Povežite se sa nama

MONITORING

Od sumraka do sumraka

Objavljeno prije

na

 

Višestruki premijer, povremeni predsjednik i vazdašnji kapo Crne Gore Milo Đukanović ponovo je najavio da će se povući sa mjesta premijera. ,,Ne mislim da je neohodno da ispunim sav premijerski mandat. Dao sam dovoljno politici, više od dvadeset godina”, rekao je Đukanović. Njegov najnoviji premijerski mandat ističe 2013. godine, špekuliše se da bi, ako stvarno riješi, mogao da ode oko partijskog kongresa planiranog za ljeto 2011. Mediji su javili kako Đukanovićevi saradnici objašnjavaju da je šef ,,istrošen i zasićen”, on tvrdi da želi da se posveti i nekim drugim životnim planovima koji nijesu vezani za politiku i izvršnu vlast. Direktor slovenačkog Međunarodnog instituta za balkanske i bliskoistočne studije – IFIMES-a Zajid Bećirović, međutim, kaže da i pored najava, ne vjeruje da će se Đukanović povući jer se gubljenjem imuniteta omogućava da počnu sudski procesi protiv njega u Italiji i u ostalim zemljama EU. On smatra da Đukanović najavama o povlačenju samo sebi podiže cijenu. Veliki odlazak Đukanović je već jednom priredio. Mjesto premijera bio je napustio od novembra 2006. do marta 2008. Sa prijestola u Demokratskoj partiji socijalista nije mrdao.

 

Davno je, sa drugovima, došao. Dok je u Evropi pucao i padao Berlinski zid, u Srbiji je na vlast dolazio Slobodan Milošević. Po receptu iz Srbije i našim brdima valjala se antibirokratska revolucija. Mitinzima u oktobru 1988. i januaru 1989. srušena je ,,odnarođena” vlast. Kao jedna od ozbiljnih zamjerki ,,starom rukovodstvu” ostalo je upamćeno to što su po crnogorskim selima pojeli previše jagnjadi. ,,Mladi, lijepi i pametni” – Momir Bulatović, Milo Đukanović i Svetozar Marović preuzeli su vlast u Crnoj Gori. Mjerila za pohlepu temeljno su se izmijenila, stupili su milioni, jagnjad su postala presmiješna.

Zaštita ugroženih Srba i Crnogoraca na Kosovu bila je jedna od najvažnijih ideja AB revolucije. ,,Na Kosovu je napadnuta Jugoslavija. Kosovo je bedem srpskog i crnogorskog naroda koji ne može pasti dok je nas i pokoljenja naših potomaka. Nebrojeno puta smo rekli: Kosovo se mora braniti svim sredstvima”, objašnjavao je Đukanović.

Pred kraj 1990. u Crnoj Gori su održani prvi višestranački izbori. Na njima je Demokratska partija socijalista učestvovala pod imenom Savez komunista Crne Gore. Iako je Prvi, osnivački, kongres Demokratske partije socijalista održan dva mjeseca ranije, ime partije promijenjeno je tek na drugom dijelu Kongresa održanom pola godine nakon izbora. Prosto – staro ime bila je sigurnija karta za dobijanje glasova. ,,Kad pobijedi Savez komunista, počinje vrijeme mira, slobode razuma i demokratije, razvoja i socijalne pravde”, obećavao je uoči izbora Milo Đukanović.

Savez komunista Crne Gore na prvim je, dakle, izborima osvojio 83 od ukupno 125 mandata u Skupštini Crne Gore. Koalicija pod nazivom Savez reformskih snaga Jugoslavije za Crnu Goru osvojila je 17, lista Narodne stranke 13, a lista Demokratske koalicije 12 mandata. Savez reformskih snaga Jugoslavije za Crnu Goru činili su: Liberalni savez Crne Gore, Partija socijalista, Socijaldemokratska stranka Crne Gore, Nezavisna organizacija komunista i Stranka nacionalne ravnopravnosti. Demokratsku koaliciju činile su tri partije koje su okupljale Muslimane i Albance – Stranka demokratske akcije za Crnu Goru, Stranka ravnopravnosti i Demokratski savez u Crnoj Gori.

Tokom tog mandata DPS je, potpomognut Narodnom strankom, kao vjerni saveznik Slobodana Miloševića ,,čuvao Jugoslaviju”. Nas je zapalo da oslobađamo Dubrovnik i forsiramo Neretvu. Svaki pokušaj poziva na mir i suprotstavljanja ratnim trubama izazivao je bijes ratnika za mir. Nakon jednog od mirovnih skupova Svetozar Marović je zapisao: ,,Da li iz tih festivala mira treba zaključiti da je pred crnogorskim narodom i crnogorskim građanima danas obaveza da prihvate sve što im se nameće od hrvatskog vrhovništva, njihovih gardi i redarstvenika, da je dužan da mirno prati stradanja srpskog naroda u Hrvatskoj, da se mimo njegove volje ruši njegova država i njemu nameću nove granice, da bi dokazao da je za mir. Da li to znači da na minobacače treba odgovarati kontemplacijom i gandizmom”.

Bombardovali smo Dubrovnik, palili, pljačkali, oslobađali krave po Konavlima. Sad je moderno da se kaže kako je to radila JNA, kao da su tu vojsku činili vanzemaljci, a ne mi i naše komšije, osokoljeni većinom glasova u parlamentu.

Na brzinu sklepani referendum o državnom statusu Crne Gore održan je u proljeće 1992. Odgovaralo se na pitanje – Da li ste za to da Crna Gora kao suverena republika nastavi živjeti u zajedničkoj državi Jugoslaviji potpuno ravnopravno s drugim republikama koje to žele. Znalo se da to niko osim Srbije ne želi, glasalo se po kućama, automobilima, nije bio problem glasati umjesto sestrića ili unuka – rezultat je bi impresivan – 95 odsto izašlih bilo je ZA. Te godine Crna Gora je dobila novi Ustav i još jedne parlamentarne izbore. Demokratska partija socijalista osvojila je 46 od 85 mjesta u Skupštini; lista Narodne stranke 14 mandata; Liberalni savez Crne Gore 13, Srpska radikalna stranka osam i lista Socijaldemokratske partije reformista četiri mandata.

Uoči izbora 1996. vlast se našla pred neočekivanim izazovom. Liberalni savez i Narodna stranka formirali su koaliciju Narodna sloga. Tokom predizborne kampanje Milo Đukanović je govorio o ,,isključivosti i banalnosti” Narodne sloge: ,,Ovom čudnom mješavinom dominiraju dvije političke ličnosti – bivši Crnogorac i bivši Srbin, nepostojeći program i prevareni birači…”. Dužnu pažnju, pred te izbore, vlast je posvetila i preračunavanju – za razliku od ostalih izbora, za ovu priliku je Crna Gora podijeljena na deset izbornih jedinica. To je bio jedan od načina da se prelivanjem glasova oslabi opasni protivnik, drugi je, prema kasnijim svjedočenjima, bila – brutalna krađa.

Tokom 1997. slomio se DPS. Prema Đukanovićevoj verziji , zato što je Bulatović htio da ostane sa Miloševićem, prema Bulatovićevom viđenju jer se više nijesu mogli tolerisati Đukanovićevi duvanski i ostali tranzitni i tranzicioni ,,poslovi”. Reklo bi se da su obojica govorili istinu. U partijskom sukobu i kasnije na predsjedničkim izborima pobijedio je Đukanović. I u jednom i u drugom slučaju – na jedvite jade.

Đukanovićevo otkriće da je Milošević ,,prevaziđen političar”, donijelo mu je podršku Zapada koja manje više traje do dana današnjeg. Mnogi misle – nedopustivo.

Izbori 1998. donijeli su nam parolu Da živimo bolje. Koalicija
DPS-a ,SDP-a i Narodne stranke pod tim imenom osvojila je ponovo apsolutnu vlast – od 78 mjesta u skupštini njima su pripala 42. SNP Momira Bulatovića dobio je 29, LSCG pet, a DSCG i DUA po jedan mandat.

Prijevremeni izbori 2001. održani su zato što je Narodna stranka, nezadovoljna DPS-ovim preobraćenjem u partiju koja se zalaže za nezavisnu Crnu Goru, napustila vladu. Koalicija DPS-a i SDP-a dobila je 36 mandata, Zajedno za Jugoslaviju na čelu sa SNP-om 33, Liberalni savez je imao šest, DUA i DSCG ponovo po jedan mandat. To je jedini put da DPS, sa više ili manje satelita, nije osvojio apsolutnu vlast. Vladu je podržao Liberalni savez. Nakon što je Milo Đukanović, u martu 2002. potpisao Beogradski sporazum kojim je projektovano formiranje Državne zajednice Srbija i Crna Gora, a mogućnost održavanja referenduma u Crnoj Gori odgođena za tri godine, LSCG je prestao da podržava vladu, a SDP izašao iz iste. Pokušaj saradnje Liberalnog saveza i koalicije Zajedno za Jugoslaviju vlast je nazvala ,,neprincipijelnom koalicijom”, njihova saradnja u parlamentu službeno se zvala privremena parlamentarna većina”. Pobornici ideje nezavisne Crne Gore masovno su se priklonili Đukanoviću. Pristup – referendum, pa demokratija, nije dao slavne rezultate. Danas se mnogi čude – otkud ovo?

Na izborima u oktobru 2002. godine “Demokratska lista za evropsku Crnu Goru – Milo Đukanović” sa 39 mandata nastavila je da nad nama vlada – apsolutno. Koalicija “Zajedno za promjene – SNP-SNS -NS” imala je 30, liberali četiri, “Albanci zajedno” dva mandata.

DPS-ova apsolutna vlast nastavila se i nakon prvih izbora u nezavisnoj Crnoj Gori u septembru 2006. Od 81 mjesta u parlamentu koalicija DPS-a i SDP-a osvojila je 41, Srpskoj listi pripalo je 12, a koaliciji oko SNP-a 11 mandata, koliko je osvojila i tada nova partija – Pokret za promjene. Koalicija Bošnjačke stranke i liberala Miodraga Živkovića imala je tri, a koalicija DSCG i PDP, kao i DUA i Albanska alternativa po jedan mandat.

U međuvremenu je usvojen Ustav Crne Gore, a podršku tom dokumentu Pokret za promjene uslovio je održavanjem izbora do kraja 2009. Vlast je malo požurila sa ispunjavanjem obećanja, neki su tvrdili kako bi izbori bili održani prije nego se osjete efekti ekonomske krize. Ponovo su apsolutno pobijedili.

Sve izbore u Crnoj Gori karakterisala je zloupotreba državnih dobara u partijske svrhe. Važan faktor DPS-ovih upornih i ubjedljivih pobjeda je broj ljudi koji direktno zavise od novca iz budžeta. DPS je do savršenstva doveo sistem ,,siguran glas”, nema sela u kojem babe ne znaju da im socijalna pomoć zavisi od glasačkog listića. Opozicija posljednjih mjeseci govori kako se na izborima ne bori protiv DPS-a nego protiv organizovanog kriminala. To, međutim, nije dovelo do stvaranja jedinstvene opozicione strategije, naprotiv.

U to nam život prođe.

 

Protiv rata

Protiv pregnuća crnogorske vlasti u ratu borili su se Liberalni savez Crne Gore, Socijaldemokratska partija, partije koje su okupljale manjinske narode, nekoliko udruženja i nezavisnih ličnosti.  Na ljude koji su se suprotstavljali ratu bila je usmjerena čitava državna mašinerija. Protivnici rata javno su i jasno proglašavani izdajnicima, Anti Markoviću, osnivaču Reformskih snaga, patriotske snage nijesu dopustile da ruča na Virpazaru. Na meti vlasti posebno je bio Liberalni savez. ,,Srbija i Crna Gora u svjetskoj javnosti postaju sinonim za agresiju, a naši očevi, sinovi, braća, prijatelji i rođaci svakodnevno ginu ili se trajno osakaćuju u besmislenoj dubrovačkoj ratnoj avanturi… Crna Gora prima na sebe sramotu nedostojnu vjekovne i časne oslobodilačke istorije, nedostojnu svojih slavnih predaka”, poručivali su liberali. Vlast je odgovarala bjesomučnom medijskom hajkom, barikadama po crnogorskim putevima, svim udbaškim sredstvima. ,,Glave svih nas bile su u torbi, svaka džukela je mogla da nas sretne na ulici i ubije i to bi naišlo na sveopšte odobravanje”, svjedočio je kasnije lider liberala Slavko Perović. Devedesetih, prosrpske partije bile su sa vlastima u istom frontu, njihovo je bilo da daju podstrek kad vlast nije bila dovoljno žustra. Rat koji je vodila da nestane Crna Gora je, srećom, izgubila.

 

Referendum

 

Svako ko je u Crnoj Gori stariji od dvadeset godina živio je u četiri države, a da iz svog sokaka nije morao mrdnuti. Nakon što je razbijena SFRJ, živjeli smo, ratovali i propadali u Saveznoj Republici Jugoslaviji. Potpisivanjem Beogradskog sporazuma 2002., uz svesrdnu pomoć visokog komesara EU Havijera Solane, nastala je Državna zajednica Srbije i Crne Gore. Ustavnom poveljom te čudesne tvorevine iz 2003. propisano je da države članice pravo da raspišu referendum o državno pravnom statusu stiču kroz tri godine. Iako je prije toga referendum gromoglasno najavljivala, vlast je tvrdila da nam Povelja ,,garantuje” a ne na tri godine suspenduje referendum. Uoči referenduma, ponovo smo dobili pomoć iz Evrope. Propisano je da je potrebna izlaznost od 50 odsto upisanih birača, pobjednička strana morala je osvojiti preko 55 odsto glasova. Imali smo specijalnog izaslanika za crnogorski referendum, slovačkog diplomatu Miroslava Lajčaka, predsjednik Republičke izborne komisije bio je takođe Slovak František Lipka. Referendumsko pitanje je glasilo: „Želite li da Republika Crna Gora bude nezavisna država sa punim međunarodno-pravnim subjektivitetom?”. Na referendumu, 21. maja, 2006, izašlo je preko 86 odsto građana sa pravom glasa. Za nezavisnost Crne Gore glasalo je 55,5 odsto, protiv se izjasnilo 44,5 birača.

 

Kosara K. BEGOVIĆ

 

LIDERI PRVIH CRNOGORSKIH PARTIJA DVIJE DECENIJE KASNIJE
Ostao samo Bardhi

 

Na crnogorsku političku scenu u prvom naletu kroz višestranačka vrata stupilo je 1989. i 1999. godine dvadesetak stranaka. Samo je jedan lider parlamentarne stranke preživio dvije burne decenije, pa i danas stoji na kormilu stranke. Riječ je o Mehmetu Bardhiju, predsjedniku Demokratskog saveza u Crnoj Gori, osnovanog 9. septembra 1990. Od prve postave stranačkih čelnika u političkim vodama još je jedino ostao Džavid Šabović, poslanik Socijaldemokratske partije. Prva partija zvala mu se Stranka nacionalne ravnopravnosti. Osnovana je 26. maja 1990. Šabović se nalazio na čelu Republičkog odbora. Naredna godina protekla je u znaku osnivanja više političkih partija raznih orijentacija i ambicija. Prvi se pojavio Liberalni savez 26. januara, na Cetinju. Kada je registrovan imao je 3.700 članova. Predsjednik Skupštine LSCG bio je Velimir-Koko Vujović, a predsjednik Izvršnog odbora Slavko Perović. „Shvatamo da istinski doprinos napretku Jugoslavije možemo dati samo tako što ćemo Crnu Goru učiniti pluralističkom, ekonomski efikasnom, pravnom i demokratskim državom”, navodi se Programskim osnovama. LSGC je zamrznuo rad 2005. godine. Početkom aprila osnovana je Socijaldemokratska stranka. Predsjednik joj je bio dr Vidak Vujačić. Stranka je nestala s političke scene. Narodna stranka, čiji je predsjednik bio dr Novak Kilibarda, osnovana je u maju. „Mladi lavovi” nekoliko godina kasnije smijenili su Kilibardu. Iz te stranke nastao je niz stranaka sa srpskim predznakom. U maju je osnovana i Nezavisna organizacija komunista sa sjedištem u Baru. Predsjednik Predsjedništva NOK-a bio je Mićo Orlandić. Ta se stranka integrisala u SDP. Jugoslovenska narodna stranka osnovana je 2. juna 1990. Predsjednik joj je bio Rade Bojović. Integrisala se u SDP. Istog mjeseca crnogorsku političku scenu obogatila je Socijalistička partija sa predsjednikom dr Ljubišom Stankovićem . Integrisala se u SDP. Mjesec kasnije (24. jula) registrovan je Savez komunista Crne Gore. U zvaničnom dokumentu SK Crne Gore naveden je kao datum osnivanja 4-7. oktobra 1948. godine (Prvi osnivački kongres Komunističke partije Crne Gore). Za predsjednika Predsjedništva izabran je Momir Bulatović, a za sekretara Milo Đukanović. Kasnije je stranka preimenovana u Demokratsku partiju socijalista. DPS se 1997. pocijepao, a Momir Bulatović je smijenjen. „Crna Gora je suverena država i kao takva ne može biti predmet dogovora, nego jedino subjekt razgovora”, poručivao je Žarko Rakčević, predsjednik Partije socijalista Crne Gore, osnovane 27. jula 1990. Nastala je dijelom transformacijom tadašnjeg Socijalističkog saveza radnog naroda. Rakčević će kasnije postati lider Socijaldemokratske partije, a potom iz politike otići u privrednike. U julu je osnovana i Stranka ravnopravnosti – predsjednik Asim Đečević. Napustio politiku. Sljedećeg mjeseca pojavili su se Demokratski socijalistički savez, na čijem je čelu bio dr Novica Vujošević, dotadašnji predsjednik Socijalističkog saveza. Stranka se raspala. Crnogorski federalistički pokret – predsjednik Skupštine Sreten Zeković. Stranka još postoji. Nikad nije bila parlamentarna. U septembru je osnovana u Titogradu Demokratska stranka. Predsjednik Glavnog odbora bio je advokat iz Herceg Novog Žarko Stanovčić. Stranka je nestala sa scene. Tog mjeseca osnovana je i SDA za Crnu Goru. Predsjednik je bio Harun Hadžić, koji je smijenjen 1997. godine. Na prve parlamentarne izbore u Crnoj Gori, održane 1990. godine, učestvovao je i Savez reformskih snaga sastavljen od partija i pojedinaca koje je predvodio tadašnji savezni premijer Ante Marković. Ante Marković je poražen na izborima u svim jugoslovenskim republikama, i ubrzo smijenjen. Ludilo je krenulo. Tokom 1989. i 1990. godine osnovano je i nekoliko političkih udruženja koja nijesu imala ambiciju da izlaze na izbore. Udruženje za unapređivanje demokratskih procesa osnovano je u Nikšiću 1. aprila 1989. Predsjednik je bio književnik Branko Janjušević. Te godine (23. novembra) osnovano je u Titogradu Udruženje za jugoslovensku demokratsku inicijativu (UJDI) – podružnica Titograd. Predsjednik mu je bio dr Novak Jauković. Malo kasnije, 12. decembra, takođe u Titogradu, osnovana je Demokratska alternativa kao pokret koji se opredijelio „za državu građana i federalnih jedinica”. Predsjednik Izvršnog odbora Demokratske alternative bio je dr Miodrag Perović. U maju naredne godine osnovan je Ekološki pokret Crne Gore (sa „oko 10.000 pojedinaca i više organizacija”), čiji je predsjednik bio dr Branko Boljević.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

Izdvojeno

EKONOMSKE TEME U SJENCI VISOKE POLITIKE: Život na čekanju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Elektroprivreda, Željezara, Aerodromi, nastavak auto-puta… Ljetnja sezona, javni dug, platni promet… Partijsko zapošljavanje i egzodus radne snage… Teme o kojima se ne govori

 

Aerodromi Crne Gore dočekali su, u srijedu, milionitog putnika u 2022. Dok je Petar Radulović, zamjenik izvršnog direktora Aerodroma, skupa sa vršiteljkom dužnosti izvršne direktorice Air Montenegro, putnici iz Istambula uručivao prigodan poklon (besplatnu avio kartu) Odbor direktora kompanije koja gazduje aerodormima u Podgorici i Tivtu donio je odluku o smjeni izvršnog direktora Gorana Jendreoskog. I imenovanju jednog od njegovih pomoćnika za v.d. direktora.

Tako je prestižni klub državnih institucija i preduzeća sa upravom u v.d. stanju dobio još jednog člana.

Da li zbog neočekivanog razrješenja direktora za koga je prije nepunih četrnaest mjeseci rečeno kako ga krasi ,,bogato radno iskustvo u vazduhoplovstvu” (obrazloženje za smjenu nijesmo čuli), tek i u Vladi su se sjetili da tender za izbor koncesionara koji bi trebalo da gazduje aerodromima u Tivtu i Podgorici nekoliko narednih decenija, još nije završen. Taj je posao započela, i trebala da ga privede kraju, još Vlada Duška Markovića, odnosno, resorno Ministarstvo saobraćaja kojim je tada upravljao Osman Nurković. Prije dvije godine, ili još ranije.

Postoje tri rješenja za nastalu situaciju, prosvijetlio nas je premijer Dritan Abazović objašnjavajući kako Vlada može prihvatiti ponudu i potpisati ugovor sa nekim od tadašnjih kandidata (iako su se uslovi u međuvremenu dramatično   promijenili), raspisati novi tender ili odustati od traženja koncesionara i Aerodrome zadržati pod državnom upravom. Premijer nije pomenuo ali ima i četvrto rješenje, čini se najvjerovatnije: da aktuelna Vlada taj posao, kao i mnoga druga proljetošnja obećanja, ostavi u amanet svojim nasljednicima.

Do tada će Aerodromi i država kao njihov vlasnik, očekivati od manadžmenta u v.d. stanju ,,ubrzanje započetih procesa modernizacije”. Iskustvo uči da bi se narečeni proces mogao svesti na nova zapošljavanja. U Aerodromima je od prethodnih izbora do početka ljeta zapošljeno 140 novih radnika.

Približno, to je nekih pet posto od ukupnog broja onih koji su posao u državnim preduzećima našli nakon posljednjih parlamentarnih izbora. Riječ je, računaju u medijima i Ministarstvu kapitalnih investicija, o nekih 2,6 hiljada novozapošljenih. Skoro četvrtina njih uhljebljena je u pljevaljskom Rudniku uglja (posljednji podaci govore o 646 novih radnika na određeno, neodređeno vrijeme i sa ugovorima o djelu). Negdje na pola tog posla, iz Pljevalja smo saznali da među novozaposlenima nema nijedan pripadnik manjina. Do danas, nema naznaka da je politika jednonacionalnog zapošljavanja bitnije promijenjena. Kao što se ne vidi da aktuelna Vlada pokušava uraditi išta drugačije oko partijske raspodjele plijena.

Da se vratimo Aerodromima i njihovom milionitom putniku. Poređenja radi, u ljeto 2019. oba su crnogorska aerodroma dočekala i darovala svog milionitog putnika. Tivat nešto ranije od Podgorice – 31. avgusta u odnosu na drugu polovinu septembra.

Može li nam taj podatak pomoći za poređenje tadašnje i sadašnje turističke posjete? Ili je bolje da se, poput državnih zvaničnika, priklonimo metodi odokativne procjene gužvi na saobraćajnicama. Pa skoro da slavimo što se, minulog vikenda, na prolaz kroz tunel Sozinu čekalo po nekoliko sati.

Da li je nakome palo na pamet da nastali haos više govori o stanju saobraćajne infrastrukture nego o vanredno dobroj turističkoj posjeti? Dok, recimo, susjedna Hrvatska ima praktično dnevno ažurirane podatke o broju gostiju i njhovoj vanpansionskoj potrošnji. Tu nije u pitanju nedostatak administrativnih kapaciteta koliko je riječ o manjku političke volje da red se uvede makar u osnovne statističke podatke.

Čekamo da nam međunarodni partneri predoče: kada i kako ćemo nastaviti gradnju auto-puta ka granici sa Srbijom (dio od Podgorice ka Baru sada se ni ne pominje)? Šta ćemo uraditi sa oduzetim cigaretama iz carinskih skladišta u Luci Bar, vrijednim koju desetinu miliona? Spaliti ih (a dio možda opet gurnuti u ilegalne tokove) ili prodati uz punu kontrolu za račun budžetskih korisnika? Konačno, može li država učestvovati u spašavanju nikšićke Željezare na način na koji nije mogla, ili nije željela, pomoći Montenegroerlajnsu i Kombinatu aluminijuma? Iako su oba preduzeća imala više zapošljenih i mnogo perspektivniju budućnost od Željezare.

Nekadašnji gigant iz Nikšića bio je, nakon raspada SFRJ-a u vlasništvu države, dvije ruske, jedne zapadnoevropske (britanski ofšor kasnije preseljen u Holandiju) i jedne turske kompanije. Svi su, ovako ili onako, iz Nikšića pobjegli ostavljajući stare probleme i nove dugove. Miodrag Davidović Daka se ponovo najavljuje kao specijalac. Iako je u svakom od prethodnih pokušaja, prema vlastitim tvrdnjama, izgubio ozbiljan novac (u pitanju su milioni eura) Davidović je odlučan da, uz pomoć države, postane novi vlasnik Željezare.

Naglasak je na ovom – uz pomoć države. Vlada je Davidoviću, izgleda, obećala pet miliona za zajedničku kupovinu imovine Toščelika, a nikšićki biznismen insistira da se njemu i njegovim partnerima (nama nepoznatim) omogući i nabavka jeftine struje iz Elektroprivrede. Dok on i njegovi ne naprave solarne i vjetroelektrane vrijedne 100 miliona… Šala? Ne treba da začudi ako Davidović ne zna da se elektrane, bilo koje vrste, ne prave tako što riješite da gradite i podignete kredit. Ali mora da brine to što se država na partnerstvo sa njim odlučila najave, plana ili makar površne analize potencijalnih troškova i prihoda. Ako nije riječ o još nekom od pred/postizbornih amaneta na čijem ispunjenju su insistirale vlade Zdravka Krivokapića i Dritana Abazovića.

Ekonomski gledano, teško je naći opravdanje za još jedno preuzimanje/oprost dugova, višemilionske investicije i još veće subvencije za električnu energiju  kompaniji koja, gotovo izvjesno, nema budućnost na evropskom tržištu. Vlasnici Toščelika su mnogo iskusniji, u metalskoj industriji povezaniji i finansijski jači od Davidovića, pa to nijesu uspjeli. Na drugoj strani, imamo mogućnost da kontroverzni vlasnik Naksana objelodani poslovno partnerstvo sa državom Crnom Gorom samo koji dan pošto je obznanio uortačenje sa ruskom Beluga grupom, poznatim proizvođačem alkoholnih pića. Dok se Crna Gora nalazi na moskovskoj listi neprijateljskih zemalja zbog sankcija koje, skoro deceniju, u kontinuitetu uvodimo Rusiji i ljudima bliskim režimu Vladimira Putina. Može li to biti potez koji će nas primaći članstvu u EU?

,,Ovo predstavlja vaskrsenje…”, besjedio je Davidović zadovoljno. ,,Sigurno je da će Crna Gora biti ponosna. Očekuje se izvoz veći nego što je danas ukupan izvoz Crne Gore” (!?).  A dva ministra iz Abazovićeve Vlade –  Aleksandar Damjanović i Goran Đurović bila su tu da uveličaju veselje. Strepeći, istovremeno, da koji od radnika Željezare, uortačenih sa Davidovićem, ne ispuni prijetnju da će se baciti sa fabričkog krova ukoliko Vlada ne izađe u susret njihovim zahtjevima.

Rješenje slučaja Željezara, daleko od očiju javnosti, opet je odloženo za narednu sedmicu. Tada, možda, saznamo da li su EPCG i Vlada spremni da Davidoviću struju prodaju po cijeni od 23 eura za megavat. Zimus nijesu htjeli ni da čuju za ponudu da Veselinu Pejoviću (KAP) istu količinu električne energije prodaju po duplo većoj cijeni (45 eura). Iako je tada struja na berzama bila i do tri puta jeftinija nego danas.

Potencijalni aranžman sa Želejzarom nije jedini problem EPCG-a. Manja je muka, mada nije nevažno, to što najvrjednija državna kompanija nema funkcionalan Odbor direktora, nakon ostavke Adisa Balote. On se na tom mjestu zadržao nekoliko sati – od izbora na godišnjoj Skupštini akcionara do prve sjednice borda na kojoj je Milutin Đukanović izabran za novog/starog predsjednika. Funkcioner SDP-a je u znak protesta podnio ostavku. Vladi se ne žuri da riješi taj problem iako sistem trenutno pravi ne male gubitke, neobnovljivi resursi (ugalj) prodaju se Srbiji po minimalnim cijenama dok se potrošačima u Crnoj Gori najavljuju restrikcije.

Upravo je Đukanović obznanio da se niko nije javio na, preko volje organizovanom, javnom pozivu za prodaju 10 odsto akcija EPCG-a. To je bilo i očekivano ima li se u vidu kratak rok i loš momenat (sredina ljeta) za njegovo raspisivanje. Tako je sve izvjesnije da će EPCG krajem septembra, po sili zakona, te akcije poništiti, a svoj osnovni kapital umanjiti za nekih 77 miliona eura. Đukanović kaže da će EPCG preduzeti ,,nove korake” kako bi se spriječio neželjeni epilog. Vlada, izgleda, ne mari. Ako to ne rade na elektronskim sjednicima, daleko od očiju javnosti.

Pohodila nas je delegacija MMF-a. Ni od njih nijesmo mogli dobiti odgovor na pitanje kako, istovremeno, u zemlji imamo ogromnu potražnju za radnom snagom i više od 40.000 nezaposlenih. Među kojima i šest hiljada visokoškolaca. Ali jesmo da zemlja ulazi ,,u period visoke neizvjesnosti” i da se treba pripremiti ,,za rizik od naglog usporavanja globalnog rasta naredne godine”. Poručeno nam je da se Crna Gora na vrijeme priremi za dolazeće probleme (izazove) tako što ćemo se boriti za očuvanje prihoda (poreska i akcizna politika) snažnije kontrolisati rashode (plate, penzije, socijalna davanja, kapitalne investicije) i raditi na obezbjeđivanju adekvatnog finansiranja (nova zaduženja).

Ministar Damjanović je predočio da će budžetu do kraja godine biti potrebno 270 miliona ,,da bi se pokrili svi troškovi i stvorila fiskalna rezerva za početak naredne godine”, dok će nam tokom 2023. faliti ,,minimalno 600 miliona sa depozitima”. Ni ta informacija nije naišla na pretjerani odjek, a kamoli brigu. Ljeto je.

,,Da se ne bi igrali kao prethodna administraicja i lagali narod o 1000 eura prosječne plate i 500 eura prosječne penzije, što je još 600 do 800 miliona, treba da budemo realni i ponašamo se u skladu sa guberom, da se pružimo koliko je realno”, poručio je ministar finansija. Mi i dalje u osjetljive nacionalne žice. Zimus ćemo tražiti krivca.

Zoran RADULOVIĆ 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PREDSJEDNIK PRELOMIO O NEUSTAVNOM ZAKONU O OPŠTINAMA: Na izbore – pa ko šta odnese

Objavljeno prije

na

Objavio:

I Ustavni sud je ocijenio neustavnim dopune Zakona o lokalnoj samoupravi, na osnovu kojih su odloženi izbori u 14 opština, ali nije obustavio radnje u vezi sa izborima i one koje su već završene. Zbog izazova koje ostavlja odluka suda, kojom se samo konstatuje da zakon nije u skladu sa Ustavom, izdvojili su mišljenje sudija Miodraga Iličkovića i Milorada Gogića

 

Dopune Zakona o lokalnoj samoupravi, kojima su redovni izbori u 14 opština odloženi za 23. oktobar (umjesto u maju), proglašene su neustavnim. Nova parlamentarna većina, sastavljena od Demokratske partije socijalista (DPS, Socijalističke narodne partije (SNP), Koalicije Crno na bijelo, Socijal-demokratske partije i manjinskih partija izglasala je odlaganje izbora na Dan Evrope (9. maja). Međutim, iako je postupak zahtijevao hitnost, Ustavni sud je odluku o neustavnosti zakonskih odredbi donio tek 28. jula – gotovo tri mjeseca nakon donošenja spornog zakona.

Pravno dejstvo i šteta od neustavnog zakona nastupili su odmah nakon što je predsjednik Crne Gore Milo Đukanović potpisao izmijenjeni zakon. On je akt jednom vratio Skupštini na ponovno izglasavanje, što mu omogućava Ustav, ali morao ga je potpisati nakon što je ponovo usvojen. Premijer Dritan Abazović pravdao je odlaganje izbora time što nemamo izglasan Ustavni sud i Sudski savjet, dok su opozicione stranke i civilno društvo upozoravali da se time krši Ustav i pravo građana da vlast biraju svakih četiri godine.

U opštinama koje su izbjegle izbore na proljeće, lokalnim parlamentima produženi su mandati. Aktuelne većine odbornika kasnije su ponovo izabrale predsjednike opština na drugi mandat, bez izbora. Do sada su ponovo izabrani predsjednik Opštine Žabljak Veselin Vukićević, Glavnog grada – Ivan Vuković, Bara – Dušan Raičević i Opštine Golubovci Tanja Stajović. Svi su iz Demokratske partije socijalista. Pravnici tvrde da su sva imenovanja sporna, jer proizilaze iz neustavnog zakona.

I Ustavni sud je ocijenio neustavnim dopune Zakona o lokalnoj samoupravi, na osnovu kojih su odloženi izbori u 14 opština, ali nije obustavio radnje u vezi sa izborima i one koje su već završene. Zbog izazova koje ostavlja odluka suda, kojom se samo konstatuje da zakon nije u skladu sa Ustavom, na sjednici ustavnosudske instance izdvojili su mišljenje sudije Miodraga Iličkovića i Milorada Gogića.

Iličković kaže da je dao i izdvojeno mišljenje jer je odluka nepotpuna i necjelovita, donijeta sa zakašnjenjem, zbog čega su nastupile mnoge štetne posljedice koje će biti vrlo teško otkloniti. Odluka, tvrdi, ostavlja brojne dileme.

,,Da li ponovna odluka o izboru predsjednika opština i dalje egizstira u pravom sistemu, iako je zakonski i Ustavno problematična. Zatim, odluka predsjednika Crne Gore o raspisivanju izbora za 23. oktobar s obzirom na to da one proizilaze iz zakona koji je proglašen neustavnim i koji je prestao da važi. Da li je ukidanjem zakona ostala pravna praznina, a ja mislim da jeste… Ko treba da popuni tu pravnu prazninu, na koji način i kojom većinom jer bi trebalo da se mijenja Zakon o izboru odbornika i poslanika za šta je potrebna dvotrećinska većina u Skupštini”, pojasnio je Iličković.

Predsjednike opštinskih skupština, koje su ponovo izabrale gradonačelnika, zatekla je presuda Ustavnog suda. Svi su čekali uputstvo kako da se ponašaju. Njihove nedoumice otklonio je Đukanović ponovo raspisujući izbore za 23. oktobar.

Savjetnik predsjednika za ustavni sistem i pravna pitanju Boris Bastijančić kaže da je predsjednik obustavio izvršenje odluka o raspisivanju izbora za odbornike Skupštine Glavnog grada i skupština opština: Bar, Bijelo Polje, Danilovgrad, Kolašin, Plužine, Pljevlja, Šavnik i Žabljak, kojima je u junu, odnosno julu mjesecu ove godine istekao mandat. Takođe je obustavljeno i izvršenje odluka o raspisivanju prijevremenih izbora za odbornike Skupštine opštine Tivat i Skupštine opštine Budva, čije je sazive prethodno raspustila Vlada Crne Gore.

„Cijeneći sve prethodno navedeno, kao i pozitivne propise crnogorskog izbornog zakonodavstva, imajući u vidu pravni vakuum koji bi nastao, te član 22 Ustava Crne Gore, kojim se jemči pravo građanima na lokalnu samoupravu, Predsjednik Crne Gore je donio novu Odluku o raspisivanju lokalnih izbora u 11 opština i Glavnom gradu Podgorica, kao i Odluku o raspisivanju prijevremenih izbora za odbornike u Skupštini opštine Tivat i Skupštini opštine Budva, utvrdivši datum njihovog održavanja i to 23. oktobar 2022. godine“, pojasnio je Bastijančić.

Predsjednik Skupštine Glavnog grada Đorđe Suhih kazao je ranije da postoji problem, jer ne mogu sprovesti izbore onog dana kada je trebalo po do tada važećem zakonu. Istakao je da neće imati više sjednica skupštine i da očekuje da će se to pitanje u međuvremenu razjasniti.

,,Da li će biti dozvoljen rad odbornicima… Tu zakon ima dvije različite stavke koje idu praktično jedna iza druge. Mandat odbornika kao i predsjednika Skupštine traje četiri godine, a s druge strane, mandat odbornika prestaje onog trenutka kad se potvrdi mandat drugim odbornicima. Opet, predsjednik Skupštine, pogotovo, još ima obavezu da sazove prvu konstitutivnu sjednicu. Znači, on praktično mora biti u mandatu dok ne sazove tu konstitutivnu sjednicu i onda mu prestaje mandat”, kazao je Suhih.

Akcija za socijalnu pravdu će Ustavnom sudu uputiti više odvojenih inicijativa, kojima će tražiti ocjenu ustavnosti izbora predsjednika opština u prethodnom periodu. Sličnu inicijativu najavili su i odbornici Demokratske Crne Gore u glavnom gradu. Oni su Upravnom sudu podnijeli tužbu protiv Skupštine Glavnog grada tražeći da se poništi odluka o izboru Ivana Vukovića za gradonačelnika Podgorice, koja je donijeta 5. jula, a na osnovu koje mu je povjeren novi četvorogodošnji mandat koji počinje teći od 1. avgusta.

Izvršni direktor Centra za demokratsku tranziciju (CDT) Dragan Koprivica saopštio je da je odluka Ustavnog suda bila opravdana, ali je donesena sa velikim zakašnjenjem. Kaže da izaziva veliku zabrinutost što sada i zvanično možemo konstatovati da imamo političke elite koje su spremne podrivati demokratiju u sopstvenoj državi radi najsebičnijih partijskih interesa.

„Ne samo da su se ove elite poigrale sa našim pravnim i političkim poretkom, već su prouzrokovale haos u 14 lokalnih zajednica koje već imaju, ili će brzo imati skupštine bez legitimiteta i nelegalno izabrane predsjednike opština“, ocijenio je Koprivica.

Monitoru predsjednici opština nijesu odgovorili da li će podnijeti ostavke do izbora i kako će funkcionisati do 23. oktobra. Đukanović je, međutim, donio odluku da se pravna zavrzlama riješi izborima – pa ko šta odnese.

 

Bogdanović: Šćepanović namjerno odlagao odluku

Poslanik Demokratske Crne Gore Boris Bogdanović kaže da su očekivali da će Ustavni sud proglasiti neustavnim dopune Zakona o lokalnoj samoupravi. Međutim, Ustavni sud je odluku donio 81 dan od kada je Skupština usvojila zakon. Ocjenjuje da je logično zaključiti da je aktuelni predsjednik Ustavnog suda Budimir Šćepanović odlagao donošenje odluke, s namjerom da omogući važenje zakona toliko da ga aktuelna parlamentarna većina iskoristi da se izbori u 14 opština ne održe u junu, već da se pomjere za jesen.

,,Takođe naglašavamo da su dvoje, od ukupno četvoro sudija Ustavnog suda (Iličković i Gogić), svojim izdvojenim mišljenjem, izrazili svojevrstan protest što je ova odluka Ustavnog suda došla kasno, ali i što i nakon što je donesena, ne nudi do kraja jasnu pravnu situaciju jer je odlukom Ustavnog suda izbjegnuto da se saopšti da li se poništavaju i sve pravne posljedice primjene neustavnog Zakona o dopuni Zakona o lokalnoj samoupravi”, rekao je Bogdanović.

Ivan ČAĐENOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

POSLODAVCI NA MUKAMA: Radnika nema, a neće ih ni biti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za Crnu Goru, budućnost je izvjesna. Domaće radne snage, i one iz regiona, biće sve manje, pa će se morati zapošljavati radnici iz dalekih zemalja

 

„Potrebne radnice“, „Traži se konobar“, „Zapošljavamo“ – skoro da nema ulice u Podgorici u kojoj na malim prodavnicama, radnjama ili kafićima ne vidite oglas za posao. Vlasnik kafića kaže za Monitor da je oglas za konobara objavio prije skoro dva mjeseca: „Da se bar ko javio da se interesuje. Niko. Ni jedan poziv nisam imao“. Njegov kolega odložio je otvaranje novog kafića za septembar jer su mu dvije ekipe radnika otišle da rade na primorje.

Iste nevolje i na primorju. „Radna snaga nas napušta. Digli smo plate da bi ih zadržali, da ne bi pošli u Hrvatsku i mi smo u velikom minusu, ne možemo da podmirimo troškove. Jedino što imamo su inspekcije koje su za nam za vratom“, žalio se medijima na početku sezone ugostitelj iz Petrovca.

Nevolje sa radnom snagom ponavljaju se tokom svake ljetnje turističke sezone. Ugostitelji kažu da se od pandemije samo pojačao. Ljudi su iz ugostiteljstva otišli u druge, sigurnije branše ili na druga mjesta gdje imaju bolje uslove.

Samo Budvi tokom sezone nedostaje oko 3.000 radnika, uglavnom  kuvara, konobara, čistačica, sobarica… Da bi privukli radnike neki od ugostitelja su ove sezone bili prinuđeni da povećaju plate – konobarima i sobaricama od 500 do 800 eura, kuvarima od 800 do 2.500… Aleksandar Jovanović iz Udruženja ugostitelja Budve izjavio je: „Ugostitelji su bili primorani da izdvajaju više za plate zaposlenima. Uz povećanje zarada na nivou države, došlo se u apsurdnu situaciju da kuvar ima zaradu kao ministar ili premijer“.

Iz Unije slobodnih sindikata upozoravaju da  problem nedostatka radne snage nije slučajan. „On ima utemeljenje i u činjenici da u određenim sektorima (turizam, građevinarstvo, trgovina…) poslodavci godinama ne stvaraju ambijent za dostojanstvene uslove rada što odvlači domaću radnu snagu od ovih poslova. Niske zarade, nesigurni (prekarni) ugovori o radu, prekovremeni rad koji je pravilo, a ne izuzetak, nemogućnost korišćenja godišnjeg odmora i druge povrede prava iz radnog odnosa, doprinosili su i dalje doprinose tome da naši građani i građanke ne žele da budu radno angažovani u tim sektorima“, kaže za Monitor Ivana Mihajlović, zamjenica generalnog sekretara Unije.

Ne nedostaje radnika samo u turizmu. Prema podacima Unije poslodavaca deficitarna zanimanja su ona trećeg i četrtog nivoa kvalifikacije iz sektora turizma i ugostiteljstva, saobraćaja, trgovine, građevinarstva, najčešće zanatska zanimanja i usluga:  konobari, kuvari, recepcioneri, točilaci pića, prodavci, higijeničari, sobarice, serviri, pomoćni građevinski radnici i druga srodna i pomoćna zanimanja iz navedenih oblasti. Među visokoškolskim zanimanjima kao deficitarna od strane privatnog sektora izdvajaju zanimanja iz oblasti informacionih tehnologija (IT).

Iz Privredne komore za Monitor su kazali da zbog sezonskog karaktera crnogorske privrede poslodavci u pojedinim oblastima imaju velike poteškoće da nađu odgovarajuću radnu snagu. Naglašavaju da je to posebno izraženo u sferi turizma, ugostiteljstva i građevinarstva, i rezultira većim zapošljavanjem strane radne snage, u odnosu na domaće radnike. Prema podacima Ministarstva rada, u utrošenim kvotama za zapošljavanje stranaca u 2021. godini, pretežno učešće (79,65 posto), imaju četiri grupe zanimanja: građevinarstvo, usluge smještaja i ishrane, ostale uslužne djelatnosti i trgovina. Takođe je stalna potražnja za stručnjacima iz oblasti informacionih tehnologija, gdje dolazi do izražaja ne samo pitanje ponude radne snage na tržištu rada iz ove oblasti odnosno kvantiteta, već i njenog kvaliteta. Deficitarni kadrovi u pojedinim opštinama su takođe doktori medicine, a u oblasti saobraćaja vozači teretnjaka, vozači autobusa, vozovođe…

„Uzroci navedene deficitarnosti odnosno neusklađenosti ponude i tražnje u Crnoj Gori su višestruki: obrazovna politika i kvalitet obrazovanja, politika zapošljavanja, migracije stanovništva ali i sistem vrijednosti i mentalitet crnogorskih građana pri čemu vrlo često, prema riječima poslodavaca, domaća radna snaga nije zainteresovana za rad u pojedinim sektorima odnosno na pojedinim od navedenih pozicija. Naročito posljednje rezultira zapošljavanjem strane radne snage, pa se u Crnoj Gori svake godine izda preko 20.000 radnih dozvola za strance“, kaže za Monitor Ana Marković, šefica sektora za obrazovanje i rad sa članstvom Unije poslodavaca.

Mladi nijesu spremni da rade slabo plaćene poslove. Godinama ankete govore da sve više njih razmišlja da napusti Crnu Goru – 33,4 odsto mladih želi da napusti Crnu Goru (istraživanje rađeno maja 2022), a 92 odsto mladih bi privremeno ili trajno napustilo Crnu Goru radi boljih poslovnih prilika (decembar 2021).

Posljednje istraživanje Instituta za strateške studije i projekcije koje je sprovedeno u 15 crnogorskih opština na uzorku od 1.818 mladih govori da je najveći broj mladih koji rade zaposlen u sektoru trgovine i usluga. Trećina ispitanih, odnosno 30,5 odsto, radi na poslu koji ne odgovara nivou stečenih kvalifikacija ni oblasti školovanja, odnosno studiranja. Najčešće prepreke koje su identifikovali su opšti nedostatak poslova, loši radni uslovi, potrebna partijska knjižica kao i potrebna veza, dok se 31,9 odsto mladih nije registrovalo u Zavodu za zapošljavanje, najčešće jer ne vide korist od registracije.

Mihajlović upozorava da se Crna Gora već suočava i da će se tek suočiti sa egzodusom radne snage. Iz Sindikata ističu da poslodavci ne preduzimaju ništa kako bi stvorili dostojanstvene uslove rada i zadržali radnu snagu.

Istraživanje koje je USSCG sprovela tokom 2021. godine uz podršku Međunarodne organizacije rada, pokazalo je da 38,2 odsto ispitanika razmišlja o odlasku iz Crne Gore u potrazi za boljim poslom, ali još uvijek nije preduzelo konkretne aktivnosti na tom planu. Dodatnih 11,1 odsto ispitanika je već preduzelo konkretne korake u vezi sa odlaskom.

„Kao najfrekventniji odgovor na pitanje koji je dominantan razlog za odlazak iz Crne Gore, 57,7 odsto ispitanika navelo je adekvatnu zaradu, a odmah nakon toga bolje uslove rada. Ovakvi i slični podaci iz drugih istraživanja trebalo bi da budu alarm kako za poslodavce, tako i za samu državu jer ćemo u suprotnom izgubiti najznačajniji resusr – ljude“.

Procjenjuje se da je Zapadni Balkan za nepunih 20 godina napustilo 4,4 miliona ljudi, što je jasan signal da moramo raditi u pravcu mobilizacije svih kreativnih potencijala, reformi obrazovnog sistema, podsticanju privatnog sektora i inovativnosti kako bi od naše zemlje i regiona napravili perspektivno mjesto za život i rad, ističu iz Privredne komore.

Preciznih podataka koliko je stanovnika posljednjih decenija napustilo Crnu Goru nema. I dok naši idu na Zapad, svake godine se uvećava broj onih koji posao traže u Crnoj Gori. Posljednji podaci Zavoda za zapošljavanje o deficitarnim kadrovima su iz 2019. Navodi se da je te godine najviše dozvola za strance se izdato u sektoru Usluge smještaja i ishrane – preko 6.000, zarim Građevinarstvo – 5.500, Ostale uslužne djelatnosti – 2.150 i Trgovina na veliko imalo preko hiljadu. Zapošljeni dolaze iz Srbije, Turske, BiH, Kine, Albanije, Rusije, Kosova, Makedonije.

I u komšiluku slične muke. U posljednje dvije decenije stanovništvo Srbije smanjeno je za 625.000 ljudi i radna snaga postala je oskudan resurs. Srbija već godinama na ovaj ili onaj način uvozi radnike, prije svega iz okolnih zemalja: Albanije, Makedonije, BiH, ali sve više se nalazi na mapi stanovnika udaljenih, egzotičnih i siromašnih država. Mediji su objavili da je tamošnja Vlada u procesu zaključivanja sporazuma sa Bangladešom, Vijetnamom i Gvatemalom kojim bi se olakšao dolazak radnika iz ovih zemalja u Srbiju.

Hrvatska, iz koje se masovno odlazi na rad u Njemačku i Irsku, se godinama suočava sa hroničnim nedostatkom radne snage. Procjenjuje se da Hrvatskoj kontinuirano nedostaje 60.000 radnika.

Krešimir Sever, predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata, za DW je izjavio da se procjenjuje da je Hrvatsku napustilo do deset posto stanovnika: „Iako u Hrvatsku dolaze raditi ljudi iz Srbije, BiH, Sjeverne Makedonije i Kosova, i njih je sve manje s obzirom na to da je i njima, kao i Hrvatima, isplativije otići u razvijenije zapadnoeuropske zemlje. Sve više stranih radnika dolazi u Hrvatsku putem posredničkih agencija iz Nepala, Filipina, Bangladeša, Kine, Indije, Rusije, Koreje, čak i Tajlanda, Meksika…“.

U BiH, egzodus koji je započeo tokom rata, nikada nije ni prestao.

Problem nedostatka odgovarajuće radne snage karakteriše i privredu EU, pa je tako u ekonomskom istraživanju Evropske asocijacije komora – EUROCHAMBRES-a, 40 odsto poslodavaca u Evropi prijavilo poteškoće u pronalaženju zaposlenih sa potrebnim vještinama. Nedostatak kvalifikovanih radnika smatra se drugim glavnim izazovom za preduzetnike.

U Evropskoj uniji stopa nezaposlenosti je dostigla istorijski minimum i iznosila je u martu 2022. 6,2 odsto, a u eurozoni na 6,8 odsto aktivnog stanovništva prema podacima Eurostata. Među članicama EU, najviše stope nezaposlenosti u martu su imale Španija (13,5 odsto), Grčka (12,9 odsto) i Italija (8,3 odsto), dok su najnižu stopu nezaposlenosti imale Češka (2,3 odsto), Njemačka (2,9 odsto), Malta i Poljska (po tri odsto).

Iz Privredne komore kažu da se očekivanim padom društvenog bruto proizvoda i inflacije izazvane krizom zbog pandemije, ratom u Ukrajini i privrednom recesijom, očekuje pogoršanje stanja i u ovoj sferi.

Za Crnu Goru, budućnost je izvjesna. Poslodavci neće moći da ispraćaju radnike sa onom čuvenom – „Ako nećeš ti, ima ko će da radi“ (podrazumjeva se za male pare i nikakve uslove rada). Domaće radne snage, i one iz regiona, će biti sve manje, pa će se morati zapošljavati radnici iz dalekih zemalja.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo