„Ničim se ne može opisati strah koji Crnogorci nanose svojim neprijateljima u ratu. Dokle god rat traje odriču se svojih ličnih sklonosti, interesa i međusobne svađe. Umrijeti s oružjem u ruci, smatraju kao Božju naklonost. Stoga se nijedan Crnogorac neće poniziti da od neprijatelja traži milost. Ako je u boju teško ranjen i nemoguće ga je spasiti, drugovi mu odsijeku glavu. Prilikom napada na Klobuk, u kojem su učestvovali Rusi i Crnogorci, jedan je odred ruske vojske bio primoran na odstupanje. Jedan viši ruski oficir iznemogao je i posustao od umora. Istoga trenutka dotrča k njemu jedan Crnogorac i reče mu, vadeći svoj jatagan: „Junak si treba da ti odsiječem glavu. Pomoli se Bogu i prekrsti se…” Uplašen ovim predlogom, oficir, pribravši svu snagu, ustade i pomognut od istog Crnogorca dođe do svog odreda. Sijekući neprijateljima glave, Crnogorci znaju da to isto i neprijatelji rade kad im oni padnu u ruke. Stoga oni iznose iz boja svoje ranjene na leđima. Za vrijeme okršaja služe se nekim uzvicima i dovikivanjem, kojim se sporazumijevaju gdje je najzgodnije napasti neprijatelja. „Tada, iznosi ruski oficir Bronjevski, od kojeg uzimamo ove pojedinosti – nastaje strašan prizor: ljudi trče preko stijena sa potpuno krvavim ljudskim glavama obješenim o vratu, dižući divljačku viku”.
Oružje, komad hljeba i sira, glavica bijelog luka, malo rakije, staro pohabano odijelo, dva para opanaka, to je oprema crnogorskog ratnika. Noću spava ondje gdje se nađe
i, postavivši pušku pored sebe, zaspe kao da je u najljepšoj postelji. Tri-četiri sata odmora dovoljno mu je, te je uvijek spreman da ustane ako do njegovog uva dopre čuveni usklik na uzbunu: „A, ko je vitez” (Moniter, Pariz, 1858.).
Ovakve predstave o crnogorskom ratniku su, iako površne, prilično realno ocrtavale njegov profil na istorijskom fonu etnosocijalnih, geo-političkih i drugih okolnosti.
Iz društvene strukture proizašla je osnovna taktička formacija – četa i plemenska vojska – bataljon, koja je ostala nepromijenjena u toku četiri stoljeća. Osnovna jedinica bila je sposobna za samostalno izvođenje gerilskih dejstava. Ali, ono što je činilo različitom vojnu organizaciju Crnogoraca od organizacije drugih gerilskih vojski u istoriji, jeste to što su osnovne jedinice prostim fizičkim zbrajanjem, jednostavno i brzo, postajale efikasne združene taktičke i operativne formacije za vođenje opsežnih operacija i odlučujućih bitaka, kao i bitaka uništenja, po broju ljudi i tehničkoj opremljenosti daleko nadmoćnijih armija. To je bilo moguće stoga što je crnogorska etnička vojna formacija ostvarila optimalizaciju ljudskih, materijalnih i drugih činilaca rata.
Marševskom poretku Crnogoraca na teritoriji sa mogućim iznenađenjima divili su se strani i školovani oficiri. Kapetan Kovaljski, ruski rudarski inženjer koji je 1838. godine pošao od Cetinja preko Zagarča, Bjelopavlića i Pipera za Zlaticu, nadomak Podgorice i turskih garnizona, imao je kao pratnju mali odred Crnogoraca koji ga je štitio preko opasne teritorije. Kovaljevski je kasnije sa divljenjem pisao kako je zapovjednik njegove pratnje isturao bočna obezbjeđenja, izviđače, prethodnice i osmatrače, tako da je svako iznenađenje bilo potpuno isključeno. Ruski kapetan bio je zadivljen načinom kretanja Crnogoraca.
Kada je crnogorski odred morao prelaziti teritoriju na kojoj su moguća iznenađenja, a nije bio u prilici da prethodno izvrši izviđanje, niti da biva vrijeme i meteo uslove za marš, već je morao krenuti smjesta, onda se kretao u veoma razvučenom marševskom poretku i u više kolona, kako bi eventualno iznenađenje zadesilo jednu od njih, a ostale bile u stanju da joj priteknu u pomoć.
Kolona Katunjana od 1200 boraca, a po drugoj vjerovatnijoj verziji samo 300 boraca, trebalo je da prijeđe Bjelopavlićku ravnicu i pritekne u pomoć Crnogorcima iz Brda koji su se sukobili sa Turcima u selu Slatina, svjeveroistočno od ravnice. Događaj se zbio 1718. godine, a u narodnim pjesmama ostao je spomen na rastegljivost marševskog poretka ovog odreda.
Crnogorska četa je do neslućenih razmjera usavršila zasjedu, inače karakteristični oblik gerilskog djejstva. Zasjede su postavljene tamo gdje ih niko ne očekuje. Prikrivane su i maskirane, tako da ih je bilo gotovo nemoguće otkriti. Vatra se uvijek otvarala na bliskom odstojanju. Zatim bi četa sa kuburama i handžarima jurišala i upadala u marševski ili borbeni raspored neprijatelja i, po pravilu, uvijek odnosila pobjedu.
Velika pokretljivost, neviđena manevarska sposobnost crnogorskog pješaka, te gotovo identičnost marševskog i borbenog poretka, činili su da Crnogorci postanu nenadmašni u izvođenju dejstava iz pokreta, naročito ofanzivnih. Stotine, po obimu malih i po ciljevima ograničenih, turskih kaznenih ekspedicija na pojedina crnogorska sela i krajeve ili katune, kada su i turske čete dejstvovale crnogorskom četnom taktikom doživljavale su neuspjeh upravo zahvaljujući toj odlici crnogorskog vojevanja koju je pored ostalog, omogućavala i vrhunska solidarnost i nenadmašan instinkt za sadejstva boraca i grupa. Otežani sistem komandovanja u ovakvoj vrsti dejstava potpuno su nadoknađivali visoki individualni borački kvaliteti.
Dejstva iz pokreta su najmanje istraženi vid dejstava i skoro da nema pravila koja definišu načela napada ili odbrane iz pokreta i u susretnim bojevima. Koliko je poznato, ovakav vid dejstva niko uspješniji nije vodio od Crnogoraca, pri čemu je, čini se, najvažnija činjenica da se borbeni poredak Crnogoraca u napadu – rasuti streljački stroj – gomila, gotovo nije razlikovao od marševskog poretka.
Napad je bio najomiljeniji vid borbenih dejstava Crnogoraca. Gotovo uvijek su se borili u gomilama, to jest u rasutim streljačkim strojevima koji nijesu dopuštali neprijatelju da ih dočeka u linijskom poretku i na otvorenom zemljištu. Crnogorci su pod zaklonom šuma i rastinja i na ispresijecanom zemljištu napadali u veoma pokretljivim rojevima. I gotovo sve svoje pobjede izvojevali su u bliskoj borbi – prsa u prsa.
U toj vrsti ratovanja Crnogorci su držali primat u Evropi više od četiri vijeka. Ta prednost nadoknađivala je Crnogorcima nadmoć neprijatelja u tehničkoj opremljenosti, snabdjevenosti o obučenosti u rukovanju modernom ratnom tehnikom, kao i brojčanu nadmoć.
Junaštvo Crnogoraca bilo je u saglasju sa ostalim psihofizičkim odlikama- izdržljivošću, upornošću, okretnošću koje su bile rezultat uslova života u datim istorijskim okolnostima. Sve je to doprinosilo razvoju ofanzivne taktike sa naglaskom na borbu prsa u prsa, koja je po formi bila odbljesak srednjovjekovne viteške tradicije, a u suštini izraz psihofizičkih sklonosti, ekonomskih uslova i istorijom odabrenog osnovnog i glavnog oružja Crnogoraca – jatagana. Tako se etnička vojna formacija Crnogoraca nalazila u kvantitativnom i kvalitativnom suglasju sa načinom ratovanja i ljudskim i materijalnim faktorima.
Oprema crnogorskog borca sastojala se, kao što je već rečeno, od tikve za vodu i poluprazne torbice, a oružje od duge puške, jedne ili dvije male puške – kubure, otete ili kupljene za tuđe novce, i jatagana. Iako je efikasnost vatrenog oružja, puške, kubure i revolvera u rukama crnogorskog borca bila dovedena do maksimuma, a streljačka vještina do savršenstva, zbog stalne oskudice u prahu i olovu, te psihofizičkih osobina kao taktike i načina ratovanja, jatagan je bio i ostao glavno i osnovno oružje četiristogodišnjeg rata i revolucije.
Bilo bi suviše spiritistički tvrditi da su individualni borački kvaliteti Crnogoraca mnogo nadmašivali borbe okolnih etničkih sastava ili invazionih armija. Ono što je, međutim, sasvim sigurno jeste činjenica da se, prostim zbrajanjem boraca, osnovnih taktičkih jedinica u združene operativne i strategijske sastave, udarna snaga i borbeni učinak ne samo linearno povećavao, već višestruko multiplicirao. Tako, nešto preko šest hiljada Crnogoraca na Krusima tuče preko 23 hiljade Turaka.
Ima i manje ubjedljivih primjera i izuzetaka, ali je gotovo pravilo da združeni crnogorski sastav uvijek u otvorenoj bici pobjeđuju višestruko nadmoćnijeg neprijatelja, iako bi, ako se zanemari tradicija u malom ratu, teško bilo ustvrditi da je Crnogorac pojedinačno nadmašio borca neke od armija sa kojima se sukobljavao. Ali, u središtu filozofije taktike, pa i strategije crnogorskog rata bilo je brzo i odlučno rješenje kao jedini izbor.
(Kraj)
DRUŠTVO3 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno2 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
FOKUS4 sedmice
FOKUS3 sedmice