Povežite se sa nama

PERISKOP

Zaboravljeni klasik

Objavljeno prije

na

Boravak u Herceg Novom bio je i prigoda za susret sa rodbinom uglednog crnogorskog slikara Đorđija Bate Pravilovića. Naravno, i sa dijelovima slikarskog opusa ovog klasika crnogorske umjetnosti, koji su ostali kod slikarevih rođaka… Međutim, izravan povod za ovaj tekst je nevjerovatni zaborav koji prekriva čitave opuse iznimnih umjetničkih veličina južnoslavenskih prostora. Tom zaboravu, nažalost, pripada i način na koji kulturna historija, ali i najznačajnije osobe kulturne politike u Crnoj Gori, pristupaju djelu umjetnika za kojeg se, za života njegovog tvrdilo da je rodonačelnikom nadrealizma u crnogorskoj likovnoj umjetnosti. Da su samo čitali svojedobne kritičke opservacije Olge Perović, stvarnoga autoriteta u historiji umjetnosti i likovnoj kritici, morali bi se zamisliti nad vlastitom nesenzibilnošću za evropski relevantan Pravilovićev opus: ,,Likovni rukopis Pravilovićev je bio oduvijek kultivisan, renesansno lazuran, siguran…njegova emocija je iskazana znalački, upečatljivim slikarskim jezikom. Ne može se reći što je u njegovom djelu dominantno: realistička potka, nadrealistička maštovitost, apstraktni kolorit, tajnovita atmosfera, neobična ikonografija, obilje detalja, upečatljivost simbola. Sve te karakteristike uspješno spojene u najboljim radovima čine jednu originalnost po kojoj Praviloviću pripada jedno od najistaknutijih mjesta u savremenoj crnogorskoj likovnoj umjetnosti…”

Tako je 1999. godine, u povodu Pravilovićeve izložbe na Herceg festu u Herceg Novom pisala Perovićeva… Nažalost, današnje kulturne sveznalice u regionu rijetko ili nikako koriste iskustva negdanjih korifeja, znalačkih čitača likovnoga pisma pojedinih istinskih umjetnika… No, to je i nevažno kad se pogledaju gabariti Pravilovićevoga opusa, koji se sam izborio sa zaboravom, neznalaštvom i neselektivnošću onih koji pretendiraju da su znalci likovne umjetnosti danas. U ovom tekstu zadovoljiću se da progovorim tek o nekoliko karakterističnih Pravilovićevih slika, kao snažan odgovor na današnju šutnju koja prekriva čitave slojeve Pravilovićevog vrsnoga opusa.

Gotovo amblematskom smatram sliku Sahrana.

Na toj slici rijetke ekspresivnosti Pravilović donosi motiv žene, koja je krenula na vlastiti pogreb… Cijelim prizorom dominiraju kovitlaci nevremena, kao dubokoga unutarnjeg slikarsko-poetskoga solilokvija… Kao apokaliptički ples boja doima se nebo nad kolonom sahrane… Sjeni zapravo promiču ovom slikom predapokalipsisa, a umjetnik gotovo realistično oslikava detalj buketa grobljanskog cvijeća, u rukama jedne od sudionica pogrebne povorke… Dostojanstveni hod žene koja ide za vlastitim mrtvačkim kovčegom, opet kao svojevrsna sjen, dat je poetikom temeljne ekspresije slike, a uzani put kao da više ide izravno u nebo nego li koncu grobišta…

Sva dramatika slikarevog odnosa prema smrti i oblicima njene dramatske ritualizacije kroz pogreb dominantom je ove rijetko potresne umjetnikove poetske evokacije koliko na ženu, jednako i na ritual sahrane…

Nevjerovatno dojmljiv je kompozicijski narativ Pravilovićeve slike Rose, koja je podijeljena na dio naseobina datih snažnim jarkim koloritom, crtački artikuliranih kao klasični dječiji crtež, donji dio nekog umrtvljenog crnog larga, gdje su ptice gotovo omamljene, kao odsjaj plana iznad naseobine, u kojima dominira bijela boja ptice sa rafiniranjem crvenim detaljima, zapravo krvavim sjenčenjima ptica kao svojevrsnim likovnim predskazanjem…

Na slici Baloni kao da je umjetnik u rijetko sinhronom, bogatom tonalitetu boja dao sliku svojevrsnog Tvorca, pa i neke moguće asocijacije na hristijanski logicizam slikajućii lik novorođenčeta u središnjem balonu. Na ovoj slici je snažno ispoljena linija simbolizma u Pravilovićevom stvaralaštvu…

Na slici General Pravilović je u prizoru u kojem majmunoliki čovjek sebe u ogledalu vidi kao generala dao farsično-groteskalni odnos prema stvarnosti koju je živio…

Pravilović je rođen na Cetinju 1925. Nosilac je niza prestižnih nagrada, priznanja i odličja: Trinaestojulske nagrade, Nagrade Saveza boraca, Nagrade Salona ,,13. novembar”, zatim nagrade Memorijala Nadežda Petrović, Ordena zasluga za narod sa srebrenim vijencem i Ordena zasluga za narod sa zlatnim vijencem. Izlagao je u Delhiju, Klužu, Beogradu, Zagrebu, Dubrovniku, Torontu, Herceg Novom, Budvi, Nikšiću, Rimu, Parizu, Kopenhagenu…

Slikar, koji je domovinu Crnu Goru proslavljao diljem svijeta, ostavio je trag i u sistemu likovnog obrazovanja kao profesor slikarstva…

Već dugo nismo vidjeli ozbiljnu retrospektivnu izložbu ovoga slikara čiji opus to itekako zaslužuje!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Sve moje ulice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Radujem se svakom novom danu u Staroj Lipovici jer prolazim pored tako poetičnih ulica… Ulice Ruža i Ulice Maslačaka

 

Rođen sam i prohodao u ulici Narodog heroja Hasana Zahirovića Lace, u središtu Mostara.

Onda sam promijenio stranu Neretve i prelaskom u srednju školu postao stanovnikom ulice Stjepana Radića…

Završetak srednje škole bio je kraj mojih mostarskih adresa. U Sarajevu, za studentskih dana često sam mijenjajući studentske sobe mijenjao i ulice: najprije je bila Kakčije Abdulah Efendije, domalo potom preselio sam na Čengić Vilu, a potom na Dolac Maltu, među popularne maltare, kojima pripada čitava plejada fudbalera popularnog Želje.

Prvi stan koji mi je dodijelila Republika Bosna i Hercegovina nalazio se u ulici koja se danas zbog blizine sjedišta vrhbosanske nadbiskupije naziva Kaptol, a još se u dobu agresije imenovala ulicom Radojke Lakić…

A onda kad su brđanske granate prepolovile moj lijepo ušuškani stan, preselio sam u sklonište, najprije ono u podrumu Pozorišta mladih, a onda u podrumski prostor ispod Kamernog teatra 55.

Potom mi je tadašnji šef SDP-a BiH dr Nijaz Duraković, dodijelio luksuzan stan u najelitnijem sarajevskom Naselju Sunca, ponad MUP-a, gdje mi je prvim susjedom bio Branko Mikulić, s jedne strane, a s druge strane proslavljeni španski borac Čedo Kapor…

Kad se pojavio predratni stanar, visoki komunistički funkcioner Jovica Lazarević, selim dobrohotnošću tadašnjeg načelnika Općine Stari Grad u srce Baš Čaršije u ulicu Ferhadija.

Kasnije sam nekoliko godina stanovao na Stupu, daleko od centra, ali u ulici dičnog imena velikog bosanskog prozaiste Vitomira Lukića…

Ljubav me odvela u Begrad u ušuškano mjestašce, predvorje Barajeva, imenom Stara a pezimenom Lipovica… Tu su napisane i brojne listine moje kolumne Periskop.

Svakojutarnji odlasci po kruh, mlijeko, voće i povrće, nadahnjuju me posebice ovim pramaljetnim atmosferama…

Tako prije dva-tri jutra mimohodom do obližnje prodavnice otkrio sam sjajan potez ovdašnjih komunalnih vlasti…

Ulice pored kojih prolazim, a koje su ranije bile označne sa Stara Lipovica od broja do broja, dobile su nove  table sve sa grbom grada Beograda, ali to ne bi bilo važno, da iznenađenje nije u nazivima dviju malih ulica koje padinom silaze na moju ulicu.

Prva, domu mi bliža, novim nazivom imenovana je Ulicom ruža…

Druga, pak, još mi ljepšim čini jutra nazivom biljke koju obožavam. Dakle, prolazim i pored Maslačkove ulice…

Neko je bio lucidan u Barajevu i nagradio stanovnike ovog prigradskog beogradskog naselja…

Naravno, one koji znaju i umiju snivati i na javi.

A kako ne snivati u ulicama koje nose nazive ruža i maslačaka?

Kad mi se eventualno neki susjed požali na neki komunalni ili bilo kakav problem, strast nezadovoljstva smiriću lako..

Poslati ću ga u ulice maslačaka i ruža.

Radujem se svakom novom danu u Staroj Lipovici jer prolazim pored tako poetičnih ulica…

Ulice Ruža i Ulice Maslačaka.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Tri slike s Ivicom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Grbavicu je obavila tuga, ali i sve stadione u BiH i na teritoriji Jugoslavije.Oči je zanavijek sklopio naš Švabo, naš Štraus, najbolji matematičar među fudbalerima i najbolji fudbaler među matematičarima. Mirno spavaj Švabo. Bio si i ostao pojam veličine u svakom pogledu

 

Slika prva

Događaj iz Slovenjskih Konjica. Na pripremama sam prve momčadi fudbalskog kluba Željezničar iz Sarajeva kao dopredsjednik kluba i glasnogovornik. Trener je Amar Osim. Radi se o trofejnoj generaciji, koja je u nizu osvajala bh fudbalske šampionate i kupove…

Odličan organizator, generalni sekretar kluba u to doba, a inače i sam, svojedobno, prvotimac popularnog Želje, Brković, precizno je sve organizirao, pa tako i dolazak najveće legende Želje svih vremena.

Popularni Švabo stigao je u Konjice iz Graca. Ostali smo u razgovorima dugo u noć, tačnije dočekali smo zoru. Nespornim autoritetom Ivica je svakoj temi nametao odgovarajući ton, nije dopuštao nikome da govori netačnosti niti o pojedinim nogometašima, niti o pojedinim sportskim događajima. A udaljiti se od stola dok za njim sjedi Štraus sa Grbavice bilo je krajnje nepristojno.

Ivica Osim je preciznošću vrsnog matematičara analizirao i sportske, ali i političke događaje…

Slika druga

Bio je redoviti posjetitelj operne produkcije Narodnog pozorišta Sarajevo, uvijek elegantan u besprijekornom tamnom odijelu, u pratnji vjerne mu i požrtvovane supruge Asje. Bio je i te noći u gledalištu Kuće na Obali. Po završetku predstave koju je režirao Vlado Štefančić sišli smo nas trojica u popularni podrumski kafe Narodnog pozorišta. Osim je rijetko pronicljivo analizirao neposredno gledanu predstavu.

Potom je raspoloženi Švabo ispričao kako je, a već tada je nosio dres prve momčadi Željezničara, skakao na vagone voza koji je išao iznad stadiona Grbavica i sa svojom ,,maltarskom“ družinom (Malta je dio Sarajeva) izbacivao drva, koja je onda sarajevska sirotinja skupljala kao najdragocjeniji dar za svoje peći i šporete. I još, veli tada Osim: ,,Bili smo ljuti na mašinovođu kad bi naglo ubrzao…” Ta slika Osimove solidarnosti govori sve…

Slika treća

Skupljeni u skloništu u Sarajevu, još nenaviknuti na granate i snajpere, slušamo vijesti. Iz Beograda javljaju da je trener FK Partizan Ivica Osim na pres konferenciji zahvalio Partizanu, sa kojim je osvojio i Kup Jugoslavije i kazao nezaboravnu rečenicu „da ne može više ostati u Beogradu jer je rat u njegovom Sarajevu i njegovoj Bosni i Hercegovini!”

Ove tri slike za mene osobno oslikavaju ljudsku uspravnost Ivice Osima, velikog fudbalera, matematički proračunatog stratega, dogradonačelnika Sarajeva, tvorca evropskog Šturma, selektora Jugoslavije i Japana.

Grbavicu je obavila tuga, ali i sve stadione u BiH i na teritoriji Jugoslavije.

Oči je zanavijek sklopio naš Švabo, naš Štraus, najbolji matematičar među fudbalerima i najbolji fudbaler među matematičarima.

Mirno spavaj Švabo. Bio si i ostao pojam veličine u svakom pogledu.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Životopis žene uzdignute glave

Objavljeno prije

na

Objavio:

Židovka, rođena u Mađarskoj, djetinjstvo provela u Sarajevu, ilegalka, skojevka, partizanka, golootočanka, urednica u „Vijesniku”, Eva je Grlić u ustaškim pogromima izgubila prvog supruga, a njen drugi muž, znameniti filozof, profesor estetike zagrebačkog sveučilišta, bio je, kao i ona, zatočenik Golog Otoka. Ova hrabra žena, inače majka dvoje djece – sin Rajko vrsni  režiser, kćerka sveučilišna profesorica – smogla je  snage da oluje svoga života opiše na stranicama knjige „Sjećanja i neobjavljene priče“

 

Iako nije uobičajeno da u Periskopu pišem recenzentsku bilješku o nekoj knjizi, ovog puta motiviran sam napisati da bih skrenuo pozornost na neobičan životopis, pogotovo u ovim našim vremenima kada većina ljudi kalkulirajući ide kroz život povijene kralježnice.

Žurnalist Eva Grlić spada u onu manju skupinu osoba što ih gorak i najvećim dijelom iznimno tegoban život nije uspio natjerati da kleknu i mole, da se ponižavaju ili da na bilo koji nečastan način prelaze etape svoga življenja.

Židovka, rođena u Mađarskoj, koja je djetinjstvo provela u negdanjem Sarajevu, ilegalka i skojevka, partizanka, golootočanka, urednica u zagrebačkom „Vijesniku“, Eva Grlić je  u ustaškim pogromima izgubila prvog supruga, a njen drugi muž, znameniti filozof i profesor estetike zagrebačkog sveučilišta bio je, kao i ona, zatočenik Golog Otoka…

Unatoč svakovrsnim šikaniranjima i nanesenim bolima i uvredama, ova je hrabra žena, inače majka dvoje djece, od kojih je sin Rajko vrsni filmski režiser, a kćerka sveučilišna profesorica, smogla snage da sve oluje svoga života opiše na stranicama knjige Sjećanja i neobjavljene priče.

Sad stižemo do jedog od značajnih motiva za objavljivanje ovoga teksta…

Veoma mali, gotovo nepostojeći broj izdavača, danas ima hrabrosti izdavati knjige poput ove. Ali, odvažni i svjesni ljudi, na nesreću malobrojni, postoje i u našem dobu. Dragan Stojković sa svojom izdavačkom kućom Most art Jugoslavija izdaje iznimno intrigantnu literaturu, svjesno se kloneći bilo kakvog komercijalnog rezona. Otmen duhom, Stojković bira knjige koje će objaviti po svojim visokim moralnim, etičkim, sociološkim, antropološkim i istorijskim kriterijuma i time ne dozvoljava da Srbija ostane uskraćena za bisere istine o nama samima. Suočavanje s prošlošću, ono što čitava država i njen aparat ne želi započeti više od trideset godina, Stojković, kao izdavač, svojim odabirom objavljenih knjiga kontinuirano čini u istom tom periodu. Tako je čitateljstvu priredio i ovu „gozbu“ štampajući životopis Grlićeve. I ne samo životopis, koji zaprema prvi dio knjige, nego i nekoliko priča, koje je Grlićeva vrlo nadahnuto napisala, opet koristeći svoja sjećanja, a dokazujući da vješto barata i literarnošću, koja u ovom pasažu knjige izrazito dominira. Početak i kraj knjige Grlićeva posvećuje gradu Sarajevu donoseći svoja sjećanja na djetinjstvo, a potom, na period međuraća i poraća. Jarke su njene asocijacije, ali i temeljite slike uspomena na Židove Sarajeva. Dominantnim se ipak doima prikaz obiteljskih prilika.

Grlićeva markantno portretira supruga, filozofa Danka Grlića i njihovu ljubav potvrđivanu u surovim godinama siromaštva. Rijetko lucidna zapažanja daje o „korčulanskoj“ školi te njenim protagonistima.

Da je napisala samo priče o nekoliko svojih prijateljica i njihovim sudbinama, bio bih osupnut načinom kako iz dokumentaog iznimno vješto prelazi u sloj imaginacijskog i meditativnog.

Kada netko ima snage, ipak u svojim poznim godinama tako moćno svjedočiti o praktično tri epohe svoga života, bez bonaca, stalno u olujnim vihorovima, onda je to ravno podvižništvu. Eva Grlić ovom knjigom to čini dignitetno, na način da istinom potire mnoge izmišljotine i laži.

U tom smislu njen objektivizam i neostrašćenost, mirni tok pogleda na paklenske golootočke muke, odraz je rijetke samosvjesti i sigurnosti u istine koje donosi na svjetlost dana.

Ovo je knjiga žene visoko uzdignute glave, koju život nije mazio već šibao na najsurovije načine, a koja je svemu prkosila ponekad i nevjerojatnom vedrinom.

Knjiga na ponos malom – a velikom izdavaču iz Zemuna!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo