U svakom čovjeku je ugrađen stanovit biološki mehanizam koji ga tjera i nalaže mu da se takmiči, da učestvuje u igri života, da bude bolji i uspješniji od drugih i da pobijedi u neumoljivoj borbi koja se svuda i u svakom momentu vodi oko njega, ali i u njemu. Nije ovdje u pitanju samo intimna potreba i želja za učešćem i participacijom u životu; suština je u pobjedi, makar i po cijenu uništenja konkurenata i učesnika u utakmici. Zato je potreba da se bude bolji, jači, veći i uspješniji ugrađena u samu suštinu ljudske prirode. Bez nje čovjek ne bi mogao da funkcioniše kao čovjek; prije bi asocirao na životinju čije su potrebe skromne i koja nema drugih bioloških zahtjeva osim da opstane bez usavršavanja svoje vrste. Zato je agon kao snažna i iskonska želja za svekolikim iskazivanjem i vječnom utakmicom imanentna samo čovjeku. Bez njega, on bi prestao da bude čovjek – vjerovatno bi isčezao ili bi se davno zaustavio u svojoj mile¬nijumskoj evoluciji.
Takmičenje i vučja borba između pojedinaca kao ljudska konstanta, neminovno vodi i borbi među manjim ili većim društvenim grupama ili čak među državama. Stari Spa¬rtanci, oholi zbog svoje uspješne ratničke tradicije, i ponosni na nju, sa omalovažavanjem i pre¬zirom su se odnosili prema grčkim državama-polisima. Njihov pobjednički heroizam kao način života i pogled na svijet, kao kult i poruka drugima, stvorio je jedan ponosan i snažan soj izdvojen od ostalog svijeta. Termopilski klanac može braniti samo onaj koji sjedi na samom vrhu ratnog Olimpa jer svaki od trista odabranih ima istu ambiciju i volju da se za nju izbori: „Vazda neka najbolji budem i odličan između drugih, da ne sramotim roda otaca, koji u Efiri najbolji bjehu”.
Crnogorski agon često je divljački i netolerantan, previše je isključiv i borben da bi bio oplemenjen praštanjem kao emanacijom nadmoćnosti. Njemu je previše rijetko moralni mentor Marko Miljanov koji govori i piše o fantastičnim primjerima čojstva i junaštva, ali samo o primjerima, ne i opštoj pojavi. Oni nijesu postali način života nego svjetionici čije moralne uzore treba slijediti. No, u jednoj „besudnoj” zemlji gdje svako ratuje sa svakim, gdje su vječite zavade i neprijateljstva način života, gdje je teško biološki preživjeti ako je čovjek obziran i gdje vladari gaze posljednje ostatke starog agona svojom bezobzirno¬šću, nije mogao biti izgrađen solidan mehanizam jednog zdravog i civilizovanog takmi¬čenja. Zato je Marko Miljanov kao arhetip jedne poštene, humane i iznad svega junačke uta¬kmice morao da strada. Bio je previše usamljen i sam da bi mogao da opstane. Zato ga je jedan zločesti i lukavi despot u licu crnogorskog suverena Nikole I Petrovića Negoša na društvenom planu prosto zbrisao ne dozvoljavajući ni da se sahrani kako je velikan u svom testamentu označio.
Stari Grci su imali jednu sjajnu demokratsku ustanovu koju su nazvali ostrakizam. Radilo se o vrsti časnog progonstva kojemu su podlijegali srećnici koji su se svojim vrlinama uzdigli iznad ostalih pa su zbog popularnosti koju su uživali postali opasnost po demokratiju i jednakost svih. Kako su postali „najbolji i najveći” valjalo ih je skloniti jer „me¬đu nama ne treba niko da je najbolji, ali ako ima nekog, onda neka bude gdje drugo i kod drugih”. U dilemi demokratija ili poštena utakmica, Grci su se opredijelili za demo¬kra¬tiju.
Crnogorski „gospodari”, čak i vladike, svoje konkurente na najveću vlast i druge neprijatelje nijesu pobjeđivali u poštenoj utakmici niti su ih kao Grci slali u časno progo¬nstvo nego su ih „sklanjali pod zemlju”. Pažljivo odabrane plaćene ubice ili perjanici kada bi se nekome našli na tragu, nijesu ga ostavljali dok mu ne smrse konce. Pritom je bilo nebitno da li se markirana žrtva nalazi u Crnoj Gori ili se krije u Istambulu ili Beču.
Agon kao poriv i intelektualna potreba za takmičenjem kod crnogorske populacije se razvija od najranijeg djetinjstva. Mladi ljudi se uče na primjerima starijih i usvajaju njiho¬ve zakone čovječnosti i borbe. Sa 15 godina, većina je stasala za borbu i imaju oružje.
Crnogorski mladići nijesu imali prilike da se iskazuju na način kako su to radili njihovi evropski vršnjaci. Tumarali po lokalima, izvodili vratolomne gimnastičke i druge vježbe ili se izrugivali svojim nastavnicima i sugrađanima. To je bila fina građanska ali benigna škola života za koju Crnogorci nijesu znali niti bi je mogli prihvatiti i da im je bila dostupna.
Izolovani u svojim brdima, zarobljenici tradicije i uvijek na oštrici mača, oni su cijenili samo ono što su vidjeli, jer nijesu čitali. Njihov ideal muževnosti je bio nešto drugačiji jer su snaga, hrabrost i surove gorštačke vrline bile osnovni i nezamjenjivi dio korpusa vrijednosti crnogorskog agona. Za bolje, niti su znali niti su bili u stanju da mu se priklone.
Nijesu se upravljali po maksimi: „Moju čast ne može mi niko oduzeti, jer je nosim u sebi”. Ovaj individualistički stav nije se mogao „primiti” u Crnoj Gori jer je kolektiv ocjenjivao vrijednost pojedinaca pa je čast bila objektivna a ne subjektivna kategorija.
Crnogorac kao svetinju čuva svoj dobar glas i tu je on osjetljiv kao biljka. Kralj Nikola, svjestan ovog preimućstva i hendikepa svojih podanika, maliciozno je potpirivao njihovo samoljublje koje često nije imalo kraja i na taj način je ostvarivao svoje političke ambicije. Mnoge je, čak i brigade koje su nepotrebno izginule, poslao u smrt tipujući na „bijedne” ostatke časti ako se živi vrate sa bojišta. Crnogorci koji su davno apsolvirali te vještine svoga gospodara, nijesu se mogli oduprijeti demagoškim kraljevim pozivima jer je njihova žeđ za počastima, za medaljama i odlikovanjima, za junačkim glasom, prevazilazila strah od smrti. Uz povike, „za krst časni i slobodu zlatnu”, na stotine ih je ostalo da vise na postavljenim preprekama na Bardanjolu i Skadru.
Neobično častoljubivi Crnogorci bili su prosto ludi za javnom potvrdom svojih vrijednosti. Za običnu medalju koja bi potvrdila njihovu hrabrost bili su u stanju da uđu u okršaj sa daleko jačim protivnikom iz koga imaju malo šansi da izađu živi. Isto tako su bili u stanju da izazovu na megdan čovjeka koji ih ničim nije povrijedio, ali pošto slovi kao vrstan borac, valjalo je pokušati da se pobjedom nad njime dobije ugled koji ni vrijeme ni događaji nikada neće moći da ospore.
Dobar poznavalac crnogorskih prilika, Dušan Vuksan, istoričar i pisac, zapaža crno¬gorski afinitet prema raznim priznanjima i odličjima. Navodi da je u vrijeme vladavine knjaza i kralja Nikole u dvoru postojala „knjiga molbenica”. Radilo se o ja¬vnom registru – protokolu – u kojemu su registrovani podnesci („molbenice”) građana ko¬ji¬ma su tražili da se nagrade, da im se da pomoć, da im se pruži zaštita ili uopšte da im ja¬vna vlast, tj. kralj nešto uradi. Kralj je u tim predmetima arbitrarno i na osnovu svog diskrecionog prava odlučivao u meritumu. Vuksan zapaža: „Veliki deo ovih molbenica ili žalbi odnose se na odlikovanja, na primer jedan traži „Danilov krst” „da mu na prsima visi kao što mu visi ruka osakaćena u boju”, drugi se opet tuži na oficira koji je medalju dodelio jednome „goremu” treći moli za krst, „jer ni jedan drugi nije posjekao glava više od njega”… četvrti želi „Đorđevski krst”, jer drugi koji ga imaju nijesu „bolji od njega”.
Pošto su ordeni i odlikovanja vidni izraz agonalnog reda, to je bilo teško da se neko odlikovanje bez izgreda dodijeli pravom čovjeku. Svakog časa pojavljivao se na Cetinju pred knjaza poneko ko je smatrao da je zapostavljen. Još 1925. godine, kada je kralj Aleksandar došao u Bratonožiće i upitao ih za njihove želje i potrebe, odgovorili su mu, ironiše narod, da im ne fali ništa osim malo vode – i za svakog po jedna medalja, kako to navodi Ljuba Nenadović.
I danas su u Crnoj Gori ostali uočljivi recidivi starog agona predaka. Ljudi se neukusno utrkuju za javnim pohvalama, priznanjima i raznovrsnim odličjima kojih je toliko da su izgubila svaku objektivnu vrijednost, čak i pod pretpostavkom da iza njih stoji neka vrlina ili stvarni vanserijski rezultat. No, i ovako dobijena prizanja se čuvaju, iako bezvrijedna, kao porodične relikvije, pokazuju se gostima i vješaju o zidove kao da su u pitaju Rembrantova ili Pikasova platna.
Ovom sindromu podliježu i sasvim ozbiljni i civilizovani ljudi koji nijesu u stanju da se oslobode preživjelog agonalnog balasta svojih predaka. Uz to, istina rijetko, u javnosti se pojave ljudi okićeni medaljama i ordenima kao božićne jelke što je odraz skorojevićke razmetljivosti i stanja duha koji ne dozvoljava poštenu utakmicu nego se ukriva iza sumnjivo stečenih pozicija iz prošlosti.
(nastavice se)
IN ENGLISH1 sedmica
IN ENGLISH1 sedmica
DRUŠTVO3 sedmice
INTERVJU3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
INTERVJU3 sedmice
IN ENGLISH1 sedmica
Izdvojeno3 sedmice