Povežite se sa nama

PERISKOP

Isto vrelo

Objavljeno prije

na

Bosanskohercegovačku neveselu stvarnost karakterišu dva kontinuirana politički retrogradna procesa. To je težnja Milorada Dodika i njegovih istomišljenika, uglavnom iz SNSD-a, da što prije političkom hajdučijom otcjepe Republiku Srpsku i pripoje je Srbiji i nastojanje Dragana Čovića da sa HDZ-om i parapolitičkom tvorevinom pod kontrolom HDZ BiH, naprave treći entitet, sa dominantno hrvatskim stanovništvom i Mostarom kao stolnim gradom.

Pri tome i jedan i drugi obnašaju visoke državne funkcije u toj istoj državi BiH: Čović na poziciji člana Predsjedništva BiH, a Dodik je predsjednik RS. Obojica jednako računaju i sa potporom iz susjedstva, iz Srbije i Hrvatske… Tu je, bar na deklarativnoj ravni, različit odnos zvaničnika dviju susjednih država…

Dok se Hrvatska preko svojih najviših zvaničnika upinje pokazati da je za opstanak dejtonske BiH, a preko svojih europarlamentaraca koristi prilike da tzv. federalizacijom podstakne i osnaži težnje hrvatskih kleronacionalista u BiH, dotle Vučićev režim neskriveno smatra da je briga za Republiku Srpsku jedan od najvažnijih nacionalnih ciljeva i zadataka…

I jedni i drugi koriste svaku mogućnost koja bi ličila na legalnu i legitimnu da daju krila secesionizmu u Bosni i Hercegovini. Nejaki i sve sporadičniji glasovi srpskih i hrvatskih intelektualaca i ljevice u Srbiji i Hrvatskoj gotovo da izgledaju marginalno karikaturalni u odnosu na državni aparat u rukama onih koji bi da čak i ovako dejtonski nefunkcionalna Bosna i Hercegovina nestane…

Pri tome ne treba smetnuti s uma da dio bošnjačkih političara kolebljivo gleda na napore bh. integralista i istina povremeno, bojažljivo i sramežljivo kalkuliše sa fildžan državicom u kojoj bi Bošnjaci bili gospodari. Ovakav način razmišljanja je poguban, jer bi vodio evidentoj palestinizaciji najbrojnijeg naroda u državi, a ta eventualna džamahirijica, priklještena između Srbije i Hrvatske, teško da bi mogla preživjeti…

Glavni retrogradisti i razgrađivači Bosne i Hercegovine, koji mirno izvode radove rastakanja bh. društva i države, uz povremene tragikomične vapaje, bez ikakvog praktičnog značaja, visokog predstavnika međunarodne zajednice Valentina Incka, Dodik i Ćović u horu govore protiv bilo kakvog građanskog koncepta u gradnji bh. budućnosti. Međusobno pomaganje ovog nacionalističkog dvojca je apsolutno i sinhrono u parlamentarnom djelovanju, a član Predsjedništva BiH iz reda srpskog naroda, Mladen Ivanić, nimalo ne solira u odnosu na politiku Milorada Dodika.

Ako se pažljivo analizira politički diskurs Dodika i Ćovića, osjeti se identičan rukopis kreiran u projektima velikodržavlja u Beogradu i Zagrebu, a pojava nekih tzv. inostranih političkih analitičara iz SAD i Evrope pokazuje u posljednje vrijeme da su svoje prste u potpori nacionalističkom dvojcu debelo umiješale i inostrane tajne obavještajne službe, čiji su službenici evidentno ovi analitičari…

Isto je vrelo na kojem svoj separatizam i secesionizam hrane Dodik i Čović.

Nemali broj protivnika Bosne i Hercegovine iznutra i izvana, rekao bih, udruženo podržava projekat nestanka Bosne i Hercegovine. Zato i nastojanja najprogresivnijih snaga u BiH, da kroz ustavne promjene, što je i realno i moguće, osiguraju život, pa i napredak, međunarodno priznate članice Ujedinjenih nacija, inače stoljetno stare države Bosne i Hercegovine, nailaze na stalne opstrukcije i onemogućavanja…

Ovom nacionalističkom dvojcu, uz vanjsku pomoć, ponajviše pomažu vrhovi srpsko-pravoslavne i katoličke crkve, koji su se nametnuli kao državni, a ne vjersko-moralni faktor u Bosni i Hercegovini.

Najnoviji potezi Dodika i Čovića su na dugi vremenski period stravični u svojoj temeljnoj retrogradnosti.

Čović otvoreno podržava razvoj hrvatskog nacionalizma kroz sport, obrazovanje i kulturu, a Dodik insistira kod profesora i studenata da u visokoškolskim institucijama Republiku Srpsku, a ne Bosnu i Hercegovinu, nazivaju državom!?

Vrelo je isto, a ni nacionalističke metodologije ne razlikuju se bitno…

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Selma i Mediha

Objavljeno prije

na

Objavio:

Selma Alispahić i Mediha Musliović zaslužile su da uz ime mogu staviti i oznaku ,,dramska prvakinja“ čitavim nizom pozorničkih ostvarenja. Njihove kreacije omogućile su visoki profesionalno-umjetnički rejting narodnih pozorišta Sarajevo i Tuzla, ali jednako i Sarajevskog ratnog teatra – SARTR-a

 

U bosanskohercegovačkom teatru, tokom mojih režiserskih radnji, izvojile su se dvije glumice uz čija imena mogu staviti oznaku „dramska prvakinja“. Selma Alispahić i Mediha Musliović zaslužile su to čitavim nizom pozorničkih ostvarenja. Njihove kreacije omogućile su visoki profesionalno-umjetnički rejting narodnih pozorišta Sarajevo i Tuzla, ali jednako i Sarajevskog ratnog teatra – SARTR-a.

Selma Alispahić iz umjetničke tuzlanske porodice (otac Nijaz Alispahić, dramaturg i prozni pisac), doktorica je književnih nauka, profesorica Akademije scenskih umjetnosti u Tuzli. Prva je persona umjetničkog ansambla Sarajevskog ratnog teatra SARTR-a.

Radeći predstave sa ovom umjetnicom postigao sam zapažene rezultate u realizaciji predstava Kraljica Katarina po tekstu Ibrahima Kajana na pozornici SARTR-a kao i Hasanaginica po tekstu Nijaza Alispahića i Hamdibeg Harisa Silajdžića. Tako sam se osobno uvjerio u fanatičku posvećenost i glumačku energiju Alispahićeve, što su potvrdili i meritoni sudovi teatarske kritike i odluke festivalskih žirija.

Doktor Selma Alispahić i u književnoj znanosti bilježi ozbiljne uvide u povijesnu suštinu literature, a njen pedagoški rad rezultirao je već zrelim glumačkim osobnostima, koje je izgradila u nastavnom procesu na Akademiji scenskih umjetnosti u Tuzli.

Sa nekim, sasvim specifičnim i rijetkim, izvornim glumačkim instinktom Mediha Musliović, inače članica Drame Narodnog pozorišta Sarajevo ostvarila je nekoliko antologijskih uloga i to u predstavama južnoslavenskih pisaca: Isaka Samokovlije, Miroslava Krleže i Branislava Nušića.

Osvješćujući u procesu rada na predstavama svoje početne, gotovo podsvjesne impulse ova se prvosvećenica umjetnosti božica Talije i Melpomene prepušta čudu, ponekad i neobuzdana (?!) u predstavama Hrvatska rapsodija i Kraljevo Miroslava Krleže, te Hanka Isaka Samokovlije, što pamtim kao visoko esetetski rangirane rezultate pregnantnog teatarskog angažiranja.

Posebno karakteristično za studij uloga Medihe Musliović je njeno prepoznavanje suštine lika i nepogrešivo određenje prema karakterološkim, a u nekim slučajevima, i tipološkim konstantama u kreiranju svakog od njih. Ova glumica posebno rafinirano bira sredstva kojima pokušava proniknuti do same biti dramske osobe koju tumači.

Izvrsnom govornom kulturom i sasvim suvremenim tjelesnim vladanjem scenskim prostorom, pri čemu je jednako moćna kada glumi, pleše, ili, pak, donosi pozornički doživljaj svojom šutnjom, koja ponekad govori više od svega što u dijalozima artikuliraju njeni partneri u predstavama. Proces rada na ulozi kojim se ova glumca služi potpuno je atipičan i podrazumijeva nevjerojatne mogućnosti koje svojim registrom glumačkih sredstava, nudi režiseru kao tvorcu cjeline.

Kod obje glumice ono što predstavlja konstantu je njihovo stoprocentno predavanje aktu glumačke magije, nepatetično i korespodentno vremenu u kojem živimo.

Slabašna kritčka i teatrološka misao, danas u BiH, kad tad moraće posvetiti ozbiljne kritičko-teatrološke studije pozorničkom blještavilu ovih sarajevskih umjetnica.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Asim Bektaš i Sulja sa Vratnika

Objavljeno prije

na

Objavio:

Tokom rata akademik Nedžad Ibrišimović napisao je dramski tekstWland u Sarajevu. Čudesnom spisateljskom alkemijom spojio je preko dobrinjskog ,,tunela spasa” lik iz Bulakovljeve proze i lik iz vlastite maginacije − borca Armije Republike BiH Asima Bektaša. Skulptor Fikret Libovac izvajao je lik Sulje sa Vratnika. Između Ibrišimovievog lika Asima Bektaša i Libovčeve skulpture luk je sarajevskog nevjerovatnog i u svijetu nezabilježenog duhovnog otpora agresiji

 

Dva lika iz dva umjetnička opusa za mene su simboli stvaralaštva u dramskoj književnosti i likovnoj umjetnosti, a vezano za duhovni otpor agresoru u BiH a poglavito u Sarajevu. Pošto bliski mi ljudi znaju da je za mene definicija kazališta, od najranijih dana djetinjstva do danas da je to u stvari ,,velika slikovnica za odrasle i za djecu”  onda se naredni redovi Periskopa trude to i potvrditi…

Tokom rata dok je bio jedan od hiljada mojih tadašnjih sugrađana − Sarajlija zarobljenih na Dobrinji akademik Nedžad Ibrišimović napisao je dramski tekstWland u Sarajevu… Čudesnom spisateljskom alkemijom spojio je preko dobrinjskog ,,tunela spasa” lik iz Bulakovljeve svjetski valorizirane proze i lik iz vlastite stvaralačke imaginacije, a inspiriran ratnim pogibeljima u Sarajevu − borca Armije Republike BiH Asima Bektaša. Pošto sam redateljski osmislio i imaginirao ovaj tekst na pozornici uglednog Kamernog teatra 55 mogu meritorno kazati da je ovo ostvarenje dramatike akademika Ibrišimovića jedno od najuspješnijih njegovih djela, ali u isto doba i jedno od najamblematskijih djela duhovnog otpora agresiji u Sarajevu i Bosni i Hercegovini.

Slikajući lik Asima Bektaša Ibrišimović je slikao stotine svojih saboraca sa prvih crta odbrane Grada na Miljacki… Drugi umjetnik, borac  Armije Republike Bosne i Hercegovine skulptor Fikret Libovac izvajao je lik Sulje sa Vratnika, sa primjesama sjetnog humora, onako ,,šanerski”sa puno sarajevskog duha i šarma. Svojevremeno ga je  kao svojevrsni omaž vremenu otpora agresoru,  izložio kao jedini eksponat u Galeriji Akademije likovne umjetnosti u Sarajevu.

Izmedju dva lika − Ibrišimovićevog  Asima Bektaša i Libovčeve skulpture − luk je sarajevskog nevjerojatnog i u svijetu nezabilježenog duhovnog otpora. Oba lika duguju na neki način i rijetkom, ponekad i oporom i jetkom sarajevskom humornom promatranju stvari i u  strašnom vremenu nevremena. Ta dva lika koji su u različitim vidovima umjetnosti stvorili Ibrišimović i Libovac nerijetko i budan sanjam.

Naravno ne mogu se zaboraviti Svjedoci postojanja, ta čudesna mapa grafičkih listova, pa Teatarske molitve za mir, ukupno djelovanje SARTR-a i Kamernog teatra 55, ali ova dva lika i poetike koje su ih ,,porodile” sve češče opsjedaju moja razmišljanja o sarajevskom infernu kroz koji sam prošao.

Ibrišimović i Libovac,  umjetnici i hrabri borci u odbrani svoga grada i domovine preko Asima Bektaša i Sulje sa Vratnika progovorili su gromovito, a umjetnički dignitetno o vremenu napada fašizma na Sarajevo i BiH.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Mimari

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mimar Sinan je bio graditelj mostarskog Starog mosta. Današnji mimari su naravno iz različitih oblasti života. Posebno me oduševilo što je jedan od ovogodišnjih dobitnika nagrade Mimar mira Centra za mir i multietničku saradnju iz Mostara, Jakob Finci, čelni čovjek malobrojne Jevrejske opštine u BiH

 

Centar za mir i multietničku saradnju iz Mostara prije dvije večeri dodjelio je prznanja Mimar mira. Kao veteran mimara javno sam preko fb poruke čestitao ovogodišnjim laureatima. Svjestan da je Safet Oručević čelni čovjek Centra za mir, nekadašnji gradonačelnik Mostara sa skupinom svojih suradnika naziv Mimar mira smislio kao priznanje svima koji čine graditeljske aktove da bi naš svijet bio više humanističan… Poznato je da je Mimar Sinan bio graditelj mostarskog Starog mosta.

Današnji mimari su naravno iz različitih oblasti života .Posebno me oduševilo što  je jedan od ovogodišnjih mimara čelni čovjek malobrojne Jevrejske opštine u BiH eks ambasador Jakob Finci. Ne manje je značajna i činjenica da je Centar za mir i multietničku saradnju odlučio ove godine da bude izdašan prema istaknutim bosanskohercegovačkim novinarima Ozrenu Kebi, Senadu Pečaninu i Bori Kontiću. Sa tri ova medijska poslenika iznimno su pomicali granice slobodne misli i koji su tokom rata i u poraću ostali nepovijene kičme. Centar za mir i multietničku saradnju ove je godine nagradio umjetnički i šire manistički angažman filmske režiserke Jasmile Žbanić.

Kod nedavnog posjeta, boravka u Mostaru uvjerio sam se i u druge divne sadržaje ove nevladine udruge. Mikrofilmovanje svega važnog za povjest Mostara, pokretanje televizijskog kanala Histori, sjajna monografija Safeta Oručevića o urbicidu u Mostaru tokom agesije na BiH, sve to govori da nevladin sektor nerijeto čini za našu budućnost više, daleko više od trenutnih vlastodržaca u Bosni i Hercegovini. Na čelu ovog izvanrednog projekta je potcrtavam Safet Oručević sa svojim iznimno vijednim timom u kojem ističem novinara i publicistu Zlatka Serdarevića.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo