Francuska želi proširiti svoj “nuklearni kišobran” na neke obalne evropske zemlje uključujući Poljsku i već je započela pregovore s njima. To je implementacija francuske nuklearne strategije koju je predsjednik Makron najavio 2. marta. Rastuće međunarodne ambicije Poljske i Francuske zasnovane su na zabrinutosti za evropsku sigurnost, koju dijeli većina zemalja EU. SAD više nisu zainteresovane za očuvanje snažnog vojnog saveza s Evropom. Glavni američki rival je Kina. Vodeće evropske zemlje nisu spremne pomoći Vašingtonu u njegovom sukobu s Pekingom. EU je zainteresovana za jačanje ekonomskih odnosa s Kinom i sticanje kineskih investicija

Poljski premijer Donald Tusk je 27. aprila objavio da Poljska planira izgraditi vlastitu „armadu dronova“, koristeći u tu svrhu „evropski novac, poljske kompanije i istraživačke centre, zajedno s iskustvom s ukrajinskog ratišta“. Poljska već dugo pokušava da iskoristi sukob između Rusije i EU kako bi potaknula svoj ekonomski razvoj i povećala geopolitički utjecaj. Međutim, u Tuskovoj izjavi postoje značajni novi detalji. Ni SAD ni NATO se ne spominju.

Sada Poljska i Francuska provode vojne vježbe iznad Baltika, uključujući borbene avione Rafale opremljene nuklearnim bojevim glavama. Lovci Rafale su već raspoređeni na poljskoj teritoriji. Oni trebaju simulirati udare na ciljeve u Bjelorusiji i blizu Sankt Peterburga, vježbajući sprječavanje ruskog napada na Poljsku i baltičke države. Francuska i Poljska namjeravaju razvijati svoju vojnu saradnju izvan NATO birokratije kako bi olakšali donošenje odluka. To je implementacija nove francuske nuklearne strategije koju je predsjednik Emanuel Makron najavio 2. marta. Francuska želi proširiti svoj «nuklearni kišobran» na neke obalne evropske zemlje uključujući Poljsku i već je započela pregovore s njima.

Poljski sporazum o učešću u francuskom programu može se smatrati potpuno novim pristupom zemlje vlastitoj sigurnosti. Sticanje francuskog «nuklearnog kišobrana» može uključivati ​​dijeljenje nuklearnog oružja. Smatra se da francuski avioni mogu biti trajno raspoređeni na poljskom tlu, a poljske zračne snage će biti obučene za korišćenje nuklearnih projektila koje nose avioni bazirani u Poljskoj.
Prije toga, poljska vlada je dugo pokušavala postići sporazum o dijeljenju nuklearnog oružja sa SAD-om. Sada se Poljska okrenula Francuskoj, koja pokušava formirati koaliciju evropskih zemalja pod svojim vodstvom. Iako će novi savez činiti članice NATO-a, planirano je da djeluje odvojeno, a dijeljenjem vlastitog nuklearnog arsenala Francuska želi svojim budućim saveznicima omogućiti da pokreću nuklearne napade nezavisno od Vašingtona.

Rastuće međunarodne ambicije Poljske i Francuske zasnovane su na zabrinutosti za evropsku sigurnost, koju dijeli većina zemalja EU. Politička i vojna saradnja između SAD-a i vodećih evropskih zemalja je na ivici kolapsa. Nedavni događaji obilježavaju sve veće kontradikcije između Trampove administracije i vlada evropskih saveznika SAD-a. A glavni razlog nije samo Trampov način političke komunikacije, iako je njegova želja da stalno privlači pažnju medija nanijela mnogo štete transatlantskim vezama. SAD više jednostavno nisu zainteresovane za očuvanje snažnog vojnog saveza s Evropom. Danas je glavni američki rival i protivnik Kina. Vodeće evropske zemlje nisu spremne pomoći Vašingtonu u njegovom sukobu s Pekingom. Štaviše, EU je zainteresovana za jačanje ekonomskih odnosa s Kinom i sticanje kineskih investicija.

Iako će američka administracija usmjeriti američke napore na suprotstavljanje kineskom uticaju u Južnoj Americi i indo-pacifičkoj regiji, ona se u potpunosti ne udaljava od Evrope. I dalje je izuzetno važno za SAD da održe kontrolu vanjskom politikom evropskih zemalja. Glavni problem je što sadašnja američka administracija ne pokušava ponuditi ništa u zamjenu za evropsku poslušnost. Sredstva koja Tramp želi upotrijebiti povezana su isključivo s ekonomskim i političkim pritiskom. Vodeće zemlje EU vide sve manje razloga da se s tim slože.
E-mail Pentagona, koji je Reuters otkrio prije nekoliko dana, sugerira da dva saveznika zastrašuju evropske saveznike snažnim posljedicama zbog njihovog odbijanja da podrže američke napore u stranim policijskim i vojnim snagama. U e-mailu je predloženo da se Španija suspenduje iz članstva u NATO-u i da se preispita stav Sjedinjenih Država o britanskom posjedu Falklandskih ostrva, na koja polaže pravo i Argentina. Svi američki saveznici koji budu i dalje odbijali da daju Sjedinjenim Državama prava na pristup, stacioniranje i prelijetanje za rat u Iranu trebaju biti kažnjeni. Prema e-mailu, prenos ovih prava na Sjedinjene Države mora biti «apsolutni minimum za NATO».

Tu bilješku je pripremio Elbridž Kolbi, podsekretar za rat (to je novi naziv Ministarstva odbrane od septembra 2025.). Colby, koji je bio član američke administracije tokom prvog Trampovog mandata, postao je glavni savjetnik Pentagona za politiku jer predsjednik visoko cijeni njegove ideje. Kolbi takođe vjeruje da je Kina najopasnija prijetnja Sjedinjenim Državama. Zbog toga bi SAD trebale preusmjeriti svoje vojne resurse na Indo-Pacifik kako bi spriječile kinesko preuzimanje Tajvana.

Vanjska strategija koju je osmislio Kolbi nije skrivena, ali se ne promoviše široko, kako bi se izbjegle javne rasprave koje mogu ometati njenu provedbu. Međutim, ona je jasno definisana u nedavnom intervjuu Elbridža Kolbija s Majklom Fromanom, sadašnjim predsjednikom Vijeća za vanjske odnose, koji je bio odgovoran za razvoj i promociju vanjskotrgovinske politike Sjedinjenih Država tokom drugog mandata predsjednika Baraka Obame. Nakon Kolbijeve izjave da SAD žele «imati odnose pune poštovanja s Narodnom Republikom Kinom», ali istovremeno «djelovaćemo s pozicije snage», posebno «na ekonomskoj strani», Froman je postavio direktno pitanje. Upitao je da li je moguće opisati glavni cilj američke vanjske strategije kao «prekid isporuke nafte Kini» i da li napadom na Iran, američka administracija ide putem koji je započet «akcijom Venezuele»? Očekuje se, kazao je Froman, da će dogovor s Iranom pod američkim uslovima pogoršati međunarodnu situaciju za Rusiju i omogućiti SAD-u da «stekne prednost nad Kinom». Kolbi nije porekao taj opis, ali je izjavio da nije otac trenutne strategije, već samo «drugi rođak».

Očigledno je da američka strategija nije usmjerena na svjetski prosperitet ili globalnu stabilnost. Njena provedba zahtijeva akcije koje su u suprotnosti s međunarodnim pravom (nametanje američke volje Iranu silom) i djeluju nemoralno (namjerno ometanje kineskog ekonomskog razvoja). Međutim, ne postoji stvarna alternativa osim održavanja trenutnog stanja stvari.

To ne znači da se alternativa Trampovoj strategiji ne može osmisliti i provesti. Ona ne postoji, jer niko ne želi riskirati da je predloži, a kamoli da je provede. Glavni problem savremenog svijeta je taj što su samo snage koje žele vratiti svijet u prošlost odlučne u svojim postupcima. Političke snage koje bi trebale promovisati društveni napredak samo žele izbjeći opasnosti. I u većini slučajeva, protivnici Trampove strategije teško mogu formulisati šta žele.

Situacija unutar SAD-a čini se istom, što se može zaključiti iz pokušaja atentata na američkog predsjednika na večeri Udruženja dopisnika Bijele kuće 25. aprila. Kol Tomas Alen, koji je na događaj donio poluautomatski pištolj i pucao u smjeru predsjednika, izdao je manifest neposredno pri-je neuspjelog atentata. Prilično je teško shvatiti šta autor manifesta tvrdi i shvatiti razloge i svrhu njegovog čina, uprkos tome što je stekao vrlo dobro obrazovanje i bio je zaposlen u velikoj kompaniji za podučavanje. Može se samo razumjeti da kao hrišćanin ne može tolerisati Trampovu politiku, i osjeća svoju moralnu dužnost da joj se odupre. Američki predsjednik bio je mnogo efikasniji u širenju svoje poruke. Nakon događaja je napisao da „ljevičarska mašina mržnje“ remeti društveni život i ugrožava javne događaje.

Isto tako, Tramp može opravdavati svoju međunarodnu aktivnost, uvijek pronalazeći nekoga koga će kriviti za negativan uticaj svoje strategije na globalnu stabilnost. Zemlje EU ne mogu dijeliti Trampove ciljeve, ali ostaje nejasno da li imaju svoje. Ono što Francuska i Poljska rade ne može se nazvati nezavisnom strategijom. To može imati smisla samo ako se sukob između EU i Rusije održi veoma dugo. U skladu s takvom strategijom, ispada da bi EU trebala spriječiti bilo kakve demokratske promjene u Rusiji. I vojni uspjeh Ukrajine može biti izuzetno štetan za ovu strategiju. Neizbježno bi oslabio Rusiju, pa čak može izazvati i duboku društvenu krizu. Poljskoj i Francuskoj je potrebno da trenutni ruski režim ostane jak kako bi opravdale formiranje «armade dronova» ili raspoređivanje aviona opremljenih nuklearnim projektilima širom Evrope.

Da bi zaista osmislila koherentnu sigurnosnu strategiju, EU bi prvo trebala identifikovati svoje strateške rivale (Rusija se čini previše slabom da bi se dugo sukobljavala s Evropom), kao i shvatiti stvarne izazove s kojima će se suočiti. Tramp ne može napustiti NATO, jer u decembru 2023. godine usvojen je zakon koji zabranjuje bilo kojem predsjedniku SAD-a da se jednostrano povuče iz NATO-a. SAD će zadržati svoje snažno prisustvo u Evropi, uprkos tome što im se fokus pomjerio na Aziju. Vašingtonu nije potrebna EU kao bliski saveznik, ali je može koristiti za postizanje američkih ciljeva. Osim ako EU počne razumijevati šta želi.

Dmitri GALKIN

U objavi na Truth Social, u kojoj je potvrdio da desetodnevni prekid vatre uključuje Hezbollah, američki predsjednik je napisao: „Nadam se da će se Hezbollah lijepo i dobro ponašati tokom ovog važnog perioda. Bit će to sjajan trenutak za njih ako to učine.“ Nagovijestio je da u slučaju dobrog ponašanja Hezbollah može računati na trajni mir. Možda Tramp smatra da je daljnje postojanje Hezbollaha jedan od ustupaka koji može ponuditi Teheranu u zamjenu za poštovanje američkih zahtjeva.

Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov izjavio je 18. aprila u govoru na Antalijskom diplomatskom forumu (ADF 2026) da je Rusija spremna za razgovor sa SAD-om o budućnosti njihovih bilateralnih ekonomskih veza. Rusija shvata da je trenutni američki cilj postizanje «energetske dominacije» i da se između Moskve i Vašingtona može mnogo toga razgovarati u vezi s ovom strategijom. Američka administracija odgađa ove pregovore do prestanka neprijateljstava u Ukrajini, iako Vašington i dalje obećava «neograničen obim obostrano korisne saradnje». Moskva takođe želi «diplomatsko rješenje krize u Ukrajini», ali smatra da se «prioriteti» dvije zemlje u njihovim bilateralnim ekonomskim odnosima mogu unaprijed odrediti. Ruski prioritet su «dugoročni ugovori» o snabdijevanju naftom i plinom koje Rusija ima s Kinom, a više nema s Evropom. Rusija ovisi o izvozu goriva u Kinu, a plin iz zapadnog Sibira može isporučiti Kini po nižim cijenama nego bilo gdje drugdje.

Lavrovljeva poruka je jasna. Rusija nema ništa protiv američke energetske dominacije, koju američki predsjednik Donald Tramp pokušava uspostaviti preuzimanjem kontrole nad Hormuškim moreuzom i zamjenom ruskog i arapskog LNG-a u Evropi američkim. Lavrov je nagovijestio da Rusija više nije mnogo zainteresirana za evropsko tržište. Ono što Rusija želi su dugoročni ugovori s Kinom. «Neograničeni obim» saradnje sa SAD-om mogao bi uključivati učešće američkih korporacija u proizvodnji nafte i plina koji se isporučuje Kini. Zauzvrat, Rusiji je potrebno „diplomatsko rješenje“ za rat koji je započela u Ukrajini, drugim riječima, zahtijeva cijeli Donbas.

Lavrov je želio da ga se lako shvati, jer je morao privući pažnju Trampove administracije i uvjeriti je da se neki koraci mogu poduzeti, čak i prije dogovora s Iranom. Tramp ima vremena za cjenkanje, Hormuški moreuz ostaje zatvoren, rat donosi velike profite američkim korporacijama i može se pretpostaviti da su zahvalne predsjedniku na tome. Ali Rusija ne može sebi priuštiti čekanje, mora što prije završiti rat. Ruski predsjednik Vladimir Putin nedavno je priznao da ruska ekonomija pada i da budžetski deficit raste. A ako je Putin, koji ne voli govoriti o ekonomskim neuspjesima, morao da ih prizna, situacija mora biti izuzetno loša (neki ruski ekonomisti smatraju da je finansijski sistem na rubu kolapsa). Jedini izlaz je okončanje rata, ali bi za Putina bila politička katastrofa da to učini prije nego što dobije cijeli Donbas.

Za razliku od Putina, djeluje da bi Netanjahu mogao biti prilično zadovoljan ratom koji je započeo početkom marta protiv Hezbolaha. Uspio je okupirati dio južnog Libana i uništiti važne infrastrukturne objekte koje koristi Hezbolah. Činilo se da bi Izrael mogao postići jedan od svojih glavnih strateških ciljeva i eliminirati Hezbolah kao političku i vojnu silu. Izraelski premijer se nadao da koristi Trampove pokušaje da oslabi Iran i prisili njegovu vladu da sklopi sporazum pod američkim uslovima. Činilo se da će, dok se sukob između Teherana i Vašingtona odugovlači, Netanjahu imati vremena da se obračuna s Hezbolahom, koji sada ne može računati na iransku pomoć.

Tramp je 17. aprila uspio uspostaviti desetodnevni prekid vatre u Libanu. Američka administracija nije obavijestila izraelsku vladu da ne može napasti ne samo libansku infrastrukturu (Libanska vojska je povučena iz južnog Libana i izbjegava svaki sukob s izraelskim snagama) već i Hezbolah. Napadi na njihove položaje nastavljeni su rano prvog dana primirja. Međutim, kasnije je Tramp na svojoj mr-eži Truth Social napisao da SAD neće samo «raditi s Libanom», već će se i «nositi sa situacijom Hezbolaha na odgovarajući način». Dakle, kako je Tramp izjavio, Izraelu SAD zabranjuju bilo kakve bombarderske operacije. «Dosta je bilo!!! Hvala vam!», – zaključio je američki predsjednik.

Izvještava se da su Netanjahu i izraelski vojni zapovjednici bili šokirani Trampovom objavom, koja je u suprotnosti s tekstom sporazuma o prekidu vatre između Izraela i Libana koji je State Department objavio dan ranije. Izraelska vlada je, ipak, odlučila poslušati Trampove zahtjeve, iako je s vremena na vrijeme kršila primirje, objašnjavajući svoje postupke potrebom samoodbrane.

Trampova zabrana nastavka neprijateljstava protiv Hezbolaha tokom prekida vatre trebala bi biti vrlo alarmantna za Netanjahua, jer njegov politički opstanak ovisi o rezultatima rata s ovom šiitskom vojnom organizacijom. Ako Hezbolah ne bude uništen prije nego što SAD postignu sporazum s Iranom, onda će se rat koji je započeo Netanjahu smatrati potpunim neuspjehom čak i od strane njegovih pristalica. Potpuno uništenje Hezbolaha za Netanjahua je kao osvajanje cijelog Donbasa za Putina – zadatak koji treba ispuniti svim sredstvima.

Sada se može sumnjati da li će Tramp pružiti Netanjahuu takvu priliku. U objavi na Truth Social, u kojoj je potvrdio da desetodnevni prekid vatre uključuje Hezbolah, američki predsjednik je napisao: „Nadam se da će se Hezbolah lijepo i dobro ponašati tokom ovog važnog perioda. Biće to sjajan trenutak za njih ako to učine.“ Takođe je nagovijestio da u slučaju dobrog ponašanja Hezbolah može računati na trajni mir. Možda Tramp smatra da je daljnje postojanje Hezbolaha jedan od ustupaka koji se može ponuditi Teheranu u zamjenu za njegovo poštovanje američkih zahtjeva.

Iranu je vrlo važno sačuvati svog posljednjeg saveznika u regiji. Čak i neke arapske zemlje mogu podržati opstanak Hezbolaha. Ne gaje tople osjećaje prema šiitskoj vojnoj organizaciji, koja je odbila predati oružje nakon završetka građanskog rata 1991. godine, za razliku od sunitskih i hrišćanskih vojnih grupa. Ali potpuna eliminacija Hezbolaha može značajno ojačati izraelske pozicije i dati njegovoj vladi priliku da koncentriše resurse na druge geopolitičke ciljeve.

Osim toga, ako se uspostavi mir i Hezbolah se konačno integriše u libanski sistem vlasti, djelimično razoružan i zamijenjen libanskom vojskom, Izrael će izgubiti opravdanje za svoje prisustvo u južnom Libanu.

Zahvaljujući ratu s Hezbolahom, Izrael je uništito mostove između južnog Libana i ostatka zemlje, izolujući regiju koju namjerava kontrolisati. Sva libanska sela koja su bila bliže od deset kilometara od izraelske granice su uništena, a njihovi stanovnici protjerani. No, čak i tokom primirja, izraelske snage su se suočile s poteškoćama u nastavku takve politike. Prije svega, zato što se mnogo raseljenih osoba počelo vraćati u južni Liban očekujući trajni mir. A izraelske trupe se uvijek suočavaju s poteškoćama u odnosima s lokalnim stanovništvom, kako muslimanima tako i hrišćanima.

Izraelska vojska je 20. aprila potvrdila autentičnost fotografije koja se proširila društvenim mrežama. Na slici, snimljenoj u pretežno hrišćanskom selu Debel na jugu Libana, izraelski vojnik razbija glavu pale statue Hrista. Izraelske vojne vlasti su osudile ponašanje vojnika, uhapsile izraelskog vojnika koji je razbio statuu, kao i vojnika koji ga je fotografisao, na 30 dana zatvora.

Oštećena slika Izraelskih odbrambenih snaga (IDF) ne može se lako popraviti. Rušenje Hristovog kipa izazvalo je ogorčenje u nekim katoličkim zemljama, usmjereno ne samo protiv počinitelja, već i protiv izraelske politike. Poljski ministar vanjskih poslova i zamjenik premijera Radoslav Sikorski napisao je da se «lekcije moraju naučiti i u vezi s načinom» na koji se ti vojnici obučavaju. Majk Hakabi, američki ambasador u Izraelu, pozvao je na «brze, oštre i javne posljedice». Bivša američka kongresmenka Mardžori Tejlor Grin, vrlo popularna među evangeličkim kršćanima (većina njih su vatreni Trampovi pristalice), podsjetila je da su vojnici koji su uništili Hristov kip građani zemlje, koja se smatra «najvećim saveznikom» SAD-a i «svake godine prima milijarde naših poreskih dolara i oružja».

Incident može pomoći Trampu da prisili Izrael na mir s Hezbolahom, ako to postane neophodno za njegov dogovor s Iranom. Što se više akcije IDF-a u južnom Libanu budu smatrale neopravdane u SAD-u i svijetu, to će Trampu biti lakše da predstavi izraelski mirovni sporazum s Hezbolahom kao veliko dostignuće. Američki predsjednik je 21. aprila napisao da «nije pod pritiskom» da postigne dogovor s Iranom i da vrijeme nije njegov protivnik. Nije ga brinulo što se ispostavilo da su pregovori s Iranom, koji su trebali biti održani 22. aprila, ponovo obustavljeni. U međuvremenu, može dobiti još talaca za svoju strategiju kako bi osigurao njen uspjeh.

Dmitri GALKIN

Orban nije bio prvi samoproglašeni branitelj nacionalnog identiteta koji je izgubio izbore. Ali bio je najiskusniji i najuticajniji te vrste, a njegov poraz dokazuje da se situacija počela mijenjati. Dakle, postoji šansa da će se,  nakon pobjede Petera Madjara, političke snage fokusirati na stvarna pitanja društvenog i ekonomskog razvoja, a ne na poluzamišljene, polupogrešno protumačene probleme

Američki predsjednik Donald Tramp je 14. aprila novinarima rekao da nije zabrinut zbog poraza provladinog bloka, koji je podržao mađarskog premijera Viktora Orbana na parlamentarnim izborima. Tramp je uvjeren da će Peter Madyar, kao sljedeći šef mađarske vlade, “uraditi dobar posao”. Američki predsjednik je naglasio da “nije bio uključen” u Orbanovu kampanju, iako je “Viktor dobar čovjek”.

Za razliku od Trampa, bivši predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik izrazio je duboko žaljenje zbog Orbanovog poraza. Dodik je izjavio da je izgubio važnog saveznika u borbi protiv “neoliberalnog svijeta”. Prema Dodikovim riječima,  Mađarska je bila “glas razuma” u antiliberalnom pokretu koji pruža otpor liberalizmu i globalizmu . Pošto je Orban izgubio izbore, ostale su – Srbija i Rusija.

Izjave koje su dali Tramp i Dodik omogućavaju da se shvati i strategija SAD-a prema evropskim saveznicima i težnje i namjere političara koji žele sačuvati svoje pozicije i uticaj, djelujući kao branitelji nacionalne nezavisnosti i identiteta od neoliberalne prijetnje.

Američki predsjednik želi da EU ostane slaba, pa čak i postane slabija, ako postoji šansa da se to postigne. U tom smislu, mađarski premijer je  “radio dobar posao”, iz Trampove perspektive. Naravno, da je Orbanov blok pobijedio, Tramp bi pokušao prikazati tu pobjedu kao rezultat svoje podrške. No budući da je ishod izbora bio vrlo neizvjestan, Tramp je odlučio da se lično distancira od Orbanove kampanje. Podrška Orbanu nametnuta je potpredsjedniku JD Vancu. On će biti proglašen za neuspješne poteze.

Tramp sada nema potrebe da osjeća vezanost za Orbana. Prvo, zato što slabljenje EU nije ovog trenutka prioritet njegove administracije. Drugo, zato što vjeruje da će moći pronaći nove političare, koji će rado obaviti isti posao kao Orban.  Ipak, Orbanov poraz daje nadu da bi politički igrači koji su godinama koristili suvrenističku strategiju mogli izgubiti instrumente koji su im pomagali da ostanu na vlasti. Pretvaranje pitanja spoljne politike u pitanja izbornog glasa unutar zemlje omogućilo im je da ostanu na vlasti čak i ako ekonomija nije dobro funkcionirala, a kvalitet života je opadao. Ishod mađarskih izbora pokazao je da takva šema nije uvijek uspješna. Orban nije bio prvi samoproglašeni branitelj nacionalnog identiteta koji je izgubio izbore. Ali,  bio je najiskusniji i najuticajniji te vrste, a njegov poraz dokazuje da se situacija počela mijenjati. Dakle, postoji šansa da će se političke snage fokusirati na stvarna pitanja društvenog i ekonomskog razvoja, a ne na poluzamišljene, polupogrešno protumačene probleme.

Dodik je u  izjavi spomenuo da postoji samo nekoliko zemalja koje se i dalje bore protiv neoliberalizma. Nije u pravu.  Duga je lista tih predsjednika (uključujući američkog predsjednika Donalda Trampa i predsjednika Srbije Aleksandra Vučića) i premijera (uključujući Hristijana Mickoskog, premijera Sjeverne Makedonije i Giorgiu Meloni, šeficu italijanske vlade), koji su zvanično podržali Orbana.  Liberalne i centrističke političke snage i dalje zadržavaju dominaciju u nekim zapadnoevropskim zemljama, na primjer u Francuskoj i Njemačkoj, ali čak i tamo ih osporavaju ideološki protivnici. Dodik to kao da ne primjećuje. Jer njegov antiliberalni stav nije samo skup političkih ideja. On mu omogućava da balansira između rivalskih centara međunarodnog uticaja, mijenjajući svoju aktivnost za podršku međunarodnih igrača koji su mu pomogli da kontroliše domaći politički proces. Orban je  zahvaljujući  geopolitičkom značaju Mađarske, mogao pružati bivšim liderom RS, značajnu pomoć. Dodik je izgubio važnog partnera, ali će nastaviti igru. U trenutnoj situaciji, američka administracija je koncentrirana na sticanje kontrole na Bliskom istoku i povećanje pritiska na Kinu. Rusija želi pokazati američkoj administraciji svoj međunarodni uticaj i nada se destabilizaciji EU. Dakle,  želi imati satelite koji otvoreno brane ruske interese.

Istaknuti ruski politički stručnjak Vladimir Lepehin, koji vodi Institut za proučavanje problema razvoja Evroazijske ekonomske unije (EAEU) nakon Orbanovog poraza, optužio je rusku predsjedničku administraciju da šalje savjetnike ruskim saveznicima, koji uništavaju političke karijere proruskih političara. Direktor EAEU-a podsjetio je da savjetnici koje je obezbijedio Kremlj nedavno nisu uspjeli u Moldaviji i Armeniji, zatim nisu uspjeli pomoći proruskim vladama u Siriji i Venecueli da pronađu način da se odbrane, niti su mogli spriječiti značajan pad proruskog javnog raspoloženja u Azerbejdžanu i Kazahstanu. Čini se da je to istina. Ali razlog za to nisu samo “idioti koji rasipaju resurse koji su im dati”, već prije svega želja ruske administracije da postigne nemoguće. Protivnici uticaja EU mogu se dovesti na vlast (i u mnogim slučajevima su to i postigli bez ruske pomoći). Ali ruski sateliti nemaju šanse. Građani istočnoevropskih i balkanskih zemalja mogu se bojati promjena koje će biti uzrokovane ulaskom u politički i ekonomski prostor EU. Ali,  oni ne žele sukob koji može potkopati saradnju sa EU i ometati veze sa vodećim evropskim zemljama.

Rusija ne može ponuditi svojim saveznicima ništa osim finansijske podrške u sukobu s EU. Možda to može izgledati privlačno nekim autoritarnim režimima u Africi, no  ne u Evropi. Postoji još jedan razlog za neefikasnost ruskih savjetnika. Oni ne znaju kako se nositi sa stvarnim društvenim problemima, čak ni kako reagovati na njih. Jer društvena stabilnost u Rusiji zasniva se na nedostatku pravih protivnika vladajuće stranke, vladinoj kontroli nad širenjem informacija i vojnoj ekspanziji pod sloganima obnove istorijske pravde.

U februaru 2026. godine, fabrika baterija Samsung optužena je za ispuštanje tona otrovnih supstanci u zrak. Orbán je izjavio da je to laž koju je izmislila opozicija. To je bila greška koja je uticala na konačne rezultate. Umjesto da se  koncentrira na rješavanje tog problema i drugih društvenih pitanja,  kampanja Orbanovog Mađarskog građanskog saveza (Fidesz) i Kršćansko-demokratske narodne stranke (KDNP) bila je usmjerena na sukob s EU.

Možda na izbrima ne bi prošao ovako loše savez Fidesz-KDNP da je pokazao da samo želi poboljšati uslove za Mađarsku u EU. Ali,  ruski savjetnici to nisu mogli dozvoliti. Tako se činilo da Fidesz-KDNP djeluje u ruskom interesu. Vođa opozicione stranke Tisza Peter Magyar optužio je,  15. Marta,  Fidesz-KDNP Orbána za “izdaju”. To se dogodilo tokom demonstracija u spomen na Mađarsku revoluciju 1848. godine, koje su žestoko ugušene uz pomoć ruskih snaga.

Može i drugdje biti pokazatelj: mjesec prije izbora u Madjarskoj, sve autobuske stanice u Budimpešti bile su prekrivene polakatima koji su pozivali da se Zelenskom ne dozvoli da bude posljednji koji će se smijati. Birači su odlučili da imaju važnijih problema.

Aleksandar Vučić je u komentaru o porazu svog najvažnijeg stranog saveznika izjavio da se rezultati Tisze i Fidesz-KDNP ne razlikuju mnogo (54 posto prema 46 posto) . Dakle, pobjeda Petera Magyara se ne može  smatrati “uvjerljivom”.

Vučić nije primijetio da je Tisza dobila kontrolu nad parlamentom (osigurala je supervećinu, potrebnu za promjenu Ustava) zahvaljujući pobjedama u izbornim jedinicama s jednim članom. Treba znati: 106 članova parlamenta od 199 mjesta bira se u jednomandatnim izbornim jedinicama, a Tisza je dobila 93. To je znatno veći udio nego što je dobila na nacionalnom nivou. Fidesz–KDNP se može smatrati zaštitnikom nacionalnog identiteta, ali to nije dovoljno. Sposobnost rješavanja društvenih problema postaje sve važniji faktor izbora birača. Trenutne promjene u međunarodnoj situaciji, koje otežavaju balansiranje između različitih centara uticaja, ojačat će ovu tendenciju.

To je prava šansa za zemlje Balkana, u kojima pitanja vezana za orijentaciju spoljne politike mogu prestati određivati ​​​​izborno ponašanje u bliskoj budućnosti. To važi i za Crnu Goru. Andrija Mandić, Orbanov podržavalac,  dokazao je da može iskoristiti kulturna i geopolitička pitanja (uključujući odnose s Mađarskom) u svoju korist. Ali to neće pomoći u očuvanju političke kontrole u novim okolnostima, koje su već uzrokovale Orbanov pad.

Dmitri GALKIN