Povežite se sa nama

PERISKOP

Zaboravljena i svjesno prešućena književnost

Objavljeno prije

na

Derviš Sušić je klasik bh. i jugoslovenske književnosti.Njegovim romanima,pripovjetkama,dramskim tekstovima, tv.serijalima i filmovima divila se i pljeskala nekadašnja naša zajednička domovina.Sjećam se popularnosti njegovog tv. junakaTaleta…

E, taj i takav grandiozan pisac potpuno je potisnut sa teatarskih dasaka, tv. i radijskih programa,nema ga u lektirskom programu u sva tri dijela čuda zvanog: Bosna cijela iz tri dela. Jednostavno, klasik je napuštanjem ovozemaljskog tla svojim vrijednim djelima postao persona non grata u duhovnom prostoru Bosnei Hercegovine!?Nedavan posjet predstavi Teferič u Kamernom teatru 55 vraća mi osjet dana normalnosti u državi, pa i u teatru Bosne i Hercegovine.

Teferič je dobra predstava koju su napravili mladi ljudi koji nisu biliniti živi kada je drug Derviš Sušić bio između ostalog i član CKSK BiH.

E, radi te njegove ideologijske pripadnosti tako veličanstven pisac, iznimno modernog senzibiliteta, što je pokazala i pomenuta izvedbaTeferiča, danas nema prostora u kulturi koju kreiraju polupismeni,ali nacionalistički ostrašćeni diletanti.

Nije tako samo sa Sušićem,većje tako i sa drugim gorostasima kulture: Miodragom Žalicom,Miroslavom Jančićem i inim piscima raskošne povjesti bh. književnosti…Gluho bilo, što narod na ovim prostorima veli.

Odricati se vrijedne književnosti radi bolesnih nacionalističkih diktata, koji preziru sve što liči na crvenu boju(pardon, osim kockica iz grba HDZ!) usvojeno je pravilo ponašanja u školstvu,kulturi, zdravstvu i javnom životu BiH,uopće.

Na pragu smo nove revolucije, ako već nismo i njenim aktivnim dionicima…

Negdanje ustaše, četnici i handžardivizijske efendije, preko svojih dobroplaćenihnasljednika, sve oblasti života u BiH prekrivaju tamamanacionalističkih ludila…

Zato izvedbu Sušićevog Teferiča smatram pozitivnim incidentom revalorizacije bh. književne baštine u dobu barbarstva i fašizacije u bh. kulturi.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Na prvom ispitu pad

Objavljeno prije

na

Objavio:

Položio sam niz ispita tokom studija, dakle dodiplomskih, diplomskih i postdiplomskih. Radovao se  svakoj savladanoj univerzitetskoj rigorozi, a pao sam na kafanskom ispitu

 

Sedamdesetih godina prošlog stoljeća doživio sam da padnem na jednom ispitu…

Položio sam niz ispita tokom studija, dakle dodiplomskih, diplomskih i postdiplomskih. Radovao se  svakoj savladanoj univerzitetskoj rigorozi, a pao sam na kavanskom ispitu!?

Direktor nekadašnjeg hercegovačkog poljoprivrednog giganta Hepoka angažirao me da u godini kada je obilježavana stoljetnica organizirane proizvodnje vina u Hercegovini osmislim i režiram niz manifestacija u svim hercegovačkim ,,vinskim destinacijama”. Dogovor oko ove zamamne manifestacije bio je na prigodnom ručku s hercegovačkim delicijama, u tada prelijepom mostarskom Hotelu Ruža. Na ručku su uz generalnog direktora Kažimira Jelčića bili i svi članovi Hepokovog direktorija. Na upit što će se piti uz obilnu gozbu istrčao sam… Naime, to je bilo doba kad je Hepok na tržište lansirao vino Herceg. Oduševljen ovim napitkom predložih da meni posluže dobro rashlađen Herceg… U trenutku je nastala prilično neprijatna šutnja, a primjetio sam kod članova direktorija i poneki osmijeh.

Jedan od direktora, koji mi je bio mostarski susjed, poslije neprijatne stanke obrati mi se riječima: ,,Znaš šta, Gradimire, cijenimo mi to što ti radiš, ali ovo što si sad izgovorio nemoj kazivati bar pred nama nikada više… Kod nas postoje samo dva kvalitetna vina, Žilavka i Blatina… Sva ostala idu u pomije…”.

Dakle, prvi moj vinadžijski istup bio je potpuno neuspješan… A vijeće ocjenjivača bilo je iznimno respektabilno. ,,Tresnuo” sam na ispitu pred superiorim znalcima enoloških znanosti… Sam pao – sam se ubio…

Da ne bih tako nastavio da se brukam počeo sam se družiti s nekim od sarajevskih i mostaskih stručnjaka za sve vrste vinskih mušica… Ponajbolje savjete davao mi je mostarski pjesnik i slikar Vlado Puljić. S njim sam pohodio nekada čuvenu boemsku mostarsku kafanu Kod Ćule, gdje je pjesnik i novinar Mišo Marić proglasio novu tendenciju u stvaralaštvu ,,ćulizam”…

Naravno, nezaboravne lekcije iz enoloških disciplina i kavanskog strastvovanja dobivao sam u dubrovačkim i šibenskim noćima od pjesnika i prijatelja, Luke Paljetka.

Nezaboravni su bili ti šibenski tulumi u kojima bi Paljetak, nimalo slabije od Omera Hajama, nalazio pjesničku kaligrafiju vinskog tipa. Učio me vinskim uzletima i Milosav Buca Mirković, najbolji poznavalac čuvene vinske sorte Temjanika. Kasnije sve sam strasniji obožavatelj bio makedonskih vina T'ge za jug i naravno Temjanike

Ipak, vinsko učilište Nijaza Durakovića ne zaboravlja se lako. Plemeniti je Nijo iznašao čak i ajet u časnom Kur'anu koji navodno u nekim prilikama dozvoljava uživanje u vinskim čarolijama.

Zemaljski dani teku, a i poneke večeri i noći ukrašene zujanjima tih  divnih vinskih mušica… Nikako da sebi oprostim taj mostarski pad na ispitu pred uvaženim vinskim ekspertima.

Sve rjeđe odlazim u Hercegovinu, gdje je u mostarskom naselju Cim velikan južnjačke lirike Hamza Humo napisao možda najljepše himnične verse: ,,od Cima do Rima/ od Žilavke i Blatine/ nema boljeg vina…”

Tako premudri Hamza, a u sjećanje dolazi i Ivo Andrić sa zbirkom kratkih noveleta U Počitelju na kamenu gdje egzistira i briljantni zapis ,,Vino zvano Žilavka“.

Kako ljetnji dani osvajaju listove kalendara sve češće se prisjetim i Andrića i Hajama i sjajne zbirke Vlade Puljića Vinska mušica.

Eto, zemaljski i vinski dani teku.

U zdravlje!

Živjeli i preživjeli!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Radio, dobri stari radio

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vraćaju se stare strasti. Nešto serioznije pratim Radio Beograd, posebno neke emisije iz njegove programske šeme. Stari sam ovisnik o emisiji ,,Kod dva bela goluba”. To je rijedak primjer vhunski profesionalnog logisticiranja medija

 

U jednoj fazi života bio sam vezan za medij radija i uopće kulturu radiofonije. Danas, pak, vraćaju se stare strasti. Nešto serioznije pratim Radio Beograd, posebno neke emisije iz njegove programske sheme. Stari sam ovisnik o emisiji Kod dva bela goluba. To je rijedak primjer vhunski profesionalnog logisticiranja medija.

Prepoznaje se sigurna urednička koncepcija i seriozna priprema svakog detalja emisije, a nije zanemariva i participacija beogradskih glumaca; primjetan je medijski visoko vibrantan niz priloga Jadranke Selec i Milana Cacija Mihailovića. Visoka govorna kultura uz višegodišnje stapanje sa suštinama koncepta ove emisije omogućuju korištenje naboljih potencijala beogradskog glumstva srednjih i zrelijih generacija. A posljednja izdanja ove nevjerojatno popularne i pitke emisije koja nas asocira i vraća zaboravljenim i legendarnim ličnostima i kulturno-povijesnim toponimima, posebno onim vezanim za stari Beograd, rijetka su razgalica za svakog pasioniranog slušatelja. Stvarajući amosferu posebno potenciranu rafinmanom muzičkog sloja emisije daje se mogućnost slušateljstvu da se učitava kreiranom atmosferom.

Prilozi novinarke Aleksandre Paladin, kao i kompletnog uredništva dnevnopolitičkog programa, moćna su žurnalistička ostvarenja, koja, zasigurno baštine bogata iskustva prethodnih generacija majstora novinarstva u različitim redakcijama ove velike medijske kuće…

Govorim uglavnom o Prvom programu, a tek kakve radijske poslastice kriju Drugi i Treći program Radio Beograda…

Kako je, posebno u današnjim propuh vremenima, sve manje slušatelja sa izgrađenim ukusom za radijske sadržaje, to je dominacija muzičkih sadržaja sve snažnija.

Otklanjajući svaku pomisao da se provuče bilo kakav jeftini muzički sadržaj, osobito svojim odbirom dominantnu ulogu u programskom formiranju sadržaja emisija igra urednička imaginacija Dragana Dimića, posebno senzitivno ispoljena u emisijama glazbenih spomenara.

Prilozi Aleksandra Ćirića, kad je u pitanju suvremena poezija, primjeri su moćnh izvida i precizno zaokruženih uvida u ovaj vid radijskog artikuliranja.

Radio Beograd njegovao je i ustrajno njeguje odnos prema reportažama iz obične svakodnevice, pa emisiju Kojekuda smatram iznimno reprezentativnom za ovaj vid radijskog artikuliranja. Govornom kultivatu i temeljitom lektoratu Radio Beograd posvećuje posebnu pozornost. Ljepota  govora u programima ove radio stanice nikada nije bila upitna. Dapače, bila je  pretpostavka osiguranja slušanosti programa centralne radijske kuće Srbije!

Ono što posebno fascinira je neraskidiv odnos sa još živim žurnalističkim legendama ove medijske kuće.

Trudeći se da obuhvate programskim sadržajima i hendikepirane osobe, urednici Radio Beograda šire i jednu široko realiziranu i dobro znanstveno utemeljenu programsku zastupljenost takvih ooba na radijskim valovima.

Primjerom senzitivnosti za različitost, drugo i drugačije smatram emisiju na romskom jeziku Svijet Roma, gdje briljira svojim prilozima novinarka Una Beriša.

Širina obima programskih sadržaja sva tri programa Radio Beograda, i u ovim iznimno složenim vremenima po raznim pitanjima, ova medjska kuća je držala i održava visoki kvalitet vlastite produkcije. Zato preferiram, u svako doba noći i dana, stari dobri radio!

Preciznije Radio Beograd!

Ne skrećite ni vi sa te frekvencije. Bićete zavoljni, jamčim kao stari radioplovac valovljem beogradske ugledne radijske kuće!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Generalova trilogija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Tri knjige autora Jovana Divjaka objedinjene pod naslovom „Ne pucaj!“, izdala je fondacija „Obrazovanje grad BiH”, koju je on za života „uvakufio“. Ovom trilogijom od preko 1.800 stranica, razbijene su mnoge dileme vezane za odbrambeno-oslobodilački rat 1992–1995. u BiH, a posebino je rasvijetljena herojska odbrana grada podno Trebevića

 

Dobili smo nedavno najdraži poklon u vidu tri knjige, autora Jovana Divjaka, objedinjene pod karakterističnim naslovom „Ne pucaj!“, u izdanju fondacije koju je za života „uvakufio“ Divjak „Obrazovanje grad BiH“, a štampala sjajna štamparija „Grafičar promet“. Ovom trilogijom od preko 1.800 stranica, razbijene su mnoge dileme vezane za odbrambeno-oslobodilački rat 1992–1995. u Bosni i Hercegovini, a posebice je rasvijetljena herojska odbrana grada podno Trebevića.

Tomovi nose naslove: „Ratni dnevnik 1992“, „Ratni dnevnik 1993“ i „Fragmenti“.

General koji je prije agresije na BiH i opsade Sarajeva predavao na vojnim učilištima vojnu tatiku, koga sam upoznao dok je rukovodio opšteobrambenim djelatnostima u mom rodnom Mostaru, ispisao je homogenu svjedočanstvenu prozu, koja se čita lako, a govori o najdramatičnijim godinama u modernoj povijesti države BiH.

Ono što posebno imponira je mjera kojom on, gotovo apotekarski, precizno vaga riječi da nikoga svojim dnevničkim zapisima ne ošteti, da ne govorim da nekoga povrijedi…

Nosilac najznačajnijih francuskih odličja, koji je najveći dio vremena proveo u rovovima sa braniteljima BiH, rat za odbranu bh. naroda opisuje bez i trunke samoisticanja ili ratničke patetike, preciznošću zapovjednika, a već trenutak nakon toga osjećajnom umilnošću supruga i brižnošću oca. Najpopulariji general koji je zapovjedao na bh tlu, znao je u ovim tekstovima biti i dostatno kritičan prema svojim podređenim, ali i nadređenima.

Ovim zapisima, vjerodostojnosti radi, ne nedostaju ni citati ratnih dokumenata, čak i onih označenih s „vojna tajna“, niti vrlo precizne rekonstrukcije pojedinih povijesnih događaja, a i onog možda najdramatičnijeg, kad je general zapovijedio preko megafona u Dobrovoljačkoj ulici: „Ne pucaj!“

Jovanu Divjaku pripada upravo temeljem ove svjedočanstvene dnevničke proze i pozicija, najznačanije mjesto među onima koji su o opsjedutom Sarajevu i nikad pokorenom gradu i državi pisali različitim prigodama i na različite načine.

Jedinstvenim stilom i otmjenošću, koja ga je krasila u svakodnevnom ophođenju, general je ispisivao svoje ratne dnevnike. Možda nije ni bio svjestan da će ova svjedočanstva biti tako dragocjena kakvim ih, kao sudionik stravične opsade Sarajeva, uistinu smatram.

Knjiga „Fragmenti“ donosi obilje dokumentarne građe kojom autor potkrepljuje svoja svjedočanstva. Ali, tu su i tekstovi više autora o generalu Divjaku objavljivani u dnevnoj štampi tijekom rata i u poraću. Iznimno zanimljiv je i segment generalove osobne prepiske. Posebno intrigantna je njegova razmjena pisama s predsjednikom Predsjedništva BiH u vezi sa odlukom da  vrati generalski čin, isprovocirana određenim slabostima u funkcioniranju Armije, te posebno nesankcioniranjem pojedinih zapovjednika…

Troknjižje Jovana Divjaka obziljan je, dokumentima potkrijepljen životopis profesionalnog oficira u kojem pokazuje, u iznimno dramatičnim okolnostima patriotizam i neviđeno „Bosnoljublje“.

Čuvena generalova komanda iz Dobrovoljačke ulice u Sarajevu: „Ne pucaj!“ sadrži čovjekoljublje kojem nije učen ni na jednoj vojnoj akademiji na svijetu, ali i nastojanje da se u najtežim trenucima postupa taktično i sa sviješću filantropa.

U Divjakovoj trilogiji čitatej nalazi odgovore na brojna pitanja koja su postavljali ljudi neupoznati sa situacijom u napadnutoj BiH i opsjednutom Sarajevu. Ona je i jedinstven šamar svima koji su imali (i imaju!) negativan stav prema BiH i njenim  građanima.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo