruke šaljemo našim ponašanjem koje pokazuje neuvažavanje drugih. Sve to zajedno je već trebalo da nam upali crvenu lampicu, da se dobro preispitamo i promijenimo ponašanje, ako ni zbog čega drugog ili ni zbog koga drugog, onda upravo zbog njih – naše djece”, kaže ona u izjavi za Monitor

Nešto slično se na Cetinju dogodilo i tokom protesta 4. i 5. septembra povodom ustoličenja mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija. Tada je zabilježen snimak, na kom su glavni protagonisti djevojčica, ogrnuta zastavom Crne Gore, i policajac iz kordona koji je obezbjeđivao manastir. Djevojčici je neko  sugerisao da policajcu pruži ruku, nakon čega su okupljeni iščekivali da li će joj on  uzvratiti pozdrav. Jeste. Potom su pojedini mediji, bliski bivšem režimu, snimak objavili sa senzacionalističkim naslovima. Na kraju joj je ipak, pružio ruku – jedan je od njih. Zaštita identiteta i interesa djeteta, o kojima su novinari posebno dužni da vode računa prilikom izvještavanja, potpuno su izostali.

Niko od nadležnih nije reagovao – ni u jednom od dva sporna slučaja. Monitor se obratio Ministarstvu finansija i socijalnog staranja, kojim rukovodi ministar Milojko Spajić, a u čijoj je nadležnosti dječja zaštita, sa pitanjem koji su sve pravni mehanizmi koje to ministarstvo može da iskoristi kako bi zaštitilo djecu od zloupotrebe u političke i vjerske svrhe. Pitali smo i da li su do sada preduzimali neke radnje sličnim povodima. Odgovore, do zaključenja ovog broja, nijesmo dobili.

,,Naš načelan stav je nepromjenjiv – odluku o pojavljivanju djece na javnim skupovima i u aktivnostima koje nisu primarno njima namijenjene, trebalo bi donijeti u odnosu na njihov uzrast, zrelost, odnosno sposobnost da razumiju kontekst događaja, vodeći računa o najboljem interesu djeteta, što mislimo da nije bio slučaj u datoj situaciji. Važno je napomenuti da takvu odluku donose njihovi roditelju, odnosno staratelji”, kazali su Monitoru iz Sektora za prava djece, mladih i socijalnu zaštitu Institucije zaštitnika ljudskih prava i sloboda Crne Gore (Ombudsmana) povodom sporne fotografije sa početka teksta.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

SRPSKA POLICIJA TRENIRA STROGOĆU NAD KOMŠIJAMA: Vulin disciplinuje crnogorske političare

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pretres  sina premijera Krivokapića u Beogradu uz repetiranje pištolja vrhunac je neprijatnosti koje crnogorski državljani povezani sa politikom i državnim strukturama, doživljavaju od strane policije u Srbiji

 

U kasnim večernjim satima, dok je bio u posjeti sestri u Beogradu, dva policajca  Republike Srbije uperila su pištolj u sina premijera Crne Gore Zdravka Krivokapića. Na snimku koji su objavili mediji čuju se krici njegove kćerke Jelene koja policajce pita zašto to rade i obavještava ih da je riječ o štićenoj ličnosti. Iz srbijanskog Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) saopštili su da je riječ o rutinskoj kontroli, a Krivokapićeva porodica je nakon toga, uplašena,  napustila Srbiju.

To je bio posljednji u nizu događaja, gdje su pripadnici srbijanskog MUP-a, maltretirali crnogorske zvaničnike. Prethodno su na granici priveli i podnijeli prijavu protiv poslanice Demokratske partije socijalista (DPS) i bivše ministarke ekonomije Dragice Sekulić jer je posjedovala nekoliko tableta lijeka bromazepam. Zbog toga je srbijanska policija tereti za posjedovanje psihoaktivnih supstanci. Nešto ranije na granici su zaustavljani i zadržavani poslanici iz Crne Gore Draginja Vuksanović-Stanković (SDP), Suada Zoronjić (URA), Božena Jelušić (URA), Damir Šehović (SD), Ervin Ibrahimović (BS).

Sagovornici Monitora iza ovih dešavanja vide aktuelnog minista unutrašnjih poslova Srbije Aleksandra Vulina. On je nakon usvajanja Rezolucije o genocidu u Srebrenici u crnogorskom parlamentu javno pozvao na zabranu ulaska u Srbiju poslanicima i poslanicama koji su za rezoluciju glasali.

Iz njegovog resora nijesu se izvinili premijerovoj porodici zbog neprijatnosti, već su održali predavanje vlastima u Crnoj Gori o nadležnostima policije. Navodno je premijerov sin pretresan jer je policija primila prijavu da se u vozilu nalaze naoružana lica.

,,Naši pripadnici umiju da povise i ton dok prilaze naoružanim licima i nadamo se da to nije mnogo uznemirilo legitimisanu gospodu. Pripadnici Policijske uprave za grad Beograd ne znaju i ne treba da znaju da li je na našoj teritoriji sin predsjednika Vlade Crne Gore, niti da li ima obezbjeđenje. Nijedan pripadnik MUP-a Srbije takođe ne kontroliše kretanje članova porodice Krivokapić i njihovog obezbjeđenja. Niti imamo tu želјu, niti imamo to pravo. Da tako nešto radimo bez saglasnosti porodice Krivokapić bili bismo optuženi da ih uhodimo i ometamo”, navodi se u saopštenju srbijanskog MUP-a. Odiše cinizmom.

Advokat i bivši ministar pravde Dragan Šoć za Monitor kaže da policija u Srbiji ima ovlašćenja da reaguje i da pretrese sumnjive osobe i da niko ne treba da bude pošteđen toga. Međutim, kod aktuelnih događaja kaže da je bilo očito da su učinjeni kako bi se dobio publicitet i poslala poruka.„Neko je to, čini mi se, uradio sa namjerom da se dođe do medija i izazove incident. Očito su poslate poruke, kakve ja ne znam. Očigledno je da se poruka šalje samo onima koji se na ovaj ili onaj način ne slažu sa politikom vlasti u Srbiji“, kazao je Šoć.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

DPS I CETINJE: Decenije raznog nasilja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Cetinje i magistrala do Podgorice vidjeli su opsadu policije  14. januara 1998.  u vrijeme prvog ustoličenja predsjednika Mila Đukanovića. Bila je to ceremonija  visokog rizika jer su nezadovoljne pristalice poraženog predsjednika Momira Bulatovića najavile proteste u Podgorici i blokadu puta do Cetinja gdje je Đukanović trebao položiti zakletvu u Vladinom domu.Velike zasluge što je on tada i postao predsjednik imao je tadašnji mitropolit Amfilohije koji mu je obezbijedio podršku SPC-a uz prijem kod patrijarha Pavla

 

Nedavno ustoličenje novog mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija u Cetinjskom manastiru i sukob policije sa demostrantima koji su se protivili ustoličenju na pomenutom mjestu je ponovo dovelo Cetinje u medijski fokus glavnih regionalnih i evropskih medija. Poljednji put  kada su Cetinje i magistrala sve do Podgorice vidjeli takvu opsadu policije je bilo 14. januara 1998. god. u vrijeme prvog ustoličenja predsjednika Mila Đukanovića. I tadašnja ceremonija je bila skup visokog rizika jer su nezadovoljne pristalice poraženog predsjednika Momira Bulatovića najavile proteste u Podgorici i blokadu puta do Cetinja gdje je Đukanović trebao položiti zakletvu u Vladinom domu. Nesporno je da se novoizabrani predsjednik osjećao sigurnijim na Cetinju nego u Podgorici zbog izrazito procrnogorskog sentimenta kojim je grad odisao još od početka krize i ratova u bivšoj Jugoslaviji. Velike zasluge što je Đukanović tada uopšte i postao predsjednik imao je tadašnji mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije koji mu je obezbijedio podršku Srpske pravoslavne crkve (SPC) u Crnoj Gori uz prijem i slikanje kod patrijarha srpskog Pavla. Amfilohijevi napori su na kraju doveli da Đukanović pobijedi Bulatovića sa nešto preko pet hiljada glasova razlike i spasi sebe od političke smrti, a možda i zatvora. Zauzvrat, kako to često biva u politici, petog septembra ove godine je Đukanović preko svojih udbaško-partijskih struktura sve učinio da onemogući Amfilohijevog nasljednika Joanikija da sjedne na duhovni tron Svetog Petra Cetinjskog u istoimenom manastiru.

Kao što je Crkva ranije iskorištena da pomogne Đukanoviću u osvajanju apsolutne vlasti tako je i prijestoni grad postao žrtva Đukanovićevih i DPS manipulacija i demagogije i to ne jednom ili dvaput.

Cetinje je kao opština na popisu 1991. godine imalo 20.171 stanovnika. U grad se dolazilo u potrazi za poslom. Fabrika obuće Košuta je imala 1.200 radnika, Elektroindistrija Obod koja je proizvodila rashladne uređaje i frižidere je zapošljavala 4.200 radnika od kojih je preko 1.500 došlo iz sjevernih nerazvijenih opština. Obodovi proizvodi su bili dio inventara maltene svake kuće u Crnoj Gori i izvoženi su na tržišta dvanaest evropskih zemalja što je dokazivalo njihov kvalitet.

Na Cetinju je bila i velika prevozna kompanija – Tara. Tara je u svoje doba imala preko 170 autobusa koji su saobraćali diljem bivše zemlje. Međutim, devedesete donose crne dane cetinjskoj privredi. Ono što su započele sankcije UN-a zbog Miloševićevih ratnih pohoda koje je podržavao vrh tada jedinstvene Demokratske partije socijalista (DPS) dovršila je Vlada Crne Gore sa svojim privatizacijama i „reformama privrede“. Prilikom posjete Obodu 1996. godine, tada premijer Đukanović je okupljenim radnicima izjavio „da nema Oboda, ponovo bi ga gradili“. Na kraju je od izjave ostalo samo prvi dio – da nema fabrike dok je poslovna zgrada Oboda kasnije postala zvanična rezidencija predsjednika države za vrijeme mandata Filipa Vujanovića u koju je rijetko svraćao ali u čiju rekonstrukciju je uloženo oko 1.300.000 eura poreskih obveznika. Takođe i Plavi dvor je postao predsjednikova rezidencija, izgrađen za potrebe prijestolonasljednika i sina kralja Nikole I.

Vlada Crne Gore i njeni tajkuni ne samo da su uništili velika preduzeća već ono što su kanili zadržati za sebe sele u Podgoricu i druge gradove. Fabrika lijekova, preduzeće za promet istih, očna klinika koja je donirana Cetinju iz Italije se preseljavaju u Podgoricu. Takođe se sele i Poštanski muzej, Kinoteka i Cetinjski forum. U Budvu će se preseliti sjedište Fondacije Svetog Petra.

To neće smetati DPS vlasti da osvaja glasove većine Cetinjana koji (kao i ostatak zemlje) tokom crnih 90-ih glasa Mila i Momira u vrijeme kada se razaraju Dubrovnik, Mostar, Sarajevo… DPS je forsirao narodsko logiciranje je da ih „treba glasati da ne bi bilo gore“. Međutim javlja se i jaka opozicija ratnim pokličima iz Beograda i Podgorice, prije svega predvođena Slavkom Perovićem i Liberalnim savezom Crne Gore (LSCG). Liberali postaju glavni protivnici srbijanizacije Crne Gore i šverc-komerca vrha DPS-a koji se tada transformiše od  komunista u mafijaške bosove slične onima u Italiji. Cetinjska opozicija će se otvoreno suprotstaviti i ulozi DPS-ovog „duhovnog partnera“ mitropolita Amfilohija čija je tada glavna misija da se Crna Gora što više utopi u Veliku Srbiju čiji obrisi su se naslućivali.

Đukanovićeva policija će surovo prebijati cetinjske momke zbog nošenja crnogorskih zastava i obilježja i pjevanja slobodoljubivih pjesama kojima će se isti Đukanović ogrnuti prošle nedjelje na protestima. Slavko Perović će biti pod stalnom obradom tajne policije koja je par puta optužena i za organizovanje napada na maloljetnu djecu Perovića dok su se vraćala kući iz škole.

Ostaće zapamćen događaj iz septembra 1993. godine tokom naučnog skupa Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU) i njene tada crnogorske filijale (CANU) koja je prekinuta protestima grupe građana predvođene Bobom Bogdanovićem i pjevanjem Oj svijetla majka zoro koja će kasnije postati himna Crne Gore. Tada je na skupu akademika bio prisutan i mitropolit Amfilohije koji je ustao i sa Cetinjanima zajedno pjevao buduću himnu. Demonstranti su onda prešli u skandiranje protiv mitropolita. Crnogorski predsjednik Momir Bulatović i njegovo obezbjeđenje su takođe bili meta psovki nakon što im je Bulatović pokazao srednji prst a oni njemu da je „izdajnik i kopile Slobodana Miloševića“. Šestorica mladića su na kasnijem suđenju dobili ukupno 17 godina zatvora zbog napada na predsjednika i prekidanja skupa. „Nezavisni“ sud je uzeo u obzir samo izjave ljudi bliskih vlasti i policiji.

Razdor u DPS-u 1997. godine oko kontrole poslova šverca cigareta i druge akcizne robe će javnosti biti predstavljen kao borba između „reformski orjentisanog“ Đukanovića, koji se tada sjetio da su pored njegovih unosnih privatnih poslova ugroženi i interesi Crne Gore, i Momira Bulatovića koji je zagovarao bezuslovnu poslušnost porodičnoj kriminalnoj organizaciji Slobodana Miloševića pod vidom borbe za očuvanje Jugoslavije. Ogromna većina Cetinjana se tada upecala na propagandu da je Đukanović borac za slobodnu i demokratsku Crnu Goru i da će donijeti konačni boljitak gradu pa su ga nastavili glasati. Kako su „reforme“ napredovale tako se sve više počelo osipati i stanovništvo grada. Mnogo mladih se iselilo a jedan broj njih je otišao vani „u šanu“ povremeno se vraćajući sa skupim odijelima, naočarima za sunce i satovima koje su prodavali upola cijene. Od jednog broja „šanera“ kasnije će se profilirati grupa koju će Interpol nazvati Pink Panteri. Njihova umješnost u krađama skupocjenih dijamanata po svjetskim metropolama će im donijeti popularnost u javnosti ali i kod inostranih policija. Oni će se pravdati inostranim medijima da ih je nemaština i nevolja natjerala to da rade, ali da paze da niko ne bude povrijeđen tokom pljački. Takođe Panteri tvrde da ukradeni novac donose u Crnu Goru, za razliku od Pink Pantera u Vladi Crne Gore i DPS-u koji ukradeni novac od običnih građana iznose vani.

Cetinje od industrijskog grada postaje grad penzionera i lažnih obećanja DPS-a o budućem prosperitetu. U opštini je 2007. godine živjelo preko 4.500 penzionera od kojih je preko trećine imalo penziju manju od 100 eura. U takvim okolnostima DPS-ova ponuda od 50 eura za glas na izborima je mnogima bila prihvatljiva.

Kako su se smjenjivale opštinske DPS vlasti ponavljana su obećanja o revitalizaciji grada. Najavljivana je ukrajinska fabrika čokolade u halama zatvorenog Oboda, te fabrika konoplje, da će Vlada uložiti 20 miliona samo u razvoj kulture, da će se mnoge državne institucije preseliti na Cetinje. Od svih obećanja život običnih građana se sveo na, popularno nazvano, tri K – kapela, kafić i kladionica. Na popisu stanovništva 2011,  broj stanovnika opštine je pao na 16.657 (skoro 20 posto manje u 20 godina). Broj mladog radno sposobnog stanovništva pao je za 40 posto.

Cetinjski kadar DPS-a u opštini i privredi sve više napreduje u državnoj hijerarhiji uprkos katastrofalnim rezultatima njihovog rada u opštini. Bivši direktor Oboda Miroslav Ivanišević je obećavao da će sačuvati Obod jer ga „boli muka radnika i muka građana Cetinja“. Sam Ivanišević će napredovati u Vladi i biće njen vicepremijer, ministar finansija i kasnije predsjednik Senata Državne revizorske institucije (DRI). Drugi direktor Oboda Branko Vujović je kasnije dobio šansu da svoje „uspješno“ menadžersko iskustvo dalje primjenjuje kao ministrar trgovine, pa direktor Agencije za restrukturiranje privrede i strana ulaganja i ministar ekonomije. Svaki projekat privatizacije koji je vodio završavan je brojnim kontroverzama i optužbama za korupciju dok je njegov privatni imetak rastao bez objašnjenja i prikazanih prihoda što je bio u obavezi da prijavljuje kao funkcioner. Džabe su nevladine organizacije i policija pisali krivične prijave protiv Vujovića za razne korupcionaške ili sumnjive projekte. Đukanovićevo „nezavisno pravosuđe“ je spremno sve dočekivalo i odbacivalo.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo