Višestruki premijer, povremeni predsjednik i vazdašnji kapo Crne Gore Milo Đukanović ponovo je najavio da će se povući sa mjesta premijera. ,,Ne mislim da je neohodno da ispunim sav premijerski mandat. Dao sam dovoljno politici, više od dvadeset godina”, rekao je Đukanović. Njegov najnoviji premijerski mandat ističe 2013. godine, špekuliše se da bi, ako stvarno riješi, mogao da ode oko partijskog kongresa planiranog za ljeto 2011. Mediji su javili kako Đukanovićevi saradnici objašnjavaju da je šef ,,istrošen i zasićen”, on tvrdi da želi da se posveti i nekim drugim životnim planovima koji nijesu vezani za politiku i izvršnu vlast. Direktor slovenačkog Međunarodnog instituta za balkanske i bliskoistočne studije – IFIMES-a Zajid Bećirović, međutim, kaže da i pored najava, ne vjeruje da će se Đukanović povući jer se gubljenjem imuniteta omogućava da počnu sudski procesi protiv njega u Italiji i u ostalim zemljama EU. On smatra da Đukanović najavama o povlačenju samo sebi podiže cijenu. Veliki odlazak Đukanović je već jednom priredio. Mjesto premijera bio je napustio od novembra 2006. do marta 2008. Sa prijestola u Demokratskoj partiji socijalista nije mrdao.
Davno je, sa drugovima, došao. Dok je u Evropi pucao i padao Berlinski zid, u Srbiji je na vlast dolazio Slobodan Milošević. Po receptu iz Srbije i našim brdima valjala se antibirokratska revolucija. Mitinzima u oktobru 1988. i januaru 1989. srušena je ,,odnarođena” vlast. Kao jedna od ozbiljnih zamjerki ,,starom rukovodstvu” ostalo je upamćeno to što su po crnogorskim selima pojeli previše jagnjadi. ,,Mladi, lijepi i pametni” – Momir Bulatović, Milo Đukanović i Svetozar Marović preuzeli su vlast u Crnoj Gori. Mjerila za pohlepu temeljno su se izmijenila, stupili su milioni, jagnjad su postala presmiješna.
Zaštita ugroženih Srba i Crnogoraca na Kosovu bila je jedna od najvažnijih ideja AB revolucije. ,,Na Kosovu je napadnuta Jugoslavija. Kosovo je bedem srpskog i crnogorskog naroda koji ne može pasti dok je nas i pokoljenja naših potomaka. Nebrojeno puta smo rekli: Kosovo se mora braniti svim sredstvima”, objašnjavao je Đukanović.
Pred kraj 1990. u Crnoj Gori su održani prvi višestranački izbori. Na njima je Demokratska partija socijalista učestvovala pod imenom Savez komunista Crne Gore. Iako je Prvi, osnivački, kongres Demokratske partije socijalista održan dva mjeseca ranije, ime partije promijenjeno je tek na drugom dijelu Kongresa održanom pola godine nakon izbora. Prosto – staro ime bila je sigurnija karta za dobijanje glasova. ,,Kad pobijedi Savez komunista, počinje vrijeme mira, slobode razuma i demokratije, razvoja i socijalne pravde”, obećavao je uoči izbora Milo Đukanović.
Savez komunista Crne Gore na prvim je, dakle, izborima osvojio 83 od ukupno 125 mandata u Skupštini Crne Gore. Koalicija pod nazivom Savez reformskih snaga Jugoslavije za Crnu Goru osvojila je 17, lista Narodne stranke 13, a lista Demokratske koalicije 12 mandata. Savez reformskih snaga Jugoslavije za Crnu Goru činili su: Liberalni savez Crne Gore, Partija socijalista, Socijaldemokratska stranka Crne Gore, Nezavisna organizacija komunista i Stranka nacionalne ravnopravnosti. Demokratsku koaliciju činile su tri partije koje su okupljale Muslimane i Albance – Stranka demokratske akcije za Crnu Goru, Stranka ravnopravnosti i Demokratski savez u Crnoj Gori.
Tokom tog mandata DPS je, potpomognut Narodnom strankom, kao vjerni saveznik Slobodana Miloševića ,,čuvao Jugoslaviju”. Nas je zapalo da oslobađamo Dubrovnik i forsiramo Neretvu. Svaki pokušaj poziva na mir i suprotstavljanja ratnim trubama izazivao je bijes ratnika za mir. Nakon jednog od mirovnih skupova Svetozar Marović je zapisao: ,,Da li iz tih festivala mira treba zaključiti da je pred crnogorskim narodom i crnogorskim građanima danas obaveza da prihvate sve što im se nameće od hrvatskog vrhovništva, njihovih gardi i redarstvenika, da je dužan da mirno prati stradanja srpskog naroda u Hrvatskoj, da se mimo njegove volje ruši njegova država i njemu nameću nove granice, da bi dokazao da je za mir. Da li to znači da na minobacače treba odgovarati kontemplacijom i gandizmom”.
Bombardovali smo Dubrovnik, palili, pljačkali, oslobađali krave po Konavlima. Sad je moderno da se kaže kako je to radila JNA, kao da su tu vojsku činili vanzemaljci, a ne mi i naše komšije, osokoljeni većinom glasova u parlamentu.
Na brzinu sklepani referendum o državnom statusu Crne Gore održan je u proljeće 1992. Odgovaralo se na pitanje – Da li ste za to da Crna Gora kao suverena republika nastavi živjeti u zajedničkoj državi Jugoslaviji potpuno ravnopravno s drugim republikama koje to žele. Znalo se da to niko osim Srbije ne želi, glasalo se po kućama, automobilima, nije bio problem glasati umjesto sestrića ili unuka – rezultat je bi impresivan – 95 odsto izašlih bilo je ZA. Te godine Crna Gora je dobila novi Ustav i još jedne parlamentarne izbore. Demokratska partija socijalista osvojila je 46 od 85 mjesta u Skupštini; lista Narodne stranke 14 mandata; Liberalni savez Crne Gore 13, Srpska radikalna stranka osam i lista Socijaldemokratske partije reformista četiri mandata.
Uoči izbora 1996. vlast se našla pred neočekivanim izazovom. Liberalni savez i Narodna stranka formirali su koaliciju Narodna sloga. Tokom predizborne kampanje Milo Đukanović je govorio o ,,isključivosti i banalnosti” Narodne sloge: ,,Ovom čudnom mješavinom dominiraju dvije političke ličnosti – bivši Crnogorac i bivši Srbin, nepostojeći program i prevareni birači…”. Dužnu pažnju, pred te izbore, vlast je posvetila i preračunavanju – za razliku od ostalih izbora, za ovu priliku je Crna Gora podijeljena na deset izbornih jedinica. To je bio jedan od načina da se prelivanjem glasova oslabi opasni protivnik, drugi je, prema kasnijim svjedočenjima, bila – brutalna krađa.
Tokom 1997. slomio se DPS. Prema Đukanovićevoj verziji , zato što je Bulatović htio da ostane sa Miloševićem, prema Bulatovićevom viđenju jer se više nijesu mogli tolerisati Đukanovićevi duvanski i ostali tranzitni i tranzicioni ,,poslovi”. Reklo bi se da su obojica govorili istinu. U partijskom sukobu i kasnije na predsjedničkim izborima pobijedio je Đukanović. I u jednom i u drugom slučaju – na jedvite jade.
Đukanovićevo otkriće da je Milošević ,,prevaziđen političar”, donijelo mu je podršku Zapada koja manje više traje do dana današnjeg. Mnogi misle – nedopustivo.
Izbori 1998. donijeli su nam parolu Da živimo bolje. Koalicija DPS-a ,SDP-a i Narodne stranke pod tim imenom osvojila je ponovo apsolutnu vlast – od 78 mjesta u skupštini njima su pripala 42. SNP Momira Bulatovića dobio je 29, LSCG pet, a DSCG i DUA po jedan mandat.
Prijevremeni izbori 2001. održani su zato što je Narodna stranka, nezadovoljna DPS-ovim preobraćenjem u partiju koja se zalaže za nezavisnu Crnu Goru, napustila vladu. Koalicija DPS-a i SDP-a dobila je 36 mandata, Zajedno za Jugoslaviju na čelu sa SNP-om 33, Liberalni savez je imao šest, DUA i DSCG ponovo po jedan mandat. To je jedini put da DPS, sa više ili manje satelita, nije osvojio apsolutnu vlast. Vladu je podržao Liberalni savez. Nakon što je Milo Đukanović, u martu 2002. potpisao Beogradski sporazum kojim je projektovano formiranje Državne zajednice Srbija i Crna Gora, a mogućnost održavanja referenduma u Crnoj Gori odgođena za tri godine, LSCG je prestao da podržava vladu, a SDP izašao iz iste. Pokušaj saradnje Liberalnog saveza i koalicije Zajedno za Jugoslaviju vlast je nazvala ,,neprincipijelnom koalicijom”, njihova saradnja u parlamentu službeno se zvala privremena parlamentarna većina”. Pobornici ideje nezavisne Crne Gore masovno su se priklonili Đukanoviću. Pristup – referendum, pa demokratija, nije dao slavne rezultate. Danas se mnogi čude – otkud ovo?
Na izborima u oktobru 2002. godine “Demokratska lista za evropsku Crnu Goru – Milo Đukanović” sa 39 mandata nastavila je da nad nama vlada – apsolutno. Koalicija “Zajedno za promjene – SNP-SNS -NS” imala je 30, liberali četiri, “Albanci zajedno” dva mandata.
DPS-ova apsolutna vlast nastavila se i nakon prvih izbora u nezavisnoj Crnoj Gori u septembru 2006. Od 81 mjesta u parlamentu koalicija DPS-a i SDP-a osvojila je 41, Srpskoj listi pripalo je 12, a koaliciji oko SNP-a 11 mandata, koliko je osvojila i tada nova partija – Pokret za promjene. Koalicija Bošnjačke stranke i liberala Miodraga Živkovića imala je tri, a koalicija DSCG i PDP, kao i DUA i Albanska alternativa po jedan mandat.
U međuvremenu je usvojen Ustav Crne Gore, a podršku tom dokumentu Pokret za promjene uslovio je održavanjem izbora do kraja 2009. Vlast je malo požurila sa ispunjavanjem obećanja, neki su tvrdili kako bi izbori bili održani prije nego se osjete efekti ekonomske krize. Ponovo su apsolutno pobijedili.
Sve izbore u Crnoj Gori karakterisala je zloupotreba državnih dobara u partijske svrhe. Važan faktor DPS-ovih upornih i ubjedljivih pobjeda je broj ljudi koji direktno zavise od novca iz budžeta. DPS je do savršenstva doveo sistem ,,siguran glas”, nema sela u kojem babe ne znaju da im socijalna pomoć zavisi od glasačkog listića. Opozicija posljednjih mjeseci govori kako se na izborima ne bori protiv DPS-a nego protiv organizovanog kriminala. To, međutim, nije dovelo do stvaranja jedinstvene opozicione strategije, naprotiv.
U to nam život prođe.
Protiv rata
Protiv pregnuća crnogorske vlasti u ratu borili su se Liberalni savez Crne Gore, Socijaldemokratska partija, partije koje su okupljale manjinske narode, nekoliko udruženja i nezavisnih ličnosti. Na ljude koji su se suprotstavljali ratu bila je usmjerena čitava državna mašinerija. Protivnici rata javno su i jasno proglašavani izdajnicima, Anti Markoviću, osnivaču Reformskih snaga, patriotske snage nijesu dopustile da ruča na Virpazaru. Na meti vlasti posebno je bio Liberalni savez. ,,Srbija i Crna Gora u svjetskoj javnosti postaju sinonim za agresiju, a naši očevi, sinovi, braća, prijatelji i rođaci svakodnevno ginu ili se trajno osakaćuju u besmislenoj dubrovačkoj ratnoj avanturi… Crna Gora prima na sebe sramotu nedostojnu vjekovne i časne oslobodilačke istorije, nedostojnu svojih slavnih predaka”, poručivali su liberali. Vlast je odgovarala bjesomučnom medijskom hajkom, barikadama po crnogorskim putevima, svim udbaškim sredstvima. ,,Glave svih nas bile su u torbi, svaka džukela je mogla da nas sretne na ulici i ubije i to bi naišlo na sveopšte odobravanje”, svjedočio je kasnije lider liberala Slavko Perović. Devedesetih, prosrpske partije bile su sa vlastima u istom frontu, njihovo je bilo da daju podstrek kad vlast nije bila dovoljno žustra. Rat koji je vodila da nestane Crna Gora je, srećom, izgubila.
Referendum
Svako ko je u Crnoj Gori stariji od dvadeset godina živio je u četiri države, a da iz svog sokaka nije morao mrdnuti. Nakon što je razbijena SFRJ, živjeli smo, ratovali i propadali u Saveznoj Republici Jugoslaviji. Potpisivanjem Beogradskog sporazuma 2002., uz svesrdnu pomoć visokog komesara EU Havijera Solane, nastala je Državna zajednica Srbije i Crne Gore. Ustavnom poveljom te čudesne tvorevine iz 2003. propisano je da države članice pravo da raspišu referendum o državno pravnom statusu stiču kroz tri godine. Iako je prije toga referendum gromoglasno najavljivala, vlast je tvrdila da nam Povelja ,,garantuje” a ne na tri godine suspenduje referendum. Uoči referenduma, ponovo smo dobili pomoć iz Evrope. Propisano je da je potrebna izlaznost od 50 odsto upisanih birača, pobjednička strana morala je osvojiti preko 55 odsto glasova. Imali smo specijalnog izaslanika za crnogorski referendum, slovačkog diplomatu Miroslava Lajčaka, predsjednik Republičke izborne komisije bio je takođe Slovak František Lipka. Referendumsko pitanje je glasilo: „Želite li da Republika Crna Gora bude nezavisna država sa punim međunarodno-pravnim subjektivitetom?”. Na referendumu, 21. maja, 2006, izašlo je preko 86 odsto građana sa pravom glasa. Za nezavisnost Crne Gore glasalo je 55,5 odsto, protiv se izjasnilo 44,5 birača.
Kosara K. BEGOVIĆ
LIDERI PRVIH CRNOGORSKIH PARTIJA DVIJE DECENIJE KASNIJE Ostao samo Bardhi
Na crnogorsku političku scenu u prvom naletu kroz višestranačka vrata stupilo je 1989. i 1999. godine dvadesetak stranaka. Samo je jedan lider parlamentarne stranke preživio dvije burne decenije, pa i danas stoji na kormilu stranke. Riječ je o Mehmetu Bardhiju, predsjedniku Demokratskog saveza u Crnoj Gori, osnovanog 9. septembra 1990. Od prve postave stranačkih čelnika u političkim vodama još je jedino ostao Džavid Šabović, poslanik Socijaldemokratske partije. Prva partija zvala mu se Stranka nacionalne ravnopravnosti. Osnovana je 26. maja 1990. Šabović se nalazio na čelu Republičkog odbora. Naredna godina protekla je u znaku osnivanja više političkih partija raznih orijentacija i ambicija. Prvi se pojavio Liberalni savez 26. januara, na Cetinju. Kada je registrovan imao je 3.700 članova. Predsjednik Skupštine LSCG bio je Velimir-Koko Vujović, a predsjednik Izvršnog odbora Slavko Perović. „Shvatamo da istinski doprinos napretku Jugoslavije možemo dati samo tako što ćemo Crnu Goru učiniti pluralističkom, ekonomski efikasnom, pravnom i demokratskim državom”, navodi se Programskim osnovama. LSGC je zamrznuo rad 2005. godine. Početkom aprila osnovana je Socijaldemokratska stranka. Predsjednik joj je bio dr Vidak Vujačić. Stranka je nestala s političke scene. Narodna stranka, čiji je predsjednik bio dr Novak Kilibarda, osnovana je u maju. „Mladi lavovi” nekoliko godina kasnije smijenili su Kilibardu. Iz te stranke nastao je niz stranaka sa srpskim predznakom. U maju je osnovana i Nezavisna organizacija komunista sa sjedištem u Baru. Predsjednik Predsjedništva NOK-a bio je Mićo Orlandić. Ta se stranka integrisala u SDP. Jugoslovenska narodna stranka osnovana je 2. juna 1990. Predsjednik joj je bio Rade Bojović. Integrisala se u SDP. Istog mjeseca crnogorsku političku scenu obogatila je Socijalistička partija sa predsjednikom dr Ljubišom Stankovićem . Integrisala se u SDP. Mjesec kasnije (24. jula) registrovan je Savez komunista Crne Gore. U zvaničnom dokumentu SK Crne Gore naveden je kao datum osnivanja 4-7. oktobra 1948. godine (Prvi osnivački kongres Komunističke partije Crne Gore). Za predsjednika Predsjedništva izabran je Momir Bulatović, a za sekretara Milo Đukanović. Kasnije je stranka preimenovana u Demokratsku partiju socijalista. DPS se 1997. pocijepao, a Momir Bulatović je smijenjen. „Crna Gora je suverena država i kao takva ne može biti predmet dogovora, nego jedino subjekt razgovora”, poručivao je Žarko Rakčević, predsjednik Partije socijalista Crne Gore, osnovane 27. jula 1990. Nastala je dijelom transformacijom tadašnjeg Socijalističkog saveza radnog naroda. Rakčević će kasnije postati lider Socijaldemokratske partije, a potom iz politike otići u privrednike. U julu je osnovana i Stranka ravnopravnosti – predsjednik Asim Đečević. Napustio politiku. Sljedećeg mjeseca pojavili su se Demokratski socijalistički savez, na čijem je čelu bio dr Novica Vujošević, dotadašnji predsjednik Socijalističkog saveza. Stranka se raspala. Crnogorski federalistički pokret – predsjednik Skupštine Sreten Zeković. Stranka još postoji. Nikad nije bila parlamentarna. U septembru je osnovana u Titogradu Demokratska stranka. Predsjednik Glavnog odbora bio je advokat iz Herceg Novog Žarko Stanovčić. Stranka je nestala sa scene. Tog mjeseca osnovana je i SDA za Crnu Goru. Predsjednik je bio Harun Hadžić, koji je smijenjen 1997. godine. Na prve parlamentarne izbore u Crnoj Gori, održane 1990. godine, učestvovao je i Savez reformskih snaga sastavljen od partija i pojedinaca koje je predvodio tadašnji savezni premijer Ante Marković. Ante Marković je poražen na izborima u svim jugoslovenskim republikama, i ubrzo smijenjen. Ludilo je krenulo. Tokom 1989. i 1990. godine osnovano je i nekoliko političkih udruženja koja nijesu imala ambiciju da izlaze na izbore. Udruženje za unapređivanje demokratskih procesa osnovano je u Nikšiću 1. aprila 1989. Predsjednik je bio književnik Branko Janjušević. Te godine (23. novembra) osnovano je u Titogradu Udruženje za jugoslovensku demokratsku inicijativu (UJDI) – podružnica Titograd. Predsjednik mu je bio dr Novak Jauković. Malo kasnije, 12. decembra, takođe u Titogradu, osnovana je Demokratska alternativa kao pokret koji se opredijelio „za državu građana i federalnih jedinica”. Predsjednik Izvršnog odbora Demokratske alternative bio je dr Miodrag Perović. U maju naredne godine osnovan je Ekološki pokret Crne Gore (sa „oko 10.000 pojedinaca i više organizacija”), čiji je predsjednik bio dr Branko Boljević.
U Crnoj Gori nije poveden nijedan postupak zbog ratnih zločina i pljačke u dubrovačkoj regiji. U udžbenicima istorije nema objašnjenja uloge Crne Gore u napadu na Dubrovnik. Ni ove godine nije bilo zvaničnog državnog obilježavanja ovog datuma, niti jasne institucionalne poruke da je država spremna da se suoči sa prošlošu
,,Vrijeme je iz sadašnjosti kliznulo u prošlost, a mi smo ostali u nekakvom praznom prostoru, kroz koji fijuču neizvjesnost i strah”, napisao je Milan Milišić u svom dnevniku 3. oktobra, dva dana prije nego će biti ubijen. Ovaj dubrovački pjesnik je jedna od prvih žrtava napada na Dubrovnik koji je počeo 1. oktobra 1991.
Tog jutra, u šest ujutru, sa kopna, mora i vazduha, počela je agresija Jugoslovenske narodne armije na Dubrovnik. Nakon što su pregazili Konavle, u napadu na grad pod zaštitom UNESKO-a učestvovalo je 7.000 rezervista iz Crne Gore. Više od 50 hiljada stanovnika odsječeno je od svijeta, bez struje, vode i dostave hrane.
Samo u prvoj sedmici oktobra poginulo je 27, a ranjeno više od 100 ljudi. Svakodnevno granatiranje pratilo je protjerivanje stanovništva, a krajem oktobra JNA i rezervisti su izbili na same prilaze gradu.
Dubrovnik je u novembru i decembru 1991. pretrpio najteže dane. U napadima od 8. do 14. novembra i 6. decembra, na grad je palo više od pet hiljada topovskih projektila. Uništeni su brojni spomenici kulture. Devet zgrada potpuno je izgorjelo, 461 zgrada pretrpjela je teža oštećenja, a 45 projektila palo je na Stradun.
Tokom agresije poginulo je 276 ljudi, a ranjeno je više od 1500. U logorima bile su zatočene 423 osobe, a bilo je više od 33 hiljade prognanih i izbjeglih. Na području od Stona do Konavala spaljeno je 2127 kuća, bez krova nad glavom ostao je 7771 stanovnik dubrovačkog područja. Ono što nije spaljeno i uništeno, opljačkano je.
,,Postojali su spiskovi za paljenje kuća. Prilikom povlačenja sve što je moglo iz kuća, hotela, aerodroma Ćilipi i ostalih objekata odneseno je u Crnu Goru. Ne sporim da je bilo i pojedinačnih pljački, ali su one bile manje značajne u odnosu na sistematsku koja je bila naređena od vojnog i političkog vrha”, izjavio je Visoki oficir jugoslovenske Kontraobaveštajne službe (KOS) Radomir Goranović.
Pljačkano je sve od zlata, umjetnina, pokretnih stepenica na Aerodromu u Ćilipima, pa do stoke za koju je Crna Gora i platila dio odštete u iznosu 375.000 eura.
Napad na Drubrovnik, ili kako je tadašnji ideolog vlasti Svetozar Marović nazvao Rat za mir, trajao je do maja 1992. Skoro 240 dana građani Dubrovnika živjeli su pod opsadom iz vazduha, sa mora i kopna, 138 dana bez struje i vode, a više od četiri mjeseca proveli su u skloništima.
Odmah po napadu u Morinju je formiran logor, u kome su zatvarani stanovnici Konavala i Dubrovnika. Logor u kome su bile zatočene 292 osobe, zatvoren je 1992. godine. Hrvatska je prošle godine spriječila zatvaranje poglavlja o vanjskoj politici u pregovorima Evropske unije sa Crnom Gorom, uz zahtjev za isplatu 17 miliona eura na ime štete nanijete hrvatskim logorašima u Morinju.
Zbog zlostavljanja pritvorenika u logoru Morinj četvorica bivših rezervista JNA su 2014. osuđena na dvije do četiri godine zatvora.
Međunarodni sud za ratne zločine na prostoru bivše SFR Jugoslavije u Hagu osudio je, zbog napada na Dubrovnik, viceadmirala Miodraga Jokića na sedam i generala Pavla Strugara na sedam i po godina zatvora. Admiral Milan Zec oslobođen je optužbi zbog nedostatka dokaza, dok je suđenje kapetanu JNA Vladimiru Kovačeviću obustavljeno nakon što je ustupljeno Srbiji.
U Crnoj Gori nije poveden nijedan postupak zbog ratnih zločina i pljačke u dubrovačkoj regiji.
Tadašnji predsjednik Crne Gore Momir Bulatović, predsjednik Predsjedništva SFRJ Branko Kostić i general Pavle Strugar trudili su se da vojne operacije prikažu kao odbrambene i nužne. Medijskom propagandom, tadašnjeg TV Titograda i Pobjede, ubjeđivali su građane Crne Gore da su ,,ustaše”na Debelom Brijegu i samo što nijesu ušle u Crnu Goru.
,,Pohod na Dubrovnik je svrsishodan i svako suprotno stanovište je izdajničko”, poručivao je tadašnji premijer Milo Đukanović. A ,,izdajnika” je bilo. Dok su trajale pripreme za rat, u Titogradu se na prvom antiratnom mitingu okupilo 5.000 ljudi. Kada je rat počeo sa Cetinja je poručeno ,,Sa Lovćena vila kliče, oprosti nam Dubrovniče”. Monitor je svo to vrijeme pisao i upozoravao na jednu od najsramnijih stranica istorije Crne Gore koja je otvorena napadom na Dubrovnik.
Devet godina od napada, 2000. godine, Đukanović je uputio izvinjenje Hrvatskoj za stradanje i gubitke koje su prouzrokovali crnogorski vojnici, posebno na području Dubrovnika.
Od tada do danas o Dubrovniku se uglavnom ćuti. Prethodna vlast je imala jasnu strategiju da se ,,ratne greške” ne pominju. Ni u udžbenicima.
Istraživanje Inicijative mladih za ljudska prava (YIHR) o izučavanju perioda ratnih devedesetih u školama pokazalo je nedostatak prostora za tu temu u nastavnim planovima.
U udžbenicima za IX razred osnovnih škola rat u Dubrovniku se spominje ali bez objašnjenja i uloge Crne Gore u njemu. U udžbeniku za IV razred gimnazije isto.
S prećutkivanjem je nastavila je i nova vlast uz dodatke koji su odnose Crne Gore i Hrvatske doveli na najniži nivo u posljednjih 25 godina.
Kotorski parlament je 2021. donio odluku o preimenovanju gradskog bazena, koji je do tada nosio naziv „Nikša Bućin”. Renovirani objekat je dobio ime po crnogorskoj i svjetskoj vaterpolo legendi Zoranu Gopčeviću. Hrvatska je tvrdila kako je Gopčević bio čuvar u logoru Morinj, optuživali su ga i za zločine. Kao rezultat, nijedan hrvatski klub ne želi nastupati u Kotoru. Ove godine Kotoru je otkazano domaćinstvo FINA Svjetskog kupa jer su iz Hrvatskog vaterpolo saveza bili decidni da se njihova reprezentacija neće pojaviti na tom bazenu.
Spomen ploču u Morinju otkrili su 2022. tadašnji ministri Raško Konjević i Ranko Krivokapić, u prisustvu hrvatskih kolega Gordana Grlića Radmana i Toma Medveda. Dio partija vlasti, organizacija i mještana Boke zahtijevao je da ploča bude uklonjena, jer je nezakonito postavljena. Za neke je bio sporan i dio natpisa na obilježju koji govori o ,,velikosrpskoj agresiji”. U natpisu se ne pominje odgovornost crnogorskih vlasti za politiku koja je dovela do formiranje logora u Morinju.
Spor oko broda Jadran, rezolucija o genocidu u Jasenovcu i kao rezultat proglašenje personama non-grata Andrije Mandića, Aleksa Bečića i Milana Kneževića, najava detaljne analize vojne sukcesije… Neke su od spornih tačaka sa Hrvatskom, za koje aktuelna vlast nema rješenje.
Po ovogodišnjim reakcijama na godišnjicu napada na Dubrovnik, očigledno je da nema namjeru ni da potpomogne suočavanje sa prošlošću.
,,Način na koji Crna Gora dočekuje ovogodišnje obilježavanje napada na Dubrovnik postao je vidljiv već 29. septembra, kada je obilježena godišnjica smrti admirala Vladimira Barovića – oficira koji je odbio da učestvuje u agresiji na Hrvatsku i čiji čin predstavlja moralni stub antiratnog nasljeđa Crne Gore. Ni ove godine nije bilo zvaničnog državnog obilježavanja ovog datuma, niti jasne institucionalne poruke koja bi potvrdila spremnost države da se otvoreno suoči s prošlošću. Sjećanje su, po ko zna koji put, nosili civilni sektor i mediji”, kaže za Monitor Kristina Žugić iz YIHR. Dodaje da ,,ako želimo društvo koje razumije mir i poštuje žrtve, mladi moraju znati činjenice – da napad na Dubrovnik nije bio „nesporazum“ ni „incident“, već ratni zločin koji je imao posljedice po hiljade ljudi i po ugled Crne Gore”.
Nakon 34 godine, srama kao opomene nema.
Barović i Đurović
Par dana prije početka napada na Dubrovnik, admiral Vladimir Barović je na dan kada je preuzeo dužnost načelnika štaba Vojnopomorske oblasti, 29. septembra 1991. godine, u znak protesta protiv naređenja vrhovne komande JNA da sa ostrva Vis granatira primorska naselja u Hrvatskoj, oduzeo sebi život.
Barović je u oproštajnom pismu naveo da je agresija JNA na Hrvatsku suprotna crnogorskoj i vojničkoj časti, i da on u njoj ne želi da učestvuje. Prethodno je, kao učesnik pregovora o povlačenju JNA iz Pule, obećao: „Ovdje neće biti razaranja dok sam ja zapovjednik, a ako ipak budem prisiljen narediti razaranje, mene tada više neće biti. Crnogorci se ne mogu boriti i uništavati narod koji im ništa nije skrivio”.
Tadašnji predsjednik Crne Gore Filip Vujanović posthumno je odlikovao admirala Barovića 2016. godine. Orden je primio komandant Mornarice, jer je Barovićeva supruga Radmila to odbila uz obrazloženje ,,da je sve davno rečeno”.
Ne postoji spomen-obilježje niti ulica u Crnoj Gori koja nosi njegovo ime.
Na Visu, u Hrvatskoj, 2022. godine otkrivena je spomen-ploča admiralu Baroviću. U znak sjećanja i poštovanja postavilo je tamošnje Ministarstvo odbrane i vanjskih i evropskih poslova.
O Barovićevom primjeru se ne uči u školama.
Pet dana nakon napada na Dubrovnik i Konavle, život je okončao i komandant garnizona JNA u Kumboru admiral Krsto Đurović.
Zvanična verzija glasila je da je helikopter u kojem se nalazio oborila hrvatska strana i da je podlegao povredama. Njegovi saputnici i pilot su ostali nepovrijeđeni. Sa hrvatske strane stizale su drugačije priče. Po njima, Đurović je ubijen prije nego je dopremljen u zonu ratišta.
,,Strahovito mi je žao što je možda razlog zašto je ubijen bio i moj razgovor sa njim u Herceg Novom, koji je slušao jedan oficir JNA. Krsto mi je otvoreno rekao: nemojte sa vaše strane ništa poduzimati, jer dok sam ja zapovjednik Vojno-pomorskog sektora Boka, mi nećemo napasti Dubrovnik”, izjavio je ranije za Monitor ratni gradonačelnik Dubrovnika Petar Poljanić. Kazao je da nijedan hrvatski vojnik nije bio u Konavlima kada je Đurović poginuo.
Zamjenik komandanta Južnog bojišta Nojko Marinović izjavio je na sudu u Splitu da je Đurović umro od posljedica teških tjelesnih povreda koje su mu nanijeli „službenici bezbjednosti“ brutalnim batinanjem, jer je odbio zapovijediti napad na Hrvatsku.
“Nadležnim organima savjetuje se da implementiraju svježe mjere kako bi obuzdali rashode i povećali prihode”, navodi se u izvještaju delegacije MMF nakon posjete Crnoj Gori. Sve bi to, piše između redova, trebali da plate građani
Uprkos obećanjima – bolje biti neće. Makar ne u skorijoj budućnosti. To je, u najkraćem, zaključak četvoročlane delegacije Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) koja je desetak dana boravila u Crnoj Gori.
Članovi tima koji je predvodio Srikant Seshadri razgovarali su sa svim relevantnim državnim zvaničnicima: Predsjednikom države, Guvernerkom CBCG, poslanicima aktuelnog skupštinskog saziva, ministrom finansija, predstavnicima privatnog i finansijskog sektora, akademskom i diplomatskom zajednicom… Samo nijesu sa predsjednikom Vlade Milojkom Spajićem koji ih je, izgleda, prepustio članovima svog kabineta.
Trebalo bi da premijer već zna sve ono što su službenici MMF-a uočili i opisali ukazujući na moguće posljedice, ali ne bi marilo da je makar dio toga čuo iz prve ruke. Ili bi se makar našao u (ne)prilici da objašnjava poteze Vlade kojoj je na čelu.
Uglavnom, preliminarni izvještaj (izjava) delegacije MMF je prezentovan i dostupan.
Iz Ministarstva finansija su našli za shodno da napomenu kako su “stavovi izraženi u ovoj Izjavi stavovi zaposlenih MMF-a i ne moraju nužno da odražavaju viđenja Odbora izvršnih direktora MMF-a”. Jeste to fraza koja često prati slične izvještaje ali, u slučaju Crne Gore i njenih aktuelnih vlasti, ima i primjesu nade da će finalna verzija dokumenta biti barem malo uzdržanija i blaža. Makar zbog budućeg kreditnog rejtinga Crne Gore i očekivanja vezanih za proces pridruženja EU.
Osvrnimo se na dio onoga što je registrovala MMF ekipa. Ukupna ekonomska slika Crne Gore: “Faza ekonomskog oporavka nakon pandemije je sazrela. Ekonomija se proširila u prosjeku za nekih devet procenata tokom perioda 2021-2023. Međutim, ekonomski rast je došao na umjereni nivo na 3,2 procenta u 2024. godini, a poslednji podaci ukazuju na to da se kreće oko istog nivoa u prvoj polovini 2025. Ovi trendovi upućuju na to da je ekonomija sada konvergirala ka svom produktivnom potencijalu.”
Da pokušamo pojasniti: da je crnogorska ekonomija auto, izrečeno bi značilo da se on sada kreće blizu maksimalne brzine koja ne dovodi u pitanje rad motora i bezbjednost na putu. Svako dalje (ekonomsko) ubrzanje sa istim vozilom nosilo bi rizik od kvara. Odnosno: dodatnih troškova, smanjenja dobiti i rasta inflacije. Koja ni sada nije mala. A ni slučajna, odnosno, “uvezena”.
O inflaciji: “Inflacija sada ima uzlazni trend, djelimično podstaknuta rastućim bruto zaradama. Nakon oštrog pada sa vrhunca koji je iznosio 13 procenata u 2022. godini na samo jedan procenat u septembru 2024., ukupna inflacija se povećala na 4,6 procenata u avgustu 2025., dok je bazna inflacija (isključujući kretanje cijena hrane i energije) bila na 3,7 procenata.”
Ako krenemo od prihvaćene teze da inflacija najviše pogađa one koji najveći dio prihoda troše na svakodnevne potrebe (hrana, stan, grijanje) i nemaju imovinu koja čuva vrijednost (nekretnine, akcije, umjetnine, plemeniti metali), onda je navedeno potvrda da je u Crnoj Gori na snazi svojevrstan porez na siromaštvo. Rast cijena prazni novčanike većine građana, dok državni prihodi (porezi, akcize…) rastu makar u nominalnoj vrijednosti. Otud se, pored ostalog, u državnu kasu ovog ljeta slilo više novca iako je tursitička sezona bila, možda, i lošija od prošlogodišnje. A sigurno gora od 2023.
Da osigura dobitak, vlada je između dva ljeta udvostručila PDV koji naplaćuje za najveći dio turističih usluga. Ni to ne pomaže u potrebnoj mjeri.
MMF o javnim finansijama u Crnoj Gori: “Fiskalni pritisci se postepeno povećavaju. Mi (delegacija MMF – prim. Monitora) projektujemo da će fiskalni deficit opšteg nivoa države porasti sa 2,9 procenata BDP-a iz 2024. na 3,5-3,7 procenata BDP-a ove godine. Bez svježih mjera kojima bi se ograničila potrošnja i povećali prihodi, prognoza u osnovnom scenariju je da će fiskalni deficit nastaviti da postepeno raste, prebacujući 4 procenta BDP-a do 2030. godine. Projektuje se da će odnos duga i BDP-a postepeno rasti na oko 65 procenata BDP-a do 2030. godine, kako budu rasli fiskalni deficiti… Stoga se nadležnim organima savjetuje da implementiraju svježe mjere kako bi obuzdali rashode i povećali prihode. ”
Na znamo da li je ovaj izvještaj (izjava) napravljen sa saznanjem da je, recimo, Fond za zdravstvo već potrošio ovogodišnji budžet. Dok je u državnoj kasi trenutno nekih 80-90 miliona koje je trebalo potrošiti u prvih osam mjeseci ove godine. Ali je to odloženo. Pa će konačan ovogodišnji saldo biti gori od sadašnjeg.
Dakle, bez svježih mjera – stižu problemi. Ali, doskorašnji gosti poručuju kako potrebno osvježenje ne treba tražiti u dosadašnjem modelu preraspodjele bruto zarade.
“Fiskalnu politiku treba ponovo kalibrirati, kako bi se prilagodila ekonomskim okolnostima koje se mijenjaju”, zaključuju iz MMF, diskretno konstatujuću očigledno – vlada krši propise koji postoje da bi ograničili njenu samovolju: “Ako bi to uradili (prilagodili se okolnostima – prim. Monitora), to bi takođe pomoglo da se fiskalna pozicija uskladi sa Zakonom o fiskalnoj odgovornosti Crne Gore (kojim se zahtijeva da deficiti ne prelaze 3 procenta BDP-a i da javni dug ne bude veći od 60 procenata BDP-a). Dodatno, ovo bi bilo konzistentno sa aspiracijama Crne Gore da se pridruži eurozoni nakon pristupanja Evropskoj uniji, koje je ciljano za 2028.”
Da bi se uskladili sa stvarnim mogućnostima, stručnjaci MMF Vladi preporučuju paket restriktivnih mjera u koje spade ograničenje stope rasta zarada u javnom sektoru, i eliminisanje “neproduktivnih poreskih izuzeća”. Prema nekim tumačenjima, drugo navedeno bi moglo da znači i smanjenje državnih izdataka za zdravstvo, obrazovanje i infrastrukturu.
“Međutim, u periodu nakon tri naredne godine, ove mjere neće više biti dovoljne kako bi se postigao izbalansirani primarni budžet. Do 2035. godine, Crnoj Gori će biti potrebno dodatnih prihoda u iznosu od 5-6 procenata BDP-a (današnjih 400-500 miliona – prim. Monitora) kako bi pokrila pritiske na strani potrošnje koji proizilaze iz starenja stanovništva, preuzetih obaveza koje se odnose na odbranu i klimatskih promjena…”, konstatuje se u Izjavi, uz predložene “dublje strukturne fiskalne napore”. A to bi, navode, moglo biti: smanjenje broja činovnika i njihovih zarada, povećanja starosne granice za odlazak u penziju uz “reviziju opcija za prijevremeno penzionisanje”; korekcija (“bolje ciljanje”) sistema socijalnih davanja…
Da se vratimo na njen početak: “MMF je potvrdio da je crnogorska ekonomija u snažnom usponu”, zaključili su u Ministarstvu finansija. “Sudeći po izvještaju koji su prezentovali, preliminarni nalazi MMF potvrđuju da Crna Gora ostaje na putu makroekonomske stabilnosti, fiskalne odgovornosti i održivog razvoja”.
Đe su to pročitali – ne znamo.
Rizik polovičnog čitanja
“MMF je pohvalio programe uvećanja zvaničnih zarada (ES1 i ES2) jer su se smanjile neregistrovane plate (zarade na ruke). Takođe, istakao je da je rast zarada izazvao značajan rast kredita fizičkim licima”, kaže za Monitor Mila Kasalica. Uz objašnjenje: “Polovično čitanje MMF preporuka je uvriježena praksa u ponašanju resornog ministarstva, a posebno tekućeg ministra finansija, koji se nije potrudio da pročita i objelodani preporuku koja je bolno eksplicitna: ‘Važno je da se osigura da budući rast zarada prati rast produktivnosti’. Pošto, u suprotnom, može doći do ‘smanjenja konkuretnosti na tržištu rada i rizika oko spirala uvećanja zarada i cijena’. MMF je napisao (skoro) sve što je potrebno da se budžeti 2026-2029. pripremaju kao ozbiljni zakonski tekst(ovi) koji, saglasno MMF-preporuci, moraju poštovati organski zakon o budžetu i fiskalnoj odgovornosti što sada baš i nije slučaj, kako od resornog ministarstva, tako i od potrošačkih jedinica”.
Kasalica konstatuje kako trojac Milojko Spajić – Branko Krvavac – Novica Vuković preporuke MMF ne moraju prihvatiti… zbog čega ostaje pitanje da li će preporuke MMF smanjiti rizike u crnogorskoj ekonomiji “kreirane neradom i neznanjem 44. Vlade i tekućeg saziva Skupštine”.
“Uvjerenja sam da svaki građanin-nka pojedinačno znaju odgovor na ovo pitanje i da nije pohvalan prema liderima administacije”, zaključuje Mila Kasalica.
Požari su ljetos nesmetano progutali velika šumska prostranstva, podsjećajući nas da nije urađeno ništa na jačanju kapaciteta za borbu sa vatrenom stihijom. Konstantno je zagađenje rijeka, jezera i mora, devastacija prostora, smeće za koje nemamo rješenje. Izgradnja kolektora postala je predmet političkih ucjena. Srećan jubilej
Protekle sedmice proslavljeno je 34 godine od proglašenja Crne Gore za ekološku državu. Da razloga za slavlje nemamo pokazale su i skromna i simbolična obilježavanja ove značajne težnje od čije smo realizacije još daleko.
Ministarstvo ekologije, održivog razvoja i razvoja sjevera (MERS) če povodom jubileja organizovati niz aktivnosti sa ciljem podizanja svijesti o zaštiti životne sredine. Aktivnosti će trajati od 18. septembra do 1. oktobra, a podrazumijevaće akcije čišćenja, edukativne radionice, info dane i konferencije.
Povodom godišnjice, predsjednik Jakov Milatović uputio je Vladi inicijativu da Žabljak, u kome je 1991. donesena Deklaracija o ekološkoj državi, bude proglašen za ekološku prijestonicu Crne Gore.
Dobra ilustracija rješavanja ekoloških problema je opšta svađa oko postrojenja za prerađivanje otpadnih voda za Podgoricu koje treba da se gradi u Botunu. Izgradnja kolektora je obaveza iz poglavlja 27, na šta je upozorila i Delegacija EU u Podgorici, nakon što je projekat ugrožen političkim usjenama. Istovremeno, izostao je argumentovani dijalog o tome hoće li novo postrojenje imati negativan uticaj na ionako otrovanu sredinu u ovom zetskom selu, čega se njegovi mještani plaše.
,,Nažalost, i dalje više pričamo o Poglavlju 27 nego što radimo na njegovom zatvaranju. U proteklih nekoliko godina, dominirale su formalne priče o napretku, strategijama i akcionim planovima, dok suštinskih pomaka u zaštiti životne sredine gotovo da nema. Istina je da je došlo do izvesnih institucionalnih promjena, posebno nakon smjene vlasti 2020. godine, kada su mnogi ljudi iz nevladinog sektora dobili priliku da utiču na sistem ‘iznutra’. Međutim, njihovi rezultati – ako se pogledaju očima građana i stvarnog stanja na terenu – nisu doveli do onog kvalitativnog pomaka koji smo očekivali’’, kaže za MonitorMilorad Mitrović iz NVO Breznica.
On navodi da su ekološki problemi sve vidljiviji, a degradacija prostora sve veća i brutalnija: ,,Govorimo o gubicima hiljada hektara šuma u požarima, urbanističkom haosu, zagađenju vazduha, ilegalnim deponijama otpada, nepostojanju funkcionalne kanalizacione i otpadne infrastrukture. Ukratko, dok traje priča o zatvaranju poglavlja, priroda nam pred očima nestaje’’.
Požari su ljetos nesmetano progutali velika šumska prostranstva, podsjećajuči nas opet da nije urađeno ništa na jačanju kapaciteta za borbu sa vatrenom stihijom. Konstantno je zagađenje rijeka, jezera i mora, kao i smeće za koje nemamo rješenje.
U Crnoj Gori se godišnje, prema podacima organizacije Zero Waste, reciklira nešto ispod dva odsto otpada. Reciklaža plastike ne prelazi 0,5 odsto iako je obaveza 30 odsto. Prema zvaničnim podacima Ministarstva ekologije, održivog razvoja i razvoja sjevera u državi je evidentirano preko 300 nelegalnih deponija. Legalne su samo dvije sanitrarne deponije i jedna kompostna.
Crna Gora je u obavezi da do 2030. reciklira 50 odsto otpada. Prošle godine donijet je novi zakon o upravljanju otpadom, koji jasno definiše kako mora biti tretiran, odložen i kontrolisan u svrhu zaštite zemljišta, voda, vazduha i zdravlja ljudi. Da sve to neće ići lako ni brzo svjesni su i u Vladi, pa su već od Brisela tražili da se Crnoj Gori omogući da nakon planiranog ulaska u EU do 2028. godine, u takozvanom prelaznom periodu, ispuni sve obaveze u upravljanju otpadom.
,,Konkretne aktivnosti u posljednjih par godina su trajno zatvaranje najvećeg neuređenog gradskog smetlišta Mislov do u Nikšiću, odmaklu sanaciju neuređenog gradskog smetlišta Zakršnica u Mojkovac, koja je u završnoj fazi, usvajanje novog Zakona o upravljanju otpadom, formiranje operativnog tima za borbu protiv ekokriminala na inicijativu Vrhovnog državnog tužioca i veće interesovanje nadležnih institucija za poglavlje 27, kao važan dio procesa evropskih integracija”, kaže za MonitorAleksandar Perović iz Ekološkog pokreta Ozon.
Ističe i da je unaprijeđeno informisanje javnosti o kvalitetu vazduha, lansiranjem aplakacije vazduh.me od strane Agencije za zaštitu životne sredine, Instituta za javno zdravlje i Ekološkog pokreta Ozon a uz podršku Ministarstva ekologije, održivog razvoja i razvoja sjevera. ,,Vidljive rezultate dali su i programi Eko-fonda zahavljujući kojima su unaprijeđeni kapaciteti institucija iz oblasti upravljanja otpadom, prije svega nabavkom opreme i jačanjem infrastrukture u opštinama i komunalnim preduzeći, povećanju energetske efikasnosti”, navodi Perović.
Mitrović smatra da su pomaci u ekologiji više deklarativni nego suštinski. ,,Vidimo brojne inicijative, sve više ekoloških ambasadora, analitičara raznih profila, aktivista… ali životna sredina nije ništa bez stvarne, političke volje da se problemi riješe. Dok se promovišu ciljevi održivog razvoja, svjedočimo sve agresivnijoj apartmanizaciji, betoniranju obale, krivolovu, devastaciji prirodnih resursa i potpunoj nebrizi za buduće generacije.Da budem iskren – pomaka ima, ali su oni fragmentarni, često motivisani ličnim interesima pojedinaca ili grupa, a ne jasnom, dosljednom strategijom zaštite životne sredine. I to je najveći problem”, kaže Mitrović.
Potpredsjednik Vlade i ministar vanjskih poslova Crne Gore Ervin Ibrahimoviću je u Ujedinjenim nacijama otvorio Globalni događaj o zdravom vazduhu. Događaj je okupio lidere država, međunarodne organizacije, naučne i zdravstvene autoritete iz cijelog svijeta. Potpisana je Globalna povelja o zdravom vazduhu u unutrašnjim prostorima. Ovim činom je, ističu, po prvi put na međunarodnom nivou, potvrđeno da čist vazduh u učionicama, bolnicama i radnim prostorima nije privilegija, već osnovno ljudsko pravo i univerzalni standard kojem države treba da teže. Ibrahimović je istakao je da je Crna Gora primjer u regionu: ,,Naš cilj je jasan, da čist vazduh u unutrašnjim prostorima postane univerzalni standard, a ne privilegija”, kazao je.
Kod kuće, kada djeca u Podgorici, Pljevljima, Bijelom Polju, Nikšiću izađu iz učionica ne dočeka ih čist već zatrovan vazduh. U Podgorici mogu osjetiti i vazduh sa mirisom spaljenih automobilskih guma.
,,Nema zatvaranja poglavlja 27, dok se problem zagađenja i lošeg zdravlja stanovništva u Pljevljima trajno ne riješi”, ističe Mitrović. ,
On ukazuje da partijsko nadgornjavanje i politički interesi stavljaju ekološke teme na margine, dok priroda i građani snose posledice. Institucionalna borba za životnu sredinu, kaže, više se svodi na birokratsku formu nego na stvarnu akciju’.
,,Dokumenta i strategije su često mrtvo slovo na papiru. Nedostatak dosljednosti, kontrole, sankcija i političke volje – to su najkrupniji izazovi koji stoje pred nama u procesu zatvaranja Poglavlja 27’’, ocjenjuje Mitrović.
Stručnjaci upozoravaju da neopravdano dugo traje proces donošenja i izmjene zakona, podzakonskih akata i strateških dokumenata koji nedostaju u oblasti zaštite životne sredine – Zakon o zaštiti prirode, Zakona o nacionalnim parkovima, Zakon o zaštiti od negativnih uticaja klimatskih promjena, nema Strategije za upravljanje kvalitetom vazduha, niti Strategije biodiverziteta…
,,Kao najveće probleme prepoznajem nedostatak odlučnosti nadležnih da krenu u realizaciju suštinski važnih infrastrukturnih projekata u oblastima upravljanja otpadom i otpadnim vodama, stvaranje održivih upravljačkih organa u zaštićenim područjima, obračun sa ekokriminalom, unapređenje upravljanja vodama, šumama, pokretanje postupaka za utvrđivanje odgovornosti za štetu učinjenu životnoj sredini, primjenu neselektivne kaznene politike u kontekstu važećih zakona. Bez vizije i odlučnosti ne može se očekivati da će preuzete obaveze biti realizovane, a sredstva opravdana”, kaže Perović.
Ministar ekologije, održivog razvoja i razvoja sjevera Damjan Ćulafić nedavno je pohvalio i podržao odluku VDT o uspostavljanju operativnog tima za borbu protiv ekološkog kriminala. ,,Imamo devastirane rijeke zbog nelegalne eksploatacije šljunka, šume na sjeveru koje su godinama izložene bespravnoj sječi, divlju gradnju koja narušava prostor, zagađenje različitim otpadima, uništavanje biodiverziteta i prisvajanje državnog zemljišta”, skenirao je stanje ministar Ćulafić.
Perović kaže da nije realno očekivati da će se obaveze koje podrazumijevaju uspješno zatvaranje poglavlja 27 ispuniti u kratkom roku.
Mitrović dodaje da je posle više od tri decenije borbe za ekološku pravdu, teško zadržati optimizam: „Ipak, vjerujem u ljude koji nisu odustali, koji su i dalje na terenu. Ako ikakav uspjeh bude postignut – biće to zbog njih, zbog građana koji ne pristaju na ćutanje”.
,,Za uspjeh je potrebna potpuna promjena načina na koji ova država tretira prirodu – ne kao prostor za eksploataciju, već kao temelj našeg opstanka. Bez toga, Poglavlje 27 će ostati još jedna neispisana stranica u evropskom dosije u Crne Gore’’, zaključuje Mitrović.
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
Izdvojeno2 sedmice
Izdvojeno2 sedmice
INTERVJU3 sedmice