Hrabro Erneste, hrabro! Nijedna bol ne traje duže od smrti! Jedan stari Kubanac povjerljivo mi šapće da je u korpi za otpatke našao papirić sa tim tekstom ispisan Ernestovim rukopisom. Vodi me na stranu, u hladovinu krošnji kraj zida kuće, vadi iz džepa zgužvan listić istrgnut iz džepnog notesa. Brižljivo ga odmotava, poravnava i pokazuje mi ga. Dok čitam ove riječi napisane običnom olovkom i sasvim izblijedile, moji prijatelji Majkl i Tom podsjećaju me da je vrijeme za povratak. – Još pet minuta i eto me! – dovikujem, dok oni odlaze do našeg automobila.

– Šta je, opet rješavaš neku zagonetku!? – polušaljivo poluzajedljivo, više konstatujući nego pitajući dobacuje mi Majkl.

– Zagonetke! Nemojte mi govoriti o zagonetkama, jer čitav ovaj život i nije drugo nego zagonetka. Čovjek umre rješavajući je! – odvraćam nervozno.

Smrt Ernesta Hemingveja za mene je zagonetka sa kojom sam suočen na samom mjestu na kom je nastala, tu gdje je Ernestova želja za rješavanjem te zagonetke prestala i nestala! Jeste, crn je život, peri ga koliko god hoćeš! Ali Ernest Hemingvej je tog dana. 2. jula 1961. bio, kako kaže jedan njegov junak: On the sunny side of the street! – “Na sunčanoj strani ulice!” – barem ako je suditi prema onome što se smatra vrijednim te ocjene. Pokraj svih drugih velikih književnih priznanja, tu je bila i Nobelova nagrada, a sam Ernest, u svojoj 62. godini, još je bio u punoj snazi, slavan, bogat, poštovan od svih, omiljen među ribarima čitavog karipskog područja s kojima se u to vrijeme najviše i najrađe družio! Ako se može zamisliti tako dobar život da bi čovjeku bilo žao umrijeti, onda je to bio njegov život tog dana, tačno prije pedeset godina. Kada sam sasvim slučajno, prethodne večeri zapazio da se narednog dana navršava pedeset godina od onog pucnja kojim je Ernest stavio tačku na svoju životnu priču, Majkl, Tom i ja smo rano ujutro, na moj prijedlog krenuli iz Vest Palm Biča da bismo posjetili Ernestovu kuću!

Ernest je bio veliki borac. Borio se u mnogim situacijama rizičnim za goli život, i kao dopisnik iz španskog građanskog rata, i kao učesnik u kafanskim tučama u kojima su sijevali noževi i padale mrtve glave, i u lovu na lavove, i u žestokim uraganima na trošnim ribarskim čamcima. Imao je prilika da umre za devet prosječnih ljudskih života. Ali nije umro. Nije čak bio ni ozbiljnije ranjen! Dakle, eto jednog dijela zagonetke! Da mu je najvažniji cilj u životu bila borba protiv smrti, svakako ne bi dozvolio da sam sebi nanese poraz u najvažnijoj borbi! U kojoj je do tada odnijeo tolike pobjede! S druge strane, prva njegova knjiga govori o svakom čovjeku kao o sastavnom dijelu velikog kontinenta čovječanstva; kad god se i najmanji grumen odroni u okean bez povratka, to se s njim odronio djelić svakog čovjeka. Eto zato ne pitaj za kim zvona zvone! Zvone za tobom, jer je dio tebe otišao! A poslednja Ernestova knjiga govori o ljudim-ostrvcima u bujici, o busenju koje divlja voda života razbija, razdvaja i nosi. Ni traga od onog kontinenta čovječanstva! Samo zazivanja, dovikivanja, krici i nijemi pogledi, dok mutna voda svaki čas otkine i odnose neko ostrvce što se očajno držalo do maločas…

Život nije borba protiv smrti. Život je borba protiv pogrešne smrti! Cilj je izbjeći pogrešnu smrt. Ako je greška prisvojiti tuđe, tuđa smrt je najteži prijestup, najveći propust! Treba se sačuvati za sopstvenu smrt! Pisac treba napisati samo ono što je njemu namijenjeno da napiše, inače njegovo pisanje ne bi imalo smisla!

Sav život je tuđa teritorija, napisao je Džek Keruak 1949. godine. Biće da je Ernest tog dana odlučio da se vrati kući, na svoju teritoriju!

Ferid MUHIĆ

Komentari