Povežite se sa nama

PERISKOP

Zaboravljeni klasik

Objavljeno prije

na

Boravak u Herceg Novom bio je i prigoda za susret sa rodbinom uglednog crnogorskog slikara Đorđija Bate Pravilovića. Naravno, i sa dijelovima slikarskog opusa ovog klasika crnogorske umjetnosti, koji su ostali kod slikarevih rođaka… Međutim, izravan povod za ovaj tekst je nevjerovatni zaborav koji prekriva čitave opuse iznimnih umjetničkih veličina južnoslavenskih prostora. Tom zaboravu, nažalost, pripada i način na koji kulturna historija, ali i najznačajnije osobe kulturne politike u Crnoj Gori, pristupaju djelu umjetnika za kojeg se, za života njegovog tvrdilo da je rodonačelnikom nadrealizma u crnogorskoj likovnoj umjetnosti. Da su samo čitali svojedobne kritičke opservacije Olge Perović, stvarnoga autoriteta u historiji umjetnosti i likovnoj kritici, morali bi se zamisliti nad vlastitom nesenzibilnošću za evropski relevantan Pravilovićev opus: ,,Likovni rukopis Pravilovićev je bio oduvijek kultivisan, renesansno lazuran, siguran…njegova emocija je iskazana znalački, upečatljivim slikarskim jezikom. Ne može se reći što je u njegovom djelu dominantno: realistička potka, nadrealistička maštovitost, apstraktni kolorit, tajnovita atmosfera, neobična ikonografija, obilje detalja, upečatljivost simbola. Sve te karakteristike uspješno spojene u najboljim radovima čine jednu originalnost po kojoj Praviloviću pripada jedno od najistaknutijih mjesta u savremenoj crnogorskoj likovnoj umjetnosti…”

Tako je 1999. godine, u povodu Pravilovićeve izložbe na Herceg festu u Herceg Novom pisala Perovićeva… Nažalost, današnje kulturne sveznalice u regionu rijetko ili nikako koriste iskustva negdanjih korifeja, znalačkih čitača likovnoga pisma pojedinih istinskih umjetnika… No, to je i nevažno kad se pogledaju gabariti Pravilovićevoga opusa, koji se sam izborio sa zaboravom, neznalaštvom i neselektivnošću onih koji pretendiraju da su znalci likovne umjetnosti danas. U ovom tekstu zadovoljiću se da progovorim tek o nekoliko karakterističnih Pravilovićevih slika, kao snažan odgovor na današnju šutnju koja prekriva čitave slojeve Pravilovićevog vrsnoga opusa.

Gotovo amblematskom smatram sliku Sahrana.

Na toj slici rijetke ekspresivnosti Pravilović donosi motiv žene, koja je krenula na vlastiti pogreb… Cijelim prizorom dominiraju kovitlaci nevremena, kao dubokoga unutarnjeg slikarsko-poetskoga solilokvija… Kao apokaliptički ples boja doima se nebo nad kolonom sahrane… Sjeni zapravo promiču ovom slikom predapokalipsisa, a umjetnik gotovo realistično oslikava detalj buketa grobljanskog cvijeća, u rukama jedne od sudionica pogrebne povorke… Dostojanstveni hod žene koja ide za vlastitim mrtvačkim kovčegom, opet kao svojevrsna sjen, dat je poetikom temeljne ekspresije slike, a uzani put kao da više ide izravno u nebo nego li koncu grobišta…

Sva dramatika slikarevog odnosa prema smrti i oblicima njene dramatske ritualizacije kroz pogreb dominantom je ove rijetko potresne umjetnikove poetske evokacije koliko na ženu, jednako i na ritual sahrane…

Nevjerovatno dojmljiv je kompozicijski narativ Pravilovićeve slike Rose, koja je podijeljena na dio naseobina datih snažnim jarkim koloritom, crtački artikuliranih kao klasični dječiji crtež, donji dio nekog umrtvljenog crnog larga, gdje su ptice gotovo omamljene, kao odsjaj plana iznad naseobine, u kojima dominira bijela boja ptice sa rafiniranjem crvenim detaljima, zapravo krvavim sjenčenjima ptica kao svojevrsnim likovnim predskazanjem…

Na slici Baloni kao da je umjetnik u rijetko sinhronom, bogatom tonalitetu boja dao sliku svojevrsnog Tvorca, pa i neke moguće asocijacije na hristijanski logicizam slikajućii lik novorođenčeta u središnjem balonu. Na ovoj slici je snažno ispoljena linija simbolizma u Pravilovićevom stvaralaštvu…

Na slici General Pravilović je u prizoru u kojem majmunoliki čovjek sebe u ogledalu vidi kao generala dao farsično-groteskalni odnos prema stvarnosti koju je živio…

Pravilović je rođen na Cetinju 1925. Nosilac je niza prestižnih nagrada, priznanja i odličja: Trinaestojulske nagrade, Nagrade Saveza boraca, Nagrade Salona ,,13. novembar”, zatim nagrade Memorijala Nadežda Petrović, Ordena zasluga za narod sa srebrenim vijencem i Ordena zasluga za narod sa zlatnim vijencem. Izlagao je u Delhiju, Klužu, Beogradu, Zagrebu, Dubrovniku, Torontu, Herceg Novom, Budvi, Nikšiću, Rimu, Parizu, Kopenhagenu…

Slikar, koji je domovinu Crnu Goru proslavljao diljem svijeta, ostavio je trag i u sistemu likovnog obrazovanja kao profesor slikarstva…

Već dugo nismo vidjeli ozbiljnu retrospektivnu izložbu ovoga slikara čiji opus to itekako zaslužuje!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Razgovori koji hrabre

Objavljeno prije

na

Objavio:

U vremenu opštih rezignacija, imao sam zadovoljstvo vidjeti dva TV intervjua koja pokazuju da humani pristup stvarnosti i fenomenima našeg doba mogu egzistirati i u ovom zloslutnom vremenu. Na beogradskom kanalu N1 televizije i na sarajevskoj Face TV intervjue su dali vladika Grigorije i književnik Džemaludin Latić, profesor Fakulteta islamskih nauka iz Sarajeva

 

U doba opšte nesigurnosti, u kojem pošast korone ne da snu na oči, bar svjesnijem dijelu svjetske populacije, opšti je tonus, osjećanje svakog pojedinca, palo u ponore duboke rezignacije i tuge. Jednostavno, ne možemo, ako iole racionalno razmišljamo, prihvatiti zdravo za gotovo da smo kao generacija žrtvovani.

Ko je taj svjetski moćnik drugačijeg, ljudskijeg, pozitivnog rezoniranja koji može zaustaviti pandemiju, koliko treba proći vremena i koliko još oboljelih i umrlih dok se nađe vakcina i lijek za KOVID 19? Sve su to pitanja koja u ovom trenutku život znače…

U vremenu  opštih rezignacija, na šta se nadovezuju razočarenja i svakodnevni primjeri neodgovornih, nepotističkih, potkupljivih i gramzivih ovdašnjih političara, koji nacionalizam koriste za kreiranje ambijenata vlastitih pljačkaških ambicija, teško je u sivoj svakodnevici prepoznati tragove drugačijeg, ljudskijeg, pozitivnijeg rezoniranja i djelovanja…

Jednu večer koju sam posvetio pregledu aktualnih televizijskih programa, imao sam zadovoljstvo vidjeti dva TV intervjua dijametralno suprotna svemu što nas okružuje, koja pokazuju da ljudskost, humani pristup stvarnosti i fenomenima našeg doba mogu egzistirati i u ovom našem nesretnom i najčešće zloslutnom vremenu.

Na beogradskom kanalu N1 televizije i na sarajevskoj Face TV intervjue su dali vladika Grigorije i književnik Džemaludin Latić.

Grigorije (Durić) je govorio o događanjima na beogradskim ulicama i trgovima, kao i o osudama vrhova srpsko-pravoslavne crkve nekih njegovih javnih istupa. Razborit, u dobrom dijelu narodnosno, a nimalo populistički i povlađujući način mišljenja i govora vladike diseldorfskog Griogorija osvjetlio je događanje naroda u srbijanskoj prestonici na autentičan način, respektujući kao vrhovni princip pravdoljublje i temeljno čovjekoljublje. To kako je vladika Grigorije govorio o mladim ljudima u beogradskim događanjima, o vlastitim iskustvima nekadašnjeg sudjelovanja u demonstracijama protiv režima Slobodana Miloševića, zaslužuje ozbiljnu politološku i sociološku procjenu, a njegovi uvidi u stvarnost koju živimo su draguljno vrijedni u odnosu na površne, najčešće neutemeljene stavove i političara, ali i političkih analitičara kod nas.

Pjesnik, dramatičar i zoon politikon Džemaludin Latić, opet je, u sjajno vođenom intervjuu od strane vlasnika i prvog čovjeka Face TV Senada Hadžifejzovića, stavio u fine, povijesno fundirane kontekste pojavnost Stake Skenderove i planetarni zločin počinjen u Srebrenici nad tamošnjim nevinim bošnjačkim življem…

Latić je književno moćno komparirao našu tragičnu stvarnost i vremena nekih vertikala ljudskosti, kakva je nesumnjivo bila Staka Skenderova, prva javno angažirana žena među sarajevskim i bh. Srbima.

Kroz Latićev interpretni zaplet i rasplet oživjela je i kao lik iz sarajevske kulturne povijesti, ali i kao simbol onog najljudskijeg i u krajnjem rezonu najmoćnijeg, što u historiji BiH i Srba, kao jednog od njenih naroda, možemo prepoznati u zrcalenju i asocijacijama na našu suvremenost.

Oba intervjua, svaki na svoj način, vraćaju povjerenje u intelektualnu moć na našim prostorima, moćna promišljanja koja vode harmonizaciji našeg svakodnevlja, ali poglavito naše historije s evropskim modelima promišljanja svijeta i našeg prisustva u njemu.

Nade ima, pogotovo sa intelektualnim i moralnim stavovima poput onih kakvim su me te večeri  počastili u svojim TV nastupima, koji na svaki način hrabre, vladika Grigorije i Džemaludin Latić, profesor Fakulteta islamskih nauka iz Sarajeva!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Harijeve vile i vilenjaci

Objavljeno prije

na

Objavio:

Umjetnik Hari Ejubović iz Tuzle je, u vrijeme pošasti korone, na svom postu instalirao cijeli paralelni svijet začudnih čovjekolikih bića, likovno neobičajeno autentičnih. Između crva i ljudi

 

Likovnog stvaraoca Harija Ejubovića iz Tuzle upoznao sam podrobnije tokom rada na zamamnom teatarskom projektu baziranom na literaturi veličanstvenih Samjuela Beketa Malone umire, Tada. Likovni maštar, ali i scenografski praktičar, realizator kakvog redatelj samo poželjeti može.

Sljedeći naš projekat prekinule su, ugasile su manjkavosti proračuna za kulturu, ali i ova stravična koronska pošast. No, internet spašava stvar.

Umjetnik je na svom postu instalirao cijeli paralelni svijet začudnih čovjekolikih bića, ali i potpuno likovno neobičajeno autentičnih. Između crva i ljudi. Elegantni crvoliki ljudi tvore posve nestvaran svijet u kojem dominira dobrota, smirenost i okrenutost samima sebi… Slikar s tim svojim bićima očito živi svijet, bolji, humaniji od ovoga u kojem smo se svi zatekli, pogotovo ovih koronskih dana provođenih u zaptovima kuća i kojekakvih staništa i pribježišta. U imaginativnoj Ejubovićevoj tankoćutnosti blaga je neka likovna glazba, tonovi čudesnih picikata.

Dok Hari likovno glazbari, pored njega i nas orijaši svijet koji ni počemu nije po mjeri čovjeka. U njegovim bićima stanuje skrivena poezija, čiju poetsku srčiku otkrivati mogu samo oni na čija vrata svake noći dolaze pojci urbanih tišina, spojeni energijom ljubavi i čudesnih snova.

Slikarstvo je to tankoćutnosti koja je zaronjena u vilinsku logiku življenja, u kojoj dominira ljubavni poj sličan onom koji samo slavuji gaje u maju, kad iz njih šikne ljubavna energija i eros kakav druga bića nemaju.

Hari se preselio među ta svoja čudesna bića dodajući im likovnom lingvom-čarobnicom dijelove onih srcolikih pokretača iz kojih izlaze samo ljubav i čisto čovjekoljublje. Slikar je do te mjere ušao u sfere paralelnih svjetova da ga naš realni svijet samo opterećuje.

Ljepota življenja među njegovim vilama i vilenjacima postala je za slikara i scenografa modus vivendi. On stvara poput starih majstora, toliko nježno i toliko čovjeku blisko da nemam prave riječi da iskažem treptaje njegove likovne duše.

Ali dâ se iskazati nešto drugo, daleko manje alkemijsko. To je slikarovo uzorno školovanje u svim disciplinama likovnosti, kako u crtežu, jednako ili jednakije u grafici, a nekoj čudnoj liht nijansi boje svakako sam u svakom trenutku spreman skinuti svoje krležijansko pokrivalo i saget do zemlje ostati dugo, dugo.

Ejubovićevo slikarstvo ima rijetku mjeru estetske gracilnosti. Njegova estetska moć je u lahorastom potezu olovke, pera, kista ili dječije drvene bojanke. Slikarstvo je to dubokog respekta prema prohujalim epohama, ali jednako suvremeno u čudesnoj ćutnji tragičnog vremena koje zajedno sa Ejubovićem proživljavamo.

Vraćajući se njegovom slikarstvu, grafici, scenografiji, plakatu kao da čujem tananu bosansku glazbu, koja ovog umjetnika prati dok jezdi svojim vilinskim svjetovima.

Poetičnim do beskraja!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Vojska je njegova najjača

Objavljeno prije

na

Objavio:

Životni put Velimira Miloševića nosio je sa sobom dane i noći posvete lirskoj strani života kojoj je do posljednjeg daha pripadao… Posljednji omaž njegovoj literaturi koji  je NVO GARIWO  organizovao u Pragu predstavljao je trijumf književnosti, ali i prijateljstva češke, bosansko-hercegovačke i crnogorske književnosti i kulture

 

U Bosni i Hercegovini, svoj prekrivenoj i „zavučenoj“ u zaborav mnogi su književni opusi, iščezli iz fokusa javnosti, iako su imali i te kakvu književnu vrijednost i težinu.

Tako je, nažalost, i sa prebogatim i lirskim močnim djelom Velimira Miloševića Velje , crnogorskog književnika, koji je svoj tvorački zenit doživio u BiH.

Ovaj pisac, u čijoj formalnom biografiji stoji da je pjesnik i književni kritičar, najbolje stranice svoje literalne meštrije ostavio je u briljantnim radijskim emisijama, nekada Radio Sarajeva, kasnije Radija BIH…

Njegov životni put od đačkih domova preko ozbiljne književne karijere i pisca „iz čitanki“ nosio je sa sobom dane i noći posvete lirskoj strani života kojoj je do posljednjeg daha pripadao…

Bio je podjednako virtuozan pjesnik i za odrasle kao i za djecu i mlade… Autor je usvojene, ali nikad muzički dovršene himne BiH…

Pisac je največeg muzičkog hita za sve generacije ( autor muzike Esad Arnautalić) „Djeca su vojska najjača“.

Milošević je tom svojevrsnom himnom svim našim mladostima podigao čudestan pjesnički obelisk.  Lirske pjesme, kao i njegov rodoljubivi opus, sve je to proizišlo iz rijetke pjesničke dobrote, koju je živio cijeloga svog života.

Bio je pisac koji je na veličanstven način doprinio rastu i stasavanju nekoliko specifičnih kulturnih i književnih manifestacija kao što su Bienale jugoslovenskog lutkarstva i Susreti pozorišta lutaka BiH u Bugojnu.

Najbolji interpretator vlastite ali i ubjedljiv scenski recitator, uopšte, uspjevao je, svojim zbirkama posebno onim: Pasternak na Mojmilu i Ovo je Balkan draga da svoje pjesničko umiječe „ukotvi“ među najznačajnije lirske opuse u jugoslavenskim književnostima.

Ipak da nije bilio NVO GARIWO i direktorice ove nevladine udruge Svetlane Broz uspomena na ovog velikog pjesnika, krajnje nepravedno, zgasla bi. Posljednji omaž literaturi Velimira Miloševića koji je GARIWO organizovao u Pragu predstavljao je višestruki trijumf književnosti , ali i prijateljstva češke, bosansko- hercegovačke i crnogorske književnosti i kulture.

Doprinos Miloševića književnom stvaralaštvu tokom agresije na BiH uistinu je golemi biljur u ukupnoj kulturnoj istoriji države BiH

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo