Višestruki premijer, povremeni predsjednik i vazdašnji kapo Crne Gore Milo Đukanović ponovo je najavio da će se povući sa mjesta premijera. ,,Ne mislim da je neohodno da ispunim sav premijerski mandat. Dao sam dovoljno politici, više od dvadeset godina”, rekao je Đukanović. Njegov najnoviji premijerski mandat ističe 2013. godine, špekuliše se da bi, ako stvarno riješi, mogao da ode oko partijskog kongresa planiranog za ljeto 2011. Mediji su javili kako Đukanovićevi saradnici objašnjavaju da je šef ,,istrošen i zasićen”, on tvrdi da želi da se posveti i nekim drugim životnim planovima koji nijesu vezani za politiku i izvršnu vlast. Direktor slovenačkog Međunarodnog instituta za balkanske i bliskoistočne studije – IFIMES-a Zajid Bećirović, međutim, kaže da i pored najava, ne vjeruje da će se Đukanović povući jer se gubljenjem imuniteta omogućava da počnu sudski procesi protiv njega u Italiji i u ostalim zemljama EU. On smatra da Đukanović najavama o povlačenju samo sebi podiže cijenu. Veliki odlazak Đukanović je već jednom priredio. Mjesto premijera bio je napustio od novembra 2006. do marta 2008. Sa prijestola u Demokratskoj partiji socijalista nije mrdao.
Davno je, sa drugovima, došao. Dok je u Evropi pucao i padao Berlinski zid, u Srbiji je na vlast dolazio Slobodan Milošević. Po receptu iz Srbije i našim brdima valjala se antibirokratska revolucija. Mitinzima u oktobru 1988. i januaru 1989. srušena je ,,odnarođena” vlast. Kao jedna od ozbiljnih zamjerki ,,starom rukovodstvu” ostalo je upamćeno to što su po crnogorskim selima pojeli previše jagnjadi. ,,Mladi, lijepi i pametni” – Momir Bulatović, Milo Đukanović i Svetozar Marović preuzeli su vlast u Crnoj Gori. Mjerila za pohlepu temeljno su se izmijenila, stupili su milioni, jagnjad su postala presmiješna.
Zaštita ugroženih Srba i Crnogoraca na Kosovu bila je jedna od najvažnijih ideja AB revolucije. ,,Na Kosovu je napadnuta Jugoslavija. Kosovo je bedem srpskog i crnogorskog naroda koji ne može pasti dok je nas i pokoljenja naših potomaka. Nebrojeno puta smo rekli: Kosovo se mora braniti svim sredstvima”, objašnjavao je Đukanović.
Pred kraj 1990. u Crnoj Gori su održani prvi višestranački izbori. Na njima je Demokratska partija socijalista učestvovala pod imenom Savez komunista Crne Gore. Iako je Prvi, osnivački, kongres Demokratske partije socijalista održan dva mjeseca ranije, ime partije promijenjeno je tek na drugom dijelu Kongresa održanom pola godine nakon izbora. Prosto – staro ime bila je sigurnija karta za dobijanje glasova. ,,Kad pobijedi Savez komunista, počinje vrijeme mira, slobode razuma i demokratije, razvoja i socijalne pravde”, obećavao je uoči izbora Milo Đukanović.
Savez komunista Crne Gore na prvim je, dakle, izborima osvojio 83 od ukupno 125 mandata u Skupštini Crne Gore. Koalicija pod nazivom Savez reformskih snaga Jugoslavije za Crnu Goru osvojila je 17, lista Narodne stranke 13, a lista Demokratske koalicije 12 mandata. Savez reformskih snaga Jugoslavije za Crnu Goru činili su: Liberalni savez Crne Gore, Partija socijalista, Socijaldemokratska stranka Crne Gore, Nezavisna organizacija komunista i Stranka nacionalne ravnopravnosti. Demokratsku koaliciju činile su tri partije koje su okupljale Muslimane i Albance – Stranka demokratske akcije za Crnu Goru, Stranka ravnopravnosti i Demokratski savez u Crnoj Gori.
Tokom tog mandata DPS je, potpomognut Narodnom strankom, kao vjerni saveznik Slobodana Miloševića ,,čuvao Jugoslaviju”. Nas je zapalo da oslobađamo Dubrovnik i forsiramo Neretvu. Svaki pokušaj poziva na mir i suprotstavljanja ratnim trubama izazivao je bijes ratnika za mir. Nakon jednog od mirovnih skupova Svetozar Marović je zapisao: ,,Da li iz tih festivala mira treba zaključiti da je pred crnogorskim narodom i crnogorskim građanima danas obaveza da prihvate sve što im se nameće od hrvatskog vrhovništva, njihovih gardi i redarstvenika, da je dužan da mirno prati stradanja srpskog naroda u Hrvatskoj, da se mimo njegove volje ruši njegova država i njemu nameću nove granice, da bi dokazao da je za mir. Da li to znači da na minobacače treba odgovarati kontemplacijom i gandizmom”.
Bombardovali smo Dubrovnik, palili, pljačkali, oslobađali krave po Konavlima. Sad je moderno da se kaže kako je to radila JNA, kao da su tu vojsku činili vanzemaljci, a ne mi i naše komšije, osokoljeni većinom glasova u parlamentu.
Na brzinu sklepani referendum o državnom statusu Crne Gore održan je u proljeće 1992. Odgovaralo se na pitanje – Da li ste za to da Crna Gora kao suverena republika nastavi živjeti u zajedničkoj državi Jugoslaviji potpuno ravnopravno s drugim republikama koje to žele. Znalo se da to niko osim Srbije ne želi, glasalo se po kućama, automobilima, nije bio problem glasati umjesto sestrića ili unuka – rezultat je bi impresivan – 95 odsto izašlih bilo je ZA. Te godine Crna Gora je dobila novi Ustav i još jedne parlamentarne izbore. Demokratska partija socijalista osvojila je 46 od 85 mjesta u Skupštini; lista Narodne stranke 14 mandata; Liberalni savez Crne Gore 13, Srpska radikalna stranka osam i lista Socijaldemokratske partije reformista četiri mandata.
