Čelnici policije i pravosuđa, premijer i ministar pravde održali su  „jedan lijep sastanak“, i zaključili da niko nije kriv što su pobjegli Miloš i Lidija.  Sistem je kriv, presudili su.  Istovremeno, sve zakonske nedostatke koje nova vlast evo peta godina ispravlja, potpredsjednik Vlade Aleksa Bečić je podrobno izložio mještanima Trnovača.  Čini se da su mu njih petnaestoro povjerovali

„Život ide uvijek ispred prava“, utješio je zabrinutu javnost ove sedmice ministar pravde Bojan Božović, nakon što je dvoje zvučnih bjegunaca plastično demonstriralo kako to kod nas izgleda u praksi. Osude te posle sto godina na jedvite jade, pa imaš kad da se spakuješ i dogovoriš s jatacima. Onda na oči policije, koja nije fikus ne daj Bože, lagano odšetaš iz kućnog privora, ili zemlje. I fino živiš ispred prava. Izdaleka pišeš pisma javnosti, kritikuješ tužilaštvo, šegačiš se sa organima reda video snimcima. Život je lep, što bi rekli.

Lijepo je i vlastima. Čelnici policije i pravosuđa, premijer i ministar pravde održali su ove sedmice  „jedan lijep sastanak“, i zaključili – niko nije kriv. Što bi rekao ministar Božović:  „Ne mislim da iko treba da podnese ostavku“. Sistem je kriv, presudili su. A sistem ko sistem, nije lična imenica.

Na sastanku je dodatno  „afirmisano da svaka institucija unutar svog sistema aktivira mehanizme koji su joj na raspolaganju”.  Niko nije vidio ništa sporno  u tome što mehanizama ima, samo nijesu na vrijeme „aktivirani“.

Akcija za ljudska prava zatražila je da državno tužilaštvo hitno i temeljno ispita okolnosti bjekstva Miloša Medenice. Precizirali su da je Uprava policije  bila dužna da spriječi njegovo bjekstvo , jer je u njihovoj nadležnosti izvršenje mjere zabrane napuštanja stana koja mu je je bila određena.  Pobrojali su više odredbi različitih zakona, koji policiju ne samo obavezuju, nego joj i omogućavaju da kontinuirano i djelotvorno sprovodi tu mjeru. “Suprotno tumačenje, koje je javno saopštio direktor Uprave policije, prema kojem policija nakon konstatovanja kršenja mjere nema nikakvu dalju obavezu postupanja, upućuje na krivičnu odgovornost za neizvršavanje sudske odluke (čl. 395 KZCG), pored toga što vodi obesmišljavanju instituta mjera nadzora”, upozorili su iz HRA.

Na odgvoornost nijesu slijepi samo ministar pravde  i vrh policije. Zar slučajno- ne prepoznaju je ni u DPS-u. „DPS ne ośeća bilo kakvu odgovornost tim povodom, budući da već šestu godinu djelujemo iz opozicije”, izdeklamovala je poslanica te partije  Aleksandra Vuković Kuč .  Vješto izbjegavajući pitanje koje joj je u stvari postavljeno –  o odgovornosti DPS za sistem koji je proizveo medenice i ostale.  “Poznat vam je stav da ne komentarišemo nepravosnažne sudske odluke i ni ovaj slučaj u tom smislu nije izuzetak”, napomenula je.  Šta ti je poštovanje na djelu, prezumpcije nevinosti.  Nevini počasni preśednik sigurno ośeća radost zbog“reformisanog” podmlatka.

Potpredsjednik Vlade za bezbjednost Aleksa Bečić izašao je na teren da objasni voljenom “većinskom narodu”, što bi rekli njegovi, da nisu Demokrate  odgovorne. Bečić je “žiteljima” Trnovača kod Bijelog Polja  pojasnio  sve zakonodavne nedostatke, zbog kojih je Medenica navodno utekao.  Za sve je normalno kriv DPS, a nova vlast  evo peta godina nikao da ispravi te zakone, ni da su kriva Drina. Kad hoće, uspiju za dva dana da usvoje i po 400 zakona.  Čini se da su Bečiću njih petnaestoro u Trnovaču povjerovali.

Ima još važnih zgoda u Montenegru. Milan Knežević se, javio je, čuo sa Aleksandrom Vučićem prije desetak dana, u četvrtak oko 23h. Poslao mu je poruku nakon utakmice Crvena Zvezda – Selt. Proćaskali su i razveselili se. Mandiću, međutim,  još nije bratski odgovorio ostaju li zajedno. Utješili su ipak voljeni narod,  gdje god da ih put odnese, cilj ostaje isti.  Zastave, jezik, kapele, i ostale identitetske magle neće stati. Bjekstva i utvrđivanje odgovornosti nisu više njihova tema.  Ne računajući Kneževićev jeftini vic.

Ono, u pravu je ministar. Jedno je pravo, drugo je život. Sistem s rupama svima odgovara.

Milena PEROVIĆ

Odlazak Kneževića iz vlasti odškrinuo je vrata ka Briselu. Ali,  za suštinsku evropeizaciju Crne Gore nije dovoljno ne biti Milan Knežević, i ne pripadati Vučićevom dvoru. Nisu dovoljni ni evropski štrikovi.  Potrebni su rezultati  na unutrašnjem preobražaju društva.  Za početak, bilo bi dobro da nam  svake sedmice ne pobjegne po jedna osuđena krupna riba.

Dok „krupne ribe“  bježe na oči policije i pravosuđa u godini kada Crna Gora  treba da dokaže Briselu da je zemlja  vladavine prava i efikasnih  institucija, evropski put postao je prohodniji makar zbog jedne vijesti – Milan Knežević i njegova DNP  napustili su vlast. Sad su opozicija, na površini. Dubine se ne napuštaju lako.

Nakon najave da će iz „krvave vlade“  izaći zbog Botuna, Knežević je uslovljavanje svog ostanka u vlasti proširio na cijeli set identitetskih pitanja, pa su na kraju njegovi ministri Mulun Zogović i Maja Bulatović  Vladu napustili zbog srpskog jezika. Teme, naposljetku, nijesu ni bitne. Samo dok je Beograd zadovoljan. Što bi rekla Ana Brnabić: „Smijem se od tuge što Crna Gora ide u EU, a Srbija ne može“.

Odlazak Kneževića je otškrinuo vrata i jednom mogućem razlazu. Za petak ove sedmice  Mandić je sazvao  sjednicu svih stranačkih organa na kojoj će se raspravljati o sudbini koalicije sa Kneževićem. Iz te stranke su pojasnili – odluku će donijeti “iz glave cijelog naroda”  i slijediti njegove želje i uputstva.  Možda treba napomenuti da istraživanja potvrđuju da bi većina crnogorskih građana na kraju najradije bila dio evropskih naroda. Ako može. Ono, ima i narodnih glava različitih a i različitih evropa. Sve je u previranju. Nije se lako prestrojiti na dobitnički peron.

Mandićeva epika nije samo slučajna stilska figura. Ona u sebi krije i aktuelnu borbu između njega i Kneževića – ko će se na političkoj sceni sada predstaviti kao ekskluzivni predstavnik srpskog naroda, a nakon što je Milana Vučić već proglasio za lidera srpskog naroda u Crnoj Gori.

Bez obzira na ishod, Knežević i Mandić kažu da će ostati freinds. Sa istim ciljem, na različitim putevima, objasnili su.  U prevodu, Knežević će nastaviti da provodi slave sa Vučićem i tamo ćaska o rečnim ribama, dok Mandić nastavlja da puca na sastanke sa Donaldom i Benjaminom.  Joj razlike, joj drastične, rekli bi u svoje vrijeme nadrealisti. I u našoj surovoj realnosti, razlike nijesu neke,  ali nije ni svejedno. Ako Mandić skupi snage da se  otisne  iz Vučićevog krila i kreće  kroz vijugave hodnike međunarodne moći  gdje jednoga dana možda može shvatiti da se bez Crne Gore, nema gdje vratiti. Vidjećemo.

Opstrukcija ne nedostaje. Ove sedmice pljuštale su i međusobne optužbe parlamenta i Vlade s jedne strane, i predsjednika države na drugoj, o tome ko opstruira ulazak u EU. Mrtva trka. Još nema zvaničnog pobjednika, ni odgovora jesu li krivci Vlada i “taster” poslanici koji štancaju i usvajaju desetine zakona u parlamentu za dan kako bi ispunili evropske obaveze, ili je to Milatović koji vraća zakone poslanicima da ih ipak pročitaju.  Pa ih sjutradan ipak potpiše jer imaju “plavu zastavicu”, odnosno zeleno svjetlo Brisela. Tako im evropejstva i  opjevanog domaćeg dostojanstva.

Nakon odlaska Kneževićeve DNP u opoziciju, na državnom nivou,  ako za njim ne krene Mandić, ostaje dovoljan broj vladajućih ruku. U  Podgorici je klizavo. Može doći do krize. Svejedno, gradonačelnik  Podgorice Saša Mujović, ne djeluje uznemireno. Preporučio je Kneževiću da „uživa u penzionerskim danima“. Onda nazivajući Kneževića destruktivnim i nedobronamjernim političarom: “ Nemamo pravo dati mu za pravo da nas zaustavi”.  Mujović je objelodanio  da nakon Kneževićevog izlaska iz gradske vlasti neće tražiti podršku ni od koga mimo vladajuće koalicije.  Onda je odškrinuo vrata tvrdnjom da ko god da podršku evropski usmjerenim mjerama vlasti( čitaj Botun) ona neće biti odbijena. Igranka se nastavlja, razni obrti su mogući. Zgusnulo se vrijeme, A  ishod raspleta, po svojoj mjeri,  poguraće  i evropske adrese.

Sigurno je: za evropeizaciju Crne Gore nije dovoljno ne biti Milan Knežević, i ne pripadati dvoru Vučićevom.  Nisu dovoljni ni evropski štrikovi.   Potrebni su rezultati  na unutrašnjem preobražaju društva.  Za početak, bilo bi dobro da nam, eto,  svake sedmice ne pobjegne po jedna osuđena krupna riba.

Milena PEROVIĆ

Pokazalo se da moguće posljedice blokade graničnih prelaza višestruko prevazilaze probleme koji bi mogli nastati padom aktuelne Vlade. Pošto je jasno da su barijere između obaveza izvršne vlasti i sposobnosti Spajića i njegove ekipe da ih realizuju – nepremostive

Jedan problem je, makar privremeno, riješen. Iz ovdašnjeg Udruženje prevoznika tereta u četvrtak ujutru je saopšteno da, nakon pregovora sa Vladom, obustavljaju blokadu graničnih prelaza. Blokada je trajala od ponedjeljka u podne, proizvela je nekoliko miliona eura gubitaka i, u konačnom, primorala Vladu da prihvati neke od zahtjeva prevoznika.

Između ostalog i onaj kojim je od Ministarstva finansija, odnosno Vlade,  traženo da poštuju zakone Crne Gore. I povrat PDV-a prevoznicima izvršava u zakonom propisanom roku. Ili drugi, koji se tiče produženog radnog vremena inspekcijskih službi makar na većim graničnim prelazima, kako  roba i njeni prevoznici ne bi čamili od poslijepodneva do sjutra ujutru na graničnim ispostavama. Gubeći vrijeme i novac, skupa s prodavcima i kupcima tereta koji prevoze.

Zahtjevi Udruženja prevoznika o beneficiranom radnom stažu i većem oslobođenju od akciza na gorivo biće, obećano im je, naknadno razmotreni. “Vezano za beneficirani radni staž naših vozača, dobili smo uvjerenje ministra ekonomskog razvoja da će predlog dati Vladi na glasanje i nadamo se da će Vlada to usvojiti. O povratu akcize nismo ništa riješili ali smo dobili uvjeravanja – to zavisi od naših evropskih partnera…“, saopštio je jedan od glasnogovornika Udruženja.

Da li se do tog dogovora moglo doći i bez blokade graničnih prelaza – zaključite sami. Ili svi skupa možemo sačekati da nam to objasni premijer, ili neko od članova Vlade, na jednom od narednih skupštinskih zasijedanja posvećenih poslaničkim pitanjima. Kada se zvaničnici izvršne vlasti udostoje da dođu u parlament.

Izgledalo je, na trenutak, kako su obije strane „zaboravile“ osnovni razlog trodnevnih blokada: probleme koji vozači kamiona iz Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Srbije i Sjeverne Makedonije imaju tokom vožnji kroz zemlje Šengen zone EU. Tamo ih, prema propisima čija je primjena pooštrena od oktobra prošle godine, tretiraju kao „turiste“, i ne dozvoljavaju boravak duži od  90 dana u periodu od šest mjeseci. A to je, pokazalo se, premalo za normalno obavljanje posla.

Međutim, iz Brisela su stigle vijesti da je Evropska komisija registrovala problem, dobrim dijelom zahvaljujući i blokadi graničnih prelaza pomenute četiri zemlje Zapadnog Balkana prema članicama EU, i da se radi na iznalaženju modela kojim će on biti prevaziđen. Privremeno, po režimu koji je najavljen kao „produženi kratki boravak“.

Nećemo, uglavnom, ostati bez goriva, toalet papira, građevinskih materijala, voća, povrća i svega drugog što ova zemlja uvozi.

Zato, obistine li se večerašnje (četvrtak) najave Miluna Zogovića, Vlada može ostati bez dvoje ministara Kneževićevog DNP. Da li to znači i njihov izlazak iz koalicija u izvršnoj vlasti Crne Gore i Glavnog grada, saznaćemo u petak. Možda.

Već od srijede veče mogao se steći utisak da taj krčag više neće na vodu. Pošto je premijer Spajić, strogo kako umije, putem društvene mreže X najavio kako „garantuje“ da ucjenjivački model saradnje neće biti dozvoljen nijednoj političkoj strukturi u aktuelnoj većini, te da će se o vitalnim interesima Crne Gore odlučivati „isključivo u našoj zemlji“. Za razliku od pitanja povrata dijela akciza kamiondžijama, gdje se moraju konsultovati EU partneru.

Ispostavilo se da su se Spajićeve garancije i odlučnost svela na to da se problem srpskog jezika, trobojke, dvojnog državljanstva proslijedi Skupštini. Što nije bilo po volji njegovim kolegama/koleginicama iz DNP.

Nastavak slijedi narednih dana, kada bi trebalo da saznamo kako na aktuelna dešavanja gleda Andrija Mandić. I ima li on u rezervi neku „pomiriteljsku“ ideju.

U neko bolje vrijeme, ili na nekom boljem mjestu ove bi dvije priče bile ispričane obrnutim redom. Po nekom logičnom prioritetu.

Pokazalo se, međutim, da je Udruženje prevoznika tereta danas i ovdje mnogo važnija družina od Vlade i vladajuće koalicije. I da moguće posljedice njihove blokade graničnih prelaza višestruko prevazilaze probleme koji bi mogli nastati padom Vlade. Pošto je jasno da su barijere između obaveza izvršne vlasti i sposobnosti Spajića i njegove ekipe da ih realizuju – nepremostive.

Zoran RADULOVIĆ