Povežite se sa nama

PERISKOP

Zaboravljeni klasik

Objavljeno prije

na

Boravak u Herceg Novom bio je i prigoda za susret sa rodbinom uglednog crnogorskog slikara Đorđija Bate Pravilovića. Naravno, i sa dijelovima slikarskog opusa ovog klasika crnogorske umjetnosti, koji su ostali kod slikarevih rođaka… Međutim, izravan povod za ovaj tekst je nevjerovatni zaborav koji prekriva čitave opuse iznimnih umjetničkih veličina južnoslavenskih prostora. Tom zaboravu, nažalost, pripada i način na koji kulturna historija, ali i najznačajnije osobe kulturne politike u Crnoj Gori, pristupaju djelu umjetnika za kojeg se, za života njegovog tvrdilo da je rodonačelnikom nadrealizma u crnogorskoj likovnoj umjetnosti. Da su samo čitali svojedobne kritičke opservacije Olge Perović, stvarnoga autoriteta u historiji umjetnosti i likovnoj kritici, morali bi se zamisliti nad vlastitom nesenzibilnošću za evropski relevantan Pravilovićev opus: ,,Likovni rukopis Pravilovićev je bio oduvijek kultivisan, renesansno lazuran, siguran…njegova emocija je iskazana znalački, upečatljivim slikarskim jezikom. Ne može se reći što je u njegovom djelu dominantno: realistička potka, nadrealistička maštovitost, apstraktni kolorit, tajnovita atmosfera, neobična ikonografija, obilje detalja, upečatljivost simbola. Sve te karakteristike uspješno spojene u najboljim radovima čine jednu originalnost po kojoj Praviloviću pripada jedno od najistaknutijih mjesta u savremenoj crnogorskoj likovnoj umjetnosti…”

Tako je 1999. godine, u povodu Pravilovićeve izložbe na Herceg festu u Herceg Novom pisala Perovićeva… Nažalost, današnje kulturne sveznalice u regionu rijetko ili nikako koriste iskustva negdanjih korifeja, znalačkih čitača likovnoga pisma pojedinih istinskih umjetnika… No, to je i nevažno kad se pogledaju gabariti Pravilovićevoga opusa, koji se sam izborio sa zaboravom, neznalaštvom i neselektivnošću onih koji pretendiraju da su znalci likovne umjetnosti danas. U ovom tekstu zadovoljiću se da progovorim tek o nekoliko karakterističnih Pravilovićevih slika, kao snažan odgovor na današnju šutnju koja prekriva čitave slojeve Pravilovićevog vrsnoga opusa.

Gotovo amblematskom smatram sliku Sahrana.

Na toj slici rijetke ekspresivnosti Pravilović donosi motiv žene, koja je krenula na vlastiti pogreb… Cijelim prizorom dominiraju kovitlaci nevremena, kao dubokoga unutarnjeg slikarsko-poetskoga solilokvija… Kao apokaliptički ples boja doima se nebo nad kolonom sahrane… Sjeni zapravo promiču ovom slikom predapokalipsisa, a umjetnik gotovo realistično oslikava detalj buketa grobljanskog cvijeća, u rukama jedne od sudionica pogrebne povorke… Dostojanstveni hod žene koja ide za vlastitim mrtvačkim kovčegom, opet kao svojevrsna sjen, dat je poetikom temeljne ekspresije slike, a uzani put kao da više ide izravno u nebo nego li koncu grobišta…

Sva dramatika slikarevog odnosa prema smrti i oblicima njene dramatske ritualizacije kroz pogreb dominantom je ove rijetko potresne umjetnikove poetske evokacije koliko na ženu, jednako i na ritual sahrane…

Nevjerovatno dojmljiv je kompozicijski narativ Pravilovićeve slike Rose, koja je podijeljena na dio naseobina datih snažnim jarkim koloritom, crtački artikuliranih kao klasični dječiji crtež, donji dio nekog umrtvljenog crnog larga, gdje su ptice gotovo omamljene, kao odsjaj plana iznad naseobine, u kojima dominira bijela boja ptice sa rafiniranjem crvenim detaljima, zapravo krvavim sjenčenjima ptica kao svojevrsnim likovnim predskazanjem…

Na slici Baloni kao da je umjetnik u rijetko sinhronom, bogatom tonalitetu boja dao sliku svojevrsnog Tvorca, pa i neke moguće asocijacije na hristijanski logicizam slikajućii lik novorođenčeta u središnjem balonu. Na ovoj slici je snažno ispoljena linija simbolizma u Pravilovićevom stvaralaštvu…

Na slici General Pravilović je u prizoru u kojem majmunoliki čovjek sebe u ogledalu vidi kao generala dao farsično-groteskalni odnos prema stvarnosti koju je živio…

Pravilović je rođen na Cetinju 1925. Nosilac je niza prestižnih nagrada, priznanja i odličja: Trinaestojulske nagrade, Nagrade Saveza boraca, Nagrade Salona ,,13. novembar”, zatim nagrade Memorijala Nadežda Petrović, Ordena zasluga za narod sa srebrenim vijencem i Ordena zasluga za narod sa zlatnim vijencem. Izlagao je u Delhiju, Klužu, Beogradu, Zagrebu, Dubrovniku, Torontu, Herceg Novom, Budvi, Nikšiću, Rimu, Parizu, Kopenhagenu…

Slikar, koji je domovinu Crnu Goru proslavljao diljem svijeta, ostavio je trag i u sistemu likovnog obrazovanja kao profesor slikarstva…

Već dugo nismo vidjeli ozbiljnu retrospektivnu izložbu ovoga slikara čiji opus to itekako zaslužuje!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Luko

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ovaj Periskop posvećujem Luki Paljetku, pjesniku od Grada, umjetniku koji u današnjoj Hrvatskoj nema ono mjesto koje mu prema njegovim djelima pripada, ali kojeg će povjesnice čarobnog Dubrovnika  pozicionirati u rangu Gundulića i Držića

 

Nostalgično vezan za vedute Grada podno Srđa, ali poglavito za dubrovačke umjetnike, one koji grad čine Gradom (u prevodu: nekadašnjom Dubrovačkom republikom!) u Periskop hoću unijeti moj više nego skromni zapis o akademiku Luku Paljetku, PJESNIKU OD GRADA…

Prijatelju i umjetniku koji, u današnjoj po mnogo čemu nakaradnoj Hrvatskoj, nema ono mjesto koje mu prema njegovim djelima pripada, ali kojeg će povjesnice ovoga čarobnog grada pozicionirati u rangu Gundulića i Držića. Presretan što pjesnika Luku lično poznajem zapisujem neku samo meni pristajuću bilješku o toj pjesničkoj i intelektualnoj gromadi. Dakle, sve je počelo od Nečastivog iz ruže da bi se nastavilo iznimnom dramskom ,,draperijom” Tri farse, pa Jutarnjom kockom, Na rubu tijela,Slikama sa izložbe, Nevenkom Arbanas, Pjesnima na dubrovačku, Hrvatskim temama, Pojmovnikom malog čovjeka, Lapadskim sonetima Iva Vojnovića, Sastavljanjem Orfeja, Skrovitim vrtom, Crnom kronikom, Nevidljivom zastavom… Pjesnik Luka autor je i sjajne replike na Šekspira, dramskim tekstom Poslije Hamleta, a njegova dječja pjesmarica Miševi i mačke naopačke neprevaziđena je u versovanom tvoraštvu za najmlađe i ne samo u Hrvatskoj.

Ovaj pjesnik, a briljantni prevodilac Šekspira, Bajrona, Vajlda, Đojsa, Prešerna po mom sudu je i dalje prvi redatelj u južnoslavenskom lutkarstvu… Režirajući svojedobno njegovu adaptaciju Šekspirovih Soneta na festivalu Splitsko ljeto osjećao sam se artistički iznimno nadmoćno jer sam se svakim novim pokretom i mizanscenom poklanjao uistinu renesansnom čudesnom Luki, koji je svoj doktorat vezao za hrvatskog književnika Antu Cetinea.

Drugujući godinama sa pjesnikom Lukom učio sam i saznavao tajne jedne čudesne poetike pisca koji je bez stvarnoga premca i u oblasti enologije na ovim našim zemljopisnim i literarnim paralelama i meridijanima. Nikada se posljednjih godina nisam radovao nekoj nagradi kao onoj koja je u Mostaru VELIKOM LUKI dodijeljena… Nagrada imenom velikog Alekse Šantića velikom Luki. Okončavam ovaj zapis porukom: živi što duže veliki Luka i čini nam dane i noći šekspirijanski veličajnim!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Nijemi pred tradicijom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Okamenjenost u tradicionalnim šemama neće donijeti čestitu revalorizaciju Šantićevog književnog svijeta, a ponajmanje atraktivnost programskih sadržaja. Šantić je bio pjesnik cijelog Mostara, vizionar zajedničkog života, a to što se njime danas bave ljudi suženih vidika, i isključivo jednoj nacionalnoj komponenti okrenutih postupaka krupno je ne samo kulturno, već i političko pitanje

 

Pogledao sam program ovogodišnjih Šantićevih večeri poezije. Kao rođeni Mostarac, kao čovjek koji je dobar dio godina proveo u negdanjem čarobnom Mostaru, bio sam iznimno tužan. Jer poštovanje blistave književne i umjetničke tradicije grada na Neretvi i Radobolji ne znači idolopoklonstvo prema toj istoj tradiciji već njenu nadgradnju, njenu suvremenu refleksiju… Toga nažalost nema ni u naznakama u programu ovogodišnje manifestacije, niti u programima godina koje smo „odživjeli”.

Zboriti danas o književnom monumentu Alekse Šantića, u najmanju ruku je neukusno „prežvakavajući” manje ili više uspjele osvrte i kritike o najvećem pjesniku Mostara i Hercegovine. To je i svojevrsna negacija Aleksine pjesničke izvrsnosti. Šantić je u svome dobu bio profet koji je daleko vidio i koji ni sam nije robovao tradiciji. Dapače, i kao pjesnik, ali i kao zborovođa Gusala stalno je promicao avangardni pristup umjetničkom životu u svome Mostaru. Toga očito nisu svjesni naivni apologeti njegovoga djela rodnom mu gradu. Ubijeđen sam da je živ, i sam bi Aleksa rastvorio dveri Šantićevih večeri i za djelo internacionalno najpotvrđenijeg mostarskog književnika Predraga Matvejevića, za Aleksinog suvremenika Svetozara Ćorovića, za suvremenika našega sa apatridskom nimalo sretnom sudbom i londonskom adresom Milenka Mišu Marića, pa za pjesnika neponovljivih Mostarskih kiša akademika Peru Zupca…

Mogao bih ovako nabrajati unedogled… Jer kada će se ova manifestacija „sjetiti” velikog Ilije Jakovljevića, nendmašnog nakladnika Ihsana Ice Mutevelića, velikih redatelja i glumaca koji su teatarski sjajno imaginirali Šantićev svijet. Nevjerojatna je ta mostarska književna tradicija i izdavaštvo (Pher i Kisić don Miličevć). Bez ikakve ambicije da kritiziram, imam potrebu ponovno ukazivati da okamenjenost u tradicionalnim shemama neće donijeti čestitu revalorizaciju Šantićevog književnog svijeta, a ponajmanje atraktivnost programskih sadržaja. Šantić je bio pjesnik cijelog Mostara, vizionar zajedničkog života, a to što se njime danas bave ljudi suženih vidika i isključivo jednoj nacionalnoj komponenti okrenutih postupaka, krupno je ne samo kulturno, već i političko pitanje. Kao što su moji i don Miličevi i Ivan Frano Jukić, ništa manje nisu Hamza Humo i stari pjesnici što su stvarali na arapskom jeziku.

Na tradiciju i suvremenost treba gledati širinom Aleksinih dalekozornih pogleda.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Diplomata

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ovaj Periskop posvećujem bosanskohecegovačkom diplomati dr Nerkezu Arifhodžiću, koji je bio veleposlanik i bivše nam zajedničke Jugoslavije i, naravno, Bosne i Hercegovine. Samo onaj ko pročita Arifhodžićevu knjigu Vapaj agnostika Svemogućem može imati uvide u široku domoljubnu angažiranost dr Arifhodžića

 

Oduvijek sam imao osobito poštovanje za posao i angažman ambasadora, ali i drugog diplomatskog osoblja, naročito onih nositelja diplomatskog portfelja koji su u svojim vremenima bili virtuozi ove, nimalo lake i jednostavne profesije… Moji „reperi” za tu uspješnost su bili i Ivo Andrić, pa Miloš Crnjanski, a poglavito Koča Popović, koji je ambasadorskim frakom zamjenio uniformu partizanskog legendarnog komandanta…

Dakako, bilo je i mojih suvremenika, koji su plijenili moju pozornost. S puno razloga bilježim rad prvog poratnog ambasadora Republike Srbije u Bosni i Hercegovini Grujice Spasovića koji je zaorao duboku brazdu prijateljstva i suradnje među narodima i državama.

Međutim, ovaj Periskop posvećujem bosanskohecegovačkom diplomati dr Nerkezu Arifhodžiću, koji je bio veleposlanikom i bivše nam zajedničke domaje Jugoslavije i, naravno, Bosne i Hercegovine. Samo onaj ko pročita Arifhodžićevu knjigu Vapaj agnostika Svemogućem može imati uvide u široku domoljubnu angažiranost dr Arifhodžića…

Sin uglednog akvareliste Fuada Arifhodžića, uglednog sarajevskog antifašiste, nije mogao nego nastaviti očevim stopama čuvanja antifašističkih tekovina u BiH, što mu je samo donosilo „negativn epoene” kod nacionalistički orijentiranih vlasti u Sarajevu.

Ambasador, koji je na početku agresije na BiH fizički branio i čuvao bosanskohercegovačku ambasadu u Tunisu, i danas pokazuje svoj patriotizam i opredijeljenost za BiH utemeljenu na avnojevskim i zavnobihovskim principima. Aktivno protagorajući antifašizam, Nerkez Aifhodžić ne ustaje i od čuvanja i njegovanja usopomena na briljantno akvarelističko pismo svoga oca Fuada Arifhodžića. Zato se nije čuditi da su promociji njegove obimne (800 stotina stranica) knjige Vapaj agnostika Svemogućem nazočili i takvi autoriteti diplomacije na priliku Budimira Lončara i dr Harisa Silajdžića i, naravno dali svoj pozitivan i komplimentaran pravorijek!

Nekez je Arifhodžić za mene simbol ambasadorskog visokog profesionalizma i visoke aristokracje! Pravi istinski diplomat usred današnje i ovakve Bosne i Hercegovine.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo