Povežite se sa nama

DANAS, SJUTRA

Zašto Monitor

Objavljeno prije

na

Dvadeset sedam godina potom, Monitor je i dalje tu. I ovog će petka kao i 19. oktobra 1990. godine izaći novi broj prkoseći logici po kojoj nastaju mediji u liberalno-demokratskim društvima. Tamo, u najboljem izdanju, mediji su biznis, novinarstvo je profesija, a javnost je ta sa kojom se sklapa ugovor o lojalnosti. U tom trouglu uspostavlja se balans ideala, interesa i surove realnosti. Da je čekao da se steknu ti uslovi, Monitor ne bi ni nastao.

Industrija? Osnivači Monitora su barem to znali – na tržištu od 600 hiljada duša nedjeljnik profila našeg ni za milion godina neće donijeti cenat profita. U prvih 27 – garantovano nije. Oni koji su pomagali Monitoru da preživi na finansijskom su gubitku. Ali, dio su ekipe. Nije to malo.

Profesija? Svaka profesija, uključujući i profesiju deminera, podrazumijeva minimum sigurnosti. Ko je izabrao Monitor, izabrao je život na vlastiti rizik. Bombaški napadi, prijetnje fizičkim nasiljem i sudski progoni nisu ono najgore. Na to se vremenom stekne imunitet. Razvije stid od straha. Drugo je teže. Žig izdaje. Sramote. Naše ime – uvreda. Ko nije mogao da podnese izopštenje, strašni osjećaj uzaludnosti, umjesto Monitora, tražio je posao.

Javnost? Glas potrebe društva za preispitivanjem? Crnom Gorom je odlijegao urlik gomile. Nije mala, nije mala, triput ratovala i opet će ako bude sreće. Bilo je. U sjenci krvi i gareži ovdje je nastao novi sistem. Vođe su treće smjene pretvorili u ratnike da bi postali njihove sluge. Na trafikama su Monitor skrivali kao nacionalnu bruku, a kupci ga krijući nosili kući. U društvenoj džungli, gdje je vlast podanike hranila mržnjom, a podanici uzvraćali servilnošću trebalo je ostavljati putokaze. Monitor je uredno radio izdajnički posao. Svjedočio. Budio. Uznemiravao. One koji su grčevito iščekivali novi broj, grijeh je nazvati čitaocima. Bili su naša terapija. I mi njihova. Da nas odvojene ne ubije samoća.

Bili smo prva slobodna teritorija Crne Gore dok je, služeći Miloševiću i njegovim ovdašnjim vazalima, bezglavo jurišala u samouništenje. Kad je došlo vrijeme, to je bio i najteži test za Monitor. Nakon razlaza u Miloševićevom štabu, kad je počeo da služi Đukanovićevom projektu, bio je najbliže svome kraju. Našli smo snage, odbili smo da budemo režimska domoljubiva straža i glumimo uspomenu na same sebe. Mi koji smo ostali, vratili smo Monitor tamo gdje treba biti: da gazi bespućima i bude glas nemoćnih. Znamo tajnu. Između zločina rata i zločina pljački i gaženja prava slabijih postoje neraskidive veze. Otkrivamo ih. Nikad se prije takav i toliki bijes i mržnja nisu sručili na nas. Kolo vode naši prebjezi.

Bili smo evropska mrlja u okeanu mržnje prema svemu što je drugačije. To obavezuje. Danas briselska Evropa gotovo rutinski pomaže režimu u Crnoj Gori da opstane, okrećući glavu od njegovih nevaljalstava. Nemamo pravo na šutnju. Evropski princip kritike (prosijavanja) svega postojećeg, primjenjujemo na sve koji imaju moć da odlučuju o ljudskim sudbinama. U Podgorici, Briselu, Vašingtonu Moskvi, Ankari… Takav nam rukopis.

Utihla je nada da će naš kraj u dogledno vrijeme ličiti na Evropu druge polovine dvadesetog vijeka. Evropa sve više liči na nas iz devedesetih. Ideje ekstremne desnice izmilile su iz mračnih podruma sistema i postale evropska nova normalnost. U Francuskoj slave to što je na predsjedničkim izborima u drugom krugu Mari le Pen izgubila. U Njemačkoj, koja je obavila temeljnu denacifikaciju, partija koja smatra da se Njemci ne trebaju stidjeti nacističke prošlosti, sa zavidnim je procentom ušla u parlament. Izgledno je da se u Austriji, koja se nikad da valja nije suočila s danima kad je Hitler po bečkim ulicama prebrojavao ko sve tu nije Arijevac, vlasti domogne i stranka koja, osobito prema emigrantima, baštini pogled starih nacista. Orban i ostali su već navika. Tako je u sređenoj Evropi, a u ostatku svijeta

čitavi narodi plutaju noseći sa sobom očaj. Autobus sa sve manje sjedišta dovoljan je da preveze sve one u svijetu čije je bogastvo veće nego imetak tri i po mlijarde najsiromašnijih. Još malo i staće u kombi.

Monitor je danas stvaran zato jer nije nastao po pravilniku o osnivanju medija. Izmaštali smo ga, kao što robijaš izmašta svoju slobodu. Zato je – iako mu je tek dvadeset sedam – odavno stekao vječnost. Čuje se topot. Crni konjanici opet jašu, najavljuju nove valove mraka. Monitor će biti tu. Makar pisali po zidovima.

Esad KOČAN

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Između bankrota i stida

Objavljeno prije

na

Objavio:

I sudbina autoputa i dodjela stanova probranima, pričaju istu priču. O tome kako su bivše vlasti zemlju ostavile na rubu bankrota a društvo opterećeno njihovim moralnim posrnućem

 

Opet je Crna Gora u naslovima svjetske štampe. Sada kao potencijalno ﮼prva evropska žrtva kineske dužničke diplomatije”.

Brinu se u Evropi i Americi da bi Kina, po osnovu nevraćenih kredita, mogla postati vlasnik ili barem višedecenijski korisnik dijela naše teritorije. Luke Bar, na primjer. Baš kao što je od Grčke dobila luku Pirej, a od Šri Lanke luku Hambantota, na glavnom morskom putu između Azije i Evrope.

Mi kao da imamo preča posla od toga da glavoboljamo kako ćemo vraćati milijardu „kineskog“ duga. I još 3,3 milijarde koje su naše vlasti uzajmile u zemlji i inostranstvu. U toku je polemika da li su za dolazeće dužničke probleme krive bivše vlasti koje su novac pozajmljivale, ne vodeći puno računa o njegovom vraćanju, ili sadašnje – zbog poprilično paničnog obraćanja zapadnoevropskim saveznicima sa molbom da od nas preuzmu vraćanje prispjelog duga kineskoj Eskim banci. Ili nam olakšaju taj posao.

Na Zapadu su, čini se, zatečeni intenzitetom problema koji su nas zadesili. Mi nemamo pravo da se čudimo. Znali smo da će, i kada će stići nevolje.

Danas bi neki rado zaboravili redosljed poteza: prvo smo, u februaru 2014, sa kineskom CRBC potpisala Ugovor o projektovanju i izgradnji tzv. prioritetne dionice autoputa Smokovac – Uvač –Mateševo. Potom je Vlada sa kineskom Exim bankom potpisala ugovor o kreditu  vrijednom malo manje od 944 miliona dolara. Tek onda je Skupštini upućen prijedlog  Zakona o autoputu, kako bi se stekao pravni osnov za posao kojim se izvršna vlast bavila duže od godinu, kršeći propise.

Parlamentarna većina okupljena oko DPS podržala je posao iako su gotovo svi njegovi elementi bili nepoznanica. Neki su to ostali i do danas. Skupštinska većina nije se zabrinula ni kada smo saznali da u ugovoru sa Exim bankom piše da se Crna Gora ﮼odriče imuniteta po osnovu suverenosti za sebe ili svoju imovinu, osim imovine koja se odnosi na diplomatsko-konzularna predstavništva i vojne imovine, u vezi sa bilo kojim arbitražnim postupkom u skladu sa ugovorom”.

Milo Đukanović je tada predočio: ﮼Pod uslovom da ne uberemo ni jedan jedini cent od drumarine, godišnje treba da otplatimo 40–50 miliona, koje danas trošimo za servisiranje putne infrastrukture”. Bio je u pravu ono oko drumarine.  Od koje eto, do dospijeća prve rate kredita, nećemo prihodovati ni cent.

Da se zadržimo na onome što je u Monitoru zapisano u decembru 2014: ﮼Najavu gradnje crnogorskog autoputa treba posmatrati kroz prizmu svega što je pratilo prethodne ekonomske projekte DPS vlasti – od šverca duvana do privatizacije KAP-a i Elektroprivrede. Onda će i konačan ishod te avanture postati mnogo jasniji”.

Sve grane vlasti su, dakle, imale pametnijeg posla od toga da se bave gradnjom autoputa i posljedicama tog posla po državne finansije. Pažnju im je, uz ostalo,  okupirala podjela, skoro pa besplatnih, stanova i kredita za poboljšanje uslova stanovanja. Iako je dio dokumentacije uništen, Stručni tim Nacionalnog savjeta za borbu protiv korupcije došao je do podatka da je, što stanom što parom, Vlada pomogla makar 175 državnih funkcionera (svakog trećeg) u iznosu ne manjem od 25 miliona eura. Ili, pola godišnje rate kredita za autoput.

Detaljima tog posla bave se svi mediji. Zato da pomenemo samo reagovanje nekadašnjeg ministra odbrane i predsjednika vladine Komisije za stambena pitanja Predraga Boškovića. On je demantovao Vanju Ćalović Marković i njene saradnike. ﮼Neistina je da je za mandata tehničke Vlade dodijeljeno 119 stanova. Posljednja stambena komisija je održana 25. decembra 2019… Tako da stambena komisija ne samo u mandatu tehničke Vlade već u cijeloj 2020. nije donijela nijednu odluku o dodjeli stana/kredita”, naveo je Bošković.

Onda su na vidjelo izašla dokumenta koja demantuju bivšeg ministra: Vlada Duška Markovića je bez sjednice, sredinom septembra prošle godine, ovlastila tadašnjeg direktora Uprave za imovinu da potpiše ugovore o kupoprodaji stanova po povoljnim uslovima sa 119 državnih službenika i namještenika. Prethodno je te stanove iz vojno-stambenog fonda Ministarstvo odbrane podijelilo u zakup sa pravom otkupa zaposlenima u Ministarstvu i Vojsci CG. Da bi ih, uoči primopredaje vlasti, brzopotezno otuđilo. Valjda da ne padnu u ruke neprijatelju? Bivši ministar sad ćuti.

I sudbina autoputa i dodjela stanova probranima, pričaju istu priču. O tome kako su bivše vlasti zemlju ostavile na rubu bankrota a društvo opterećeno njihovim moralnim posrnućem.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Gospodari haosa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sve dok bude bilo normalno da ministri i parlamentarci negiraju zločine, da predsjednik države poziva na nasilje, a institucije ostanu okovane politikom, dešavaće se i normalizacija nasilja na terenu. Živjećemo dorađene devedesete, podijeljeni na nas i njih, podobne državljane, i one druge. Svi skupa, žrtve gospodara haosa

 

Da doda ulje na vatru, oglasio se i predsjednik države. Ne na tviteru, nego, kako dolikuje, u studiju Tamare Nikčević, na njegovoj RTCG. Poslao  je opet opasne poruke, sve pričajući o evropskim vrijednostima i savremenoj Crnoj Gori, koju samo on može da nam obezbijedi. Tako što će je, ako treba, braniti svim sredstvima.

„Ako neko iz naše kuće, ili izvan nje želi da nam sruši kuću, nema toga što je nedozvoljeno“, kazao je Mirotvorac, koji je Crnoj Gori za tri decenije  donio ratove, pustoš i podjele. I dvije decenije nije uspio da je mrdne u evrointegracijskom procesu s mrtve tačke. Jer bi morao da oslobodi institucije, koje je zarobio kako ne bi reagovale na pljačku, zloupotrebe i organizovani kriminal. I možda stigle do njega i njegovih.  Zato zvuči tragikomično kad predsjednik, dok ga Tamara zadivljeno gleda, kaže da je „zagovornik toga da se pitanja rješavaju u institucijama sistema”.  Dok on da znak da može i nedozvoljeno. Kako je navikao, valjda.

Đukanović je, pride, demantovao da stoji iza podizanja tenzija i protesta oko legislative o državljanstvu. Pojasnio je da bi, da to rade on i njegovi, haos bio veći i da bi to „izgledalo mnogo moćnije”. Kao valjda Dubrovnik, deportacije BiH izbjeglica, policijske torture neistomišljenika i ostale „evropske” čarolije višedecenijskog vođe.

Nije za smijanje protekla sedmica u Montenegru, al nekad prosto moraš se nasmijati. Od muke. Na Đukanovićevu izjavu da ne prepoznaje budućeg koalicionog partnera u Demokratskom frontu, a „određene kapacitete vidi u URI i Demokratama“, Frontovci su javno iskazali zadovoljstvo i našli potvrdu tome da su oni „snažna brana njegovom povratku na vlast“. Valjda tako što su Đukanovićevo strašilo i domaćoj i međunarodnoj javnosti. I karta na koju uvijek računa. Oni koji negiraju Srebrenicu, koji mašu Aleksandrom Vučićem po terenu. Ili, možda su tako najjača brana bivšem režimu  što su  od 30. avgusta ljuća opozicija novoj vladi od samog Đukanovića. „Sinoć je i posljednjem laiku jasno da Milo Đukanović želi kroz partnerstvo sa dijelom parlamentarne većine da odbrani ključne interese jedne omanje grupe ljudi koja je pustošila i kriminalizovala Crnu Goru”, poručili su iz DF.  Tako su većinu svojh kolega iz nove većine osumnjičili kao skrivene Đukanovićeve igrače.

Da upotpune ugođaj, na sastanku u Vladi, organizovanom početkom  sedmice, kako bi se prevazišla kriza vlasti zbog slučaja Leposavić,  problematizovali su pitanje zvaničnih sastanaka Krivokapića i Đukanovića.  I sveli smjenu Leposavića na lične razmirice premijera i ministra. Kao da se Leposavićevo relativizovanje genocida u Srebrenici i negiranje haškog Tibunala tiče samo Krivokapića i Leposavića, zapijenih i posvađanih u kakvoj kafani. A ne cijelog društva i njegovog oporavka, suočavanja sa prošloću i puta u budućnost.

Ostali lideri parlamentarne većine nijesu se izjašnjavali na tu temu nakon sastanka, koji je okončan tako što ga je premijer napustio. Ne zna se ni kada će Inicijativa doći na red u Skupštinu. Ni hoće li je poltički preživjeti Vladimir Leposavić ili Vlada. Iako bi, u svakoj normalnoj zemlji, bilo posve normalno da ministar pravde koji negira zločine i međunarodne presude to ne može biti ni minut. A kamoli da predstavnici parlamentarne većine o njegovoj smjeni vagaju nedjeljama.

Jasno je  jedno:  sve dok bude bilo normalno da ministri i parlamentarci negiraju zločine, da predsjednik države odobrava sva sredstva, a institucije budu okovane politikom, dešavaće se i normalizacija nasilja na terenu. Novinari, ministarke, komšije, svi su meta. Živjećemo  dopunjene devedesete, podijeljeni na nas i njih, podobne državljane, i one druge. Svi skupa, žrtve gospodara haosa.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Ogoljavanja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ispod priče o Leposaviću, ogoljene su ne samo boljke nove i stare vlasti, nego i ovoga društva. Iako je Krivokapićev potez pokretanja inicijative za smjenu ministra pravde, koji negira sud u Hagu i relativizuje Srebrenicu, iznuđen, to novoj Vladi omogućava da nastavi putem promjena. Ako preživi. I ako stvarno to želi

 

Slučaj Leposavić i ove sedmice ogoljava sve boljke domaće političke scene, ali i ovog društva. Nakon što je premijer Zdravko Krivokapić, doduše iznuđeno, pokrenuo inicijativu za smjenu ministra Vladimira Leposavića, pravnog eksperta koji ne priznaje međunarodne sudove, i zastupnika ljudskih i manjinskih prava koji relitavizuje genocid u Srebrenici, postalo je jasno ne samo da se ovo društvo i nije moglo suočiti sa ratnom prošlošću pod tri decenije istih političkih ratnih garnitura, nego se sve pretvorilo u političku matematiku. Kroz koju nastavljaju da se ogoljavaju i stari i novi.

DPS, otkako je ministar Leposavić u parlamentu negirao Haški tribunal i odbio da prizna genocid u Srebrenici, na sva zvona ječi nad Srebrenicom i evropskim putem Crne Gore. No, nakon inicijative premijera Krivokapića da pokrene smjenu Leposavića, ćuti o tome hoće li tu inicijativu podržati u parlamentu. Politički kantar valjda kaže da je najbolje sačekati. Da se nova vlast što dublje iznutra uzdrma. Ili mjere, možda, da li da se i javno vrate na fabrička podešavanja iz devedesetih. U međuvremenu, rade ono što najbolje znaju. Raspiruju podjele. Dobro dođe sve. Srebrenica, Zakon o državljanstvu… O njihovom patriotizmu dovoljno govore tek dvije ovonedjeljne vijesti. Bankrot kumove Vektre, iza kojeg će ostati desetine miliona duga, opustošene ljepote i preduzeća, i hiljade ljudi na ulici. Ili tužba u Privrednom sudu lica povezanih sa Đukanovićima, koji traže da im, nakon što smo plaćali desetine miliona na računima za struju, platimo i odštetu. Opet u desetinama miliona.

Izjava Slavena Radunovića, jednog od funkcionera Demokratskog fronta, da dok je kluba poslanika DF-a, Leposavić neće biti smijenjen zbog stavova koje dijeli svaki Srbin u Crnoj Gori, uvreda je za nedužne srebrenčke žrtve i njihove porodice ali i za ovdašnje Srbe. Istovremeno to je i pokazatelj da je 30. avgusta, DF neiskreno klimnuo glavom na Sporazum koji su potpisali predstavnici nove vlasti, a u kom su se obavezali na poštovanje  međunarodnih obaveza Crne Gore i njen evropski put. Čekajući novu priliku da je skrenu. Za smjenu Leposavića, saopštili su, neće glasati ni SNP ni PzP.

Smjenu Leposavića, neće podržati ni Demokrate, ukoliko za to bude glasao DPS, objasnili su. Oni, da bi izbjegli mučno prelamanje odluke, pozivaju Leposavića da sam podnese ostavku. Ohrabrujući ga da to nije kukavačluk. Krivokapićem je nezadovoljna i Crkva, na čijim je krilima, po sopstvenom priznanju, stigao na političku scenu. Velibor Džomić nije izdržao. Posavjetovao je Leposavića javno kako da ostane što duže ministar pravde. Ne smeta mu ministrova izjava o Srebrenici i Hagu u parlamentu. A i ministar je Mitropoliji obećao nedavno novi temeljni ugovor sa državom. Po mjeri crkvenih pravnih eksperata.

Rijetki su se izjasnili da će podržati Krivokapića: URA, Civis, SDP.

Ređaju se i pitanja. Šta ako Leposavić ne podnese ostavku, nego se o njegovoj smjeni bude glasalo u parlamentu? Hoće li DPS, koji je vladao u doba Srebrenice, i pomagao svoje ratne saveznike Karadžića i Mladića tokom svih godina ubijanja Bosne, a čiji predsjednik danas govori kao da je bio predsjednik Liberalnog saveza devedesetih, iskoristiti slučaj za nove kalkulacije, o urušavanju vlade. Suzdržati se od glasanja i ogoliti još jednom do kraja svoju dušu – moć iznad svega.

Premijer Krivokpić je pravilno izmjerio, i pokazao da umije da predviđa šta dugoročno razara svaki kredibilitet nove vlade. I kod kuće i u inostranstvu. Đukanoviću je suzio polje da izigrava tobožnjeg borca za suočavanje s prošlošću, koju je svojski stvarao. Iako je potez pokretanje procesa smjene Leposavića iznuđen, nakon pritiska međunarodne zajednice, dijela javnosti, a i dijela nove vlasti, to novoj Vladi omogućava da nastavi putem promjena. Ako preživi. I ako  stvarno to želi.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo