MONITORING
Od sumraka do sumraka
Višestruki premijer, povremeni predsjednik i vazdašnji kapo Crne Gore Milo Đukanović ponovo je najavio da će se povući sa mjesta premijera. ,,Ne mislim da je neohodno da ispunim sav premijerski mandat. Dao sam dovoljno politici, više od dvadeset godina”, rekao je Đukanović. Njegov najnoviji premijerski mandat ističe 2013. godine, špekuliše se da bi, ako stvarno riješi, mogao da ode oko partijskog kongresa planiranog za ljeto 2011. Mediji su javili kako Đukanovićevi saradnici objašnjavaju da je šef ,,istrošen i zasićen”, on tvrdi da želi da se posveti i nekim drugim životnim planovima koji nijesu vezani za politiku i izvršnu vlast. Direktor slovenačkog Međunarodnog instituta za balkanske i bliskoistočne studije – IFIMES-a Zajid Bećirović, međutim, kaže da i pored najava, ne vjeruje da će se Đukanović povući jer se gubljenjem imuniteta omogućava da počnu sudski procesi protiv njega u Italiji i u ostalim zemljama EU. On smatra da Đukanović najavama o povlačenju samo sebi podiže cijenu. Veliki odlazak Đukanović je već jednom priredio. Mjesto premijera bio je napustio od novembra 2006. do marta 2008. Sa prijestola u Demokratskoj partiji socijalista nije mrdao.
Davno je, sa drugovima, došao. Dok je u Evropi pucao i padao Berlinski zid, u Srbiji je na vlast dolazio Slobodan Milošević. Po receptu iz Srbije i našim brdima valjala se antibirokratska revolucija. Mitinzima u oktobru 1988. i januaru 1989. srušena je ,,odnarođena” vlast. Kao jedna od ozbiljnih zamjerki ,,starom rukovodstvu” ostalo je upamćeno to što su po crnogorskim selima pojeli previše jagnjadi. ,,Mladi, lijepi i pametni” – Momir Bulatović, Milo Đukanović i Svetozar Marović preuzeli su vlast u Crnoj Gori. Mjerila za pohlepu temeljno su se izmijenila, stupili su milioni, jagnjad su postala presmiješna.
Zaštita ugroženih Srba i Crnogoraca na Kosovu bila je jedna od najvažnijih ideja AB revolucije. ,,Na Kosovu je napadnuta Jugoslavija. Kosovo je bedem srpskog i crnogorskog naroda koji ne može pasti dok je nas i pokoljenja naših potomaka. Nebrojeno puta smo rekli: Kosovo se mora braniti svim sredstvima”, objašnjavao je Đukanović.
Pred kraj 1990. u Crnoj Gori su održani prvi višestranački izbori. Na njima je Demokratska partija socijalista učestvovala pod imenom Savez komunista Crne Gore. Iako je Prvi, osnivački, kongres Demokratske partije socijalista održan dva mjeseca ranije, ime partije promijenjeno je tek na drugom dijelu Kongresa održanom pola godine nakon izbora. Prosto – staro ime bila je sigurnija karta za dobijanje glasova. ,,Kad pobijedi Savez komunista, počinje vrijeme mira, slobode razuma i demokratije, razvoja i socijalne pravde”, obećavao je uoči izbora Milo Đukanović.
Savez komunista Crne Gore na prvim je, dakle, izborima osvojio 83 od ukupno 125 mandata u Skupštini Crne Gore. Koalicija pod nazivom Savez reformskih snaga Jugoslavije za Crnu Goru osvojila je 17, lista Narodne stranke 13, a lista Demokratske koalicije 12 mandata. Savez reformskih snaga Jugoslavije za Crnu Goru činili su: Liberalni savez Crne Gore, Partija socijalista, Socijaldemokratska stranka Crne Gore, Nezavisna organizacija komunista i Stranka nacionalne ravnopravnosti. Demokratsku koaliciju činile su tri partije koje su okupljale Muslimane i Albance – Stranka demokratske akcije za Crnu Goru, Stranka ravnopravnosti i Demokratski savez u Crnoj Gori.
Tokom tog mandata DPS je, potpomognut Narodnom strankom, kao vjerni saveznik Slobodana Miloševića ,,čuvao Jugoslaviju”. Nas je zapalo da oslobađamo Dubrovnik i forsiramo Neretvu. Svaki pokušaj poziva na mir i suprotstavljanja ratnim trubama izazivao je bijes ratnika za mir. Nakon jednog od mirovnih skupova Svetozar Marović je zapisao: ,,Da li iz tih festivala mira treba zaključiti da je pred crnogorskim narodom i crnogorskim građanima danas obaveza da prihvate sve što im se nameće od hrvatskog vrhovništva, njihovih gardi i redarstvenika, da je dužan da mirno prati stradanja srpskog naroda u Hrvatskoj, da se mimo njegove volje ruši njegova država i njemu nameću nove granice, da bi dokazao da je za mir. Da li to znači da na minobacače treba odgovarati kontemplacijom i gandizmom”.
Bombardovali smo Dubrovnik, palili, pljačkali, oslobađali krave po Konavlima. Sad je moderno da se kaže kako je to radila JNA, kao da su tu vojsku činili vanzemaljci, a ne mi i naše komšije, osokoljeni većinom glasova u parlamentu.
Na brzinu sklepani referendum o državnom statusu Crne Gore održan je u proljeće 1992. Odgovaralo se na pitanje – Da li ste za to da Crna Gora kao suverena republika nastavi živjeti u zajedničkoj državi Jugoslaviji potpuno ravnopravno s drugim republikama koje to žele. Znalo se da to niko osim Srbije ne želi, glasalo se po kućama, automobilima, nije bio problem glasati umjesto sestrića ili unuka – rezultat je bi impresivan – 95 odsto izašlih bilo je ZA. Te godine Crna Gora je dobila novi Ustav i još jedne parlamentarne izbore. Demokratska partija socijalista osvojila je 46 od 85 mjesta u Skupštini; lista Narodne stranke 14 mandata; Liberalni savez Crne Gore 13, Srpska radikalna stranka osam i lista Socijaldemokratske partije reformista četiri mandata.
Uoči izbora 1996. vlast se našla pred neočekivanim izazovom. Liberalni savez i Narodna stranka formirali su koaliciju Narodna sloga. Tokom predizborne kampanje Milo Đukanović je govorio o ,,isključivosti i banalnosti” Narodne sloge: ,,Ovom čudnom mješavinom dominiraju dvije političke ličnosti – bivši Crnogorac i bivši Srbin, nepostojeći program i prevareni birači…”. Dužnu pažnju, pred te izbore, vlast je posvetila i preračunavanju – za razliku od ostalih izbora, za ovu priliku je Crna Gora podijeljena na deset izbornih jedinica. To je bio jedan od načina da se prelivanjem glasova oslabi opasni protivnik, drugi je, prema kasnijim svjedočenjima, bila – brutalna krađa.
Tokom 1997. slomio se DPS. Prema Đukanovićevoj verziji , zato što je Bulatović htio da ostane sa Miloševićem, prema Bulatovićevom viđenju jer se više nijesu mogli tolerisati Đukanovićevi duvanski i ostali tranzitni i tranzicioni ,,poslovi”. Reklo bi se da su obojica govorili istinu. U partijskom sukobu i kasnije na predsjedničkim izborima pobijedio je Đukanović. I u jednom i u drugom slučaju – na jedvite jade.
Đukanovićevo otkriće da je Milošević ,,prevaziđen političar”, donijelo mu je podršku Zapada koja manje više traje do dana današnjeg. Mnogi misle – nedopustivo.
Izbori 1998. donijeli su nam parolu Da živimo bolje. Koalicija
DPS-a ,SDP-a i Narodne stranke pod tim imenom osvojila je ponovo apsolutnu vlast – od 78 mjesta u skupštini njima su pripala 42. SNP Momira Bulatovića dobio je 29, LSCG pet, a DSCG i DUA po jedan mandat.
Prijevremeni izbori 2001. održani su zato što je Narodna stranka, nezadovoljna DPS-ovim preobraćenjem u partiju koja se zalaže za nezavisnu Crnu Goru, napustila vladu. Koalicija DPS-a i SDP-a dobila je 36 mandata, Zajedno za Jugoslaviju na čelu sa SNP-om 33, Liberalni savez je imao šest, DUA i DSCG ponovo po jedan mandat. To je jedini put da DPS, sa više ili manje satelita, nije osvojio apsolutnu vlast. Vladu je podržao Liberalni savez. Nakon što je Milo Đukanović, u martu 2002. potpisao Beogradski sporazum kojim je projektovano formiranje Državne zajednice Srbija i Crna Gora, a mogućnost održavanja referenduma u Crnoj Gori odgođena za tri godine, LSCG je prestao da podržava vladu, a SDP izašao iz iste. Pokušaj saradnje Liberalnog saveza i koalicije Zajedno za Jugoslaviju vlast je nazvala ,,neprincipijelnom koalicijom”, njihova saradnja u parlamentu službeno se zvala privremena parlamentarna većina”. Pobornici ideje nezavisne Crne Gore masovno su se priklonili Đukanoviću. Pristup – referendum, pa demokratija, nije dao slavne rezultate. Danas se mnogi čude – otkud ovo?
Na izborima u oktobru 2002. godine “Demokratska lista za evropsku Crnu Goru – Milo Đukanović” sa 39 mandata nastavila je da nad nama vlada – apsolutno. Koalicija “Zajedno za promjene – SNP-SNS -NS” imala je 30, liberali četiri, “Albanci zajedno” dva mandata.
DPS-ova apsolutna vlast nastavila se i nakon prvih izbora u nezavisnoj Crnoj Gori u septembru 2006. Od 81 mjesta u parlamentu koalicija DPS-a i SDP-a osvojila je 41, Srpskoj listi pripalo je 12, a koaliciji oko SNP-a 11 mandata, koliko je osvojila i tada nova partija – Pokret za promjene. Koalicija Bošnjačke stranke i liberala Miodraga Živkovića imala je tri, a koalicija DSCG i PDP, kao i DUA i Albanska alternativa po jedan mandat.
U međuvremenu je usvojen Ustav Crne Gore, a podršku tom dokumentu Pokret za promjene uslovio je održavanjem izbora do kraja 2009. Vlast je malo požurila sa ispunjavanjem obećanja, neki su tvrdili kako bi izbori bili održani prije nego se osjete efekti ekonomske krize. Ponovo su apsolutno pobijedili.
Sve izbore u Crnoj Gori karakterisala je zloupotreba državnih dobara u partijske svrhe. Važan faktor DPS-ovih upornih i ubjedljivih pobjeda je broj ljudi koji direktno zavise od novca iz budžeta. DPS je do savršenstva doveo sistem ,,siguran glas”, nema sela u kojem babe ne znaju da im socijalna pomoć zavisi od glasačkog listića. Opozicija posljednjih mjeseci govori kako se na izborima ne bori protiv DPS-a nego protiv organizovanog kriminala. To, međutim, nije dovelo do stvaranja jedinstvene opozicione strategije, naprotiv.
U to nam život prođe.
Protiv rata
Protiv pregnuća crnogorske vlasti u ratu borili su se Liberalni savez Crne Gore, Socijaldemokratska partija, partije koje su okupljale manjinske narode, nekoliko udruženja i nezavisnih ličnosti. Na ljude koji su se suprotstavljali ratu bila je usmjerena čitava državna mašinerija. Protivnici rata javno su i jasno proglašavani izdajnicima, Anti Markoviću, osnivaču Reformskih snaga, patriotske snage nijesu dopustile da ruča na Virpazaru. Na meti vlasti posebno je bio Liberalni savez. ,,Srbija i Crna Gora u svjetskoj javnosti postaju sinonim za agresiju, a naši očevi, sinovi, braća, prijatelji i rođaci svakodnevno ginu ili se trajno osakaćuju u besmislenoj dubrovačkoj ratnoj avanturi… Crna Gora prima na sebe sramotu nedostojnu vjekovne i časne oslobodilačke istorije, nedostojnu svojih slavnih predaka”, poručivali su liberali. Vlast je odgovarala bjesomučnom medijskom hajkom, barikadama po crnogorskim putevima, svim udbaškim sredstvima. ,,Glave svih nas bile su u torbi, svaka džukela je mogla da nas sretne na ulici i ubije i to bi naišlo na sveopšte odobravanje”, svjedočio je kasnije lider liberala Slavko Perović. Devedesetih, prosrpske partije bile su sa vlastima u istom frontu, njihovo je bilo da daju podstrek kad vlast nije bila dovoljno žustra. Rat koji je vodila da nestane Crna Gora je, srećom, izgubila.
Referendum
Svako ko je u Crnoj Gori stariji od dvadeset godina živio je u četiri države, a da iz svog sokaka nije morao mrdnuti. Nakon što je razbijena SFRJ, živjeli smo, ratovali i propadali u Saveznoj Republici Jugoslaviji. Potpisivanjem Beogradskog sporazuma 2002., uz svesrdnu pomoć visokog komesara EU Havijera Solane, nastala je Državna zajednica Srbije i Crne Gore. Ustavnom poveljom te čudesne tvorevine iz 2003. propisano je da države članice pravo da raspišu referendum o državno pravnom statusu stiču kroz tri godine. Iako je prije toga referendum gromoglasno najavljivala, vlast je tvrdila da nam Povelja ,,garantuje” a ne na tri godine suspenduje referendum. Uoči referenduma, ponovo smo dobili pomoć iz Evrope. Propisano je da je potrebna izlaznost od 50 odsto upisanih birača, pobjednička strana morala je osvojiti preko 55 odsto glasova. Imali smo specijalnog izaslanika za crnogorski referendum, slovačkog diplomatu Miroslava Lajčaka, predsjednik Republičke izborne komisije bio je takođe Slovak František Lipka. Referendumsko pitanje je glasilo: „Želite li da Republika Crna Gora bude nezavisna država sa punim međunarodno-pravnim subjektivitetom?”. Na referendumu, 21. maja, 2006, izašlo je preko 86 odsto građana sa pravom glasa. Za nezavisnost Crne Gore glasalo je 55,5 odsto, protiv se izjasnilo 44,5 birača.
Kosara K. BEGOVIĆ
LIDERI PRVIH CRNOGORSKIH PARTIJA DVIJE DECENIJE KASNIJE
Ostao samo Bardhi
Na crnogorsku političku scenu u prvom naletu kroz višestranačka vrata stupilo je 1989. i 1999. godine dvadesetak stranaka. Samo je jedan lider parlamentarne stranke preživio dvije burne decenije, pa i danas stoji na kormilu stranke. Riječ je o Mehmetu Bardhiju, predsjedniku Demokratskog saveza u Crnoj Gori, osnovanog 9. septembra 1990. Od prve postave stranačkih čelnika u političkim vodama još je jedino ostao Džavid Šabović, poslanik Socijaldemokratske partije. Prva partija zvala mu se Stranka nacionalne ravnopravnosti. Osnovana je 26. maja 1990. Šabović se nalazio na čelu Republičkog odbora. Naredna godina protekla je u znaku osnivanja više političkih partija raznih orijentacija i ambicija. Prvi se pojavio Liberalni savez 26. januara, na Cetinju. Kada je registrovan imao je 3.700 članova. Predsjednik Skupštine LSCG bio je Velimir-Koko Vujović, a predsjednik Izvršnog odbora Slavko Perović. „Shvatamo da istinski doprinos napretku Jugoslavije možemo dati samo tako što ćemo Crnu Goru učiniti pluralističkom, ekonomski efikasnom, pravnom i demokratskim državom”, navodi se Programskim osnovama. LSGC je zamrznuo rad 2005. godine. Početkom aprila osnovana je Socijaldemokratska stranka. Predsjednik joj je bio dr Vidak Vujačić. Stranka je nestala s političke scene. Narodna stranka, čiji je predsjednik bio dr Novak Kilibarda, osnovana je u maju. „Mladi lavovi” nekoliko godina kasnije smijenili su Kilibardu. Iz te stranke nastao je niz stranaka sa srpskim predznakom. U maju je osnovana i Nezavisna organizacija komunista sa sjedištem u Baru. Predsjednik Predsjedništva NOK-a bio je Mićo Orlandić. Ta se stranka integrisala u SDP. Jugoslovenska narodna stranka osnovana je 2. juna 1990. Predsjednik joj je bio Rade Bojović. Integrisala se u SDP. Istog mjeseca crnogorsku političku scenu obogatila je Socijalistička partija sa predsjednikom dr Ljubišom Stankovićem . Integrisala se u SDP. Mjesec kasnije (24. jula) registrovan je Savez komunista Crne Gore. U zvaničnom dokumentu SK Crne Gore naveden je kao datum osnivanja 4-7. oktobra 1948. godine (Prvi osnivački kongres Komunističke partije Crne Gore). Za predsjednika Predsjedništva izabran je Momir Bulatović, a za sekretara Milo Đukanović. Kasnije je stranka preimenovana u Demokratsku partiju socijalista. DPS se 1997. pocijepao, a Momir Bulatović je smijenjen. „Crna Gora je suverena država i kao takva ne može biti predmet dogovora, nego jedino subjekt razgovora”, poručivao je Žarko Rakčević, predsjednik Partije socijalista Crne Gore, osnovane 27. jula 1990. Nastala je dijelom transformacijom tadašnjeg Socijalističkog saveza radnog naroda. Rakčević će kasnije postati lider Socijaldemokratske partije, a potom iz politike otići u privrednike. U julu je osnovana i Stranka ravnopravnosti – predsjednik Asim Đečević. Napustio politiku. Sljedećeg mjeseca pojavili su se Demokratski socijalistički savez, na čijem je čelu bio dr Novica Vujošević, dotadašnji predsjednik Socijalističkog saveza. Stranka se raspala. Crnogorski federalistički pokret – predsjednik Skupštine Sreten Zeković. Stranka još postoji. Nikad nije bila parlamentarna. U septembru je osnovana u Titogradu Demokratska stranka. Predsjednik Glavnog odbora bio je advokat iz Herceg Novog Žarko Stanovčić. Stranka je nestala sa scene. Tog mjeseca osnovana je i SDA za Crnu Goru. Predsjednik je bio Harun Hadžić, koji je smijenjen 1997. godine. Na prve parlamentarne izbore u Crnoj Gori, održane 1990. godine, učestvovao je i Savez reformskih snaga sastavljen od partija i pojedinaca koje je predvodio tadašnji savezni premijer Ante Marković. Ante Marković je poražen na izborima u svim jugoslovenskim republikama, i ubrzo smijenjen. Ludilo je krenulo. Tokom 1989. i 1990. godine osnovano je i nekoliko političkih udruženja koja nijesu imala ambiciju da izlaze na izbore. Udruženje za unapređivanje demokratskih procesa osnovano je u Nikšiću 1. aprila 1989. Predsjednik je bio književnik Branko Janjušević. Te godine (23. novembra) osnovano je u Titogradu Udruženje za jugoslovensku demokratsku inicijativu (UJDI) – podružnica Titograd. Predsjednik mu je bio dr Novak Jauković. Malo kasnije, 12. decembra, takođe u Titogradu, osnovana je Demokratska alternativa kao pokret koji se opredijelio „za državu građana i federalnih jedinica”. Predsjednik Izvršnog odbora Demokratske alternative bio je dr Miodrag Perović. U maju naredne godine osnovan je Ekološki pokret Crne Gore (sa „oko 10.000 pojedinaca i više organizacija”), čiji je predsjednik bio dr Branko Boljević.
Veseljko KOPRIVICA
Komentari
Izdvojeno
I POMOĆNIK UPRAVE POLICIJE U ZATVORU ZBOG SUMNJI DA JE SARAĐIVAO SA KAVAČKIM KLANOM: Ko je kome gazda

Dejan Knežević je uhapšen zbog sumnje da je povezan sa grupom koju SDT tereti za stvaranje kriminalne organizacije i šverc droge. Nadležni najavljuju nova hapšenja policajaca osumnjičenih da su uključeni u organizovani kriminal
Nastavlja se akcija razotkrivanja i hapšenja policajaca i policijskih funkcionera koji su se godinama, držeći uz sebe policijsku značku, bavili najtežim oblicima kriminala, i međunarodnim krijumčarenjem kokaina iz Južne Amerike u Evropu.
Pomoćnik direktora Uprave policije za borbu protiv organizovanog kriminala Dejan Knežević uhapšen je u srijedu zbog sumnje da je povezan sa dijelom nedavno uhapšene grupe, koju Specijalno državno tužilaštvo (SDT) tereti za stvaranje kriminalne organizacije i šverc droge.
Na osnovu kojih dokaza je Knežević uhapšen nije za sada poznato, ali postoje sumnje da je hapšenje povezano sa transkriptima Sky aplikacije koje je dostavio EUROPOL. Upravo na osnovu tih podataka u nedavnoj akciji Specijalnog policijskog odjeljenja (SPO), kojom rukovodi SDT, uhapšeno je 15 osoba među kojima su sadašnji i bivši policajci.
Knežević je u policijskoj službi više od 20 godina i važi za hrabrog profesionalca i časnog čovjeka, kažu nam njegove kolege ali i novinari koji godinama prate rad policije. „Dao je doprinos brojnim akcijama zapljena velike količine droge kako na domaćem tako i na međunarodnom planu, prvenstveno kroz Odsjek za borbu protiv narkotika i Specijalno policijsko odjeljenje, ali i kao pomoćnik policije za borbu protiv kirminala“, piše portal Standard.
Zvanično, iz Uprave policije bili su škrti na riječima. „Imajući u vidu fazu postupka, odnosno zakonska ograničenja, ne može se saopštiti više detalja. Policija sarađuje i postupa po nalogu Specijalnog državnog tužilaštva u ovom slučaju”, stoji u kratkom saopštenju objavljenom nakon Knaževićevog privođenja.
Kolege policajci i novinari nijesu jedini koji su bili spremni da pohvale Kneževićev dugogodišnji doprinos službi. „Za svoj dosadašnji rad i ostvarene rezultate višestruko je nagrađivan”, piše na sajtu Vlade u njegovoj službenoj biografiji. Tu možemo saznati da Knežević u crnogorskom MUP-u radi od 2000. godine, dok se na rukovodećim pozicijama nalazi od 2004.
Od 2004. do 2009. godine obavljao je poslove načelnika Odjeljenja za borbu protiv droge u CB Podgorica. Potom je, do 2018. bio rukovodilac grupe pa potom i cijelog Odsjeka za borbu protiv krijumčarenja droga u sjedištu Sektora kriminalističke policije. Narednih godinu dana je u Specijalnom policijskom odjeljenju rukovodio Grupom za istrage organizovanog kriminala, terorizma i ratnih zločina, da bi u periodu od 2019. do 2021. godine obavljao poslove rukovodioca Odsjeka za borbu protiv krijumčarenja droga u Sektoru za borbu protiv organizovanog kriminala i korupcije kojim je rukovodio Zoran Lazović.
Svetlana ĐOKIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. marta ili na www.novinarnica.net
Komentari
Izdvojeno
KAKO PRONAĆI IMOVINU JAVNIH FUNKCIONERA SKRIVENU U INOSTRANSTVU: ASK dobija oštrije zube

Istovremeno sa donošenjem novog Zakona o sprečavanju korupcije, Ministarstvo pravde najavljuje sporazum po osnovu koga će se moći kontrolisati imovina ovdašnjih funkcionera u Srbiji i Sjevernoj Makedoniji
Prema izvještaju globalne nevladine organizacije Transparensi Internešnel, prošle godine se povećala percepcija korupcije u Crnoj Gori, zbog čega je naša zemlja nazadovala na njihovom Indeksu korupcije.
Još od 2014, kada je prvi put donesen Zakon o sprečavanju korupcije, Crna Gora pokušava da pronađe način da se izbori sa funkcionerima koji su javni interes podredili vlastitom. Primjena tog zakona uglavnom se svela na (samo)popisivanje imovine državnih funkcionera, bez ozbiljnijih provjera tačnosti dostavljenih podataka ili ispitivanja porijekla kapitala kojim raspolažu ljudi kojima su povjereni odgovorni državni poslovi.
Prvi državni organ koji se bavio ovim poslom bila je Vladina Komisija za sprečavanje konflikta interesa, koja je vodila imovinske kartone funkcionera. Njen bivši predsjednik Slobodan Leković nazvao je taj organ „tigar bez zuba“. Aludirao je na to kako funkcioner formalno mora da prijavi imovinu, ali ukoliko to ne bi učinio – Komisija nije mogla da ga natjera, niti da ga sankcioniše.
Odredbe Zakona o sprečavanju korupcije izmijenjene su i rođena je današnja Agencija za sprečavanje korupcije (ASK). Iako joj je zakon dao zube, odnosno nadlženosti i alate da natjera funkcionere da prijave imovinu, a njoj mogućnost da istu provjeri i ispita, Agencija je bježala od nekih funkcionera, poput predsjednika Mila Đukanovića, kasnije i premijera Dritana Abazovića, dok je na drugima oštrila i zube i kandže, poput bivše članice Savjeta ASK Vanje Ćalović Marković.
Međutim, poslovi Agencije su se svodili, kada je riječ o sukobu interesa i eventualnim zloupotrebama, uglavnom na kršenja formalnosti i tehnikalija, a ne na ispitivanje imovine i utvrđivanje njenog porijekla.
Predstavnici ASK-a su se više puta pravdali da je to posao za tužilaštvo, a ne za njih. Demantuje ih ipak slovo Zakona o sprečavanju korupcije koji kaže da Agencija vrši provjeru podataka iz Izvještaja (imovinskih kartona) „upoređivanjem tih podataka sa prikupljenim podacima o imovini i prihodima javnog funkcionera od organa vlasti i pravnih lica koji raspolažu tim podacima“.
Ti organi vlasti i pravna lica dužni su da, u roku i na način koji odredi Agencija, dostave sve tražene podatke i obavještenja, odnosno stave na uvid traženu dokumentaciju u skladu sa zakonom. „Ukoliko Agencija u postupku provjere utvrdi da su imovina i prihodi javnog funkcionera i povezanih lica sa javnim funkcionerom veći u odnosu na realne prihode, javni funkcioner je dužan da, na zahtjev Agencije, u roku od 30 dana, dostavi detaljne podatke o osnovima sticanja imovine i prihoda“, piše u zakonu.
Manjkavosti Agencije primijetili su, uz javnost i državne organe, i naši evropski partneri. Savjet Evrope nedavno je izradio studiju o reformi Agencije za sprečavanje korupcije. Eksperti SE predložili su da se razmotri uvođenje prava ASK-u da traži informacije, zaključuje i sprovodi sporazume sa drugim zemljama. To se navodi u analizi djelova Zakona o sprečavanju korupcije koji uređuju sukob interesa, ograničenja i izvještaje o prihodima i imovini, poklone, donacije i sponzorstva, koju su izradili eksperti Valts Kalniš i Jure Škrbec.
Taj dokument, između ostalog, predviđa i da treba „razmotriti eksplicitno propisivanje obaveza i ovlašćenja Agencije u pogledu praćenja načina života, uključujući i sagledavanje stvarnih okolnosti na terenu (nekretnine, prevozna sredstva)”.
Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. marta ili na www.novinarnica.net
Komentari
Izdvojeno
MONITOROVA ANKETA: Iz neizvjesnog u neizvjesno

Pitali smo: kako komentarišete prvi krug predsjedničkih izbora
PREDRAG ZENOVIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR
Mobilizacija glasača koji nisu dio ,,partijske mašinerije”
Iako su svi lideri političkih partija zadržali svoj izborni rezultat, uspjeh Jakova Milatovića govori o izbornoj mobilizaciji birača koji nisu dio „partijske mašinerije“, koji su postali dijelom i imuni na partijsko zapošljavanje, svih onih koji razmišljaju van identitetske matrice, desne nacionalističke politike, a koji su u svom svakodnevnom životu vidjeli efekte socio-ekonomskog programa Evropa sad.
DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR
Prošlo vrijeme lidera partija
Prvi krug izbora za predsjednika Crne Gore pokazao je, nadam se, da je prošlo vrijeme kandidovanja za ovu državnu funkciju lidera političkih partija i da se ubuduće mora voditi računa o tome da je predsjednik države neko ko, prema Ustavu, predstavlja svu raznolikost crnogorskog društva, odnosno političke zajednice.
DEJAN MILOVAC, MANS
Rezultat najviše iznenadio Đukanovića i Mandića
Rezultat prvog kruga ovogodišnjih izbora je iznenadio mnoge, možda najviše same takozvane favorite Mila Đukanovića i Andriju Mandića kao reprezente polarizovane Crne Gore i dva suprostavljena politička i nacionalna ekstrema. Rezultat koji je ostvario Jakov Milatović je vjerujem iznenađenje i za ljude iz Pokreta Evropa sad (PES), naročito nakon svega onoga što se dešavalo sa kandidaturom Milojka Spajića.
OMER ŠARKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA
Drugi krug neće biti miran
Izvanredan rezultat Milatovića, očekivani stepen podrške Đukanoviću, neuspjela „transformacija“ Mandića i razočaravajući rezultat po njega i Front, Bečićevo tavorenje i izostanak za njega očekivane podrške, fijasko Vuksanovićke i Danilovića – bio bi najkraći opis prvog kruga rezultata izbora. Koliko god biračima Draginja Vuksanović bila simpatična ili ne, jedina je povukla onaj potez koji se očekuje od političara kada naprave loš izborni rezultat – da podnesu neopozivu ostavku.
ANA NENEZIĆ, CEMI
Poruka građana parlamentarnoj većini
Predsjednički izbori su održani u kontekstu političke i institucionalne krize, uz jaku političku polarizaciju crnogorskog društva, po pravilima nereformisanog seta izbornih zakona, čiju implementaciju hronično prate problemi koji se ponavljaju iz jednog u drugi izborni ciklus. Višegodišnje preporuke Venecijanske komisije, OSCE ODIHR misija i domaćih posmatračkih organizacija nijesu uvažene, niti inkorporirane u izborno zakonodavstvo.
MILICA KOVAČEVIĆ, CDT
Izborna reforma neophodna
Prvi krug predsjedničkih izbora u Crnoj Gori obilježili su slabost i politizovanost institucija koje sprovode izbore, pravni i praktični problemi koji su prouzrokovani izostankom političke volje da se sprovede temeljna izborna reforma, te apsolutna nepripremljenost institucija i društvenih činilaca na odbranu izbornog procesa od dezinformacija i stranih uticaja. Ono što ostaje kao najsnažniji utisak je sporni proces potvrđivanja predsjedničkih kandidatura, u kome su ponovljene zloupotrebe ličnih podataka građana, a Državna izborna komisija je preuzimanjem nadležnosti druge institucije, većinskom voljom njenih članova iz političkih partija, postala direktni učesnik izbornog procesa i u njega na velika vrata uvela uticaj drugih država.
Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. marta ili na www.novinarnica.net
Komentari
-
Izdvojeno3 sedmice
ANKETA: Favoriti i saputnici
-
FOKUS3 sedmice
PRVI PREDSJEDNIČKI IZBORI NAKON PADA DPS-a: Na čijoj je strani neizvjesnost
-
FOKUS4 sedmice
ĐUKANOVIĆ I PREDSJEDNIČKI IZBORI: Nagovoren?
-
OKO NAS2 sedmice
ULCINJSKA PORT MILENA: Od simbola grada do septičke jame i nazad
-
DRUŠTVO4 sedmice
18 GODINA NAKON UBISTVA INSPEKTORA SLAVOLJUBA ŠĆEKIĆA: Suđenje bez kraja
-
INTERVJU3 sedmice
BETI LUČIĆ, GLUMICA: Nikog ne zanima mrtvo kazalište
-
FOKUS1 sedmica
PRVI KRUG PREDSJEDNIČKIH IZBORA: Poraz ili pobjeda Đukanovićevog i Mandićevog partnerstva
-
ALTERVIZIJA4 sedmice
Veliki prelom