FELJTON
Pravo mača

ANTIČKO DOBA: Antički eposi, istorijski spisi, legende i predanja, ostavili su nam bogate i inte¬resantne istorije o dvobojima junaka, ali i običnih ratnika, bogova i boginja, divova, kiklopa i nadnaravnih čudovišta, Amazonki, neobičnih morskih stvorenja i plani¬nskih duhova. Ti autentični ili neautentični junaci, izmišljeni bogovi i iracionalna bića najčešće su plod mašte jedne stare kulture koja je u osvit civilizacije shvatila da je ljudsko biće tašto do besmisla i da mu cio život prođe u osvajanju moći i borbi, čija je veličanstvena manifestacija dvoboj koji se svuda i neprekidno vodi. Pored autentične oružane borbe, inteligentnih obrta i rješenja, duhu starih Helena nijesu bila strana ni razna lukavstva i prevare koje su zbunjivale protivnike, izbacivali ih iz borbenog ritma i ubrzavale njihov kraj. Uostalom, u igri moći, kao i u profanom životu, pravila često i ne postoje, a ako su i propisana, njih tumači onaj koji ostane u životu, a to je pobjednik.
U bogatoj istoriji antičkog svijeta ima mnoštvo interesantnih sučeljavanja u kojima često „Um caruje a snaga klade valja”. To je dvoboj između Atene, boginje mudrosti i Aresa, boga rata. Ostali su nešto drugačije koncipirani jer žene nijesu subjekti odmjeravanja – dvoboj argonauta Polideukoma sa bebričkim kraljem Amnikom, Hektora sa kraljevićem Parisom, borbe Patrokla, Ahila, Odiseja sa džinom Polifemom, njegov iznuđen dvoboj sa slugom Irom, dvoboj Davida i Golijata, uzaludna i neprestana borba Sizifa sa stijenom – personifikacija jedne teške sudbine i apsurda.
Klasičan dvoboj koji je postojao u Zapadnoj Evropi, devetnaestog i dvadesetog vijeka, nije bio poznat u starom Rimu kao ni kod drugih naroda toga vremena. Dueli su bili spontani i demonstrirali su snagu, hrabrost, vještinu i moć. Kasnije, kada je velikim carstvom ovladao hedonizam, odvijali su se u svrhu zabave i sportskih nadmetanja. Obzirom na veliko interesovanje, pravljene su kolosalne građevine kao što je Cirkus Madžimus u Rimu, jedno od najmonumentalnijih zdanja Staroga vijeka. Bili su to velelepni spomenici jednom ratničkom zanosu, muževnom životu i imperatorskim željama da očuvaju vlast koja je bila na stalnoj provjeri destrukciji sklone rimske svjetine.
U gladijatorskim arenama nastale su istinski krvave orgije u kojima su uživali svi. I najveći rimski umovi su bili ljubitelji i propagandisti ovih varvarskih čerečenja dok su se rimski carevi utrkivali ko će od njih organizovati bolje i interesantnije predstave za publiku koja je tražila nova i sve veća uzbuđenja.
Skupe gladijatorske škole su „fabrikovale” možda najbolje borce na svijetu toga doba. Oni najbolji su postali voljeni i cijenjeni, možda i više od rimskih careva. Poslije tri godine su se mogli povući sa scena ali je problem bio da ih ni jedan posto nije dočekalo penziju. U svakom dvoboju je stradao bar jedan od protivnika, a nekada i obojica. Preživjeli je išao u novu borbu i ako je imao sreće dočekao bi novog protivnika. Međutim, u strahovitoj konkurenciji je bilo teško preživjeti dvadeset borbi kolika im je bila godišnja norma. „Stopa smrtnosti je iznosila devedeset do sto posto” (Matridž).
Borbe su se vodile između pojedinaca, grupa pa čak i omanjih vojnih formacija. Istorija je zabilježila i jednu pomorsku bitku koju je devedesetak kilometara od Rima organizovao ludi car Klaudije. Ljudi su nastupali sa najrazličitijim oružjima što se u klasičnom dvoboju nikada nije dogodilo. Borio se obučeni borac sa diletantom, rimski građanin sa robom, patricij sa plebejcem, lav sa žirafom, čovjek sa životinjom. Mašta starih Rimljana kada su borbe i zabava u pitanju, nije imala granica.
Rimski hroničari su zabilježili imena Flame i Karpofera, istinskih mašina za ubijanje koje su doživjeli starost i umrli bogati i slavni. No, ubrzo će dolazak varvara sa Sjevera lišiti Rimljane ovih krvavih zabava. Raspad najvećeg carstva na zemlji i prihvat hrišćanstva, koje će na vjerskom planu razoriti stari Rim i njihova paganska božanstva, bitno će uticati i na instituciju dvoboja koji će dobiti ljudske, i iznad svega moralnije obrise.
SREDNJI VIJEK: Srednji vijek, Krstaški ratovi i njihovi vitezovi, „ljudi u oklopu i na konju” napraviće istinsku prekretnicu kada je dvoboj u pitanju. Poseban doprinos su dali viteški redovi tevtonaca, hospitalaca i templara. Krstaši su postali disciplinovana vojska premda su često na svojim pohodima pravili užasavajuće zločine. „U Solomonovom hramu… vitezovi su jahali kroz krv do koljena” ne štedeći apsolutno nikog. No, i ovakvi, kako su opisani, pravili su manje zločine od ostalih jer su bili podvrgnuti asketskoj disciplini.
Po povratku iz pohoda, viteštvo doživljava svoj procvat a pripadnici reda dobijaju benificije. Čak se i u sudskim sporovima iskazivao viteški duh i „pravo mača”. Većinu sporova su sami rješavali. Kako nijesu imali svoje autonomne sudove, organizovani su sudski dvoboji pa je sporno pravo pripadalo pobjedniku. Svako ko je pretendovao na neku koncesiju, ili pravo, ili je konkurisao na neki važan položaj, koji je zauzimao neko drugi, bio je vlastan da u dvoboju ostvari svoje pretpostavljeno pravo. Smatralo se, naime, da je Bog na strani pobjednika i da je dvobojem konflikt konačno likvidiran.
Tipičan primjer srednjovjekovnog ritera, bio je francuski vojskovođa Bertran de Giklen (1320 – 1380). On je živio za borbu i od borbe. Umro je siromašan premda je mogao biti bogat kao Krez. Iza sebe je ostavio legendu, časno ime i sina sa kojim se borio u dvoboju na život i smrt. Na sreću, u zadnjem trenutku ga je prepoznao.
Bilo je to zlatno doba viteškog odmjeravanja u Evropi, posebno u Francuskoj i Engleskoj. Riteri su sami ili u parovima krstarili kontinentom, poput američkih revolvera¬ša, i ogledali se u vještini baratanja oružjem. Ujedno, to je vrijeme viteških turnira – takmi¬čenja koja su se nekada pretvarala u oštre i krvave okršaje jer se nikada nije moglo pretpo¬staviti ko će u tim tipično muškim igrama stradati. Sudari ljudi u oklopima su bili siloviti, pa se „oponašanje borbe” pretvaralo u istinsko odmjeravanje. Na ovim svetko¬vina¬ma su učestvovali i kraljevi sa svojim svitama, a nekada i sami uzimali učešće na njima. Oklopnici na teškim bojnim konjima sa kopljima u ruci su jurišali na svoje proti¬vnike uz ishod koji nikada nije bio sasvim izvjestan. Već prema postignutom dogovoru pobjednik je dobijao konja, oružje i oklop pobijeđenog, dok je glavnu nagradu dobijao najbolji vitez. Radilo se o pravom bogatstvu jer je jedan bojni konj koštao kao 50 do 70 ovaca, dok je oklop sa pripadajućom opremom kao i kompletno oružje bilo otprilike iste vrijednosti. Kod takvog stanja stvari, takmičenja su se pretvarala u prava razbojišta sa velikim brojem mrtvih ili doživotno onesposobljenih (…)
Fenomen viteštva je izazvao pravu poplavu razne trubadurske literature koja je popularizovala viteški red, otkrivala njegove mračne tajne, poroke i vrline, okrutnost ili pastoralnu čistotu, dvoboje. No, već uspostavljeni kult koji je nekritički hvaljen, uspio je da ga sroza i učini smiješnim Španac Migel de Servantes u svom kapitalnom djelu „Oštrou¬mni plemić Don Kihot od Manče”. Upravo ova literatura koju su većinom pisali anonimni autori, izvor je podataka o viteškom redu, načinu njihovog života i dvobojima koje su vodili. Ona ukazuje na kolosalan procvat galantnih avantura, koje su uglavnom bile preljubničke i vanbračne, i kao takve razlog za mnogobrojna oružana nadmetanja. U tom galimatijasu iregularnog ili zabranjenog seksa, sveti oci su tonuli do grla, dok su anatemisali svjetovnjake kao konkurenciju.
Interesantan je izbor osvajača, da žene oko kojih se valja potruditi, obavezno moraju da budu udate. Neudate su relativno lak plijen jer nijesu bile pod budnom paskom svojih muževa. Međutim, sa udatima su stvari stajale nešto drugačije. One su bile poput tvrđava sa mnoštvom zamki i nepoznanica koje je teško osvojiti. No, upravo je taj rizik uvećavao draž poduhvata jer je opasnost vrebala iza svakog ćoška. Prevashodno je tu bio muž koji je ljubomorno čuvao svoj posjed od uljeza koji su atakovali na njegovo vlasništvo, premda ni oni nijesu oklijevali da uskoče u tuđ zabran. U tim operacijama je, sa dru¬ge strane, uvijek trebalo računati na čete zavidijivaca i intriganata, i muških i ženskih, koji su spletkarili i satanizovali preljubnike samo zbog toga što se oni nijesu na¬šli u njiho¬voj poziciji.
Kada se stvari već otkriju, ili se pojavi jaka sumnja da se neko našao u zabra¬njenom krevetu, burno se reagovalo i stvari su se prevashodno rješavale dvobojem (…)
(Nastavlja se)
Komentari
FELJTON
SVESKE MAHMUDA DERVIŠA U SVEOBUHVATNOM INTERVJUU: Mogu li reći više nego što sam rekao (VI)

Monitor prenosi intervju najpoznatijeg palestinskog i jednog od najznačajnijih arapskih pjesnika Mahmuda Derviša, koji je objavljen u londonskim novinama Al-Hayat. Razgovor je vodio Abdo Wazen, a intervju je preveo Džemo Redžematović
Jeste li ikada razmišljali o pisanju romana poput mnogih pjesnika koji su na marginama svoje poezije napisali roman?
Uz moju neograničenu ljubav prema romanu, nisam nikada pomislio da ga napišem. Ali zavidim piscima jer je njihov svijet širi. Roman može obuhvatiti sve oblike znanja, kulture, problema, briga i životnih iskustava. Može apsorbovati poeziju i druge književne žanrove i imati najveću korist od njih. Lijepa stvar u romanu je što nije podložan krizama, jer u svakom čovjeku postoji priča. To je dovoljno milionima godina, a romanopisca samo treba inspisirati iskustvom. Nisam razmišljao o pisanju romana jer nisam mogao garantovati rezultate. Roman zahtijeva trud i strpljenje, koji mi nisu dostupni. Mnogi pjesnici su savladali poeziju i pripovijedanje. Neki od njih proširili su svoju naraciju na svoju poeziju, a neki su zasjenili svoju poeziju, pa je ona postala pjesnički roman, dok roman mora imati jezik pripovijedanja i logiku likova i drugih. Volim roman – priču. Ne sviđa mi se roman koji nije fikcija i smatram ga jezičkim brbljanjem. Možda je to lijepo, ali to nije žanr koji volim. Nedavno sam pročitao roman koji me je zadivio Yacoubianova zgrada, egipatskog autora Ala al-Aswanija. Ono što me iznenadilo u vezi s tim romanom je da mu ne treba pisanje ili književni jezik, jer snaga ljudskog iskustva u njemu obogatila ga je jezikom.
Šta mislite o izreci da je budućnost u romanu, a ne u poeziji? I da je sada vrijeme za roman?
Podsjetio bih Vas da je prošlo vrijeme kratke priče. Takva priča ima godišnja doba. Ponekad cvjeta, a ponekad blijedi i nestaje. Roman je u izvjesnom smislu novo pisanje, jer mu poezija prethodi hiljadama godina. Roman je na iskušenju kada se kaže da je sada došlo njegovo vrijeme i da je postao „Divan Arapa“, kako kažu. Lično, ne sviđa mi se taj sukob između dva pisanja. Roman ima svoj svijet, a poezija svoj. U nekim društvima roman je razvijeniji od poezije, a u drugim društvima poezija je razvijenija od romana. Niko ne može naslikati sliku budućnosti niti je monopolizovati. Mislim da je budućnost rezervisana za poeziju isto koliko i za roman.
Ali mislite li da je poezija sposobna izraziti sve što Vam je u duši i sve one misli koje se vrte u glavi?
Postoje pjesnici koji kažu da im jezik ne može udovoljiti i da su veći od jezika. I upornost pjesnika u objavljivanju velikih citata može biti prihvatljiva. Da li mi poezija dozvoljava da kažem sve što želim reći? To nije pitanje koje sebi postavljam. Umjesto toga, glasi: mogu li reći više nego što sam rekao? To je ono što me brine. Ali niko ne može napisati sve što ima u sebi. Postoje pisci koji su napisali više nego što mogu podnijeti, što znači da su njihove riječi veće od njihovog unutrašnjeg svijeta i njihovog životnog i ljudskog iskustva. Lično se ne žalim na ovo. Vjerujem da mogu reći ono što osjećam, o čemu sanjam i što je misteriozno u različitim oblicima. Ali na kraju može biti istina da pjesnik govori jedno, a romanopisac drugo. Međutim, o čemu je riječ? Pjesnik piše da dođe do te stvari, da sazna šta želi reći.
Sve dok govorimo o sufizmu, priznajem da osjećam da imate mističnu tendenciju ispunjenu metafizičkom dimenzijom, posebno u Vašoj dugoj pjesmi Mural u kojoj ste doživjeli iskustvo smrti? Šta za Vas znači mistična poezija? Da li je čitate?
Čitao sam i čitam sufijsku literaturu. Moje zapažanje je da poezija nije najbolja u njoj, već prozni tekst. Na primjer, Ibn Arabi, njegov prozni tekst mnogo je bogatiji od njegovog pjesničkog teksta, pun je semantike, ali je puniji misterija i tajanstveniji od njegove poezije. Na sufizam gledam intelektualnim ili filozofskim gledištem, gledam na njega sa poetičnim pogledom u smislu avanture odlaska na al-Aksu i pokušaja drugačije komunikacije sa svemirom i pokušaja traženja onoga što stoji iza ovog univerzuma, šta je izvan prirode i egzistencijalna pitanja. Ne zanima me sufijsko iskustvo, njegovo značenje, koliko me brinu jezični i mistični napori da dosegnu ono što druge avanture ne mogu dosegnuti. To je književna avantura koja je učinila prozu superiornom u odnosu na poeziju u pisanju. Ako želimo potražiti prave izvore koji su uticali na proznu pjesmu, naći ćemo sufijske prozne spise poput al-Nafarija, Bastamija, Suhrawardija i Ibn Arabija. To su bili pjesnici druge vrste, odnosno sa svojim teretom otisnuli su se na što dalji put. Ne možemo otići tamo gdje su oni otišli. To je kreativna strana sufizma, ali postoji sufizam koji podsjeća na čarobnjaštvo i magiju.
Šta mislite o pjesnicima koji koriste stare sufijske izraze u pisanju moderne sufijske poezije?
Mene lično to pitanje ne zanima. I mislim da u našem modernom i burnom dobu nema mjesta za sufijsku poeziju.
A novi sufizam koji nema veze sa starim terminima?
Taj moderni sufizam oblik je pobune protiv prirode savremenog života i reifikacije čovjeka i njegove udaljenosti od duhovnog i vjerskog pitanja. Ono što čitamo u poeziji je intarzija nekih sufijskih izraza koji su izvan konteksta.
Šta je s metafizičkom dimenzijom svojstvenom Vašoj poeziji?
Možda je pitanje smrti u mojoj poeziji usko povezano s metafizičkom dimenzijom. Postoje dva pogleda na smrt: vjerski stav kaže da je smrt prelaz iz efemernog u besmrtno, iz smrtnog u vječno i iz dunjaluka na ahiret. Drugi pogled ili filozofsko gledište smatra ga svojevrsnim postajanjem i smatra da su život i smrt praćeni zemaljskom dijalektikom. Ponekad pišem o smrti, ali ne ulazeći previše duboko u to pitanje. Doći do krajnosti tog pitanja je stvar puna mina koje se ne mogu ukloniti niti detonirati. U Muralu sam pisao o ličnom iskustvu, što mi je bio povod da pređem na pitanje smrti, budući da su najstariji tekstovi koji su govorili o smrti, uključujući i Ep o Gilgamešu, koji je takođe govorio o besmrtnosti i životu. Ovo iskustvo za mene je bilo prikladan okvir za naraciju ili nešto poput biografije. U trenutku smrti, vaš život prolazi ispred vas kao da je na brzoj traci. Živio sam to i vidio. Sve vizije koje sam napisao u pjesmi bile su stvarne: Maarri i susret Heideggera i René Chara… Vidio sam mnogo i nisam sve napisao. Ali primijetio sam da je pjesma više naklonjena pitanju života nego pitanju smrti. I pjesma u zaključku bila je himna života. Najvažnija lekcija koju sam naučio iz ovog pitanja je da je život lijep dar, lijep poklon, neograničena božanska velikodušnost, i moramo ga živjeti svaki minut. Što se tiče pitanja besmrtnosti, na njega nije odgovoreno još od Epa o Gilgamešu do danas. Postoji vjerski odgovor, ali kao pjesnik ne volim ulaziti u vjersku raspravu. Čovjek vjeruje u ono što zna, i u ono šta ne zna. Pored toga, vezan je za vjerovanje u ono što se ne zna, a najvažnija stvar u borbi između života i smrti je da stane na stranu života.
Sve dok govorimo o religiji, primjećujemo da u Vašoj poeziji postoji biblijski trag, posebno iz „Pjesme nad pjesmama”, koja je zastupljena u Vašoj visokoj lirici u zbirci „Krevet strankinje” i drugima! Šta Vas kao pjesnika privlači u biblijskom tekstu i kako je to uticalo na Vas?
U početku sam studirao na okupiranim teritorijama, a neke knjige Tore bile su obavezne u programu na hebrejskom jeziku, a ja sam ih tada proučavao. Ali, na Toru ne gledam s vjerskog gledišta, čitao sam je kao književno djelo, a ne vjersko ili historijsko. Čak i ozbiljni jevrejski istoričari ne bi prihvatili Toru kao istorijsku referencu. Ili makar gledam književnu stranu Tore. Tri su knjige ispunjene poezijom i izražavaju visoko ljudsko iskustvo: Knjiga o Jovu, Knjiga propovjednika koja postavlja pitanje smrti i Pjesma nad pjesmama.
Psalmi?
Neki od psalama manje su književni od knjiga koje sam spomenuo. Dakle, Tora je za mene književna knjiga i ima visoka književna i pjesnička poglavlja.
Je li Tora jedan od Vaših izvora?
Nema sumnje da je ona jedan od mojih književnih izvora.
Jeste li ponovo pročitali Toru na arapskom?
Da, pročitao sam nekoliko arapskih prevoda, uključujući i one moderne. Sviđa mi se malo suptilnosti. Takve knjige moraju biti prevedene na poseban način. Veliki pjesnici u svijetu smatraju Pjesmu nad pjesmama jednom od najvažnijih pastirskih pjesama u istoriji poezije, bez obzira na izvore te faraonske ili asirske himne.
(Nastaviće se)
Komentari
FELJTON
SVESKE MAHMUDA DERVIŠA U SVEOBUHVATNOM INTERVJUU: Oživljavanje jezika

Monitor prenosi intervju najpoznatijeg palestinskog i jednog od najznačajnijih arapskih pjesnika Mahmuda Derviša, koji je objavljen u londonskim novinama Al-Hayat. Razgovor je vodio Abdo Wazen, a intervju je preveo Džemo Redžematović
Šta je sa inspiracijom?
Mislim da postoji inspiracija! Ali šta je inspiracija? Jednom sam pokušao da je upoznam i rekao da je njena podsvijest pronašla njene riječi. Ali ovo je netačna i neopipljiva definicija. Inspiracija je ponekad kompatibilnost vanjskih elemenata s unutrašnjim elementima, otvorenost uma prema spokoju i način da se hemijskim procesom čiji se elementi ne mogu odrediti pretvori vidljivo u nevidljivo, a nevidljivo u vidljivo. Mislim da postoji neka tajna poetskog motiva. Zašto pjesnik ustaje i piše? Zašto dolazi s bijelim papirima i trudi se, a ne zna kuda ide? Opasnost poetskog djela leži u činjenici da nema sigurnih garancija uspjeha. Pisanje je trajna i opasna avantura i nema sigurnosti. Zapravo ne postoji osiguravajuće društvo koje se uopšte slaže s poetskom avanturom, a u poeziji ima toliko „saobraćajnih nesreća“ (smijeh). Ponekad osjećate da imate goruću želju za pisanjem. Sjednete za sto i ne napišete ništa. Ponekad lijeno odete do stola i iznenadite se da je inspiracija u vama, pa se okrenete pisanju. Neki su pisci oklijevali oko inspiracije, postojala ona ili ne. Ali ako postoji inspiracija, moramo je znati čekati, jer ona ne dolazi sama. Moramo sarađivati s njom kao što sarađujemo s tajanstvenim i nepoznatim kako bi nešto postalo jasno.
Šta je sa prvim stihom o kojem Valerie govori!
Prvi stih je kroz moje iskustvo manje važan od ostalih redaka. Poezija počinje bez poezije. A put do pjesme će biti trnovit na početku. Lično nemam prvi stih koji je tako važan jer nemam nijedan poetski stih. Pjesma se rađa i postepeno uzdiže. Ponekad pjesnička inspiracija može biti loša, ali daje dobar rezultat. Nije problem. I ponovo pitam šta znači inspiracija: inspiracija vam govori: Sjedite i radite i radite, i onda ode. Ona vas priprema poetično, pere vas iznutra ili animira iznutra ili balansira toplinu i hladnoću, a ostalo je na vama, kao pjesniku, da zavisite o sebi, o svom iskustvu i o tome kako pronaći vlastiti tekst koji drži u sjećanju čitavo vaše pisanje. Bijeli papir pred vama ispunjen je prethodnim zapisima, vašim zapisima. Sjećam se da je Eliot rekao kako je književna zrelost sjećanje na naše pretke i osjećaj da iza tog pjesničkog teksta stoje preci.
Čak i u pjesmama koje proizlaze iz određene teme ili određene činjenice? Na primjer, Vaša pjesma o sjećanju na Sayyaba ili o Muhammedu Durri ili Edwardu Saidu! Je li Vas tema motivisala da ih napišete? Je li to isti način pisanja? Odnosno, da li tema prethodi pjesmi?
Postoji poezija koja stvara svoj predmet pisanja. Ali kad pišete, imate na umu nešto potpuno nedefinisano, ali imenovano. Postoji naziv za ono što želite napisati, na kraju ćete pisati poeziju. Stavovi i ideje koje pišete ne definišu vašu temu, već način na koji je izražavate. Postoje pjesme koje nemaju temu, ili su one samostalne i pune jezičke napetosti, jezičke igre ili jezičke pobune protiv vas, ili vašeg pokušaja da kontrolišete jezik. Problem je u tome što pjesnik misli da upravlja jezikom. To nije istina. Jezik više kontroliše pjesnika jer ima svoje pamćenje, sistem, format, istoriju i naslijeđe. Ono što pjesnik može učiniti je da oživi jezik koji je postao poznat i uobičajen. Kako kaže Heidegger, pjesnik je sredstvo jezika, a jezik nije sredstvo pjesnika.
Patite li od dileme bijelog papira, te dileme o kojoj govore mnogi pjesnici?
Kad pišete, idete svojoj sudbini sami, bez ičije pomoći. A ako nađete nekoga ko vam pomaže, on zapravo od vas vrši otklon zbog jačine svog prisustva. Svaki pjesnik ima u sebi hiljade pjesnika. Nema pjesnika koji polazi od praznine ili bjeline, pjesnik može završiti u bjelini. Bijela boja ne postoji u pisanom obliku. U svakom pjesniku postoji istorija poezije, od usmene pastorale do pisane poezije, od klasične poezije do moderne poezije. Tada se pjesnik plaši svojih čitanja, da će nešto od njih nesvjesno skočiti u njegov tekst, nešto će mu biti dvosmisleno. Mislim da to nije poseban tekst za određenog pjesnika. Pjesnik nosi karakteristike ili crte svih pjesnika koje je čitao, ali ne skrivajući svoje crte, tj. poput unuka koji nosi crte svog djeda, a da pritom ne nestane vlastitih crta. Teško pitanje koje se postavlja svakom pjesniku je: na kojoj strani bijelog papira može dodati nešto novo? To je prava poteškoća. Stoga je prava poezija malobrojna i rijetka.
Kad čitam Vaše pjesme ne osjećam da imate krizu u pisanju ili izražavanju! Vaš pjesnički leksikon je vrlo raskošan, što ukazuje na to da ste prevazišli krizu „bijelih papira“. Poezija Vam je tečna i nadiruća! Odakle dolazi ta poetska širina ili prostranost i ta svjetlost? Je li to iz pjesničkog sidra ili iz internog iskustva?
Prije svega, hvala Vam na tom mišljenju, koje je kritičko mišljenje, koje izuzetno cijenim. Zašto? Zato što se moja kriza ne pojavljuje u mojoj pjesmi, već u pred-pjesmi. Moja kriza je s prošlošću pjesme. U pjesmi ne biste trebali pokazati svoju patnju kao pjesnika, niti svoju muku koja joj prethodi. Čitaoc vidi novorođenče a ne zna šta je porod. On vidi stvar u njenom zrelom obliku. Što se tiče onoga što stoji iza toga, ne. Da je poezija bila tako laka, bijeli papir ne bi sadržavao pjesme. Ne. Pjesnik mora sakriti svoju patnju i pojaviti se kao da je njegova pjesma sama napisana. Napetost se ne treba pojaviti. Sjećam se šta je njemački pjesnik Rilke rekao u vezi s tim: „Ako želite napisati jedan redak poezije, morate posjetiti mnoge gradove, vidjeti mnogo stvari i ubrati mnogo cvijeća. Pjesma je oličenje sve te patnje i iskustva“.
Ali iz toga proizlazi raskošnost Vašeg pjesničkog vokabulara? Postoje veliki pjesnici na svijetu čiji je vokabular uzak?
Bojao sam se da će moj pjesnički leksikon biti gori od toga. Zaista sam se bojao. Primjećujem, na primjer, da neki važni arapski pjesnici imaju loš leksikon. Ne želim nikoga ovdje imenovati.
Ja ću imenovati Saida Akla, na primjer. On je veliki pjesnik, ali mu je fond riječi ograničen.
Neću nikoga imenovati. Možda kontradiktorni svjetovi koje osjećam oko sebe, svaki opstoji s drugačijim leksikonom. Mislim, stavljam nebesko na stranu zemaljskog, metafizičko na stranu materijalnog…
Rusa sa sufijom…!
Volim odnose između kontradikcija i potreban im je jezik koji podnosi tu napetost. Ne mogu Vam reći da puno čitam. I možda prvi put u životu izjavljujem nešto: imam svakodnevni sport, svako jutro nasumice otvaram „Lisan al-Arab“ i čitam o nekoj riječi na koju naiđem, o njenoj istoriji, porijeklu i izvedenicama koje iz nje proizilaze. Uvijek otkrijem da arapski ne pišem dobro.
Možda je tamo Vaša snaga.
Priznavanje neznanja uči. Najbolji učitelj ili najbolji poticaj za učenje je znati da ne znate.
Vaša poezija ne izražava da ste pjesnik rječitosti, elokvencije i leksikografije…!
Pokušavam pojednostaviti svoj jezik i riješiti se mrtvog rječnika, ali imam stalne vježbe za bolje razumijevanje jezika.
Čitate li, na primjer, romane?
Naravno.
Čitate li poeziju, Vi ste taj koji poziva pjesnika da ne čita mnogo poezije?
Mislim da je to dobar savjet u određenim godinama. Jer poezija, poput svega lijepog, donosi neku vrstu sitosti. Niko ne može pojesti kilogram meda. Stropoštat će se s gađenjem. Poezija je toliko intenzivna da je čak ni dobar želudac ne može tako lako svariti. Tako da i mala količina poezije može zauzeti pravo mjesto i funkciju. Ali na početku pjesnik mora čitati dosta poezije kako bi ublažio ritam, izgladio jezik i odgojio svoju tvrdoglavost koja ako se otupi pomaže pjesniku da se riješi pjesničke mrzovolje. Poezija, bez obzira na svoje filozofske ideje i dimenzije, mora djelovati spontano, a to seže do čina pristojnih manira. Mnogo čitam istorijske knjige, čitao sam intelektualne i filozofske knjige i neke knjige koje nemaju veze sa poezijom, poput „Povijesti gusara“ ili „Povijesti soli“. Volim svestrana čitanja, posebno u području geografije, mora i zemalja.
Posjećujete li bioskop i pozorište?
Da naravno.
Jesu li to dva Vaša pjesnička izvora?
Bioskop kao moj vizuelni izvor da. Ali to je vrlo nejasan izvor. Međutim, priznajem da sam veliki ljubitelj romana.
(Nastaviće se)
Komentari
FELJTON
SVESKE MAHMUDA DERVIŠA U SVEOBUHVATNOM INTERVJUU: Nema poezije bez avanture

Monitor prenosi intervju najpoznatijeg palestinskog i jednog od najznačajnijih arapskih pjesnika Mahmuda Derviša, koji je objavljen u londonskim novinama Al-Hayat. Razgovor je vodio Abdo Wazen, a intervju je preveo Džemo Redžematović
Muzika u pjesmi je jača od spoljašnje težine… Zar se ne slažete sa mnom da pjesma taf'ila trpi krizu?
Zaista postoji problem. Ali taj problem povezan je sa samom poezijom, pjesničkim talentom i pjesničkim iskustvom. Pjesma taf'ila svoj ritmički legitimitet izvodi iz rušenja tradicionalnog poretka, ali kada padne u drugi tradicionalni sistem gubi svoj legitimitet. Tako da ova pjesma može razviti svoje ritmove i strukturu. Na primjer: ja nemam redak stiha, moja pjesma se kreće kao kružna masa, rotira se. Moja rima to krije na početku ili u sredini rečenice. Dakle, postoji način slušanja jezika koji pjesnika mora osloboditi monotonije, a pjesnik mora znati kako da se pobuni protiv monotonije muzike. Ponekad postoji visok ritam koji samo uljepšava određena monotonija. Postoji, dakle, razmjena između ritmičke dimenzije i proze.
Zašto ste rekli da ćete, ako se suočite s poetskom krizom, otići u prozu? Zašto niste rekli da idete u proznu pjesmu? Zašto odbacujete izraz prozna pjesma?
Zato što ću i tada pisati poeziju. Prozna pjesma je poezija. Istina je da postoji prožimanje između proze i poezije, te da postoji književni rod koji se zove proza i drugi žanr koji se naziva poezija. U ovom rodu postoji mjerena pjesma, a postoji i prozna pjesma. Proza kao rod je drugo pitanje. Ako izađem iz poezije, izaći ću iz poezije u cjelosti. Možda je moj odgovor pogrešan. Ne mogu znati kakva mi je pjesnička budućnost. Zašto se raspravljam s Vama po ovom pitanju? Priznajem da je ovo na čemu sada radim prozni tekst. Sada u rukama imam, zaista, prozni tekst. To po prvi put priznajem. Što se tiče ograničavanja da u budućnosti napišem proznu pjesmu, to je pogrešan zaključak i nadam se da ćete ga ispraviti. No, mislim da je rasprava da je budućnost poezije i arapske pjesničke modernosti definisana samo u proznoj pjesmi zaista nepoštena. To je intelektualna tiranija, a isto tako i unutrašnja muzika dolazi samo iz proze… Mislim da moramo podići granice između svih ovih poetskih opcija, jer se prava arapska pjesnička scena može posmatrati samo iz ugla sinteze svih pjesničkih žanrova. Nema konačnog rješenja za pitanje poezije. Poezija je dvosmislena i neograničena, a njeno ograničenje doseže takvu tačku da ne prepoznajemo koje je pisanje ispravno. Po mom mišljenju, ispravno pisanje je pokušaj i nastojanje da se pogriješi. Jer bez grešaka se ne možemo razviti. Stoga uvijek preferiram eksperimentisanje bez garancije rezultata u odnosu na imitaciju zajamčenih rezultata. Po mom mišljenju, nema poezije bez avanture.
Zašto mnogi insistiraju na razgovoru o dvojnosti taf'il pjesme i prozne pjesme, s obzirom na to da se ta rasprava na Zapadu završila u devetnaestom stoljeću?
Istina, ta rasprava je završena na Zapadu. Tradicionalna strana bila je ona koja se borila protiv projekta slobodnog stiha ili metra. Slobodnoj poeziji je bila potrebna legitimnost i intelektualna i kreativna odbrana njenog izbora. Generacija prozne pjesme vodila je bitku za koju mislim da je bila jedna od najžešćih za utvrđivanje njenog legitimiteta. Bilo je agresivnih teoretičara prozne pjesme. Ali moramo razumjeti motive, posebno potragu za legitimitetom te pjesme. Danas je njen legitimitet uspostavljen, a pjesnici te pjesme ili njeni teoretičari moraju priznati legitimnost drugih. Moramo prekinuti jezik antagonizma između pjesničkih izbora i pjesničkih prijedloga. Čak i jedan pjesnik može napisati slobodnu pjesmu i pjesmu u prozi. Španski pjesnik Lorka napisao je proznu pjesmu, kao i Bodler i Rimbuad. Prozna pjesma više nije tema na dnevnom redu poezije ili književnosti. To je postalo zadato pitanje i čitalac više ne gleda razliku između poetike. Htio bih reći da mnogi pjesnici i čitaoci čitaju moje nedavne knjige kao prozne pjesme.
To je lijepo!
Takođe me čini srećnim, jer smatraju da su u moju poeziju apsorbovane prozne pjesme.
Insistirate na onome što nazivate značenjem u poeziji što se razlikuje od dijalektike? Je li Vaš pjesnički trenutak intelektualni ili intuitivni trenutak?
Prvo bih želio reći da je pojam značenja beskonačan. Riječi same po sebi nemaju značenje. Odnos riječi jedni prema drugima daje pjesničko značenje. Budući da su ti odnosi beskonačni, značenje je stoga beskonačno. Što se tiče pjesničkog znanja, vjerujem da postoje tri vrste tog znanja. Postoji intuitivno znanje, vizionarsko znanje i analitičko znanje. Poezija teži intuitivnom znanju i vizionarskom znanju a može imati koristi od analitičkog znanja, međutim osnova pjesničkog procesa ili područja u kojem poezija djeluje je intuitivno i vizionarsko znanje. Ta dva znanja nisu potpuno oslobođena analitičkog znanja. Pjesma počinje na različite načine koji se odnose na same pjesnike. Pjesma za mene počinje intuicijom. Ali to u trenutku ne otvara tok pjesme, slike se moraju pretvoriti u ritmove. A kad slike nose njihov ritam, osjećam da pjesma počinje kopati svoj kanal u nedefinisane književne žanrove. U tome leži teškoća pisanja poezije. Pjesma prti svoj put u beskrajnim spisima. Teškoća u realizaciji pjesme je kako se ona otkriva i ispunjava svoj pjesnički identitet u svim tim žanrovima i tekstovima. Dakle, ritam me vodi do pisanja. A ako nema ritma, i kakve god misli ili intuicije i slike imao, osim ako se vibracije muzike ne transformišu, ne mogu pisati. Tada počinjem od muzičkog trenutka. Ali u svakom pisanju postoji misao. Pjesnik ne dolazi samo iz jezika, već iz istorije, znanja i stvarnosti. Pjesnikov subjekt pisanja nije jedan subjekt, to je grupa subjekata. Dakle, postoji misao koja pokreće rad pjesme. Ponekad se pisanje pobuni protiv ideje koja ga pokreće, pa pisanje postane pokretač same ideje. Ovdje možemo reći da sutra dolazi u prošlost, a ne obrnuto. Svaki raspored pjesme svjestan je intelektualni čin, a ako se pojave njegove karakteristike, pjesma se pretvara u grupu izreka, a takođe se pretvara u filozofiju, a odnos između filozofije i poezije postaje odnos međusobnog kontinuiteta. Sva misao, filozofija i znanje moraju se izraziti u poeziji kroz čula, moraju se stopiti u čula, u protivnom pretvorit će se u izreke kako sam naglasio.
Ali primjetno je da većina Vaših pjesama, posebno pjesama s epskom dušom, ima strukturu zasnovanu na ritmu i na ritmičkim i lirskim materijalima. Koje su faze izgradnje Vaše pjesme?
Maloprije smo razgovarali o trenutku koji je pjesnika natjerao da napiše pjesmu. Moj ključ, kao što sam rekao, je ritam. To je u odnosu na poetski podsticaj. Ali ja insistiram na tome da pjesmu gradim geometrijski, a to se odnosi i na dugačke i na kratke pjesme istovremeno. Mislim da pjesma bez strukture može biti ugrožena mekušačkim tendencijama. Volim da pjesma ima snagu. Ovo nije zakon koji slijedim, već moj pjesnički izbor. Zašto govorim o teksturama? Upoznati odnos između površina i dubina, odnos između ritma i slike i metafore i metonimije. Moraju postojati vrlo precizni odnosi između količine soli i količine ruža, krvi i blata… Mora postojati koncepcija arhitekture na kojoj se pjesma temelji. Pjesma može dovesti do druge zgrade, u kojoj vrijeme inženjer mora promijeniti njenu kartu. Ali ukratko, ne objavljujem pjesmu osim ako nema oblik, strukturu ili ono što nazivam qawwam (baza).
Francuski pjesnik Paul Valéry kaže da pjesnik u prvom redu dolazi do inspiracije, a zatim mora nastaviti sa pisanjem pjesme. Ispisujete pjesmu u nekoliko faza, a zatim je formulišete iznova i iznova. Kako se Vaša pjesma rađa i kako se završava?
Rađa se preko ritma. Prvo napišem redak, a zatim pjesma potekne. Tako je pišem, ali kad unesem izmjene u nju ili se ona sama promijeni, to postaje druga pjesma. Mnogi moji prijatelji kritičari pokušavaju doći do mojih nacrta poezije. Kažem im da ih odmah uništavam jer postoje skandali i tajne, a povremeno uopšte nema veze između prvog teksta i posljednjeg teksta. Možda bi promjena pjesničke linije mogla promijeniti cijelu strukturu pjesme, pa je njena struktura podložna pokušaju restauracije i nove izgradnje. Divim se Paulu Valeryju, kritičaru, čitaocu i piscu visoke senzibilnosti i inteligencije, a ne mogu reći da mu se divim kao pjesniku. Kao što se Octaviu Pazu više divim kao kritičaru i teoretičaru poezije nego kao pjesniku.
(Nastaviće se)
Komentari
-
HORIZONTI3 sedmice
NJUJORK TAJMS – MRAČNE VEZE VUČIĆA I BELIVUKA: Europol pokvario poslove države i podzemlja
-
INTERVJU1 sedmica
DR MAIDA BURDŽOVIĆ, SPECIJALISTA PSIHIJATRIJE: Nebriga o mentalnom zdravlju došla na naplatu
-
Izdvojeno3 sedmice
SDT ISPITUJE ŽIVOTNI STIL CRNOGORSKIH FUNKCIONERA: Luksuz pod lupom
-
INTERVJU1 sedmica
DR SRĐAN PUHALO, SOCIJALNI PSIHOLOG IZ BANJA LUKE: Naš je problem što nas, najčešće, ujedinjuju tragedije
-
FOKUS3 sedmice
POLA DRŽAVE NA BUDŽETU: Proizvodnja zavisnika od vlasti
-
INTERVJU2 sedmice
MILOŠ BEŠIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR: Ništa neće biti kao prije
-
Izdvojeno1 sedmica
BEZ VOLJE ZA OBRAČUN SA FALSIFIKATORIMA: Lažnim diplomama do državnog posla
-
ALTERVIZIJA3 sedmice
Deportacije