Povežite se sa nama

ALTERVIZIJA

Vreme čuda

Objavljeno prije

na

Stanje sistema koje je daleko od ravnoteže, jedna je od glavnih ideja u teoriji haosa Ilje Prigožina (1917-2003), belgijskog naučnika, dobitnika Nobelove nagrade za oblast fizičke hemije 1977. Reč je o stanju u kojem prestaju da važe zakoni stare, njutnovske fizike, i počinju da važe zakoni nove, postnjutnovske fizike, kako se nova nauka Ilje Prigožina još ponekad naziva. Onima koji u ovom novom stanju nastavljaju da misle po starom, novi fenomeni sve češće ostaju neobjašnjeni, kao neka čuda. Oni drugi počinju da ih tumače i razumeju na novi način. Efekat čuda, koji smo i mi, uz pomoć poznatog romana Borislava Pekića, stavili u naslov ovog teksta, najbolje ilustruje izvanredna metafora leptira Ilje Prigožina. Prema ovoj metafori, u stanju sistema koje je daleko od ravnoteže, čak i najmanji pokret leptirovih krila u Pekingu, može da izazove zemljotres u Los Anđelosu.

Ako je Ilja Prigožin dokazao da su čak i fizički sistemi istorični, onda to utoliko više važi za socijalne sisteme, pa i za kapitalizam kao istorijski sistem. U teoriji svetskog sistema američkog sociologa Imanuela Volerstina, na tome se posebno insistira. Ova teorija predstavlja najrigorozniju primenu teorije haosa Ilje Prigožina u oblasti društvenih nauka. Po Imanuelu Volerstinu, istoričnost, to jest strukturna i istorijska kriza kapitalizma kao svetskog sistema, posebno jasno počinje da se manifestuje, sa početkom prvog svetskog rata, 1914, i trajaće do oko 2050, kada se može očekivati definitivni nestanak starog, kapitalističkog, i nastanak nekog novog, postkapitalističkog, od kapitalizma boljeg, ali moguće i lošijeg istorijskog sistema.

U prvoj kolumni ove serije Altervizije posvećene ideologiji, naglasili smo da je ideologija u društvenoj nauci, najčešće potcenjena. Da ona, čak i u staroj odnosno klasičnoj nemačkoj idealističkoj folozofiji, u onoj poznatoj relaciji subjekt-objekt, ima mnogo značajnije mesto, nego što joj se u nauci najčešće priznaje. U današnjoj, prigožijanskoj, postnjutnovskoj nauci, o kompleksnim i dinamičkim sistemima, kako se ova još preciznije određuje, ona još više dobija na značaju. U stanju sistema koje je daleko od ravnoteže posebno. Mera i dalje ostaje drugi najznačajniji princip za rasvetljavanje ideologije, odmah posle one inter-akcije, promene i produkcije, koja predstavlja njeno prvo dijalektičko jezgro, ali je dijalektičnost, da ovde još jednom upotrebimo jezik starih, posebno onaj G. V. Hegela, u stanju sistema koje je daleko od ravnoteže, u najvećoj meri, na svom terenu.

Pored zajedničkih elemenata, između fizičkog i socijalnog sistema, postoje i određene razlike. Jedna od njih je posebno važna. Kod onog prvog, naime, prisutnost i delovanje ideologije, mnogo su manje značajni, nego kod ovog drugog. Otuda kod ovog drugog i mnogo dugotrajnije i žilavije produžavanje starih i potrošenih dogmi. Zbog toga vladajući odnosno dvorski naučnici, stručnjaci i analitičari u oblasti društvenih nauka, jednako u Vašingtonu kao i u Podgorici, čak ni danas, 2018, ne žele da vide i priznaju, strukturnu krizu kapitalizma, koja je započela još 1914. A koja danas dobija sve brojnije i uverljivije manifestacije i dokaze. Ekonomske, političke, ideološke. Globalne i lokalne. Ko je, osim Imanuela Volerstina i njegovih sledbenika, još samo do juče, mogao da zamisli, da će već danas, pred našim očima, početi da se razvija ovako očigledna haotizacija Zapada, SAD i EU. Sa odgovarajućim ideološkim i inim čudima. A dvorski i danas odbijaju da ih vide.

Do 2050, ne treba očekivati normalizaciju, nego još veću haotizaciju. Od toga, što se pre prihvati nova realnost, stanja sistema koje je daleko od ravnoteže, posebno od strane najmoćnijih i njihovih dvorskih, zavisi samo konačna cena, koja će, za prelazak u novi sistem, morati da se plati.

Milan POPOVIĆ

Komentari

ALTERVIZIJA

Gaza

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najtransparentniji genocid u istoriji. Ubijanje jednog naroda. I prava kao takvog. I čovjeka uopšte

 

 

Gaza je danas najveći ispit za čitavo čovečanstvo. Zbog najmanje tri razloga. Prvi od ova tri razloga je najpoznatiji. Po rečima Ričarda Folka (Richard Falk), jednog od najvećih, ako ne i najvećeg autoriteta u oblasti međunarodnog krivičnog, ratnog i humanitarnog prava u svetu, inače Jevrejina i profesora univerziteta u SAD, genocid kojeg Izrael, uz pomoć SAD, sprovodi nad Palestincima u Gazi, najtransparentniji je genocid u celokupnoj ljudskoj istoriji, pa i u poslednjih pola milenijuma geopolitičke vladavine Zapada. A genocida, posebno u ovih pola milenijuma, nije nedostajalo, od eksterminacija starosedelačkih populacija Severne i Južne Amerike, do Holokausta nad Jevrejima od strane nacističke Nemačke u Drugom svetskom ratu.

Drugi razlog tiče se prava kao takvog. Genocid nad Palestincima u Gazi nije samo ubijanje jednog naroda, nego i ubijanje prvih i još uvek nedovoljno razvijenih, ali dragocenih začetaka univerzalnog, opšteljudskog, međunarodnog krivičnog prava. Koji su poseban značaj dobili odmah posle Drugog svetskog rata, sa inkriminicijom, zabranom i kažnjavanjem magnum crimena, najvećeg zločina genocida, a dalji razvoj u mračnim postjugoslovenskim 1990-im, tako da bi makar mi sa ovih prostora za sve ovo morali dobro da znamo. Paralelno sa ovim, osnivanje, najpre, Međunarodnog suda pravde 1945., a zatim, posebno, i stalnog Međunarodnog krivičnog suda u Hagu 2002., značilo je korake u istom smeru. A onda je združeni Izrael-SAD genocid nad Palestincima u Gazi 2023-2025., počeo da nemilosrdno ruši i ove prve, dragocene začetke. Čemu su se entuzijastički pridružili i Putinova Rusija u Ukrajini, i svi drugi nuklearnim oružjem naoružani ultradesničari i oligarsi ovog sveta.

Treći razlog zbog kojeg je Gaza danas najveći ispit za celokupno čovečanstvo, jeste onaj o kojem se najmanje govori, ali koji nije najmanje važan, čak naprotiv. Zapravo, ova tri razloga su toliko povezani, da su kao jedan, ali se oni ovde ipak diferenciraju, radi jasnijeg uočavanja. U tom smislu, genocid u Gazi nije ni samo ubijanje jednog naroda, ni samo ubijanje međunarodnog prava, što je i samo po sebi dovoljno dramatično, nego je istovremeno i ubijanje čoveka to jest svakog čoveka na planeti kao takvog. I to u najmanje dva smisla. Prvi smisao je ubijanje onog elementarnog i univerzalnog ljudskog u svima nama, normalnim ljudima ovog sveta, koji smo prinuđeni da, svakoga dana, u direktnim televizijskim prenosima, nemoćno posmatramo ubijanje najnemoćnijih, civila, starih, žena, majki, i, posebno bolno, dece, čak i one najmanje, koja su najnezaštićenija i najnevinija.

Drugi smisao ubijanja svakog čoveka, pa i čoveka kao takvog na ovoj planeti, koje, uz sve ostalo, najavljuje genocid u Gazi, u najsurovijoj realizaciji nuklearnih Netanjahu-Tramp odnosno Izrael-SAD vrhova vlasti, uz pridruživanje Putinove Rusije i sličnih, u sličnim genocidnim nasiljima koja danas plamte u svetu, jeste opasnost od nuklearno-ekološke apokalipse, koja bi mogla da uništi čitavo čovečanstvo. Samo vršenje ovakvih magnum crimena, sa pozivom na geopolitiku ili bilo šta, ukazuje na to da Bendžamin Netanjahu, Donald Tramp, Vladimir Vladimirovič Putin, Kim Džong Un, i slični, nisu normalni ljudi, jer u sebi nemaju ni najmanje elementarne ljudske empatije. A u rukama ovakvih, nuklearno i drugo oružje za masovno uništavanje, nije više samo opasnost, nego i siguran put u totalno uništenje čoveka kao vrste.

Ovoliko, tek da bi znali o kolikoj i kakvoj ceni je reč. Borba između svih današnjih građanskih, ekoloških, antiratnih i sličnih pokreta i organizacija ovog sveta, na jednoj, i svih današnjih ludih i poluludih nuklearnih oligarha ovog sveta, jeste borba između Davida i Golijata, ali ovu borbu, svi Davidi ovog sveta, moraju da dobiju. Ili čoveka više neće biti.

Milan POPOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

ALTERVIZIJA

Duboki kapital

Objavljeno prije

na

Objavio:

A ne duboka država. Najdublji izvor destruktivnih političkih revizija i polarizacija

 

Od početka drugog mandata Donalda Trampa, Crna Gora više nije nikakva ekskluzivna destinacija, ni kada je reč o velikim istorijskim revizijama i na njima zasnovanim destruktivnim političkim polarizacijama. Uz sva druga šokantna „otkrića“, ovaj bivši rijaliti mega-mag, sada u ulozi predsednika SAD, u samo nekoliko prvih meseci svog drugog mandata, zasuo je Ameriku i svet pravom bujicom neverovatnih istorijskih revizija. Ilustracije radi, ovde navodimo samo dve takve. Prvu, koja „otkriva“, kako su SAD, u poslednjih oko sto godina, dakle upravo u vremenu SAD hegemonije, u stvari, bile iskorišćavane i pljačkane, od strane ostalih. I drugu, koja „otkriva“, kako su pripadnici bele, a ne crne ili neke druge obojene rase, u Južnoj Africi, ali i šire, izloženi genocidu.

Zaista, šta je, u poređenju sa ove dve egzotične revizije Donalda Trampa, a ima ih još, ona naša stara, izanđala istorijska revizija, koja bi da zameni mesta partizana i četnika u vreme Drugog svetskog i Narodno-oslobodilačkog rata 1941-1945. Ali, šalu na stranu, ovo je ipak ozbiljna, čak najozbiljnija stvar. Ono što je i u SAD Donalda Trampa, i u našoj maloj i jedinoj, kada je o ovome reč, najvažnije, to su, pre svega, dve stvari. Prvo, da se bez prestanka ima na umu, razlika koja postoji između istorije kao nauke, unutar koje se revizije podrazumevaju, na jednoj, i upotrebe a posebno zloupotrebe ove nauke i revizije u političke svrhe, na drugoj strani.

Druga stvar tiče se upravo ovog potonjeg. To je potreba da se izgrade ozbiljni, objektivni i pouzdani standardi za sprečavanje rečene zloupotrebe. Koja je najgori oblik kompromitacije same nauke. O opštem dobru i politici da i ne govorimo. Ali ovo nije ni malo jednostavno. U naslovu i podnaslovu ove kolumne, najkraće sam rezimirao svoj stav o tome. U ovom rezimeu, duboka država je najkraći sažetak za danas najrašireniji, ultardesničarski, trampovski oblik ideologije zavere, a duboki kapital najkraća leva replika onog analitičkog i političkog kompleksa ekonomije, klasa i klasnih borbi, za koju se, kao anarho-socijalist, bez prestanka zalažem.

Da upravo izloženo ne bi ostalo loše apstraktno, u nastavku ove kolumne, izložiću još samo dve kratke ali verujem lekovite konkretizacije. Prva se odnosi na preventivno rasvetljavanje one zloupotrebe. Kada nema dovoljno ili čak ni malo ovog i ovakvog rasvetljavanja, a to je bio slučaj i u zapaljivim političkim polarizacijama povodom nedavnih pokušaja rehabilitacije četnika i Pavla Đurišića u našoj maloj i jedinoj, onda se neminovno pada u veliku, pa i dvostruku političku konfuziju. Tako što se, kao anti-fašisti, predstavljaju upravo oni četnici koji su bili otvoreni kolaboracionisti sa fašistima 1941-1945., ali i DPS, koji je bio jedna od glavnih snaga postjugoslovenskih ratova, pa i fašizma, pola veka kasnije, 1991-1999.

Druga konkretizacija je manje poznata, ali može biti još lekovitija. Reč je o, čak i u istoriji kao nauci, nedovoljno, ukoliko uopšte, istraženoj pojavi, najpre spontanog, a zatim sve više organizovanog, ali u oba slučaja, zajedničkog anti-fašističkog otpora, u kojem su, od aprila odnosno jula do novembra 1941., učestvovala oba, od novembra 1941., a evo i do današnjeg dana, na život i smrt suprotstavljena tabora, komunista i monarhista, partizana i četnika. Ovde je najznačajnije pitanje, šta je krajem 1941. dovelo do negativnog preokreta? Odgovor na ovo pitanje ne bi bio nikakva istorijska revizija, jer tog odgovora do danas nemamo, nego bi bilo popunjavanje jedne značajne praznine. A politički, posebno kada imamo na umu da se danas, 2025., nalazimo u jednako teškoj međunarodnoj i ukupnoj situaciji, kao što je bila ona 1941., odgovor na rečeno pitanje, bio bi, moguće, od presudnog značaja i koristi, i za nalaženje odgovora, koji bi bio bolji od onog bratoubilačkog iz 1941-1945. i sve do danas.

Milan POPOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

ALTERVIZIJA

Neznanje koje košta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Fašizam i mafiokratija kao političke psovke

 

 

Iako na prvi pogled izgleda sasvim banalno, politička psovka je mnogo, mnogo složeniji oblik ideološke i političke produkcije. Primera radi, kada DPS, partija koja je 1990-ih bila glavna snaga agresivnih postjugoslovenskih ratova a sa njima i fašizma, danas isto tako agresivno ali i ponosno sebe predstavlja kao snagu antifašizma. Primera ima još, ali je ovaj, ipak, najilustrativniji. Pri svemu tome, politička psovka funkcioniše kao začin. Onaj ljuti, najljući. Da se Vlasi ne dosete. Pakao, to su drugi. Fašisti, to su naši politički protivnici.

U novije vreme, a posebno u poslednjih nekoliko godina, od kada je, zahvaljujući onim Europolovim skaj aplikacijama, i naša mala i jedina, postala onako baš „nebeska“, u upravo opisanoj funkciji ideološke i političke produkcije, primat fašizma kao političke psovke, preuzela je mafija odnosno mafiokratija. Početkom oktobra 2024., i sam sam bio meta jedne ekstremno toksične kampanje DPS, samo zbog toga što sam javnost još jednom podsetio na najveće zasluge, koje upravo ova partija i njeni sateliti, imaju za rađanje i uspon mafiokratije.

U ovoj kampanji, moja kritika crnogorske mafiokratije, namerno ili nenamerno, ali svakako pogrešno, predstavljena je kao politička psovka, u smislu neke vrste sledbenice nekog Putinovog motoriste, koji, navodno, koristi pojam i termin mafiokratije. Kažem navodno, jer o rečenom motoristi i njegovom delu, zaista ne znam ništa. Ali, o svom korišćenju ovog kapitalnog pojma, naravno, znam sve što jedan čovek i korisnik mora znati, pa to evo iznosim i ovde. I to u obliku navođenja četiri, ne-, a dodao bih i anti-putinovska, anti-trampovska, i anti-đukanovićevska, glavna intelektualna i naučna izvora, iz kojih crpim svoj pojam mafiokratije.

Prvi takav izvor je naučni članak „Mafia States“ venecuelansko-američkog novinara, istraživača i naučnika Moizesa Naima (1952-), objavljen 2012., u majsko-junskom dvobroju američkog časopisa Foreign Affairs. Umesto prikaza, samo preporuka za čitanje. I jedan kuriozitet, koji, pored ostalog, svedoči i o tome, da autor ove kolumne, iako uvek levičar, anarho-socijalist i alternativac, nikada nije i levi ortodoks a posebno ne dogmatik. Rečeni časopis je jedan od najpoznatijih američkih i svetskih mejnstrimerskih časopisa za međunarodne odnose, a pomenuti članak jedan od najinovativnijih i najrevolucionarnijih tekstova koji su se na temu mafije pojavili u svetu u poslednjih evo već trinaest godina.

Drugi izvor spada već u klasiku, ali onu najveću i najbolju. Reč je o naučnom članku Čarlsa Tilija (Charles Tilly, 1929-2008) iz 1985. „War Making and State Making as Organized Crime“. I ovde, umesto prikaza, koji nije neophodan, jer sam naslov dovoljno govori, samo još dve kratke ali značajne napomena i dopune. Prva, da se ovaj rad o najdubljoj povezanosti između proizvodnje rata, države i organizovanog kriminala, odnosi na pola milenijuma Zapada, a ne samo na noviju istoriju Balkana, kako, na samom početku, većina, a tako je bilo i sa autorom ove kolumne, pogrešno pomisli. I druga, da je, zbog odgovarajućih zasluga, najviše čak upravo zahvaljujući ovom naučnom članku, Čarls Tili, još za života, promovisan i prihvaćen, kao začetnik jednog novog, hibridnog pravca u društvenoj nauci, nazvanog Istorijska sociologija.

Treći izvor ozbiljnog, naučnog, a ne putinovskog ili nekog sličnog, kriminalnog i psovačkog bavljenja mafijom, jeste strukturalna istoriografija ili istorija dugog trajanja francuskog istoričara Fernana Brodela (1902-1985). Koja nam, za razliku od vladajuće, takozvane događajne istorije, omogućava da, na dublji, metodološki način razumemo, prethodni, drugi, ali i naredni, četvrti izvor za ozbiljno razumevanje mafije i mafiokratije.

A četvrti izvor je Teorija svetskog sistema velikog američkog sociologa Imanuela Volerstina (1930-2019). A u ovoj teoriji, posebno, duga trajanja nastanka, razvitka i kraja savremenog svetskog kapitalističkog sistema kao istorijskog sistema, rođenog u takozvanom dugom XVI veku, razvijenog u proteklih pola milenijuma, a od 1914-2050. u svojoj potonjoj, strukturalnoj krizi. Ovaj poslednji period je za nas, ovde i danas najznačajniji, jer već ukazuje na moguće pozitivne, ali, na žalost, u našim 2020-im, mnogo više negativne oblike kraja ovog sistema.

Jedan od mlađih i inteligentnijih naučnika našeg vremena, Janis Varufakis, smatra da smo do ovog kraja već došli, pa naš današnji sistem definiše kao Tehnofeudalizam. Neki drugi autori slično. Ali, čak i ako mislimo da je proces kraja starog i početka novog istorijskog sistema sredinom XXI veka, još uvek u toku, i kao takav još uvek otvoren, kao što misli i autor ove kolumne, Teorija svetskog sistema Imanuela Volerstina je, u ovom traženju, bila i ostala, jedan od naših najvrednijih, ako ne i najvredniji zajednički kompas. Posebno za autora ove kolumne, koji je, od svojih prvih susreta sa Imanuelom Volerstinom, krajem 1980-ih u Parizu, pa početkom 1990-ih u Bingemtonu, na severu države Njujork, u SAD, i kasnije, bio i ostao njegov zahvalni učenik i sledbenik.

Gore su navedena samo četiri glavna izvora za razumevanje fašizma i mafiokratije, onako kako ih ja razumem i koristim. Kao dva glavna negativna oblika odumiranja države (da se ovde setim i Karla Marksa kao još jednog svog velikog učitelja). I kao delove jednog istorijskog procesa koji je krajnje kompleksan i neizvestan. Uz pomoć Imanuela Volerstina, ponoviću još jednom, reč je o procesu strukturalne krize i kraja kapitalizma kao svetskog i istorijskog sistema 1914-2050.

A naša mala i jedina? Pa naravno, i ona je deo ovog procesa. A naše sukobljene strane, razlike, strasti, znanja i neznanja? Iskreno, kada bih mogao da biram, više bih volio, da je ona moja polemička diskvalifikacija iz oktobra 2024., kao nekog navodnog Putinovog motoriste, bila pre izraz neznanja odnosno nedovoljnog znanja iz naslova ove kolumne, nego sveprisutnih političkih demona, zala i toksina. Neznanje, odnosno nedovoljno znanje, je normalna stvar. Samo Njegoševi nebesnici znaju sve: Blago tome ko pameti nema, njegovo je carstvo nebesko. Živele razlike, uostalom. Toksini su već teža, mnogo teža stvar.

Milan POPOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo