Povežite se sa nama

FELJTON

Pravo mača

Objavljeno prije

na

ANTIČKO DOBA: Antički eposi, istorijski spisi, legende i predanja, ostavili su nam bogate i inte¬resantne istorije o dvobojima junaka, ali i običnih ratnika, bogova i boginja, divova, kiklopa i nadnaravnih čudovišta, Amazonki, neobičnih morskih stvorenja i plani¬nskih duhova. Ti autentični ili neautentični junaci, izmišljeni bogovi i iracionalna bića najčešće su plod mašte jedne stare kulture koja je u osvit civilizacije shvatila da je ljudsko biće tašto do besmisla i da mu cio život prođe u osvajanju moći i borbi, čija je veličanstvena manifestacija dvoboj koji se svuda i neprekidno vodi. Pored autentične oružane borbe, inteligentnih obrta i rješenja, duhu starih Helena nijesu bila strana ni razna lukavstva i prevare koje su zbunjivale protivnike, izbacivali ih iz borbenog ritma i ubrzavale njihov kraj. Uostalom, u igri moći, kao i u profanom životu, pravila često i ne postoje, a ako su i propisana, njih tumači onaj koji ostane u životu, a to je pobjednik.
U bogatoj istoriji antičkog svijeta ima mnoštvo interesantnih sučeljavanja u kojima često „Um caruje a snaga klade valja”. To je dvoboj između Atene, boginje mudrosti i Aresa, boga rata. Ostali su nešto drugačije koncipirani jer žene nijesu subjekti odmjeravanja – dvoboj argonauta Polideukoma sa bebričkim kraljem Amnikom, Hektora sa kraljevićem Parisom, borbe Patrokla, Ahila, Odiseja sa džinom Polifemom, njegov iznuđen dvoboj sa slugom Irom, dvoboj Davida i Golijata, uzaludna i neprestana borba Sizifa sa stijenom – personifikacija jedne teške sudbine i apsurda.

Klasičan dvoboj koji je postojao u Zapadnoj Evropi, devetnaestog i dvadesetog vijeka, nije bio poznat u starom Rimu kao ni kod drugih naroda toga vremena. Dueli su bili spontani i demonstrirali su snagu, hrabrost, vještinu i moć. Kasnije, kada je velikim carstvom ovladao hedonizam, odvijali su se u svrhu zabave i sportskih nadmetanja. Obzirom na veliko interesovanje, pravljene su kolosalne građevine kao što je Cirkus Madžimus u Rimu, jedno od najmonumentalnijih zdanja Staroga vijeka. Bili su to velelepni spomenici jednom ratničkom zanosu, muževnom životu i imperatorskim željama da očuvaju vlast koja je bila na stalnoj provjeri destrukciji sklone rimske svjetine.
U gladijatorskim arenama nastale su istinski krvave orgije u kojima su uživali svi. I najveći rimski umovi su bili ljubitelji i propagandisti ovih varvarskih čerečenja dok su se rimski carevi utrkivali ko će od njih organizovati bolje i interesantnije predstave za publiku koja je tražila nova i sve veća uzbuđenja.
Skupe gladijatorske škole su „fabrikovale” možda najbolje borce na svijetu toga doba. Oni najbolji su postali voljeni i cijenjeni, možda i više od rimskih careva. Poslije tri godine su se mogli povući sa scena ali je problem bio da ih ni jedan posto nije dočekalo penziju. U svakom dvoboju je stradao bar jedan od protivnika, a nekada i obojica. Preživjeli je išao u novu borbu i ako je imao sreće dočekao bi novog protivnika. Međutim, u strahovitoj konkurenciji je bilo teško preživjeti dvadeset borbi kolika im je bila godišnja norma. „Stopa smrtnosti je iznosila devedeset do sto posto” (Matridž).
Borbe su se vodile između pojedinaca, grupa pa čak i omanjih vojnih formacija. Istorija je zabilježila i jednu pomorsku bitku koju je devedesetak kilometara od Rima organizovao ludi car Klaudije. Ljudi su nastupali sa najrazličitijim oružjima što se u klasičnom dvoboju nikada nije dogodilo. Borio se obučeni borac sa diletantom, rimski građanin sa robom, patricij sa plebejcem, lav sa žirafom, čovjek sa životinjom. Mašta starih Rimljana kada su borbe i zabava u pitanju, nije imala granica.
Rimski hroničari su zabilježili imena Flame i Karpofera, istinskih mašina za ubijanje koje su doživjeli starost i umrli bogati i slavni. No, ubrzo će dolazak varvara sa Sjevera lišiti Rimljane ovih krvavih zabava. Raspad najvećeg carstva na zemlji i prihvat hrišćanstva, koje će na vjerskom planu razoriti stari Rim i njihova paganska božanstva, bitno će uticati i na instituciju dvoboja koji će dobiti ljudske, i iznad svega moralnije obrise.

SREDNJI VIJEK: Srednji vijek, Krstaški ratovi i njihovi vitezovi, „ljudi u oklopu i na konju” napraviće istinsku prekretnicu kada je dvoboj u pitanju. Poseban doprinos su dali viteški redovi tevtonaca, hospitalaca i templara. Krstaši su postali disciplinovana vojska premda su često na svojim pohodima pravili užasavajuće zločine. „U Solomonovom hramu… vitezovi su jahali kroz krv do koljena” ne štedeći apsolutno nikog. No, i ovakvi, kako su opisani, pravili su manje zločine od ostalih jer su bili podvrgnuti asketskoj disciplini.
Po povratku iz pohoda, viteštvo doživljava svoj procvat a pripadnici reda dobijaju benificije. Čak se i u sudskim sporovima iskazivao viteški duh i „pravo mača”. Većinu sporova su sami rješavali. Kako nijesu imali svoje autonomne sudove, organizovani su sudski dvoboji pa je sporno pravo pripadalo pobjedniku. Svako ko je pretendovao na neku koncesiju, ili pravo, ili je konkurisao na neki važan položaj, koji je zauzimao neko drugi, bio je vlastan da u dvoboju ostvari svoje pretpostavljeno pravo. Smatralo se, naime, da je Bog na strani pobjednika i da je dvobojem konflikt konačno likvidiran.
Tipičan primjer srednjovjekovnog ritera, bio je francuski vojskovođa Bertran de Giklen (1320 – 1380). On je živio za borbu i od borbe. Umro je siromašan premda je mogao biti bogat kao Krez. Iza sebe je ostavio legendu, časno ime i sina sa kojim se borio u dvoboju na život i smrt. Na sreću, u zadnjem trenutku ga je prepoznao.

Bilo je to zlatno doba viteškog odmjeravanja u Evropi, posebno u Francuskoj i Engleskoj. Riteri su sami ili u parovima krstarili kontinentom, poput američkih revolvera¬ša, i ogledali se u vještini baratanja oružjem. Ujedno, to je vrijeme viteških turnira – takmi¬čenja koja su se nekada pretvarala u oštre i krvave okršaje jer se nikada nije moglo pretpo¬staviti ko će u tim tipično muškim igrama stradati. Sudari ljudi u oklopima su bili siloviti, pa se „oponašanje borbe” pretvaralo u istinsko odmjeravanje. Na ovim svetko¬vina¬ma su učestvovali i kraljevi sa svojim svitama, a nekada i sami uzimali učešće na njima. Oklopnici na teškim bojnim konjima sa kopljima u ruci su jurišali na svoje proti¬vnike uz ishod koji nikada nije bio sasvim izvjestan. Već prema postignutom dogovoru pobjednik je dobijao konja, oružje i oklop pobijeđenog, dok je glavnu nagradu dobijao najbolji vitez. Radilo se o pravom bogatstvu jer je jedan bojni konj koštao kao 50 do 70 ovaca, dok je oklop sa pripadajućom opremom kao i kompletno oružje bilo otprilike iste vrijednosti. Kod takvog stanja stvari, takmičenja su se pretvarala u prava razbojišta sa velikim brojem mrtvih ili doživotno onesposobljenih (…)

Fenomen viteštva je izazvao pravu poplavu razne trubadurske literature koja je popularizovala viteški red, otkrivala njegove mračne tajne, poroke i vrline, okrutnost ili pastoralnu čistotu, dvoboje. No, već uspostavljeni kult koji je nekritički hvaljen, uspio je da ga sroza i učini smiješnim Španac Migel de Servantes u svom kapitalnom djelu „Oštrou¬mni plemić Don Kihot od Manče”. Upravo ova literatura koju su većinom pisali anonimni autori, izvor je podataka o viteškom redu, načinu njihovog života i dvobojima koje su vodili. Ona ukazuje na kolosalan procvat galantnih avantura, koje su uglavnom bile preljubničke i vanbračne, i kao takve razlog za mnogobrojna oružana nadmetanja. U tom galimatijasu iregularnog ili zabranjenog seksa, sveti oci su tonuli do grla, dok su anatemisali svjetovnjake kao konkurenciju.
Interesantan je izbor osvajača, da žene oko kojih se valja potruditi, obavezno moraju da budu udate. Neudate su relativno lak plijen jer nijesu bile pod budnom paskom svojih muževa. Međutim, sa udatima su stvari stajale nešto drugačije. One su bile poput tvrđava sa mnoštvom zamki i nepoznanica koje je teško osvojiti. No, upravo je taj rizik uvećavao draž poduhvata jer je opasnost vrebala iza svakog ćoška. Prevashodno je tu bio muž koji je ljubomorno čuvao svoj posjed od uljeza koji su atakovali na njegovo vlasništvo, premda ni oni nijesu oklijevali da uskoče u tuđ zabran. U tim operacijama je, sa dru¬ge strane, uvijek trebalo računati na čete zavidijivaca i intriganata, i muških i ženskih, koji su spletkarili i satanizovali preljubnike samo zbog toga što se oni nijesu na¬šli u njiho¬voj poziciji.
Kada se stvari već otkriju, ili se pojavi jaka sumnja da se neko našao u zabra¬njenom krevetu, burno se reagovalo i stvari su se prevashodno rješavale dvobojem (…)

 

(Nastavlja se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XX): Meštri od spomenika

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonića, priče o ,,kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali”. Nastavljamo sa pričom o izgradnji spomenika koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

Spomenike ljudima i vremenu podignute širom Crne Gore radili su poznati vajari i arhitekti. Poznati daleko izvan granica Crne Gore. Svjesni „da ni jedno umjetničko djelo nije dostojno nečijeg života” stvorili su spomen obilježja koja predstavljaju simbol sjećanja i poštovanja prema onima u čiju čast su podignuti, simbol njihovog i našeg dostojanstva. Simbol pobjede života nad smrću. Njihov spisak je imponzantan.

Predvodi ga hrvatski vajar i arhitekta Ivan Meštrović, najveći među meštrima od spomenika, autor najvećeg spomenika kojeg imamo, podignutog u slavu najvećeg kojeg smo imali.

Meštrović je rođen 15. avgusta 1883. godine u slavonskoj varošici Vrpolje. Vajarstvo je počeo da uči kao šegrt kod poznatog klesara Pavla Bilinića u Splitu, a nastavio u Beču. Školovao se kod Otta Königa, a zatim na Akademiji (1901–1906), gdje su mu profesori bili Edmund Hellmer i Hans Bitterlich, a poslije i arhitekt O. Wagner

Nakon Prvog svjetskog rata koji je proveo u emigraciji, vratio se u domovinu kad započinje jedan dug plodonosan period vajarskog stvaralaštva i pedagoškog rada. Od 1923. do 1942. godine bio je rektor Akademije u Zagrebu, od 1934. akademik JAZU…

Emigrirao je 1942. godine, prvo u Italiju, pa Švajcarsku, a 1947. godine u Sjedinjene Američke Države. Predavao je vajarstvo na američkim univerzitetima u Siracusi i South Bendu…

Nemam prostora da nabrajam sve sklupture koje je napravio i sve spomenike i mauzoleje. Pomenuću samo par najpoznatih: Njegošev mauzolej na Lovćenu, Spomenik neznanom junaku na Avali kod Beograda, Spomenik zahvalnosti Francuskoj u Beogradu (beogradski ,,Pobjednik”), Grgur od Nina u Splitu, Josip Juraj Štrosmajer u Zagrebu, Svetozar Miletić u Novom Sadu…

Umro je u South Bendu 16. januara 1962. godine.

Brojni spomenici revolucije, kako u Crnoj Gori tako i na prostoru bivše Jugoslavije, djelo su vajara Miodraga Živkovića.

Živković je rođen 1928. godine u Leskovcu, Srbija. Diplomirao je na vajarskom odsjeku Škole za primijenjenu umjetnost u Beogradu.

Od 1954. do 1957. godine radio je kao nastavnik likovnog obrazovanja u gimnaziji u Mladenovcu i Osnovnoj školi „Žikica Jovanović Španac“ u Beogradu. Za docenta na Akademiji za primijenjene umjetnosti u Beogradu izabran je 1968. godine na predmetu Primijenjena plastika. Dva puta je biran za dekana Fakulteta primijenjenih imjetnosti u Beogradu ( od 1974. do 1977 i od 1991. do 1996. godine). Dobitnik je brojnih priznjanja i odlikovanja.

Živković je autor čitavog niza monumentalnih spomen obilježja, od kojih posebno izdvajam monumentalni spomenik „Bitka na Sutjesci“ podignut na Tjentištu, spomen park na Grahovu, spomenik na Bijeloj Gori u Ulcinju, spomenik strijeljanim đacima u Kragujevcu, na Kadinjači… do onog skorašnjeg spomenika Kralju Nikoli u Nikšiću. Umro je 2020. godne.

Priču o onima koji su spomenike gradili završavam sa jednim od najvećih, autorom najznačajnijih spomen obilježja u Crnoj Gori, vajarom Dragom Đurovićem.

Drago Đurović, jedan od najvećih crnogorskih vajara, rođen je 1923. godine u Danilovgradu. Njegov otac je bio oficir u vojsci Kraljevine Jugoslavije pa je osnovnu i srednju školu učio na Cetinju, Osijeku i Nikšiću. Akademiju likovnih umjetnosti je studirao u klasi Sretena Stojanovića i Alojza Dolinara u Beogradu. Diplomirao je 1951. godine. Bila je to prva poratna generacija akademskih vajara.

Čitav život je posvetio pedagoškom radu. Od 1951. do 1966. godine radi kao profesor u čuvenoj hercegnovskoj umjetničkoj školi. Po prestanku rada škole u Herceg Novom, nastavlja rad kao profesor na novoosnovanoj Pedagoškoj akademiji u Nikšiću i tu ostaje od 1967. do 1981. godine. Naredne 1982. godine biran je za redovnog profesora novoosnovanog Kulturološkog fakulteta na Cetinju, a 1985. godine za njegovog dekana. Umro je 30. marta 1986. godine u Titogradu.

Pored 35 generacija učenika i studenata kojima je prenosio svoje bogato znanje, crnogorskoj kulturnoj baštini je ostavio djela neprocjenjive vrijednosti: sklupture, spomen biste i spomen obilježja. Neka od tih djela  stvorio je u saradnji sa arhitektima Vojislavom Đokićem autorom spomenika Partizanu borcu na Gorici i Mirkom Đukićem na izradi spomenika na Stražici i u Mojkovcu.

Đurović je autor i spomenika na Lazinama, u Vuksanlekićima, u Danilovgradu, na Rijeci Crnojevića… Radio je spomen biste Save Kovačevića, dr Nika Miljanića, Baja Sekulića… Najupečatljivija od svih je, bez sumnje, spomen bista Nikcu od Rovina Tomanoviću, na Cetinju. Ovo je spomenik najvećem crnogorskom junaku svih vremena i,  po mišljenju mnogih istoričara, jednom  od 50 najvećih junaka svijeta za koje istorija zna. Bista koja, kao i Tomanovićev Bezmetković, simbolizuje sveukupnu hiljadugodišnju istoriju Crne Gore.

 

Velikani

Lovćenska Vila na Cetinju, djelo je jednog od velikana crnorskog vajarstva Rista Stijovića. Vojislav Vujisić je autor spomenika podignutog na Knjaževcu u Andrijevici, a arhitekta Bogdan Bogdanović Spomen parka na Jasikovcu kod Berana.  Spomen obilježja u Kolašinu su radovi poznatih vajara i arhitekata: vajar Momčilo Vujisić  Spomen parka „Partizansko groblje“ na Brezi; arhitekta Marko Mušič Spomen doma ZAVNO-a, spomenik Veljku Vlahoviću uradio je vajar Oto Logo a vajar Vojin Bakić  Spomenik žrtvama fašizma. Spomenik Revolucije u Virpazaru, rad je vajara Mirka Ostoje, a Spomenik pod Trebjesom u Nikšiću vajara Ljuba Vojvodića. Arhitekta Branko Bon i vajar Rade Stanković autori su spomenika na Žabljaku, a vajari Vojin Stojić i Anton Kraljić spomenika u Petrovcu. Spomenik u Kotoru je djelo vajara Luke Tomanovića i Vojislava Đukića. Luka Tomanović je sa arhitektom Nikolom Dobrovićem napravio spomenik ,,Bezmetković” na Savini u Herceg Novom. Ante Gržetić je autor spomenika Ivanu Crnojeviću na Cetinju, Sreten Stojanović Njegoševog spomenika u Podgorici, Nenad Šoškić spomenika Svetog Petra Cetinjskog u Podgorici, a Risto Radmilović spomenika kralju Nikoli u Podgoriici…

 

Ljudi i vremena

Nijesu samo vajari stvarali spomenike ljudima i vremenu. Nepravedno bi bilo još jednom ne pomenuti arhitekte: Svetlanu Kanu Radević,  Bogdana Bogdanovića, Nikolu Dobrovića, Branka Bona, Mirka Đukića, Harolda Bilinića, Marka Mušića… Spomen obilježja su projektovali i Vukota Tupa Vukotić, Radosav Zeković, Andrija Markuš, Ranko Radović, Ilija Šćepanović, Vasilije Knežević… i mnogi drugi.

(Nastaviče se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XIX): Spomenik ustanku i rađanju države

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonjića, priče o „kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali“. Nastavljamo sa pričom o izgradnji spomenika koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

Trinaestojulski ustanak crnogorskog naroda bio je više od ustanka, a njegova narodnooslobodilačka borba više od borbe za slobodu. Ustanak je bio embrion antifašističkog pokreta koji je zahvatio čitavu Evropu, narodnooslobodilačka borba je istovremeno bila revolucija iz koje je rođena nova država.

Na ustanak i Revoluciju podsjeća i Spomen park „Ustanka i Revolucije“ na Grahovu, podignut 1978. godine. Podignut na uzvišenju Umac, iznad varošice Grahovo, na mjestu na kojem je narodni heroj Sava Kovačević 13. jula 1941. godine sa grahovskim partizanaima napao i razoružao neprijateljsku kolonu.

U podnožju su, na proplanku, postrojeni njegovi junaci, koje simbolišu 272 kamene kocke sa upisanim imenima palih boraca ovog kraja. Kompleksom dominira bronzana skluptura visoka 7 metara, rad vajara Miodraga Živkovića, na kojoj Sava Mizara predvodi partizansku diviziju u proboj obruča na Sutjesci.

Teško da postoji grad koji je imao toliko istorije kao što je tokom Drugog svjetskog rata imao Kolašin. Osvajali su ga Njemci, Italijani i četnici. Oslobađali partizani. Za četiri godine 23 puta je prelazio iz ruke u ruku, Njemci i Italijani su ga bombardovali 18 puta.  Kolašin je jedno vrijeme bio „ratna prijestonica” Crne Gore. U njemu je 15. novembra 1943. godine na Prvom zasijedanju ZAVNO-a Crna Gora obnovila svoju državnost. Na Trećem zasijedanju je odlučeno da Crna Gora uđe u sastav Federativne Demokratske Jugoslavije kao ravnopravna federalna jedinica…

Istorija pamti i zloglasni Kolašinski zatvor u kome su bili zatočeni zarobljeni rodoljubi ovoga kraja. O zatvoru i teroru koji je sprovođen prema crnogorskim rodoljubima svjedoči i Mihailo Lalić u svojim romanima. Podsjeća kako su ih u zoru okovane odvodili na Brezu i strijeljali. Na mjestu njihovog stradanja uređeno je Partizansko groblje sa humkama i spomenikom koji je uradio vajar Momčilo Vujisić.

Na glavnom gradskom trgu podignut je Spomenik žrtvama fašističkog terora, rad vajara Vojina Bakića. Na trgu je i Spomen dom ZAVNO-a, podignut da podsjeća na ratnu prijestonicu i rađanje nove slobodne države Crne Gore. Spomen dom je rad slovenačkog arhitekte Marka Mušiča i ubraja se među najljepše spomenike poslijeratne arhitekture.

Da predstavim sve spomenike koji su podignuti u slavu onih koji su stvarali Crnu Goru i ginuli sa njenim imenom na usnama, morao bih da napišem posebnu knjigu. Zato ću pomenuti samo neke od njih.

Spomenik palim borcima u Drugom svjetskom ratu u Nikšiću. Spomenik je rad Ljuba Vojvodića. Podignut je 1987. godine pod Trebjesom na mjestu gdje su Italijani strijeljali 32 zarobljena partizana.

Posebno mjesto zaslužuje Spomenik Revolucije u Virpazaru, rad Mirka Ostoje, zatim Spomenik Slobodi na Bijeloj Gori kod Ulcinja, rad Miodraga Živkovića. Spomenici na Žabljaku, u Bijelom Polju, Petrovcu, Kotoru… i dalje diljem Crne Gore.

Priču o spomenicima završavam „Bezmetkovićem”. Spomenik je podignut 1954. godine. Djelo vajara Luke Tomanovića i arhitekte Nikole Dobrovića. Podignut kao Spomenik palim borcima i žrtvama fašizma, na Savini u Herceg Novom.

„Bezmetković” je više od spomenika i više od simbola. U njemu je sva istorija ovog naroda, milenijum njegove borbe za slobodu i sva njegova žrtva. „Bezmetković” je prkos i hrabrost, put do pobjede i stradanje na tom putu.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XVIII): PODSJEĆAJU I OPOMINJU

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonića, priče o „kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali“. Nastavljamo sa pričom o izgradnji spomenika koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

Crna Gora je u Drugom svjetskom ratu ispisala neke od najsjanijih stranica svoje i savremene svjetske istorije. Samo tri mjeseca nakon kapitulacije Kraljevine Jugoslavije, crnogogrski narod, prvi u porobljenoj Evropi, 13. jula 1941. godine diže oružani ustanak protiv okupatora, koji je prerastao u narodnooslobodilačku borbu. Malena Crna Gora je ličnim činom pokazala Evropi kojim putem treba da krene. Istorija je zabilježila da je više od deset posto stanovništva sposobnog da nosi pušku, učestvovalo u NOB-u, a više od 37.000 je položilo svoj život na oltar slobode. Od 1.322 narodna heroja u Jugoslaviji, Crna Gora je (iako sa nešto malo iznad dva odsto ukupnog stanovništva) dala 248 narodnih heroja. Skoro svaki peti.

Crna Gora je, radi podsjećanja na njihovu žrtvu, kao testament generacijama koje dolaze i opomenu da se rat nikada ne ponovi, u svim gradovima i mjestima stradanja, podigla spomenike – simbole njihove veličanstvene borbe za slobodu. Pomenuću samo neke, uz izvinjenje onima u čiju slavu su podignuti, što mi prostor ne dozvoljava da ih sve nabrojim.

Da počnem od Prijestonice Cetinje. Cetinje je Grad heroj. Viševjekovni simbol crnogorske slobode. Svaki šesti stanovnik cetinjskog sreza učestvovao je u NOB-u, a svaki četvrti borac je poginuo. Cetinje je dalo 49 narodnih heroja. Predsjednik SFRJ Josip Broz Tito, odlikovao je 9. maja 1975. godine Cetinje Ordenom narodnog heroja. Zato sam nabrajanje spomenika počeo sa Cetinjem jer je samo Cetinje jedan veliki spomenik slobodne Crne Gore, spomenik borbe i stradanja u svim minulim bitkama i ratovima. Da pomenem i spomen obilježja: Spomen kosturnica u Cetinju sa Mažuraniućevim stihovima „NITI PISNU NITI ZUBOM ŠKRINU ZATOČNICI MRIJET NAVIKNUTI” i sklupturom koju je uradio vajar Vanja Radauš, Spomen grobnica u Majstorima kod Cetinja, Spomenik na Rijeci Crnojevića, spomen biste narodnim herojima Gojku Kruški i Musi Butu Hodžiću na Balšića pazaru…

Centralni spomenik, u Glavnom gradu podugnut je na brdu Gorica kao „Spomenik Partizanu-borcu”. Spomenik je zapravo mauzolej, izrađen od bijelog crnogorskog mermera. Spomenik je projektovao arhitekta Vojislav Đokić. Karijatide – monumentalne sklupture boraca od bijelog mermera, uradio je vajar Drago Đurović. U kripti se nalaze posmrtni ostaci 97 boraca poginulih u NOB-eu. Među njima je 16 narodnih heroja. U centralnom dijelu kripte, između pločica sa imenima sahranjenih boraca, stoji natpis: „Oni su voljeli slobodu više od života“. Spomenik je, kako mu i priliči, svečano otvoren 13. jula 1957. godine – na dan Ustanka crnogorskog naroda. Spomenik Partizanu-borcu predstavlja jedan od simbola Glavnog grada, mjesto „hodočašća” svih generacija stasalih u Podgorici. Ovdje se polažu vijenci povodom najznačajnih praznika crnogorske dražvnosti, a nedaleko od njega ispaljuju počasne salve.

Na široj teritoriji Podgorice podignut je čitav niz većih i manjih spomen obilježja: u Golubovcima, Brskutu, na Marezi, Koniku, ispod Ljubovića, Farmacima, Čepurcima, na Bioču, Trijebču… brojne spomen ploče, spomen biste i druga spomen obilježja.

Na listi spomenika – spomen kosturnica visoko mjesto zauzima Spomenik na Stražici kod Pljevalja. Podignut je kao „Spomenik palim borcima u Pljevaljskoj bitki”. Spomenik je zajedničkog djelo: arhitekte Mirka Đukića, vajara Draga Đurovića i slikara Aleksandra Prijića i Fila Filipovića. Podignut je 1961. godine u znak sjećanja na borce koji su pali u čuvenoj Pljevaljskoj bitki koja se odigrala 1. decembra 1941. godine i u kojoj je poginulo 218 boraca.  Stražica je i spomenik svim palim borcima Narodnooslobolačkog rata Pljevaljskog kraja. Peti je po veličini spomenik u Crnoj Gori. Izgrađen na brdu Stražica, dominira Pljevljima, podsjeća i opominje. Centralni stub spomenika visok 27 metara izrasta iz kripte u kojoj su sahranjeni posmrtni ostaci palih boraca. Na području Pljevalja, pored memorijalnog centra na Stražici, podignuto je još oko 70 spomen obilježja posvećenih NOB-u od 1941. do 1945. godine: spomen kosturnice, spomenici, spomen česme, spomen piramide, spomen ploče…

Spomenik na Lazinama kod Danilovgrada podignut je na „strašnu mjestu” – na kojem su četnici Jakova N. Jovovića, 23. jula 1944. godine strijeljali 52 rodoljuba iz Bjelopavlića. Spomenik podsjeća da su četnici J. Jovovića u Bjelopavlićima otkrili skojevsku organizaciju. Skojevci, omladinci i drugi rodoljubi su pohapšeni. Suđeno im je pred četničkim Prijekim vojnim sudom u sastavu: dr Ilija Vujović, predsjednik i članovi generalštabni kapetan Vladimir Đukić, kapetan Mašan Adžić, pravnik Milovan Labović i kapetan Miloš Marijanović. Prijeki sud ih je osudio na smrt strijeljanjem. Presuda je izvršena istog dana.

Spomenik na Lazinama je podignut 1959. godine. Uradio ga je vajar Drago Đurović. Na postamentu, iznad grobnice u kojoj su sahranjeni posmrtni ostaci strijeljane omladine, stoji bronzana figura djevojke.  Jedna u ime svih koje su strijeljane. Kao da je čujem kako šalje posljednju poruku „Nema pobjede bez žrtava, nema slobode bez krvi” koja je uklesana na mermernoj ploči, zajedno sa imenima žrtava.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo