Povežite se sa nama

MONITORING

Žeđ za novcem

Objavljeno prije

na

Ekonomska razglednica iz Crne Gore: U Skupštini Crne Gore traje rasprava o budžetu za narednu godinu. Predloženi budžet je represivan i sirotinjski, kaže opozicija. Ministar finansija Igor Lukšić brani Vladin prijedlog obećavajući da će u državnoj kasi biti dovoljno novca za plate. Dok nas ubjeđuje kako bi to trebali razumjeti kao uspjeh, o razvojnoj komponenti predloženog budžeta kaže: ,,Kapitalne projekte čiju smo realizaciju mogli odložiti za postkrizni period nijesmo obuhvatili Zakonom o budžetu”. U Kombinatu aluminijuma je, ponovo, započeto potpisivanje ugovora između radnika i uprave o sporazumnom raskidu radnog odnosa, pošto je Vlada na račun KAP-a u ponedjeljak uplatila pet miliona eura. Konačan rezultat akcije dobrovoljnog odlaska iz fabrike biće, nadaju se u upravi, smanjenje broja zapošljenih za približno polovinu. Istovremeno, Skupština akcionara KAP-a usvojila je izvještaj o poslovanju za 2008. godinu. Gubitak od 57,9 miliona eura veći je od procijenjene vrijednosti kapitala akcionarskog društva.
Radnici nikšićke Željezare najavili su nove proteste ukoliko im do kraja radne nedjelje ne bude isplaćena oktobarska plata. Vlasnici Željezare na ime poreza državi duguju 7,5 miliona, dok je dug za struju veći od 4,5 miliona eura.
Proteste pred vladom najavljuju i radnici Duvanskog kombinata.
Nervoza se osjeća i na finansijskom tržištu. Zvaničnici Centralne i direktori komercijalnih banaka na sastanku udruženja razmjenjuju argumente, ali i uvrede. Manjak novca i njima podiže adrenalin.
SVE JE ISTO…: Moglo bi se, ovako, nabrajati u nedogled. Teška vremena u kojima se nalazi crnogorska ekonomija zamijeniće ubrzo – još teža. A navedeno je, ipak, sasvim dovoljno da se, novinarskim žargonom, odbrani naslov ovog teksta. Samo što on nije autorsko djelo dolje potpisanih novinara. Jednostavno, prepisali smo opremu teksta objavljenog u prvom broju Monitora (strana 12). Autor tog teksta, kolega Dragoljub Vuković citira Boža Kovača: ,,Crna Gora je čitavo poslijeratno vrijeme živjela na infuziji i njen ukupni nivo potrošnje više je bio određen kapitalnim transakcijama iz okruženja, nego njenim vlastitim doprinosima”.
I ništa se suštinski nije promijenilo od vremena kada je pripravnik Milo Đukanović zasjeo na kormilo Vlade Crne Gore do danas. Zato nas vlast sada pokušava uvjeriti da ovdašnji ekonomski problemi nijesu posljedica domaćeg neznanja i nerada, već smo, navodno, žrtve svjetske ekonomske krize. Zbog nje je izostao očekivani priliv novca iz inostranstva (sjetimo se: Crna Gora regionalni lider u stranim investicijama po glavi stanovnika). A stanje će se, kažu, popraviti čim oporavak globalnih ekonomskih tokova ohrabri investitore da Crnu Goru zatrpaju obećanim milionima i milijardama. To su one ,,kapitalne transakcije iz okruženja” pomenute u Monitoru iz oktobra 1990. godine.
Sličnosti tu ne prestaju. Pokazaće se da su u crnogorskoj ekonomskoj priči podudarnosti sve samo ne slučajnost.
Prvi broj Monitora Crna Gora je dočekala sa društvenim proizvodom većim od 2,5 hiljada dolara po stanovniku. Narednih desetak godina BDP je padao, do minimalnih 800 dolara ,,po glavi” u 1999. godini. Slovenci su, recimo, iste godine probili barijeru od 10.000 dolara po stanovniku.
Krajem prošlog vijeka, uz obilatu stranu pomoć, crnogorski BDP počinje da raste da bi tek prije koju godinu dostigao nivo iz ‘90. prošlog vijeka. Trenutno je crnogorski društveni proizvod po stanovniku negdje oko 4,5 hiljada dolara. Nominalno, to je skoro dva puta više nego prije dvadeset godina. Suštinski, stvari izgledaju bitno drugačije. Ako, primjera radi, uzmemo prvi kurs euro-dolar (početak ‘99.) i po tom odnosu valuta tadašnje dolare konvertujemo u današnje eure, doći ćemo do podatka da je crnogorski društveni proizvod 1990. i 2009. ostao približno isti.

RAČUNICA: Računicu potvrđuju i plate. Uoči raspada SFRJ prosječna plata u Crnoj Gori bila je veća od tadašnjih 750 maraka. Jesenas, zapošljeni stanovnik Crne Gore sa prosječnom platom prima nešto više od 450 eura. Prema kursu po kome su se 2002. godine marke mijenjale za euro to je – isti iznos. Ipak, stvarna kupovna moć tog novca danas je mnogo manja.

Krajem devedesetih, kao i sada, u Crnoj Gori je zvanično radilo oko 150 hiljada ljudi. Razlika je to što je početkom ‘91. posao u Crnoj Gori tražilo 62 hiljade nezapošljenih. Sad – upola manje, iako Crne Gora ima 150 hiljada stanovnika više. Taj crnogorski presedan mogao bi da objasni samo neko od ideoloških tvoraca društvene i ekonomske tranzicije koji su zemlju preveli iz socijalizma u divlji kapitalizam, a njene resurse iz državnih u vlasništvo nove klase.

Kako smo potrošili vrijeme proteklo od prvog do današnjeg, 1.000-tog broja Monitora?
Uoči raspada SFRJ, Crna Gora je (jedina uz Sloveniju) bilježila spoljnotrgovinski suficit. Stvari su se promijenile.

POTOP I RASPRODAJA: Poletna vlast premijera Đukanovića potopila je devedesetih trgovačku flotu od 40-tak brodova Jugooceanije i Prekookeanske plovidbe koje su Crnoj Gori donosile godišnji devizni prihod veći od sto miliona tadašnjih dolara. Kada su ti brodovi rasprodati, sve skupa sa poslovnom zgradom Jugooceanije u Kotoru, prihod od te rasprodaje bio je manji od njihove godišnje zarade.

Valjalo je opljačkati crnogorske štediše. Prvo u državnim bankama (stara devizna štednja), potom kroz privatne piramidalne štedionice (gazda Jezda i mama Dafina). Morali su se uništiti zameci koji su prijetili da iz plemenskog, Crnu Goru prevedu u industrijsko društvo. Zato sada u cetinjskom Obodu raste korov. U fabričkom krugu Radoja Dakića se, umjesto građevinskih mašina, množe stambene zgrade čiji investitori očajnički traže kupce. Njih grade strani radnici sa uvezenom mehanizacijom. Samo su šljunak i voda naši. Na mjestu Marka Radovića nikao je tržni centar Delta. Duvanski kombinat, jednu od prvih crnogorskih fabrika, čeka ista sudbina. Sjeverno od Podgorice, lakše je pobrojati ono što je ostalo nego se sjetiti svega što su pojele godine ratova i pljačke.
Statistika kaže da je Crna Gora zemlja sa najvećom proizvodnjom aluminijuma po stanovniku. Stvarnost pokazuje – u ovdašnjim prodavnicama ne možete kupiti aluminijsku foliju za domaćinstva a da ona nije uvezena iz Italije ili Srbije. Crna Gora izvozi bukove i aluminijske trupce. Uvozi vodu, mlijeko, maslinovo ulje i med.

Nebo nad Crnom Gorom kontroliše se iz Beograda. Rasprodali smo zemlju, i počeli prodaju mora (privatizacije Arsenala, kupac Piter Mank). Privatizacija državnih preduzeća posebna je priča.

Ono što je bilo dovoljno malo da izmakne pažnji javnosti, a vrijedno – zbog nekretnina koje ima u posjedu (Zavod za urbanizam i projektovanje u Podgorici, HTP Piva iz Plužina, Ski Centar Bjelasica…), ili zbog prirodnog ili stečenog monopola na tržištu (Pomorski saobraćaj, ulcinjska Solana…) prešlo je za male pare u ruke familije i prijatelja. Najveća i najvrjednija crnogorska preduzeća iznijeta su na međunarodno tržište. Od prvog (Pivara Trebjesa – 1997.) do posljednjeg (Elektroprivreda, septembar 2009.), svaki je od tih poslova, na svoj način, bio praćen različitim sporenjima i kontroverzama dok su žurba i tajnovitost bile i ostale njihova zajednička karakteristika.

PREUZIMANJE: Tu se, ipak, mogu prepoznati makar dva modela. Bolji – kada se za kupca odaberu kompanije koje na tržištu imaju prepoznato ime i prezime: Interbruv, T-com, Daido metal… I gori: privatizacioni ugovori sa misterioznim of-šor kompanijama. Tako smo dobili ruševine umjesto ekskluzivnih hotela (As, Otrant…), regionalne simbole divlje gradnje (Avala), crne rupe koje prijete da usisaju crnogorsku ekonomiju (Prva banka, Kombinat aluminijuma)…

I Željezaru Nikšić, koja je poseban slučaj i za crnogorske prilike. Kompanija je do danas privatizovana tri puta. Prvo su iz Nikšića pobjegli predstavnici Rusmontstil-a, a potom i Midlend risors-a. I jedni i drugi su Željezarom upravljali i profitirali na državnim subvencijama dok nije došlo vrijeme da u nju nešto i ulože. Tada bi spakovali kofere i nestali. Gazdovanje je potom preuzeo MNSS, u čijem je bordu bila elita DPS-a i sestra premijera Đukanovića, Ana Kolarević. Sve govori da bi se priča mogla ponoviti još koji put.

To bi, uz već započetu nacionalizaciju jednom privatizovanog i gotovo potpuno uništenog Deripaskinog KAP-a, i simbolično označilo ekonomski povratak Crne Gore na mjesto odakle je krenula prije dvadeset godina. Nemoguće je tačno izračunati koliko su nam tu vožnju naplatili kormilar Đukanović i njegova posada. A da je mnogo – mnogo je.

Milka TADIĆ MIJOVIĆ
Zoran RADULOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

ZAŠTO ODLAZE STRANI INVESTITORI: Neispunjena obećanja DPS vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Da li je strah od nove vlasti i najave poslovanja i ulaganja uz poštovanje zakona, bez prečica, razlog što ranije ugovorene investicije neće biti realizovane? Ili su problem neispunjena obećanja DPS ministara koji su, pretpostavlja se, obećavali razne povlastice koje nisu bile u skladu sa važećim zakonskim propisima ili planskom dokumentacijom

 

Nakon promjene vlasti u Crnoj Gori u avgustu 2020., pojedini strani investitori odustaju od ranije ugovorenih projekata i značajnih investicionih ulaganja na području Crnogorskog primorja.

Prvi je to učinio zakupac elitnog turističkog kompleksa Sveti Stefan-Miločer, kompanija Adriatic properties i njen vlasnik, grčki biznismen Petros Statis. On je krajem maja 2021. godine objelodanio kako će hotelski operater Aman Resorts zatvoriti hotele Sveti Stefan i Miločer i pokrenuti arbitražni postupak pred sudom u Londonu protiv države Crne Gore, sa odštetnim zahtjevom od 100 miliona eura. Odlučili su se na takav korak zbog odluke lokalne zajednice da ukloni barijere u vidu gvozdenih ograda i kapija na prilazu maloj, Kraljičinoj plaži. Zahtjevi mještana da se oslobode prilazi plažama doveli su Aman u situaciju da ne može svojim gostima da obezbijedi mir i privatnost.

Arbitražom prijeti i drugi investitor, Konzorcijum kompanija Nortstar d.o.o iz Podgorice i of-šor kompanije Eqest Capital Ltd, registrovane na britanskom ostrvu Jersey, koji je planirao gradnju turističkog kompleksa na hercegnovskoj rivijeri, pod nazivom Montrose.

Početkom septembra ove godine Ministarstvu finansija stigao je dopis kompanije Nortstar o raskidu ugovora o zakupu zemljišta, lokacije na kojoj je planirana izgradnja više hotela, naselja sa luksuznim vilama, apartmanima, pristaništima, marinama i mnogobrojnim pratećim objektima. Vrijednost investicije procjenjivana je na 250 miliona eura.

Realizacija oba navedena projekta umnogome je zavisila od dobrih relacija investitora sa istaknutim političarima iz redova DPS-a, sa ministrima ključnih resora koji su, pretpostavlja se, obećavali razne povlastice koje nisu bile u skladu sa važećim zakonskim propisima ili planskom dokumentacijom za te dvije lokacije. Što je tokom investicione euforije od 2006. godine bila uobičajena praksa.

Visok nivo korupcije obilježio je sektor građevinarstva i stranih investicija, u kome su državni funkcioneri ucjenjivali investitore. Sve njihove potrebe i želje  ispunjavali su donošenjem niza urbanističkih planova na štetu prirodnih resursa  priobalnog područja. Povlastice su se, nerijetko, odnosile i na finansijske ustupke u pogledu plaćanja raznih državnih taksi i poreza ili naknade za zakupljeni prostor kopna i mora, koji se mjerio stotinama hiljada ili milionima kvadrata.

Da li je strah od nove vlasti i najave poslovanja i ulaganja uz poštovanje zakona, bez prečica, razlog što ranije ugovorene investicije neće biti realizovane?

„Ugovor stoljeća“ iz  2007. kojim su pod višegodišnji zakup dati hoteli Miločer i Sveti Stefan, doživio je potpuni krah, koji se poklopio sa promjenom vlasti u Crnoj Gori. Biser turističke ponude Crne Gore pod ključem je već drugo ljeto zaredom, isključen iz turističkog prometa, vidno oronuo i zapušten. Za to vrijeme u Londonu teku dva arbitražna postupka oko Svetog Stefana. Prvi je podnio zakupac, kompanija Adriatic properties protiv tri državne firme, HG Budvanska rivijera, HTP Miločer i Sveti Stefan Hoteli, kao i  protiv Ministarstva ekonomije i turizma. Vlasnik Svetog Stefana i Hotela Miločer, kompanija Sveti Stefan Hoteli, vodi istovremeno arbitražni postupak protiv zakupca.

Na primjeru Svetog Stefana vidljivo je kakvu je privilegije zakupac uživao tokom prethodnih 13 godina najma. Ugovor o zakupu drastično je izmijenjen na štetu države. Prethodno ugovoren iznos godišnje naknade od 1,9 miliona eura smanjen je za 30 odsto dok je rok zakupa produžen sa 30 na 45 godina.

Kruna ustupaka koje su Vlada i Skupština Crne Gore ovom zakupcu napravile, bila je dozvola za gradnju stanova za tržište na najatraktivnijem dijelu Crnogorskog primorja, u samom Miločerskom parku, na nekadašnjem imanju  dinastije Karađorđević.

Miločer je trenutno građevinsko ruglo bivše vlasti i zakupca. Neshvatljiva devastacija vrijednog prostora Miločerskog parka sa betonskim višespratnicama u njemu, ne ostavlja nikoga ravnodušnim. Gradilište je napušteno a prema izjavama Petrosa Statisa, zakupac neće nastaviti tu investiciju.

Grad hotel Sveti Stefan je zatvoren „jer ljudi mogu da plivaju zajedno sa gostima hotela, a to nikada nije bio dio plana. U polu-privatni rizort ne bi nijedan investitor uložio, pa ni Aman“, naveo je između ostalog  Statis.

Projekat Montrose je druga priča  ali sa istim akterima iz tadašnje Vlade. Vlada je 2009. godine sa navedene dvije kompanije, Nortstar i Eqest Capital, zaključila ugovor o zakupu 510.927 m2  zemljišta u zoni morskog dobra u naselju Rose, na hercegnovskom dijelu poluostrva Luštica, na 90 godina. Iza navedenih kompanija, prema izjavama odbjeglog biznismena Duška Kneževića, stoji njegov kum, Branislav Gvozdenović, višegodišnji ministar i visoki funkcioner DPS-a. Vlada je Konzorcijumu dala ekskluzivna prava u pogledu korišćenja zemljišta i dijela morske obale.

Posebno je zanimljiv ugovor koji je Konzorcijum zaključio sa JP Morsko dobro, 2019. godine. Prema tom ugovoru investitoru je dat dio obale na lokalitetu Rt Dobrič u dužini od 1.500 metara, sa akva prostorom površine 62.445 m2, na rok od 90 godina. Zakupac je oslobođen plaćanja zakupnine morskog dobra tokom izgradnje turističkog kompleksa. Konzorcijumu je bilo dozvoljeno „modeliranje“ obale, povećanje površine nasipanjem mora radi izgradnje plaža, privezišta i pristaništa… Ugovorom je dato i ekskluzivno pravo svojine nad izgrađenim objektima kao i pravo da djelove zakupljenog morskog dobra proglase privatnim posjedom. Sva prava JP Morsko dobro, na ovom dijelu obale, prelaze na Nortstar i partnere. Skrivene i zvanične.

Predlog ugovora po kojem je investitor oslobođen plaćanja naknade za morsko dobro stigao je u direkciju JPMD iz Ministartva održivog razvoja i turizma i Ministarstva finansija.

Protokol o pravosnažnosti ugovora potpisan je 2013. od kada traju obaveze investitora da u prvoj fazi gradnje, u prvih pet godina, investira oko 140 miliona eura. Taj iznos je kasnije smanjen na 80 miliona, sa novim rokovima. Potpisivani su aneksi ugovora, prema jednom od njih Opština Herecg Novi preuzela je obavezu izgradnje infrastrukture do lokacije za Monterose.  Za proteklih deset godina niti su izgrađeni putevi, ni vodovod, a za najavljeni luksuzni rizort nije ugrađena nijedna cigla. Ali je investitor platio naknadu za zemljište, unaprijed za 10 godina, do 26. avgusta 2023., u iznosu od 3,9 miliona eura.

Trinaest godina kasnije, potpisnici ugovora svaljuju krivicu jedni na druge, da bi u konačnom kompanija Nordstar obavijestila Vladu da napušta projekat na Luštici.

Ministar finansija Aleksandar Damjanović rekao je da želi sastanak sa pravim vlasnicima projekta i da je Ministarstvo spremno učiniti sve kako bi zaštitilo interese Crne Gore, da se u direktnoj komunikaciji otklone problemi i da se investicija realizuje transparentno. Do sastanka nije došlo jer su predstavnici investitora zahtijevali susret izvan Crne Gore. Kao krajnji rok za razgovor između Vlade i vlasnika, određen je 23. septembar.

Međutim, premijer Dritan Abazović bio je konkretniji.

„U ovom projektu nisu ispunjene obaveze koje su morale da se ispune. Investitori odlaze jer je neko prethodno loše radio ugovore sa njima. Svaka stvar se završavala na mufte. Nefer odnos prema investitorima treba tražiti kod Vlada od broja 40 do 42“, kazao je Abazović.

Branka PLAMENAC

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

EKONOMIJA IZMEĐU STATISTIKE I PROJEKCIJA: San ili java

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok sve teže sastavljamo kraj s krajem, statistika nas ubjeđuje da nam je sve bolje i bolje. A političari najavljuju „nikad težu” jesen i zimu. Nastavljajući da troše nezarađeno

 

Crna Gora je, prema preliminarnim statističkim podacima, imala najveću stopu ekonomskog rasta u Evropi u drugom kvartalu (april–jun) ove godine. „Stopa realnog rasta BDP-a u drugom kvartalu 2022. godine iznosila je 12,7 odsto“, saopšteno je iz Monstata.

Iz priloženih podataka vidi se da je za proljetošnji rast ekonomije najzaslužnija kategorija „lična potrošnja domaćinstava“ koja je bila nekih 200 miliona veća nego u istom periodu prošle, 2021. godine. A dosta su pripomogle i zalihe, koje su za godinu dana uvećane sa 71,5 na 199,5 miliona.

Podatke Monstata, po pravilu, ne prati detaljnije objašnjenje pa je interpretacija saopštenih podataka prepuštena zainteresovanima. Među prvima se oglasio bivši ministar ekonomije i jedan od osnivača političkog pokreta Evropa sad Jakov Milatović. „Ovo je rezultat povećanja plata zbog Programa Evropa sad i samim tim značajno veće potrošnje domaćinstava. Znanjem do uspjeha“, pohvalio se Milatović pratiocima na tviteru.

Ima tu istine. Bez uvećanih plata potrošnja bi, bez sumnje, bila manja. Ali, tu se priča ne završava. Rast zarada u Crnoj Gori pogurao je i cijene. Zato je naša ovogodišnja inflacija, takođe, među najvećima u Evropi. I za približno polovinu veća od one izmjerene u zemljama euro zone. Iako je tamo uticaj energenata (struja, gas, naftni derivati) na ukupan rast cijena neuporedivo veći nego u Crnoj Gori. Taj dio zasluga programa Evropa sad Milatović i Milojko Spajić ne pominju.

Tu su, potom, i efekti ukrajinske krize. Ne samo globalni. U izmjerenom rastu „lične potrošnje domaćinstava“ jedan pristojan dio otpada na Ukrajince i Ruse koji su, nakon početka rata, došli u Crnu Goru. Kao što je i rast zaliha u drugom kvartalu, u dobroj mjeri, posljedica grozničavog gomilanja osnovnih životnih namirnica (brašno, ulje, šećer) i u špajzima i u trgovačkim magacinima. U strahu da ćemo, usljed rata na Istoku Evrope, ostati bez hrane.

Eto tako smo se, prema stopi ekonomskog rasta, našli na vrhu Evrope.

Samo neki dan ranije, u subotu, Crna Gora je, ponovo zahvaljujući statističkim podacima, bila na trećem mjestu u Evropi prema procentu struje koja je tog dana dobijena iz vjetroelektrana (36 odsto ukupnih dnevnih potreba). Informacija je ostala u sjenci najava mogućih restrikcija, činjenice da uvozimo struju po cijenama koje su višestruko veće od onoga što kompanije iz sistema EPCG naplaćuju od svojih potrošača i brojnih nepoznanica u trouglu Vlada – Elektroprivreda Željezara Nikšić (Toščelik).

Ove sedmice Vlada je, na prijedlog Ministarstva finansija, odlučila da za 15 miliona eura kupi približno trećinu od 10 odsto akcija EPCG koje će se u petak 23. septembra naći na aukciji Montenegroberze.

Do juče smo živjeli u ubjeđenju da je ta transakcija dio aranžmana premijera Dritana Abazovića o očuvanju nekih 250 radnih mjesta u Željezari, nako što je njen vlasnik, turski Toščelik, digao ruke od dalje proizvodnje čelika u Nikšiću. Zamišljeno je da operaciju spašavanja vodi Elektroprivreda, uz obrazloženje da će na tom prostoru izgraditi solarnu elektranu. I dijelom, možda, sačuvati i proizvodnju čelika. Uz pomoć stranih kreditora (ili investitora) ali, konačno, za naš račun i o našem trošku. ,,Imamo značajan broj investitora koji će morati nešto da investiraju u proizvodne pogone, u osnovnu djelatnost Željezare, ukoliko žele da budu partneri u gradnji (solarne) elektrane”, saopštio je predsjednik borda Elektroprivrede Milutin Đukanović.

Ove sedmice – drugačija priča. „Na ovaj način možemo da pomognemo državnoj kompaniji za likvidnost, potpuno transparentno i zakonito“, rekao je ministar Aleksandar Damjanović odbijajući spekulacije da je planirana kupovina akcija za 15 miliona eura dio pomenutog  paket aranžmana  o kome smo prethodno pisali. Šta će EPCG uraditi sa dobijenim novcem – to Vlada ne zna, ustvrdio je Damjanović. „EPCG kroz svoj bord direktora i Skupštinu akcionara donosi  poslovne odluke za koje će biti apsolutno odgovorna, kao što je i do sada bila…“.

A ko će dati smjernice bordu i, prije svega, Skupštini akcionara kompanije u kojoj država ima 9/10 akcija, ako ne Vlada? Nešto slično je primijetio i ministar odbrane Raško Konjević. „Oni (Bord i Skupština akcionara – prim. Monitora) o tome formalno donese odluku, ali mi smo u obavezi – kada već kupujemo akcije i pumpamo likvidnost EPCG – da pozovemo predstavnike države, članove odbora direktora Elektroprivrede i da ih pitamo kakva im je namjera. Ako je namjera borda direktora da sa državnim novcem iz budžeta, iz tekuće rezerve, vrše neke poslovne odluke koje su direktne pogodbe sa nekim privatnim vlasnicima – onda ova naša namjera nije onakva kakva pričamo da jeste“.

Za koji dan, pa će i te namjere biti mnogo jasnije. Do tada bi neko mogao postaviti pitanje prava Vlade da i onako oskudna sredstva u državnom budžetu troši na nešto što nije previđeno ni njegovom prvom verzijom (decembar 2021, vlada Zdravka Krivokapića) ni tehničkim rebalansom sa početka ljeta (vlada Dritana Abazovića). Novac za kupovinu akcija (25 miliona) dio je rebalansa budžeta o kome poslanici tek treba da se izjasne naredne nedjelje. I ko zna kakvo će to izjašnjavanje biti. Ako ga ne prihvate – čeka nas prava kriza javnih finansija. Ako ga prihvate – tražimo nove kredite kako bi pokrili (ne)planirane troškove.

Do tada, još malo Monstatove statistike. Prosječna plata u Crnoj Gori, isplaćena u julu, iznosila je 714, a prosječna penzija nešto manje od 330 eura. U istom mjesecu, za minimalnu potrošačku korpu (to je ona gdje se burek troši na grame a jaja kupuju na četvrtinu) morali ste obezbijediti više od 760 eura. Kako?

Nema podataka na kome smo mjestu u Evropi po odnosu prosječne zarade i minimalnih troškova života. Možda je i bolje da ne znamo.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

TARGETIRANJE NOVINARA U MANIRU DPSA-a: Novinare na bandere, slobodu medija o klin

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nakon što je premijer Dritan Abazović u više navrata optuživao medije i prijetio gašenjem, na mejl adresu jednog od njih stigla je prijetnja smrću

 

„Novinar si pi*ka ti materina pa piši o ovim go*nima i znaj visićeš na banderi u bulevaru za primer, kolabirantu“, jedna je od prijetnji koja je protekle sedmice upućena urednici nedavno osnovanog M portala. Riječ je o mediju koji duže vrijeme objavljuje prepiske kriminalaca, pripadnika takozvanog „škaljarskog“ klana, u kojima se pominje odlazeći premijer Dritan Abazović, funkcioneri ove i prethodne Vlade, ali i Srpska pravoslavna crkva i Demokratski front. U nekoliko mjelova koji su stigli na adresu glavne urednice M portala Danice Nikolić targetirani su novinari, građanski i nevladini aktivisti, političari i preduzeća…

Povodom tih prijetnji Osnovno državno tužilaštvo u Podgorici je formiralo predmet. Prijetnje M portalu stigle su nakon više Abazovićevih otužbi, da ovaj i neki drugi mediji, radeći za Demokratsku partiju socijalista (DPS), šire govor mržnje i ekstremizam, a doveo ih je u vezu sa kriminalnim klanovima. Iz M portala je prethodno saopšteno da stvari komplikuje ćutanje onih koji bi trebalo da ih zaštite kao građane i kao novinare. Na izjave premijera Abazovića reagovali su i iz Gradske televizije, čiji je osnivač Grad Podgorica, a na čijem čelu je Ivan Vuković iz DPS-a. Oni su 11. septembra od direktora Uprave policije Zorana Brđanina zatražili procjenu bezbjednosti njihovih novinara i urednika. „Kao posljedicu ovih nezapamćenih pritisaka vrha države na medije, meta smo konstantnih prijetnji i uvreda ne samo korisnika društvenih mreža, nego i nepoznatih građana na različitim javnim mjestima“, naveli su iz Gradske televizije.

Akcija za ljudska prava (HRA) je osudila optužbe koje je premijer u tehničkom mandatu iznio na račun medija, bliskih Demokratskoj partiji socijalista. Premijer je, kako kažu, odgovoran za promociju slobode medija, koja podrazumijeva i pravo na kritiku vlasti, čak i onda kad ta kritika nije potpuno utemeljena. Podsjećaju da je Abazović nekoliko puta optužio pomenute medije i pojedince da su povezani sa kriminalnim grupama i da raspiruju i šire nacionalnu mržnju.

„Jednom je zaprijetio i gašenjem medija, što je nedopustivo u demokratskom društvu, posebno jer to nije u nadležnosti premijera. Umjesto zapaljivih izjava, koje krše pretpostavku nevinosti i zagovaraju netrpeljivost prema novinarima, od premijera se očekuje da eventualne dokaze o krivičnim djelima, koja su izvršili novinari, proslijedi državnom tužilaštvu putem Ministarstva unutrašnjih poslova ili Uprave policije, organa u njegovoj nadležnosti, umjesto da saopštava optužbe bez dokaza putem medija”, ističu u HRA.

Kritike Abazovića prema M portalu su se intenzivirale nakon što je taj portal od sredine avgusta počeo da objavljuje transkripte razgovora navodnih pripadnika šakaljarskog klana sa Sky aplikacije u kojima se pominje i lider građanskog pokreta URA i njegovi saradnici. Komentarišući objavljene transkripte razgovora navodnih pripadnika škaljarskog klana, a u kojima se pominje premijerovo ime, Abazović je optužio iste medije da sarađuju sa djelovima organizovanog kriminala.

„To što objavljuje M portal, to što radi Pobjeda, CDM i portal Analitika i drugi… sve je povezano imenima o kojima sam govorio u Specijalnom tužilaštvu“, rekao je Abazović 5. septembra nakon saslušanja u Specijalnom tužilaštvu, gdje je govorio o svojim saznanjima o švercu cigareta.

Medijski ekspert Duško Vuković za Monitor kaže da ljudi iz vlasti, pa i oni iz prvog ešalona, imaju pravo na afektivna raspoloženja, ali moraju znati da će ih ta raspoloženja kompromitovati. On primjećuje da, umjesto da uče na greškama prethodnika, vlast koju personifikuje mladi Dritan Abazović njihove greške koristi kao poželjne obrasce ponašanja.

„Obaveza je vlasti da uredi sistem i izgradi nezavisne institucije koji će obezbijediti pretpostavke za medijske i svake druge slobode, a da onda institucije sankcionišu one koji krše zakone, profesionalne standarde i etiku. To je izostalo, a optužbe i prijetnje kafanskog tipa su ostale crnogorska paradigma kada je riječ o odnosu vlasti i medija“, ističe Vuković.

Direktorica Instituta za medije Olivera Nikolić smatra da je težina riječi obezvrijeđena, a da smo svakodnevno svjedoci toksičnosti koja se izliva u javni prostor zbog porasta uvredljivog i govora mržnje, što rezultira agresijom, netrpeljivošću, pojačanim stereotipima, predrasudama, na kraju i podjelama.

„Pojedini političari ne prezaju od pokušaja disciplinovanja medija, čije im uređivačke politike nijesu po volji. Targetiraju medije i novinare. Svjedoci smo sve češćeg pritiska na novinare, koji su posljednjih godina učestala meta napada i čija je bezbjednost ugrožena“, pojasnila je Nikolić.

Direktorica Akcije za ljudska prava Tea Gorjanc Prelević ističe da Abazović nastavlja praksu koja je karakterisala bivšu višedecenijsku vlast DPS-a. Ona smatra da se, umjesto „zapaljivih izjava“, od premijera očekuje da eventualne dokaze o krivičnim djelima novinara proslijedi državnom tužilaštvu i to putem Ministarstva unutrašnjih poslova ili Uprave policije, koji su u njegovoj nadležnosti, umjesto što saopštava optužbe bez dokaza. Konstatuje da je na sceni nastavak višedecenijske prakse koja je dovela do napada na novinare, u nekim slučajevima sa najtežim posljedicama.

Olivera Nikolić ukazuje da od odgovornosti ne mogu pobjeći ni mediji. Više su, kaže, dio problema nego rješenja. Utaboreni i podijeljeni popuštaju pred pritiscima centara moći, zamagljuju granicu između činjenica i mišljenja, selektivno pristupaju u odbrani javnog interesa.

„Sve rjeđe su prostor dijaloga, a sve češće prostor političkog obračuna, ili megafon centara moći iz politike i van nje“ kaže Nikolić. Ona pita: „Podriveno je povjerenje u medije i institucije i kome građani da vjeruju i ko će to da servisira njihovu osnovnu potrebu da budu informisani i obaviješteni?“

Siniša Bijeković, zaštitnik ljudskih prava i sloboda Crne Gore, osudio je prijetnje i uvrede upućene urednici M portala, kao i ostalim novinarima i drugim javnim ličnostima koji su targetirani porukama „krajnje prizemne i uznemirujuće sadržine“. Sad, zanimljivo – iz  Ministarstva kulture i medija poručili su da „napadi i prijetnje novinarima i novinarkama, narušavaju princip slobode medija koji mora biti do kraja poštovan, bez obzira na uređivačku politiku medija“. Ambasadorka Sjedinjenih Američkih Država (SAD) Džudi Rajzing Rajnke (Judy Rising Reinke) saopštila je da nije prihvatljivo kada politički lideri kritikuju novinare ili medijske kuće jer im se ne sviđa kako oni izvještavaju, što dovodi do ugrožavanja bezbjednosti novinara.

Ivan ČAĐENOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo