Povežite se sa nama

FELJTON

Pravo mača

Objavljeno prije

na

ANTIČKO DOBA: Antički eposi, istorijski spisi, legende i predanja, ostavili su nam bogate i inte¬resantne istorije o dvobojima junaka, ali i običnih ratnika, bogova i boginja, divova, kiklopa i nadnaravnih čudovišta, Amazonki, neobičnih morskih stvorenja i plani¬nskih duhova. Ti autentični ili neautentični junaci, izmišljeni bogovi i iracionalna bića najčešće su plod mašte jedne stare kulture koja je u osvit civilizacije shvatila da je ljudsko biće tašto do besmisla i da mu cio život prođe u osvajanju moći i borbi, čija je veličanstvena manifestacija dvoboj koji se svuda i neprekidno vodi. Pored autentične oružane borbe, inteligentnih obrta i rješenja, duhu starih Helena nijesu bila strana ni razna lukavstva i prevare koje su zbunjivale protivnike, izbacivali ih iz borbenog ritma i ubrzavale njihov kraj. Uostalom, u igri moći, kao i u profanom životu, pravila često i ne postoje, a ako su i propisana, njih tumači onaj koji ostane u životu, a to je pobjednik.
U bogatoj istoriji antičkog svijeta ima mnoštvo interesantnih sučeljavanja u kojima često „Um caruje a snaga klade valja”. To je dvoboj između Atene, boginje mudrosti i Aresa, boga rata. Ostali su nešto drugačije koncipirani jer žene nijesu subjekti odmjeravanja – dvoboj argonauta Polideukoma sa bebričkim kraljem Amnikom, Hektora sa kraljevićem Parisom, borbe Patrokla, Ahila, Odiseja sa džinom Polifemom, njegov iznuđen dvoboj sa slugom Irom, dvoboj Davida i Golijata, uzaludna i neprestana borba Sizifa sa stijenom – personifikacija jedne teške sudbine i apsurda.

Klasičan dvoboj koji je postojao u Zapadnoj Evropi, devetnaestog i dvadesetog vijeka, nije bio poznat u starom Rimu kao ni kod drugih naroda toga vremena. Dueli su bili spontani i demonstrirali su snagu, hrabrost, vještinu i moć. Kasnije, kada je velikim carstvom ovladao hedonizam, odvijali su se u svrhu zabave i sportskih nadmetanja. Obzirom na veliko interesovanje, pravljene su kolosalne građevine kao što je Cirkus Madžimus u Rimu, jedno od najmonumentalnijih zdanja Staroga vijeka. Bili su to velelepni spomenici jednom ratničkom zanosu, muževnom životu i imperatorskim željama da očuvaju vlast koja je bila na stalnoj provjeri destrukciji sklone rimske svjetine.
U gladijatorskim arenama nastale su istinski krvave orgije u kojima su uživali svi. I najveći rimski umovi su bili ljubitelji i propagandisti ovih varvarskih čerečenja dok su se rimski carevi utrkivali ko će od njih organizovati bolje i interesantnije predstave za publiku koja je tražila nova i sve veća uzbuđenja.
Skupe gladijatorske škole su „fabrikovale” možda najbolje borce na svijetu toga doba. Oni najbolji su postali voljeni i cijenjeni, možda i više od rimskih careva. Poslije tri godine su se mogli povući sa scena ali je problem bio da ih ni jedan posto nije dočekalo penziju. U svakom dvoboju je stradao bar jedan od protivnika, a nekada i obojica. Preživjeli je išao u novu borbu i ako je imao sreće dočekao bi novog protivnika. Međutim, u strahovitoj konkurenciji je bilo teško preživjeti dvadeset borbi kolika im je bila godišnja norma. „Stopa smrtnosti je iznosila devedeset do sto posto” (Matridž).
Borbe su se vodile između pojedinaca, grupa pa čak i omanjih vojnih formacija. Istorija je zabilježila i jednu pomorsku bitku koju je devedesetak kilometara od Rima organizovao ludi car Klaudije. Ljudi su nastupali sa najrazličitijim oružjima što se u klasičnom dvoboju nikada nije dogodilo. Borio se obučeni borac sa diletantom, rimski građanin sa robom, patricij sa plebejcem, lav sa žirafom, čovjek sa životinjom. Mašta starih Rimljana kada su borbe i zabava u pitanju, nije imala granica.
Rimski hroničari su zabilježili imena Flame i Karpofera, istinskih mašina za ubijanje koje su doživjeli starost i umrli bogati i slavni. No, ubrzo će dolazak varvara sa Sjevera lišiti Rimljane ovih krvavih zabava. Raspad najvećeg carstva na zemlji i prihvat hrišćanstva, koje će na vjerskom planu razoriti stari Rim i njihova paganska božanstva, bitno će uticati i na instituciju dvoboja koji će dobiti ljudske, i iznad svega moralnije obrise.

SREDNJI VIJEK: Srednji vijek, Krstaški ratovi i njihovi vitezovi, „ljudi u oklopu i na konju” napraviće istinsku prekretnicu kada je dvoboj u pitanju. Poseban doprinos su dali viteški redovi tevtonaca, hospitalaca i templara. Krstaši su postali disciplinovana vojska premda su često na svojim pohodima pravili užasavajuće zločine. „U Solomonovom hramu… vitezovi su jahali kroz krv do koljena” ne štedeći apsolutno nikog. No, i ovakvi, kako su opisani, pravili su manje zločine od ostalih jer su bili podvrgnuti asketskoj disciplini.
Po povratku iz pohoda, viteštvo doživljava svoj procvat a pripadnici reda dobijaju benificije. Čak se i u sudskim sporovima iskazivao viteški duh i „pravo mača”. Većinu sporova su sami rješavali. Kako nijesu imali svoje autonomne sudove, organizovani su sudski dvoboji pa je sporno pravo pripadalo pobjedniku. Svako ko je pretendovao na neku koncesiju, ili pravo, ili je konkurisao na neki važan položaj, koji je zauzimao neko drugi, bio je vlastan da u dvoboju ostvari svoje pretpostavljeno pravo. Smatralo se, naime, da je Bog na strani pobjednika i da je dvobojem konflikt konačno likvidiran.
Tipičan primjer srednjovjekovnog ritera, bio je francuski vojskovođa Bertran de Giklen (1320 – 1380). On je živio za borbu i od borbe. Umro je siromašan premda je mogao biti bogat kao Krez. Iza sebe je ostavio legendu, časno ime i sina sa kojim se borio u dvoboju na život i smrt. Na sreću, u zadnjem trenutku ga je prepoznao.

Bilo je to zlatno doba viteškog odmjeravanja u Evropi, posebno u Francuskoj i Engleskoj. Riteri su sami ili u parovima krstarili kontinentom, poput američkih revolvera¬ša, i ogledali se u vještini baratanja oružjem. Ujedno, to je vrijeme viteških turnira – takmi¬čenja koja su se nekada pretvarala u oštre i krvave okršaje jer se nikada nije moglo pretpo¬staviti ko će u tim tipično muškim igrama stradati. Sudari ljudi u oklopima su bili siloviti, pa se „oponašanje borbe” pretvaralo u istinsko odmjeravanje. Na ovim svetko¬vina¬ma su učestvovali i kraljevi sa svojim svitama, a nekada i sami uzimali učešće na njima. Oklopnici na teškim bojnim konjima sa kopljima u ruci su jurišali na svoje proti¬vnike uz ishod koji nikada nije bio sasvim izvjestan. Već prema postignutom dogovoru pobjednik je dobijao konja, oružje i oklop pobijeđenog, dok je glavnu nagradu dobijao najbolji vitez. Radilo se o pravom bogatstvu jer je jedan bojni konj koštao kao 50 do 70 ovaca, dok je oklop sa pripadajućom opremom kao i kompletno oružje bilo otprilike iste vrijednosti. Kod takvog stanja stvari, takmičenja su se pretvarala u prava razbojišta sa velikim brojem mrtvih ili doživotno onesposobljenih (…)

Fenomen viteštva je izazvao pravu poplavu razne trubadurske literature koja je popularizovala viteški red, otkrivala njegove mračne tajne, poroke i vrline, okrutnost ili pastoralnu čistotu, dvoboje. No, već uspostavljeni kult koji je nekritički hvaljen, uspio je da ga sroza i učini smiješnim Španac Migel de Servantes u svom kapitalnom djelu „Oštrou¬mni plemić Don Kihot od Manče”. Upravo ova literatura koju su većinom pisali anonimni autori, izvor je podataka o viteškom redu, načinu njihovog života i dvobojima koje su vodili. Ona ukazuje na kolosalan procvat galantnih avantura, koje su uglavnom bile preljubničke i vanbračne, i kao takve razlog za mnogobrojna oružana nadmetanja. U tom galimatijasu iregularnog ili zabranjenog seksa, sveti oci su tonuli do grla, dok su anatemisali svjetovnjake kao konkurenciju.
Interesantan je izbor osvajača, da žene oko kojih se valja potruditi, obavezno moraju da budu udate. Neudate su relativno lak plijen jer nijesu bile pod budnom paskom svojih muževa. Međutim, sa udatima su stvari stajale nešto drugačije. One su bile poput tvrđava sa mnoštvom zamki i nepoznanica koje je teško osvojiti. No, upravo je taj rizik uvećavao draž poduhvata jer je opasnost vrebala iza svakog ćoška. Prevashodno je tu bio muž koji je ljubomorno čuvao svoj posjed od uljeza koji su atakovali na njegovo vlasništvo, premda ni oni nijesu oklijevali da uskoče u tuđ zabran. U tim operacijama je, sa dru¬ge strane, uvijek trebalo računati na čete zavidijivaca i intriganata, i muških i ženskih, koji su spletkarili i satanizovali preljubnike samo zbog toga što se oni nijesu na¬šli u njiho¬voj poziciji.
Kada se stvari već otkriju, ili se pojavi jaka sumnja da se neko našao u zabra¬njenom krevetu, burno se reagovalo i stvari su se prevashodno rješavale dvobojem (…)

 

(Nastavlja se)

Komentari

FELJTON

STANKO ROGANOVIĆ: OTUĐIVANJE KULTURNIH DRAGOCJENOSTI IZ CRNE GORE (XX): Zlato i srebro u 36 kufera

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor donosi izvode iz knjige arheologa Stanka Roganovića Otuđivanje kulturnih dragocjenosti iz Crne Gore, koja je štampana u Zagrebu 2008. godine

 

 

Vujović smatra da je najveći dio upravnikovih predloga prihvaćen, kao i da je neke od tih predmeta Muzej preuzeo.

Izvjesno je da pomenute stvari nijesu pripadale onim vrijednostima koje su čuvane u onih 25 kufera, odnosno 36, kako ćemo kasnije vidjeti. Prema mišljenju Rista Dragićevića. ,,Vuksanov predlog nije usvojen i sve do rata 1941. godine ovo zlatno i srebrno posuđe bilo je u trezorima Ministarstva finansija u Beogradu u oko 25 kufera… Prije rata uprava muzeja nije mogla ništa uraditi da se ono povrati Muzeju, a poslije oslobođenja, naravno, nije se moglo o njemu ništa saznati”.

Naknadnim istraživanjem Dimo Vujović je utvrdio da se radilo o 36 kufera i da je to bilo posude ,,koje je bilo pohranjeno od Zemaljske vlade u Zagrebu, a za koje se mislilo da mu se trag izgubio. Drugo, Vujović piše, ,,da nijesu sve do rata ostali u trezorima Ministarstva finansija, nego su već ranije bili otuđeni.”

Uprava Vojnog muzeja u Beogradu zahtijevala je da im se te vrijednosti ustupe, navodno ,,je imala namjeru da ih izloži u crnogorskom odjeljenju muzeja” (13. septembra 1937.). I Državni muzej na Cetinju je, aktom od 15. decembra 1937. tražio, pozivajući se na Pravilnik muzeja, ,,da se prikupe i u muzej smjesti sve ono što se odnosi na Crnu Goru.” U Državnom muzeju na Cetinju čuva se prepis pisma Nika Đuraškovića upućenog Upravi Muzeja (15. decembra 1955), koje donosimo u cjelini: ,,Upravi Drž. muzeja

Cetinje

Na molbu direktora Muzeja gosp. Rista Dragićevića, profesora, po pitanju dvorskog srebrnog posuđa i ćilima koje sam bio odnio radi prodaje u Zagrebu 1919. g. po naređenju Izvršnog Narodnog Odbora, mogu izjaviti sledeće:

U odnesenim stvarima bili su: srebrno posuđe, ćilimi, jedan model crkve s grobom Hristovim kao i jedan krstić sa bijelim voskom u kome je bilo utisnuto drvce sa krsta Hristova.

Ćilime sam prodao jednoj Zagrebačkoj radnji, srebrne predmete (posuđe, model crkve i krstić) predao sam, po naređenju Ministarstva unutrašnjih djela u Beogradu br. 2414 od 11. aprila 1919. g. i pismenom nalogu člana Izvršnog Narodnog Odbora Marka Dakovića od 12, aprila iste godine, čiju kopiju – prepis prilažem, Pokrajinskoj vladi, odnosno činovniku od iste određenom za prijem pomenutih stari. Za sve gore navedene predmete stvari, koje su bile zavedene u specijalnoj svesci, dobio sam potvrdu u samoj svesci za prijem određenog lica, Prilikom predaje dužnosti predao sam tu svesku zajedno sa cjelokupnom arhivom novopostavljenom upravniku Državnih dobara poč. Stevanu Raičkoviću.

O svemu navedenom referisao sam Izvršnom Narodnom Odboru kao što je navedeno u aktu Uprave Drž. dobara od 18. maja 1919. god. Pov.br. 68, čiji se prepis nalazi u arhivi tog Muzeja.

Niko Đurašković, s. I. penzioner

Da je prepis vjeran svome originalu – tvrdi

Direktor, Risto Dragićević”

Zbog aktuelnog, za našu temu, dopisa, donosimo i ovaj PREPIS koji se čuva u Arhivi Državnog muzeja na Cetinju:

Gospod. Niku Đuraškoviću

Upravniku Narodnih Dobara u C-Gori

u mjestu

Sve stvari koje se sada nalaze pod Vašom Upravom u Zagrebu, a koje ste prema naređenju Izvršnog Nar. Odbora onamo bili uputili 2. febr. t. g. radi prodaje, izvolite iste predati činovniku određenom za to od Pokrajinske Vlade u Zagrebu a prema rešenju Min. Un. Djela br. 2414 od 11-IV-19. god.

12-IV-19. g. u Beogradu

Izvršni narodni odbor, u Beogradu

Član, M. Daković, s. r.

Iz navedenih dopisa može se zaključiti da su ,,dvorske dragocjenosti” preseljene iz Zagreba u Beograd. Isto tako, prema istraživanjima D. Vujovića a zahtjevi oba muzeja (Vojnog muzeja u Beogradu i Državnog muzeja na Cetinju) da im se dodijele pomenute vrijednosti, odbijeni su. Utvrđeno je da su sve dragocjenosti spakovane u 36 kufera ustupljene italijanskoj kraljici, kćerki kralja Nikole.

Kako je do toga došlo, kojim putem i povodom, šta je tome prethodilo, doznajemo zahvaljujući istraživanjima Dimitrija Dima Vujovića. Takođe smo u mogućnosti da damo tabelarni prikaz svih predmeta koji su ustupljeni kraljici Jeleni.

Pošto je ministar Dvora detaljno upoznao kneza Namjesnika Pavla o blagu iz cetinjskog dvora, ovaj je, najvjerovatnije, iz političkih razloga odlučio da se o svemu obavijesti italijanska kraljica Jelena a da se do tada na sigurnom mjestu pohrane sve dragocjenosti. Krajem decembra Dvor je preko Poslanstva u Rimu obavijestio kraljicu Jelenu koja je izrazila želju da se iz pomenutih stvari odabere jedan predmet umjetničke vrijednosti (neki srebrni tanjir ili nesto drugo) i da joj se isti pošalje preko Poslanstva. Ovaj predmet je bila namijenila svojoj kćeri princezi Mariji kao poklon prilikom udaje koji bi istovremeno bila uspomena na njenog djeda i babu. Istovremeno, kraljica Jelena je izjavila da bi željela da se ,,predmet” što prije pošalje kako bi stigao blagovremeno, budući da joj se kćer udaje već početkom januara 1939. godine. Takođe je izrazila želju da joj se pošalje inventar svih pomenutih stvari.

Dopisom je takođe zahtijevano da se italijanska kraljica pita da li prihvata da primi kompletan inventar i da ga ona eventualno podijeli njenim kćerkama. Kraljica je na dopis zahvalila i prihvatila predlog da pomenute stvari podijeli svojoj djeci. Kao uslov kraljica je zahtijevala ,,da zna da li su ostali članovi crogorske dinastije primili od jugoslovenske vlade kakvu novčanu nadoknadu.” U međuvremenu kraljica je odustala od namjere da se posebno poklanja neki umjetnički predmet princezi Mariji, jer ,,nije željela da ima neprijatnosti sa kojima od eventualnih pretendenata na te dragocjenosti.” Finansijskim zakonom iz 1927/28. godine (čl. 316) bilo je omogućeno da se izvrši obeštećenje članovima crnogorske dinastije za njihovu imovinu u Crnoj Gori. Prema tom zakonu, a u sporazumu sa članovima bivše dinastije Petrovića, a po odobrenju Ministarskog savjeta ,,može se isplatiti bivšem prestolonasledniku Danilu, deci bivšeg kneza Mirka, bivšem knezu Petru i bivšim knjeginjama Kseniji i Veri, delom u gotovu, a delom u obrocima i doživotnoj rati ukupno svima iznos od 42.000.000 dinara.” Mada je, kako se navodi u prepisci, kraljica Jelena nudila da otkupi sve preostale dragocjenosti, knez Pavle je donio odluku da se one sve ustupe kraljici bez ikakve nadoknade. Komisija koju je imenovao početkom juna -1939. godine upravnik Dvora, general Jovan Leko, preuzela je od Ministarstva finansija 36 kufera sa posuđem i drugim dragocjenostima. Postoji spisak stvari nađenih u kuferima, koji su kao ostava čuvani u trezorima Ministarstva finansija.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

STANKO ROGANOVIĆ: OTUĐIVANJE KULTURNIH DRAGOCJENOSTI IZ CRNE GORE (XIX): Polomljeni i istruli eksponati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor donosi izvode iz knjige arheologa Stanka Roganovića Otuđivanje kulturnih dragocjenosti iz Crne Gore, koja je štampana u Zagrebu 2008. godine

 

 

Krajem 1915. godine kralj Nikola je naredio evakuaciju ,,probrane crnogorske arhive”, počevši od povelja iz epohe Nemanjića, koja je inače bila u kraljevom dvoru i pod njegovim ličnim nadzorom, kao i najvažnijih istorijskih i crkvenih dragocjenosti muzejskog karaktera iz ranije pominjane riznice. O pokušaju prebacivanja arhiva preko Skadarskog jezera u Skadar zabilježio je tadašnji ađutant kralja Nikole, pukovnik Risto J. Ljumović: ,,Kraljica Milena sa knjeginjicama Ksenijom i Vjerom i svitom (Lazar Mijušković, predsjednik vlade, general Anto Gozdenović, srbijanski pukovnik na službi kod kralja Nikole Živojin Babić, komandant Milutin Tomanović) bila je otputovala iz Skadra za Medovu tog dana 6. januara (1916) izjutra. (Kralj je stigao u Skadar tog dana uveče oko 10 sati). Na putu za Medovu bili su izloženi bombardovanju austrijskih aeroplana. Da bi lađica imala manji teret te da bi s većom brzinom stigla u Medovu, jedan iz svite je otkačio mahunu sa dvorskim stvarima koja je bila uz lađu prikačena. (Na mahuni su bile ne samo dvorske stvari, već stara, velika i dragocjena arhiva.)

Sanduke sa arhivom i ostalim dragocjenostima vojvoda Božo Petrović je vratio iz Skadra za Kruševac gdje su ostali kod knjaza Mirka kojih ih je, prije odlaska u inostranstvo, poslao na Cetinje ,,te su ga povjerljivi ljudi zakopali u dvorištu kraljevskog dvora, a jedan od ranijih službenika uprave dvora, Pero Ž. Stojanović, čuvao je u svojoj kući kraljeve ordene i razne dragocjenosti”. Da li je potpuno sačuvana dvorska arhiva, bila je dilema koja dijelom i danas postoji. Pojedini listovi, npr. ,,Crna Gora” u brojevima od 7. aprila i 5. oktobra (1923.) postavlja pitanje ,,Šta je sa pronađenom arhivom?” i konstatuje da je veoma važno da li je arhiva inventarisana neposredno pošto je pronađena. Na ova pitanja štampa daje negativne odgovore, što nije potkrijepljeno činjenicama. Međutim, činjenica je da je Komisija (u sastavu Milovan Daković, Aleksa Stojšić, Stevo Gregović i dr. Nikola Škerović) počela inventarisanje arhivske građe baš tih dana a rad je završila tek 20. februara 1925. godine.

Analizirajući tekst Tihomira Đorđevića (Cetinjski muzej – Srpski književni glasnik, od 1. avgusta 1926, 504) Risto Dragicević konstatuje sljedeće: ,,Primjedba saradnika ‘Crne Gore’ o prenošenju vijesti da pronađena arhiva nije odmah inventarisana i Đorđićeva konstatacija da su članovi svoj posao izvršili na ‘sasvim poverljiv način’ verovatno su imali nekoga osnova, jer se doista pričalo da članovi komisije probiraju iz arhive sve ono što se odnosilo na Karađorđeviće i što bi moglo biti nepovoljno za tu dinastiju, te su to predali lično kralju Aleksandru. Pričalo se i to, da su mu članovi komisie odnijeli ‘na poklon’ i jedan mali originalni Karađorđev portret, koji je prije rata bio u dvoru kralja Nikole, a to bi onda sigurno bila ona Karađorđeva slika, koju je Njegoš stalno držao u svojoj sobi…” U svakom slučaju i dalje ostaje otvoreno pitanje: da li je dio arhive otuđen.

Neposredno poslije odlaska austrougarskih trupa iz Crne Gore, odnosno tzv. Oslobođenja, dio dragocjenosti koji se nalazio u Dvoru počeo se otuđivati (Tek 1923. godine otkopane su dragocjenosti koje su bile u dvorištu Dvora – arhiva i začajni dokumenti – kao i oni predmeti koji su bili pohranjeni na drugim mjestima).

Izvršni narodni odbor koji je izabrala Podgorička skupština donio je odluku vec 4. decembra 1918. godine da se popiše cjelokupna pokretna i nepokretna imovina kralja Nikole i negovih nasljednika. Isključivi cilj je bio da se rasproda imovina i dođe do finansijskih sredstava. Popis su počeli 9. decembra Lazar Stamatović, Mićo Barovié i pisar Načelštva Lazar Radunović. Po svoj prilici, smatra R. Dragićević, glavno ,,Inventarisanje” bilo je već obavljeno, jer kako piše u prvom zapisniku ,,da su vrata skoro svih odjeljenja (u Dvoru) otvorena, i to neka forsirana” kao i da je ,,najveći nered u odjeljenjima đe su se nalazile dragocjenosti…”

U januaru 1919. godine Izvršni odbor ovlašćuje Nika Đuraškovića, upravnika državnih dobara, da može punopravno rukovati svim državnim dobrima i ,,da ih pored administriranja može zaduživati, prodavati…”

Tekst glasi:

Gospodinu Niku Đuraškoviću
Upravniku Drž. dobara
Cetinje

Ovim se ovlašćujete da u ime Izvr. Nar. Odbora punopravno rukujete svim državnim dobrima, kao Upravnik istih da ih pored administriranja možete zaduživati, prodavati i da za vaše upravijanje i rad na istome jedino imate odgovarati Izvršnom Narodnom Odboru, kao najvišoj vlasti u Crnoj Gori. Radi zaduženja i prodaje državnih dobara, Izvršni Nar. Odbor dodjeljuje vam i opunomoćije za taj cilj g. Veljka Matanovića, šefa Glav. Drž. Računovodstva da u zajednici zadužite ili rasprodate državna dobra i o vašem radu da podnosite izvještaj Izvr. Nar. Odboru.

Svima vlastima se najtoplije preporučuje i u ime naroda naređuje da g. Upravniku Đuraškoviću, kao g. Matanoviću budu u svakoj prilici u svemu na usluzi.

Izvrini Nar. Odbor

S.Vukotić
M.Daković
L.Damjanović

Ovlašćenje br. 259, datira od 12. januara 1919. godine. Direktor novootvorenog muzeja na Cetinju (otvoren septembra 1926) Dušan Vuksan, poslao je zahtjev Ministarstvu finansija (9. marta 1927) kojim traži od Uprave Dvora u Beogradu da se posuđe povrati na Cetinje. Ne samo što nije udovoljeno Vuksanovom zahtjevu, nego je, ne mnogo poslije toga, doneseno rješenje da se ,,neki predmeti koji su se u muzeju već nalazili otuđe”.

U septembru 1929. godine Ministarstvo finansija i Ministar Dvora donijeli su rješenje da izvjesna Paulina Lahijer ,,među stvarima bivše Dinastije Petrovića potraži izjesne stvari, koje su bila lična svojina pok. kraljice Milene, princeze Ksenije i princeze Vjere i da iste izdvoji i sačini spisak stvari sporazumno sa Upravom muzeja i poreskom upravom. Na osnovu toga će Min. finansija donijeti odluku o njihovom otuđenju.

Vec krajem septembra ministar finansija je izdao rješenje ,,da se stvari navedene u inventaru izdadu princezama Kseniji i Vjeri, odnosno licu, koje one urednim punomoćijem ovlaste za prijem stvari”. Dimitrije Dimo Vujović nije mogao zaključiti, kako sam kaže, ,,kada su i da li su te stvari preuzete…”

Tek 1931. godine, tadašnji upravnik muzeja na Cetinju Dušan Vuksan je primio jedan dio pokretne imovine dinastije Petrović. Indikativno je, da se radi o predmetima koji su otkopani 1923. godine, a tada nijesu predati Muzeju, već Ministarstvu finansija na ,,čuvanje”. I poslije odobrenja Ministarstva prosvjete (1929) moralo se čekati pune dvije godine da se konačno ustupe Muzeju. Međutim, upravnik muzeja je izjavio da među stvarima koje je primio malo ima za muzejske eksponate ,,bilo da po svojoj prirodi tamo ne spadaju, ili su polomijene ili istrule”.

S obzirom na takvo stanje tog inventara, upravnik Muzeja je predložio da se stvari, koje imaju bilo kakve vrijednosti (nacionalna odijela, posuđe, slike i dr.) prenesu u Muzej. Prema podacima koje nudi i Dimo Vujović,  navodimo što je sve ponuđeno Muzeju, a kako je reagovao upravnik:

Za sve ostale stvari, koje su mahom bez vrijednosti ili barem bez vrijednosti za muzej da se sastavi komisija, koja će trule stvari (a njih je veoma mnogo) odabrati i spaliti.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

STANKO ROGANOVIĆ: OTUĐIVANJE KULTURNIH DRAGOCJENOSTI IZ CRNE GORE (XVII): Austrougarska pohara

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor donosi izvode iz knjige arheologa Stanka Roganovića Otuđivanje kulturnih dragocjenosti iz Crne Gore, koja je štampana u Zagrebu 2008. godine

 

 

Drug lija Srzentić tvrdi da je u opštinskoj arhivi postojao jedan značajan dokumenat iz turskog perioda, god. 1871. a to je bila presuda skadarskog valije po komunskom sporu između građana Ulcinja i Malisora, naseljenih u Štoju. Ovim dokumentom poništava se ranija presuda kajmakana, tako da je veći dio štojskog komuna prešao u komunsko pravo ulcinjskih građana. Pomenuti dokumenat Srzentić je predao hodži Karađuzoviću da ga prevede na srpski jezik, a zatim ga ostavio Oblasnom sudu u Baru god. 1905. koji je osnažio presudu skadarskog valije i samim tim veći dio Štojskog komuna konačno postaje svojinom Ulcinja. Oba dokumenta čuvana su u opštinskoj kasi i takođe uništena sa ostalim arhivom.

Ilustracije radi prilažem jedan akt opštinskog arhiva koji je služio za omotavanje namirnica… Naročito podvlačim da je u toku okupacije vierovatno za vrijeme albanske uprave – nestao iz grada jedan dragocjen istorijski dokumenat – grobna ploča sa natpisom i grob iz doba Đurđa Stracimirovića Balšića, čija prijestonica je bila u Ulcinju i Skadru.

I ostala stara urbana jezgra u Crnoj Gori nijesu lišena učestalih devastacija (i u savremeno doba), nedopuštenih dogradnji i nerijetko nedomaćinskog odnosa prema nepokretnom i pokretnom spomeničkom fondu. Posebna priča su pojedini nezaštićeni, skoro zaboravljeni arheološki lokaliteti kao i pojedini sakralni ili profani objekti koji predstavijaju dragocjenu kulturnu baštinu.

Za vrijeme austrougarske okupacije Crne Gore od početka 1916. do kraja 2018. godine uništen je i otuđen ozbiljan fond našeg kulturno-istorijskog blaga. Prema pisanju pojedinih autora, počev od Dušana Vuksana, Pera Šoća, Rista Dragićevića i drugh poznatih stručnjaka, nedvosmisleno se tvrdi da je za period pomenute okupacije Crne Gore ,,neprijatelj, kao što uvijek biva, uništio sve što je bilo vezano za narodnu prošlost, pa je poskidao čak i zvona sa mnogih istorijskih manastira i crkava”. U istom tekstu dalje piše: ,,nije poštedio, naravno ni istorijske topove, koji su kao ratni trofeji decenijama bili poredani ispred Cetinjskog manastira”. Isti autor u navedenom radu kaže da su okupatorske vlasti ,,takođe odnijeli desetine topova koje su Crnogorci zaplijnili u toku Balkanskog rata a posebno navodi da su bili topovi koje su Cmogorci oteli sa turskih utvrđenja u Spužu i Žabljaku na kojima su bili poznati Njegoševi stihovi, a pri kraju je bio na lafetu top kojim su paljeni prvi meci na tursku teritoriju, 26. septembra 1912”.

Dragićević, između ostalog, navodi da su austrougarski okupatori odnijeli iz Laboratorije ,,veći broj dragocjenosti istorijskog oružja, koje se decenijama čuvalo u toj zgradi”.

Dušan Vuksan piše… ,,okupatori austougarski po svom dolasku na Cetinje, nijesu u ovim institucijama (misli na Muzej i Biblioteku) ostavili ni jedan komad,  ni jedne jedine knjige, sve je raspljačkano, ostali su goli zidovi Zetskog doma”.

Slične podatke donosi i Pero Šoć. Između ostalog on piše: ,,Okupacione

vlasti opljačkale su muzej i arhive. Uništavale sa ratne trofeje, a zvona sa

crkava skidale i prelivale u oružje… Austrougarska okupaciona vlast odnosila je iz Crne Gore razne objekte”. Kao prilog svojoj tvrdnji Šoć navodi ,,Poziv za sakupljanje etnografskih predmeta iz Crne Gore” koji je objavljen u ,,Cetinjskim novinama”, 27. septembra 1917. godine.

Nema sumnje da su austrougarske okupacione vlasti otuđile ili oštetile dobar dio kulturno – istrijskog fonda Crne Gore. Koliko su austrougarski muzeji bili zainteresovani za razne etnografske i druge predmete od kulturno-istorijskog značaja sa teritorija koje su bile pod austrijskom okupacijom, ilustrativno govori sljedeći: ,,POZIV NA SAKUPLJANJE ETNOGRAFSKIH PREDMETA IZ CRNE GORE”.

Ravnateljstvo ,,C. Kr. muzeja cara Karla za austrijski narodopis u Beču” koji stoji pod Previšnjim protektoratom Njegovog Veličanstva cara i kralja Karla, priređuje u svojoj novoj zgradi Beč VIII, Laudonova ulica 17, osim austrijske i etnografski prikaz balkanskih krajeva, koje su zaposjele c. I k. čete. Stoga bi ravnateljstvu c. kr. muzeja cara Karla veoma dobro dosli narodopisni predmeti (stare narodne nošnje i pojedini komadi takovih odijela, kućno i gospodarsko oruđe, mali sandučići, sinije, vretena, drveno  ili kakvo drugo posuđe i to osobito ukrašeni primjerci). Ravnateljstvo je pripravno nadoknaditi troškove. Veoma se rado primaju fotografske snimke tipičnih zgrada, soba, nošnji, plesova i prizora iz narodnog života.

Ravnateljstvo umoljava svu gospodu časnike i vojnike, koji imaju zgode da mogu nabaviti ovakove predmete u različitim djelovima Crne Gore, Albanije ili Stare Srbije, neka ih kupuju za muzej, te samo kod skupocjenih stvari, koje su skuplje od 20 K, neka se obrate na ravnateljstvo, koje će najpripravnije odgovoriti, da li i koje od navedenih stvari treba. Kod manjih predmeta, koji nijesu skuplji od 20 K nije nužno, da se ravnateljstvo pita, samo u svakom slučaju moraju biti zbilja originalni narodni umotvori.

Ravnateljstvo upozoruje na visoku naučnu vrijednost ovakovih zbirki, od kojih svaki primjerak ima vrijednost kod proučavanja razvoja narodne kulture na Balkanu. Imena sakupljača biće sa zahvalnošću objelodanjena, te će se također izložiti u c. kr. muzeju cara Karla.

…Časna dužnost nalaže svakom vojniku, da padupre ovaj važni domovinski zavod… Proizvodi naše industrije crpe na svim područjima iz njene stvaralačke snage. Iz zajedničkog djelovanja kultura svih naroda nastaje najveće dobro čovječanstva: civilizacija. Svaki narod ima svoje osobine, kojima se odlikuje.

No i s drugog javnog stanovišta zaslužuje ovo poduzeće našu pažnju. Ova izložba će za vječna vremena pružiti svjedočanstvo naših vojničkih uspjeha, te će biti mila uspomena našim potomcima.

I Crna Gora i njeni produkti biti će izloženi očima kulturnog svijeta. Prosvijetljeni krugovi u Monarhiji i stranci, koji godimice upravo grnu u bečke muzeje, upoznati će tako narodne umotvorine, te će na taj način porasti zanimanje za ovu zemlju.

Pučanstvo Crne Gore će stoga, nadamo se, poduprijeti sakupljače. (Cetinjske novine, 26 septembar 1917.)

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo