Višestruki premijer, povremeni predsjednik i vazdašnji kapo Crne Gore Milo Đukanović ponovo je najavio da će se povući sa mjesta premijera. ,,Ne mislim da je neohodno da ispunim sav premijerski mandat. Dao sam dovoljno politici, više od dvadeset godina”, rekao je Đukanović. Njegov najnoviji premijerski mandat ističe 2013. godine, špekuliše se da bi, ako stvarno riješi, mogao da ode oko partijskog kongresa planiranog za ljeto 2011. Mediji su javili kako Đukanovićevi saradnici objašnjavaju da je šef ,,istrošen i zasićen”, on tvrdi da želi da se posveti i nekim drugim životnim planovima koji nijesu vezani za politiku i izvršnu vlast. Direktor slovenačkog Međunarodnog instituta za balkanske i bliskoistočne studije – IFIMES-a Zajid Bećirović, međutim, kaže da i pored najava, ne vjeruje da će se Đukanović povući jer se gubljenjem imuniteta omogućava da počnu sudski procesi protiv njega u Italiji i u ostalim zemljama EU. On smatra da Đukanović najavama o povlačenju samo sebi podiže cijenu. Veliki odlazak Đukanović je već jednom priredio. Mjesto premijera bio je napustio od novembra 2006. do marta 2008. Sa prijestola u Demokratskoj partiji socijalista nije mrdao.
Davno je, sa drugovima, došao. Dok je u Evropi pucao i padao Berlinski zid, u Srbiji je na vlast dolazio Slobodan Milošević. Po receptu iz Srbije i našim brdima valjala se antibirokratska revolucija. Mitinzima u oktobru 1988. i januaru 1989. srušena je ,,odnarođena” vlast. Kao jedna od ozbiljnih zamjerki ,,starom rukovodstvu” ostalo je upamćeno to što su po crnogorskim selima pojeli previše jagnjadi. ,,Mladi, lijepi i pametni” – Momir Bulatović, Milo Đukanović i Svetozar Marović preuzeli su vlast u Crnoj Gori. Mjerila za pohlepu temeljno su se izmijenila, stupili su milioni, jagnjad su postala presmiješna.
Zaštita ugroženih Srba i Crnogoraca na Kosovu bila je jedna od najvažnijih ideja AB revolucije. ,,Na Kosovu je napadnuta Jugoslavija. Kosovo je bedem srpskog i crnogorskog naroda koji ne može pasti dok je nas i pokoljenja naših potomaka. Nebrojeno puta smo rekli: Kosovo se mora braniti svim sredstvima”, objašnjavao je Đukanović.
Pred kraj 1990. u Crnoj Gori su održani prvi višestranački izbori. Na njima je Demokratska partija socijalista učestvovala pod imenom Savez komunista Crne Gore. Iako je Prvi, osnivački, kongres Demokratske partije socijalista održan dva mjeseca ranije, ime partije promijenjeno je tek na drugom dijelu Kongresa održanom pola godine nakon izbora. Prosto – staro ime bila je sigurnija karta za dobijanje glasova. ,,Kad pobijedi Savez komunista, počinje vrijeme mira, slobode razuma i demokratije, razvoja i socijalne pravde”, obećavao je uoči izbora Milo Đukanović.
Savez komunista Crne Gore na prvim je, dakle, izborima osvojio 83 od ukupno 125 mandata u Skupštini Crne Gore. Koalicija pod nazivom Savez reformskih snaga Jugoslavije za Crnu Goru osvojila je 17, lista Narodne stranke 13, a lista Demokratske koalicije 12 mandata. Savez reformskih snaga Jugoslavije za Crnu Goru činili su: Liberalni savez Crne Gore, Partija socijalista, Socijaldemokratska stranka Crne Gore, Nezavisna organizacija komunista i Stranka nacionalne ravnopravnosti. Demokratsku koaliciju činile su tri partije koje su okupljale Muslimane i Albance – Stranka demokratske akcije za Crnu Goru, Stranka ravnopravnosti i Demokratski savez u Crnoj Gori.
Tokom tog mandata DPS je, potpomognut Narodnom strankom, kao vjerni saveznik Slobodana Miloševića ,,čuvao Jugoslaviju”. Nas je zapalo da oslobađamo Dubrovnik i forsiramo Neretvu. Svaki pokušaj poziva na mir i suprotstavljanja ratnim trubama izazivao je bijes ratnika za mir. Nakon jednog od mirovnih skupova Svetozar Marović je zapisao: ,,Da li iz tih festivala mira treba zaključiti da je pred crnogorskim narodom i crnogorskim građanima danas obaveza da prihvate sve što im se nameće od hrvatskog vrhovništva, njihovih gardi i redarstvenika, da je dužan da mirno prati stradanja srpskog naroda u Hrvatskoj, da se mimo njegove volje ruši njegova država i njemu nameću nove granice, da bi dokazao da je za mir. Da li to znači da na minobacače treba odgovarati kontemplacijom i gandizmom”.
Bombardovali smo Dubrovnik, palili, pljačkali, oslobađali krave po Konavlima. Sad je moderno da se kaže kako je to radila JNA, kao da su tu vojsku činili vanzemaljci, a ne mi i naše komšije, osokoljeni većinom glasova u parlamentu.
Na brzinu sklepani referendum o državnom statusu Crne Gore održan je u proljeće 1992. Odgovaralo se na pitanje – Da li ste za to da Crna Gora kao suverena republika nastavi živjeti u zajedničkoj državi Jugoslaviji potpuno ravnopravno s drugim republikama koje to žele. Znalo se da to niko osim Srbije ne želi, glasalo se po kućama, automobilima, nije bio problem glasati umjesto sestrića ili unuka – rezultat je bi impresivan – 95 odsto izašlih bilo je ZA. Te godine Crna Gora je dobila novi Ustav i još jedne parlamentarne izbore. Demokratska partija socijalista osvojila je 46 od 85 mjesta u Skupštini; lista Narodne stranke 14 mandata; Liberalni savez Crne Gore 13, Srpska radikalna stranka osam i lista Socijaldemokratske partije reformista četiri mandata.
Uoči izbora 1996. vlast se našla pred neočekivanim izazovom. Liberalni savez i Narodna stranka formirali su koaliciju Narodna sloga. Tokom predizborne kampanje Milo Đukanović je govorio o ,,isključivosti i banalnosti” Narodne sloge: ,,Ovom čudnom mješavinom dominiraju dvije političke ličnosti – bivši Crnogorac i bivši Srbin, nepostojeći program i prevareni birači…”. Dužnu pažnju, pred te izbore, vlast je posvetila i preračunavanju – za razliku od ostalih izbora, za ovu priliku je Crna Gora podijeljena na deset izbornih jedinica. To je bio jedan od načina da se prelivanjem glasova oslabi opasni protivnik, drugi je, prema kasnijim svjedočenjima, bila – brutalna krađa.
Tokom 1997. slomio se DPS. Prema Đukanovićevoj verziji , zato što je Bulatović htio da ostane sa Miloševićem, prema Bulatovićevom viđenju jer se više nijesu mogli tolerisati Đukanovićevi duvanski i ostali tranzitni i tranzicioni ,,poslovi”. Reklo bi se da su obojica govorili istinu. U partijskom sukobu i kasnije na predsjedničkim izborima pobijedio je Đukanović. I u jednom i u drugom slučaju – na jedvite jade.
Đukanovićevo otkriće da je Milošević ,,prevaziđen političar”, donijelo mu je podršku Zapada koja manje više traje do dana današnjeg. Mnogi misle – nedopustivo.
Izbori 1998. donijeli su nam parolu Da živimo bolje. Koalicija DPS-a ,SDP-a i Narodne stranke pod tim imenom osvojila je ponovo apsolutnu vlast – od 78 mjesta u skupštini njima su pripala 42. SNP Momira Bulatovića dobio je 29, LSCG pet, a DSCG i DUA po jedan mandat.
Prijevremeni izbori 2001. održani su zato što je Narodna stranka, nezadovoljna DPS-ovim preobraćenjem u partiju koja se zalaže za nezavisnu Crnu Goru, napustila vladu. Koalicija DPS-a i SDP-a dobila je 36 mandata, Zajedno za Jugoslaviju na čelu sa SNP-om 33, Liberalni savez je imao šest, DUA i DSCG ponovo po jedan mandat. To je jedini put da DPS, sa više ili manje satelita, nije osvojio apsolutnu vlast. Vladu je podržao Liberalni savez. Nakon što je Milo Đukanović, u martu 2002. potpisao Beogradski sporazum kojim je projektovano formiranje Državne zajednice Srbija i Crna Gora, a mogućnost održavanja referenduma u Crnoj Gori odgođena za tri godine, LSCG je prestao da podržava vladu, a SDP izašao iz iste. Pokušaj saradnje Liberalnog saveza i koalicije Zajedno za Jugoslaviju vlast je nazvala ,,neprincipijelnom koalicijom”, njihova saradnja u parlamentu službeno se zvala privremena parlamentarna većina”. Pobornici ideje nezavisne Crne Gore masovno su se priklonili Đukanoviću. Pristup – referendum, pa demokratija, nije dao slavne rezultate. Danas se mnogi čude – otkud ovo?
Na izborima u oktobru 2002. godine “Demokratska lista za evropsku Crnu Goru – Milo Đukanović” sa 39 mandata nastavila je da nad nama vlada – apsolutno. Koalicija “Zajedno za promjene – SNP-SNS -NS” imala je 30, liberali četiri, “Albanci zajedno” dva mandata.
DPS-ova apsolutna vlast nastavila se i nakon prvih izbora u nezavisnoj Crnoj Gori u septembru 2006. Od 81 mjesta u parlamentu koalicija DPS-a i SDP-a osvojila je 41, Srpskoj listi pripalo je 12, a koaliciji oko SNP-a 11 mandata, koliko je osvojila i tada nova partija – Pokret za promjene. Koalicija Bošnjačke stranke i liberala Miodraga Živkovića imala je tri, a koalicija DSCG i PDP, kao i DUA i Albanska alternativa po jedan mandat.
U međuvremenu je usvojen Ustav Crne Gore, a podršku tom dokumentu Pokret za promjene uslovio je održavanjem izbora do kraja 2009. Vlast je malo požurila sa ispunjavanjem obećanja, neki su tvrdili kako bi izbori bili održani prije nego se osjete efekti ekonomske krize. Ponovo su apsolutno pobijedili.
Sve izbore u Crnoj Gori karakterisala je zloupotreba državnih dobara u partijske svrhe. Važan faktor DPS-ovih upornih i ubjedljivih pobjeda je broj ljudi koji direktno zavise od novca iz budžeta. DPS je do savršenstva doveo sistem ,,siguran glas”, nema sela u kojem babe ne znaju da im socijalna pomoć zavisi od glasačkog listića. Opozicija posljednjih mjeseci govori kako se na izborima ne bori protiv DPS-a nego protiv organizovanog kriminala. To, međutim, nije dovelo do stvaranja jedinstvene opozicione strategije, naprotiv.
U to nam život prođe.
Protiv rata
Protiv pregnuća crnogorske vlasti u ratu borili su se Liberalni savez Crne Gore, Socijaldemokratska partija, partije koje su okupljale manjinske narode, nekoliko udruženja i nezavisnih ličnosti. Na ljude koji su se suprotstavljali ratu bila je usmjerena čitava državna mašinerija. Protivnici rata javno su i jasno proglašavani izdajnicima, Anti Markoviću, osnivaču Reformskih snaga, patriotske snage nijesu dopustile da ruča na Virpazaru. Na meti vlasti posebno je bio Liberalni savez. ,,Srbija i Crna Gora u svjetskoj javnosti postaju sinonim za agresiju, a naši očevi, sinovi, braća, prijatelji i rođaci svakodnevno ginu ili se trajno osakaćuju u besmislenoj dubrovačkoj ratnoj avanturi… Crna Gora prima na sebe sramotu nedostojnu vjekovne i časne oslobodilačke istorije, nedostojnu svojih slavnih predaka”, poručivali su liberali. Vlast je odgovarala bjesomučnom medijskom hajkom, barikadama po crnogorskim putevima, svim udbaškim sredstvima. ,,Glave svih nas bile su u torbi, svaka džukela je mogla da nas sretne na ulici i ubije i to bi naišlo na sveopšte odobravanje”, svjedočio je kasnije lider liberala Slavko Perović. Devedesetih, prosrpske partije bile su sa vlastima u istom frontu, njihovo je bilo da daju podstrek kad vlast nije bila dovoljno žustra. Rat koji je vodila da nestane Crna Gora je, srećom, izgubila.
Referendum
Svako ko je u Crnoj Gori stariji od dvadeset godina živio je u četiri države, a da iz svog sokaka nije morao mrdnuti. Nakon što je razbijena SFRJ, živjeli smo, ratovali i propadali u Saveznoj Republici Jugoslaviji. Potpisivanjem Beogradskog sporazuma 2002., uz svesrdnu pomoć visokog komesara EU Havijera Solane, nastala je Državna zajednica Srbije i Crne Gore. Ustavnom poveljom te čudesne tvorevine iz 2003. propisano je da države članice pravo da raspišu referendum o državno pravnom statusu stiču kroz tri godine. Iako je prije toga referendum gromoglasno najavljivala, vlast je tvrdila da nam Povelja ,,garantuje” a ne na tri godine suspenduje referendum. Uoči referenduma, ponovo smo dobili pomoć iz Evrope. Propisano je da je potrebna izlaznost od 50 odsto upisanih birača, pobjednička strana morala je osvojiti preko 55 odsto glasova. Imali smo specijalnog izaslanika za crnogorski referendum, slovačkog diplomatu Miroslava Lajčaka, predsjednik Republičke izborne komisije bio je takođe Slovak František Lipka. Referendumsko pitanje je glasilo: „Želite li da Republika Crna Gora bude nezavisna država sa punim međunarodno-pravnim subjektivitetom?”. Na referendumu, 21. maja, 2006, izašlo je preko 86 odsto građana sa pravom glasa. Za nezavisnost Crne Gore glasalo je 55,5 odsto, protiv se izjasnilo 44,5 birača.
Kosara K. BEGOVIĆ
LIDERI PRVIH CRNOGORSKIH PARTIJA DVIJE DECENIJE KASNIJE Ostao samo Bardhi
Na crnogorsku političku scenu u prvom naletu kroz višestranačka vrata stupilo je 1989. i 1999. godine dvadesetak stranaka. Samo je jedan lider parlamentarne stranke preživio dvije burne decenije, pa i danas stoji na kormilu stranke. Riječ je o Mehmetu Bardhiju, predsjedniku Demokratskog saveza u Crnoj Gori, osnovanog 9. septembra 1990. Od prve postave stranačkih čelnika u političkim vodama još je jedino ostao Džavid Šabović, poslanik Socijaldemokratske partije. Prva partija zvala mu se Stranka nacionalne ravnopravnosti. Osnovana je 26. maja 1990. Šabović se nalazio na čelu Republičkog odbora. Naredna godina protekla je u znaku osnivanja više političkih partija raznih orijentacija i ambicija. Prvi se pojavio Liberalni savez 26. januara, na Cetinju. Kada je registrovan imao je 3.700 članova. Predsjednik Skupštine LSCG bio je Velimir-Koko Vujović, a predsjednik Izvršnog odbora Slavko Perović. „Shvatamo da istinski doprinos napretku Jugoslavije možemo dati samo tako što ćemo Crnu Goru učiniti pluralističkom, ekonomski efikasnom, pravnom i demokratskim državom”, navodi se Programskim osnovama. LSGC je zamrznuo rad 2005. godine. Početkom aprila osnovana je Socijaldemokratska stranka. Predsjednik joj je bio dr Vidak Vujačić. Stranka je nestala s političke scene. Narodna stranka, čiji je predsjednik bio dr Novak Kilibarda, osnovana je u maju. „Mladi lavovi” nekoliko godina kasnije smijenili su Kilibardu. Iz te stranke nastao je niz stranaka sa srpskim predznakom. U maju je osnovana i Nezavisna organizacija komunista sa sjedištem u Baru. Predsjednik Predsjedništva NOK-a bio je Mićo Orlandić. Ta se stranka integrisala u SDP. Jugoslovenska narodna stranka osnovana je 2. juna 1990. Predsjednik joj je bio Rade Bojović. Integrisala se u SDP. Istog mjeseca crnogorsku političku scenu obogatila je Socijalistička partija sa predsjednikom dr Ljubišom Stankovićem . Integrisala se u SDP. Mjesec kasnije (24. jula) registrovan je Savez komunista Crne Gore. U zvaničnom dokumentu SK Crne Gore naveden je kao datum osnivanja 4-7. oktobra 1948. godine (Prvi osnivački kongres Komunističke partije Crne Gore). Za predsjednika Predsjedništva izabran je Momir Bulatović, a za sekretara Milo Đukanović. Kasnije je stranka preimenovana u Demokratsku partiju socijalista. DPS se 1997. pocijepao, a Momir Bulatović je smijenjen. „Crna Gora je suverena država i kao takva ne može biti predmet dogovora, nego jedino subjekt razgovora”, poručivao je Žarko Rakčević, predsjednik Partije socijalista Crne Gore, osnovane 27. jula 1990. Nastala je dijelom transformacijom tadašnjeg Socijalističkog saveza radnog naroda. Rakčević će kasnije postati lider Socijaldemokratske partije, a potom iz politike otići u privrednike. U julu je osnovana i Stranka ravnopravnosti – predsjednik Asim Đečević. Napustio politiku. Sljedećeg mjeseca pojavili su se Demokratski socijalistički savez, na čijem je čelu bio dr Novica Vujošević, dotadašnji predsjednik Socijalističkog saveza. Stranka se raspala. Crnogorski federalistički pokret – predsjednik Skupštine Sreten Zeković. Stranka još postoji. Nikad nije bila parlamentarna. U septembru je osnovana u Titogradu Demokratska stranka. Predsjednik Glavnog odbora bio je advokat iz Herceg Novog Žarko Stanovčić. Stranka je nestala sa scene. Tog mjeseca osnovana je i SDA za Crnu Goru. Predsjednik je bio Harun Hadžić, koji je smijenjen 1997. godine. Na prve parlamentarne izbore u Crnoj Gori, održane 1990. godine, učestvovao je i Savez reformskih snaga sastavljen od partija i pojedinaca koje je predvodio tadašnji savezni premijer Ante Marković. Ante Marković je poražen na izborima u svim jugoslovenskim republikama, i ubrzo smijenjen. Ludilo je krenulo. Tokom 1989. i 1990. godine osnovano je i nekoliko političkih udruženja koja nijesu imala ambiciju da izlaze na izbore. Udruženje za unapređivanje demokratskih procesa osnovano je u Nikšiću 1. aprila 1989. Predsjednik je bio književnik Branko Janjušević. Te godine (23. novembra) osnovano je u Titogradu Udruženje za jugoslovensku demokratsku inicijativu (UJDI) – podružnica Titograd. Predsjednik mu je bio dr Novak Jauković. Malo kasnije, 12. decembra, takođe u Titogradu, osnovana je Demokratska alternativa kao pokret koji se opredijelio „za državu građana i federalnih jedinica”. Predsjednik Izvršnog odbora Demokratske alternative bio je dr Miodrag Perović. U maju naredne godine osnovan je Ekološki pokret Crne Gore (sa „oko 10.000 pojedinaca i više organizacija”), čiji je predsjednik bio dr Branko Boljević.
Sudija Privrednog suda Nemanja Popović je sredinom ovog mjeseca donio rješenje kojim se odbija zahtjev radnika Vektra Boke za uvođenjem stečaja u ovo nekada respektabilno hotelsko-turističko preduzeće u Herceg Novom
U utorak je objavljeno rješenje sudije Privrednog suda NemanjePopovića (koje nosi datum 15. 6. 2026) kojim se odbija zahtjev radnika Vektra Boke za uvođenjem stečaja u ovo nekada respektabilno hotelsko-turističko preduzeće u Herceg Novom. Vektra Boku je još 2007. preuzeo kontroverzni biznismen Dragan Brković, kum bivšeg šefa režima Mila Đukanovića. Od pompeznih najava investicija i modernizacije nije bilo ništa, dok je imovina Vektra Boke rastakana i opterećivana raznim kreditima koji su koristile ili izvlačile druge Brkovićeve firme. Krivični postupak koji je Specijalno državno tužilaštvo (SDT) pokrenulo protiv Brkovića, njegovih sinova i Milića Popovića zbog zlopotreba, pranja novca i pribavljanja protivzakonite imovinske koristi tapka u mjestu.
Zahtjev za stečaj je podnijet 22. 12. 2025. godine sa prvopotpisanim Danilom Matijaševićem, izvršnim direktorom Ellena Group (posjeduje trećinu akcija Vektra Boke) kome se pridružilo još 14 radnika s ukupnim potraživanjem od 260.000 eura za neisplaćene zarade iz 2023. i 2024. Ova odluka je objavljena nakon što su poslanici Vasilije Čarapić (PES) i Bogdan Božović (SNP) prošle sedmice podnijeli zahtjev za hitno održavanje kontrolnog saslušanja u Skupštini radi zaštite državnog kapitala i imovine, neispunjavanje investicionih i drugih obaveza i zaštite prava radnika (oko 200, bivših i sadašnjih).
Sagledavajući cjelokupno stanje u Vektra Boki, 260.000 eura neisplaćenih zarada se može svrstati u manje probleme u kompaniji. Račun Vektra Boke je u konstantnoj blokadi još od 2019. godine s potraživanjima koja su narasla na preko 11 miliona eura. Skupština akcionara koja je bila zakazana za 9. 3. 2026. u cilju usaglašavanja akata društva u skladu sa novim Zakonom o privrednim društvima nije održana. Početkom februara ove godine predsjednik odbora direktora Mitar Bulatović je podnio neopozivu ostavku, a sredinom februara i član borda Slobodan Đokić. Time je bord de facto prestao postojati. Izvršnom direktoru Vektra Boke Miliću Popoviću je istekao mandat uključujući i naknadnih 60 dana na koje ima pravo po Statutu biti vršilac dužnosti, navodi se u predstavci od 24. 4. 2026. Ellena Group Privrednom sudu. Novog direktora nema ko ni izabrati, stoga se traži od Privrednog suda da postavi privremenog zastupnika u Vektra Boki. Iako je rok da sud u osam dana odluči o ovom zahtjevu, Privredni sud nije reagovao ni nakon dva mjeseca.
Štaviše, policija je u maju podnijela i prijavu protiv Milića Popovića zbog zloupotrebe položaja u privrednom poslovanju. Sumnjiči se da je „nakon pravosnažnosti rješenja o izvršenju javnog izvršitelja kojim je bilo zabranjeno raspolaganje imovinom izvršnog dužnika Vektra Boka AD, za List nepokretnosti 502 KO Topla (kompleks Hotela Igalo), prekoračio granice svojih ovlašćenja i postupio suprotno odredbama Zakona o izvršenju i obezbjeđenju”, naveli su iz policije.
Privredni sud se na ove katastrofalne okolnosti nije obazirao. U svom rješenju od 15. 6. da odbije uvođenje stečaja, Privredni sud se samo osvrnuo na to da bivši/aktuelni radnici i povjerioci (Danilo Matijašević i još trojica) s potraživanjem od 21.5 hiljada eura nisu stečajni povjerioci pa ne mogu predlagati otvaranje stečaja. Oni su, naime, postali razlučni povjerioci što im daje pravo da se namire iz te imovine prije drugih povjerilaca. Ostali radnici koji su se priključili kao drugi povjerioci za 240.000 ne mogu postati supredlagači već samo posebnim prijedlogom inicirati stečaj. Zakon o stečaju ne poznaje razliku između stečajnih i razlučnih povjerilaca. Član 13 kaže da je valjani razlog za stečaj kada „povjerilac koji u izvršnom postupku… nije mogao namiriti svoje potraživanje bilo kojim sredstvom izvršenja u roku od 45 dana od dana pokretanja izvršnog postupka”.
Sudiji Popoviću je za ovakvo rješenje trebalo skoro sedam mjeseci. Na to rješenje postoji pravo žalbe Apelacionom sudu.
U ranijim slučajevima, za vrijeme Blaža Jovanića i Vesne Medenice, Privredni sud je bez problema uvodio stečaj za najmanje sitnice kada su postojali apetiti moćnih miloističkih lobija. Monitor je već pisao da je u slučaju Nivel Investa iz Budve, koji je posjedovao višemilionsku imovinu blizu obale, uveden stečaj zbog 111.000 eura po osnovu jemstva prema Prvoj banci. Sudija Dragan Vučević je tada odbio dozvoliti Stevanu Đukiću, izvršnom direktoru Nivel Investa, realizaciju dogovorene prodaje pet stanova za 2.5 miliona kako bi riješio jemstvo Prvoj banci i odblokirao račun firme. Kasnije su privredne sudije, stečajni upravnici i osobe bliske njima razgrabili dio stanova Nivel Investa po navodima Đukića u krivičnoj prijavi SDT-u.
U slučaju kompanije UEP Montenegro irskog biznismena Luisa Megvajera Jovanićev sud je uveo stečaj u isto vrijeme kad i Nivel Investu zbog potraživanja od samo 2.000 eura. Megvajer je ranije rekao Monitoru da je nekoliko puta pokušao platiti dug deponiranjem novca na račun Privrednog suda ali je odbijen pod izgovorom da uplata mora ići preko računa UEP-a koji je bio u blokadi. UEPMontenegro je imao 25 odsto akcija Hotela Fjord (procijenjen na 16 miliona eura) i 30 odsto bivše zgrade Jugooceanije Kotor (procijenjene na 11 miliona). Megvajer se javno požalio Đukanoviću da mu je Branimir Gvozdenović tražio asistenciju od dva miliona eura za rješavanje problema.
Blažo Jovanić i njegov kum Sreten Mrvaljević su takođe imali uloge u Vektra Boki u prethodnom stečaju i Planu reorganizacije (2017–2022) koja je propala. Dragan Vučević je bio stečajni sudija u Brkovićevoj Vektri Montenegro u bankrotu i krajem prošle godine je otišao u penziju.
Kao i u slučaju Nivel Investa, manjinski akcionari Vektra Boke optužuju Mrvaljevića za priznavanje fiktivnih faktura od 2.4 miliona u Vektra Montenegru u stečaju (večinski vlasnik Vektra Boke) kao i neosporavanje kredita od 3.25 miliona kod Crnogorske komercijalne banke (CKB) od kojih je u Vektra Boku leglo samo 168.000. Mrvaljević je uhapšen kad i Jovanić i protiv njega se vodi krivični postupak.
Brkovićeve investicije u Vektra Boki su i više nego upitne. Iako je po privatizacionom ugovoru potpisanom 10. 12. 2007. Brkovićeva Vektra Montenegro trebala biti pod kontrolom Savjeta za privatizaciju i njenog Kontrolora u vezi ispunjenja investicionih obaveza u Vektra Boki, to se nije desilo. U odgovoru od 18. 6. 2026. Ellena Groupi, na zahtjev za uvid u investiciona ulaganja u Vektra Boku sa svim fakturama, računima, građevinskim knjigama i dnevnicima itd., Savjet za privatizaciju je odgovorio da „dokumentacija… nije u njegovom posjedu”. Da samo posjeduje Aneks ugovora s Vektra Montenegrom kojim se Brković obavezao uložiti 64, umjesto prvotnih 50 miliona.
Savjet za privatizaciju, u odgovoru u koji je Monitor imao uvid, takođe navodi da nema ni „četiri fakture od po 612.000 eura koje su priznate u Planu reorganizacije (Vektra Boke) od strane stečajnog upravnika Sretena Mrvaljevića”. Savjet je uputio na Privredni sud i Ministarstvo turizma kako bi eventualno tamo dobili traženu dokumentacuju. Matijašević se u razgovoru za Monitor požalio da mu Privredni sud ne dozvoljava pristup. Na isto su se ranije žalili i zastupnici i umješači Nivel Investa i Luis Megvajer. SDT i specijalna tužiteljka Ana Perović Vojinović se do sada nije oglašavala na veliki broj krivičnih prijava i pritužbi vezanih za poslovanje Vektra Boke.
Odbijanje Privrednog suda da uvede stečaj će najviše pogoditi radnike „jer Zakon o stečaju predviđa da su radnici prvi isplatni red” ističe bivši radnik Vojin Miljanić za RTHN. Drugi ocjenjuju da bi otvaranjem stečaja isplivale mutne radnje za vrijeme Plana reorganizacije i planirano isisavanje miliona eura Brkoviću i Jovanićevoj ekipi iz Privrednog suda kojoj se sudi za druge slične stvari.
Matijašević (Ellena Group) zamjera i državi da nije prijavila razlučno potraživanje pošto većinske akcije Vektra Montenegro (sada u stečaju bankrotstva) u Vektra Boki imaju teret u ulaganju koje nikad nije realizovano shodno privatizacionom ugovoru. U razgovoru za Monitor Zaštitnica imovinsko pravnih interesa (ZIPI) Crne Gore Bojana Ćirović odbacuje navode da je država neaktivna i da 64 miliona neulaganja nisu razlučno potraživanje već razlog za raskid ugovora.
Ipak, za sada nije došlo do raskida ugovora zbog složenosti situacije. Savjet za privatizaciju po ugovoru ima pravo na jednostrani raskid ugovora ukoliko dođe do pokretanja stečajnog postupka nad kupcem (što se već desilo) ili nedostavljanja neke od garancija za izvršenje posla ili nedostavljanja mjenice kao sredstvo obezbjeđenja obaveze kupca. U slučaju raskida država bi morala vratiti i 70 odsto kupoprodajne cijene kupcu u slučaju da je izvršio više od 50 odsto ukupnog investicionog programa – što se svako slaže da nije slučaj. Do sada država nije aktivirala Brkoviću nikakve garancije.
Ćirović se slaže da investicija „nije na pravi način kontrolisana” i da je sadašnja nomenklatura naslijedila složene probleme iz perioda ranije vlasti. Postojeći krivični postupci i more novih krivičnih prijava samo usložnjavaju već teško rješiv gambit.
Ponovno otvaranje hotela, nekadašnjeg bisera crnogorske turističke ponude, donosi i nova pravila luksuza i novo brendiranje ponude. Kako se nezvanično saznaje, cijene smještaja u sobama i apartmanima na Svetom Stefanu kreću se od početnih 1.500 eura po noćenju sa doručkom. Najskuplja je i najveća vila 22, nekadašnja kultna vila Svetog Stefana, vila 118, koja raspolaže sopstvenim bazenom i izuzetnim pogledom na more, u kojoj boravak od minimum dvije noći dostiže cijenu do 6.000 eura
Nakon višegodišnjeg zastoja i arbitražnog postupka, postignut je dogovor koji je omogućio povratak ekskluzivnog turističkog kompleksa na svjetsko turističko tržište. Vlada Crne Gore i zakupac Aidwey Investment koga zastupa kompanija Adriatic properties iz Budve, ovim su stavili tačku na jedno od najosjetljvijih pitanja turističke privrede i pozicije najpoznatijeg crnogorskog ostrva u svijetu luksuznih putovanja.
Zatvaranje elitnog ljetovališta sa hotelima Sveti Stefan i Miločer 2021. godine predstavljalo je ne samo poslovni problem za državu i zakupca, već ozbiljni udarac međunarodnom imidžu Crne Gore kao adrese visokog turizma.
Gvozdeni lanci koji su „krasili“ kapiju hotela Sveti Stefan dugih pet ljeta, biće skinuti 1. jula, kada se očekuje svečano otvaranje hotela i prijem prvih gostiju. Iz kompanije Adriatic navode da postoji veliko interesovanje gostiju za odmor u kućama i apartmanima na Svecu, te da u tom pogledu očekuju veoma uspješan povratak.
Hotel Miločer počeo je sa radom 22. maja, kada je u potpunosti popunjen, što i nije bilo teško s obzirom na to da raspolaže sa osam apartmana.
Ponovno otvaranje hotela, nekadašnjeg bisera crnogorske turističke ponude, donosi i nova pravila luksuza i novo brendiranje ponude. Kako se nezvanično saznaje, cijene smještaja u sobama i apartmanima na Svetom Stefanu kreću se od početnih 1.500 eura po noćenju sa doručkom. Najskuplja je i najveća vila 22, nekadašnja kultna vila Svetog Stefana, vila 118, koja raspolaže sopstvenim bazenom i izuzetnim pogledom na more, u kojoj boravak od minimum dvije noći dostiže cijenu do 6.000 eura.
Apartmani u starom hotelu Miločer, nekadašnjem letnjikovcu članova dinastije Karađorđević, prodaju se po cijeni većoj od 1.500 eura za noć, zavisno od posebnih uslova i želja gostiju.
Stigla su i dva nova gastronomska brenda na Sveti Stefan. Restoran japanske kuhinje modernijeg, savremenog koncepta iz lanca restorana Zuma. Otvoren je novi grčki restoran Nammos, koji donosi tradicionalnu mediteransku kuhinju.
Za korišćenje plažnog mobilijara na hotelskim plažama u Miločeru i na Svetom Stefanu istaknute su nove cijene. Iznajmljivanje kompleta od dvije ležaljke sa suncobranom staje 240 eura na dan. Uz ovaj iznos gost dobija osvežavajuća posluženja, vodu, sokove, voće…
Poznata mala Kraljičina plaža zadržala je isti status koji joj je zakupac odredio na samom startu ugovora o zakupu, 2007. godine. Ova pješčana uvala, jedno od najljepših prirodnih kupališta Crnogorskog primorja, i ove godine je nepristupačni, zabranjeni dio turističkog kompleksa, rezervisan isključivo za goste hotela, na kome je svima, pa i starosjediocima okolnih naselja, pristup ograničen.
Javna staza pored plaže ponovo je zatvorena gvozdenima kapijama sa obje strane, koje je nedavno postavio zakupac i time vratio problem tamo gdje je prije pet godina nastao.
Podsjećamo da su uoči turističke sezone 2021. mještani Pržna i Svetog Stefana porušili metalne kapije kojima je bio onemogućen prolazak pored plaže. Rušenje kapija izazvalo je revolt zakupca i kompanije Aman, koji su obustavili rad hotela i pokrenuli arbitražni postupak pred sudom u Londonu protiv države Crne Gore, sa obrazloženjem da ne mogu garantovati privatnost, ekskluzivnost i mir svojim gostima.
Ishod je poznat, nakon pet godina postignut je obostrani dogovor o odustajanju od arbitraže, potpisan sporazum kojim su se saglasile obje strane. Po tom sporazumu, koji je djelimično predstavljen u javnosti, kapija na Kraljičinoj plaži više nema. Prolaz je obezbijeđen svima. Navedeno je i da će Kraljičina plaža biti u režimu korišćenja za sve one koji žele da plate postavljeni mobilijar. Ispostavilo se da je neko obmanuo građane. Vlada ili Adriatic properties.
Vraćanje kapija na Kraljičinu plažu izazvalo je ogorčenje mještana. Članovi Savjeta Mjesne zajednice (MZ) Sveti Stefan podnijeli su krivičnu prijavu Osnovnom državnom tužilaštvu u Kotoru protiv Adriatic properties d. o. o. iz Budve i drugih državnih i opštinskih organa i subjekata, zbog osnovane sumnje da su počinili krivična djela povreda slobode kretanja i nastanjivanja i neizvršavanje sudske odluke. Jer je zakupac suprotno važećoj pravosnažnoj presudi, ponovo postavio ograde koje onemogućavaju prolaz šetalištem od Svetog Stefana do Miločerskog parka, pored Kraljičine plaže, od 8 do 20 časova.
Podnijeli su i zahtjev Komunalnoj inspekciji Opštine Budva sa zahtjevom za uklanjanje nelegalno postavljenog objekta na javnom šetalištu uz Kraljičinu plažu.
Niko se iz Vlade ne oglašava ovim povodom, da upozori i opomene zakupca da poštuje taze potpisan sporazum. Ili u papirima o poravnanju nikakvog dogovora oko Kraljičine plaže nije ni bilo.
Upornost zakupca da gvozdenim kapijama brani prilaz Kraljičinoj plaži ima svoje dublje razloge. Tokom petogodišnje pauze u radu hotela Sveti Stefan dogodile su se pomjene i u kompaniji Aman koja obavlja posao hotelskog operatera i pod čijim znakom Aman Sveti Stefan luksuzuni hotel otvara novu turističku sezonu.
Vlasnik Amana, ruski milijarder Vladislav Doronjin, razvio je u okviru iste kompanije novi brend JANU.
„Janu na sanskritu – duša, predstavlja vizionarski hotelski i rezidencijalni brend koji živi u ritmu svoje destinacije. Kao dio porodice Aman, Janu daje energiju i inspiriše trnasformisanim prostorima, inovativnim restoranima i velness sadržajima. Spajajući 35-godišnje nasljeđe Aman grupe sa stručnošću osnivača i izvršnog direktora Vlada Doronjina u razvoju ultra luksuznih nekretnina, kompanija Janu uspješno rezidizajnira putovanja..“, stoji na zvaničnom sajtu Doronjina.
Amanova marka Janu u svijetu u gotovo svim novim projektima pored hotela gradi rezidencijalne objekte visoke kategorije za prodaju na tržištu nekretnina. Tako je i u Miločeru, gdje je poslovni fokus Doronjina prešao sa klasičnog Aman resorta na razvoj Janu rezidencija uz novi hotel u miločerskom parku, pod imenom Janu Montenegro, iako Aman nije formalno napustio Sveti Stefan.
Projekat Janu Montenegro predstavlja centralni dio budućeg razvoja Miločera. Država je priznala pravo investitora da nastavi započetu gradnju na osnovu ranije izdatih dozvola. Na sajtu kompanije Janu, budući apartmani i rezidencijalni objekti prodaju se uz napomenu da će kupci luksuznih nekretnina imati pirvilegovan pristup Kraljičinoj plaži.
„Smješten na osamljenoj litici, obuhvatajući hotel i rezidencije brenda Janu, Janu Montenegro se nalazi u priobalnom pejzažu sa privilegovanim pristupom Kraljičinoj plaži, jednoj od najljepših plaža duž jadranske obale…, među borovima, maslinama i kedrima sa pogledom na zaliv,“ navodi se na zvaničnom sajtu kompanije Janu, u opisu projekta u miločerskom parku koji na tržište stiže – „uskoro“.
Ekskluzivnost prostora direktno povećava vrijednost budućih stanova i apartmana. U međunarodnoj praksi luksuznih resorta privatna plaža, kontrolisan pristup i ograničeno korišćenje prostora, predstavljaju ključne argumente za prodaju skupih rezidencija. Ponovno ograđivanje Kraljičine plaže radi se sa ciljem očuvanja privatnosti kupaca budućeg Janu kompleksa.
Upravo na Kraljičinoj plaži u Miločeru sudarili su se javni interes i logika luksuznog nekretninskog biznisa milijardera Vladimira Doronjina i zakupca Adriatic propertiesa za koje interesi zajednice nemaju nikakvog značaja.
Skupština akcionara EPCG usvojila je novi Statut kompanije. Time je, kažu, ispunjena obaveza usklađivanja akata, organizacije i poslovanja EPCG sa odredbama Zakona o privrednim društvima. No, i površna analiza pokazuje da se desilo tek partijsko usklađivanje
Skupština Crne Gore usvojila je u utorak Zakon o upravljanju privrednim društvima u vlasništvu države. Tim propisom se, saopšteno je iz Ministarstva finansija, uvodi novi sistem upravljanja državnim kapitalom zasnovan na profesionalnosti, transparentnosti i odgovornosti.
„Jedna od najvažnijih novina odnosi se na profesionalizaciju upravljačkih struktura u državnim preduzećima. Uvode se jasni i strogi kriterijumi za izbor kandidata, nezavisna komisija koja vrši selekciju, kao i obaveza da članovi organa upravljanja posjeduju odgovarajuće znanje, iskustvo i kompetencije. Članovi organa upravljanja će biti birani po sprovedenom javnom konkursu“, naveli su iz resora ministra Novice Vukovića. „Prostor za diskreciono odlučivanje i politički uticaj biće značajno sužen, dok će rezultati i učinak biti ključni pokazatelji uspješnosti”.
Usvajanje ovako bitnog propisa, nakon što je Vladin prijedlog na čekanju u parlamentu proveo skoro četiri mjeseca, prošao je bez pripadajuće pažnje javnosti. Izostale su čak i očekivane samohvale zvaničnika.
Dio te tišine mogao bi se pravdati očekivanjima da usvojeni Zakon, takav kakav je, neće dovesti do najavljene profesionalizacije i depolitizacije menadžmenta državnih kompanija. Pošto je za tako nešto potrebna veća sila od zakonskog akta sa nepunih 70 članova (25 stranica).
„Zakon još uvijek daje ogromne diskrecione mogućnosti da ukoliko političke partije budu željele da njihovi prvaci budu u organima upravljanja privrednih društava u vlasništvo države, oni to i budu“, ocijenio je Marko Sošić iz Instituta alternativa.
Vladajuća politička elita, poput njihovih prethodnika, nema stvarnu namjeru da se odrekne privilegije raspolaganja i upravljanja (preostalom) državnom imovinom. Sa naglaskom na njeno korišćenje u cilju jačanja političko-finansijske infrastrukture. Partijske i lične. Zato je ovaj Zakon usvojen pod moranje, da bi se ispunila očekivanja Brisela. Istovremeno, iznalaze se modeli za što je moguće duže održavanje postojećeg stanja u kome je partijska knjižica važnija od profesionalnih referenci.
Za potvrdu te teze, nećemo se pozvati na primjer, recimo, Luke Bar. Bilo bi suviše lako. Koliko proše nedjelje, zaposleni tog državnog preduzeća uputili su Vladi Milojka Spajića zahtjev da se „javno, pisano i nedvosmisleno” izjasni o budućnosti preduzeća na kome je, nekada, projektovana ekonomska budućnost Crne Gore. Od 490 zaposlenih, 451 potpisao je zahtjev kojim se traži odgovor na pitanje: da li se Luka Bar razvija kao državna strateška kompanija ili se, kroz nejasne aranžmane i odluke donesene bez učešća zaposlenih, priprema teren za njeno prepuštanje tuđim interesima? Zvaničan odgovor se čeka.
Po sličnom principu, bilo bi neozbiljno primjenu decembarskog Zakona o privrednim društvima i ovonedjeljnog Zakon o upravljanju privrednim društvima u vlasništvu države provjeravati na primjeru Plantaža AD. U toj državnoj kompaniji, duže od godinu dana, od javnosti kriju čak i podatke o školskoj spremi i radnom iskustvu izvršnog direktora Igora Čađenovića.
Da pođemo od glave državnog preduzetništva. Elektroprivreda Crne Gore je „najveća, najvrjednija, najvažnija, najbolja…”, kompanija u državnom vlasništvu. Kad u njoj zažive pomenuti zakoni, pola priče biće ispričano. Samo treba imati strpljenja da se to i desi.
Skupština akcionara EPCG usvojila je u ponedjeljak novi Statut kompanije. Time je, kažu, ispunjena obaveza usklađivanja akata, organizacije i poslovanja EPCG sa odredbama Zakona o privrednim društvima. „Donošenjem ovog akta, EPCG blagovremeno sprovodi proces usklađivanja sa novim zakonskim okvirom, imajući u vidu da rok za usklađivanje, propisan Zakonom o privrednim društvima, ističe upravo danas“, navodi se u saopštenju nakon Skupštine akcionara.
Zgodno se namjestilo, pa je rok za usklađivanje pravnih akata sa Zakonom o privrednim društvima isticao dan prije nego što je Zakon o upravljanju u državnim preduzećima usvojen u Skupštini. Da je, primjera radi, predsjednik parlamenta Andrija Mandić taj propis stavio na dnevni red prije 10-20 dana, Odbor direktora EPCG, predvođen Milutinom Đukanovićem, bi morao kompanijski Statut prilagoditi i odredbama tog Zakona. Makar onima čija primjena nije prolongirana da početka naredne godine.
Ne bi to bio baš jednostavan posao.
Površna analiza pokazuje kako usvojeni Statut EPCG, suprotno tvrdnjama, nije usklađen sa važećim Zakonom o privrednim društvima. Uzmimo za primjer: Statut EPCG ne prepoznaje rodnu zastupljenost u organima upravljanja; politika naknada (naglasak je na novcu koji se, stalno ili periodično, dijeli menadžmentu mimo redovne plate) je definisana mnogo paušalnije nego što to propisuje krovni Zakon; nema dijela koji se odnosi na periodičnu procjenu rada Odbora direktora i komisija koje on imenuje (nema godišnje evaluacije rada Odbora, predsjednika odbora …), Odbor direktora namjerava zadržati nadležnosti koje novi Zakon prebacuje na komisiju za imenovanja…
Manjinski akcionari analizirali su još detaljnije. Tako je Nataša Backović ukazala na problematičan sadržaj člana 93 novog Statuta koji propisuje da članovi organa preduzeća „ne odgovaraju za štetu koja nastane kao rezultat sprovođenja odluka Skupštine akcionarskog društva“, odnosno, da ,, pravo akcionarskog društva da zahtijeva naknadu štete u skladu sa ovim članom zastarijeva u roku od 5 godina od dana nastanka štete“.
EPCG i njen menadžment nijesu zakonodavni organ da odlučuju o rokovima zastare, obrazložila je.
Dejan Mijović ukazuje na kumulativne efekte izmjena kompanijskog Statuta, ukazujući na tri grupe odredbi koje „djeluju sinergijski, odnosno u istom pravcu” – član 93 potencijalno ograničava odgovornost organa upravljanja za štetu; članovi 121 i 122 omogućavaju da se finansijske posljedice eventualno štetnih odluka apsorbuju u ukupnim, agregiranim rezultatima Društva; članovi 133 i 134 značajno proširuju mogućnost ograničavanja pristupa informacijama koje su ključne za detektovanje loših odluka i utvrđivanje te iste odgovornosti.
Mijović te primjedbe stavlja u kontekst rekonstrukcije TE Pljevlja koju je već problematizovao pred nadležnim organima. „Posmatrane zajedno, ove odredbe stvaraju osnovanu sumnju da njihov praktični, sistemski efekat može biti otežavanje ili opstrukcija budućih postupaka za utvrđivanje odgovornosti i naknadu štete”.
Kada bi u kontekst stavili i Zakon o upravljanju u državnim preduzećima, slika bi bila zanimljivija. A ideja autora prepoznatljivija.
Novi Statut EPCG definiše Revizorski odbor kao posebno tijelo koje nadzire finansijsko izvještavanje, interne kontrole, upravljanje rizicima i rad interne revizije. U opisu tog tijela i njegovih nadležnosti naglašena je nezavisnost.
Međutim, članove Revizorskog odbora bira Odbor direktora. On utvrđuje visinu naknade koju primaju članovi i ocjenjuje njihov rad. Ovonedjeljni zakon predviđa mnogo jači sistem komisija i procedura imenovanja kroz konkursni postupak i komisije za imenovanja.
Da ne otvaramo priču u depolitizaciji menadžmenta. Koja će na dnevni red doći u najboljem slučaju, tek poslije sljedećih parlamentarnih izbora.
Do tada, ostajemo nemoćni pred informacijama poput one iz izvještaja revizora za prošlu godinu, gdje se navodi da je prosječna cijena uvoznog MWh bila 106 eura, dok je EPCG tu struju građanima prodavala po cijeni od 55 eura. Ko je donio odluku da EPCG, odnosno država i građani kao njeni vlasnici, po svakom uvoznom megavatu izgube oko 49 eura? I kako se to uklapa sa vladinom pričom o „profesionalnosti, transparentnosti i odgovornosti” u državnim preduzećima? Odgovori su negdje „po dubini” kadrovske politike vladajućih.
INTERVJU2 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
HORIZONTI4 sedmice