Malo je dostupnih pisanih tragova o dvobojima u Crnoj Gori, premda „Ni u jednom dijelu našeg naroda megdan se nije tako dugo održao kao u Crnoj Gori. Megdane su dijelili naši ljudi među sobom i to dosta često ali upravo o tome nije ništa bilježeno. U Cetinjskom državnom arhivu, o megdanu nalazimo traga tek na izmaku prve četvrtine XIX vijeka. Prema jednom izvoru, najstariji dvoboj u Crnoj Gori (Duklji) pominje se u Ljetopisu popa Dukljanina iz jedanaestog vijeka, ali ih je najviše bilo u XVI i XVII vijeku. Srbi i Hrvati su masovno izlazili na dvoboje sa Turcima, premda su oni ginuli i između sebe zbog uvreda i raznih zađevica.
Stevan Dučić, vrstan poznavalac života i običaja plemena Kuča, opisuje neke stare dvoboje, ali ne naznačava kako su i kada vođeni. „Najstariji mejdan o kojemu je sačuvan spomen činili su nekakav Martin Martuloz i Dejan Zećanin u Prosjeku, đe se i sad poznaju rezotine u kamenu kuda su noževima udarali. Biće da je ovaj Martin bio u službi Turaka u pograničnim turskim gradovima. Ima dobro očuvana uspomena i na mejdan Glavata Leševa s Arapom kojega je posjekao, i za to dobio od cara titulu spahije”.
Zavisno od dogovora protivnika i njihovih sekundanata, ukoliko ih je bilo, dvoboj je dijeljen „na smrt” ili „na rane”. U prvom slučaju nije bila potrebna nikakva intervencija, jer je smrtni ishod bio dogovoren. U drugom, pak, slučaju kada neko od boraca zadobije rane i vikne „aman” znači da mu je dosta borbe, da odustaje i da je poražen.
KRVAVE NARODNE ZABAVE: U vrijeme posljednjih vladika i knjaza Danila, dvoboj se „… javlja u svom posljednjem – izumirućem vidu”.
Ta ustanova je, krajem XVIII i početkom XIX vijeka, postala sinonim nereda i samovlašća. Ona je izgubila svoje klasične crte, „primitivizirala” se i prilagodila uslovima zaostale sredine u Crnoj Gori. Povod za megdane su često beznačajne stvari koje se tiču časti i ugleda učesnika u dvoboju. Iza megdandžija stoje i grupišu se njihove rodovsko-plemenske grupe koje, za slučaj povrede pravila megdana, ili bez toga, priskaču u pomoć svojim jednobratstvenicima i jednoplemenicima, što dovodi do opštih sukoba, krvljenja šireg obima i do lančane krvne osvete.
Osim rijetkih, dvoboji gube svoju vitešku suštinu i prestaju da budu okršaji pojedinaca koji će nakon borbe likvidirati spor bez obzira kako se on završio. Umjesto toga, oni postaju krvave narodne zabave u kojima, izgleda, svi uživaju i međusobno se bodre dok ne izginu. Zato crnogorski vladika Petar I Petrović Njegoš zabranjuje kolektivne dvoboje kao ozbiljan vid masovnog narodnog krvoprolića. Međutim, kako nije imao respektabilne vojne i policijske snage da suzbije ovo zlo, pokušao je da svojim nespornim autoritetom, često kletvama i prokletstvom, utiče na smanjenje kolektivnog samoubijanja. Postigao je određene rezultate, ali oni nijesu bili impresivni.
Sve je počinjalo bezazleno. Protivnici bi za dvoboj odabrali neki praznik kako bi borbi prisustvovao što veći broj ljudi. Redovno bi megdandžije pratilo njihovo bratstvo a često bi došlo i cijelo pleme. Dobro bi ih, kako to i priliči, oboružali, a onda krenuli, često pucajući kao da idu u prošnju đevojke a ne na vlastiti pogreb. Nekada egzaltirani ljudi nijesu ni čekali da počne dvoboj ili se okonča, nego bi se dohvatili mačeva i jurnuli jedni na druge.
PETAR I ZABRANJUJE DVOBOJ: U Crnoj Gori dvoboj je bio dozvoljen do donošenja Zakonika opščeg crnogorskog i brdskog (1789 i 1803) Petra I Petrovića Njegoša, a onda je zabranjen. Međutim, zabrana je bila vrlo neodređena i difuzna kao i sankcija za povredu norme pa je teško mogla poslužiti inače nepismenim i zaostalim Crnogorcima kao ozbiljno upozorenje. Norma je više narativna i opisna pa se svrha zakona teško može postići.
Tumačenjem ove zabrane, ali i po slovu i po duhu zakona, ne bi se moglo zaključiti da su individualni dvoboji zabranjeni. Naprotiv, klasičan individualan dvoboj bio je dozvoljen. Radilo se o jednom starom običaju koji nejaka vlast nije mogla iskorijeniti. Konačno, on je bio duboko inkorporiran u tradiciju i duh naroda i nije imao tako katstrofalan učunak kao kolektivni dvoboj. Ujedno, pitanje je da li je vlast uopšte imala želju i potrebu da iskorijeni jedan stari običaj koji je vjekovima vladao duhom Crnogoraca.
Po tradicionalnom poimanju, dvoboj je snažna manifestacija života, ali i njegovo poricanje. Tu se jedinka ili kolektiv bore protiv druge jedinke ili kolektiva da bi se dokazali i afirmisali, istovremeno uskraćujući to pravo drugima. Zato je dvoboj uvijek bio ekskluzivno pravo onih koji se ne mire, koji žele rizik da bi se afirmisali kao muškarci spremni da prežive, ali i slavno poginu.
Zato je dvoboj rješavao i pitanje selekcije – biološke i intelektualne, u krajnjoj liniji suprematije čovjeka nad čovjekom. Pobjeda je suština suverenosti boljeg nad gorim, jačeg nad slabijim, vještijeg nad manje spretnim.
Pobijediti, često i po bilo koju cijenu, čovjekov je kategorički imperativ, jer pobijeđen čovjek je napola mrtav. On postaje životni marginalac koji ne živi nego vegetira, jer je naučio da bitiše od poraza i sa porazom.
Ko izgubi borbu, izgubio je i čast, smatrali su često naši preci njegujući svoj pobjednički duh do necivilizovane perverzije. U životu je kao i boksu; onaj ko je poražen, on je i ponižen – gubeći život, izgubio je i čast.
Više intuitivno nego intelektualno, Crnogorci su davno shvatili da hrabrost nije dovoljna. Ona mora biti krunisana pobjedom, jer se samo tako iskazuje individualnost muškarca – u protivnom, ona se gubi. Zato živjeti znači pobijediti. Kao da im nije bila daleka Heraklitova maksima da je borba…„otac svega i nad svim gospodar: jedne učini bogovima, druge robovima; jedne porobljava, druge oslobađa”.
VALJAN IZBOR KNJAZA DANILA: Vladika Petar I, kao inteligentan i obrazovan čovjek, bio je svjestan da je dvoboj dio narodnog duha i tradicije. Kao običajna norma, on je bio uzakonjen u svijesti ljudi pa mu se bilo teško suprotstaviti. Čak su i maloljetnici, ogrezli u poroke svojih očeva, rado izazivali svoje vršnjake na borbu.
Istorijski je fakat da je i Njegoš, kao šesnaestogodišnjak, izazvao na dvoboj svog učitelja Simu Milutinovića – Sarajliju. Milutinović je tu zgodu objavio u „Golubici” (br. 4 od 1843. godine) dajući cijeloj dogodovštini šaljiv ton premda sve i nije bilo tako veselo. Svoju narav, veliki pjesnik će iskazati nešto kasnije kada je naređivao egzekucije svojih protivnika a čin pogubljenja je gladao sa jednog prozora sa polunavučenom zavjesom sa udaljenosti od desetak metara.
Njegoš se nije očitovao kao zakonodavac, ali njegov nacrt zakona (Zakoni otačastva) koji nikada nije stupio na snagu bio je oštar do besmisla. To indicira na odsustvo svake milosti što se ne bi moglo očekivati od jednog visokog duhovnika.
Knjaz Danilo I Petrović Njegoš zabranio je kolektivne dvoboje, ali je dozvolio individualne obračune, ali bez sekundanata. Prema odredbi člana 40 Zakonika „megdan mogu samo megdandžije same dijeliti ali bez đevera (sekundanata) i bez okupljanja vojske i bez ičije pomoći. Koji bi bio pošao za đevera ili pomoćnika megdandžiji, taj će biti oglobljen sa talijera stotinu”.
Kazna je, iako novčana, izuzetno oštra i skoro da je ravna otkupu za ubistvo. No, ne treba gubiti iz vida ni njen finansijski efekat za hronično praznu državnu kasu.
Nije izvjesno šta je knjaza Danila, koji inače nije bio veliki čovjekoljubac, motivisalo da zabrani prisustvo sekundanata dvoboju. Odgovor je prost, ali očigledan. Nema straha od osvete niti drugih nepovoljnih konsekvenci. Dva mrtva je najveća cijena koja se mogla platiti. Stvari se u nekoliko mijenjaju ako se dozvoli prisustvo sekundanata. Kada protivnici, inače njihovi prijatelji, skončaju u borbi, umjesto da se svjedoci džentlmenski i u miru raziđu, kako se to svuda u svijetu radi, oni se laćaju mačeva pa umjesto da se sve okonča, borba se nastavlja, ali sada među drugim učesnicima.
Ako je knjaz Danilo imao ovo u vidu donoseći odluku da duelisti ne smiju svjedoke voditi na dvoboj, napravio je inteligentan izbor. Ako ni zbog čega drugog, bolje je da u borbi stradaju dvojica nego šestorica. Ujedno, eliminisao je začetak lanca krvne osvete koja je bespoštedno harala Crnom Gorom.
(Nastavlja se)