Povežite se sa nama

MONITORING

Mjesto tragičnih priča

Objavljeno prije

na

Velikosrpski san o životu svih Srba u jednoj državi, na javi je od prostora bivše Jugoslavije napravio mjesto tragičnih priča, gdje je brutalno ubijeno više od 200.000, a raseljeno oko pet miliona ljudi. Rušenja čitavih gradova, etnička čišćenja, masovne grobnice, silovanja, ubijanja i genocid u Bosni i Hercegovini odvijao se pred očima čitavog svijeta. Među brojnim zločinima koji su obilježili rat na prostoru bivše Jugoslavije svakako spada – opsada Vukovara. U tromjesečnim artiljerijskim napadima JNA poginulo je na stotine ljudi, a grad je bukvalno sravnjen. Uoči samog pada Vukovara nekoliko stotina ljudi potražilo je sklonište u bolnici blizu grada. No, pripadnici JNA su upali u tu bolnicu, i izdvojili oko 200 civila među kojima je bilo dosta ranjenika i bolničkog osoblja. Odveli su ih na poljoprivredno imanje Ovčara, četiri kilometra udaljenom od grada. U noći između 20. i 21. novembra, na tom mjestu su srpske snage iz vatrenog oružja i na drugi način ubile 198 muškaraca i dvije žene. Nakon brutalne egzekucije tijela žrtava su buldožerima zakopana u masovnu grobnicu.

„Vukovarskoj trojci” koja je komandovala pripadnicima JNA u Vukovaru, presuđeno je u Hagu. Glavnokomandujući Mile Mrkšić osuđen je na 20, a Veselin Šljivančanin na 17 godina zatvora. Miroslav Radić je „zbog nedostatka dokaza” oslobođen.

Ostaće upamćen i sramni napad na Dubrovnik. Taj grad su, po prvi put u njegovoj istoriji, vandalski rušili pripadnici JNA i crnogorski rezervisti. Tokom besprizornog rušenja i pljačkanja Dubrovnika sa okolinom poginulo je više od 300 njegovih branitelja, 33.000 ljudi je izbjeglo iz grada a u vojne logore u Bileći i Morinju odvedeno je 336 osoba. Napravljena je i ogromna materijalna šteta. Tokom Rata za mir oko 165 crnogorskih rezervista ostavilo je glavu na dubrovačko-hercegovačkom ratištu.

Zbog ratnih zločina počinjenih tokom opsade Dubrovnika, Haški tribunal je osudio generala Pavla Strugara i viceadmirala Modraga Jokića na po sedam godina zatvora. U Podgorici je u toku suđenje odgovornim za zlostavljanje logoraša u Morinju.

Veliki ratni zločini su počinjeni i tokom progona Hrvata iz Kninske krajine. Bivši predsjednik i premijer SAO Krajine, Milan Babić, u Hagu je zbog tih zločina osuđen na 13, a Milan Martić na 35 godina zatvora.

Brutalni rat u Hrvatskoj nastavlja se sve do akcije Oluja kada Hrvatska oslobađa svoju teritoriju. Haški tužioci terete hrvatske oficire na čelu sa Antom Gotovinom, Mladenom Marčakom i Ivanom Čermakom za ubistvo najmanje 150 i progon više desetina hiljada Srba.

Da bi se napravila inventura zločina u Bosni i Hercegovini trebaće više decenija. Haški tribunal optužuje vođu bosanskih Srba, Radovana Karadžića, za dvostruki genocid: genocid počinjen u Srebrenici, te za genocid u Brčkom, Bratuncu, Foči, Ključu, Kotor Varoši, Prijedoru, Sanskom Mostu, Višegradu, Vlasenici i Zvorniku. Karadžić je, kao ključna ličnost, optužen i za udruženi zločinački poduhvat i zločine počinjene još u 27 opština.

Serija monstruoznih zločina započela je neselektivnim granatiranjem Mostara u režiji ledenog generala JNA, Momčila Perišića. Ratni požar potom zahvata čitavu BiH. Slijede brutalne likvidacije civilnog stanovništva, silovanja, logori, masovne grobnice. U BiH se formira 620 logora i zatvora u kojim je zatočeno više od 55.000 ljudi. Oko 20.000 logorske torture nije preživjelo. Najzloglasniji: Omarska, Manjača, Keraterm, KPD Foča, Luka…

Na samom početku agresije na BiH, zloglasna braća Sredoje i Milan Lukić sa svojim vitezovima zatvaraju 60 bošnjačkih civila u jednu kuću u višegradskoj Pionirskoj dolini. Žive ih spaljuju. Takvo herojsko djelo ponavljaju nekoliko dana kasnije kada u susjednom Bikavcu zatvaraju 70 bošnjačkih staraca, žena i djece. Nakon što su zakovali vrata i prozore žive ih spaljuju. Haški tribunal je osudio Milana na doživotnu, a Sredoja na tridesetogodišnju kaznu zatvora. No, krvoločnoj braći nije suđeno za još dva velika zločina: otmicu i ubistvo 16 Bošnjaka iz autobusa u Sjeverinu, i 19 Bošnjaka iz voza br. 671 koji se obraćao na relaciji Beograd – Bar, u stanici Štrpci.

Opsada Sarajeva trajala je 1.425 dana. Na ovaj grad dnevno je padalo u prosjeku 329 granata. U neselektivnom bombardovanju, granatiranju i snajperskom djelovanju ubijeno je 11.700 ljudi, od toga 1.601 djece. Ranjeno je oko 50.000 Sarajlija. Okrutne slike posljedica granatiranja pijace Markale obišle su čitav svijet. Komandant sarajevsko-romanijskog korpusa Vojske RS, zadužen za djelovanje po Sarajevu, Stanislav Galić, u Hagu je osuđen na doživotnu robiju.

Srpske snage s obje strane Drine izvele i prvi genocid u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. Pod vođstvom zloglasnog generala Ratka Mladića, vojska i policija
RS-a, potpomognute Miloševićevim vojnim, policijskim i paravojnim jedinicama tokom srebreničkog masakra ubile su 8.372 srebreničkih dječaka i muškaraca. Pokolj je trajao od 10. do 18. jula 1995. godine. Zarobljeni civili su klani, strijeljani, na njih su bacane bombe i pucano iz ručnih bacača. Prema nalazu Radne grupe za Srebrenicu i haških istražitelja, u srebreničkom masakru, računajući i logistiku, ukupno je učestvovalo oko 20.000 Srba s obje strane Drine.

Za zločin počinjen u Srebrenici, Haški tribunal je po prvi put donio presudu za genocid: general Radislav Krstić, zapovjednik Drinskog korpusa Vojske RS, osuđen je na 46 godina zatvora. Za isto krivično djelo haški tužioci terete Radovana Karadžića i Ratka Mladića.

Zbog zločina počinjenim nad Bošnjacima i etničkog čišćenja teritorije tzv. Herceg-Bosne, koje je imala za cilj njeno pripajanje Velikoj Hrvatskoj u Hagu se sudi šestočlanoj grupi na čelu sa Jadrankom Prlićem. Zbog zločina nad Bošnjacima u zapadnoj Bosni, hrvatsko pravosuđe već je osudilo Fikreta Abdića, predsjednika tzv. Autonomne Pokrajine Zapadna Bosna. U Hagu se, na osnovu komandne odgovornosti, sudi i bivšem komandantu Armije BiH, Rasimu Deliću, zbog zločina nad zarobljenim hrvatskim vojnicima kao i zbog monstruoznih zločina nad trojicom zarobljenih srpskih vojnika u Zavidovićima, koje su zaklali mudžahedini.

Iako formalno nije bila u ratu i u Crnoj Gori i nad njenim građanima su počinjeni ratni zločini. Najsramniji je onaj nad izbjeglicama iz BiH, koje su s proljeća 1992. godine, bježeći od strahota rata, potražili spas u susjednoj Crnoj Gori. Protivno crnogorskoj tradiciji, etici, Ustavu i svim međunarodnim konvencijama, crnogorski policajci su uhapsili više od stotinu bosansko-hercegovačkih izbjeglica i svezanih ruku ih isporučili dželatima Radovana Karadžića. Pod optužbom da su ratni zločinci, crnogorska policija je hapsila i deportovala ugledne bh. privrednike, bivše gradonačelnike, politikologe… Čak i žene. Ubijeno je najmanje 86 Bošnjaka, deportaciju je preživjelo samo njih deset.

Nakon 17 godina Crna Gora je isplatila preživjelima i porodicama pobijenih ljudi 4,2 miliona eura. U naknadnim tužbama porodica potražuje se još nešto manje od jednog miliona eura. U toku je i sudski postupak protiv devetorice visokorangiranih policajaca.

U februaru 1993. godine sa stanice Štrpci, iz voza 671 odvedeno je 19 putnika bošnjačke nacionalnosti građana Crne Gore i Srbije i jedan Hrvat. Svi su pobijeni u okolini Višegrada. Godinama su golgotu prolazile njihove familije, čekajući odgovore šta je sa njihovim najdražima. Za ovaj zločin osuđen je samo Nebojša Ranisavljević, 15 godina.

U Bukovici je tokom 1992 i 1993. godine ubijeno osam a raseljeno više stotina Bošnjaka. Uništena je i opljačkana imovina bukovičkih muslimana. U Kaluđerskom lazu pripadnici JNA su 18. maja 1999. godine ubili 23-oje albanskih izbjeglica. Crnogorsko pravosuđe je pokrenulo postupak protiv sedam rezervista crnogorske policije i JNA koji su učestvovali u zločinu u Bukovici, kao i protiv osmorice pripadnika VJ, koji su pobili albanske civile u Kaluđerskom lazu.
Među brojnim ratnim zločinima počinjenim na Kosovu izdvaja se masovno ubistvo koje su Miloševićeve trupe izvršile 26. marta 1999. godine u Suvoj Reci, kada je ubijeno 48 članova porodice Beriša. Leševi nesrećnih ljudi, žena i djece hladnjačama su prevezeni i zakopani na poligonu srpske policije u Batajnici, kod Beograda.
Zbog zločina na Kosovu, bivši potpredsjednik jugoslovenske vlade Nikola Šainović, general VJ Nebojša Pavković i general policije Srbije Sreten Lukić osuđeni na po 22, a Vladimir Lazarević i Dragoljub Ojdanić na po 15 godina zatvora. Slobodan Milošević je umro iza rešetaka u Hagu. Sahranjen je u sopstvenom dvorištu, u Požarevcu.

Invenura zločina počinjenih na prostoru bivše Jugoslavije tokom proteklog rata će trajati decenijama. Baš kao i procesuiranje zločinaca kojim će se ubuduće baviti isključivo domicilni sudovi. Toliko da zločinci mirno ne spavaju.

Šeki RADONČIĆ

Komentari

Izdvojeno

VLAST I OPOZICIJA TRAŽE NOVU VLADU: Gladne oči

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su se članice vladajuće koalicije borile za preraspodjelu „osvojenih” resursa, Đukanović je utvrdio poziciju predvodnika opozicije i preuzeo inicijativu. Učvrstio je saradnju sa manjinskim partijama, povratio starateljstvo nad SDP-om i, raspisivanjem lokalnih izbora na Cetinju, Mojkovcu i Petnjici, doveo u pitanje najavljeni novembarski popis

 

Bliži se kraj 42. Vlade Crne Gore. Ono što se do sredine nedjelje slutilo, sada postaje izvjesno. Makar u mjeri u kojoj bilo šta na ovdašnjoj političkoj sceni može biti predvidvo. O tome smo, u srijedu, obaviješteni odvojenim saopštenjima sa sastanka predstavnika dvije najveće koalicije unutar vladajuće većine (DF i Demokrate) i sa zajedničkog susreta zvaničnika opozicionih partija.

Da ovakvoj Vladi Zdravka Krivokapića ističe rok upotrebe, saglasili su se DF i Demokrate. „Potrebno je rekonstruisati postojeću Vladu na način da umjesto dosadašnjih 12 ima 18 ministarstava i tri potpredsjednika”, navedeno je u saopštenju u kome se naglašava da bi partije većine u novu vladu kandidovale svoje predstavnike „saglasno propisanim procedurama i demokratskim standardima”.

Koji sat ranije, medijima je proslijeđeno saopštenje sa sastanka partija parlamentarne opozicije u kome se kaže da se „dramatično stanje“ u zemlji može prevazići samo formiranjem prelazne Vlade „ograničenog mandata sa zadatkom organizovanja vanrednih parlamentarnih izbora”.

Sabiranjem poslanika iz poslaničkih klubova koji su u srijedu oglasili potrebu rekonstrukcije postojeće, odnosno, formiranje prelazne vlade, dolazimo do podatka da Vlada, u ovom sastavu, nema podršku više od dvije trećine parlamenta. Pošto 40 poslanika opozicije i makar 26 poslanika vladajuće koalicije (poslanički klub DF-a bez Pokreta za promjene – 16 poslanika, Demokrate – 10) traži promjene u izvršnoj vlasti.

Mnogo je teže pronaći formulu prema kojoj će neka od strana dobiti podršku 41 poslanika kako bi realizovala svoj naum. Sve uz pretpostavku da poslanici PzP (pet mandata), SNP (pet mandata) i nezavisni poslanik Marko Milačić podržavaju plan koji su osmislili DF i Demokrate.  Glavna nepoznanica je stav poslaničkog kluba Koalicije Crno na bijelo (tri poslanika GP URA i jedan poslanik Saveza građana CIVIS).

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

STUDIJA FONDACIJE FRIDRIH NOJMAN O RUSKOJ PROPAGANDI U SRBIJI: Podgrijavanje podjela u Crnoj Gori

Objavljeno prije

na

Objavio:

Studija Tomasa Braja se ne bavi detaljno Crnom Gorom ali naglašava da Vučićevi toksični tabloidi vode veliku kampanju u smislu afirmacije srpskog identiteta Crne Gore i demoniziraju posrnulog Mila Đukanovića koji se skoro isključivo napada zbog odnosa prema Srbima i Kosovu

 

Nedavno objavljena studija Tomasa Braja (bivšeg dugogodišnjeg beogradskog šefa dopisništva Njemačke novinske agencije DPA) o dometima ruske propagande na Balkanu sa posebnim osvrtom na Srbiju je već izazvala reakcije i kontraoptužbe. Studija je objavljena pod naslovom „Ruski mediji na Balkanu – studija slučaja, kako moskovska propaganda utiče na Srbiju“ u izdanju Fondacije Fridrih Nojman.  Nakon što je beogradski dnevnik  Danas rezimirao i prenio glavne navode studije prije nedjelju dana se oglasio Sputnjik Srbija koji je napao Braja da se obrušio na Rusiju samo iz razloga što su Srbi „neizlečivo“ vezani za Rusiju. Sputnjik u svom odgovoru citira istraživanje iz 2019. godine u kome 80 odsto ispitanika podržava proširenje kontakta sa Rusijom. Takođe se spočitava Braju da „stvara konfuziju“, da je paranoičan, promašen, nedorečen i amater. Sputnjik se na samu studiju i njene argumente nevoljno i trivijalno osvrće i fokus drži na ad hominem napade protiv Braja.

Međutim Braj u svojim analizama konstatuje da „Rusija briljantno igra na terenu mekih instrumenata moći kako bi osvojila srca Srba“ te da Zapad, koji i sam ima velikih problema sa ruskom propagandom, taj isti uticaj ne primjećuje na Balkanu ili ga nipodaštava svodeći ga „samo“ na izvještavanje Sputnjika. Braj osim Sputnjika navodi čak 11 portala sa izrazito nacionalistički srpskim i pro-ruskim narativima. Međutim, razlopg za  brigu je to što  maltene svi glavni mediji u Srbiji, uključujući i B92 preuzimaju sadržaje Sputnjika i objavljuju ih bez  provjere ili ikakvog ograđivanja. Navodno se Sputnjik citira između 200 i 300 puta dnevno u srpskim medijima. Sputnjikova glavna urednica Ljubinka Milinčić ovaj uspjeh objašnjava time što Sputnjik „nikada ne falsifikuje, ne laže i ne stoji ni na čiju stranu“ kao i da „nikada nisu bili uhvaćeni u laži“.

Braj navodi da otvorena ruska propaganda u regionu ima tri glavna fokusa – Srbija, Rusija i Amerika.

O Srbiji se izvještava maksimalno pozitivno kao lideru u regionu kada je u pitanju privredni razvoj i pristupanje EU. Čak iako postoje problemi u zemlji oni su puno manji nego u okolnim zemljama kao što je  Hrvatska koja „u novu deceniju ulazi kao treća najgora članica EU“ i „prezadužena je za razliku od Srbije“. Takođe se naglašava srpsko liderstvo u nabavci ruskih vakcina, sama vakcinacija i srpska humanitarna pomoć regionu. Kosovo je i dalje među glavnim temama i uvijek se pozdravlja stav i politika srpskog rukovodstva kada je u pitanju „južna srpska pokrajina“ i „mudrost predsednika Vučića u upravljanju zemljom“.

Izvještavanje o Rusiji je zapravo model po kom se izvještava o Srbiji s dodatnim naglaskom na kompleks tema vojska/oružje. Tu se hvali superiornost ruske vojne tehnologije nad zapadnom. Glavna urednica Milinčić kroz rubriku „Moj pogled na Rusiju“  ističe „Ruski odgovor na zapadnu šizofreniju – Oružje kakvo niko u svetu nema“ i „Ruska vojska se već priprema za vojnu pobedu“.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ANKETA:  Svi smo izgubili

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pitali smo: Kako vidite događaje na Cetinju, njihove uzroke i posljedice

 

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISKINJA
Besramna instrumentalizacija

Događaji na Cetinju reflektuju žalosno stanje u kom se nalazi Crna Gora, razapeta zaoštrenim identitetskim politikama među kojima se neprestano produbljuju rovovi. U ovakvoj situaciji nema sigurne i lagodne pozicije, odbijanje da se svrstamo na neku od sukobljenih strana procjenjuje se kao izdaja, što i jeste – ali ne ‘naših’ ili ‘njihovih’ već identitarne logike koja počiva na mehanizmima isključivanja, a nerijetko i nasilja.

Nesporno je, naravno, kako pravo na slobodu vjeroispovjesti, tako i pravo na protest, sporno je međutim što se SPC nikada, a najmanje sada, nije bavila isključivo pitanjima vjere. Potrebna je posebna vrsta, ja bih rekla – namjernog sljepila da se previdi notorna činjenica političkog djelovanja ove vjerske institucije. S druge strane, nema niti može biti opravdanja ni za nasilne proteste, niti za pretjeranu upotrebu sile od strane policije, a posebno je otužna besramna instrumentalizacija protesta od strane potrošenih političara koje mislim da ni građanski rat više ne bi mogao da reanimira.

 

OMER ŠARKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA
Problem su političke elite

Sve ono što se događalo na Cetinju je samo posljedica podjela koje je vješto podsticala prošla vlast, a aktuelna ih nevješto još više produbila, dovela do pucanja. Poslije pobjede na izborima Vlada se, umjesto reformi sistema, pravosuđa, državne uprave, oporavka ekonomije, donošenja novih zakona među kojim je možda najvažniji onaj o porijeklu imovine, bavila uglavnom Crkvom, vjerom i revizijom istorije. Pored permanentnih sukoba u vladajućoj većini, svi osim URA-e su gledali da baš oni budu miljenici i dobiju podršku Crkve, a time i „poštovanog naroda, braće i sestara“ a ne građana. Crkva je – da se ne lažemo, postala ključni politički faktor u zemlji. Time je dat kiseonik bivšoj vlasti, ogrezloj u korupciji i kriminalu, da sebe opet predstavi kao zaštitnika sekularne države, Crnogoraca i manjinskih naroda. Znajući većinsko raspoloženje građana Cetinja prema SPC, DPS je u ustoličenju mitropolita Joanikija vidio odličnu priliku da „odbrani Cetinje i Crnu Goru“, a Crkva svojim nespornim pravom da ustoličenje obavi u Cetinjskom manastiru, to predstavi kao čin definitivne pobjede. Protestu protiv ustoličenja, iz sjenke, očito je upravljao Veselin Veljović, dok su mitropolit Joanikije, premijer Krivokapić, ali i potpresjednik Vlade Abazović svojim izjavama svjesno ili nesvjesno dolivali ulje na vatru. Idealna atmosfera za kontrolisani sukob u kome će se Crna Gora totalno podijeliti na dva pola. Ne znam što je bilo žalosnije, način na koji je ustoličenje obavljeno – helikopterskim desantom uz duge cijevi uz PR(!) fotografiju premijera kako to na TV-u posmatra zavaljen u fotelji, ili snimak iz Gradske kafane na kojem se vidi kako se „glavne patriote“ goste na stolu prepunom raznih pića, dok se protestanti ali i svi građani Cetinja guše u obalcima suzavca. Poslije svega, iako svi slave svoju pobjedu, svi smo izgubili, za dugo. Podjele i međusobna mržnja su nikad veće, Vlada još nestabilnija, a građanski pokret URA je sebe jednostavno ugasio. Nikakvog kompromisa nema, niti ko radi na njemu, a mislim da ga sa postojićim političkim „elitama“ ne može ni biti, tako da su novi izbori na proljeće neminovni.

 

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR
Izgubila je Crna Gora

Događaji na Cetinju pokazali su još jednom neodgovornost najvećeg dijela političkih partija prisutnih na našoj političkoj sceni. Današnje opozicione partije su u različitim formama i periodima bile 30 godina na vlasti, DPS u cijelom periodu od 30 godina uz asistenciju SDP – SD, koja je trajala 17 godina. Pitanja vjerskih organizacija i slobode vjeroispovijesti su mogla biti riješena do sada da je nekadašnja vlast (a danas opozicija) imala želju da išta uradi za stvaranje uslova za nesmetano obavljanje i zadovoljenje vjerskih potreba građana.  DPS–SDP vlast je kontrolisala sve institucije u Crnoj Gori pa su upravo oni odgovorni ukoliko je bilo nezakonitih radnji prilikom upisa vjerskih objekata u katastarske knjige. Upravo DPS–SDP vlast nije stvorila zakonski osnov da se registruju vjerske organizacije već se npr. Crnogorska pravoslavna crkva registrovala kao NVO. Današnja opozcija, nažalost, ne može ništa da ponudi građanima osim podjela i navodne brige o zaštiti nacionalnih interesa jer ove partije vode potrošeni poltičari. Naravno, kao i u proteklih 30 godina DPS–SDP–SD nacionalnim interesima smatraju samo ono što je njihova politička platforma zanemarijući sve potrebe i raznolikosti crnogorskog društva.

S druge strane u novoj vlasti dominiraju partije kojima rejting zavisi od podrške Srpske pravoslavne crkve i zato su nespremne da razumiju osjećanja Cetinjana i onog dijela Crne Gore koji ima potrebu da zadovolji svoje vjerske potrebe u Crnogosrkoj pravoslavnoj crkvi i koji se nacionalno izjašnjavaju kao Crnogorci. Tokom mučnog vikenda i događaja na Cetinju imao sam utisak da je najveći dio vlasti imao isključivo želju da se izvrši vjerski obred na Cetinju bez obzira na moguće žrtve. Manji dio vlasti, po mom mišljenju, imao je racionalan odnos prema kriznoj situaciji i jednako je cijenio živote vjerskih poglavara kao i živote Cetinjana i protestanata. Na taj manji dio vlasti, koji je imao namjeru da osigura Ustavom garantovano pravo na ostvarvanje vjerskih sloboda ali i da spriječi teže posljedice po život onih koji su protestvovali protiv ustoličenja, okomili su se danas obje radikalne strane poltičke scene.

Istorijski procesi, koji su po pravilu puni nepravdi, ne mogu se rješavati nasiljem osim ako ne želite da Crna Gra bude zauvijek izgubljena u podjelama. Jedini način za rješavanje svih problema u društvu je dogovor oko principa koji se moraju poštovati. Ključni mora biti vladavina prava i primjena svih propisa, pa čak i onda kada nam se ne sviđaju.

Nakon događaja na Cetinju svi smo izgubili, izgubila je Crna Gora. Baviti se opservacijom ko je više izgubio, da li DPS, Srpska pravolsavna crkva, Cetinje, partije na vlasti, je gubljenje vremena.

 

SAMIR KAJOŠEVIĆ, KOLUMNISTA VIJESTI
Loše vrijeme za građanske stranke

Dešavanja na Cetinju radikalno su pomjerila političku scenu i vratila je na pozicije koje najmanje odgovaraju građanskim stranakama. Iako su pod pritiskom međunarodnih partnera, u DPS-u obećavali kohabitaciju sa novim vlastima i saradnju u ključnim reformama, stranka je radikalizovala politiku i pokazala se kao faktor koji može destabilizovati prilike u državi. Iako će i zvaničnim profilisanjem  u nacionalističku stranku okupiti dio crnogorskog biračkog tijela i održati rejting među biračima, Đukanovićeva stranka mogla bi da izgubi i ono malo kredibiliteta kod međunarodnih partnera. Time je dodadno smanjena mogućnost političkog dijaloga, bez jače intervencije stranog faktora.

Iako insistiranjem na smjenama u bezbjednosnom sektoru Zdravko Krivokapić i Demokratska Crna Gora rizikuju gubitak međunarodne podrške, mislim da su najnoviji pritisci na čelnike MUP-a i UP-a pokušaj rekonstrukcije Vlade u kojoj bi tražili veći udio. Insistirajem na SPC u cijeloj priči oni zapravo koriste uticaj koji ona već ima na Vladu, ali i pokušavaju da povrate povjerenje birača razočaranih nakon smjene ministra Leposavića i Rezolucije o Srebrenici.

U takvoj političkoj postavci, u najgoroj poziciji je URA koja je od tasa na vagi, postala stranka na udaru dvije desničarske politike. Njena pozicija će biti još teža ukoliko čelnici MUP-a i UP-a budu smijenjeni, jer bi svako otkazivanje povjerenja Vladi bilo tretirano kao izdaja volje birača 30. avgusta. Ukoliko ćutke prihvate smjene i dodatnu klerikalizaciju Vladine politike, rejting stranke Dritana Abazovića biće dodatno poljuljan u građanskom dijelu birača. S druge strane, DPS i ostale opozicione partije potrudiće se da je predstave kao antidržavnu stranku i smanje joj podršku među procrnogorskim biračima, koju su već poljuljala dešavanja na Cetinju.

 

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR
Opasne prijetnje Crnoj Gori

Događaji na Cetinju su pokazali da predmoderne političke konfrontacije predstavljaju opasnu prijetnju Crnoj Gori kao državi i kakvim-takvim pokušajima izgradnji moderne političke i institucionalne integrativne armature. Nekadašnji gospodstveni otpor izvornih antiratnih suverenista srpskoj militarističko-crkvenoj desnici na jučerašnjem Cetinju se transformisao u neartikulisanu galamu koja je, u praktičnoj izvedbi, neodoljivo podsjećala na onu koju su početkom devedesetih emitovali krajiški Srbi.

Ako je pretekla i šaka političke pameti u ovoj zemlji, iz ovih događaja se moraju izvući pouke. Ja bih sugerisao ove: Crna Gora je nezamisliva bez Cetinja, ama ni Cetinje bez Crne Gore; Crna Gora se kao demokratsko društvo ne može ukazivati kroz maglu i mamurluk cetinjskih pivnica, već kroz razgovor razboritih i dobromislećih predstavnika svekolike crnogorske raznolikosti.

 

ZARIJA PEJOVIĆ, BIVŠI POSLANIK
Licemjerno je bunt na Cetinju vezivati samo za DPS

Događaji na Cetinju otvaraju mnoga pitanja i  pobuđuju  emocije. Činjenica  je da „postoji  Crna Gora i van Cetinja”, ali je i činjenica da je prijestonica Crne Gore njena moralna vertikala. Sjetimo se ratne histerije ‘91 godine kada se  Cetinjem na antiratnom skupu orila pjesma  „Sa Lovćena vila kliče oprosti nam Dubrovniče”. I na taj skup od prije 30 godina, kao i na onaj u nedjelju, Srpska pravoslavna crkva je gledala istim očima. Znamo kome je istorijska dijalektika dala za pravo.

Dešavanje u nedjelju sam lično, emocionalno, doživio kao skrnavljenje prijestonice, i osjećam duševnu bol. Pitam, imaju li Cetinjani kao građani pravo da protestvuju a da se na njih ne baca onoliki suzavac? Na drugoj strani, barikade jesu radikalan iskaz političke borbe. Licemjerno je bunt i protest u prijestonici iskjučivo  povezivati sa organizacijom DPS-a i Đukanovićem, mada su najodgovorniji za stanje u državi. Takođe pitam, imaju li pravoslavni crnogorci koji se ne osjećaju vjernicima SPC pravo na hramove, na sveštenstvo, i u krajnjem pravo na priznanje od pravoslavnog svijeta?  Da li je pošteno da jedni imaju sve, a drugi ništa!?

Da li u vrhu vlasti Crne Gore postoji svijest o tome da je Srpska pravoslavna crkva institucija države Srbije, u sprovođenju politike, koju otvoreno treba nazvati asimilacijom Crnogoraca? Zar cilj te politike nije promjena demografske strukture Crne Gore, odnosno  inkoporiranje Crne Gore u „srpski svet”? Lavovski dio posla u korist te politike odradio je DPS kroz stvaranje države socijalne nepravde i „guranje” građana u pravcu crkve, jer im druge nade u pravedniju egzistenciju očigledno nije ostajalo. Takođe, prethodna vlast nije otvorila na vrijeme pitanje statusa pravoslavne crkve (koja bi u nezavisnoj državi trebala biti samostalna), već se bavila onim što njih prioritetno interesuje, imovinom.

Aktuelni vrh države Crne Gore je bio svjestan rizika da se u policijskoj akciji  izgube ljudski životi. Zašto je čin hirotonije važniji od života ljudi?

Crnoj Gori je potreban dijalog o vjerskim pravima. Pitanje je imaju li naši lideri volje i kapaciteta da takav dijalog pokrenu.

                                                                                                               Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo