Počelo je kao u filmovima italijanskog neorealizma – crkva koja leti i spušta se na planinski vrh. Slijepome je moglo izgledati kao čudo. Ali u letećoj crkvi nije bilo ničeg natprirodnog – crkvu je vukao vojni helikopter. Kasnije je Amfilohije svoj čin, sračunat da ponizi vlast i provocira katolike i muslimane pod Rumijom, nazivao činom velike ljubavi. “Zato je i tolika mržnja prema tome hramu. Pogledajte, do danas, ta mržnja ne utoljava”, rekao je, misleći „jenjava”. Po srpskom mitropolitu, ljubav izaziva mržnju. Sljedstveno, mržnja izaziva ljubav. Ergo, kada je Amfilohije zaronio u mržnju naših ratova devedesetih, on je to učinio da bi širio ljubav među ljudima i religijama. Amfilohije je čudo – kako bi rekao Graham Green: „Nikada nisam poznavao čovjeka koji je imao bolje motive za sve nevolje koje je izazvao”. Ali pitanje je li crkva podignuta iz ljubavi ili iz mržnje ostavimo po strani – jedino bitno pitanje glasi: je li podignuta po zakonu? Dakako da nije. Amfilohije je zakon, veli, prekršio iz ljubavi. Nije to rijedak slučaj – da se i zemaljski i božiji zakoni krše zbog ljubavi. Kradljivac, na primjer, zakon krši iz ljubavi prema novcu. Iz ljubavi prema svom narodu, nacionalista se klanja zlatnom teletu svoje nacije. U Crnoj Gori se evo gušimo od silne ljubavi kojom su ispunjene sve pore ovog društva.
Amfilohije Radović je svojom umjetničkom instalacijom na Rumiji postigao cilj – pokazao je da mu država Crna Gora ne smije ništa. Sve i da je limenku spustio na zgradu Parlamenta, do sad mu je ne bi makli.To smo, uostalom, odavno shvatili – za Srpsku pravoslavnu crkvu ne važe zakoni ove zemlje. Nisu jedini – srpska crkva je tek dio kluba onih koji smiju sve a da im niko ne smije ništa. Klub je više masovan nego ekskluzivan – među nedodirljivima za zakon nakupilo se svega, svačega i svakoga.
Selektivna primjena zakona najgora je vrsta bezakonja. Pravda je ili za sve, ili je najcrnja nepravda. U Crnoj Gori se ljudi nagrađuju tako što se na njima zakon ne primjenjuje, a kažnjavaju tako što se primjenjuje. Nikola Pašić je, kažu, jednom pojasnio kako „mi zakone ne donosimo za one kojima hoćemo da učinimo – njima ćemo svakako učiniti – nego za one druge”. Od toga se u Crnoj Gori do danas nije odmaklo: zakoni, vrlo precizno, ovdje važe za one kojima neće da učine.
Ali vlast, to Amfilohije najbolje zna, nije Bog, iako se tako često osjeća. Bog nas može spasiti bez obzira na sve – to je znak njegove veličine. Kada vlast svoje miljenike spašava bez obzira na sve, to je nepogrješiv znak njene bijede.
Priča o uklanjanju Amfilohijevog rada sa Rumije iznova je pokrenuta sa vrlo jasnim ciljem – da se pažnja skrene sa slučaja Mugoša. Ali slučaj Crkva na Rumiji i slučaj Mugoša jedan su te isti slučaj, rezultat iste logike osionosti i istog bezakonja.
Pozivanje na pravne procedure i iskazivanje povjerenja u pravosudni sistem u oba slučaja imaju za cilj prikrivanje suštine. U svakoj evropskoj zemlji političke posljedice Mugošinog napada na novinare bile bi istog trena jasne: njegova politička karijera bila bi okončana. Ili bi ostavku podnio isti dan, svojevoljno, ili sjutradan pod pritiskom partije koja bi se ogradila od njegovog nedopustivog ponašanja. Sud bi kasnije donio odluku o pravnim posljedicama njegovog čina. Ovdje se izostanak političkih posljedica pokušava maskirati pravnom procedurom, koja čak i ne obuhvata Mugošu, tako da on ne snosi ni političke ni pravne posljedice. Konačno, politička odgovornost se ne dokazuje na sudu – štaviše, nju u ovom slučaju čak ni crnogorski sudovi ne mogu prikriti.
A da odluke suda i nadležnih službi, pod određenim okolnostima, ne izazivaju nikakve posljedice, svjedoči slučaj crkva na Rumiji. Postoji rješenje o uklanjanju, koje se godinama ne sprovodi. Jer, kako je rekao ministar Gvozdenović, „zrele države pokazuju visok stepen strpljenja” u primjeni zakona „u ovakvim situacijama”. One nezrele, koje ponegdje nazivaju i državama vladavine prava, zakon samo primijene.
Namjera da se bezakonje slučaja Mugoša prikrije naknadnim sprovođenjem zakona u slučaju Rumija je toliko očigledna da je uvredljiva. Ako zakon neće važiti za Mugošu, nema potrebe da važi ni za Amfilohija. Ako zakon ne važi za zaslužne Crnogorce, nije u redu da važi ni za zaslužne Srbe. Tamo gdje zakon ne važi za jedne, sprovođenje zakona je nedvojben znak diskriminacije nad drugima. Dakle: ako neće micati Mugošu, neka ne miču ni crkvu.
Andrej NIKOLAIDIS
HORIZONTI2 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
SVIJET4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
DANAS, SJUTRA3 sedmice