Uoči izbora 1996. vlast se našla pred neočekivanim izazovom. Liberalni savez i Narodna stranka formirali su koaliciju Narodna sloga. Tokom predizborne kampanje Milo Đukanović je govorio o ,,isključivosti i banalnosti” Narodne sloge: ,,Ovom čudnom mješavinom dominiraju dvije političke ličnosti – bivši Crnogorac i bivši Srbin, nepostojeći program i prevareni birači…”. Dužnu pažnju, pred te izbore, vlast je posvetila i preračunavanju – za razliku od ostalih izbora, za ovu priliku je Crna Gora podijeljena na deset izbornih jedinica. To je bio jedan od načina da se prelivanjem glasova oslabi opasni protivnik, drugi je, prema kasnijim svjedočenjima, bila – brutalna krađa.
Tokom 1997. slomio se DPS. Prema Đukanovićevoj verziji , zato što je Bulatović htio da ostane sa Miloševićem, prema Bulatovićevom viđenju jer se više nijesu mogli tolerisati Đukanovićevi duvanski i ostali tranzitni i tranzicioni ,,poslovi”. Reklo bi se da su obojica govorili istinu. U partijskom sukobu i kasnije na predsjedničkim izborima pobijedio je Đukanović. I u jednom i u drugom slučaju – na jedvite jade.
Đukanovićevo otkriće da je Milošević ,,prevaziđen političar”, donijelo mu je podršku Zapada koja manje više traje do dana današnjeg. Mnogi misle – nedopustivo.
Izbori 1998. donijeli su nam parolu Da živimo bolje. Koalicija DPS-a ,SDP-a i Narodne stranke pod tim imenom osvojila je ponovo apsolutnu vlast – od 78 mjesta u skupštini njima su pripala 42. SNP Momira Bulatovića dobio je 29, LSCG pet, a DSCG i DUA po jedan mandat.
Prijevremeni izbori 2001. održani su zato što je Narodna stranka, nezadovoljna DPS-ovim preobraćenjem u partiju koja se zalaže za nezavisnu Crnu Goru, napustila vladu. Koalicija DPS-a i SDP-a dobila je 36 mandata, Zajedno za Jugoslaviju na čelu sa SNP-om 33, Liberalni savez je imao šest, DUA i DSCG ponovo po jedan mandat. To je jedini put da DPS, sa više ili manje satelita, nije osvojio apsolutnu vlast. Vladu je podržao Liberalni savez. Nakon što je Milo Đukanović, u martu 2002. potpisao Beogradski sporazum kojim je projektovano formiranje Državne zajednice Srbija i Crna Gora, a mogućnost održavanja referenduma u Crnoj Gori odgođena za tri godine, LSCG je prestao da podržava vladu, a SDP izašao iz iste. Pokušaj saradnje Liberalnog saveza i koalicije Zajedno za Jugoslaviju vlast je nazvala ,,neprincipijelnom koalicijom”, njihova saradnja u parlamentu službeno se zvala privremena parlamentarna većina”. Pobornici ideje nezavisne Crne Gore masovno su se priklonili Đukanoviću. Pristup – referendum, pa demokratija, nije dao slavne rezultate. Danas se mnogi čude – otkud ovo?
Na izborima u oktobru 2002. godine “Demokratska lista za evropsku Crnu Goru – Milo Đukanović” sa 39 mandata nastavila je da nad nama vlada – apsolutno. Koalicija “Zajedno za promjene – SNP-SNS -NS” imala je 30, liberali četiri, “Albanci zajedno” dva mandata.
DPS-ova apsolutna vlast nastavila se i nakon prvih izbora u nezavisnoj Crnoj Gori u septembru 2006. Od 81 mjesta u parlamentu koalicija DPS-a i SDP-a osvojila je 41, Srpskoj listi pripalo je 12, a koaliciji oko SNP-a 11 mandata, koliko je osvojila i tada nova partija – Pokret za promjene. Koalicija Bošnjačke stranke i liberala Miodraga Živkovića imala je tri, a koalicija DSCG i PDP, kao i DUA i Albanska alternativa po jedan mandat.
U međuvremenu je usvojen Ustav Crne Gore, a podršku tom dokumentu Pokret za promjene uslovio je održavanjem izbora do kraja 2009. Vlast je malo požurila sa ispunjavanjem obećanja, neki su tvrdili kako bi izbori bili održani prije nego se osjete efekti ekonomske krize. Ponovo su apsolutno pobijedili.
Sve izbore u Crnoj Gori karakterisala je zloupotreba državnih dobara u partijske svrhe. Važan faktor DPS-ovih upornih i ubjedljivih pobjeda je broj ljudi koji direktno zavise od novca iz budžeta. DPS je do savršenstva doveo sistem ,,siguran glas”, nema sela u kojem babe ne znaju da im socijalna pomoć zavisi od glasačkog listića. Opozicija posljednjih mjeseci govori kako se na izborima ne bori protiv DPS-a nego protiv organizovanog kriminala. To, međutim, nije dovelo do stvaranja jedinstvene opozicione strategije, naprotiv.
U to nam život prođe.
Protiv rata
Protiv pregnuća crnogorske vlasti u ratu borili su se Liberalni savez Crne Gore, Socijaldemokratska partija, partije koje su okupljale manjinske narode, nekoliko udruženja i nezavisnih ličnosti. Na ljude koji su se suprotstavljali ratu bila je usmjerena čitava državna mašinerija. Protivnici rata javno su i jasno proglašavani izdajnicima, Anti Markoviću, osnivaču Reformskih snaga, patriotske snage nijesu dopustile da ruča na Virpazaru. Na meti vlasti posebno je bio Liberalni savez. ,,Srbija i Crna Gora u svjetskoj javnosti postaju sinonim za agresiju, a naši očevi, sinovi, braća, prijatelji i rođaci svakodnevno ginu ili se trajno osakaćuju u besmislenoj dubrovačkoj ratnoj avanturi… Crna Gora prima na sebe sramotu nedostojnu vjekovne i časne oslobodilačke istorije, nedostojnu svojih slavnih predaka”, poručivali su liberali. Vlast je odgovarala bjesomučnom medijskom hajkom, barikadama po crnogorskim putevima, svim udbaškim sredstvima. ,,Glave svih nas bile su u torbi, svaka džukela je mogla da nas sretne na ulici i ubije i to bi naišlo na sveopšte odobravanje”, svjedočio je kasnije lider liberala Slavko Perović. Devedesetih, prosrpske partije bile su sa vlastima u istom frontu, njihovo je bilo da daju podstrek kad vlast nije bila dovoljno žustra. Rat koji je vodila da nestane Crna Gora je, srećom, izgubila.
Referendum
Svako ko je u Crnoj Gori stariji od dvadeset godina živio je u četiri države, a da iz svog sokaka nije morao mrdnuti. Nakon što je razbijena SFRJ, živjeli smo, ratovali i propadali u Saveznoj Republici Jugoslaviji. Potpisivanjem Beogradskog sporazuma 2002., uz svesrdnu pomoć visokog komesara EU Havijera Solane, nastala je Državna zajednica Srbije i Crne Gore. Ustavnom poveljom te čudesne tvorevine iz 2003. propisano je da države članice pravo da raspišu referendum o državno pravnom statusu stiču kroz tri godine. Iako je prije toga referendum gromoglasno najavljivala, vlast je tvrdila da nam Povelja ,,garantuje” a ne na tri godine suspenduje referendum. Uoči referenduma, ponovo smo dobili pomoć iz Evrope. Propisano je da je potrebna izlaznost od 50 odsto upisanih birača, pobjednička strana morala je osvojiti preko 55 odsto glasova. Imali smo specijalnog izaslanika za crnogorski referendum, slovačkog diplomatu Miroslava Lajčaka, predsjednik Republičke izborne komisije bio je takođe Slovak František Lipka. Referendumsko pitanje je glasilo: „Želite li da Republika Crna Gora bude nezavisna država sa punim međunarodno-pravnim subjektivitetom?”. Na referendumu, 21. maja, 2006, izašlo je preko 86 odsto građana sa pravom glasa. Za nezavisnost Crne Gore glasalo je 55,5 odsto, protiv se izjasnilo 44,5 birača.
Kosara K. BEGOVIĆ
LIDERI PRVIH CRNOGORSKIH PARTIJA DVIJE DECENIJE KASNIJE Ostao samo Bardhi
Na crnogorsku političku scenu u prvom naletu kroz višestranačka vrata stupilo je 1989. i 1999. godine dvadesetak stranaka. Samo je jedan lider parlamentarne stranke preživio dvije burne decenije, pa i danas stoji na kormilu stranke. Riječ je o Mehmetu Bardhiju, predsjedniku Demokratskog saveza u Crnoj Gori, osnovanog 9. septembra 1990. Od prve postave stranačkih čelnika u političkim vodama još je jedino ostao Džavid Šabović, poslanik Socijaldemokratske partije. Prva partija zvala mu se Stranka nacionalne ravnopravnosti. Osnovana je 26. maja 1990. Šabović se nalazio na čelu Republičkog odbora. Naredna godina protekla je u znaku osnivanja više političkih partija raznih orijentacija i ambicija. Prvi se pojavio Liberalni savez 26. januara, na Cetinju. Kada je registrovan imao je 3.700 članova. Predsjednik Skupštine LSCG bio je Velimir-Koko Vujović, a predsjednik Izvršnog odbora Slavko Perović. „Shvatamo da istinski doprinos napretku Jugoslavije možemo dati samo tako što ćemo Crnu Goru učiniti pluralističkom, ekonomski efikasnom, pravnom i demokratskim državom”, navodi se Programskim osnovama. LSGC je zamrznuo rad 2005. godine. Početkom aprila osnovana je Socijaldemokratska stranka. Predsjednik joj je bio dr Vidak Vujačić. Stranka je nestala s političke scene. Narodna stranka, čiji je predsjednik bio dr Novak Kilibarda, osnovana je u maju. „Mladi lavovi” nekoliko godina kasnije smijenili su Kilibardu. Iz te stranke nastao je niz stranaka sa srpskim predznakom. U maju je osnovana i Nezavisna organizacija komunista sa sjedištem u Baru. Predsjednik Predsjedništva NOK-a bio je Mićo Orlandić. Ta se stranka integrisala u SDP. Jugoslovenska narodna stranka osnovana je 2. juna 1990. Predsjednik joj je bio Rade Bojović. Integrisala se u SDP. Istog mjeseca crnogorsku političku scenu obogatila je Socijalistička partija sa predsjednikom dr Ljubišom Stankovićem . Integrisala se u SDP. Mjesec kasnije (24. jula) registrovan je Savez komunista Crne Gore. U zvaničnom dokumentu SK Crne Gore naveden je kao datum osnivanja 4-7. oktobra 1948. godine (Prvi osnivački kongres Komunističke partije Crne Gore). Za predsjednika Predsjedništva izabran je Momir Bulatović, a za sekretara Milo Đukanović. Kasnije je stranka preimenovana u Demokratsku partiju socijalista. DPS se 1997. pocijepao, a Momir Bulatović je smijenjen. „Crna Gora je suverena država i kao takva ne može biti predmet dogovora, nego jedino subjekt razgovora”, poručivao je Žarko Rakčević, predsjednik Partije socijalista Crne Gore, osnovane 27. jula 1990. Nastala je dijelom transformacijom tadašnjeg Socijalističkog saveza radnog naroda. Rakčević će kasnije postati lider Socijaldemokratske partije, a potom iz politike otići u privrednike. U julu je osnovana i Stranka ravnopravnosti – predsjednik Asim Đečević. Napustio politiku. Sljedećeg mjeseca pojavili su se Demokratski socijalistički savez, na čijem je čelu bio dr Novica Vujošević, dotadašnji predsjednik Socijalističkog saveza. Stranka se raspala. Crnogorski federalistički pokret – predsjednik Skupštine Sreten Zeković. Stranka još postoji. Nikad nije bila parlamentarna. U septembru je osnovana u Titogradu Demokratska stranka. Predsjednik Glavnog odbora bio je advokat iz Herceg Novog Žarko Stanovčić. Stranka je nestala sa scene. Tog mjeseca osnovana je i SDA za Crnu Goru. Predsjednik je bio Harun Hadžić, koji je smijenjen 1997. godine. Na prve parlamentarne izbore u Crnoj Gori, održane 1990. godine, učestvovao je i Savez reformskih snaga sastavljen od partija i pojedinaca koje je predvodio tadašnji savezni premijer Ante Marković. Ante Marković je poražen na izborima u svim jugoslovenskim republikama, i ubrzo smijenjen. Ludilo je krenulo. Tokom 1989. i 1990. godine osnovano je i nekoliko političkih udruženja koja nijesu imala ambiciju da izlaze na izbore. Udruženje za unapređivanje demokratskih procesa osnovano je u Nikšiću 1. aprila 1989. Predsjednik je bio književnik Branko Janjušević. Te godine (23. novembra) osnovano je u Titogradu Udruženje za jugoslovensku demokratsku inicijativu (UJDI) – podružnica Titograd. Predsjednik mu je bio dr Novak Jauković. Malo kasnije, 12. decembra, takođe u Titogradu, osnovana je Demokratska alternativa kao pokret koji se opredijelio „za državu građana i federalnih jedinica”. Predsjednik Izvršnog odbora Demokratske alternative bio je dr Miodrag Perović. U maju naredne godine osnovan je Ekološki pokret Crne Gore (sa „oko 10.000 pojedinaca i više organizacija”), čiji je predsjednik bio dr Branko Boljević.
U najnovijem izvještaju UNESCO traži trenutnu obustavu svih građevinskih projekata unutar zaštićenog dobra i njegove zaštitne zone. Ove mjere predviđene su kao nužne kako bi se srpiječile negativne posljedice kumulativnih uticaja novih projekata na izuzetnu univerzalnu vrijednost Kotora. Traži se revizija PUP-a Kotor i Menadžment plana
Status Kotora i Bokotorskog zaliva na listi zaštićene svjetske kulturne i prirodne baštine, ponovo je u fokusu pažnje građana, vlasti i medija u Crnoj Gori. Nedavni bizarni predlog ministra prostornog planiranja, urbanizma i državne imovine, Slavena Radunovića, o mogućem raspisivanju referenduma na kojem bi se građani Boke izjasnili da li žele i dalje da uživaju zašitu UNESCO ili ne, izazvao je ogromnu pažnju javnosti.
Ova izjava ministra Radunovića izazavala je brojne negativne reakcije političara, mnogih nevladinih organizacija, aktivista i građana Kotora. Oni su iskazali duboko neodobravanje i odijum prema stavu vladinog funkcioneru koji na neprihvatljiv način govori o najznačajnijoj tekovini Kotora i gradova u zalivu Boke ostvarenoj prije 46 godina – upis na listu područja od izuzetne univerzalne vrijednosti svjetske kulturne i prirodne baštine.
Ministar Radunović samo je otvorenije govorio o izgradnji i razvoju, ono što su njegovi prethodnici bez mnogo buke godinama sprovodili u praksi, zbog čijih su radnji preijdlozi i prijetnje o skidanju Kotora sa liste UNESCO redovno stizali iz ove svjetske organizacije. Pravo je čudo da je zaštićeno područje ostalo na listi svjetske baštine, nakon decenijske nebrige nekadašnjih vlasti i divljanja građevinske mafije po Boki, koju su nemilice betonirali.
Ministar je zabrinut, nakon što su polovinom jula iz Pariza stigle uznemirujuće vijesti o zabrani gradnje i izostanku milionskih investicija na dijelu primorja. U okviru 47. sesije održane od 6-16. jula u Parizu, stručni tim zajedničke misije Centra za svjetsku baštinu UNESCO/ICOMOS, usvojio je izvještaj za Kotor, po kojem Crna Gora ima rok da do 01. februara 2026. dostavi ažuriran izvještaj o stanju očuvanja za prirodni i kulturno-istorijski region Kotora, radi razmatranja na 48. sesiji UNESCO Komiteta.
Odluka 47 COM 7B dio je šireg paketa koji se odnosi na mnoge UNESCO lokalitete gdje države članice imaju rok do 1. februara 2026. da dostave izvještaje o očuvanju svojih područja. Odluka za Kotor nosi broj 47 COM 7B.115 i predstavlja rezime nedostataka u implementaciji preporučenih mjera iz monitoringa i misija iz februara 2025., te planiranih i sprovedenih mjera za zaštitu izuzetne univerzalne vrijednosti područja (OUV).
U najnovijem izvještaju UNESCO traži trenutnu obustavu svih građevinskih projekata unutar zaštićenog dobra i njegove zaštitne zone. Ove mjere predviđene su kao nužne kako bi se srpiječile negativne posljedice kumulativnih uticaja novih projekata na izuzetnu univerzalnu vrijednost Kotora. Traži se revizija PUP-a Kotor i Menadžment plana, uvođenje strategije za smanjenje rizika i integrisanje OUV u planska dokumenta.
Nalaže se privremena obustava svih razvojnih projekata – uključujući i one za koje je od 2023., na osnovu HIA studija, dobijena saglasnost UNESCO. dok se ne izradi kumulativna procjena uticaja na OUV. Odnosno, da su unaprijed uradi studija o tome kako bi se realizacija Prostorno urbanističkog plana Kotora u cjelosti, odrazila na kulturno nasljeđe Boke. U praksi to znači zaustavljanje razvoja dok se ne uspostave adekvatni planovi, primijeni uravnoteženo planiranje uz obavezu izrade HIA studije i unutar buffer zone u svim pogođenim opštinama u široj zoni Boke.
Pored Kotora moratorijum na izgradnju objekata odnosi se i na djelove opština Tivat, Herceg Novi i jedan mali dio opštine Cetinje, koje su u zahvatu zaštitne buffer zone.
Ako se preporuke iz poslednjeg izještaja ne sprovedu do 1. februara 2026. Kotor bi mogao doživjeti poraz koji bi imao ogroman međunarodni odjek, brisanje Kotora sa liste Svjetske baštine i upis na listu Svjetske baštine u opasnosti.
Vlada premijera Milojka Spajića našla se pred velikim izazovom. Da sprovede privremenu zabranu izvođenja svih planiranih projekata, da uspori razvoj primorskih opština i sačuva UNESCO status Kotora i zaliva Boke, ili da popusti pred pritiskom kapitala građevinskog lobija koji na ovom dijelu Crnogorskog primorja ima ogromne planove.
Premijer Spajić preuzeo je kormilo u Nacionalnoj komisiji za UNESCO kojom će predsjedavati narednih šest mjeseci i obećao da status UNESCO za Kotor neće biti doveden u pitanje.
„Uključio sam se u predsjedavanje Nacionalnoj komisiji za UNESCO i zajedno sa stručnjacima učinićemo sve da posebne vrijednosti naše države ostanu očuvane i međunarodno prepoznate“, kazao je premijer.
Nacionalna komisija za UNESCO je jedna glomazna neučinkovita radna grupa na čijem se čelu obično smjenjuju ministri kulture. Ovo je prvi put da takvu komisiju predvodi jedan premijer.
Država je osnovala više tijela čiji je posao bio cjelovita zaštita područja. Pored Nacionalne komisije formiran je i Savjet za upravljanje prirodnim i kulturno-istorijskim područjem Kotora. Postoji i Kancelarija za UNESCO u sklopu Ministarstva kulture i medija. Na desetine biranih vodilo je ove grupacije osnivane forme radi, njihov učinak na obezbjeđenju zaštite i sprovođenju dosadašnjih preporuka UNESCO ravan je nuli.
Iako je prošlo 46 godina od stavljanja Kotora pod zaštitu UNESCO, vlast nije uspjela da ovu teritoriju pravno zaštiti kao zonu specifičnog kulturnog pejzaža.
Interesi investitora stavljeni su iznad interesa države i građana Crne Gore, kojima je pitanje opstanka na listi svjetske kulturne baštine neupitno. To su nedavno poručili odbornici Opštine Kotor koji su jednoglasno usvojili Deklaraciju o očuvanju Kotora.
„UNESCO satus nije političko pitanje već civilizacijska obaveza“, poručili su kotorski parlamentarci.
Međutim, u prethodnim dekadama nije bilo tako. Na zaštićenom području vodila se borba između dva esktrema, gradnja stanova i apartmana na svakoj parceli sa jedne strane i zahtjevi da se stanje konzervira, sa druge. Između toga, urbanizacija prostora kotorske opštine dobila je nevjerovatne razmjere.
U izvještajima ICOMOS-a o kojima je Monitor u više brojeva izvještavao, ukazivano je na zabrinjavajući talas novogradnje koji je zahvatio područje Kotora. Napadnute su upravo one lokacije za koje je UNESCO zahtijevao poštedu ili bar kontrolisanu urbanizaciju. Navedeni su primjeri poražavajuće degradacije dijela zaliva, ribarskog naselja Morinj, Kostanjice, Dobrote, Škaljara, Orahovca, zelene zone Glavati, prostora čije prirodne vrijednosti su djelimično izgubile odlike, instituta Izuzetne univerzalne vrijednosti koje su ga dovele na listu bisera Svjetske baštine.
Od države Crne Gore u prethodnom periodu dva puta je zahtijevano uvođenje moratorijuma na gradnju objekata. Prvi put na sastanku UNESCO-vog Komiteta za svjetsku baštinu u Dohi, glavnom gradu Katara, u ljeto 2014., sa koga je izvještaj bio veoma negativan. Međutim, protiv uvođenja moratorijuma tada su se zdušno izborile članice crnogorske delagacije u Dohi, među kojima i Anastazija Miranović, tadašnja direktorica Uprave za zašitu kulturnih dobara, koja je imala značajnu ulogu u degradaciji kulturnog dobra Boke.
Najoštriji je bio izvještaj UNESCO za 2017. godinu, kada je zatražen moratorijum na gradnju u Kotoru, do donošenja novog PUP-a i stavljanje van snage svih planskih dokumenata koji su se odnosili na zaštićeno područje.
Vlada i Ministarstvo održivog razvoja i turizma našli su se tada neočekivanoj ulozi. Morali su poništiti sve planove koje su sami donosili, sve one državne studije lokacije kojima je betonirana obala Bokokotorskog zaliva, kao i lokalne urbanističke planove na koje su davali saglasnost. Donijetim uglavnom po instrukcijama moćnog građevinskog lobija i tajkuna bliskih DPS -u. Njihova stambena naselja po Kostanjici, Morinju, Dobroti, Orahovcu, Glavatima i gradnja na Turskom Rtu, područjima na koje je ICOMOS posebno ukazivao, ostaće kao spomenik jedne osione vlasti kojoj je najveće zadovoljstvo predstavljala gradnja stambenih kompleksa u netaknutim prirodnim rezervatima.
Skoro pet godina od pada Đukanovićevog DPS, očekivanja da će nova vlast sprovesti neophodne reforme, posebno u pravosuđu, gotovo i da ne postoje. Zato Đukanović i može da drži lekcije. Dok DPS i crnogorsko društvo drži kao taoce
Afera Telekom koja je počela od privatizacije ovog državnog preduzeća 2005. godine opet je dobila zamah. Nakon šest godina, specijalna tužiteljka Ana Petrović-Vojinović odbacila je krivičnu prijavu MANS-a, iz 2019, protiv bivšeg šefa države Mila Đukanovića, njegove sestre Ane Đukanović i više drugih osoba, koje je ta NVO sumnjičila za zloupotrebu službenog položaja, primanje mita i stvaranje kriminalne organizacije.
Ostala lica, za koje je odbačena prijava, su dobitnici DPS tranzicije – bivši predstavnik TelekomaOleg Obradović, EurofondaVeselin Barović, preduzeća Monte AdriaDamjan Hosta, kao i predstavnik Mađar TelekomaTomaš Morvaiv. Tužiteljka je u obrazloženju navela da je zastara za djelo krivičnih djela nastupila još prije 15 godina, dok su neka zastarjela prije nešto više od četiri godine. Samo to niko, svih ovih godina, nije imao kad da saopšti zainteresovanim stranama i crnogorskoj javnosti.
Državna kompanija Crnogorski Telekom prodata je 2005. godine Mađar Telekomu za 114 miliona, od čega su tri miliona izdvojena za dotaciju otkupa akcija manjinskih akcionara. Par godina nakon privatizacije, Ambasada SAD zvanično je potvrdila da je njihova Komisija za hartije od vrednosti i berzu (SEC) došla do dokaza da je bilo podmićivanja u Crnoj Gori u slučaju privatizacije Telekoma.
U tužbi američke Komisije ukazivano je da su podmićivanje omogućila dva člana uprave crnogorskog Telekoma i advokatica, sestra jednog od vodećih funkcionera. U pitanju su četiri lažna konsultantska ugovora, preko četiri of-šor firme koje su angažovane navodno od Mađar Telekoma za konsalting ali su u stvari poslužile da bi se isplatio mito kako bi mađarski investitor došao do željenog procenta vlasništva.
Postupak u SAD, pred njujorškim sudom, vođen je protiv trojice mađarskih direktora, ali je u kasnijoj fazi dio o Crnoj Gori obustavljen. Optužnica se bazirala na navodima o korupciji u Sjevernoj Makedoniji, gdje je takođe Telekom privatizovan na sumnjiv način. Postupak u SAD je završen vansudskim poravnanjem.
Mediji koji su u američkim dokumentima prepoznali Anu Đukanović, tada Kolarević, sestru najmoćnijeg čovjeka u državi Mila Đukanovića, bili su tuženi. U oktobru 2013. Osnovni sud u Podgorici odbacio je kao neosnovanu tužbu Ane Kolarevićprotiv nedjeljnika Monitor zbog tekstova u kojima se sestra premijeraĐukanovićapominje u vezi sa korupcionaškom aferom Telekom. Kolarević je od Monitora kao i dnevnika Vijesti i Dan tražila ukupno 300.000 eura na ime povrede časti i duševnih bolova. Presuda je bila suprotna od one u julu te godine kada je sudija Osnovnog suda Miodrag Pešić utvrdio da su zbog sličnih tekstova Vijesti povrijedile čast i ugled advokatice Ane Kolarević i dosudio joj 5.000 eura kao naknadu štete za pretrpljene duševne bolove. Sudija Pešić je u ranijoj karijeri bio predsjednik mladih DPS-a.
Nakon najnovije odluke tužilaštva, izvršna direktorica Akcije za socijalnu pravdu Ines Mrdović ističe da bi SDT trebalo da preispita odgovornost postupajućih tužilaca.
Ova afera je bila i ostala tabu za tužilaštvo. Još 2007. Vesna Medenica, tada državna tužiteljica, ustvrdila je da korupcije prilikom privatizacije Telekoma nije bilo. Medenica se sada tereti da je bila dio kriminalne organizacije.
U aprilu 2015. godine, crnogorsko tužilaštvo je dobilo dokumentaciju iz SAD. Prethodni postupajući tužilac u tom slučaju bio je Saša Čađenović, kojeg kolege specijalni tužioci terete da je počinio krivično djelo stvaranje kriminalne organizacije i više krivičnih djela zloupotrebe službenog položaja. Bivši glavni specijalni tužilac Milivoje Katnić, sada optužen za krivična djela stvaranje kriminalne organizacije i zloupotreba službenog položaja, tvrdio je početkom 2019. da Milo i Ana Đukanović nijesu uključeni u malverzacije oko prodaje Crnogorskog Telekoma.
Katnić je ipak izvukao opredmet iz fioke i sveo optužnicu na nekadašnje direktore Telekoma Olega Obradovića i Miodraga Ivanovića. Teretio ih je da su zloupotrebom položaja sebi tokom privatizacije obezbijedilli 2, 3 miliona eura. U junu 2022. Viši sud je donio oslobađajuću presudu za Obradovića i Ivanovića.
U krivičnoj prijavi MANS-a iz marta 2019. godine Đukanovići i ostali se terete da su ,,kroz organizovanje kriminalne grupe, koristeći privredne i poslovne strukture Crne Gore, preko uticaja na izvršnu vlast obezbijedili da Vlada Crne Gore omogući ‘Mađar Telekomu’ da po povoljnijim uslovima kupi akcije manjinskih akcionara i tako dođe u posjed dvije trećine akcija Telekoma CG, a što je bio uslov za kupovinu državnog paketa akcija kompanije”.
U prijavi se tvrdi da je preko lažnih ugovora Đukanoviću i ostalima isplaćen mito od 7,4 miliona eura. ,,Dio mita u iznosu od 580.000 eura isplaćen je preko prijavljene Ane Đukanović (tada Kolarević)”, navodi se u prijavi.
,,Sve proizilazi iz dokaza koji je proveden na saslušanju direktora Mađar Telekoma u SAD, u okviru sudskog procesa koji je protiv trojice direktora vođen pred Federalnim sudom na Menhetnu”, piše u MANS-ovoj prijavi, uz dodatak da je Mađar Telekom je pred organima SAD priznao i prihvatio odgovornost za postupanje svojih zvaničnika.
Đukanović je ljut nakon dosadašnjeg epiloga ove afere: ,,Razlog za odbacivanje je nepostojanje krivičnog djela. A pokretanje postupka je politikantski iskonstruisala osoba koja je svojevremeno imala potpisan ugovor sa EK koji je podsticao i veoma izdašno finansijski nagrađivao podnošenje krivičnih prijava protiv nosilaca javnih funkcija u Crnoj Gori“, izjavio je Đukanović za Pobjedu.
Osvrnuo se i na nepravdu Brisela, jačanje desnice u Evropi, fašizam i velikosrpstvo. Jedna od tekovina Đukanovićeve politike je rasprodaja državnih preduzeća, pa i onih uspješnih poput Telekoma. S druge strane, Telekom Srbije je u državnom vlasništvu i ima kompanije u Crnoj Gori i BiH, a time i finansijsku i drugu moć da utiče i na događaje u susjednim državama.
Jedna od prvih ideja nove vlasti nakon promjena 2020. bila je da se Crnogorski Telekom vrati u državno vlasništvo jer je, tvrdli su, to otpočetka bio korupcionaški posao. Protokom vremena pravosuđe nije potvrdilo političke ocjene ni za Telekom ni za druge afere vezane za 30-godišnju vladavinu Đukanovića.
U novoj vlasti bi da ono što ne može ili neće da dokaže pravosuđe, oni ,,riješe”. ZBCG je najavila iniciranje formiranja Anketnog odbora u Skupštini koji će se baviti ulogom i odgovornošću državnih organa, prvenstveno tužilaštva kada je u pitanju zastara afere Telekom.
Kako sada stvari stoje podržaće ih i Pokret Evropa sad. Vladajuća stranka je takođe najavila formiranje Anketnog odbora ,,u cilju rasvjetljavanja svih bitnih činjenica u slučaju Telekom, ali i drugim slučajevima privatizacija u Crnoj Gori, poput privatizacije Nikšićke banke, Primorke, Metalca.
Prije više od deceniju u Skupštini je formiran anketni odbor koji je prikupljao informacije o privatizaciji Telekom. Rezultati su jasni – nema ih.
,,Slučaj Telekom je morao biti predmet provjera nadležnog tužilaštva mnogo ranije, a ovakav ishod dodatna potvrda potrebe neodložnog vetinga u crnogorskom pravosuđu”, kazao je direktor istraživačkog centra MANS-a Dejan Milovac.
MANS je najavio da će, sljedeće sedmice, podnijeti pritužbu Vrhovnom državnom tužilaštvu sa zahtjevom za utvrđivanje svih okolnosti koje su dovele do zastare ovog predmeta.
„Nema ponta u našoj vlasti da im se pošalje poruka da uzalud kojevitezaju i da naši državni organi efikasno i profesionalno rade svoj posao: optužuju ko je odgovoran, a odbacuju pamflete. Umjesto toga, kod nas zastarijeva. Da se niko ne naljuti. A valjda će i onaj kome zastari biti zadovoljan. Eto, poneko neće. Nego ima veća očekivanja od države. Ne za sebe, nego jednako za sve“, poručio je, između ostalog, Đukanović.
Skoro pet godina od pada Đukanovićevog DPS, očekivanja da će nova vlast sprovesti neophodne reforme, posebno u pravosuđu, gotovo i da ne postoje. Zato Đukanović i može da drži lekcije. Dok DPS i crnogorsko društvo drži kao taoce.
Hrvatska, Rumunija, Albanija, Kosovo, Srbija i Sjeverna Makedonija svjedoče kako partnerstvo sa američkim konzorcijumom može mnogo da košta. Pošto je, izgleda, u pitanju specifičan posao, kojim vlasti u regionu nijesu plaćale samo građevinske poslove već i političku naklonost republikanskih vlasti
Zahvaljujući premijeru Milojku Spajiću i njegovoj Vladi, dobili smo još dva potencijalna partnera spremna da postanu “dio uspjeha u Crnoj Gori”. Bez opterećenja u vidu tendera, javnih nabavki i transparentnosti ugovorenih uslova saradnje. Jednostavniji je model: ruka-ruci, paf-paf.
Na fonu sa skorašnjim bilateralnim ugovorima sa UAE i nesuđenim/presuđenim strateškim investitorom Muhamedom Alabarom, Vlada je, pozivajući se na prošlogodišnji bilateralni sporazum o ekonomskoj saradnji sa SAD, potpisala Memorandum o razumijevanju sa američkom kompanijom Behtel i turskom građevinskom firmom Enka.
Memorandum su, uz prisustvo američke ambasadorke Džudi Rajzing Rajnke, potpisali Spajić, regionalni predsjednik Behtela Džastin Siberel i član Izvršnog odbora Enka, Ozger Inal.
“Dugo smo sanjali razvoj infrastrukture u Crnij Gori, govorili o tome kako bi bilo lijepo da imamo auto-puteve do mora i sjevera, do svih prirodnih ljepota koje imamo”, napisao je premijer na X, nakon potpisivanja Memoranduma. “Taj višedecenijski san postaje realnost. Naši strateški američki partneri su spremni da pomognu na tom putu i poslali su svoje najbolje inženjerske i građevinske kompanije da budu dio uspješnog razvoja Crne Gore, zajedničkog uspjeha Crne Gore i SAD.”
Enka je turska kompanija, ali bi se ta nepreciznost mogla pokazati kao najmanji problem buduće saradnje. Za koju se premijer zalaže još od vremena kada je, kao ministar finansija u Vladi Zdravka Krivokapića, iskoračio na ovdašnju političku scenu. “Dogovorena sveobuhvatna saradnja kompanije Behtel i Crne Gore”, pohvalio se Spajić u decembru 2021. na tadašnjem tviteru . “Sledeće sedmice Zdravko Krivokapić potpisuje Memorandum o razumijevanju sa predstavnikom kompanije. Jedan od prvih projekata Jadransko-jonski autoput, investicija od preko milijardu eura čija realizacija kreće krajem 2022.”
Umjesto najavljene investicije – pala je Vlada. Iz Behtela su razgovore o saradnji nastavili sa Dritanom Abazovićem. “Želimo da sarađujemo na obostrano zadovoljstvo i u interesu daljeg razvoja vaše zemlje”, poručili su nakon sastanka u septembru 2022. I Abazović je bio optimista: “Naše ambicije su da sa pouzdanim partnerima krenemo u intenzivniji infrasturkturni razvoj”. Kako je taj sastanak upriličen nekih 30-40 dana nakon što je Abazovićevoj Vladi izglasano nepovjerenje, još jednom se završilo samo na lijepim željama.
Baš kao i desetak godina ranije, kada su predstavnici konzorcijuma Behtel-Enke tadašnjem premijeru Milu Đukanoviću u januaru 2013. “predstavili planove za saradnju i iskazali zainteresovanost da učestvuju u realizaciji najznačajnijeg projekta u Crnoj Gori, izgradnji auto-puta od Bara do granice sa Srbijom” . I tada je neđe zapalo.
Da li je, konačno, došlo vrijeme za Behtel-Enka? “Crna Gora bira razvoj, stabilnost i partnerstvo sa saveznicima”, napisala je na mreži X ministarka javnih radova Majda Adžović, “Premijer Spajić potpisao je Memorandum koji otvara vrata investicijama, snažnijim vezama sa SAD i ravnomjernom razvoju. Zahvalnost ambasadi SAD-a na podršci”.
Nije slučajno da ova poruka ima politički koliko i ekonomski kontekst.
“Behtel je mega korporacija blisko povezana sa republikanskim administracijama u SAD – o tim vezama napisane su čak i knjige”, piše nedjeljnik Vreme 2019., u vrijeme kada je Aleksandar Vućić ušao u aranžmane sa tom kompanijom. List pravi popis visokopozicioniranih funkcionera SAD koji su prije i poslije državne funkcije imali angažman u toj kompaniji. Uz konstatciju kako je “Behtel poznat po tome da nije konkurentan sa cijenama i da izbegava javne tendere, odnosno da poslove dobija preko političkih činilaca.”
Zanimljivo je ispratiti poslove Behtela i Enka u regionu.
Počelo je 1998. kada je američka kompanija, direktnom pogodbom bez tendera, ugovorila gradnju autoputa Zagreb-Split. Do početka 2005., kada je Behtel odustao od daljeg angažmana u Hrvatskoj, preselivši mehanizaciju u Rumuniju, izgrađena je manja polovina ugovorene ceste, oko 145 kilometara. Za to im je plaćeno 990 miliona dolara. “Kasnije je tadašnji ministar obnove Jure Radić priznao medijima da je cijena mogla biti barem trećinu manja da je bilo tendera. Razlog zašto to nisu uradile, kazao je tom prilikom Jurić, bila je odluka da se novcem poreskih obveznika plati učvršćivanje političkih odnosa Hrvatske i SAD”, navodi regionalno izdanje Forbsa u prošlogodišnjem tekstu. “Niko, pritom, ne spori da Behtel slovi za kvalitetnog građevinskog giganta, odnosno da su putevi koje gradi kvalitetni, ali ako ste spremni da ih papreno platite”.
Slijedili su poslovi u Rumuniji. Tamo je Behtel, opet bez tendera, 2004. dobio posao gradnje 415 kilometara autoputa uz cijenu od 2,2 milijarde eura. Rok za završetak bila je 2011. Evropska komisija je, uzalud, prijetila da će zbog kršenja EU propisa o tenderima/javnim nabavkama Rumuniji uskratiti pristup finansijskim fondovima. Posao je krenuo.
Do 2007. cijena je narasla na 4,7, a onda na 9,9 milijardi eura. Investitor je izvođača optuživao da sporo gradi a izvođač investitora da sporo plaća. Ugovor je raskinut 2013. Behtelu je za završene dvije dionice dužine 52 kilometra i polovinu radova na trećoj od 60-tak kilometara isplaćena 1,4 milijarda eura, plus obeštećenje za raskid ugovora. Svjetski i regionalni mediji pisali su o raskidu „kontroverznog ugovora“ dok su Rumuni odlučili da buduće izvođače radova na autoputu traže na tenderima.
Behtel i Enka su, u međuvremenu, počeli gradnju autoputa Drač – Tirana – Priština. Ugovor u Albaniji potpisan je 2006., nakon tendera za koji su savjetnici Svjetske banke zaključili da je netransparentan i nezakonit. Dok je posao završen cijena je porasla sa 418 miliona na blizu milijardu eura.
Kosovski ugovor za nastavak autoputa do Prištine potpisan je 2010., bez tendera, uz pozivanje na međudržavni sporazum sa SAD. Tamo su troškovi radova porasli sa inicijalnih 400 miliona za 102 kilometra na 838 miliona eura za izgrađenih 77 kilometara.
Zvanična Priština je istim partnerima povjerila gradnju autoputa do Skoplja, dok im je Tirana prepustila pripremu projekta za gradnju hidroelektrane Crni Drin.
Jedna zanimljivost iz Prištine 2010. godine. Tadašnji ambasador SAD na Kosovu je po isteku mandata posao nastavio u Behtelu. Dok je nekadašnji član uprave Behtela, u vrijeme potpisivanja ugovora sa Kosovom, bio specijalni savjetnik kosovskog premijera Hašima Tačija. Riječ je o američkom generalu Vesliju Klarku koji je, 1999. komandovao NATO snagama tokom vojne intervencije na Kosovu/SRJ.
Na red je došla Srbija. Behtel je u avgustu 2019. godine potpisao ugovor vrijedan 745 miliona eura za izgradnju autoputa dužine 112 kilometara koji povezuje Kruševac i Kraljevo. I ovdje je ugovoru prethodio Memorandum, a detalji o realizaciji posla proglašeni su tajnom. Javnost je iz prošlogodišnjeg izvještaja Fiskalnog savjeta Srbije saznala da je cijena, u međuvremenu, duplirana – na 1,6 milijardi eura. Što ne mora biti i konačan iznos. U Srbiji, Behtel radi i na pripremi gradnje hidroelektrane Đerdap 3 na Dunavu.
U Sjevernoj Makedoniji Behtel i Enka imaju, od 2023, ugovor o gradnji dionica autoputa na koridorima 8 i 10. Da bi započeli partnerstvo, vlasti u Skoplju su opozvale odluku da se te ceste grade uz pokroviteljstvo EU, promijenili sedam važećih zakona i usvojili osmi – Zakon o strateškom partnerstvu sa kompanijama Behtel i Enka za izgradnju autoputeva. Uobičajeno, ključni detalji ugovora su tajna.
„Behtel i Enka imaju snažan rekord uspjeha u izgradnji visokokvalitetnih infrastrukturnih koridora širom Balkana koji su osvojili brojne nagrade kao priznanje za naše izvrsne mogućnosti u području zaštite životne sredine, upravljanja projektima i finansiranja,“ kazao je Džastin Siberel, nakon potpisivanja Memoranduma u Podgorici. Oduševljen je, kaže, zbog potencijalne saradnje s Vladom Crne Gore na strateškom regionalnom koridoru koji će uključivati saobraćajne, energetske i tehnološke projekte.
“Memorandum o saradnji Vlade Crne Gore i kompanija Bechtel i Enka ne predstavlja dokument kojim će se razvijati crnogorska infrastruktura. Milojko Spajić, uz punu podršku lokalne štetočinske dipolomatske zajednice, na mala vrata uvodi, iz aviona vidljivu netransparentnost u izgradnju putne infrastrukture koja je susjede koštala premnogo”, kaže za Monitor Mila Kasalica. “U neobičnoj ali očekivanoj kolhoznoj dogovornosti, gomilaju se indikatori koruptivnosti. Japanski đak je kineski pojas i put zamijenio američkim tajnovitostima, koje će Crnu Goru koštati car je go suočenja”.
Izdvojeno4 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
INTERVJU4 sedmice
FOKUS4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice