Povežite se sa nama

MONITORING

Mjesto tragičnih priča

Objavljeno prije

na

Velikosrpski san o životu svih Srba u jednoj državi, na javi je od prostora bivše Jugoslavije napravio mjesto tragičnih priča, gdje je brutalno ubijeno više od 200.000, a raseljeno oko pet miliona ljudi. Rušenja čitavih gradova, etnička čišćenja, masovne grobnice, silovanja, ubijanja i genocid u Bosni i Hercegovini odvijao se pred očima čitavog svijeta. Među brojnim zločinima koji su obilježili rat na prostoru bivše Jugoslavije svakako spada – opsada Vukovara. U tromjesečnim artiljerijskim napadima JNA poginulo je na stotine ljudi, a grad je bukvalno sravnjen. Uoči samog pada Vukovara nekoliko stotina ljudi potražilo je sklonište u bolnici blizu grada. No, pripadnici JNA su upali u tu bolnicu, i izdvojili oko 200 civila među kojima je bilo dosta ranjenika i bolničkog osoblja. Odveli su ih na poljoprivredno imanje Ovčara, četiri kilometra udaljenom od grada. U noći između 20. i 21. novembra, na tom mjestu su srpske snage iz vatrenog oružja i na drugi način ubile 198 muškaraca i dvije žene. Nakon brutalne egzekucije tijela žrtava su buldožerima zakopana u masovnu grobnicu.

„Vukovarskoj trojci” koja je komandovala pripadnicima JNA u Vukovaru, presuđeno je u Hagu. Glavnokomandujući Mile Mrkšić osuđen je na 20, a Veselin Šljivančanin na 17 godina zatvora. Miroslav Radić je „zbog nedostatka dokaza” oslobođen.

Ostaće upamćen i sramni napad na Dubrovnik. Taj grad su, po prvi put u njegovoj istoriji, vandalski rušili pripadnici JNA i crnogorski rezervisti. Tokom besprizornog rušenja i pljačkanja Dubrovnika sa okolinom poginulo je više od 300 njegovih branitelja, 33.000 ljudi je izbjeglo iz grada a u vojne logore u Bileći i Morinju odvedeno je 336 osoba. Napravljena je i ogromna materijalna šteta. Tokom Rata za mir oko 165 crnogorskih rezervista ostavilo je glavu na dubrovačko-hercegovačkom ratištu.

Zbog ratnih zločina počinjenih tokom opsade Dubrovnika, Haški tribunal je osudio generala Pavla Strugara i viceadmirala Modraga Jokića na po sedam godina zatvora. U Podgorici je u toku suđenje odgovornim za zlostavljanje logoraša u Morinju.

Veliki ratni zločini su počinjeni i tokom progona Hrvata iz Kninske krajine. Bivši predsjednik i premijer SAO Krajine, Milan Babić, u Hagu je zbog tih zločina osuđen na 13, a Milan Martić na 35 godina zatvora.

Brutalni rat u Hrvatskoj nastavlja se sve do akcije Oluja kada Hrvatska oslobađa svoju teritoriju. Haški tužioci terete hrvatske oficire na čelu sa Antom Gotovinom, Mladenom Marčakom i Ivanom Čermakom za ubistvo najmanje 150 i progon više desetina hiljada Srba.

Da bi se napravila inventura zločina u Bosni i Hercegovini trebaće više decenija. Haški tribunal optužuje vođu bosanskih Srba, Radovana Karadžića, za dvostruki genocid: genocid počinjen u Srebrenici, te za genocid u Brčkom, Bratuncu, Foči, Ključu, Kotor Varoši, Prijedoru, Sanskom Mostu, Višegradu, Vlasenici i Zvorniku. Karadžić je, kao ključna ličnost, optužen i za udruženi zločinački poduhvat i zločine počinjene još u 27 opština.

Serija monstruoznih zločina započela je neselektivnim granatiranjem Mostara u režiji ledenog generala JNA, Momčila Perišića. Ratni požar potom zahvata čitavu BiH. Slijede brutalne likvidacije civilnog stanovništva, silovanja, logori, masovne grobnice. U BiH se formira 620 logora i zatvora u kojim je zatočeno više od 55.000 ljudi. Oko 20.000 logorske torture nije preživjelo. Najzloglasniji: Omarska, Manjača, Keraterm, KPD Foča, Luka…

Na samom početku agresije na BiH, zloglasna braća Sredoje i Milan Lukić sa svojim vitezovima zatvaraju 60 bošnjačkih civila u jednu kuću u višegradskoj Pionirskoj dolini. Žive ih spaljuju. Takvo herojsko djelo ponavljaju nekoliko dana kasnije kada u susjednom Bikavcu zatvaraju 70 bošnjačkih staraca, žena i djece. Nakon što su zakovali vrata i prozore žive ih spaljuju. Haški tribunal je osudio Milana na doživotnu, a Sredoja na tridesetogodišnju kaznu zatvora. No, krvoločnoj braći nije suđeno za još dva velika zločina: otmicu i ubistvo 16 Bošnjaka iz autobusa u Sjeverinu, i 19 Bošnjaka iz voza br. 671 koji se obraćao na relaciji Beograd – Bar, u stanici Štrpci.

Opsada Sarajeva trajala je 1.425 dana. Na ovaj grad dnevno je padalo u prosjeku 329 granata. U neselektivnom bombardovanju, granatiranju i snajperskom djelovanju ubijeno je 11.700 ljudi, od toga 1.601 djece. Ranjeno je oko 50.000 Sarajlija. Okrutne slike posljedica granatiranja pijace Markale obišle su čitav svijet. Komandant sarajevsko-romanijskog korpusa Vojske RS, zadužen za djelovanje po Sarajevu, Stanislav Galić, u Hagu je osuđen na doživotnu robiju.

Srpske snage s obje strane Drine izvele i prvi genocid u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. Pod vođstvom zloglasnog generala Ratka Mladića, vojska i policija
RS-a, potpomognute Miloševićevim vojnim, policijskim i paravojnim jedinicama tokom srebreničkog masakra ubile su 8.372 srebreničkih dječaka i muškaraca. Pokolj je trajao od 10. do 18. jula 1995. godine. Zarobljeni civili su klani, strijeljani, na njih su bacane bombe i pucano iz ručnih bacača. Prema nalazu Radne grupe za Srebrenicu i haških istražitelja, u srebreničkom masakru, računajući i logistiku, ukupno je učestvovalo oko 20.000 Srba s obje strane Drine.

Za zločin počinjen u Srebrenici, Haški tribunal je po prvi put donio presudu za genocid: general Radislav Krstić, zapovjednik Drinskog korpusa Vojske RS, osuđen je na 46 godina zatvora. Za isto krivično djelo haški tužioci terete Radovana Karadžića i Ratka Mladića.

Zbog zločina počinjenim nad Bošnjacima i etničkog čišćenja teritorije tzv. Herceg-Bosne, koje je imala za cilj njeno pripajanje Velikoj Hrvatskoj u Hagu se sudi šestočlanoj grupi na čelu sa Jadrankom Prlićem. Zbog zločina nad Bošnjacima u zapadnoj Bosni, hrvatsko pravosuđe već je osudilo Fikreta Abdića, predsjednika tzv. Autonomne Pokrajine Zapadna Bosna. U Hagu se, na osnovu komandne odgovornosti, sudi i bivšem komandantu Armije BiH, Rasimu Deliću, zbog zločina nad zarobljenim hrvatskim vojnicima kao i zbog monstruoznih zločina nad trojicom zarobljenih srpskih vojnika u Zavidovićima, koje su zaklali mudžahedini.

Iako formalno nije bila u ratu i u Crnoj Gori i nad njenim građanima su počinjeni ratni zločini. Najsramniji je onaj nad izbjeglicama iz BiH, koje su s proljeća 1992. godine, bježeći od strahota rata, potražili spas u susjednoj Crnoj Gori. Protivno crnogorskoj tradiciji, etici, Ustavu i svim međunarodnim konvencijama, crnogorski policajci su uhapsili više od stotinu bosansko-hercegovačkih izbjeglica i svezanih ruku ih isporučili dželatima Radovana Karadžića. Pod optužbom da su ratni zločinci, crnogorska policija je hapsila i deportovala ugledne bh. privrednike, bivše gradonačelnike, politikologe… Čak i žene. Ubijeno je najmanje 86 Bošnjaka, deportaciju je preživjelo samo njih deset.

Nakon 17 godina Crna Gora je isplatila preživjelima i porodicama pobijenih ljudi 4,2 miliona eura. U naknadnim tužbama porodica potražuje se još nešto manje od jednog miliona eura. U toku je i sudski postupak protiv devetorice visokorangiranih policajaca.

U februaru 1993. godine sa stanice Štrpci, iz voza 671 odvedeno je 19 putnika bošnjačke nacionalnosti građana Crne Gore i Srbije i jedan Hrvat. Svi su pobijeni u okolini Višegrada. Godinama su golgotu prolazile njihove familije, čekajući odgovore šta je sa njihovim najdražima. Za ovaj zločin osuđen je samo Nebojša Ranisavljević, 15 godina.

U Bukovici je tokom 1992 i 1993. godine ubijeno osam a raseljeno više stotina Bošnjaka. Uništena je i opljačkana imovina bukovičkih muslimana. U Kaluđerskom lazu pripadnici JNA su 18. maja 1999. godine ubili 23-oje albanskih izbjeglica. Crnogorsko pravosuđe je pokrenulo postupak protiv sedam rezervista crnogorske policije i JNA koji su učestvovali u zločinu u Bukovici, kao i protiv osmorice pripadnika VJ, koji su pobili albanske civile u Kaluđerskom lazu.
Među brojnim ratnim zločinima počinjenim na Kosovu izdvaja se masovno ubistvo koje su Miloševićeve trupe izvršile 26. marta 1999. godine u Suvoj Reci, kada je ubijeno 48 članova porodice Beriša. Leševi nesrećnih ljudi, žena i djece hladnjačama su prevezeni i zakopani na poligonu srpske policije u Batajnici, kod Beograda.
Zbog zločina na Kosovu, bivši potpredsjednik jugoslovenske vlade Nikola Šainović, general VJ Nebojša Pavković i general policije Srbije Sreten Lukić osuđeni na po 22, a Vladimir Lazarević i Dragoljub Ojdanić na po 15 godina zatvora. Slobodan Milošević je umro iza rešetaka u Hagu. Sahranjen je u sopstvenom dvorištu, u Požarevcu.

Invenura zločina počinjenih na prostoru bivše Jugoslavije tokom proteklog rata će trajati decenijama. Baš kao i procesuiranje zločinaca kojim će se ubuduće baviti isključivo domicilni sudovi. Toliko da zločinci mirno ne spavaju.

Šeki RADONČIĆ

Komentari

Izdvojeno

DODIK POSLIJE PUTINA OBIŠAO MANDIĆA: Open srpski svet

Objavljeno prije

na

Objavio:

Predsjednik parlamenta CG ugostio je predsjednika RS koji se prije nedjelju  vratio sa poklonjenja PutinuDodik je u Moskvi ponovio  punu podršku ruskoj agresiji na Ukrajinu.  Putinu poželio “sve pobjede koje može da ostvari i rekao : “ Sve Putinove pobjede i pobjede Rusije su i naše pobjede”. Obišao je i  Putinovog vazala  Lukašenka.   Umjesto zastave BiH, čiji je RS sastavni dio, Mandić je  postavio samo zastavu Dodikovog (po mnogima de facto privatnog) entiteta. Uslijedila je  nota Ministarstva vanjskih poslova BiH našem ministarstvu

 

 

Nedavna, tobože državna, posjeta Milorada Dodika, predsjednika bosansko-hercegovačkog entiteta Republika Srpska (RS), Crnoj Gori ozbiljno dovodi u pitanje javno deklarisane političke motive i ciljeve njegovog domaćina – predsjednika Skupštine Andrije Mandića. Bilo bi razumljivo da je Mandić primio predsjednika Skupštine RS ili Parlamentarne Skupštine BiH. Umjesto njih dolazi Dodik koji se samo prije nedjelju dana vratio sa poklonjenja diktatoru Vladimiru Putinu u Moskvi. Dodik je u izjavama ruskom RT-u i domaćim medijima, po ko zna koji put, dao punu podršku ruskoj agresiji na Ukrajinu rekavši da je Putinu “poželio sve pobjede koje može da ostvari i rekao da su sve Putinove pobjede i pobjede Rusije i naše pobjede”.

Dodik se osvrnuo i na  posjetu 19. januara Putinovom vazalu i diktatoru Aleksandru Lukašenku rekavši da je uspio “dogovoriti razne aranžmane bitne za RS”. Bjelorusija je, po Dodiku, “razvijena zemlja i nije omotana bodljikovom žicom kako to neki pokušavaju da predstave”. Ona je prijatelj RS-a. Takođe je rekao da vjeruje da će jednog dana doći do ujedinjenja srpskog naroda sa dvije strane Drine kao što je došlo do ujedinjenja dvije Njemačke. On već duže vrijeme ne krije da mu je rasturanje BiH, kako kaže mirnim sredstvima, jedan od glavnih političkih prioriteta.

Dodik, kao takav – ratnohuškački nacionalista i sa oreolom sponzora organizovanog kriminala i korupcije, u Crnoj Gori nije dočekan sa državničkim počastima niti su ga primili njegov kolega Jakov Milatović ni premijer Milojko SpajićVijestima je nezvanično saopšteno iz Vlade i Predsjedništva da Dodik nije ni tražio sastanak – vjerovatno znajući kakav bi odgovor bio. Kod Mandića je dobrodošao i učinio mu “veliku čast”. Iako je crnogorski predsjednik parlamenta kasnije izjavio da Crna Gora poštuje BiH kao državu, on je umjesto zastave Bosne i Hercegovine, čiji je RS sastavni dio, postavio samo zastavu Dodikovog (po mnogima de facto privatnog) entiteta zbog čega je uslijedila i nota Ministarstva vanjskih poslova BiH našem ministarstvu.

Dodik je Mandiću izrazio i brigu “da srpska nacionalna zajednica u Crnoj Gori bude adekvatno zastupljena” ali i da je tu da podrži stabilnost i razvoj Crne Gore kao i njeno EU članstvo. Koncept srpskog sveta je za Dodika “fenomenalna ideja” i ranije je govorio da je prirodno i da Crna Gora bio dio tog projekta.  Na kraju, Mandiću je predat, suprotno protokolima i rangu sagovornika, i Prijedlog sporazuma o uspostavljanju specijalnih paralelnih odnosa između RS i CG koji je Mandić na sebe preuzeo da proslijedi predsjedniku i premijeru.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka prvog marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

RAZREŠENJE DIREKTORA UP ZORANA BRĐANINA STIGLO PRED VLADU: Bajka o vladavini prava

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nakon više mjeseci ignorisanja od strane Vlade, inicijativa ministra policije Danila Šaranovića za smjenu direktora UP Zorana Brđanina, je  izgleda konačno na dnevnom redu izvršne vlasti.  Kakva će bit njena sudbina nije izvjesno. Za sada je sigurno tek da se iza priče o procedurama krije priča o kontroli bezbjednosnog sektora

 

 

Vlada Crne Gore će se konačno izjasniti o inicijativi za razrešenje direktora Uprave policije Zorana Brđanina, koju je krajem prošle godine uputio ministar policije Danilo Šaranović. Vlada bi, kako pišu Vijesti, to pitanje trebalo da otvori na sjednici u petak 29. decembra, kada ovaj broj Monitora bude na kioscima. Na sajtu Vlade, ipak, još nema najave o održavanju sjednice sa tom temom na dnevnom redu, niti se o tome govori u javnosti.

Razrešenje Brđanina jedno je od pitanja oko kog se spore Demokrate i Pokret Evropa sad, u okviru očigledne borbe za bezbjednosni sektor.  Odnosi PES-a i Demokrata, kojima je u izvršnoj vlasti pripao sektor bezbjednosti, zaoštreni su nakon sjednice Vlade početkom decembra prošle godine, na kojoj je ministar pravde Andrej Milović, izlazeći iz svoje nadležnostizatražio hitne smjene u tom sektoru.

Nakon više mjeseci ignorisanja inicijative Šaranovića, Vladina komisija za kadrovska i administrativna pitanja, kako pišu Vijesti, ove sedmice  proslijedila Vladi predlog  Šaranovića o razrješenju Brđanina.

Vlada je najprije tvrdila da nije dobila Šaranovićev predlog, a potom da je predlog odgođen dok Šaranović ne dostavi i predlog za određivanje vd direktora Uprave polcije. S druge strane, ministar policije je insistirao da se privremeni šef policije može predložiti tek kad to mjesto bude upražnjeno. Takođe, utvrdio je da odlaganjem ovog pitanja „neko čuva Brđanina“.

Šaranović je predlog uputio  krajem 2023. godine, nakon što je skupštinski Odbor za bezbjednost i odbranu dao negativno mišljenje na dva prošlogodišnja izvještja o radu UP. Izvještaji su razmatrani ubrzo pošto je Brđanin na poziciju direktora UP vraćen sudskom odlukom, 7. decembra prošle godine.

Brđanin je odbio da prisustvuje sjednici na kojoj su razmatrani njegovi izvještaji, uz obrazloženje da je jasno da „njegovo prisustvo nije potrebno, te da su partije već dale svoj sud o tim izvještajima“. Kako je saopštio, tim izvještajima, i njihovim neblagovremenim razmatranjem, se samo „fingira“ njegova zakonita smjena.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka prvog marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

100 GODINA ODĆUTANOG ZLOČINA NAD BOŠNJACIMA( MUSLIMANIMA) ŠAHOVIĆA: Može li Crna Gora pogledati sebi u oči

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rezolucijom koju su u ime  Odbora za obilježavanje stogodišnjice genocida u Šahovićima potpisali Reis Islamske zajednice u Crnoj Gori Rifat Fejzić i  akademik  Šerbo Rastoder, traži se  da parlament osudi zločin, omogući obilježavanje 100 godina od masakra i podizanje spomen-obilježja stradalima. Zločin u Šahovićima, navodi se, treba unijeti u obrazovne i nastavne programe Traži se i da se pomenu osobe pravoslavne vjere koje su tada spasile jedan broj svojih susjeda muslimana

 

Početkom februara Skupštini Crne Gore i svim poslaničkim klubovima je poslat prijedlog rezolucije koji je uputio  Odbor za obilježavanje stogodišnjice genocida u Šahovićima (današnje Tomaševo) 1924. Potpisnici su predsjednik i potpredsjednik Odbora – Reis Islamske zajednice u Crnoj Gori Rifat Fejzić i istoričar i akademik  Šerbo Rastoder. Da bi formalno ušao u skupštinsku proceduru, neophodna su najmanje četiri potpisa poslanika.

U izjavi za Radio Slobodna Evropa (RSE) Rastoder je istakao da je Prijedlog rezolucije o genocidu, kako je zvanično nazvana, „pitanje časti sojske i čojske Crne Gore, njenog građanskog karaktera i multinacionalne politike“.

Rezolucijom se traži da parlament osudi zločin, omogući obilježavanje 100 godina od masakra i podizanje spomen-obilježja stradalima. Zločin u Šahovićima treba unijeti u obrazovne i nastavne programe kao “nedopustivu pojavu u civilizovanom društvu”. Traži se i da se posebno pomenu osobe pravoslavne vjere koje su tada spasile jedan broj svojih komšija muslimana od pogroma razularene mase koja je brojala oko dvije hiljade ljudi došlih uglavnom iz Polja, Mojkovca, ali i iz okolnih mjesta u Vraneškoj dolini.

U noći 9. na 10. novembar 1924. godina rulja  u kojoj su bili  i rezervni majori  Sekula  Bošković i Dimitrije Redžić, i  umirovljeni načelnik kolašinske žandarmerije Nikola Đilas (otac Milovana Đilasa) se spustila na Vranešku dolinu. U dužini od 19 kilometara takozvani „osvetnici“ su „popalili sve muslimanske kuće, popljačkali i pobili svakog koga su zatekli” –  kako reče jedan od učesnika pogroma generalu Danilu Jaukoviću 28. avgusta 1973. godine u Mojkovcu. General Jauković je tada okupio preživjeli aktere i svjedoke zločina, snimio sve na magnetofonskoj traci i kasnije objavio stenograme.

Ovaj zločin je direktno podstaknut i koordiniran od strane Beogradu potčinjenih vlasti i kasnije je zataškan bez ikakve istrage. Glavni inspirator je bio načelnik bjelopoljskog sreza Nikodim Cerović koji je naredio zaključavanje dvije žandarmerijske stanice u Šahovićima kako vlasti ne bi reagovale kad se rulja spusti u dolinu. Prije pokolja je sprovedena akcija razoružavanje muslimanskog stanovništva i uzet je 31 talac. Oni su navodno trebali biti sprovedeni u Bijelo Polje ali su predati rulji 250 metara  od žandarmerijske stanice. Njih 28 su odmah ubijeni, dvojica su platili veliki otkup i spasili glave, a 13-godišnjeg dječaka je spasio jedan pravoslavac koji je zamalo nastradao zbog toga.

Izgovor za ovakav teški zločin u mirnodopskim uslovima, je bila „osveta“ za ubistvo umirovljenog službenika Ministarstva unutrašnjih djela i lokalnog silnika Boška Boškovića odgovornog za veliki broj ratnih i poratnih zločina nad muslimanskim i crnogorskim stanovništvom koje je htjelo obnovu samostalne Crne Gore. Ubistvo je pripisano muslimanskim odmetnicima Jusufu Mehonjiću i Huseinu Boškoviću iako su oni tada bili u Albaniji.

Boško Bošković je, prema ogromnoj većini svjedoka i učesnika masakra, uključujući i navode Milovana Đilasa u engleskom izdanju Besudne zemlje (Njujork 1958.god.), likvidiran od strane crnogorskih komita Radoša i Draga Bulatovića, zbog brojnih ubistava i pohare Rovaca i drugih sela po sjeveru, koje je Bošković počinio sa srbijanskom žandarmerijom i vojskom. Predstavnicima tadašnjih beogradskih vlasti (na čijem čelu je bio premijer Nikola Pašić) je odgovarala ideja da su Boška Boškovića „ubili Turci“ kako bi se pokrenuli pogromi i iseljavanje bošnjačkog stanovništva iz Sandžaka. Srbijanska vlast je radila na stvaranju jaza između crnogorskog i bošnjačkog stanovništva kako bi lakše vladali prostorom koji je ušao u sastav Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS).

Broj pobijenih je ostao nepoznat iz razloga što nikakva istraga nije pokrenuta uprkos nekoliko interpelacija u Skupštini Kraljevine SHS gdje je nekoliko poslanika tražilo kažnjavanje zločina. Broj stradalih varira, zavisno od izvora, od stotinu do preko hiljadu.

Prijedlog rezolucije navodi da je „rezultat ovog zločina  bio: cjelokupno muslimansko stanovništvo sa ovog područja je pobijeno, opljačkano i protjerano“ pa stoga „rijetki primjeri spasavanja pojedinaca od strane pravoslavnih komšija ukazuje na potrebu afirmacije dobra u ljudima”. Prijedlog rezolucije podsjeća i na 2022.godine  donesenu Rezoluciju o genocidu u Pivi i Velici koja se odnosi na stradanje pravoslavnog stanovništva 1943. i 1944. od strane njemačkih SS jedinica potpomognutih  lokalnim balističkim,  ustaškim i četničkim jedinicama kada je stradalo više od hiljadu civila uključujući stare, žene i djecu.

Od poslanika se prvi javio lider Demokratske narodne partije (DNP) Milan Knežević rekavši na TV Adria da njegova partija neće podržati rezoluciju, „ne zato što žele da relativizuju ili dovedu u pitanje bilo koji zločin koji je napravljen nad muslimanskim stanovništvom, nego što smatraju to u ovom trenutku ne doprinosi ni pomirenju, ni putu ka EU“. Po Kneževiću bi onda trebalo donositi rezolucije od Vidovdana 1389. god., pa do 1912. i 1913., tj. “od onoga danka u krvi, do rušenja manastira, zločina nad pravoslavnim stanovništvom, do islamiziranja pravoslavnog stanovništva”. Smatra da će rezolucija biti test za Vladu premijera Milojka Spajića. Druge partije se još nisu izjasnile rekavši da će se opredijeliti kada rezolucija uđe u skupštinsku proceduru.

Potomci porodica iz Šahovića koji žive u Bosni i Hercegovini su takođe pisali Skupštini za zahtjevom da se 9. i 10. novembar uvrste u državni kalendar sjećanja na nevino ubijene, uz podizanje spomen-obilježja i održavanje komemoracije.

Profesor Rastoder je izjavio u medijima da potomci traže mogućnost da obiđu i urede groblja predaka kojih ima 34 u toj oblasti ali i „da nikome ne pada na pamet da traži nazad zemlju koja je uglavnom oteta i naseljena drugima ljudima“. Za sada,  kaže Rastoder nisu uspjeli od mještana otkupiti dio zemljišta na kome bi bio podignut spomenik.

U prepunoj sali Mjesne zajednice Tomaševo (nekadašnji Šahovići) je 18. februara održana tribina nazvana Prošlost Vraneša u 20. vijeku – tumačenja i zloupotrebe, u organizaciji Zavičajnog udruženja Vranešana. Tribinu je blagoslovio iguman Manastira Zlateš, otac Nikolaj Stamatović. Organizatori su istakli da je skup održan „da saopštimo istinu o događajima u Vranešu 1924. godine“ i pozvali na „detaljna naučna istraživanja“ o dešavanjima u Šahovićima. Sa skupa je poručeno da „osuđujemo sve zločine koji su se desili u prošlosti, posebno prema nejači, bez izuzetka“ ali da se da se ne „prihvata pravno-politička formulacija o genocidu u Vranešu i sve aktivnosti po tom pitanju koje se plasiraju u poslednje vrijeme“. Potpredsjednik udruženja, pisac i publicista Svetislav Šestović rekao je da su izazvani da se okupe jer „decenijama traju uvrede i nasrtaji na stanovništvo Vraneškog kraja i njihove pretke, od strane jedne grupacije bošnjačke vjeroispovijesti, čime se želi narušiti mir i suživot ovog naroda“. Optužio je za „pokušaje krivotvorenja istorije, da bi bacili ljagu na jedan narod“ i „da naše slavne pretke i nas njihove potomke proglase genocidnim narodom“. Prijedlog rezolucije je „raspirivanje nacionalne mržnje i  zato su, za nas Vranešane, zahtjevi odbora Bošnjaka neprihvatljivi“ – poručio je Šestović.

Publicista i istoričar Miloš Vojinović, kako prenosi list Dan, kazao je da nije istina da su muslimani protjerani iz tog kraja. „ Popisom iz 1931. godine u pavinopoljskoj opštini živjela su su 104 muslimana, a u opštini Šahovići 103 – što je dokaz da nije bilo riječi o genocidu“, rekao je Vojinović.  Dakle,  ukupno 207 muslimana. To je  92, 5  posto manje, nego što ih je popisano 1921. godine.   Na tom području 1921. godine  živjelo 2.755 muslimana – 1559 u Pavinom Polju i 1195 u Šahovićima.  Sa tribine u Vranešu,  Vojinović je pozvao Šerba  Rastodera na televizijski duel.

Ostaje da se vidi da li će Crna Gora imati hrabrosti da se suoči sa tamnim mrljama svoje prošlosti. Nesumnjivo je da su u zločinu, koji je organizovan za velikosrpske političke interese, učestvovali prije svega domicilni  Srbi i Crnogorci.  Zločin se desio na teritoriji Crne Gore. To obavezuje.  Na ovoj generaciji je da prekine ćutanje i pogleda istini u oči.

  Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo