Povežite se sa nama

PERISKOP

Zaboravljeni klasik

Objavljeno prije

na

Boravak u Herceg Novom bio je i prigoda za susret sa rodbinom uglednog crnogorskog slikara Đorđija Bate Pravilovića. Naravno, i sa dijelovima slikarskog opusa ovog klasika crnogorske umjetnosti, koji su ostali kod slikarevih rođaka… Međutim, izravan povod za ovaj tekst je nevjerovatni zaborav koji prekriva čitave opuse iznimnih umjetničkih veličina južnoslavenskih prostora. Tom zaboravu, nažalost, pripada i način na koji kulturna historija, ali i najznačajnije osobe kulturne politike u Crnoj Gori, pristupaju djelu umjetnika za kojeg se, za života njegovog tvrdilo da je rodonačelnikom nadrealizma u crnogorskoj likovnoj umjetnosti. Da su samo čitali svojedobne kritičke opservacije Olge Perović, stvarnoga autoriteta u historiji umjetnosti i likovnoj kritici, morali bi se zamisliti nad vlastitom nesenzibilnošću za evropski relevantan Pravilovićev opus: ,,Likovni rukopis Pravilovićev je bio oduvijek kultivisan, renesansno lazuran, siguran…njegova emocija je iskazana znalački, upečatljivim slikarskim jezikom. Ne može se reći što je u njegovom djelu dominantno: realistička potka, nadrealistička maštovitost, apstraktni kolorit, tajnovita atmosfera, neobična ikonografija, obilje detalja, upečatljivost simbola. Sve te karakteristike uspješno spojene u najboljim radovima čine jednu originalnost po kojoj Praviloviću pripada jedno od najistaknutijih mjesta u savremenoj crnogorskoj likovnoj umjetnosti…”

Tako je 1999. godine, u povodu Pravilovićeve izložbe na Herceg festu u Herceg Novom pisala Perovićeva… Nažalost, današnje kulturne sveznalice u regionu rijetko ili nikako koriste iskustva negdanjih korifeja, znalačkih čitača likovnoga pisma pojedinih istinskih umjetnika… No, to je i nevažno kad se pogledaju gabariti Pravilovićevoga opusa, koji se sam izborio sa zaboravom, neznalaštvom i neselektivnošću onih koji pretendiraju da su znalci likovne umjetnosti danas. U ovom tekstu zadovoljiću se da progovorim tek o nekoliko karakterističnih Pravilovićevih slika, kao snažan odgovor na današnju šutnju koja prekriva čitave slojeve Pravilovićevog vrsnoga opusa.

Gotovo amblematskom smatram sliku Sahrana.

Na toj slici rijetke ekspresivnosti Pravilović donosi motiv žene, koja je krenula na vlastiti pogreb… Cijelim prizorom dominiraju kovitlaci nevremena, kao dubokoga unutarnjeg slikarsko-poetskoga solilokvija… Kao apokaliptički ples boja doima se nebo nad kolonom sahrane… Sjeni zapravo promiču ovom slikom predapokalipsisa, a umjetnik gotovo realistično oslikava detalj buketa grobljanskog cvijeća, u rukama jedne od sudionica pogrebne povorke… Dostojanstveni hod žene koja ide za vlastitim mrtvačkim kovčegom, opet kao svojevrsna sjen, dat je poetikom temeljne ekspresije slike, a uzani put kao da više ide izravno u nebo nego li koncu grobišta…

Sva dramatika slikarevog odnosa prema smrti i oblicima njene dramatske ritualizacije kroz pogreb dominantom je ove rijetko potresne umjetnikove poetske evokacije koliko na ženu, jednako i na ritual sahrane…

Nevjerovatno dojmljiv je kompozicijski narativ Pravilovićeve slike Rose, koja je podijeljena na dio naseobina datih snažnim jarkim koloritom, crtački artikuliranih kao klasični dječiji crtež, donji dio nekog umrtvljenog crnog larga, gdje su ptice gotovo omamljene, kao odsjaj plana iznad naseobine, u kojima dominira bijela boja ptice sa rafiniranjem crvenim detaljima, zapravo krvavim sjenčenjima ptica kao svojevrsnim likovnim predskazanjem…

Na slici Baloni kao da je umjetnik u rijetko sinhronom, bogatom tonalitetu boja dao sliku svojevrsnog Tvorca, pa i neke moguće asocijacije na hristijanski logicizam slikajućii lik novorođenčeta u središnjem balonu. Na ovoj slici je snažno ispoljena linija simbolizma u Pravilovićevom stvaralaštvu…

Na slici General Pravilović je u prizoru u kojem majmunoliki čovjek sebe u ogledalu vidi kao generala dao farsično-groteskalni odnos prema stvarnosti koju je živio…

Pravilović je rođen na Cetinju 1925. Nosilac je niza prestižnih nagrada, priznanja i odličja: Trinaestojulske nagrade, Nagrade Saveza boraca, Nagrade Salona ,,13. novembar”, zatim nagrade Memorijala Nadežda Petrović, Ordena zasluga za narod sa srebrenim vijencem i Ordena zasluga za narod sa zlatnim vijencem. Izlagao je u Delhiju, Klužu, Beogradu, Zagrebu, Dubrovniku, Torontu, Herceg Novom, Budvi, Nikšiću, Rimu, Parizu, Kopenhagenu…

Slikar, koji je domovinu Crnu Goru proslavljao diljem svijeta, ostavio je trag i u sistemu likovnog obrazovanja kao profesor slikarstva…

Već dugo nismo vidjeli ozbiljnu retrospektivnu izložbu ovoga slikara čiji opus to itekako zaslužuje!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Kad su golubovi umirali

Objavljeno prije

na

Objavio:

Naišao sam u svojoj kućnoj knjižnici na briljantnu monografiju u kojoj je pjesnički i likovno tretirano stradanje Dubrovnika u posljednjoj agresiji. Feđa Šehović, alias Raul Mitrović, napisao je prozno-poetske cjeline od kojih vam zastane dah. Sabrat mu po dubrovštini i izvrstan slikar dubrovački Lukša Peko, nije se ni trudio da samo slijedi gospara Feđu; crtačkom vještinom koja bi i u Parizu bila na cijeni slikao je bol

 

U civiliziranom svijetu često, a u nas tako rijetko, izdaju se pjesničko-slikarske monografije. Već omotnicom korica dobiva se u vizualnom smislu tužan prolog za ono što slijedi iza tih korica.

Naišao sam u svojoj kućnoj knjižnici na briljantnu monografiju u kojoj je pjesnički i likovno tretirano stradanje Dubrovnika u posljednjoj agresiji na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Feđa Šehović, alias Raul Mitrović, napisao je prozno-poetske cjeline od kojih malo-malo pa vam zastane dah.

Sabrat mu po dubrovštini i izvrstan slikar dubrovački Lukša Peko, nije se ni trudio da samo slijedi gospara Feđu; crtačkom vještinom koja bi i u Parizu bila na cijeni slikao je bol! Da, iz njegovih prikaza dubrovačkog pakla na likovni način viče, urla, pretvara se u golemi krik, taj četničkim streljivom izubijan umilni Dubrovnik. Grad! I postojano stoji uspravan i odolijeva divljacima i divljačkoj energiji…

Gledam nad krevetom drage žene u sarajevskom nam stanu središnju kuću arkadijskog Straduna kako gori i lipsava pod udarima bombi, pokopa i oproštaja.

A maestro Lukša Peko svaki je lijepo obrađeni kamen dočarao da potencira tu nehumanost, to ljudožderstvo, to zgradožderstvo, što se na Grad spustilo s brda okolnijeh… Nikad ranije u Gradu bilo nije, ali naum da se sve civilizirano zapali, da se  draguljne, stoljećima čuvane stvari i relikvije, pak, ukradu. Sve to implicite u moćnu grafiju pretvorilo je majstorstvo Lukše Peke.

Taj dim crni, zloslutni, to nije dim, to gore ostaci godspodstva dubrovačkog, to gori i replika konte Iva Vojnovića, koji je znao kazati kod pokopa i oproštaja: Othodu gospari.

I pored dima svijetla je grafija Pekova. Svijetla je Pekova slika kao lice moje Svetlane, jer niti Grad niti Svetlana nikada se ničega stidjeli nisu, jer nisu imali radi čega.

U ovoj imperijalnoj mapi dvojice uglednih stvaralaca dah slobode izbija iz svake riječi, iz slike svake.

Zar nije fascinantno nadsvođen zločin kad o tom paklu veli prkosno Feđa: Plemenitost je kraljica ljudskih osobina, a plemeniti čovjek vitez iz knjiga i života, koji nas svojim dobrim djelima štiti i ushićuje…

Kad su golubovi umirali pjesnici Dubrovnika su pjevali, a slikari slikali…

U ovoj večeri sjećam se i golubova i pjesnika i slikara. Ta plemenitost duše i golubije i čovječije stanuje srećom i u ovoj mapi.

I pamtite kad su golubovi umirali nevini, u Dubrovniku nevinom…

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Žak ili o nedostajanju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Aca Popović je bio i ostao legendarna pojava srpske i jugoslovenske drame. Prije svega zato što je u svojoj generaciji bio književnik koji je jedini znao napisati istinski dijalog, rijetko životan, gotovo zahvaćen iz prijesnoga života, naturalističan koliko treba, a blago stiliziran u dosluhu s tadašnjim tendencijama u savremenom teatru

 

Već duže vrijeme razmišljam o permanentnom kadrovskom i ostalom siromašenju južnoslavenskih kultura uopšte. Ipak, najsnažnije tu devastaciju ukupnog kulturnog prostora osjećam kroz nestanak markantnih ličnosti, koje su svojim djelima omogućavale kontinuitet naših priključaka evropskim civilizacijskim tokovima. Jedna od takvih ličnosti, koja manjka u našim kulturama, svakako je Aleksandar Popović Žak, komediograf, istinski veličanstveni pisac, ali i svojevrsna kulturna pojava i kulturološka činjenica.

Njegov književni opus, koji je na reprezentativan način spašen od trajnog zaborava zahvaljujući Verzal presssu i Vojnoizdavačkom zavodu iz Beograda, više je nego markantan.

Dramski tekstovi Ljubinko i Desanka, Čarapa od sto petlji, Sablja dimiskija, Smrtonosna motoristika, Razvojni put Bore Šnajdera, Utva ptica zlatokrila, Krmeći kas, Druga vrata levo, Bela kafa, Mrešćenje šarana, Kus petlić, Pazarni dan, Kape dole, Mravlji metež, Tamna je noć, Komunistički raj samo je dio opusa ovog ne samo teatarskog autora, nego i TV scenariste. Žak Popović bio je uz Branislava Nušića najizvođeniji dramski autor u Jugoslaviji.

Pisao je odlične tekstove i iz oblasti dječije književnosti, a autor je i nekoliko proznih djela. Na omotu njegovog antologijski intoniranog skupa dramskih tekstova izdavač je imao potrebu da zapiše i ovo: …Sa stanovišta pozorišne umetnosti Popović je prevratnički pisac, njegovom pojavom sredinom šezdesetih godina evazivna, ezopovska dramaturgija ustupila je mesto dramaturgiji otvorene forme i asocijacija. Gledaocima je ponudio bogatstvo leksike i srpskog jezika, dubinski uvid u karakteristike mentaliteta…

Aca Popović je bio i ostao legendarna pojava srpske i jugoslovenske drame. Prije svega zato što je u svojoj generaciji bio književnik koji je jedini znao napisati istinski dijalog, rijetko životan, gotovo zahvaćen iz prijesnoga života, naturalističan koliko treba, a blago stiliziran u dosluhu s tadašnjim tendencijama u savremenom teatru. Znao je Žak, obrazovan i izvorno talentovan, naći mjeru da njegovo dopadanje publici iz čijih života je crpio inspiraciju bude u dobrom odnosu s kritikom, koja je tih godina bila pod permanentnim uticajem evropskih trendova.

Mudar, a ne tek i samo predestiniran da piše odlične dramske i komedijske dijaloge, Popović s bogatim životnim iskustvom, koje nije mašila ni golootočka sudba, inteligentno je pronicao u život oko sebe, unoseći u svoje dramske tekstove sočan srpski jezik, posebice iz prigradskih sredina.

Zašto ovaj pisac, vezan za srpski ambijent, ali po dramatskoj orkestraciji evropski dramatičar par excellence, nije na evropskoj teatarskoj sceni dobio značaniju poziciju, zasluga je neaktivnog srpskog i jugoslovenskog rediteljstva, velikim dijelom neinventivnog da prepozna njegove suštinske vrijednosti.

Zaslužio je to prije svega po svojim izvanredno ispisanim dijalozima, koji su velikoj plejadi glumaca pružili priliku da budu veliki, prije svega radi dobro ispisane dijaloške fakture, a tek onda radi njihove manje ili više uspješne scenske interpretacije.

Čast režiseru i profesoru Egonu Savinu, koji čestito vodi lične borbe da Žak Popović bude i danas, kao i mnogo godina ranije, prisutan i teatarski aktualan u svim južnoslavenskim sredinama.

Zato, profesore Savin, moj šešir dolje!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Stil kao suština

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svjestan postepenog nestanka duhovnosti, izrabljenosti čovjeka do krajnjih granica, nemoći da se intelektualnom energijom nadmaši rastući priimitivizam koji vodi socijalnom grču, slikar ne ostaje ravnodušnim promatračem niti slikarom veselih sličica i umilnih prizora

 

Sarajevski slikar Borko Močević izlazi pred likovnu publiku, ne samo za njega već u mnogo širim razmjerama, projektom kojeg naziva Autoportret. Kažem projektom, zapravo tražeći i ne nalazeći adekvat jezičke supstance za ono što nam je priredio ovaj talentirani i nadahnuti slikar kroz dvadeset platana velikog formata.

Močević je izveo Autoportret iz dva suštastveno povezana dijela. U prvom, pak, on crtački moćno donošenjem finih naznaka unutarnje psihologije portretira ličnosti za koje tvrdi da su veoma bitno uticali na njegov artistički uspon i krajnje rezultante njegovih umjetničkih traganja…

Tu su od klasika jugoslovenske književnosti i najvećeg našeg komediografa Branislava Nušića, preko pjesnika Duška Trifunovića, slikarskog barda profesora Radenka Miševića, pisca i slikara Mome Kapora, fudbalera i fudbalskog pedagoga Branka Stankovića, teatarskog i filmskog glumca Bekima Fehmiua, pa sve do kritičara i pjesnika Vojislava Vujanovića.

Sve snažne posebnosti koje su praktično činile kulturnu, sportsku, društvenu u najširem smislu srčiku duhovnosti Jugoslavije, onoga s čime se većina nas bukvalno identificirala, onoga što je bila naša komparativna prednost u književnosti, slikarstvu, sportu, glumi u odnosu na druge europske i svjetske civilizacijske identitete. Svaki portret nosi poneku od duboko zapretenih unutarnjih karakteristika, što je Močević suptilno cizelirao u portretnoj sadržini… A, opet, svi zajedno, bez obzira kojoj sferi umjetnosti pripadaju i u kojim su vremenima svojim djelima oplemenjivali našu stvarnost, nose pečat snažne Močevićeve osviještenosti njihovim tvoračkim nezaboravima. Galerija je to odlično crtanih, psihološko krajnje produbljenih personaliteta.

Ovaj dio Močevićevog projekta snažno potcrtava njegov poglavito crtački talenat!

Naznačajnijim dijelom Močevićevog projekta smatram cerebralno premoćni slikarov svojevrsni aristički bijeg od surove, ničim obećavajuće sadašnjice. I u nekim ranijim traganjima Močević je rukama zaklonjeni pogled koristio kao umjetničko-društvenu metaforu svjevrsnog bijega savremenog čovjeka od sure današnjice, sociopolitičkih i inih opterećenja kojima smo u svakodnevlju podvrgnuti.

Ovoga puta slikar ovu temu daje kao odgovor na sjajne angažmane i društveno trajanje osoba koje su mu bile i ostale uzorima i vodiljama životnim i umjetnički zapretenim putevima.

Taj čudesni grč koji ruku na neki način izobličava je poenta slikarevog angažmana u sferama najšireg i najdubljeg humaniteta.

Močević ovim pokazuje rijetko angažiran umjetnički akt sav u funkciji temeljne čovjekoljubne ideje.

Snaga grča i nabrekle žile odslik su onoga što ne korespondira sa finom duhovnošću odličnika iz različitih oblasti života.

Svjestan postepenog nestanka duhovnosti, izrabljenosti čovjeka do krajnjih granica, nemoći da se intelektualnom energijom nadmaši rastući priimitivizam koji vodi socijalnom grču, slikar ne ostaje ravnodušnim promatračem niti slikarom veselih sličica i umilnih prizora.

Močević razantno, upravo u grču ruku, u zaklonjenosti pogleda da se ne gleda u surovost oblika liberalno kapitalističke kamarile daje suštinske odgovore svoga istinskog autoportreta.

Nismo imali i nemamo na ovaj suštastven način angažiranih likovnih umjetnika.

Treba konstatirati dosljednost stilskog pisma u svim dijelovima ovog složenog autorskog projekta. Tako da je projekat Močevićev trijumf koliko umjetničke imaginacije toliko i decentnog i krajnje dosljednog stila u umjetničkoj izvedbi Autoportreta.

Istinski veliki događaj u našoj recentnoj umjetničkoj zbilji.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo