Noć o kojoj se toliko mnogo pisalo, a tako malo doznalo, zatekla me na mjestu događaja. Iz razumljivih razloga, neću spominjati imena aktera, ni mjesta ključnih za aristotelovski princip jedinstva mjesta, vremena i radnje, kao uslove dramaturške poetike. Jer, ja sam ostao potpuno anoniman svjedok krvave drame, koja je, u oficijalnom dijelu istrage ostala bez svjedoka. Kao što sam rekao, zatekao sam se sasvim slučajno u tom hotelu u malom planinskom gradiću R. Planirao sam da u ovom turističkom području provedem desetak dana, što u šetnji okolnim planinama, koje nisam poznavao, što u pisanju knjige na kojoj sam već duže vremena radio. I šta god da ste pročitali ili čuli o toj top vijesti prije par godina, ovako je to bilo: Desetak minuta prije ponoći, u najbolji hotel u gradiću, ulazi momak. Restoran je gotovo prazan – osim mene, tu su još tri gosta koji upravo plaćaju račun i odlaze. Kelner ih mrzovoljno i zbilja pro forma pozdravlja. Momak se mimoilazi sa poslednjim gostima i naručuje hladno pivo. Ljetna noć je vrela i momak je oznojen, a otkopčana elegantna košulja sasvim mokra. Kelner donosi pivo i kaže:
– Da naplatim. Popij ga odmah, zatvaramo za pet minuta, radimo do ponoći. Momak mirno i pažljivo sipa pivo u zakošenu čašu da ne pravi suviše pjene. Spušta flašu sa ostatkom piva, ali još ne pije.
– Donijećeš mi još jednu flašu za petnaest minuta. Izvadi je odmah iz frižidera, pivo je suviše hladno.
– Ti si izgleda gluh! Plati, popij i izlazi, zatvaramo za pet minuta!
– U pola jedan donijećeš mi treću flašu. I spremi do tada nešto za večeru!
– Ti si lud i gluh! Zatvaramo odmah! – Pošalji i po muziku. Noćas mi se nešto ne da spavati! – Ma znaš li ti čiji je ovo hotel!? Hoćeš da pozovem gazdu da te on izbaci sa svojim ljudima? – Zovi koga god hoćeš, ali ono drugo pivo smjesta izvadi iz frižidera. Kelner se vrati u kuhinju. Momak otpi dobar gutljaj piva. Sjetih se Hemingvejeve priče The Killers – Ubice. U priči su dvojica profesionalnih ubica u nekoj provincijskoj kafani. Opasni su i duhoviti. Ovdje je jedan. Izgleda mi opasniji i sa mnogo više duha. Farovi automobila bljesnu spolja. U restoran najprije nahrupe dva krupna momka u odijelima, na korak za njima visok čovjek kovrdžave kose, u tamno plavoj trenerci. – Jesi ti taj što neće da iziđe poslije fajronta, pita kovrdžavi, očito vlasnik hotela..
– A što će ti ova dvojica, jadan? Za ukras? Oni momci se namrštiše: – Hoćemo li odmah da ga izbacujemo gazda? Tog trenutka, planu pištolj. Pet metaka. Tri prva u gazdu, po jedan u momke, koji nisu stigli ispaliti ni jedan kuršum. Izlazeći, momak me opazi u uglu gdje sam sjeo da bih na miru zapisao par misli koje sam vrtio po glavi dok sam vozio prema gradiću R. Malo mu se podiže desna obrva.
– Posao, prijatelju, bio je to samo posao. Ti nisi dio posla, ne brini. Dok je on polazio, ne suviše oštro, u svakom slučaju, bez škripe guma, ja sam bio za volanom mog automobila. Do danas razmišljam o tome kako je riječ „Posao“ zapravo sasvim ukinula svaki smisao riječi „Nemoralno“, „Nedopušteno“, „Sramno“. Uraditi nešto bez ikakvih ličnih motiva, (u duhu užasne formule „No hard feelings“!) promovisano je u princip kojim je okončana svaka ideja moralne krivice. Strijeljati, paliti, progoniti, ubijati civile, varati, špijunirati, ne uključuje nikakvu etičku dimenziju ako je izvršeno po nalogu, ako je posao. Preuređenje i ovog dijela svijeta po projektu velikih poslodavaca, postalo je posao! I mi jesmo dio tog posla koji treba (užasne li riječi!) – „odraditi!“
Ferid MUHIĆ