FELJTON
ZANIMLJIVOSTI O CRNOJ GORI (XI): Kineski zid Crnoj Gori

Objavljeno prije
14 godinana
Objavio:
Monitor onlinePrvi tragovi arhitekture u Crnoj Gori potiču iz praistorijskog doba.
* Crna Gora je imala ,,kineski zid” koji je bio dug oko 500 kilometara, širok dva i visok preko tri metra. Džinovski zid, poznat kao Vukova međa, vodio je od Bijele gore, preko Cuca, Čevskih planina, Ostroga, Bjelopavlićke ravnice i Morače do Kučkog Koma. O njemu su zapise ostavili Vuk Karadžić (1834), Viljem Lembl (1850), Konstantin Jireček i Jovan Erdeljanović. Niko nije utvrdio kada je podignut i čemu je služio taj zid. Duž čitavog zida, koji je prolazio bezvodnim krajem, nalazi se nekoliko stotina izvora. Raspoređeni su na svaka dva-tri kilometra. Duž zida nalazi se i više bunara i cistijerni. * Bedemi koji zaokružuju Kotor i brdo iznad njega jedinstven su primjer fortifikacione arhitekture u Evropi. Bedemi opasuju Kotor dužinom od oko pet kilometara, visoki su na pojedinim djelovima do 20, a široki i do 10 metara. Podizani su i dograđivani punih deset stoljeća – od IX do XIX vijeka.
* U blizini pivskog sela Stabno jedino u Evropi, a možda i u svijetu, nalaze se ostaci mljekovoda. Mljekovodi su služili za transport mlijeka koje je, do pojave kreča, korišćeno u građevinarstvu, zajedno sa medom, jajima i kamenim prahom. Otuda i narodna izreka “teku med i mlijeko”. Dio mljekovoda kod Stabna – drvena korita duga oko 200 metara, opstao je zahvaljujući hrastovom i bukovom lišću koje je vremenom impregniralo drvena korita i sačuvalo ih od truljenja. Jedna od građevina koje su u Crnoj Gori podizane uz pomoć meda, mlijeka i jaja je i Vezirov most na Morači.
* Na teritoriji Crne Gore identifikovano je pedesetak srednjovjekovnih gradova, koje je prvi opisao Pavle Rovinski.
* Vlaška crkva, najstarija zgrada na Cetinju, u svijetu je čuvena po ogradi od – pušaka. Godine 1897. oko crkve je podignuta ograda od blizu 2000 cijevi turskih pušaka koje su Crnogorci zarobili u raznim bojevima 1858. godine i u periodu 1876-1878. godina. Crkvu su podigli oko 1450. godine Vlasi, pastiri koji su čuvali stoku zetske vlastele. Po njima je i dobila ime. Današnji oblik Vlaške crkve datira iz 1864. godine. Tada je proširena i iznova “u klak ograđena”. Oko crkve je bila bogumilska nekropola sa 10 stećaka koji su tom prilikom ugrađeni u njene zidove. Jednobrodna je crkva, primorskog stila.
* Vlaška crkva je prvi zvanično proglašeni spomenik kulture u Crnoj Gori.
* Vezirov most na Morači podigao je krajem XVIII vijeka skadarski vezir Mahmut-paša Bušatlija od novca koji je dobio prodajom plijena osvojenog prilikom pohare Kuča. Za vrijeme Petra II Petrovića most je pokušao da sruši Jovo Lisičić iz Podgorice da bi prekinuo komunikaciju Podgorice sa Spužom. Nije uspio. S istim ciljem to je pokušao za vrijeme knjaza Nikole Petar Nešov iz Pipera, ali takođe bez uspjeha. Most nisu uspjeli da sruše ni Austrijanci 1918. godine. Most je renoviran i znatno proširen maja 2000. godine.
* U Crnoj Gori su do naših dana sačuvane samo četiri sahat kule iz turskog doba: u Ulcinju, Baru, Podgorici (Hasan paše Osmanagića, druga polovina XVIII v.) i u Pljevljima.
* Najveći dvorac u Crnoj Gori je Njegoševa Biljarda na Cetinju, zvana nova kuća. Duga je 70 metara. Biljarda je podignuta 1838. godine, a dobila je ime po bilijaru – omiljenoj igri Petra II Petrovića Njegoša.
* Prva kuća od armiranog betona podignuta u Crnoj Gori sagrađena je na Cetinju 1910. godine – kuća Vukotića, djelo inženjera Jovana Maguljanija. Bilo je to jedva sedam godina nakon izgradnje znamenite kuće Ogista Perea u ulici Franklen u Parizu, čime se označava početak epohalnog rađanja američkog betona. Kuća Vukotića je rađena sa svim bitnim odlikama i karakteristikama ranog i autentičnog kubizma i djelo je visoke umjetničke vrijednosti. Ona je prva kubistička građevina u Crnoj Gori.
* Austrougarske vlasti su 1917. godine izgradile žičaru (trojsban) na relaciji Kotor-Njeguši-Cetinje. Žičarom je prevožena hrana, oprema, pošta i slično. U isto vrijeme Austrijanci su počeli da grade i drugu žičaru koja je trebalo da poveže Kotor i Lovćen, ali izgrađena je samo do Grebena. Nakon Prvog svjetskog rata jugoslovenske vlasti započele su rekonstrukciju žičare, ali 1939. godine radovi su potpuno prekinuti. Godine 1942. Italijani, ali po novoj trasi, počinju da grade treću žičaru. Do pada Italije, septembra 1943. kada su prestali radovi, bili su od Kotora do Krsca postavljeni stubovi, sajla i izgrađen veliki željezni objekat glavne stanice na Krscu, koji je kasnije prodat Sloveniji.
* Most na Tari, sa pet lukova, preskočio je divlju ljepoticu i dužinom od 370 metara spaja njene obale. Naročito je veličanstven prvi luk. Njegov raspon iznosi 116 metara, a visina od nivoa rijeke 150,9 metara.
* Sudbina mosta na Tari i njegovog graditelja inženjera Lazara Jaukovića isprepletene su kao u dobro režiranom filmu. Gradnja mosta počela je u ljeto 1937. godine. I baš kada je sa mosta trebalo svući skele, počeo je Drugi svjetski rat. Skele sa njega skinuli su italijanski fašisti ne mogaviši se načuditi ljepoti mosta. Kad su druge ratne godine iz Žabljaka krenule jake italijanske i njemačke snage s namjerom da pređu Taru, Vrhovni partizanski štab odlučuje da se most sruši i tu ulogu povjerava – inženjeru Jaukoviću. Jauković je na to pristao teška srca, ali odlučuje da minira samo najmanji, peti luk mosta. Bilo je to maja 1942. godine. Fašističke kolone nisu prešle na drugu obalu. U avgustu iste godine četnici hvataju Jaukovića i strijeljaju ga na mostu koji je projektovao.
* Hidrocentrala Piva je jedinstven graditeljski poduhvat u Evropi. Hidrocentralu čini džinovska brana Mratinje ukliještena među dvije stjenovite obale, podzemni prokopi i hale. Brana je zatvorila kanjon i svojim ogromnim prsima zaustavila hirovitu rijeku Pivu, smirila je i pretvorila u jezero dugo preko 40 kilometara. U stjenovito tlo zarila se temeljima punih 38 metara i izrasla do 220 metara visine. U moćnu branu, koja je završena ujesen 1975. godine, ugrađeno je oko 820 hiljada kubika betona i pet miliona kilograma čelika.
* Pruga Beograd-Bar (duga 476 km) kroz Crnu Goru prolazi u dužini od 175 kilometara. Pruga prolazi kroz 254 tunela, a najduži je Sozina – 6.171 metar. Na pruzi je sagrađeno 206 betonskih i 28 čeličnih mostova (ukupna dužina 14.593 metra), a najduži je Mala rijeka – 498,8 metara. Visok je 200 metara.
* Najvišu tačku nadmorske visine pruga Beograd-Bar dostiže kod Kolašina – 1032 metra, a najniža je u Baru – tri metra.
* Pruga Beograd-Bar građena je s prekidima oko 25 godina, a prvi voz po redu vožnje krenuo je iz Beograda za Bar 30. maja 1976. godine.
* Ruski car Petar Veliki poklonio je svoj portret crnogorskom vladici Petru I 1799. godine. To je bio prvi portret jedne krunisane glave poklonjen dvoru na Cetinju. Od tada je uveden manir poklanjanja i slanja portreta vladara na Cetinje. Nešto kasnije, 1808. godine, general Marmon šalje na Cetinje Napoleonov portret ukrašen izvanredno lijepim dijamantima.
* Mnogi toponimi u Crnoj Gori imaju porijeklo u keltskom jeziku: Tivat, keltski tivad znači pijesak; Berane, od keltskog beran što znači koplje; katun je keltska riječ i označava zajednički posjed; budva, keltski bodva – plavljenje, velika vlaga; bar na keltskom znači zemlja; risan – naša tvrđava; Cetinja na keltskom znači velika tvrđava.
* Perper, kao sopstveni novac, Crna Gora prvi put uvodi 1906. godine. Crnogorci su do tada koristili monetu Austrougarske. Perper je kovan u nekoliko navrata. Apoeni od jedne i dvije pare kovani su od bronze, od 10 i 20 para rađeni su od nikla, jedan, dva i pet perpera od srebra, a 10 (težine 3,875 g), 20 (6,7751 g) i 100 perpera (33,8753 g) bili su zlatni. U austrougarskim i francuskim kovnicama 1912. godine izašla je prva serija od jedan, dva, pet, pedeset i sto perpera, a 1914. dvije serije, različite izrade, ali istog datuma. Tada se pojavio i novi apoen od 20 perpera. Crnogorski stari novac vrlo je cijenjen među numizmatičarima.
(Kraj)
Pripremio: Veseljko KOPRIVICA
Komentari
IZDVOJENO
FELJTON
RAMIZ HADŽIBEGOVIĆ – BISTRICA (XI): Bez granica i uvijek u pokretu

Objavljeno prije
2 sedmicena
15 Augusta, 2025
Monitor čitaocima predstavlja eseje Ramiza Hadžibegovića na neobične i zaboravljene teme, koji su objavljeni na sajtu montenegrina.net
Bistrica je inspiracija svakog Bistričana, sakrivena u dnu duše naslagama stvarnog života, tradicijom, korenima, vaspitanjem, obrazovanjem, ali i nepoznatim pojavama koje vraćaju u prošlost, u legendu. Njihovo prijateljstvo je uvek bilo uzvišeno, puno poštovanja i najlepših manira. U odnosu sa njom Bistričanin može biti komična žrtva svojih zanosa i uverenja – u pokušaju da vara, biva prevaren, kad zavodi, biva zaveden. Njihova romansa se vodila i vodi između ljubavi i straha, između nade i posledica. U takvoj igri nema naglosti i hirovitosti, sve se dešava sa suptilnošću i merom ukusa. Linija koja ih deli, takođe ih i spaja.
Kao sudionici istog sveta i vremena, nisu ni sušta moralnost ni gola zloćudnost, već je to izraz stanja vrhunske bliskosti. Sa svojim vrlinama i manama, Bistrica živi u svakom pojedincu kao njegova mogućnost da, u komunikaciji sa svojim arhaičnim kulturnim iskustvom, kreativno potvrdi sebe na najbolji mogući način. Njihov odnos, memorisan u semantičkom pamćenju, nosi snažne i zavodljive slike iskrenih emocija. Integrisana u njihovom biću, utkana u ritam života kao navada, ponaša se kao dobra izvorska vila, bez obzira što savremen čovek rešava suštinska pitanja svoje egzistencije racionalno, razmišljući o izazovima i posledicama. Izoštreno značenje njihovog odnosa bio je ponekad i naivan, ali i neophodan za obostrani opstanak.
Sa imidžom gordosti, misterioznog autsajdera, Bistrica ima i potencijal da priča i voli: da priča nežno, negovano, umno iscrpno, čak i onda kada joj vodenice oduzmu snagu, moć i emociju. U njenoj kotlini, gde traju večite seobe, ovaj spoj ima auru eteričnog odnosa. Prava suština i gustina života, uzajamno podržavanje, poštovanje i respektabilni senzibilitet, i zato svako bistričko novorođenče sposobno je da po sopstvenoj meri stane na beleg životnim iskušenjima sudbine, što su i dokazali.
Iz moći svekolikog zavođenja, Bistrica nije ostala dužna biljnom i životinjskom svetu, stvarajući neponovljive uslove za ugrožene ptice, razne vrste biljaka, krupnijih i sitnijih životinja. Dok nebo igra svoju večitu, nemu sutonsku igru, sa crvenim, žutim i zelenim bojama, u takvom akvatorijumu jedinstva flore, faune i čoveka, Bistrica ima moć da na jedinstven i neponovljiv način daje i održava život. Taj čudesan, nezamenjiv i jedinstven prirodni rezervat u dužini od dvadeset i šest kilometara, od Đalovske klisure do Gubavča, kao stanište i sklonšte, u sebi sadrži bogatstvo poruka, skrivenih značenja, kao otvoren izazov pticama, ribama, suncu, vetru, nebu. Sunce sa raznih strana, uglova i visina pada na lice klisure i bistričke doline, na kojoj se skuplja talog čovekove dobrote, ljubavi, osećajnosti, poštenja, skromnosti.
Tradicionalna simbolika utkana je u svakodnevicu našeg čoveka, od njegove sreće i nesreće, bola i radosti, vrline i posrnuća, surovosti i nežnost. Uronjena u svoje prirodno stanište, ova milosrdna reka je deo svih važnih događaja u životu svakog Bistričanina, od rođenja pa do smrti. Na granici između svetovnog i svetog, profanog i sakralnog, nju kao da prate simbolički demonske crte. Zadržavajući svoj identitet, kao neodvojivi sudionik različitih aspekata narodnog života, ona je na svom kratkom putu, tekla bez promene, prilagođavajući se ljudskim potrebama i željama, zavisno od prilika i shvatanja. Kao kod svake dvojnosti, tajnovitosti, magije, legendi, onostranosti, metafizike pa i fantazije, Bistrica je isplela bogatu naraciju o sebi, svojoj moći i nemoći.
Kao neuništivi individualista, mirna i talasasta, kompleksna i intenzivnog simboličkog dejstva, počiva na ogromnoj vitalnosti i nesicrpnoj moći svog obnavljanja. Svoju letnju skučenost boji strpljenjem, a osujećenost nadom. Kao simbol radosti i čovekovog opstanka, uvek stremi zdravom životu. Poseduje izrazito simboličku moć najdragocenijih ljudskih ideala i vrlina. Šta je ljudski život prema ovoj reci, koja od pamtiveka hrani, poji, veseli i daruje, pamti i ispunjava želje. Koliko je ona zapamtila sreće i nesreće, karavanskih pohoda od Dubrovnika do Carigrada, pobeda i poraza, meraka i inata, suza i ljubavi, paljevina i udarničkih mobi. Mislimo da o njoj znamo sve, ustvari, ona o nama zna sve.
(Nastaviće se)
Komentari
FELJTON
RAMIZ HADŽIBEGOVIĆ – BISTRICA (X): Zagledana u sebe kao u smisao života

Objavljeno prije
3 sedmicena
8 Augusta, 2025
Monitor čitaocima predstavlja eseje Ramiza Hadžibegovića na neobične i zaboravljene teme, koji su objavljeni na sajtu montenegrina.net
Kao povlašćeno mesto, voda je ogledalo i metafora naše realnosti, u kojoj nastojimo da spojimo nespojivo, dubinu i tajanstvenost. Za vodu se vezuje mnogo toga tajanstvenog, neobičnog i paradoksalnog. Voda je blagoslovena, ona pamti, i nema strah od starenja. Sa svojom fizičkom, metafizičkom i simboličkom dimenzijom, vodeni tokovi su nadilazili sve granice prirodnog poretka. Pored obala reka najbolje se uočava simbioza čovekove svakodnevice i prirodnog ritma vodenog toka. Gravitirajuće stanovništvo mnogo je zavisilo od njih i živelo sa njima. Reke su arterije naše planete, od njih u potpunsti zavisimo, zapaža Mark Anđelo, kanadski pisac i čuvar reka. Nažalost, plutajući otpad i deponije pored reka postali su naša stvarnost.
Prekrivena debelim slojevima stena i zemlje, pojavio se fenomen sasvim posebne lepote i vrednosti. Kao znamenje života i simbol iskušenja, Bistrica je iz stalaktitskih i stalagmitskih odaja, nestvarne lepote, izronila na površinu, odakle je nastavila smislenijim životom. Od tog momenta bistričkog čoveka ne opsedaju tajne neba, već njene tajne, koje je nedovoljno poznavao i kontrolisao. Sa darovima svoje pojavnosti, nepredvidiva, već u surovim predelima klisure, koju je ona formirala, otkriva svoju skrivenu lepotu, da bi je u ravnici, nešto niže, pokušala sakriti nežnošću. U svojoj zavodljivosti, sa sposobnošću da očara, postaje autentični heroj ovog kraja i prostora. Jedinstvene diskretnosti, u večnom saglasju sa prirodom iz koje dolazi, iskazuje svoj potencijal na neposredan način: blisko, prisutno, spontano, živo i ritualno. Ona u svom kratkom toku poseduje nešto što druge reke nemaju – poseduje život svakodnevne realnosti i neoboriv potencijal iskustva jedne posebne egzistencije.
Uprkos opšteprihvaćenoj univerzalnosti, Bistrica poseduje i lokalne boje i karakter, što je čini jedinstvenom. Njena dimenzija je veličanstvena, vanvremenska, sveprisutna, izvanprostorna; Bistrička svetinja koja se preliva preko granice reči, života, ljubavi, sudbine, gladi. Ne postoji kod kojim se može dekodirati ulaz u njenu tajnu. U njoj je čovek prvi put video sebe i svoje lice. Ugrađena u temelje prošlosti, tradicije, običaja, kulture, duhovnog i materijalnog nasleđa, egzistira kao najdragocenija i najkompleksnija metafora, sa značenjem i jezikom koji poznaju i priznaju svi narodi sveta. Njena simbolika se očituje u mnogim običajnim, religioznim, slavljeničkim i drugim ritualima, bez obzira na duhovni most između različitih vremena i slojeva stvarnosti. Prve kuće su nastale pored njenih obala, prve molitve odvijale se pored njene bistre i čiste vode, gde su ljudi otvarali dušu, verujući da se u njenom plavetnilu spajaju energije neba, života i zemlje, ali i izvesne doze magije i misterije.
Svojom vitalnom nepokornošću, Bistrica poseduje snagu i jedinstvenost rečne pojavnosti, zasnovane na sasvim drugačijoj ontologiji i morfologiji od drugih reka. Posvećena životu, ponikla iz srca, svojom ushitnom gordošću, u stanju je da napravi mesta i za tuđe probleme i potrebe. Iz moći svekoliko prirodnog zavođenja i vladanja lepotom nad ljudima, oslanjajući se na svoju tajnu, ona deluje u sinhroniji sa prirodom, sabrano, bez pretenzija da remeti ljudima život, jer zna da njenu dušu niko bolje ne zna od njenih Bistričana.
Pomerala je granice, kako obimom, tako i zamahom: neograničene empatije, koja ne zna za distancu između prijatelja i neprijatelja, bližnjih i stranaca, nezasite romantike i grandiozne imaginacije. Ovaj njen dar postaje glasnogovornik najdubljih istina. Kao nemi svedok i živi dokaz vremena, svojom blagorodnom i tihom harizmom, univerzalnim jezikom i neupitnim vrednostima svog postojanja, oduvek je muštulukom i akšamlukom radovala i uveseljavala ljude, svoje najbliže okoline. Iznad njenog otvorenog neba ogledaju se krajnje stanice svih bistričkih težnji – rađanje, život i smrt.
Skromna, bogate istorije, sa tragovima još od neolita i lirsko-rimskog nasleđa, različitih kultura i civilizacija, zagledana u sebe kao u smisao života, ona se ponaša kao individualni hedonista, neposlušnog šarma. Drevne duše, njeni čisti, bistri i plavi talasi prepuni pastrmke, mladice, lipljena, klena, krkuše, peša i pizgavca, liče na sentimente sunčanih zraka ili kišnih kapi, čija se transformacija pred očima posmatrača, odvija lako i munjevito. Upadljiva lepota spaja u sebi nežnost, čednost i ženstvenost, poetičnost i izazovnost, kao duga sa Pećarske do Vlahova. Puna nepatvorenog života, otresita, dinamična, draga, dirljiva, otvorena i iskrena; otporna prema nebesima pesničkim, prema pticama i olujama; uzdržana ili na odstojanju od nevolja i opsesija svog okruženja, kako ljudskog, tako i biljnog i životinjskog. Ponosna na svoj stari Kameni most, njegovu neprocenjivu vrednost, manastir Podvrh, čija se važnost ogleda u bogatoj istoriji i jedinstvenoj arhitekturi, na prvu seosku hidrocentralu u Crnoj Gori, džamiju u Kahvama, raznim drugim spomenicima, na voćnjake pune starih sorti različitog voća.
Zavodljivo hipnotična, bistra, neboplava, deluje nesvakidašnje sabrano, nenametljivo. Zanesena i snena, utopljena ljudskom emocijom, ona je izvan svake priče i svet za sebe. Niko bolje od nje ne bi mogao govoriti o ljudima, prijateljstvu, o tradiciji, amanetu, petrovdanskim lilama, vršidbama, ašikovanju, posjecima, ispraćaju u vojsku, majčinoj ruži i šurupu, pekmezu, šumskim jagodama, nanizanim na struk cvetne trave. Sela, s obe strane obale, puna običaja, a škole đaka, oranice vrednih domaćina, kuće brižnih majki. Svakodnevno se rađala deca, tražila kolevka na zajam. Izvori i česme puni mladosti, uz poređane testije za vodu. Ispred vodenica džakovi žita, trapovi puni krompira, jabuka, praziluka. Gostinske sobe pune gostiju, srodnika, prijatelja i komšija iz drugih sela. Razgovaralo se i tiho pevalo; gradile se uspomene. Bila je to sinergija i svetlost puna ljudske spontane i iskrene radosti, dok se živio stvaran život.
Povezana neizbežnom trajnom i uzajamnom zavisnošću, oduvek je bila u dobrom Bistričkom društvu i u njemu će opstati. Njihova ljubav je začeta u samoći, tišini, oskudici. Onog trena kada su se sreli, izmenili su i sam pojam svojih života, a njihov odnos postaje fascinantni spoj totalne neraskidivosti. Kroz čitavu istoriju Bistričani su trošili njenu mladost i snagu; duša koja za dušom i bliskošću traje i traga. Zatočena u svojim emocijama, postaje posvećena njima – strasnim ribolovcima, dečjim nestašlucima u retkim virovima letnjih vrućina, domaćicama koje su ispod njenog leda prale veš. Takav odnos ličio je na ljubavni ugovor. Iako privlači i svojom retkom surovošću odbija, zavodi i navodi, ona sebe može da voli samo kroz njihovu želju, mudrost, obzir i poštovanje. Ponekad sujetna, uvek iskrena, pa ipak nesigurna i slaba prema ljudskim potrebama. Čemu biti u dubokim i mračnim slojevima peštersko-đalovske zemlje, kad ju je Bistričanin zgotivio, kad je njihovo međusobno razumevanje bez reči više nego dovoljno za tako romantične duše, pritisnute zidovima tvrde realnosti.
(Nastaviće se)
Komentari
FELJTON
RAMIZ HADŽIBEGOVIĆ – SALAŠ (IX): Biti ili imati, čuvati ili prodati, ostati ili se seliti

Objavljeno prije
4 sedmicena
1 Augusta, 2025
Monitor čitaocima predstavlja eseje Ramiza Hadžibegovića na neobične i zaboravljene teme, koji su objavljeni na sajtu montenegrina.net
Nema gore sudbine koja može zadesiti mladog čoveka ili ženu, od prevremenog ukopavanja u tako ograničen prostor bez kontakata. Suočavanje sa surovošću života, uz nešto više dostojanstva i natruha nade, ne može biti motivacija za opstanak. Njima je uvek nedostajalo hrabrosti da počnu nešto novo ili drugačije, a to je već znak da su od takvog nauma odustali; jedno misle ujutro, a drugo naveče. Uostalom, kompleksna je priroda čovekovog doživljaja spoljašnjeg sveta i sebe samog. Nijedan salaš nije ni blizu idealnog i svaki je, pored nekih mana, imao i svoje određene vrednosti. Koliko god je salašarski život neka vrsta tajne i pokretač mašte, tu magiju ne treba narušavati golom istinom. (Posle Drugog svetskog rata, osnivaju se zemljoradničke zadruge, a privatni posed se ograničava na deset hektara, obradive površine. To je primoralo vlasnike salaša da se presele u urbane sredine).
Mnogi umetnici bavili su se motivom salaša, što samo govori o tome koliko je ova pojava zaokupljala njihovu pažnju – Sava Stojkov, Mika Antić, Đorđe Balašević, Zvonko Bogdan… Iz ove autentične pojavnosti nastajale su slike, vrhunska književna ostvarenja, pesme: Ej salaši na severu Bačke, Ja sam rođen tamo na salašu, Pesma sa salaša, Već odavno spremam svog mrkova, film – Salaš u malom ritu. Mnogi pesnici, koji se smatraju ogledalom svog rodnog kraja, napišu na hiljade stihova, a najlepši budu oni koji govore o salašima. Poznatim vojvođanskim slikarima salaš je bio najpoželjniji i najinspirativniji motiv, dok pisci, što više beže od ovog narativa, on ih nemilosrdnije proganja. Mnogi salaši postaju planetarno poznati zahvaljujući svojim bivšim žiteljima, uglednim i priznatim umetnicima.
Tehnološka revolucija je iz temelja izmenila život ruralnih sredina, zatirući stare običaje i oblike ranijeg privređivanja. To je prisililo i salašare da menjaju svoje životne, mentalne i emocionalne navike i rituale. U tužnom i tragičnom mimohodu nestanka sela, salaši su podelili njihovu sudbinu. Jedan po jedan, ostajali su bez dečjeg plača, laveža pulina, dima sa ognjišta. U pojedinim, davno napuštenim, vrane i gavrani legu jaja po tavanima, iz odžaka izbija bagrem, dok se priroda nečujno ušunjala u kuće kroz urušena vrata i prozore. Da ne bi sve bilo tragično, danas se u preostale vraćaju penzioneri kojima, osim mira, tišine i direktnog kontakta sa prirodom, više ništa i ne treba. Ostvarenim, ispunjenim i realizovanim ljudima ovaj vid osame, u poznijim godinama, veoma odgovara. Takvi, uz pčele i malu povrtarsku okućnicu, okrepljuju svoje biće, nastojeći da poslednje godine života poklone smirenom doživljaju svoje starosti i pređenog puta.
Deo ovog kulturnog nasleđa danas služi kao lepa uspomena na prošla vremena, ali i kao polje intervencije i kreativnosti. U dijalogu sa savremenošću, renovirani, dograđeni, ulepšani, u rangu hotela visoke kategorije, salaši postaju fenomen sasvim posebne lepote i inspirativnosti, čija je svrha nešto drugačije funkcije i namene. Sada su to prave kuće iz bajke, u koje se ne dolazi slučajno, čime salaši postaju primarne turističke atrakcije ovog kraja i visoko kotirane vrednosti, u kojima se organizuju najrazličitije manifestacije, romantične proslave, svadbe, rođendani, ali i destinacije za godišnji odmor, za dobre instagram fotografije, za brend i dobar status. Starinski, rustični ugođaj sa obiljem ukusnih gastronomija i novih sadržaja (bazeni, sportski tereni, ribnjaci, golf tereni, zoo vrtovi, etno muzeji), salaši postaju atrakcija za izvanredno raspoloženje i odmor. Za razliku od ovakve prenamene, zakonski naslednici nastoje da u nešto skromnijem obliku ožive autentičan salašarski način života, kao prostor uspomena i sećanja iz detinjstva, da sačuvaju sećanja na đerme, starinske ergele i drevne običaje, udenute u genetski kod Vojvodine, koji su davno prepušteni nemilosti zaborava.
(Znam da je bilo s prolića, maj misec, al se baš ne mogu sitit koje je to godine bilo. Još je i majka bila živa, sićam se. Tribali smo ić kućice pravit za vrižu, spremali smo motike i sime, i samo što nismo krenuli, kad vidim niki auto iđe sa druma na naš salaš. Kad je stao, izlazi čovik u nikom plavom flekavom mantilu, reko bi da je moler izišo iz auta, i prid nas – Dobar dan, dobar dan. Pita jesmo li vridni? Kažemo, evo spremamo se na poso, triba kućice zavaljivat za lubenice. Reko je on kako se zove i da je slikar, pa bi tio na našim salašu jednu sliku napravit, pa ako ćemo ga puštat da to uradi. Imate lip salaš, kaže, zgodan je za slikanje. Kad je tako, nemamo ništa protiv, može. Vaške su svezane, neće Vas dirat, samo Vi radite što mislite da triba. Lipo se on raspremio, namistio med dva čardaka, raširio to di će slikat, rasklopio niki mali astalić, na čem drži te farbe, penzle, krpe, stare novine, i to sve njegovo, čim slika. Još prije neg ćemo se krenit, ja kažem: Nemojte da se vidi onaj zid od košare di je odrt kreč, sramota je. To živina čvaka, jer je ulipit sa plivom, a tu zna bit i koje zrno žita, pa oni to stalno kljucaju. Kaže, ne vodite brigu, sve će bitiu redu. Majka je ostala kod kuće, kuvala je užnu, i pekla je oraščića. Rekli smo da ima slikar kod čardaka, pa ako mu štogod triba, vode ili čega drugo, nek zna. Kad smo užinali, vidim pakuje, rasklapa mali astalić, kupi farbe I sve ostalo u niku staru prljavu torbetinu. Računam, sad je zgotovito, iđem da vidim. Reko, jel gotovo, mogul vidit? Kaže, jeste, treba malo da se osuši. Stanite malo odaljeg i gledajte, jel to to? Lipo je, al vidim meto je i onaj tranjavi plej što je Baćo meto ispod čardaka, na onim dilu di stoje kočanjice, kad je lani oluja polupala cripove. Gledam, ni mi po volji, a sad ako mu to kažem, oće li se uvridit? Iđem, kazaću, pa kako bude. Kažem, jooooj, što ste metnili onaj tranjavi plej, sramota ako kogod vidi, reće ovi nisu kadri ni crip prominit. On gleda, i smije se. Kaže, slikam kako vidim. Razumim, al tranjavi plej…sramota. Di će ta slika stojat? Nemojte u novine mećat. Kaže da će biti do lita u njegovoj galeriji, pa kad na lito dođu turisti iz Austrije, el Nemačke, to će bit prodato, a ne kaže za koliko, jer oni ne pitaju kolko košta, oma daju kolko išćem. Imala sam čut da on to prodaje priko četiristotine, a mi nećemo toliko dobit za svu vrižu, na kojoj radimo nikoliko miseci. Popakovo je svoje stvari i očo, a ja ostala kod čardaka, i gledam u taj tranjavi plej, i mislim se kad ćemo nać taj crip već jednom, da to prominemo. I oćel bit novaca da to možemo kupit“ – Vinko Janković: Majkini divani – tranjavi plej, Soinfo.org – 2020 ( Primedba autora – navedeni tekst, bunjevačka ikavica)
Kao mikrokulturološka osobenost, izolovana od sveta promena, salaši su pokazali suštinski i dubinski spoj ljudi sa prirodom, svakodnevice sa tradicijom, budućnosti sa prošlošću. To je bilo čovekovo najčvršće tlo pod nogama, oko koga su se plele najlepše i najdragocenije porodične priče, gde su se ukrštali svi putevi i zadovoljavale sve potrebe, nudeći ljudima nadu, svesnost, intimnost, mir. Bio je to na svoj način izazovan svet jedne kontinuirane egzistencije, otuđene realnosti i skladnosti između karaktera i ambijenta, kojem je priroda davala tok životu – daje kad je izdašna, a nezasita dok uzima. Takav život je stalno otvarao dileme koje zadiru u suštinsko pitanje njihove egzistencije: biti ili imati, čuvati ili prodati, ostati ili se seliti.
(Nastaviće se)
Komentari
Kolumne
-
DANAS, SJUTRA / prije 5 dana
Relativizovanje zločina je naša nacija
Milena Perović
-
DUHANKESA / prije 6 dana
Dezerter
Ferid Muhić
-
DANAS, SJUTRA / prije 2 sedmice
Vatra i mržnja
Zoran Radulović
-
ALTERVIZIJA / prije 3 sedmice
Tehno-manija
Milan Popović
-
DUHANKESA / prije 3 sedmice
Uskrsla metamorfoza Hirošime
Ferid Muhić

Novi broj


Relativizovanje zločina je naša nacija

PET GODINA NOVE VLASTI: Samo se predznaci mijenjaju

ODNOSI U SPC U CRNOJ GORI: Metodiju 52 posto, Joanikiju 40, Porfiriju sve
Izdvajamo
-
IN ENGLISH1 sedmica
GRENELL’S (UN)OFFICIAL VISIT TO WESTERN BALKANS: Backroom Deals in Montenegro Again
-
DRUŠTVO4 sedmice
NOVA SEZONA POŽARA I STARE BOLJKE: Gledanje u nebo
-
FOKUS2 sedmice
CRNA GORA U PLAMENU: Skupa neispunjena obećanja
-
DRUŠTVO4 sedmice
TALAS NASILJA SE NASTAVLJA: Alarm nema ko da čuje
-
HORIZONTI2 sedmice
GRENELOVA (NE)SLUŽBENA POSJETA REGIONU: Ponovno pazarenje u Crnoj Gori
-
Izdvojeno2 sedmice
VUČIĆEVI JURIŠNICI U ZAOSTRU: Disciplinovnje srpskog sveta za još jače udare na Crnu Goru
-
Izdvojeno2 sedmice
PAVLE ĐURIŠIĆ U ČETNIČKIM DOKUMENTIMA: Lažno svetačko žitije Srpske crkve
-
Izdvojeno2 sedmice
ODLAZAK NA LJETOVANJE LUKSUZ ZA CRNOGORSKU PORODICU: More preskupo i kad je svoje