Povežite se sa nama

PERISKOP

Vijek posvećen poetskom stvaralaštvu

Objavljeno prije

na

Pjesnik Sreten Vujović, gospodstveni kozmopolit sa Cetinja ,dakle iz duhovne prestonice CrneGore, u moj je estetski svjetonazor nahrupio tankoćutnošću svoje urbane lirike.Poznavanje tijekova suvremenog crnogorskog pjesništva obogaćeno je Vujevićevim opusom,koji niti motivski,a pogotovo poetičkim postupcima fermentiranja temeljnog misaonoga sloga,ni u jednoj fazi ne robuje nikakovoj jednoznačnosti,a izvan je svake moguće trendiranosti.

U svomotmjenom rezonu i dosljedno provedenom poetičkom narativu, Vujović, sav oslonjen na osobna iskustva,ne uvijek laka,najčešće sudbinski gorka i nemalo tegobna, svoju ljudsku uspravnost gajenu u skladu sa crogorskim etosom, ali i egzilskim bogatim iskustvima, upravlja kozmosom riječi dubokoga smisla…Tako je, očito,nastala i njegova poetska sublimacija Pejzaž bez prostora,u izdanju OKF,sa Cetinja.

Knjiga se rastvara i poetski bokori autorefleksivnim tekstom Sistemskaideja i pjesnička misao, iznimno zanimljivom poetičkom legurom,u kojoj Vujović krajnje lapidarno donosi pred čitateljstvo bogato pjesničko i ljudsko iskustvo tridesetpetogodišnjega nastojanja da se odmakne od uobičajenih pjesničkih stereotipnih modela, pa da stupi u dijalog i sa samim sobom, onim prošlim,onim negdanjim.

Kao učeni pjesnik – poeta doctus, a ne tek i samo izvorno talentirani stvoritelj poetskih svjetova, Sreten Vujović će zaključiti i sljedeće u svom autorefleksivnom tekstu: „Ako nauka o književnosti,nakon pojave moderne, pretpostavlja izučavanje čije je polazište u nesvjesnom,a samim tim pozicioniranja poetskog iskaza kao mogućnosti „automatizma” upisanju,onda i to tzv.nesvjesno,koje se nalazi tamo,mjereno ljudskom slabošću, životom, mjereno “trenutkom vječnosti”,pa sanjamo”hermetične pjesnike”;oni ne postoje.Postoje samo hermetični umovi konzumenatapoezije.Svijet iz„pejzaža bez prostora” jeiz pozicijekonkretnestvarnosti dokučiv,ali mora sepoći od pretpostavke da je on u svojoj strukturi ipak sam jezik. Treba vjerovati daje Riječ bila iprije Čovjeka!”

Težnja ka slobodi kao pjesničkom idealu,o čemu dalje zbori Vujović, potvrđena je i ovom vrijednom zbirkom…

U Traktatu o ludilu prije Događanja pjesnik naprosto izvrće svoju dušu, na pladnju bogato razbokorene literarnosti, hedonizirajući naš doživljaj uvlačenja čitatelja u zakutke njegove duboko intimno proživljene dramatike.Veli on, moćno i samosvjesno:

„Sve je nastalo
kao rasturen mozaik Ničega
I tako živimo uvjereni da vrijedi
i bilježimo prve korake
bilježimo okrvavljena koljena
aplaudiramo zapjenušeni kada zaboli
jer to je Znak
To je znak da je dodirnut
toliko važni početak Beskrajnog vrtloga
u kome smo se ugušili
prije Prapočetka i počeli živjeti…”

Vujevićevo pjesničko oko, kao čudesni dalekozor svojevrsnoga profeta, vidi početke i stravično apokaliptični doživljaj dezintegriranja i svakovrsne demontaže svijeta, ovakvog kakvog živimo…

Pjesnik, suveren u svojoj misaonosti, zaključuje svoj stihopis tragedije svijeta u istinskom biserju versa:

„Možda smodavno umrli
pa se samo misli klate
i simuliraju preživljavanje
što god to značilo
Bajkoviti prikaz mrvica
koje trebaju pokazati put
a ničega nema osim rasutih lobanja
I njih su prokljucale neke čudne ptice
zbunjene i zaboravne…”

Pjesnik se nerijetko prepušta lahorima čuvstava elementarnog karaktera, pa će u pjesmotvoru Čežnja zapisati:

I ove noći lebdim
u nečijem vanvremenom pogledu,
u traženju koje mi je davno obećano….”

Naslovljavajući pjesmu Skica za pejzaž bez prostora stav pjesničke motiviranosti će dati već u podnaslovu – Poredak Haosa.

Vujovićeva,ali i nakladnička (Milorad Popović) lucidija ide do suština protagoniranja pjesničkog žubora riječi Vujovićevih, pa ovo vrijedno izdanje bogati i prijevodima Vujevićeve lirike na francuski, ruski, albanski i makedonski jezik.

Knjiga je ovo dostojna i dostojanstvena da obilježi pjesnički vijek galantnog, suptilnog tvorca pjesnički autentičnih svjetova.

Knjiga zaistinski doživljaj!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Luko

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ovaj Periskop posvećujem Luki Paljetku, pjesniku od Grada, umjetniku koji u današnjoj Hrvatskoj nema ono mjesto koje mu prema njegovim djelima pripada, ali kojeg će povjesnice čarobnog Dubrovnika  pozicionirati u rangu Gundulića i Držića

 

Nostalgično vezan za vedute Grada podno Srđa, ali poglavito za dubrovačke umjetnike, one koji grad čine Gradom (u prevodu: nekadašnjom Dubrovačkom republikom!) u Periskop hoću unijeti moj više nego skromni zapis o akademiku Luku Paljetku, PJESNIKU OD GRADA…

Prijatelju i umjetniku koji, u današnjoj po mnogo čemu nakaradnoj Hrvatskoj, nema ono mjesto koje mu prema njegovim djelima pripada, ali kojeg će povjesnice ovoga čarobnog grada pozicionirati u rangu Gundulića i Držića. Presretan što pjesnika Luku lično poznajem zapisujem neku samo meni pristajuću bilješku o toj pjesničkoj i intelektualnoj gromadi. Dakle, sve je počelo od Nečastivog iz ruže da bi se nastavilo iznimnom dramskom ,,draperijom” Tri farse, pa Jutarnjom kockom, Na rubu tijela,Slikama sa izložbe, Nevenkom Arbanas, Pjesnima na dubrovačku, Hrvatskim temama, Pojmovnikom malog čovjeka, Lapadskim sonetima Iva Vojnovića, Sastavljanjem Orfeja, Skrovitim vrtom, Crnom kronikom, Nevidljivom zastavom… Pjesnik Luka autor je i sjajne replike na Šekspira, dramskim tekstom Poslije Hamleta, a njegova dječja pjesmarica Miševi i mačke naopačke neprevaziđena je u versovanom tvoraštvu za najmlađe i ne samo u Hrvatskoj.

Ovaj pjesnik, a briljantni prevodilac Šekspira, Bajrona, Vajlda, Đojsa, Prešerna po mom sudu je i dalje prvi redatelj u južnoslavenskom lutkarstvu… Režirajući svojedobno njegovu adaptaciju Šekspirovih Soneta na festivalu Splitsko ljeto osjećao sam se artistički iznimno nadmoćno jer sam se svakim novim pokretom i mizanscenom poklanjao uistinu renesansnom čudesnom Luki, koji je svoj doktorat vezao za hrvatskog književnika Antu Cetinea.

Drugujući godinama sa pjesnikom Lukom učio sam i saznavao tajne jedne čudesne poetike pisca koji je bez stvarnoga premca i u oblasti enologije na ovim našim zemljopisnim i literarnim paralelama i meridijanima. Nikada se posljednjih godina nisam radovao nekoj nagradi kao onoj koja je u Mostaru VELIKOM LUKI dodijeljena… Nagrada imenom velikog Alekse Šantića velikom Luki. Okončavam ovaj zapis porukom: živi što duže veliki Luka i čini nam dane i noći šekspirijanski veličajnim!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Nijemi pred tradicijom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Okamenjenost u tradicionalnim šemama neće donijeti čestitu revalorizaciju Šantićevog književnog svijeta, a ponajmanje atraktivnost programskih sadržaja. Šantić je bio pjesnik cijelog Mostara, vizionar zajedničkog života, a to što se njime danas bave ljudi suženih vidika, i isključivo jednoj nacionalnoj komponenti okrenutih postupaka krupno je ne samo kulturno, već i političko pitanje

 

Pogledao sam program ovogodišnjih Šantićevih večeri poezije. Kao rođeni Mostarac, kao čovjek koji je dobar dio godina proveo u negdanjem čarobnom Mostaru, bio sam iznimno tužan. Jer poštovanje blistave književne i umjetničke tradicije grada na Neretvi i Radobolji ne znači idolopoklonstvo prema toj istoj tradiciji već njenu nadgradnju, njenu suvremenu refleksiju… Toga nažalost nema ni u naznakama u programu ovogodišnje manifestacije, niti u programima godina koje smo „odživjeli”.

Zboriti danas o književnom monumentu Alekse Šantića, u najmanju ruku je neukusno „prežvakavajući” manje ili više uspjele osvrte i kritike o najvećem pjesniku Mostara i Hercegovine. To je i svojevrsna negacija Aleksine pjesničke izvrsnosti. Šantić je u svome dobu bio profet koji je daleko vidio i koji ni sam nije robovao tradiciji. Dapače, i kao pjesnik, ali i kao zborovođa Gusala stalno je promicao avangardni pristup umjetničkom životu u svome Mostaru. Toga očito nisu svjesni naivni apologeti njegovoga djela rodnom mu gradu. Ubijeđen sam da je živ, i sam bi Aleksa rastvorio dveri Šantićevih večeri i za djelo internacionalno najpotvrđenijeg mostarskog književnika Predraga Matvejevića, za Aleksinog suvremenika Svetozara Ćorovića, za suvremenika našega sa apatridskom nimalo sretnom sudbom i londonskom adresom Milenka Mišu Marića, pa za pjesnika neponovljivih Mostarskih kiša akademika Peru Zupca…

Mogao bih ovako nabrajati unedogled… Jer kada će se ova manifestacija „sjetiti” velikog Ilije Jakovljevića, nendmašnog nakladnika Ihsana Ice Mutevelića, velikih redatelja i glumaca koji su teatarski sjajno imaginirali Šantićev svijet. Nevjerojatna je ta mostarska književna tradicija i izdavaštvo (Pher i Kisić don Miličevć). Bez ikakve ambicije da kritiziram, imam potrebu ponovno ukazivati da okamenjenost u tradicionalnim shemama neće donijeti čestitu revalorizaciju Šantićevog književnog svijeta, a ponajmanje atraktivnost programskih sadržaja. Šantić je bio pjesnik cijelog Mostara, vizionar zajedničkog života, a to što se njime danas bave ljudi suženih vidika i isključivo jednoj nacionalnoj komponenti okrenutih postupaka, krupno je ne samo kulturno, već i političko pitanje. Kao što su moji i don Miličevi i Ivan Frano Jukić, ništa manje nisu Hamza Humo i stari pjesnici što su stvarali na arapskom jeziku.

Na tradiciju i suvremenost treba gledati širinom Aleksinih dalekozornih pogleda.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Diplomata

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ovaj Periskop posvećujem bosanskohecegovačkom diplomati dr Nerkezu Arifhodžiću, koji je bio veleposlanik i bivše nam zajedničke Jugoslavije i, naravno, Bosne i Hercegovine. Samo onaj ko pročita Arifhodžićevu knjigu Vapaj agnostika Svemogućem može imati uvide u široku domoljubnu angažiranost dr Arifhodžića

 

Oduvijek sam imao osobito poštovanje za posao i angažman ambasadora, ali i drugog diplomatskog osoblja, naročito onih nositelja diplomatskog portfelja koji su u svojim vremenima bili virtuozi ove, nimalo lake i jednostavne profesije… Moji „reperi” za tu uspješnost su bili i Ivo Andrić, pa Miloš Crnjanski, a poglavito Koča Popović, koji je ambasadorskim frakom zamjenio uniformu partizanskog legendarnog komandanta…

Dakako, bilo je i mojih suvremenika, koji su plijenili moju pozornost. S puno razloga bilježim rad prvog poratnog ambasadora Republike Srbije u Bosni i Hercegovini Grujice Spasovića koji je zaorao duboku brazdu prijateljstva i suradnje među narodima i državama.

Međutim, ovaj Periskop posvećujem bosanskohecegovačkom diplomati dr Nerkezu Arifhodžiću, koji je bio veleposlanikom i bivše nam zajedničke domaje Jugoslavije i, naravno, Bosne i Hercegovine. Samo onaj ko pročita Arifhodžićevu knjigu Vapaj agnostika Svemogućem može imati uvide u široku domoljubnu angažiranost dr Arifhodžića…

Sin uglednog akvareliste Fuada Arifhodžića, uglednog sarajevskog antifašiste, nije mogao nego nastaviti očevim stopama čuvanja antifašističkih tekovina u BiH, što mu je samo donosilo „negativn epoene” kod nacionalistički orijentiranih vlasti u Sarajevu.

Ambasador, koji je na početku agresije na BiH fizički branio i čuvao bosanskohercegovačku ambasadu u Tunisu, i danas pokazuje svoj patriotizam i opredijeljenost za BiH utemeljenu na avnojevskim i zavnobihovskim principima. Aktivno protagorajući antifašizam, Nerkez Aifhodžić ne ustaje i od čuvanja i njegovanja usopomena na briljantno akvarelističko pismo svoga oca Fuada Arifhodžića. Zato se nije čuditi da su promociji njegove obimne (800 stotina stranica) knjige Vapaj agnostika Svemogućem nazočili i takvi autoriteti diplomacije na priliku Budimira Lončara i dr Harisa Silajdžića i, naravno dali svoj pozitivan i komplimentaran pravorijek!

Nekez je Arifhodžić za mene simbol ambasadorskog visokog profesionalizma i visoke aristokracje! Pravi istinski diplomat usred današnje i ovakve Bosne i Hercegovine.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo