Povežite se sa nama

MONITORING

Od sumraka do sumraka

Objavljeno prije

na

 

Višestruki premijer, povremeni predsjednik i vazdašnji kapo Crne Gore Milo Đukanović ponovo je najavio da će se povući sa mjesta premijera. ,,Ne mislim da je neohodno da ispunim sav premijerski mandat. Dao sam dovoljno politici, više od dvadeset godina”, rekao je Đukanović. Njegov najnoviji premijerski mandat ističe 2013. godine, špekuliše se da bi, ako stvarno riješi, mogao da ode oko partijskog kongresa planiranog za ljeto 2011. Mediji su javili kako Đukanovićevi saradnici objašnjavaju da je šef ,,istrošen i zasićen”, on tvrdi da želi da se posveti i nekim drugim životnim planovima koji nijesu vezani za politiku i izvršnu vlast. Direktor slovenačkog Međunarodnog instituta za balkanske i bliskoistočne studije – IFIMES-a Zajid Bećirović, međutim, kaže da i pored najava, ne vjeruje da će se Đukanović povući jer se gubljenjem imuniteta omogućava da počnu sudski procesi protiv njega u Italiji i u ostalim zemljama EU. On smatra da Đukanović najavama o povlačenju samo sebi podiže cijenu. Veliki odlazak Đukanović je već jednom priredio. Mjesto premijera bio je napustio od novembra 2006. do marta 2008. Sa prijestola u Demokratskoj partiji socijalista nije mrdao.

 

Davno je, sa drugovima, došao. Dok je u Evropi pucao i padao Berlinski zid, u Srbiji je na vlast dolazio Slobodan Milošević. Po receptu iz Srbije i našim brdima valjala se antibirokratska revolucija. Mitinzima u oktobru 1988. i januaru 1989. srušena je ,,odnarođena” vlast. Kao jedna od ozbiljnih zamjerki ,,starom rukovodstvu” ostalo je upamćeno to što su po crnogorskim selima pojeli previše jagnjadi. ,,Mladi, lijepi i pametni” – Momir Bulatović, Milo Đukanović i Svetozar Marović preuzeli su vlast u Crnoj Gori. Mjerila za pohlepu temeljno su se izmijenila, stupili su milioni, jagnjad su postala presmiješna.

Zaštita ugroženih Srba i Crnogoraca na Kosovu bila je jedna od najvažnijih ideja AB revolucije. ,,Na Kosovu je napadnuta Jugoslavija. Kosovo je bedem srpskog i crnogorskog naroda koji ne može pasti dok je nas i pokoljenja naših potomaka. Nebrojeno puta smo rekli: Kosovo se mora braniti svim sredstvima”, objašnjavao je Đukanović.

Pred kraj 1990. u Crnoj Gori su održani prvi višestranački izbori. Na njima je Demokratska partija socijalista učestvovala pod imenom Savez komunista Crne Gore. Iako je Prvi, osnivački, kongres Demokratske partije socijalista održan dva mjeseca ranije, ime partije promijenjeno je tek na drugom dijelu Kongresa održanom pola godine nakon izbora. Prosto – staro ime bila je sigurnija karta za dobijanje glasova. ,,Kad pobijedi Savez komunista, počinje vrijeme mira, slobode razuma i demokratije, razvoja i socijalne pravde”, obećavao je uoči izbora Milo Đukanović.

Savez komunista Crne Gore na prvim je, dakle, izborima osvojio 83 od ukupno 125 mandata u Skupštini Crne Gore. Koalicija pod nazivom Savez reformskih snaga Jugoslavije za Crnu Goru osvojila je 17, lista Narodne stranke 13, a lista Demokratske koalicije 12 mandata. Savez reformskih snaga Jugoslavije za Crnu Goru činili su: Liberalni savez Crne Gore, Partija socijalista, Socijaldemokratska stranka Crne Gore, Nezavisna organizacija komunista i Stranka nacionalne ravnopravnosti. Demokratsku koaliciju činile su tri partije koje su okupljale Muslimane i Albance – Stranka demokratske akcije za Crnu Goru, Stranka ravnopravnosti i Demokratski savez u Crnoj Gori.

Tokom tog mandata DPS je, potpomognut Narodnom strankom, kao vjerni saveznik Slobodana Miloševića ,,čuvao Jugoslaviju”. Nas je zapalo da oslobađamo Dubrovnik i forsiramo Neretvu. Svaki pokušaj poziva na mir i suprotstavljanja ratnim trubama izazivao je bijes ratnika za mir. Nakon jednog od mirovnih skupova Svetozar Marović je zapisao: ,,Da li iz tih festivala mira treba zaključiti da je pred crnogorskim narodom i crnogorskim građanima danas obaveza da prihvate sve što im se nameće od hrvatskog vrhovništva, njihovih gardi i redarstvenika, da je dužan da mirno prati stradanja srpskog naroda u Hrvatskoj, da se mimo njegove volje ruši njegova država i njemu nameću nove granice, da bi dokazao da je za mir. Da li to znači da na minobacače treba odgovarati kontemplacijom i gandizmom”.

Bombardovali smo Dubrovnik, palili, pljačkali, oslobađali krave po Konavlima. Sad je moderno da se kaže kako je to radila JNA, kao da su tu vojsku činili vanzemaljci, a ne mi i naše komšije, osokoljeni većinom glasova u parlamentu.

Na brzinu sklepani referendum o državnom statusu Crne Gore održan je u proljeće 1992. Odgovaralo se na pitanje – Da li ste za to da Crna Gora kao suverena republika nastavi živjeti u zajedničkoj državi Jugoslaviji potpuno ravnopravno s drugim republikama koje to žele. Znalo se da to niko osim Srbije ne želi, glasalo se po kućama, automobilima, nije bio problem glasati umjesto sestrića ili unuka – rezultat je bi impresivan – 95 odsto izašlih bilo je ZA. Te godine Crna Gora je dobila novi Ustav i još jedne parlamentarne izbore. Demokratska partija socijalista osvojila je 46 od 85 mjesta u Skupštini; lista Narodne stranke 14 mandata; Liberalni savez Crne Gore 13, Srpska radikalna stranka osam i lista Socijaldemokratske partije reformista četiri mandata.

Uoči izbora 1996. vlast se našla pred neočekivanim izazovom. Liberalni savez i Narodna stranka formirali su koaliciju Narodna sloga. Tokom predizborne kampanje Milo Đukanović je govorio o ,,isključivosti i banalnosti” Narodne sloge: ,,Ovom čudnom mješavinom dominiraju dvije političke ličnosti – bivši Crnogorac i bivši Srbin, nepostojeći program i prevareni birači…”. Dužnu pažnju, pred te izbore, vlast je posvetila i preračunavanju – za razliku od ostalih izbora, za ovu priliku je Crna Gora podijeljena na deset izbornih jedinica. To je bio jedan od načina da se prelivanjem glasova oslabi opasni protivnik, drugi je, prema kasnijim svjedočenjima, bila – brutalna krađa.

Tokom 1997. slomio se DPS. Prema Đukanovićevoj verziji , zato što je Bulatović htio da ostane sa Miloševićem, prema Bulatovićevom viđenju jer se više nijesu mogli tolerisati Đukanovićevi duvanski i ostali tranzitni i tranzicioni ,,poslovi”. Reklo bi se da su obojica govorili istinu. U partijskom sukobu i kasnije na predsjedničkim izborima pobijedio je Đukanović. I u jednom i u drugom slučaju – na jedvite jade.

Đukanovićevo otkriće da je Milošević ,,prevaziđen političar”, donijelo mu je podršku Zapada koja manje više traje do dana današnjeg. Mnogi misle – nedopustivo.

Izbori 1998. donijeli su nam parolu Da živimo bolje. Koalicija
DPS-a ,SDP-a i Narodne stranke pod tim imenom osvojila je ponovo apsolutnu vlast – od 78 mjesta u skupštini njima su pripala 42. SNP Momira Bulatovića dobio je 29, LSCG pet, a DSCG i DUA po jedan mandat.

Prijevremeni izbori 2001. održani su zato što je Narodna stranka, nezadovoljna DPS-ovim preobraćenjem u partiju koja se zalaže za nezavisnu Crnu Goru, napustila vladu. Koalicija DPS-a i SDP-a dobila je 36 mandata, Zajedno za Jugoslaviju na čelu sa SNP-om 33, Liberalni savez je imao šest, DUA i DSCG ponovo po jedan mandat. To je jedini put da DPS, sa više ili manje satelita, nije osvojio apsolutnu vlast. Vladu je podržao Liberalni savez. Nakon što je Milo Đukanović, u martu 2002. potpisao Beogradski sporazum kojim je projektovano formiranje Državne zajednice Srbija i Crna Gora, a mogućnost održavanja referenduma u Crnoj Gori odgođena za tri godine, LSCG je prestao da podržava vladu, a SDP izašao iz iste. Pokušaj saradnje Liberalnog saveza i koalicije Zajedno za Jugoslaviju vlast je nazvala ,,neprincipijelnom koalicijom”, njihova saradnja u parlamentu službeno se zvala privremena parlamentarna većina”. Pobornici ideje nezavisne Crne Gore masovno su se priklonili Đukanoviću. Pristup – referendum, pa demokratija, nije dao slavne rezultate. Danas se mnogi čude – otkud ovo?

Na izborima u oktobru 2002. godine “Demokratska lista za evropsku Crnu Goru – Milo Đukanović” sa 39 mandata nastavila je da nad nama vlada – apsolutno. Koalicija “Zajedno za promjene – SNP-SNS -NS” imala je 30, liberali četiri, “Albanci zajedno” dva mandata.

DPS-ova apsolutna vlast nastavila se i nakon prvih izbora u nezavisnoj Crnoj Gori u septembru 2006. Od 81 mjesta u parlamentu koalicija DPS-a i SDP-a osvojila je 41, Srpskoj listi pripalo je 12, a koaliciji oko SNP-a 11 mandata, koliko je osvojila i tada nova partija – Pokret za promjene. Koalicija Bošnjačke stranke i liberala Miodraga Živkovića imala je tri, a koalicija DSCG i PDP, kao i DUA i Albanska alternativa po jedan mandat.

U međuvremenu je usvojen Ustav Crne Gore, a podršku tom dokumentu Pokret za promjene uslovio je održavanjem izbora do kraja 2009. Vlast je malo požurila sa ispunjavanjem obećanja, neki su tvrdili kako bi izbori bili održani prije nego se osjete efekti ekonomske krize. Ponovo su apsolutno pobijedili.

Sve izbore u Crnoj Gori karakterisala je zloupotreba državnih dobara u partijske svrhe. Važan faktor DPS-ovih upornih i ubjedljivih pobjeda je broj ljudi koji direktno zavise od novca iz budžeta. DPS je do savršenstva doveo sistem ,,siguran glas”, nema sela u kojem babe ne znaju da im socijalna pomoć zavisi od glasačkog listića. Opozicija posljednjih mjeseci govori kako se na izborima ne bori protiv DPS-a nego protiv organizovanog kriminala. To, međutim, nije dovelo do stvaranja jedinstvene opozicione strategije, naprotiv.

U to nam život prođe.

 

Protiv rata

Protiv pregnuća crnogorske vlasti u ratu borili su se Liberalni savez Crne Gore, Socijaldemokratska partija, partije koje su okupljale manjinske narode, nekoliko udruženja i nezavisnih ličnosti.  Na ljude koji su se suprotstavljali ratu bila je usmjerena čitava državna mašinerija. Protivnici rata javno su i jasno proglašavani izdajnicima, Anti Markoviću, osnivaču Reformskih snaga, patriotske snage nijesu dopustile da ruča na Virpazaru. Na meti vlasti posebno je bio Liberalni savez. ,,Srbija i Crna Gora u svjetskoj javnosti postaju sinonim za agresiju, a naši očevi, sinovi, braća, prijatelji i rođaci svakodnevno ginu ili se trajno osakaćuju u besmislenoj dubrovačkoj ratnoj avanturi… Crna Gora prima na sebe sramotu nedostojnu vjekovne i časne oslobodilačke istorije, nedostojnu svojih slavnih predaka”, poručivali su liberali. Vlast je odgovarala bjesomučnom medijskom hajkom, barikadama po crnogorskim putevima, svim udbaškim sredstvima. ,,Glave svih nas bile su u torbi, svaka džukela je mogla da nas sretne na ulici i ubije i to bi naišlo na sveopšte odobravanje”, svjedočio je kasnije lider liberala Slavko Perović. Devedesetih, prosrpske partije bile su sa vlastima u istom frontu, njihovo je bilo da daju podstrek kad vlast nije bila dovoljno žustra. Rat koji je vodila da nestane Crna Gora je, srećom, izgubila.

 

Referendum

 

Svako ko je u Crnoj Gori stariji od dvadeset godina živio je u četiri države, a da iz svog sokaka nije morao mrdnuti. Nakon što je razbijena SFRJ, živjeli smo, ratovali i propadali u Saveznoj Republici Jugoslaviji. Potpisivanjem Beogradskog sporazuma 2002., uz svesrdnu pomoć visokog komesara EU Havijera Solane, nastala je Državna zajednica Srbije i Crne Gore. Ustavnom poveljom te čudesne tvorevine iz 2003. propisano je da države članice pravo da raspišu referendum o državno pravnom statusu stiču kroz tri godine. Iako je prije toga referendum gromoglasno najavljivala, vlast je tvrdila da nam Povelja ,,garantuje” a ne na tri godine suspenduje referendum. Uoči referenduma, ponovo smo dobili pomoć iz Evrope. Propisano je da je potrebna izlaznost od 50 odsto upisanih birača, pobjednička strana morala je osvojiti preko 55 odsto glasova. Imali smo specijalnog izaslanika za crnogorski referendum, slovačkog diplomatu Miroslava Lajčaka, predsjednik Republičke izborne komisije bio je takođe Slovak František Lipka. Referendumsko pitanje je glasilo: „Želite li da Republika Crna Gora bude nezavisna država sa punim međunarodno-pravnim subjektivitetom?”. Na referendumu, 21. maja, 2006, izašlo je preko 86 odsto građana sa pravom glasa. Za nezavisnost Crne Gore glasalo je 55,5 odsto, protiv se izjasnilo 44,5 birača.

 

Kosara K. BEGOVIĆ

 

LIDERI PRVIH CRNOGORSKIH PARTIJA DVIJE DECENIJE KASNIJE
Ostao samo Bardhi

 

Na crnogorsku političku scenu u prvom naletu kroz višestranačka vrata stupilo je 1989. i 1999. godine dvadesetak stranaka. Samo je jedan lider parlamentarne stranke preživio dvije burne decenije, pa i danas stoji na kormilu stranke. Riječ je o Mehmetu Bardhiju, predsjedniku Demokratskog saveza u Crnoj Gori, osnovanog 9. septembra 1990. Od prve postave stranačkih čelnika u političkim vodama još je jedino ostao Džavid Šabović, poslanik Socijaldemokratske partije. Prva partija zvala mu se Stranka nacionalne ravnopravnosti. Osnovana je 26. maja 1990. Šabović se nalazio na čelu Republičkog odbora. Naredna godina protekla je u znaku osnivanja više političkih partija raznih orijentacija i ambicija. Prvi se pojavio Liberalni savez 26. januara, na Cetinju. Kada je registrovan imao je 3.700 članova. Predsjednik Skupštine LSCG bio je Velimir-Koko Vujović, a predsjednik Izvršnog odbora Slavko Perović. „Shvatamo da istinski doprinos napretku Jugoslavije možemo dati samo tako što ćemo Crnu Goru učiniti pluralističkom, ekonomski efikasnom, pravnom i demokratskim državom”, navodi se Programskim osnovama. LSGC je zamrznuo rad 2005. godine. Početkom aprila osnovana je Socijaldemokratska stranka. Predsjednik joj je bio dr Vidak Vujačić. Stranka je nestala s političke scene. Narodna stranka, čiji je predsjednik bio dr Novak Kilibarda, osnovana je u maju. „Mladi lavovi” nekoliko godina kasnije smijenili su Kilibardu. Iz te stranke nastao je niz stranaka sa srpskim predznakom. U maju je osnovana i Nezavisna organizacija komunista sa sjedištem u Baru. Predsjednik Predsjedništva NOK-a bio je Mićo Orlandić. Ta se stranka integrisala u SDP. Jugoslovenska narodna stranka osnovana je 2. juna 1990. Predsjednik joj je bio Rade Bojović. Integrisala se u SDP. Istog mjeseca crnogorsku političku scenu obogatila je Socijalistička partija sa predsjednikom dr Ljubišom Stankovićem . Integrisala se u SDP. Mjesec kasnije (24. jula) registrovan je Savez komunista Crne Gore. U zvaničnom dokumentu SK Crne Gore naveden je kao datum osnivanja 4-7. oktobra 1948. godine (Prvi osnivački kongres Komunističke partije Crne Gore). Za predsjednika Predsjedništva izabran je Momir Bulatović, a za sekretara Milo Đukanović. Kasnije je stranka preimenovana u Demokratsku partiju socijalista. DPS se 1997. pocijepao, a Momir Bulatović je smijenjen. „Crna Gora je suverena država i kao takva ne može biti predmet dogovora, nego jedino subjekt razgovora”, poručivao je Žarko Rakčević, predsjednik Partije socijalista Crne Gore, osnovane 27. jula 1990. Nastala je dijelom transformacijom tadašnjeg Socijalističkog saveza radnog naroda. Rakčević će kasnije postati lider Socijaldemokratske partije, a potom iz politike otići u privrednike. U julu je osnovana i Stranka ravnopravnosti – predsjednik Asim Đečević. Napustio politiku. Sljedećeg mjeseca pojavili su se Demokratski socijalistički savez, na čijem je čelu bio dr Novica Vujošević, dotadašnji predsjednik Socijalističkog saveza. Stranka se raspala. Crnogorski federalistički pokret – predsjednik Skupštine Sreten Zeković. Stranka još postoji. Nikad nije bila parlamentarna. U septembru je osnovana u Titogradu Demokratska stranka. Predsjednik Glavnog odbora bio je advokat iz Herceg Novog Žarko Stanovčić. Stranka je nestala sa scene. Tog mjeseca osnovana je i SDA za Crnu Goru. Predsjednik je bio Harun Hadžić, koji je smijenjen 1997. godine. Na prve parlamentarne izbore u Crnoj Gori, održane 1990. godine, učestvovao je i Savez reformskih snaga sastavljen od partija i pojedinaca koje je predvodio tadašnji savezni premijer Ante Marković. Ante Marković je poražen na izborima u svim jugoslovenskim republikama, i ubrzo smijenjen. Ludilo je krenulo. Tokom 1989. i 1990. godine osnovano je i nekoliko političkih udruženja koja nijesu imala ambiciju da izlaze na izbore. Udruženje za unapređivanje demokratskih procesa osnovano je u Nikšiću 1. aprila 1989. Predsjednik je bio književnik Branko Janjušević. Te godine (23. novembra) osnovano je u Titogradu Udruženje za jugoslovensku demokratsku inicijativu (UJDI) – podružnica Titograd. Predsjednik mu je bio dr Novak Jauković. Malo kasnije, 12. decembra, takođe u Titogradu, osnovana je Demokratska alternativa kao pokret koji se opredijelio „za državu građana i federalnih jedinica”. Predsjednik Izvršnog odbora Demokratske alternative bio je dr Miodrag Perović. U maju naredne godine osnovan je Ekološki pokret Crne Gore (sa „oko 10.000 pojedinaca i više organizacija”), čiji je predsjednik bio dr Branko Boljević.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

Izdvojeno

JAVNA UPRAVA I PLATE: Sve je stalo, samo one rastu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nacrtom izmjena i dopuna Zakona o zaradama u javnom sektoru, Ministarstvo finansija, na čijem čelu je Novica Vuković, je planiralo povećanje plata  od 30 odsto.To bi građane na godišnjem nivou koštalo –  8,5 miliona eura

 

Iako je sve bilo spremno, Vlada je odustala od ideje da se kroz izmjene Zakona o zaradama u javnom sektoru funkcionerima plate povećaju 30 odsto.

Ovu informaciju objavila je TV Vijesti, ali za nju još nema potvrde iz Vlade. Dolazi u trenutku kada se prosvjetarima, koji su ove sedmice protestovali, plate, zbog novog načina obračuna, smanjuju i do 60 eura. Istovremeno,  pojedinim funkcionerima su trebale da se povećaju za prosječno – 600 eura.

Cijela priča oko povećanja plata, jedne od najgolemijih administracija u Evropi, počela je u novembru prošle godine. Nacrtom izmjena i dopuna Zakona o zaradama u javnom sektoru, Ministarstvo finansija, na čijem čelu je Novica Vuković, je planiralo povećanje plata od 30 odsto. To bi građane na godišnjem nivou koštalo – 8,5 miliona eura.

Povećanje se odnosi za zaposlene na državnom nivou, kao i lokalnim samoupravama, zatim sudstvu, Skupštini, službama predsjednika Crne Gore, nezavisnim i regulatornim tijelima, kao i privrednim društvima u većinskom vlasništvu države, odnosno lokalne samouprave.

Obrazloženje za povećanje plate resor ministra Novice Vukovića pravda time što ,,sada u sistemu zarada pojedini službenici imaju veće plate od nadređenih rukovodilaca”. Istu odbranu ovog predloga javnosti su ponudili i poslanici vlasti.

Namjera za veće plate se pravdala i time ,,da su prethodnih par godina kroz izmjene kolektivnih ugovora uvećani koeficijenti složenosti poslova za sve zaposlene u javnom sektoru izuzev za javne funkcionere i nosioce pravosudnih i ustavnosudskih funkcija”.

Iz Unija slobodnih sindikata i civilnog sektora kritikovali su ovu namjeru vlasti da za svoje potrebe još dublje zavuče ruku u budžet. Naveli su da je plan Vlade o povećanju plata javnim funkcionerima prevršio svaku mjeru, te da očekuju da će reakcija javnosti biti oštra. Reakcije javnosti, usljed ,,aktuelenijih” političkih, nacionalnih i vjerskih tema, uglavnom i nije bilo.

U martu ove godine ministar pravde Bojan Božović najavio je da će Vlada razmatrati povećanje plata sudijama i tužiocima za 30 odsto. Cilj je sačuvati postojeći kadar i motivisati novi za rad u pravosuđu.

Nije navedeno, ali javne funkcionere posebno boli što su se doktorima i profesorima zarade uvećale oko 50 odsto stupanjem na snagu izmjena zakona iz 2022. godine.

U dokumentu koji je Ministarstvo finansija objavilo u februaru ove godine a u kome su prikazane najveće plate iz budžeta za januar prvih deset najvećih plata primaju ljekari od 3.900 do 4.000 eura. Plate veće od 3.000 eura, pored doktora, obezbijeđene su za univerzitetske profesore, tužioce i sudije.

Premijer Milojko Spajić u maju je primio 2.048 eura, njemu bi povećanje iznosilo 614 eura. Među potpredsjednicima Vlade, najveću platu imao je Ervin Ibrahimović, potpredsjednik za međunarodne odnose i ministar vanjskih poslova (2.062 eura), dok je najnižu platu među njima imao Filip Ivanović, zadužen za vanjske i evropske poslove (1.781 eura).

Nik Gjeloshaj, potpredsjednik za ekonomsku politiku i ministar ekonomskog razvoja, primio je 1.977 eura. Momo Koprivica, potpredsjednik za politički sistem, pravosuđe i antikorupciju- 1.860 eura. Aleksa Bečić, potpredsjednik za bezbjednost, odbranu, borbu protiv kriminala i unutrašnju politiku-1.848 eura. Budimir Aleksić, potpredsjednik za obrazovanje, nauku i odnose sa vjerskim zajednicama- 2.055 eura. Milun Zogović, potpredsjednik za infrastrukturu i regionalni razvoj- 1.805 eura. Milutin Butorović, ministar bez portfelja, zadužen za odnose sa Skupštinom, primio je 1.737 eura. Predrag Burić, specijalni kontrolor za nacionalnu bezbjednost, imao je platu od 2.076 eura.

Šef Kabineta premijera, Branko Krvavac, primio je 1.502 eura, dok je generalni sekretar Vlade, Dragoljub Nikolić, imao 1.715 eura. Savjetnici premijera i potpredsjednika Vlade imali su neto zarade koje su se uglavnom kretale između 1.200 i 1.600 eura, u zavisnosti od resora i zaduženja.

Prema zvaničnim podacima za maj najveću zaradu za taj mjesec od 3.812 eura primila je predstavnica Crne Gore pred Evropskim sudom za ljudska prava Katarina Peković. U slučaju povećanje plate od 30 odsto njena plata bi iznosila blizu 5.000 eura. Najnižu platu je primio savjetnik potpredsjednika Vlade za međunarodne odnose Mazo Crnovršanin, svega 369 eura, u slučaju povećanja on bi premašio minimalnu zaradu od 450 eura.

Od 81 poslanika u Skupštini Crne Gore njih 30 je u junu primilo preko 2000 eura, najavljenim povećanjem svima njima bi se plate povećale za preko 600 eura. Najveću junsku zaradu imao je predsjednik Skupštine Andrija Mandić – 2.860 eura, a sa povećanjem plata bi mu skočila na 3.700 eura.

Više od dvije hiljade eura u junu primili su sljedeći poslanici: Jelenka Andrić, Boris BogdanovićZoja Bojanić LalovićDragan BojovićVladislav BojovićBogdan BožovićJelena Božović , Nikola CamajVasilije ČarapićRadinka ĆinćurArtan ČobiVelimir ĐokovićDejan ĐurovićJevto ErakovićMilan KneževićMiloš KonatarBranka MarkovićBoris MugošaJelena NedovićAndrija NikolićMirsad NurkovićBoris PejovićJevrosima PejovićDražen PetrićZdenka PopovićAmer SmailovićJovan VučurovićAdrijan VuksanovićMehmed Zenka.

Veće plate od ministara i poslanika primaju uglavnom partijski kadrovi zapošljeni u državnim preduzećima. Tako direktor Plantaža 13. jul Igor Čađenović ima platu od 3.900 eura, Jovan Gregović, direktor Budvanske rivijere 3.700, Nemanja Laković,  direktor Rudnika uglja Pljevlja tri i po hiljade, Mladen Mikelj, direktor Morskog dobra – 3.200 eura…

S druge strane oko 140.000 ili 74 odsto crnogorskih radnika prima platu ispod visine prosječne zarade od 1.000 eura, podaci su Poreske uprave. Podaci iz decembra govore da svaki četvrti zaposleni u Crnoj Gori, odnosno njih 47.600, radi za minimalnu ili nižu neto zaradu od 600 eura.

Kada statistika uzme platu lokalnog fukcionera od blizu 4.000 eura i njegovog radnika od 500, dobija se prosječna plata od hiljadu eura. Da bi se statistika popravila iz Vlade su i ovako obrazlagali neophodnost povećanja funkcionerskih plata: ,,Neadekvatan raspon u visini zarada i relativno niske zarade u odnosu na složenost i odgovornost određenih poslova utiče na odliv kadrova i slabo interesovanje i deficit stručnog kadra za pojedine poslove, posebno u oblasti pravosuđa i tužilaštva”.

U Vladinom izvještaju o sprovedenoj analizu uticaja propisa navodi se i da je Zakon o zaradama zaposlenih u javnom sektoru ,,od 2016. godine kada je prvi put donesen, mijenjan čak 14 puta od čega su odlukama Ustavnog suda Crne Gore u dva navrata ukinute pojedine odredbe kao neustavne”.

Što se desilo sa najnovijom, 15. izmjenom, i da li će se Vlada osmjeliti na drastično povećanje funkcionerske plata, ostaje da se vidi. Jasna je namjera da se jaz u zaradama dodatno poveća i da se ogromne privilegije rada u državnoj službi još više utvrde.

Protest prosvjetara

Sindikat prosvjete Crne Gore je u utorak ispred Ministarstva prosvjete, nauke i inovacija organizovao protest. Sindikalci se bune zbog smanjenja julskih plata i  traže da im se objasni zašto će im plate od jula biti smanjenje i do 60 eura. Oni su izračunali  da će to smanjenje pogoditi između sedam i osam hiljada nastavnika.

Poručili su da će nakon što bude isplaćena umanjena plata prosvjetarima za jul, podnijeti krivičnu prijavu protiv odgovornih u Ministarstvu finansija zbog, kako su rekli, kršenja Zakona o zaradama u javnom sektoru i Granskog kolektivnog ugovora. Pozvali su nadležne da ne dođe do toga i da nastave socijalni dogovor radi postizanja kompromisa.
Najavili su da će, ukoliko ne dođe do dogovora, novi skup organizovati u avgustu ispred Vlade, kada više ne planiraju da traže razgovore, već će tražiti ostavke. Dalje su najavili da će organizovati i štrajk od septembra, što će podrazumijevati obustavu nastave.

Iz Ministarstva finansija oglasili su se saopštenjem u kojem su ponovo istakli da se kroz centralizovani obračun zarada samo poštuje zakon. ,, Cilj centralizovanog obračuna zarada nije smanjenje plata zaposlenima u prosvjeti, već dosljedno poštovanje zakona i uvođenje principa jednaka zarada za jednak rad”, naveli su iz Ministarstva.

Dodali su da je Sindikat još u pripremnoj fazi bio upoznat s neujednačenom praksom obračuna u školama, te je bilo očekivano da su i sami prepoznali potrebu za standardizacijom i zakonitošću.
Iz Ministarstva finansija su istakli da podržavaju sindikalnu borbu za radnička prava, ali ,,ne i manipulacije i pogrešne interpretacije koje obmanjuju upravo one koje sindikat treba da zastupa“.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

JOŠ NEMA ODLUKE O SUDBINI AERODROMA U PODGORICI I TIVTU: Samo vrijeme leti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izgubili smo šest dragocjenih godina za modernizaciju i razvoj naših aerodroma. Imamo u najavi i dva sudska postupka (međunarodne arbitraže), bez naznaka da bi tender za zakup aerodroma konačno mogao biti završen na prihvatljiv i zakonit način

 

 

Prošao je još jedan rok za donošenje odluke o ishodu davno raspisanog tendera za višedecenijski zakup oba crnogorska aerodorma. Nije se desilo ništa. Zapravo, jeste svašta.

Imamo novi (nezvanični) krajnji rok za okončanje šestogodišnjeg posla -28. jul. I najavu da će se Vada Milojka Spajića naredne nedjelje (u četvrtak) izjasniti o izboru budućeg koncesionara. Ili odustati od posla koji je započela Vlada Duška Markovića 2018. (javna rasprava o valorizaciji aerodroma u Podgorici,sada Zeti i Tivtu), odnosno, raspisivanjem međunarodnog tendera 2019. godine.

Neophodan uslov, ne i jedini, za najavljeno izjašnjavanje Vlade je da joj do tada Tenderska komisija dostavi zapisnik sa rezultatima vrjednovanja dvije pristigle ponude i “još nekim stvarima” zbog kojih nije usvojen pripremljeni zapisnik sa prošlonedjeljne sjednice. Pokušaće ponovo u petak.

U međuvremenu, smjenjivale su se loše vijesti.

Nakon što je Spajićeva Vlada odlučila da okonča tender koji po dužini trajanja može konkurisati za Ginisovu knjigu rekorda, formirana je nova Tenderska komisija na čelu sa potpredsjednikom vlade Nikom Đeljošajem. Tamo su, na početku mandata, odlučili da malo modifikuju i izmjene ranije utvrđena pravila i procedure. To je bio razlog da se iz daljeg nadmetanja povuče francusko-turski konzorcijum  Aeroports de Paris TAV koji je , među dobro upućenima, važio za favorita za dobijanje posla.

Predstavnici ADP-TAV su svoju odluku obrazložili izmjenama ključnih odredbi u finalnoj verziji Ugovora o koncesiji, a posebno u vezi sa jednokratnom koncesionom naknadom. “Nova formulacija predviđa obavezu uplate značajnog i nepovratnog iznosa od strane budućeg SPV-a u roku od 30 dana od potpisivanja Ugovora o koncesiji čak i u slučaju da Ugovor ne stupi na snagu…”, naveli su u obrazloženju najavljujući mogućnost pokretanja sudskog postpupka kada tender bude konačno završen. “Tokom cijelog procesa dosljedno smo ukazivali na naše zabrinutosti putem formalne komunikacije, te izričito zadržavamo sva svoja prava u tom pogledu”.

U Vladi i Tenderskoj komisiji odlučili su da prećute povlačenje ADP—TAV i njihovo obrazloženje, pa su pažnju skoncentrisali na dva preostala kandidata. I na način na koji će podijeliti novac od jednokratne koncesije (očekivano makar 100 miliona) između države i opština na čijoj se teritoriji nalaze aerodromi. Vlada je imala naum da izmjenama zakona o koncesijama smanji procenat koncesione naknade koji pripada opštinama sa važećih 70 na 30 odsto ugovorenog iznosa. Suočili su se sa neslaganjem nekih partnera u vladajućoj koaliciji u čemu je prednjačila DNP Milana Kneževića ali i sa prijetnjom da bi se posao mogao odužiti u nedogled ukoliki predsjednik opštine Tivat Željko Komnenović napusti Tendersku komisiju, kao što je zaprijetio. Pa su odustali i povukli zahtjev za izmjenu Zakona iz skupštinske procedure.

Da li je to bila ispravna odluka? Ili je, ipak, trebalo razmisliti može li se koncesija na neko prirodno dobro (šume, rudnici, kamenolomi…) tretirati na isti način kao davanje u zakup nečega što nije bogom dato nego je izgrađeno novcem građana Crne Gore i, makar dijelom, nekadašnje SFR Jugoslavije.

Uglavnom, posao je nastavljen po prethodnom planu, pa se Tenderska komisija prihvatila ocjenjivanja tehničke ispravnosti ponuda. Prije nego smo dobili zvaničnu informaciju da je, prema obavljenom bodovanju,  prag za prolazak u poslednji krug “kvalifikacija” prešla Corporación América Airports S.A. iz Luksemburga, dok je Incheon International Airport Corporation iz Južne Koreje ostala ispod crte za 0,3 boda (od potrebnih 80) do javnosti su stigle vijesti o svađi u Komisiji. Podijeljeni na dva tabora, optuživali su one druge da favorizuju jednog od ponuđača. Prijetilo se i policijom, tužilaštvom, ostavkama…

Dok se u Podgorici špekulisalo ko za koga navija, oglasila se Međunarodna finansijska korporacija (IFC), članica Svjetske banke i konsultant Vlade Crne Gore u ovom procesu. Oni su iskazali duboku zabrinutost zbog načina na koji je Tenderska komisija vrjednovala detalje tehničkih ponuda – po njima kršeći pravila – i zaprijetili povlačenjem iz daljeg postupka.

Sporna je bila diskvalifikacija južnokoreanaca koji su, po ocjenama konsultanta, ponudom zadovoljili traženi minimum tehničkih uslova. “Odbijanje komisije da pojasni ovu odluku direktno je suprotno očekivanjima IFC-a kada je riječ o transparentnosti, što ugrožava reputaciju ne samo IFC-a kao savjetnika, već i Vlade Crne Gore kao odgovornog partnera u međunarodnim infrastrukturnim projektima”, navodi se u pismu IFC koje je upućeno Vladi.

Premijer je bio prinuđen da interveniše. “Obraćanje Svjetske banke – IFC ozbiljno je upozorenje da bi dovođenje u pitanje regularnosti Tenderskog postupka za koncesiju Aerodroma CG, moglo naštetiti ugledu Crne Gore, evropskom putu i zatvaranju Poglavlja 5 – Javne nabavke, za koje smo ispunili sve uslove”, obratio se Spajić preko društvene mreže X. “Pozivam Tendersku komisiju da pažljivo razmotri ekspertske stavove Svjetske banke – IFC, kako bismo ovaj važan postupak doveli do kraja, u najboljem interesu građana i Crne Gore”.

Sugestija je prihvaćena, ali se kraj ne nazire. Prvo je Đeljošaj, kao predsjednik Komsiije, priznao grešku i najavio ponovno izjašnjavanje o ponudama: “Nakon što smo dobili dopunjenu evaluaciju od konsultanta IFC-a kao i pravno mišljenje da prethodno bodovanje ponuda oba ponuđača ocjenom ‘0’ nije pravno valjano, sazvao sam nastavak sjednice Tenderske komisije kako bi se u skladu sa navedenim pristupilo analizi i bodovanju ponuda iz tehničkog dijela.” Pri drugom glasanju oba kandidata su preskočila zacrtani minimum.

Oglasili su se, potom, predstavnici luksemburške kompanije. Oni tvrde da je ocjena “0” predviđena javnim pozivom, a da je drugo glasanje Tenderske komisije o istim ponudama suprotno važećim crnogorskim i međunarodnim propisima. Najavili su i moguću tužbu. “Zadržavamo pravo, jednom kada se donese konačna odluka, da uložimo žalbu i pristupimo tenderskoj dokumentaciji u skladu sa članom 31 Zakona o koncesijama”, stoji u njihovom pismu upućenom Đeljošaju. “CAAP će u potpunosti zaštititi svoj pravni položaj i prava, kako u Crnoj Gori, tako i pred međunarodnim sudovima”.

Sada Đeljošaj piše IFC-u, tražeći od njih da potpišu i kod notara ovjere izjavu kojom preuzimaju “punu odgovornost za posljedice do kojih mogu dovesti njihova tumačenja”, kojima su uticali na tenderski postupak. Pojednostavljeno: predsjednik Tenderske komisije traži od svog /vladinog konsultanta da preuzme odgovornost za posljedice njihovih odluka!? Ako ništa drugo, ovo pokazuje koliko su Tenderska komisija i Vlada nedorasle poslu.

“Želim da saopštim da je IFC tokom sjednice odbio da odgovori na moja pitanja i preuzme odgovornost, što smo konstatovali u zapisniku. O daljem procesu i odlukama koje će Tenderska komisija donijeti u utorak, blagovremeno ćemo informisati javnost”, kazao je Đeljošaj 4. jula. Od tada – ništa.

Izgubili smo šest godina dragocjenih za modernizaciju i razvoj aerodroma, imamo u najavi dva sudska postupka (međunarodne arbitraže), bez naznaka da bi tender za zakup aerodroma konačno mogao biti završen na prihvatljiv i zakonit način. Usput, odustali smo od razgovora o svrsishodnosti tog posla, iako bi to trebalo biti najvažnije pitanje kada se govori o sudbini crnogorskih aerodroma.

Makar smo dobili odgovor na dilemu da li je Vlada Milojka Spajića sposobna da odgovori preuzetim obavezama iz Poglavlja 5 – javne nabavke. Nije. A vrijeme leti.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

POSLIJE EMIRATA – ORBAN: Poglavlje pet zatvoreno, slijede pogodbe u četiri oka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Realizacija već institucionalizovanog nauma da se međunarodni tenderi zamijene direktnim pogodbama sa politički/finansijski povlašćenim izvođačima ne zavisi samo od vlasti  u Podgorici i EU administracije u Briselu. Nešto se, može biti, i mi pitamo

 

 

Vlada Milojka Spajića nastavlja tamo gdje je stala sa sporazumima o saradnji  sa Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Uz sve kontroverze koje nosi naum da se izuzetno vrijedni, za sada neidentifikovani, projekti dogovoraju i realizuju mimo zakonom utvrđenih procedura.  Samo koji dan nakon što je u Briselu dogovoreno privremeno zatvaranje Poglavlja 5 – javne nabavke, Vlada najavila je niz novih bilateralnih sporazuma kojima se najavljuju veliki infrastrukturni projekti bez tendera o projektantu i izvođaču!?

“Zatvaranje Poglavlja 5 potvrda je da je Crna Gora spremna da upravlja javnim sredstvima na odgovoran način”, saopštio je u Briselu ministar finansija Novica Vuković. Koji dan kasnije, iz Podgorice stižu signali da to, za šta smo navodno spremni  možda nijesmo i voljni realizovati. Problemi sa procedurom tendera i javnih nabavki postali su omiljeni  izgovor vlasti za odlaganje obećanih projekata.

“Imamo godišnje skoro milijardu eura javnih nabavki – koje će biti fer, transparentne, bez korupcije”, naveo je, iz Brisela, premijer Spajić na mreži X. Onda smo iz saopštenja, nakon održane 87. sjednice Vlade, mogli razumjeti da pravila javnih nabavki koja važe za kupovinu kancelarijskog materijala, nabavku avio karata, računara ili licenciranje softvera za njihovo korišćenje, neće biti primijenjena u, barem nekim, infrastrukturnim projektima čija se vrijednost mjeri stotinama miliona eura. Makar.

Iz neki dan objavljenog saopštenja saznali smo da je Vlada usvojila osnove za potpisivanje tri značajna bilateralna sporazuma – sa Mađarskom, Francuskom i Ukrajinom. Prateća dokumenta sa sjednice pokazuju da je sporazum sa Ukrajinom još u razradi. Ako nije, zbog specifičnog momenta u kome se ta zamlja nalazi, neka vrsta dimne zavjese, kako bi se kritičarima iz Podgorice i Brisela skrenula pozornost sa stvarnih i realnih ugovora i dilova.

Dokument pod nazivom osnove za vođenje pregovora i zaključivanje sporazuma između Vlada Crne Gore i Francuske o realizaciji prioritetnih projekata u Crnoj Gori nešto je konkretniji. Ni on nije posebno razrađen ali iz njega saznajemo da se francuskim kompanijama nude poslovi projektovanja i izgradnje Univerzitetsko kliničkog centra u Podgorici, Administrativnog grada (naši sagovornici pretpostavljaju da danas samo Milojko Spajić ima ideju šta je to tačno), poslovi izgradnje saobraćajne infrastrukture, modernizacija prenosne mreže i gradnja novih izvora obnovljive energije… A tu je i ideja da se makar neki od pomenutih projekata finansiraju kreditima iz Francuske.

Najdalje je, u razradi, otišao posao sa Mađarima. Spajić i Viktor Orban već su u Budimpešti potpisali Sporazum o saradnji u oblasti infrastrukturnog razvoja i Sporazum o saradnji u oblasti telekomunikacija, informacionih tehnologija i sprovođenja zakona.

Tekst prvopomenutog Sporazuma o infrastrukturnom razvoju nalazimo na sajtu Vlade, u nedavno usvojenim Osnovama za pregovore sa Vladom Mađarske. Drugi Sporazum  se tamo ne pominje u detaljima. Baš bi valjalo saznati nešto više o planiranom doprinosi Orbanove Mađarske u oblasti sprovođenja zakona. Posebno ako se ima u vidu da je zvanična Budimpešta danas, možda, dalja od politika EU nego što su to vlasti u Podgorici. Makar u svom zvaničnom, verbalnom iskazu.

U Sporazumu se izdvajaju projekti razvoja željezničke pruge i autoputa. Iz konteksta se samo može pretpostaviti da je riječ o pruzi Bar- Beograd – Budimpešta, odnosno, jednoj ili više dionica autoputa Bar-Boljare. Uglavnom,navedeni (iako neimenovani – primjedba Monitora) projekti su kvalifikovani kao investicije od posebnog značaja za nacionalnu ekonomiju obiju država”. Imaju, da citiramo, “strateški značaj”. To je zakonski dovoljan uslov da se u realizaciji tih projekata zaobiđu propisi o javnim nabavkama.

To se potvrđuje i u saopštenju naše Vlade. “U okviru Sporazuma jasno su propisana prava i obaveze obiju strana. Takođe, posvećena je pažnja definisanju obaveza u pogledu finansiranja, angažovanja izvođača i donošenja neophodnih zakonodavnih mjera radi uspješne realizacije infrastrukturnih projekata. Predviđeno je da se u njihovu realizaciju uključuju mađarske privredne kompanije kao glavni izvođači i operateri, uz poseban režim koji omogućava direktno angažovanje bez potrebe za javnim nabavkama, u skladu sa nacionalnim zakonodavstvom Crne Gore.”

Član 3. Sporazuma predviđa da će u oba posla (željeznica i autoput) Vlada Crne Gore “kao glavnog izvođača i operatera” izabrati privredno društvo sa liste koju joj pripremi Vlada Mađarske (u potpisanom Sporazumu to su Društvo i Društvo2) bez sprovođenja postupka javne nabavke odnosno javnog tendera…

Nazdravimo svježe zatvorenom Poglavlju 5. Koje kao što je privremeno zatvoreno može biti ponovo i otvoreno. Steknu li se za to potrebni uslovi.

Pravni stručnjaci upozoravaju da takav model može biti u koliziji s evropskim standardima, naročito jer se Crna Gora kroz Poglavlje 5 obavezala na poštovanje principa otvorenosti i konkurentnosti. Otuda je teško ignorisati pitanje: da li crnogorske vlasti  evropska pravila primjenjuju selektivno, zavisno od vlastitog političkog ili finansijskog interesa?

Sporazum sa Mađarskom djeluje kao nešto već viđeno u Crnoj Gori. Proljetošnji Sporazum o saradnji u turizmu, razvoju nekretnina i ekonomskoj saradnji s UAE-om već je probudio sumnje. Tim prije što je polemike o njegovoj koristi/šteti za Crnu Goru pratila promotivna kampanja Mohameda Alabara i njegovog nauma da na ulcinjskoj Velikoj plaži izgradi nešto slično Beogradu na vodi (taj projekat vodi njegova kompanija Eagle Hill). Samo po sebi to bi bilo dovoljno kontroverzno. Pride, tu je bio naum da država izda (najveći?) dio Velike plaže na 99 godina; pobrine se za eksproprijaciju i ekspresno dobijanje svih potrebnih dozvola i saglasnosti; izgradi neophodnu saobraćajnu i komunalnu infrastrukturu… I sve to bez jasne računice šta dobija za uzvrat.

U pomoć je pozvana i EU a mišljenje njenih eksperata da Sporazum sa UAE ne daje dovoljno preciznih elemenata da bi se precizno odredilo je li on ili nije u suprotnosti sa standardima Unije, u Podgorici je svako pročitao onako kako mu odgovara. Nakon što je Sporazum potvrđen u formi Zakona, a Alabar saopštio kako odustaje od projekta u Ulcinju zbog protivljenja lokalne zajednice, priča kao da je pala u zaborav.

Pa do danas ne znamo da li su vlasti UAE odredila dva ili više “entiteta” koji bi realizovali najavljene projekte u Crnoj Gori (jedan na jugu drugi na sjeveru države); koji su to projekti, šta je sa formiranjem međudržavne Komisije/Komiteta koji bi pratio realizaciju projekata? Ili je posao ostavljen da sačeka da se prašina slegne,a puls potencijalnih partnera iz lokalnih zajednica i samouprava detaljnije ispipa.

Crna Gora već ima značajno iskustvo sa bilateralnim međudržavnim sporazumima vezanim za velike infrastrukturne poduhvate. Sporazum sa Kinom i njenom Šangaj bankom (o kreditu) i CRBC (projektovanje i izgradnja) vezan za gradnju dionice autoputa Smokovac –Mateševo pokazao je prednosti i mane sličnih aranžmana. Novac smo dobili kada nam ga niko drugi nije htio dati za taj i toliko nepripremljen posao. Izgradnja 41 kilometra puta trajala je dvostruko duže od ugovorenog roka. Cijena je porasla – još ne znamo  koliko. Domaća građevinska industrija stekla je bogato iskustvo ali postoje sumnje u pravednost podjele tog kolača. I što se tiče obima posla i po pitanju dobijenog novca… Konačno, iz tog iskustva proizašle su preporuke EU i međunarodnih organizacija da se ubuduće svi projekti moraju planirati kroz javne pozive, evaluaciju i kontrolu.

Formalno, ovdašnje vlasti to su prihvatile,  nerado. Suštinski, Spajić se uporno pokušava vratiti na vlastiti paf-paf model ugovaranja velikih infrastrukturnih poslova. .

Evropski revizorski sud (ECA) je u januaru 2022, nakon što je Srbija usvojila propise koji joj omogućavaju slične aranžmane za izbjegavanje konkurencije i javnih (kontrolisanih) nabavki, upozorio da je “srpski zakon o posebnim procedurama za infrastrukturne projekte, koji omogućava da se projekti ‘strateškog značaja’ izuzmu iz pravila o javnim nabavkama, izazvao ozbiljne zabrinutosti zbog mogućnosti korupcije.”

Slično prije samo nekoliko dana (30. jun) Transparency International ukazuje na opasnost od nauma crnogorskih vlasti da tendere zamijene bilateralni sporazumi sa izvođačima izabranim u četiri oka. “Ovo praktično omogućava direktno dodjeljivanje ugovora bez konkurentnog nadmetanja, čime se podrivaju principi transparentnosti i jednakog tretmana. Ukoliko bi se to dogodilo, Crna Gora bi bila u direktnom sukobu s pravilima EU o javnim nabavkama.”

Sagovornik Monitora, nekadašnji učesnik pregovaračkog procesa sa EU, insistirajući na anonimnosti upozorava na još jednu dimenziju potencijalnog problema. Političku. “U pitanju je obrazac – politički podobne države i partneri se ugovaraju mimo tržišnog takmičenja, uz narativ o strateškoj saradnji. Ako se to dešava uz izostanak parlamentarnog nadzora, javne debate i nezavisne kontrole – onda ne govorimo o reformama, već o povratku netransparentnosti.”

Brisel, za sada, šuti. Ipak, realizacija već institucionalizovanog nauma da se međunarodni tenderi zamijene direktnim pogodbama sa politički/finansijski povlašćenim izvođačima ne zavisi samo od vlasti u Podgorici i EU administracije u Briselu. Nešto se, može biti, i mi pitamo.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo