Povežite se sa nama

DANAS, SJUTRA

Zašto Monitor

Objavljeno prije

na

Dvadeset sedam godina potom, Monitor je i dalje tu. I ovog će petka kao i 19. oktobra 1990. godine izaći novi broj prkoseći logici po kojoj nastaju mediji u liberalno-demokratskim društvima. Tamo, u najboljem izdanju, mediji su biznis, novinarstvo je profesija, a javnost je ta sa kojom se sklapa ugovor o lojalnosti. U tom trouglu uspostavlja se balans ideala, interesa i surove realnosti. Da je čekao da se steknu ti uslovi, Monitor ne bi ni nastao.

Industrija? Osnivači Monitora su barem to znali – na tržištu od 600 hiljada duša nedjeljnik profila našeg ni za milion godina neće donijeti cenat profita. U prvih 27 – garantovano nije. Oni koji su pomagali Monitoru da preživi na finansijskom su gubitku. Ali, dio su ekipe. Nije to malo.

Profesija? Svaka profesija, uključujući i profesiju deminera, podrazumijeva minimum sigurnosti. Ko je izabrao Monitor, izabrao je život na vlastiti rizik. Bombaški napadi, prijetnje fizičkim nasiljem i sudski progoni nisu ono najgore. Na to se vremenom stekne imunitet. Razvije stid od straha. Drugo je teže. Žig izdaje. Sramote. Naše ime – uvreda. Ko nije mogao da podnese izopštenje, strašni osjećaj uzaludnosti, umjesto Monitora, tražio je posao.

Javnost? Glas potrebe društva za preispitivanjem? Crnom Gorom je odlijegao urlik gomile. Nije mala, nije mala, triput ratovala i opet će ako bude sreće. Bilo je. U sjenci krvi i gareži ovdje je nastao novi sistem. Vođe su treće smjene pretvorili u ratnike da bi postali njihove sluge. Na trafikama su Monitor skrivali kao nacionalnu bruku, a kupci ga krijući nosili kući. U društvenoj džungli, gdje je vlast podanike hranila mržnjom, a podanici uzvraćali servilnošću trebalo je ostavljati putokaze. Monitor je uredno radio izdajnički posao. Svjedočio. Budio. Uznemiravao. One koji su grčevito iščekivali novi broj, grijeh je nazvati čitaocima. Bili su naša terapija. I mi njihova. Da nas odvojene ne ubije samoća.

Bili smo prva slobodna teritorija Crne Gore dok je, služeći Miloševiću i njegovim ovdašnjim vazalima, bezglavo jurišala u samouništenje. Kad je došlo vrijeme, to je bio i najteži test za Monitor. Nakon razlaza u Miloševićevom štabu, kad je počeo da služi Đukanovićevom projektu, bio je najbliže svome kraju. Našli smo snage, odbili smo da budemo režimska domoljubiva straža i glumimo uspomenu na same sebe. Mi koji smo ostali, vratili smo Monitor tamo gdje treba biti: da gazi bespućima i bude glas nemoćnih. Znamo tajnu. Između zločina rata i zločina pljački i gaženja prava slabijih postoje neraskidive veze. Otkrivamo ih. Nikad se prije takav i toliki bijes i mržnja nisu sručili na nas. Kolo vode naši prebjezi.

Bili smo evropska mrlja u okeanu mržnje prema svemu što je drugačije. To obavezuje. Danas briselska Evropa gotovo rutinski pomaže režimu u Crnoj Gori da opstane, okrećući glavu od njegovih nevaljalstava. Nemamo pravo na šutnju. Evropski princip kritike (prosijavanja) svega postojećeg, primjenjujemo na sve koji imaju moć da odlučuju o ljudskim sudbinama. U Podgorici, Briselu, Vašingtonu Moskvi, Ankari… Takav nam rukopis.

Utihla je nada da će naš kraj u dogledno vrijeme ličiti na Evropu druge polovine dvadesetog vijeka. Evropa sve više liči na nas iz devedesetih. Ideje ekstremne desnice izmilile su iz mračnih podruma sistema i postale evropska nova normalnost. U Francuskoj slave to što je na predsjedničkim izborima u drugom krugu Mari le Pen izgubila. U Njemačkoj, koja je obavila temeljnu denacifikaciju, partija koja smatra da se Njemci ne trebaju stidjeti nacističke prošlosti, sa zavidnim je procentom ušla u parlament. Izgledno je da se u Austriji, koja se nikad da valja nije suočila s danima kad je Hitler po bečkim ulicama prebrojavao ko sve tu nije Arijevac, vlasti domogne i stranka koja, osobito prema emigrantima, baštini pogled starih nacista. Orban i ostali su već navika. Tako je u sređenoj Evropi, a u ostatku svijeta

čitavi narodi plutaju noseći sa sobom očaj. Autobus sa sve manje sjedišta dovoljan je da preveze sve one u svijetu čije je bogastvo veće nego imetak tri i po mlijarde najsiromašnijih. Još malo i staće u kombi.

Monitor je danas stvaran zato jer nije nastao po pravilniku o osnivanju medija. Izmaštali smo ga, kao što robijaš izmašta svoju slobodu. Zato je – iako mu je tek dvadeset sedam – odavno stekao vječnost. Čuje se topot. Crni konjanici opet jašu, najavljuju nove valove mraka. Monitor će biti tu. Makar pisali po zidovima.

Esad KOČAN

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Predizborna ruka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kakvi bilbordi, plaćeni spotovi i ostale predizborne trice. Kad si na vlasti, uvijek možeš da pišeš po trajektu, a tvoji partijci na čelu državnih preduzeća dođu ti ko’ – hodajuća reklama. Jeste da je predizborna ruka vlasti u našem džepu, ali ko te pita. Bar zbog toga ovdje niko nije odgovarao

 

Dugo obećavana „ruka pravde” – konačno stiže. Ima samo mala začkoljica. Ne radi se o vladavina prava, koju su nam obećavale avgustovske vlasti, a posebno premijer tehničke vlade Dritan Abazović, nadaleko poznat po rečenici da ruka pravde stiže, i da neće zaobići nikoga. I, gle, evo stiže, u vidu novog trajekta na relaciji Kamenari– Lepetani, koju je vlast, tako zgodno predizborno, krstila. Prosto, što bi plaćao bilbord, kad imaš – trajekt. Kupljen od državnog novca. Preciznije – našeg.

„Zahvaljujući saradnji JP Morskog dobra Crne Gore, ministarke Ane Novaković Ðurović, lokalnih samouprava, mnogih državnih institucija i Vlade, sitno, al hrabro se broji dan kad nam stiže brod pod crnogorskom zastavom s pravom registrovan pod imenom Ruka pravde. Nek je sretno svim građankama i građanima Crne Gore“, saopštio je predsjednik Upravnog odbora Javnog preduzeća za upravljanje morskim dobrom Blažo Rađenović. Koji je bio kreativan, pa je u obavještenju da nam stiže Ruka pravde, zgodno dodao i još jedan slogan – hrabro se broji.  Slučajno se, valjda, baš tako zove predizborna lista URE i Demokrata. Zgodno je biti vlast. Jer, kad si na vlasti, nisu ti bilbordi i plaćeni spotovi glavni predizborni rekviziti. Kad si na vlasti, uvijek možeš da pišeš po trajektu, a tvoji partijci na čelu državnih preduzeća dođu ti ko’ – hodajuća reklama. Jeste da je predizborna ruka vlasti u našem džepu, ali ko te pita. Bar za to ovdje niko nije odgovarao. DPS prvaci u izbornim zloupotrebama državnih resursa, odoše u političku penziju. I ništa.

Ostaje još samo da se Ruka pravde makar do izbora ne pokvari kao onaj prethodno kupljeni trajekt, takođe prigodno nazvan – 30. avgust. I da ovu transakciju, kao prošlu, ne istražuje Specijalno državno tužilaštvo. I – ljepota.

No, nisu to jedine pare građana koje se ovih dana pametno predizborno investiraju. Vlada, koja je, uz sve, mjesecima u tehničkom mandatu,  pred ove izbore nemilice zapošljava. Ministar kapitalnih investicija Ervin Ibrahimović baš sada potražuje šest direktora direktorata na puni mandat od pet godina. Ako ih vlast koja se bude konstituisala nakon junskih izbora smijeni, eto obaveze isplate otpremnina, o trošku građana.  Ibrahimović nije jedini. I ministru rada i socijalnog staranja Admiru Adroviću zatrebali su pomoćnici deset dana pred izbore.

Građanima ostaje puna vreća predizbornih obećanja o ekonomskom prosperitetu nakon izbora. Evropa sad im nudi prosječnu zaradu od 1.000 eura, minimalnu zaradu od 700 eura i minimalnu penziju 450 eura, plus punu zaposlenost. DPS će Crnoj Gori podariti „investicioni ciklus vrijedan milijardu eura”, plus mjesečne subvencije podstanarima i izgradnju socijalnih stanova. Bivši Demokratski front će nakon što vrate Kosovo, vratiti i „topli obrok, regres i zimnicu za sve radnike”. Pa svakom po 13 posto na osnovnu platu, i povećane penzije za 20 odsto“. Pokret za promjene daje više od Spajićeve Evrope sad – više od 1000 eura plate i više od 700 eura minimalna zarada….

Samo da se naredni trajekt kupljen od naših para ne nazove – naše ekonomsko čudo.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Količnici inteligencije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prema izvještaju Fridom hausa za 2023. godinu, Crna Gora je nazadovala po pitanju stanja demokratije u zemlji. Od njihovih ocjenjivača zaslužili smo najnižu prosječnu ocjenu u zadnjih deset godina

 

Odlazeći premijer održao je, prenijeli su iz njegovog kabineta, „predavanje na Univerzitetu Oksford, najstarijem univerzitetu u anglofonskom svijetu“. Koji dan ranije, zakletvu je položio novi predsjednik države koji je, prije koju godinu, „kao stipendista britanske vlade magistrirao ekonomiju na Univerzitetu Oksford“.

Malo li je to za zemlju u kojoj je, prema posljednjem istraživanju svjetske inteligencije, prosječan količnik inteligencije nepunih 86? Na šta premijer često i rado podsjeća: „Ubiće nas IQ 86“. Prema kategorizaciji količnika inteligencije to nas, u prosjeku, svrstava u grupu fiziološki tupih. Iznad su prosječno inteligentni a u kategoriji ispod oni sa lakom duševnom zaostalošću.

Ukoliko želimo popraviti trenutno stanje, jedni preporučuju više čitanja a drugi pravilniju ishranu, pošto se „nedovoljnim uzimanjem joda količnik inteligencije smanjuje za 10–15 odsto“. Naravno, možemo uživati i u zatečenom stanju i, recimo, političarima prepustiti da nezavisno do volje građana brinu naše brige. Prema istraživanju koje je ove nedjelje predstavio CGO, takvom načinu razmišljanja sklon je skoro pa svaki dvadeseti punoljetni stanovnik Crne Gore obuhvaćen anketom. I saglasan sa stavom da „politika i odluke pripadaju političarima“. Kad su već tako pametni i toliko školovani.

Doduše, već ima onih koji spočitavaju odlazećem premijeru da nije držao predavanje na čuvenom britanskom Univerzitetu, već je promovisao svoju knjigu Kritika globalne etike u jednom od, otprilike, 400 klubova i društava koja funkcionišu pod okriljem Univerziteta Oksford. I nemaju, uvijek, direktne veze sa njim. Može biti da je tu u pitanju i neka vrsta ljubomore. Ili političkog rivalstva.

Tako nešto je mnogo teže prebaciti renomiranoj organizaciji Fridom haus. Prema njihovom izvještaju  za 2023. godinu, Crna Gora je nazadovala po pitanju stanja demokratije u zemlji. Zato smo od njihovih ocjenjivača dobili i najnižu prosječnu ocjenu u posljednjih deset godina. U odnosu na 4,18 iz 2013. godine, 4,07 iz 2018, prošlogodišnjih 3,82 – sada smo stigli do 3,79. Na skali do mogućih 7 (sedam).

„Neka građani sami procijene, ne treba im Fridom haus“, prokomentarisao je Dritan Abazović izvještaj američke NVO. „Predsjednički izbori su održani kao u Švajcarskoj. Ako neko ne vidi napredak, ne znam… Naši građani uživaju veće slobode, imaju bolje zarade, turizam ide dobrim pravcem… Sve ostalo je manje važno“.

Legitiman politički stav. Baš kao i onaj od prije nepunih mjesec dana, kada je napredak Crne Gore na Svjetskom indeksu slobode medija, premijer Abazović ocijenio kao „svjetski rekord“ i krunski dokaz da kritičari njegovog odnosa prema nanaklonjenim medijima nijesu u pravu. Tada nijesmo čuli poziv građanima i novinarima da sami procijene stanje medijskih sloboda u Crnoj Gori. Živimo doba alternativnih činjenica.

A sada – stvarnost. Ili ono od čega se i kako živi. Pljevlja su ponovo u fokusu. Među četrdesetak kanidata koje je vladajuća većina u opštinskom parlamentu predložila za čelne funkcije u lokalnim javnim preduzećima nema nijednog Bošnjaka/Muslimana. Iz opozicije pretpostavljaju da nema ni Crnogoraca, ali to ne mogu da ustvrde samo na osnovu imena predloženih kandidata. Prošlog ljeta identičan slučaj imali smo u tamošnjem Rudniku uglja. Samo su brojke bile višestruko veće. I nikome ništa. Treba li nam Fridom haus da ukaže na ovu opasnu nelogičnost?

Ili je dovoljno osvrnuti se oko sebe, duboko udahnuti i zaćutati makar na minut. U danima kada se obilježava 31 godina od deportacije bosansko-hercegovačkih izbjeglica iz Crne Gore pravo u smrt, podgoričke fasade i dalje ruže svježe ispisani grafiti tipa: „Svaki Srbin je Ratkov vojnik“. Glupost i mržnja ne pitaju za IQ. Potvrdiće vam to i u Oksfordu.

Samo ne pitajte novog predsjednika. Jakov Milatović, iako je na vrijeme pozvan na komemoraciju u Herceg Novom, nije našao za shodno da oda počast nevinim žrtvama države Crne Gore. I tako bude prvi predsjednik koji se poklonio sjenama izbjeglih ljudi koji su ovdje, umjesto utočišta, pronašli dželate i njihove šegrte. A morao je da to uradi. I zbog sebe i zbog nas. Dok mu je Murino bliže od Herceg Novog, Milatović neće biti predsjednik svih građana. Kao što nije bio ni Đukanović.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Vatrogasac

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok smo  pokušali da razaberemo motive aktera za početak najavljenih pregovora između Vlade i CPC-a o potpisivanju Ugovora, stigla je vijest da ih neće biti. Možda je ipak cilj postignut. Odnos države i dvije pravoslave crkve ponovo će se naći u fokusu javnosti.  Abazović će opet biti u prilici da objašnjava kako se trošimo na prevaziđene nacionalne teme, umjesto da slijedimo evroski put

 

Čudni su, kažu, putevi Gospodnji. A još čudniji politički i partijski. Posebno onih što grozničavo brane vlast.

U srijedu ujutru, dok su se slijegali odjeci juriša na Državnu izbornu komisiju, u kojoj je predato čak 17 lista za predstojeće parlamantarne izbore (uglavnom u zadnji čas), iz Crnogorske pravoslavne crkve (CPC) stiglo je zanimljivo saopštenje. Njime je najavljeno da će sjutradan (četvrtak), u zgradi Vlade, započeti razgovori između Vlade i CPC-a ,,u vezi sa potpisivanjem Ugovora o pitanjima od zajedničkoga interesa, u javnosti poznatoga kao temeljni ugovor”.

Te razgovore najavio je premijer Dritan Abazović još u ljeto prošle godine, dok se spremao da sa Srpskom pravoslavnom crkvom potpiše Temeljni ugovor. Po cijenu izvjesnog pada njegove, tek izabrane Vlade.

Ugovor sa SPC-om potpisan, Vladi je izglasano nepovjerenje, Ustavnom sudu je dostavljena inicijativa za preispitivanje zakonitosti Ugovora koji su potpisali crnogorski premijer i patrijarh SPC-a. U zaborav je pala priča o uređenju pitanja od zajedničkog interesa  između Crnogorske pravoslavne crkve i države Crne Gore.

Monitor je nedavno podsjetio na sve to, pominjući izostanak pregovora zvaničnika Vlade i CPC-a kao jedno od neispunjenih obećanja odlazeće Vlade.

Optimisti su se ponadali konačnom pokušaju da se (re)definišu odnosi CPC-a i njene matične države. Da se tako, makar malo, popravi položaj onih građana Crne Gore koji su po nacionalnosti Crnogorci a po vjerskom izjašnjenju pravoslavni vjernici. Da i oni dočekaju da im iz bogomolja koje su gradili njihovi preci dolaze blagoslovi umjesto uvreda i prijetnji o maloj Ukrajini.

Pesimisti su najavljeni susret spremno protumačili kao jeftin pokušaj lidera URA-e da pred neželjene izbore i predaju premijerske fukcije popravi svoju poziciju među razočaranim glasačima  suverenistisima. U nadi da bi ih početak pregovora i  najava mogućeg sporazuma sa CPC-om mogla navesti da zaborave na  preambulu  Temeljnog ugovora  sa SPC-om  kojoj se Srpskoj pravoslavnoj crkvi u Crnoj Gori ,,priznaje pravni subjektivitet i kontinuitet  od 1219. godine”. Ispalo je  kako je SPC u Crnoj Gori starija nego u Srbiji. A danas i uticajnija.

Toliko da, svjedočimo i ovih dana, velikodostojnici SPC-a uredno idu na poklonjenje predsjedniku Srbije iskazujući mu prijeko potrebnu podršku u momentu kada na ulicama započinje novi krug protesta protiv poraznih rezultata njegove vladavine. Crnogorski premijer  po pozivu, svakomalo svrati do Patrijaršije u Beogradu na prijateljski razgovor i konsultacije.

Bez potpisanog Temeljnog ugovora nema konsenzusa za deblokadu Ustavnog suda, govorio je  Abazović prošlog ljeta. Sada, kaže, Temeljni ugovor sa SPC-om više nikome ne smeta, dok se Ustavnom sudu – ruga.

Uglavnom, dok smo pokušali da razlučimo motive aktera za početak najavljenih pregovora, u srijedu poslije podne stigla je vijest da ih neće biti. Sa iste adrese sa koje nam je, koji sat ranije, prispjela i njihova najava.

,,Crnogorska pravoslavna crkva otkazala je pregovore s Vladom Crne Gore o Temeljnom ugovoru koji su bili zakazani za sjutra u 11 časova, u zgradi Vlade, jer je uvrijeđena njenim odnosom prema mitropolitu CPC-a Mihailu i cijeloj Crkvi”, navedeno je u novom saopštenju. Uz obrazloženje da su, umjesto premijera i ministra pravde, ,,kako je bilo dogovoreno”, za pregovore od strane Vlade i ministarstva delegirana dvojica službenika, dok je zakazani sastanak  iz zgrade Vlade preseljen u zgradu Ministrastva pravde. ,,Crnogorska pravoslavna crkva drži taj akt Vlade kao izrugujući, zbog čega i otkazuje pregovore”.

Možda je ipak postignut stvarno cilj najave razgovora Vlade i poglavara CPC-a.  Odnos države i dvije, međusobno komfrontirane, pravoslave crkve, ponovo će naći svoje mjesto u fokusu javnosti. Abazović će biti u prilici da objašnjava kako se trošimo na prevaziđene nacionalne teme, umjesto da slijedimo evropski put. Iako je baš on, od 30. avgusta do danas, bio neizostavni dio svake priče koja je imala potencijal podizanja međunacionalnih/vjerskih tenzija u Crnoj Gori. U Srebrenici, na Cetinju, u Podgorici ili Strazburu (Savjet Evrope). Sve igrajući vatrogasca.

Čudni su, kažu, putevi Gospodnji.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo