Povežite se sa nama

MONITORING

Od sumraka do sumraka

Objavljeno prije

na

 

Višestruki premijer, povremeni predsjednik i vazdašnji kapo Crne Gore Milo Đukanović ponovo je najavio da će se povući sa mjesta premijera. ,,Ne mislim da je neohodno da ispunim sav premijerski mandat. Dao sam dovoljno politici, više od dvadeset godina”, rekao je Đukanović. Njegov najnoviji premijerski mandat ističe 2013. godine, špekuliše se da bi, ako stvarno riješi, mogao da ode oko partijskog kongresa planiranog za ljeto 2011. Mediji su javili kako Đukanovićevi saradnici objašnjavaju da je šef ,,istrošen i zasićen”, on tvrdi da želi da se posveti i nekim drugim životnim planovima koji nijesu vezani za politiku i izvršnu vlast. Direktor slovenačkog Međunarodnog instituta za balkanske i bliskoistočne studije – IFIMES-a Zajid Bećirović, međutim, kaže da i pored najava, ne vjeruje da će se Đukanović povući jer se gubljenjem imuniteta omogućava da počnu sudski procesi protiv njega u Italiji i u ostalim zemljama EU. On smatra da Đukanović najavama o povlačenju samo sebi podiže cijenu. Veliki odlazak Đukanović je već jednom priredio. Mjesto premijera bio je napustio od novembra 2006. do marta 2008. Sa prijestola u Demokratskoj partiji socijalista nije mrdao.

 

Davno je, sa drugovima, došao. Dok je u Evropi pucao i padao Berlinski zid, u Srbiji je na vlast dolazio Slobodan Milošević. Po receptu iz Srbije i našim brdima valjala se antibirokratska revolucija. Mitinzima u oktobru 1988. i januaru 1989. srušena je ,,odnarođena” vlast. Kao jedna od ozbiljnih zamjerki ,,starom rukovodstvu” ostalo je upamćeno to što su po crnogorskim selima pojeli previše jagnjadi. ,,Mladi, lijepi i pametni” – Momir Bulatović, Milo Đukanović i Svetozar Marović preuzeli su vlast u Crnoj Gori. Mjerila za pohlepu temeljno su se izmijenila, stupili su milioni, jagnjad su postala presmiješna.

Zaštita ugroženih Srba i Crnogoraca na Kosovu bila je jedna od najvažnijih ideja AB revolucije. ,,Na Kosovu je napadnuta Jugoslavija. Kosovo je bedem srpskog i crnogorskog naroda koji ne može pasti dok je nas i pokoljenja naših potomaka. Nebrojeno puta smo rekli: Kosovo se mora braniti svim sredstvima”, objašnjavao je Đukanović.

Pred kraj 1990. u Crnoj Gori su održani prvi višestranački izbori. Na njima je Demokratska partija socijalista učestvovala pod imenom Savez komunista Crne Gore. Iako je Prvi, osnivački, kongres Demokratske partije socijalista održan dva mjeseca ranije, ime partije promijenjeno je tek na drugom dijelu Kongresa održanom pola godine nakon izbora. Prosto – staro ime bila je sigurnija karta za dobijanje glasova. ,,Kad pobijedi Savez komunista, počinje vrijeme mira, slobode razuma i demokratije, razvoja i socijalne pravde”, obećavao je uoči izbora Milo Đukanović.

Savez komunista Crne Gore na prvim je, dakle, izborima osvojio 83 od ukupno 125 mandata u Skupštini Crne Gore. Koalicija pod nazivom Savez reformskih snaga Jugoslavije za Crnu Goru osvojila je 17, lista Narodne stranke 13, a lista Demokratske koalicije 12 mandata. Savez reformskih snaga Jugoslavije za Crnu Goru činili su: Liberalni savez Crne Gore, Partija socijalista, Socijaldemokratska stranka Crne Gore, Nezavisna organizacija komunista i Stranka nacionalne ravnopravnosti. Demokratsku koaliciju činile su tri partije koje su okupljale Muslimane i Albance – Stranka demokratske akcije za Crnu Goru, Stranka ravnopravnosti i Demokratski savez u Crnoj Gori.

Tokom tog mandata DPS je, potpomognut Narodnom strankom, kao vjerni saveznik Slobodana Miloševića ,,čuvao Jugoslaviju”. Nas je zapalo da oslobađamo Dubrovnik i forsiramo Neretvu. Svaki pokušaj poziva na mir i suprotstavljanja ratnim trubama izazivao je bijes ratnika za mir. Nakon jednog od mirovnih skupova Svetozar Marović je zapisao: ,,Da li iz tih festivala mira treba zaključiti da je pred crnogorskim narodom i crnogorskim građanima danas obaveza da prihvate sve što im se nameće od hrvatskog vrhovništva, njihovih gardi i redarstvenika, da je dužan da mirno prati stradanja srpskog naroda u Hrvatskoj, da se mimo njegove volje ruši njegova država i njemu nameću nove granice, da bi dokazao da je za mir. Da li to znači da na minobacače treba odgovarati kontemplacijom i gandizmom”.

Bombardovali smo Dubrovnik, palili, pljačkali, oslobađali krave po Konavlima. Sad je moderno da se kaže kako je to radila JNA, kao da su tu vojsku činili vanzemaljci, a ne mi i naše komšije, osokoljeni većinom glasova u parlamentu.

Na brzinu sklepani referendum o državnom statusu Crne Gore održan je u proljeće 1992. Odgovaralo se na pitanje – Da li ste za to da Crna Gora kao suverena republika nastavi živjeti u zajedničkoj državi Jugoslaviji potpuno ravnopravno s drugim republikama koje to žele. Znalo se da to niko osim Srbije ne želi, glasalo se po kućama, automobilima, nije bio problem glasati umjesto sestrića ili unuka – rezultat je bi impresivan – 95 odsto izašlih bilo je ZA. Te godine Crna Gora je dobila novi Ustav i još jedne parlamentarne izbore. Demokratska partija socijalista osvojila je 46 od 85 mjesta u Skupštini; lista Narodne stranke 14 mandata; Liberalni savez Crne Gore 13, Srpska radikalna stranka osam i lista Socijaldemokratske partije reformista četiri mandata.

Uoči izbora 1996. vlast se našla pred neočekivanim izazovom. Liberalni savez i Narodna stranka formirali su koaliciju Narodna sloga. Tokom predizborne kampanje Milo Đukanović je govorio o ,,isključivosti i banalnosti” Narodne sloge: ,,Ovom čudnom mješavinom dominiraju dvije političke ličnosti – bivši Crnogorac i bivši Srbin, nepostojeći program i prevareni birači…”. Dužnu pažnju, pred te izbore, vlast je posvetila i preračunavanju – za razliku od ostalih izbora, za ovu priliku je Crna Gora podijeljena na deset izbornih jedinica. To je bio jedan od načina da se prelivanjem glasova oslabi opasni protivnik, drugi je, prema kasnijim svjedočenjima, bila – brutalna krađa.

Tokom 1997. slomio se DPS. Prema Đukanovićevoj verziji , zato što je Bulatović htio da ostane sa Miloševićem, prema Bulatovićevom viđenju jer se više nijesu mogli tolerisati Đukanovićevi duvanski i ostali tranzitni i tranzicioni ,,poslovi”. Reklo bi se da su obojica govorili istinu. U partijskom sukobu i kasnije na predsjedničkim izborima pobijedio je Đukanović. I u jednom i u drugom slučaju – na jedvite jade.

Đukanovićevo otkriće da je Milošević ,,prevaziđen političar”, donijelo mu je podršku Zapada koja manje više traje do dana današnjeg. Mnogi misle – nedopustivo.

Izbori 1998. donijeli su nam parolu Da živimo bolje. Koalicija
DPS-a ,SDP-a i Narodne stranke pod tim imenom osvojila je ponovo apsolutnu vlast – od 78 mjesta u skupštini njima su pripala 42. SNP Momira Bulatovića dobio je 29, LSCG pet, a DSCG i DUA po jedan mandat.

Prijevremeni izbori 2001. održani su zato što je Narodna stranka, nezadovoljna DPS-ovim preobraćenjem u partiju koja se zalaže za nezavisnu Crnu Goru, napustila vladu. Koalicija DPS-a i SDP-a dobila je 36 mandata, Zajedno za Jugoslaviju na čelu sa SNP-om 33, Liberalni savez je imao šest, DUA i DSCG ponovo po jedan mandat. To je jedini put da DPS, sa više ili manje satelita, nije osvojio apsolutnu vlast. Vladu je podržao Liberalni savez. Nakon što je Milo Đukanović, u martu 2002. potpisao Beogradski sporazum kojim je projektovano formiranje Državne zajednice Srbija i Crna Gora, a mogućnost održavanja referenduma u Crnoj Gori odgođena za tri godine, LSCG je prestao da podržava vladu, a SDP izašao iz iste. Pokušaj saradnje Liberalnog saveza i koalicije Zajedno za Jugoslaviju vlast je nazvala ,,neprincipijelnom koalicijom”, njihova saradnja u parlamentu službeno se zvala privremena parlamentarna većina”. Pobornici ideje nezavisne Crne Gore masovno su se priklonili Đukanoviću. Pristup – referendum, pa demokratija, nije dao slavne rezultate. Danas se mnogi čude – otkud ovo?

Na izborima u oktobru 2002. godine “Demokratska lista za evropsku Crnu Goru – Milo Đukanović” sa 39 mandata nastavila je da nad nama vlada – apsolutno. Koalicija “Zajedno za promjene – SNP-SNS -NS” imala je 30, liberali četiri, “Albanci zajedno” dva mandata.

DPS-ova apsolutna vlast nastavila se i nakon prvih izbora u nezavisnoj Crnoj Gori u septembru 2006. Od 81 mjesta u parlamentu koalicija DPS-a i SDP-a osvojila je 41, Srpskoj listi pripalo je 12, a koaliciji oko SNP-a 11 mandata, koliko je osvojila i tada nova partija – Pokret za promjene. Koalicija Bošnjačke stranke i liberala Miodraga Živkovića imala je tri, a koalicija DSCG i PDP, kao i DUA i Albanska alternativa po jedan mandat.

U međuvremenu je usvojen Ustav Crne Gore, a podršku tom dokumentu Pokret za promjene uslovio je održavanjem izbora do kraja 2009. Vlast je malo požurila sa ispunjavanjem obećanja, neki su tvrdili kako bi izbori bili održani prije nego se osjete efekti ekonomske krize. Ponovo su apsolutno pobijedili.

Sve izbore u Crnoj Gori karakterisala je zloupotreba državnih dobara u partijske svrhe. Važan faktor DPS-ovih upornih i ubjedljivih pobjeda je broj ljudi koji direktno zavise od novca iz budžeta. DPS je do savršenstva doveo sistem ,,siguran glas”, nema sela u kojem babe ne znaju da im socijalna pomoć zavisi od glasačkog listića. Opozicija posljednjih mjeseci govori kako se na izborima ne bori protiv DPS-a nego protiv organizovanog kriminala. To, međutim, nije dovelo do stvaranja jedinstvene opozicione strategije, naprotiv.

U to nam život prođe.

 

Protiv rata

Protiv pregnuća crnogorske vlasti u ratu borili su se Liberalni savez Crne Gore, Socijaldemokratska partija, partije koje su okupljale manjinske narode, nekoliko udruženja i nezavisnih ličnosti.  Na ljude koji su se suprotstavljali ratu bila je usmjerena čitava državna mašinerija. Protivnici rata javno su i jasno proglašavani izdajnicima, Anti Markoviću, osnivaču Reformskih snaga, patriotske snage nijesu dopustile da ruča na Virpazaru. Na meti vlasti posebno je bio Liberalni savez. ,,Srbija i Crna Gora u svjetskoj javnosti postaju sinonim za agresiju, a naši očevi, sinovi, braća, prijatelji i rođaci svakodnevno ginu ili se trajno osakaćuju u besmislenoj dubrovačkoj ratnoj avanturi… Crna Gora prima na sebe sramotu nedostojnu vjekovne i časne oslobodilačke istorije, nedostojnu svojih slavnih predaka”, poručivali su liberali. Vlast je odgovarala bjesomučnom medijskom hajkom, barikadama po crnogorskim putevima, svim udbaškim sredstvima. ,,Glave svih nas bile su u torbi, svaka džukela je mogla da nas sretne na ulici i ubije i to bi naišlo na sveopšte odobravanje”, svjedočio je kasnije lider liberala Slavko Perović. Devedesetih, prosrpske partije bile su sa vlastima u istom frontu, njihovo je bilo da daju podstrek kad vlast nije bila dovoljno žustra. Rat koji je vodila da nestane Crna Gora je, srećom, izgubila.

 

Referendum

 

Svako ko je u Crnoj Gori stariji od dvadeset godina živio je u četiri države, a da iz svog sokaka nije morao mrdnuti. Nakon što je razbijena SFRJ, živjeli smo, ratovali i propadali u Saveznoj Republici Jugoslaviji. Potpisivanjem Beogradskog sporazuma 2002., uz svesrdnu pomoć visokog komesara EU Havijera Solane, nastala je Državna zajednica Srbije i Crne Gore. Ustavnom poveljom te čudesne tvorevine iz 2003. propisano je da države članice pravo da raspišu referendum o državno pravnom statusu stiču kroz tri godine. Iako je prije toga referendum gromoglasno najavljivala, vlast je tvrdila da nam Povelja ,,garantuje” a ne na tri godine suspenduje referendum. Uoči referenduma, ponovo smo dobili pomoć iz Evrope. Propisano je da je potrebna izlaznost od 50 odsto upisanih birača, pobjednička strana morala je osvojiti preko 55 odsto glasova. Imali smo specijalnog izaslanika za crnogorski referendum, slovačkog diplomatu Miroslava Lajčaka, predsjednik Republičke izborne komisije bio je takođe Slovak František Lipka. Referendumsko pitanje je glasilo: „Želite li da Republika Crna Gora bude nezavisna država sa punim međunarodno-pravnim subjektivitetom?”. Na referendumu, 21. maja, 2006, izašlo je preko 86 odsto građana sa pravom glasa. Za nezavisnost Crne Gore glasalo je 55,5 odsto, protiv se izjasnilo 44,5 birača.

 

Kosara K. BEGOVIĆ

 

LIDERI PRVIH CRNOGORSKIH PARTIJA DVIJE DECENIJE KASNIJE
Ostao samo Bardhi

 

Na crnogorsku političku scenu u prvom naletu kroz višestranačka vrata stupilo je 1989. i 1999. godine dvadesetak stranaka. Samo je jedan lider parlamentarne stranke preživio dvije burne decenije, pa i danas stoji na kormilu stranke. Riječ je o Mehmetu Bardhiju, predsjedniku Demokratskog saveza u Crnoj Gori, osnovanog 9. septembra 1990. Od prve postave stranačkih čelnika u političkim vodama još je jedino ostao Džavid Šabović, poslanik Socijaldemokratske partije. Prva partija zvala mu se Stranka nacionalne ravnopravnosti. Osnovana je 26. maja 1990. Šabović se nalazio na čelu Republičkog odbora. Naredna godina protekla je u znaku osnivanja više političkih partija raznih orijentacija i ambicija. Prvi se pojavio Liberalni savez 26. januara, na Cetinju. Kada je registrovan imao je 3.700 članova. Predsjednik Skupštine LSCG bio je Velimir-Koko Vujović, a predsjednik Izvršnog odbora Slavko Perović. „Shvatamo da istinski doprinos napretku Jugoslavije možemo dati samo tako što ćemo Crnu Goru učiniti pluralističkom, ekonomski efikasnom, pravnom i demokratskim državom”, navodi se Programskim osnovama. LSGC je zamrznuo rad 2005. godine. Početkom aprila osnovana je Socijaldemokratska stranka. Predsjednik joj je bio dr Vidak Vujačić. Stranka je nestala s političke scene. Narodna stranka, čiji je predsjednik bio dr Novak Kilibarda, osnovana je u maju. „Mladi lavovi” nekoliko godina kasnije smijenili su Kilibardu. Iz te stranke nastao je niz stranaka sa srpskim predznakom. U maju je osnovana i Nezavisna organizacija komunista sa sjedištem u Baru. Predsjednik Predsjedništva NOK-a bio je Mićo Orlandić. Ta se stranka integrisala u SDP. Jugoslovenska narodna stranka osnovana je 2. juna 1990. Predsjednik joj je bio Rade Bojović. Integrisala se u SDP. Istog mjeseca crnogorsku političku scenu obogatila je Socijalistička partija sa predsjednikom dr Ljubišom Stankovićem . Integrisala se u SDP. Mjesec kasnije (24. jula) registrovan je Savez komunista Crne Gore. U zvaničnom dokumentu SK Crne Gore naveden je kao datum osnivanja 4-7. oktobra 1948. godine (Prvi osnivački kongres Komunističke partije Crne Gore). Za predsjednika Predsjedništva izabran je Momir Bulatović, a za sekretara Milo Đukanović. Kasnije je stranka preimenovana u Demokratsku partiju socijalista. DPS se 1997. pocijepao, a Momir Bulatović je smijenjen. „Crna Gora je suverena država i kao takva ne može biti predmet dogovora, nego jedino subjekt razgovora”, poručivao je Žarko Rakčević, predsjednik Partije socijalista Crne Gore, osnovane 27. jula 1990. Nastala je dijelom transformacijom tadašnjeg Socijalističkog saveza radnog naroda. Rakčević će kasnije postati lider Socijaldemokratske partije, a potom iz politike otići u privrednike. U julu je osnovana i Stranka ravnopravnosti – predsjednik Asim Đečević. Napustio politiku. Sljedećeg mjeseca pojavili su se Demokratski socijalistički savez, na čijem je čelu bio dr Novica Vujošević, dotadašnji predsjednik Socijalističkog saveza. Stranka se raspala. Crnogorski federalistički pokret – predsjednik Skupštine Sreten Zeković. Stranka još postoji. Nikad nije bila parlamentarna. U septembru je osnovana u Titogradu Demokratska stranka. Predsjednik Glavnog odbora bio je advokat iz Herceg Novog Žarko Stanovčić. Stranka je nestala sa scene. Tog mjeseca osnovana je i SDA za Crnu Goru. Predsjednik je bio Harun Hadžić, koji je smijenjen 1997. godine. Na prve parlamentarne izbore u Crnoj Gori, održane 1990. godine, učestvovao je i Savez reformskih snaga sastavljen od partija i pojedinaca koje je predvodio tadašnji savezni premijer Ante Marković. Ante Marković je poražen na izborima u svim jugoslovenskim republikama, i ubrzo smijenjen. Ludilo je krenulo. Tokom 1989. i 1990. godine osnovano je i nekoliko političkih udruženja koja nijesu imala ambiciju da izlaze na izbore. Udruženje za unapređivanje demokratskih procesa osnovano je u Nikšiću 1. aprila 1989. Predsjednik je bio književnik Branko Janjušević. Te godine (23. novembra) osnovano je u Titogradu Udruženje za jugoslovensku demokratsku inicijativu (UJDI) – podružnica Titograd. Predsjednik mu je bio dr Novak Jauković. Malo kasnije, 12. decembra, takođe u Titogradu, osnovana je Demokratska alternativa kao pokret koji se opredijelio „za državu građana i federalnih jedinica”. Predsjednik Izvršnog odbora Demokratske alternative bio je dr Miodrag Perović. U maju naredne godine osnovan je Ekološki pokret Crne Gore (sa „oko 10.000 pojedinaca i više organizacija”), čiji je predsjednik bio dr Branko Boljević.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

Izdvojeno

EKONOMIJA VLASTI: Državna preduzeća – partijsko vlasništvo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Službena saopštenja iz državnih kompanija, nerijetko, otkrivaju i najnovija pomjeranja na ovdašnjoj političkoj mapi. Neke ljubavi se gase, neke razbuktavaju. A neke traju

 

Još ne postoji zvaničan podatak o broju preduzeća koja su u većinskom vlasništvu države Crne Gore ili neke od ovdašnjih 25 opština. Iz Instituta alternativa potrudili su se i napravili svoju listu. Ona, u stvarnosti, ne može biti kraća. Samo duža. Prema njihovim podacima, imamo 55 državnih i 123 lokalna preduzeća sa, makar, 20.515 zapošljenih. Čiji broj u kontinuitetu raste.

Makar neki od donosioca odluka u prebrojanim državnim  preduzećima ne osjećaju se kao dio tog sistema. Odnosno, ne prihvataju pripadajuće obaveze o javnosti rada. Tako su iz pljevaljskog Rudnika uglja (dio sisetama EPCG) odbili da NVO MANS dostave podatke o zapošljavanju i poslovnim aranžanima vezanim za prodaju uglja kompanijama iz Srbije. Poslovna tajna, objasnili su.

„Kada smo tražili kopiju pravilnika o poslovnoj tajni, odgovoreno nam je da ova kompanija nije obveznik Zakona o slobodnom pristupu informacijama (SPI), jer Rudnik nije u vlasništvu države“, objasnili su iz MANS-a novinarima Vijesti. I predočili dokument – odgovor koji su dobili iz Rudnika uglja. Tamo stoji: „U smislu citirane zakonske odredbe (dio Zakona o SPI, primjedba Monitora), a imajući u vidu činjenicu da je Rudnik uglja, kao jednočlano akcionarsko društvo u 100 odsto vlasništvu EPCG, a ne države Crne Gore, smatramo da ne postoji zakonska obaveza Rudnika uglja za postupanje“.

To što je EPCG skoro pa u sto postotnom vlasništvu države – nema veze. Da je važno, valjda bi neko od nadležnih iz izvršne vlasti ili regulatornih i nadzornih agencija reagovao na objavljene tvrdnje. Ovako, stvari su sada postavljene na sledeći način: Rudnik uglja nije državno nego vlasništvo Elektroprivrede, pa se na njega ne odnosi Zakon o slobodnom pristupu informacijama. Pride, pošto im je resorni ministar Saša Mujović to završio, ubuduće će „sva nabavka uglja EPS-a od RUP-a ići na osnovu bilateralne saradnje dvije kompanije“. Tako će se, pojasnili su iz Ministarstva energetike dogovor Mujovića i izvršnog direktora EP Srbije Dušana Živkovića, „izbjegnuti nepotrebni troškovi trećih lica, posrednika u trgovini, smanjiti mogućnost manipulacija i postigli maksimalni benefiti za kompanije“. Možda. Ali će se tako takođe izbjeći i javno oglašavanje prodaje, nadmetanje potencijalnih kupaca koje bi moglo donijeti bolju cijenu prodavcu (iz perspektive Crne Gore to nam je u interesu) i bilo kakva kontrola poslova ugovorenih bilateralnom saradnjom. Čija se tajnost, vrlo je vjerovatno, podrazumijeva.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVO VRIJEME, STARI NAČIN: Posao sa malim HE cvjeta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vlasnici  33 mHE koje su sagrađene po osnovu šeme podsticaja koju plaćaju građani ubiraju milionske profite. Oni kojima je spriječena gradnja traže od države milionski odštetu. Nacrtom zakona o obnovljivim izvorima predviđaju se brojne olakšice, pa se prekaljeni biznismeni već  organizuju da prigrabe nove subvencije

 

 

Deset firmi koje gazduju sa 22 male hidroelektrane (mHE), od biznisa prodaje struje u prethodnim godinama, pa do kraja prošle godine, prikazalo je dobit od preko 21,5 miliona eura, saopštili su iz Akcije za socijalnu pravdu (ASP).

Iz ove organizacije podsjećaju da su biznis mHE razvile vlade Demokratske partije socijalista. Do poslova su došli uglavnom bliski vrhu te partije po političkom, rodbinskom, kumovskom-prijateljskom ključu.

Podsticaj za mHe, kao obnovljive izvore energije, plaćaju građani. Prema zvaničnim podacima na terenu imamo 33 mHE koje su sagrađene po osnovu šeme podsticaja. Biznis šema je obuhvatala dodjelu koncesija za proizvodnju struje iz mHE na period od 27 do 30 godina, a koncesionar dobija pravo na subvencije u prvih 12 godina, koje plaćaju potrošači kroz račune na struju, a dio se izdvaja iz državne kase, naveli su iz ASP.

Male HE uglavnom se nalaze na nerazvijenom sjeveru, gdje mještani godinama ukazuju da su im uništile rijeke. Ilustrativan je primjer Andijevice na čijoj teritoriji se nalazi deset malih HE, devet privatnih i samo jedna opštinska. Godišnje vlasnici mHE sa područja ove opštine od njih zarade oko četiri miliona eura, a budžet Andijevice je 2,5 miliona. No u ovoj opštini su donekle zadovoljni jer su se izborili za procenat od šest odsto koje naplaćuju malim HE za koncesuju na vode. U drugim opštinama taj je procenat svega 0,5 odsto. Koncesije se naplaćuju preko Ministarstva finansija, a 70 odsto pripada lokalnim samoupravama, dok 30 odsto ide u državni budžet. Prema projekcijama mHE će u tri decenije, koliko će biti u privatnom vlasništvu, zaraditi oko 120 miliona eura. Opštini Andijevica će u tom periodu pripasti samo devet miliona eura.

U susjednim Beranama Hidroenergija Montenegro je razgranala posao sa  malim hidroelektranama. ,,Hidroenergija Montenegro, koja gazduje sa osam mHE, a do kraja prošle godine je nagomilala dobiti oko devet miliona eura“, navode iz ASP-a.

Ova kompanija je u vlasništvu Olega Obradovića i Ranka Radovića, kome su vlasništvo ustupili Ranko Ubović i Aleksandar Mijajlović, nezvanični vlasnici kompanije Bemaks.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

VLAST, ZAKON I LOGIKA: Čudesa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministar policije tuži Vladu zbog nezakonitih odluka. Sud poništava Vladina  rješenja koja, kažu, nijesu obrazložena. Predsjednik smatra da Vlada donosi odluke koje mogu dovesti do “narušavanja pravnog poretka i prave sigurnosti u zemlji”. Za sada sve ide po planu, kaže premijer

 

 

Ministar tužio Vladu.

Brojni domaći i strani mediji pod sličnim naslovima prenijeli su vijest da je ministar unutrašnjih poslova Danilo Šaranović Upravnom sudu podnio tužbu protiv Vlade čiji je član. Razlog je nedavno imenovanje Aleksandra Radovića za vršioca dužnosti direktora Uprave policije.

U tužbi ministar MUP-a ponavlja tvrdnje da je Vlada nezakonito ovlastila premijera Milojka Spajića da predloži v. d. direktora UP, nakon što su odbili njegov prijedlog da na to mjesto dođe Lazar Šćepanović. I od Upravnog suda traži da poništi, po njemu, nezakonito rješenje.

Mnogima se po glavi motala misao koju je Amer Smailović, poslanik Bošnjačke stranke, sažeo u jednu prostoproširenu rečenicu: „To je jedinstven slučaj u svijetu gdje ministar tuži Vladu, čiji je dio”. Onda je premijer nadogradio tu tezu. “Nekako je malo čudno da neko sam sebe tuži”, komentarisao je Spajić tužbu za koju je, navodno, saznao iz medija. Pošto, tvrdio je početkom nedjelje, nema informaciju da je njegova Vlada primila tužbeni zahtjev njegovog ministra unutrašnjih poslova.

Ne znamo da li je Spajić bio u prilici da na tu temu razgovara sa, recimo, potpredsjednikom Vlade za bezbjednost, unutrašnju politiku, evropske i vanjske poslove Aleksom Bečićem. Kako je Bećić, uz sve pomenuto, i predsjednik stranke iz koje dolazi ministar Šaranović (Demokrate), nije isključeno da je on o podnijetoj tužbi znao nešto više od premijera.

Danilo Šaranović je osjetio potrebu da pojasni : “Niti mogu, niti sam utužio samog sebe, već Rješenje o postavljenju v.d. direktora UP, protiv kog sam glasao zajedno sa još šest članova Vlade (među njima je bio i ministar pravde – prim. Monitora), a na čiju nezakonitost sam ukazao prije samog donošenja. U zemlji koja se zalaže za evropske vrijednosti, demokratiju i vladavinu prava, svaki član Vlade bi trebalo da afirmiše rješavanje sporova pred sudom.”

U takvoj zemlji bi, vjerovatno, imali jasniju ideju o tome treba li ministar da sjedi u vladi koju tuži zbog nezakonitog rada u njegovom resoru, ili se očekuje da u nekom takvom slučaju podnese ostavku. Odnosno, da li se od vlade koju je utužio njen ministar očekuje da pokaže političku toleranciju i ljudsku širinu, ili da pokrene postupak njegovog razrješenja. Dileme ne bi bilo po pitanju trenutne političke sudbine onoga kome sud ne bi dao za pravo. Taj bi spakovao stvari i krenuo kući. Prije nego ga spakuju oni kojima u uređenim demokratijama pripada pravo da imenuju i razrješavaju članove vlade.

Kako govorimo o današnjoj Crnoj Gori, možda je ipak najvjerovatnije da se ništa od pomenutog neće dogoditi. Moguće je, čak, da nikada ni ne saznamo šta sudije u Upravnom sudu misle o postupku imenovanja Aleksandra Radovića. Ova priča, naime, ima još jednu malu začkoljicu,   jer  je prethodno smijenjeni direktor Uprave policje Zoran Brđanin od suda zatražio ocjenu zakonitosti te odluke. Po treći put Brđanin tuži, sada drugu, Vladu. Sud mu je u dva ranija postupka dao za pravo, a pravnici kažu da ima elemenata da se isto ponovi i treći put. Ukoliko se Brđanin još jednom vrati na čelo UP, o (ne)zakonitosti imenovanja njegovog v.d. nasljednika bilo bi bepsredmetno raspravljati.

Upravni sud već je poništio rješenje Spajićeve Vlade kojim je Artan Kurti razriješen sa mjesta Generalnog inspektora Agencije za nacionalnu bezbjednost (ANB). U obrazloženju predsjednice sudskog vijeća Ljiljane Šoškić piše da Vlada nije navela ni jedan razlog za Kuritijevu smjenu. Samo je citarala član zakona kojim joj se daje za pravo za postavlja i razrješava Generalnog inspektora ANB-a. Premijer Spajić još od 2021. muku muči da nauči kako su pravni osnov i razlozi/valjano obrazloženje za nečiju smjenu dvije različite stvari. Ne ide mu da utuvi kako  poslu kojim se sada bavi, bez poštovanja forme nema ni suštine.

Kada se, citirajući ministra Šaranovića, dotakosmo evropskih vrijednosti, da zaokružimo priču: Od kako je Vlada odbila njegov prijedlog o imenovanju Lazara Šćepanovića za v.d. direktora Uprave policije, ministar Šaranović ne prisustvuje njenim sjednicama. Prisustvo je inače obavezno za sve ministre, izuzev kada su opravdano spriječeni da budu na sjednici. “Član Vlade dužan je da prisustvuje sjednici Vlade i učestvuje u njenom radu. Samo izuzetno, kad je član Vlade opravdano spriječen da prisustvuje sjednici Vlade, sjednici prisustvuje njegov pomoćnik ili sekretar ministarstva, uz prethodnu saglasnost predsjednika Vlade”, piše u jedinom postojećem propisu (Poslovnik) koji reguliše rad i ponašanje članova Vlade. Crna Gora nema zakon o vladi i, kako stvari stoje, neće ga ni dobiti u dogledno vrijeme.

Da slika bude kompletna – još jedna nezvanična informacija. Bolje rečeno javna tajna: od imenovanja Radovića ministar Šaranović ne komunicira sa prvim čovjekom Uprave policije. Kao što od svog imenovanja i povratka zakonitog direktora na čelo UP, nije komunicirao ni sa Zoranom Brđaninom.

Kao posljedicu takvog odnosa izvršne vlasti i Uprave policije imamo krajnje neobičnu, vanrednu situaciju. Prošlog ponedjeljka obaviješteni smo da su šumokradice kod Berana pucale na policajce koji su im oduzeli kamion sa bespravno posječenom oblovinom. Jedan policajac je, navodno, ranjen u tom obračunu. Premijer Spajić javno je zatražio kompletnu informaciju o tom događaju.

“Država će zaštititi svakog policajca, carinika, inspektora i bilo kojeg državnog službenika…”, napisao je Spajić na društvenoj mreži X, svom omiljenom kanalu komunikacije sa javnošću. I ministar Šaranović je, javno (opet preko X-a), naložio hitnu i temeljnu istragu “kako bismo razjasnili činjenično stanje i utvrdili istinu.”

Istog dana oglasio se i advokat Aleksandar Šćekić, iznoseći bitno drugačiju verziju spornog događaja. “Potpuna je neistina da je neko od građana pucao na policiju. Istina je obrnuta – policajac koji je čekao švercere, naišao je na grupu mladića koji su automobilom pretekli kamion. Za upravljačem je bio policajac koji je u tom momentu izvadio pištolj i ispalio ka njima pet ili šest metaka. Nakon toga svi su privedeni, a moj punomoćnik i momak koji je bio sa njim u automobilu pušteni su čim su dali izjave. Policajac je prvobitno zadržan u Odjeljenju bezbjednosti Berane, ali je i on pušten. Dakle, ne stoji premijerova opaska da moramo štiti policiju od građana, već obratno – u ovom slučaju treba da čuvamo građane od policije. Nadam se da će premijer, jer je obmanut, nakon sprovedene istrage donijeti zakonite odluke”, kazao je Šćekić.

Deset dana od tada, i još se ne zna ko je pucao na koga, da li je neko zaista ranjen u tom okršaju, sa koje strane obarača se nalazio eventualno povrijeđeni… Da li je crnogorski sistem bezbjednosti toliko nesposoban da ne može da dođe do osnovnih informacija o tom slučaju? Ili su neki od aktera obračuna toliko moćni da im ni Vlada ni UP ne smiju ići uz dlaku? Od koga tražiti neophodne odgovore?

Vlada ima preča posla. Kako saveznicima dokazati proklamovanu evroatlansku opredijeljenost vladajućih, kada Maja Vukićević (DNP) poslanica u Skupštini Crne Gore i Parlamentu Savjeta Evrope,  u ime Crne Gore glasa protiv prijema Kosova u tu organizaciju. A onda, dok ministarka evropskih integracija Maida Gorčević objašnjava kako to nije stav Vlade, potpredsjednik Vlade Vladimir Joković se glasne da kaže kako bi on isto glasao da je bio na mjesti poslanice Vukićević. Za kompletan utisak valja imati i, za sada nezvaničnu, informaciju da će, kada i ukoliko ukoliko dođe do najavljene rekonstrukcije vlade, upravo poslanica Maja Vukićević biti kandidatkinja partije Milana Kneževića za mjesto potpredsjednice Vlade zadužene za infrastrukturu. U čijem razvoju očekujemo ozbiljnu finansijsku  pomoć EU.

Još malo o domaćim nevoljama. Nekako u isto vrijeme svi su se dosjetili da lokalni izbori u Šavniku, započeti u jesen 2022. (dakle  prije 18 mjeseci) još nijesu završeni. Pošto bi taj posao valjalo privesti kraju, lokalne vlasti u tehničkom mandatu su, na elektronskoj sjednici, izmijenile sastav opštinske izborne komisije i donijeli odluku o skraćenju davno isteklog mandata odbornicima u lokalnom parlamentu. Očekujući da predsjednik Jakov Milatović utvrdi datum novih izbora, na koje bi oni izašli sa pozicija vlasti. Paralelno, Vlada je uvela privremene mjere u Šavniku i, takođe, donijela odluku o skraćenju mandata Skupštini SO Šavnik. Jednako očekujući da Milatović, kao što je to ovih dana uradio u slučaju SO Budva i Andrijevica, raspiše lokalne izbore i utvrdi datum njihovog održavanja. A da Šavnikom do izbora upravlja tim povjerenika naklonjen aktuelnoj većini u državnom parlamentu.

Potom je iz Vlade stiglo obavještenje da je donijeta odluka povučena, pošto je ona iz Šavnika prva stupila na snagu. Milatović je onda odbio da raspiše izbore ustvrdivši da mu odluka lokalne većine u Šavniku, predvođene DPS-om, “ne pruža pravno valjan osnov” za traženu odluku. Zatim je “povučena” odluka Vlade ipak izašla u Službenom listu i stupila na snagu. Predsjednik je ponovo odbio da postupi po njoj, analizirajući kako Vlada ne može lokalnom parlamentu skratiti mandat koji je već istekao. A i da on ne može raspisati nove izbore kad ni prethodni nijesu završeni.

Stručnjaci vijećaju kako izaći iz tog pravno-političkog galimatijasa. Laička javnost čeka ishod: da li će u Šavniku biti nijedan, jedan ili čak dva izborna procesa. Možda i oba istovremeno, pošto ne mogu donijeti veće nevolje od postojećih.

Milojko Spajić ostaje optimista. Čeka da sredinom juna dobijemo Izvještaj o ispunjenosti privremenih mjerila (IBAR).”Za sada sve ide po planu. Postoje neke teškoće, ali ih u hodu rješavamo”, poručuje premijer, “Nadam se da će nas držati duh zajedništva i fokusa na evropske integracije.“

Ako je ovo “sve po planu”, možemo samo da zamislimo kakva bi nam se tek čuda dešavala da nešto skrene s puta.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo