Ova je vlast, uprkos monopolima koje drži, izgubila većinsku podršku. To se vidjelo dobro i tokom posljednjeg zasijedanja Skupštine Crne Gore, kada su neki ključni prijedlozi propali jer DPS nije uspio da dobije neophodan broj glasova. I SDP i opozicija su bili protiv.
Sada kod Krivokapića opet vagaju. I tamo i ovamo bi. Odbili su prijedlog Bečićevih demokata da glasaju o povjerenju Vladi. Nije SDP-u lako. Ne bi baš da učestvuju u sumnjivim poslovima oko Kraljičine plaže, Miločera i Mamule. A udobno im je u vlasti sa DPS-om i opet su našli istorijsko opravdanje za opstanak sa jednom od najkorumpiranijih evropskih klika – žrtvovanje za NATO.
Bez obzira na to šta će dalje raditi Krivokapićevi, ne treba se na njega oslanjati. Mnogo je važnije šta će u narednim mjesecima raditi opozicija, koja je sad u opštem pregrupisavanju. Ako bi se, umjesto aktuelnih sukobljavanja, okupili oko jednog cilja – smjene vlasti – mogao bi se zadati odlučujući udarac Đukanoviću. Kako će se do tog cilja doći – stvar je procjene. Sve je legitimno i otvoreno, i pokušaji u parlamentu i organizovanje protesta. Važno je samo da se napravi jedinstvena platforma. Jer, Đukanovićeva je građevina već trula. Održavaju je samo sukobi u opoziciji.
Dio opozicije radi sve ne da ojačaju snage protiv Đukanovića, već da unište svoje konkurente u opozicionim redovima. Umjesto da se koncentrišu na slabljenje DPS-a, oni se između sebe tuku i optužuju, što je pogubno za Crnu Goru.
Dakle, već dugo, naš problem nije vlast, već što se u opoziciji uvijek nađe neko da pritrči Đukanoviću kad zatreba. Zato se već četvrt vijeka DPS održava na vlasti, iako je nekoliko puta bio na granici. I iako je davno postavljena dijagnoza ovog sistema – da je zemlja okupirana od strane jedne kleptokratske vrhuške, kojoj je jedini interes njeno dobro, a ne dobro Crne Gore.
Znamo sve: kako Đukanovićev klan sebi i svojima namješta poslove, kako devastira temelje na kojima je počivala Crna Gora vjekovima. Njihova je politika uništila generacije. Znamo kako kontrolišu pravosuđe, obrazovanje, zdravstvo, izborni sistem… Kako se očevi i sinovi guše u preobilju. U njihovim je rukama društveno bogatstvo. Mase su osiromašene, društvo se jednostavno prosulo moralno, urušilo.
Znamo i da se teško protiv njih boriti. Neukroćena moć ne preza ni od čega. Koliko je samo zločina ovdje počinjeno. Likvidirani su saučesnici iz mutnih poslova, potencijalni svjedoci saradnici. Nije lako Kuljači.
Vještina vladanja svedena je ovdje na dvije glavne poluge – zastrašivanje i kupovinu. Zastrašivanjem Đukanović drži i one u svojim redovima, potencijalne oponente u partiji. Od Marovića je napravio mrtvog zmaja. Sada podriva Milicu Pejanović-Đurišić i Igora Lukšića. Uplašeni su od mača moći i ljudi iz administracije, oni koji zavise od budžeta, penzioneri, predstavnici velikog i malog biznisa – ne može se poslovati ovdje, ako se ne plaća reket vlasti.
A one koji su mu se nekad opirali i bili neustrašivi, kupuje, jednog po jednog. Pogledajte samo koliko je nekadašnjih opozicionara u njihovim redovima. Lista prebjega je bez kraja… Sve Drecun do Drecuna. Na što ti ljudi danas liče, šta brane… Pogledajte nekadašnje nezavisne analitičare i civilne aktiviste. Bivše novinare nezavisnih medija. Oni što su razobličavali zločine Dubrovnika i savez sa Miloševićem, sad su uzdanica Đukanovića, Statisa i Stanka Subotića. Za uzvrat vođa im je oprostio dugove, kredite, pokrio hipoteke bankrotiranih preduzeća. Zaposlio žene, udomio ćerke…
Ali sve to znamo, transparentno je. Ključno je neštro drugo – koliko za Đukanovića radi onih što se deklarativno i danas bore protiv njega, za što su i dobili mandate na izborima? I danas vođa ima svoje igrače u oponentskom taboru. Ne naslućuju se više samo u sljedećim danima vidjećemo ih još jasnije.
Milka TADIĆ-MIJOVIĆ