Sintagma „globalno selo“ danas funkcioniše tako što slabe i siromašne države i narodi bezuslovno širom otvore granice jakim i bogatim državama i narodima. Te najmoćnije države, ostale države svijeta pretvorile su u svoje privatne pećine Kad oni kažu: „Sezame otvori se!“ ili „Sezame zatvori se!“– svaka država pred njima se otvara i zatvara kao pećina pred razbojnicima iz priče o Ali Babi

Lijepo je bilo vjerovati da je to istina i da će se svakom otvoriti svaka vrata na koja pokuca. Ali, zar se u to moglo sumnjati, kada je rečeno: „Pokucaj i – otvoriće ti se!“? Nikakvih ograničenja tu nema. Svejedno da li si bogat ili siromašan, moćan ili nemoćan, zdrav ili bolestan, mlad ili star, sa doktoratom ili nepismen, građanin države ili emigrant.  Ko god da si, kucni i otvoriće ti se! Vrata dvorca i skromnog prenoćišta, bolnice i gerijatrijske ustanove, univerziteta i osnovne škole, državne granice i azila za protjerane. Sva vrata ovoga svijeta samo čekaju na onog ko će na njih pokucati – tako je rečeno!

I lijepo bi nam bilo živjeti u takvom svijetu!  Toliko lijepo da su nas, od puste želje za takvim svijetom, u to još malo pa ubijedili. Za sada, ubjeđuju nas  deduktivnom logikom: sa opšteg na posebno. Moć deduktivne logike je više nego uvjerljiva i neodoljiva. U skladu s tom logikom, krenulo se otvaranjem najvećih vrata – vrata svijeta. Ako se sva vrata svijeta danas otvaraju mnogima, jednog dana će se otvoriti svima. Ko su ti „mnogi“? To su narodi, nacije, građani svih država svijeta.  Koja su to „sva vrata“? To su vrata svake države. Kao što je poznato, tokom cijele istorije vrata svake države bila su otvorena za njene građane, ali su se za građane svih ostalih država otvarala samo pod određenim uslovima. Govore nam: Tako je bilo nekada, danas više nije tako. Svijet se otvorio za sve narode, izbrisao granice i  pretvorio se u „globalno selo“. Kao što svako slobodno šeta selom u kom živi, tako danas svi narodi slobodno šetaju svijetom koji je postao njihovo zajedničko selo!

Na ovoj tezi da čovječanstvo danas živi u „globalnom selu”, promovisana je teorija da danas nijedan narod ili nacija ne mogu živjeti u izolaciji ni biti nezainteresirani prema onome što se događa drugom i drugdje. Naše „globalno selo“ postalo je toliko uzajamno zavisno i međusobno povezano da je mirni dijalog i poznavanje drugog istovremeno i način njegovog postojanja i uslov opstanka svih nas koji u ovom „globalnom selu“ živimo.

Međutim, u stvarnosti sintagma „globalno selo“ je lukavo smišljena podvala. To je lozinka, odnosno, ono što je danas poznato kao PIN kod. Funkcioniše tako što slabe i siromašne države i narodi bezuslovno širom otvore svoje granice kada ga ukucaju jakim i bogatim državama i narodima. Toliko je efikasan da su te najmoćnije države, sve ostale države svijeta pretvorile u svoje privatne pećine koje se otvaraju i zatvaraju čim se upotrijebi ovaj PIN kod. Kad oni kažu: „Sezame otvori se!“ ili „Sezame zatvori se!“– svaka država pred njima se otvara i zatvara kao ona pećina pred razbojnicima iz priče o Ali Babi. I jednako kao u priči, postaje njihova privatna riznica u koju ulaze kad hoće, iz koje uzimaju šta god hoće i koliko god hoće, isto onako kako to u spomenutoj priči, čine i razbojnici.

Razumije se samo po sebi da taj PIN kod ne otvara siromašnim i slabim državama vrata bogatih i moćnih država. Čak ni u priči Ali Baba i 40 razbojnika iz kultne riznice Hiljadu noći i noć, ova lozinka ne otvara kapije razbojnikovog dvorca! Anonimni pripovjedački genije jeste pustio uzde svojoj imaginaciji, ali je ostavio u sedlu svoj razum!

Ovaj svijet jeste postao „globalno selo“, ali samo za nekoliko seoskih kabadahija. U tom selu danas se sva vrata otvaraju i zatvaraju samo najmoćnijim razbojnicima kada ukucaju svoj PIN kod, umjesto one lozinke: „Sezame otvori/zatvori se!“ razbojnika iz bajke. Za sve ostale, mnoga vrata su ostala zatvorena. I još dugo će ostati zatvorena. Već odavno jedini PIN kod koji njima može pomoći jeste novac. Ako nema novca, PIN kod je nafta, zlato, strateške sirovine; ako nema ni toga, njihovo dostojanstvo, čast, sloboda, duhovni integritet.

Kada već moraš otvoriti kada ti na vrata pokucaju ovi razbojnici, gledaj da ti što rjeđe pokucaš na njihova vrata – ako je moguće, najbolje nikada. Kada ti treba nešto bez čega ne možeš – pokucaj na Božja vrata. Možda su to ona vrata na koje se mislilo kada je rečeno: „Pokucaj i – otvoriće ti se!“

Ferid MUHIĆ

Komentari

Sav naš život je sadržan u toj riječi! Smrt je uvijek blizu. Nesreća je u svakom trenutku uz nas. Mogućnost da se u narednoj sekundi pretvori u ruševine sve što imamo i da se raspadnu svi naši planovi, koliko god ih temeljito pripremali, sasvim je realna, najčešće pritajena ali uvijek prisutna

Probudio ga je cvrkut ptica. „Izgleda da sam na trenutak zadrijemao” – pomisli. Bila je subota, sredina maja. Slobodan dan. Veliki dan! Idealni uslovi da spusti svoj rekord na brdskoj stazi dugoj 5.355 metara, ispod tri minuta. Uzdao se u svoj Kavasaki, kao što je vjerovao svojoj smjelosti, vještini i iskustvu. Prije nego što krene, odlučio je da se par minut koncentriše. Legao je na klupu ispod krošnje jasena. Treperenje sunčevih zraka i sjenki u zelenilu mladog lišća, brzo ga je smirilo. Pjev udaljenog kosa uskladio se sa jaglijanjem slavuja u blizini i za trenutak ga uspavao. Osjetio se svjež i raspoložen. Otvorio je oči. Cvrkut se jasno čuo, ali to je bio cvrkut vrabaca. Umjesto krošnje jasena razigrane treperenjem sunčevih zraka i sjene u zelenilu mladog lišća, iznad glave je ugledao bijeli plafon. Svjetlo i cvrkut su dolazili kroz staklo prozora. Pogled prema prozoru kliznuo je preko bijelog čaršafa. Odjednom je shvatio: „Ja sam u bolnici!”

Sjetio se vrtoglavo brze vožnje, gmljavine svog Kavasakija, vremena 2’:54’’ dok je proletio kroz liniju na kojoj se postavljao cilj za brdske auto i moto trke. U trenutku vala radosti, s lijeve strane se uključivao gradski autobus i potpuno blokirao relativno usku brdsku stazu

Tu se sjećanje prekidalo. Kasnije je doznao da je punom brzinom udario u bok autobusa, preletio ga i pao na trotoar 17 metara daleko od mjesta sudara. Od siline udara, izletio je iz obje svoje espadrile, dok mu se s lijeve noge svukla i čarapa. Posebno jasno mu se urezalo vrijeme koje je proveo gledajući u svoja bosa stopala koja su virila ispod bolničkog čaršafa. Možda se cijeli minut premišljao koje stopalo će pokušati da pokrene prvo. Olakšanje koje je osjetio kada su se pokrenula oba stopala bilo mu je nemjerljivo jače, autentičnije, imalo je u sebi više života od svih radosti i olakšanja koja su mu prije i poslije toga, donijeli lični uspjesi.

Svega toga se sjetio kada je ležao na pločicama svog kupatila. U jednom trenutku, dok se brisao poslije tuširanja, lijevom nogom je stao na mokre pločice umjesto na gumu prostrtu ispred tuš kabine. Okliznuo se, pokušao da vrati ravnotežu, da se pridrži za zid i – tresnuo! Tresnuo je svom snagom na tvrde pločice. Osjetio je oštar bol u pršljenima donjeg dijela kičme. Poslije pune 53 godine, ponovo je gledao u svoje noge i razmišljao koju prvu da pokuša pomjeriti!

Dok je sabirao snagu da se suoči sa istinom, odjeknu u njemu jedna riječ: ”Krhkost!” Sav naš život je sadržan u toj riječi! Smrt je uvijek blizu. Nesreća je u svakom trenutku uz nas. Mogućnost da se u narednoj sekundi pretvori u ruševine sve ono što imamo i da se raspadnu svi maši planovi, koliko god ih temeljito pripremali, sasvim je realna, najčešće pritajena ali uvijek prisutna. Kad imaš 20 godina, nagovara te da oboriš lični rekord na motoru. Pedeset godina kasnije, vreba trenutak tvoje nepažnje u kupatilu. Nikakve bezbjednosne mjere, ni čuvari ne mogu garantovati ni trenutak sigurnosti nikome. Jer nesreća i smrt su u nama kao supstance naše krhkosti, kvintesencija krhkosti našeg života.

Pogleda sebe i shvati da se i pored sve krhkosti života, ni dok ovako nemoćan leži na podu kupatila, on sam nije promijenio, da je ostao onaj koji je bio. Nasuprot krhkosti života, u svakom čovjeku postoji i adamantnost, nesalomljivost: uvjerenja, ljubavi, vjernosti, časti. Kad zdrobiš i najtvrđi granitni kamen, od njega više ništa ne ostane. Šta god zadesilo čovjeka, u njemu ostane sačuvano sve ono što on odluči da sačuva: njegova uvjerenja, njegova ljubav, njegova vjernost, njegova čast!

Ferid MUHIĆ

Komentari

Kao da niko više i ne sluša „kopi-pejst” novogodišnje poruke spiritualnih i sekularnih lidera. A trebali bismo, jer one afirmišu filozofiju jednog gotovo zaboravljenog filozofa i naučni credo jednog danas aktuelnog naučnika, iako toga nisu svjesni ni oni, ni milijarde ljudi kojima su poruke upućene

I na kraju ove 2022. godine, duhovni i politički lideri su u svojim novogodišnjim porukama poželjeli svijetu u narednoj 2023. godini, ljubav i mir.  Iz godine u godinu, iz decenije u deceniju, kao da niko više i ne sluša „kopi-pejst” novogodišnje poruke spiritualnih i sekularnih lidera. A trebali bismo, jer one afirmišu filozofiju jednog gotovo zaboravljenog filozofa i naučni credo jednog danas aktuelnog naučnika, iako toga nisu svjesni ni oni, ni milijarde ljudi kojima su poruke upućene.

Filozof je Empedokles. Naučnik je Nikola Tesla. Prvi je umro prije 2.500, drugi, prije 80 godina. To što ni sam Tesla nije znao da dijeli ideje čovjeka koji je živio 25 stoljeća prije njega, samo potvrđuje da su i jedan i drugi shvatili suštinu svijeta.

Skrivenu suštinu, jer mnoge vatre gore ispod zemlje.

Prema Empedoklesu, svijetom upravljaju dvije sile, privlačnosti i odbojnosti, koje mi nazivamo Ljubav i Mržnja. Ljubav privlači elemente i sjedinjuje ih u neki oblik, predmet ili u ličnost, a Mržnja ih odbija i razdvaja. Ljubav mnoštvo sastavlja u Jedno, Mržnja Jedno rastavlja u mnoštvo.  Ljubav je ona sila koja djeluje u ljudima kad god osjećaju radost, ljubav i mir. Mržnja je ona sila koja djeluje kada osjećaju odbojnost, netrpeljivost i nemir.

Zakonitost Ljubavi i Mržnje nije takva da za jedne važi a za druge ne važi. Ova zakonitost se prostire posvuda, „kroz beskrajnost zraka i negraničenu svjetlost nebesa”.

To malo ko razumije. Jer: „Nakon što su sagledali djelić života, ljudi se uzdignu i iščeznu kao dim, znajući samo ono što je svaki pojedinac naučio”. Uvidjeviši da je ovaj filozof naučio mnogo više, savremenici su mu dali ime „Empedoklês”, koje predstavlja derivat antičkog grčkog ‎(Ἐμπεδοκλῆς)”, sastavljen iz dva elementa: „en ‎(ἐν) pédon ‎(πέδον) émpedos (ἔμπεδος)” (ono što je na tlu, na zemlji) i „kléos (κλέος)” (glas, dobar glas, fama, slava). Utoliko, ime Empedokles, znači „Čuveni”, „Slavan širom svijeta”.

Upitan koje teme ga privlače u nauci, Nikola Tesla je odovorio: „Kada nauka prestane da se bavi primarno fizičkim objektima i koncentriše se na zakonitosti koje upravljaju svijetom, napredovaće za dvije godine više nego što je napredovala kroz cijelu dosadašnju historiju. Tajne Univerzuma kriju se u pojmovima energija, frekvencija i vibracija. Dvije teme me opčinjavaju: magnetizam i elektricitet, atrakcija i repulsija, privlačnost i odbojnost; to su prave odgonetke”.

Uoči Nove 2023. godine, Empedokles i Nikola Tesla opet su u mislima i željama čovječanstva. Iz perspektive Empedoklesa, malo šta se može učiniti da se ojača djelovanje Ljubavi i smanji ili sasvim isključi djelovanje Mržnje kao objektivnih zakonitosti Univerzuma, ali je utoliko veći prostor za naše lično djelovanje, koliko god mi bili kratkotrajno prisustni u svijetu. Pozicija Nikole Tesle nudi zatno veći, praktično neograničen optimizam, pod uslovom da se čovječanstvo oslobodi imperijalističkih ambicija u politici i principa egoizma i pohlepe u ekonomiji. Kao što je poznato, multimilijarder J. P. Morgan je odbio da finansira Teslin projekat besplatne i neograničene električne energije iz tla (zemljine kore), uz pomoć antena dostupnih svakom domaćinstvu, riječima: „Ako bi svi koristili besplatnu električnu energiju, šta bi meni ostalo? Da prodajem antene!? Ne dolazi u obzir.”

U međuvremenu, saznali smo da će doći dan kada neće biti nikoga ni da prodaje ni da kupuje antene. Naime, sredinom 19. vijeka Rudolf Klauzius je, na temelju Prvog zakona termodinamike, formulisao hipotezu entropije – toplinske smrti Univerzuma. Godine 2017. Robert Dijkgraf (teoretski fizičar, profesor na Prinstonu, autor bestseller Korisnost beskorisnog znanja), dodatno je ojačao vjerovatnoću ove hipteze na temelju sve bržeg i nezaustavljivog širenja Univerzuma. Vjerovatna ili ne, smrt Univerzuma spada u „nevolje sutrašnjeg dana”, što bi rekao Šekspir, uz napomenu da bi taj „Sutrašnji dan”, prema procjenama astronoma, mogao nastupiti tek za nekoliko milijardi godina.

Do tada, u Novoj 2023. godini otvorimo dušu i srce za Ljubav, zatvorimo ih za Mržnju. Sada kada znamo da su Empedokles i Tesla u rasponu od 2.500 godina jednako jasno sagledali realnost i snagu ovih sila, imamo i pravi argument da ozbiljno shvatimo novogodišnje poruke i poželimo iskreno sebi i drugima što više Ljubavi.

Ferid MUHIĆ

Komentari