Povežite se sa nama

DUHANKESA

Sokrat u Nagasakiju

Objavljeno prije

na

Sokrat: Ako kažemo da ste vi te atomske bombe bacili na žene i djecu Hirošime i Nagasakija, da biste izbjegli nepotrebne ljudske žrtve do kojih bi došlo da je rat nastavljen, hoće li to biti tačna ocjena vaših motiva? Predsjednik

Truman: Hoće Sokrate! Jer upravo tako se i desilo. Pet dana poslije bombe u Nagasakiju, Japan je potpisao bezuslovnu kapitulaciju. Cijeli svijet se slaže da smo tada učinili pravu stvar. Čak i danas 73 odsto građana SAD odobravaju tu odluku kao najbolje rješenje.

Car Hirohito: I ja se slažem Sokrate. Te bombe su nam jasno pokazale da bi nas Ameri uništili do poslednjeg da nismo pristali na bezuslovnu kapitulaciju.

Sokrat: Dakle, vi tvrdite da je uvijek opravdano ubiti jedan broj nevinih ljudi u državi koja je pred porazom a odbija da kapitulira, ako se time vlada ove države prinudi na kapitulaciju i tako se spriječi smrt jos većeg broja ili čak svih građana!? I da su zato naučnici koji su A bombu napravili, heroji humanizma, jer su ubistvom 250.000 nevinih ljudi u Hirošimi i Nagasakiju, spasili živote bar 25 miliona isto tako nevinih žena i djece!?

Predsjednik Truman: Malo grubo si to rekao Sokrate, ali u osnovi, da, baš to tvrdimo. A oni naučnici i danas su priznati kao heroji humanizma.

Sokrat: Pretpostavimo za trenutak da je situacija bila obrnuta: da su SAD bile pred porazom, a da su japanski naučnici napravili atomsku bombu. Pošto smo utvrdili da je uvijek opravdano ubiti manje ljudi da si poštedilo više, onda bi i japanske A bombe na američke gradove bile opravdane!?

Predsjednik Truman: Prvo – to nije moguće. Drugo to ne bi bilo isto: mi smo vodili pravedni rat. Japanci su nas prvi napali u Perl Harboru. Bacanjem A bombi na Ameriku, oni bi počinili zločin protiv čovječanstva i njihovi naučnici bili bi najveći zlikovci. Treće, mi se nikada ne bismo predali. I zato nikada ni jedan slobodoljubiv i pravedan čovjek, ne bi opravdao bacanje A bombe na SAD.

Sokrat: Tako mi vinove loze Trumane, shvatio sam priču o vinovnosti! Kada neko baci bombu na tvoju državu, onda je to zločin. Kada tvoja država baci bombu na druge, onda je to u odbranu demokratije i za njihovo dobro. Kada bacite A bombe na Japan onda je to humanistički podvig stoljeća jer ste tako spasili milione nedužnih – koje bi inače, ako se ne varam, opet upravo vi pobili, da se kojim čudom nisu predali!? Kada Japanci prvi napadnu, onda je to podmukli zločinački čin; kada vi prvi napadnete u Vijetnamu, Iraku, Avganistanu, onda je to „preemptive attack”, mudar i opravdan prvi udarac kojim se osujeti protivnik. Doduše protivnik nije još udario, ali bi to sigurno učinio, da ga vi niste onemogućili.

Predsjednik Truman: Tačno si shvatio Sokrate! Da nismo bacili one bombe izginulo bi uludo pola Japana.

Sokrat: Odnosno, vi biste ih ubijali sve dok ne kapituliraju! Znači, to je isto kao kada ošamarimo dijete koje neće da posluša. Ako opet odbije, treba ga udariti jače, da li mi to kažete!?

Predsjednik Truman: Radikalna ti je pedagogija Sokrate, ali ponekad se mora učiniti baš tako.

Sokrat: Pomozi mi Trumane da tačno razumijem tu ideju većeg dobra. Ako je dijete tvrdoglavo i nikako neće da popusti, jedino ispravno je udarati ga dok ne umre?! I da se Japanci nisu predali, morali biste ih gađati tim A bombama dok ih sve ne istrijebite!?

Predsjednik Truman: Tako bi moralo biti Sokrate. Ali mi smo znali da svako dijete poslije dva šamara posluša i da svaki narod kapitulira poslije dvije A bombe i 250.000 ubijenih munjom nebeskom za dvije sekunde. Zato je bio potreban i Nagasaki.

Sokrat: Ime ti, Trumane, zbilja priliči! „True-man” – „ Pravi čovjek”. Dok je u svijetu takvih pravih ljudi, A bombe moraju biti samo u njihovim rukama. Oni drugi bi mogli i ne baciti bombu, čak možda ne tražiti ni bezuslovnu kapitulaciju od ni jednog naroda u svijetu! A gdje bi onda „Pravi ljudi”!?

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Program deduktivne entropije čovjeka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Umjesto čovjeka sa integritetom i osjećanjem dostojanstva,  afirmisanog u pojmu Kjerkegorovog individuuma, planira se tehnocentrično, biće bez integriteta, bez dostojanstva i posebno – bez slobode! Koja se svakodnevno sve više ukida kao stanje i kao pojam

 

Kada je prije trideset godina, preko noći i na mala vrata,  u političku teoriju uveden pojam ,,ograničenog suvereniteta država“, protumačio sam to kao strateški plan velikih imperijalnih sila (zapravo, jedne velike imperijalne sile), da relativizujući ključno svojstvo države – suverenitet! –  obezbijedi pravni alibi za svoju dominaciju nad ostalim državama. Pretpostavio sam da će lideri najvećeg broja država poslušno progutati ovu gorku pilulu,  a da će im u tome zdušno pomoći vodeća imena sociološke i političke teorije time što će po ko zna koji put uraditi ono što im najbolje ide od ruke ono za šta su u krajnjoj liniji i plaćeni. Dakle, da će ne samo opravdati nego i pohvaliti ono što se ne može ni opravdati ni pohvaliti.

Naime, ograničavanje suvereniteta  kao differentie specifice svake države, znači ograničavanje države kao takve i relativizaciju samog pojma države. Svako ograničenje suvereniteta ukida državu  za onoliko za koliko je njen suverenitet ograničen. Totalno ukidanje sauvereniteta države, znači totalno ukidanje države.  Znajući ovo,  znali su i da apologija ovog atentata na državu oličenog u ,,teoriji o ograničenom suverenitetu“, ujedno predstavlja  izdajstvo društvenih nauka kojima se bave, ali su svakako bili svjesni da država u čijem interesu se brani ova teorija, neće ni najmanje ograničiti svoj suverenitet nego će ga i komparativno i apsolutno samo dodatno učvrstiti i naglasiti. Ta se procjena u potpunosti potvrdila. Ipak, nisam tada ni slutio da je ovim najavljen mnogo dalekosežniji i za čovječanstvo pogubniji plan! U svojoj suštini, teorija ograničenog suvereniteta, zapravo predstavlja udar na individuu. Na integritet pojedinca, na suverenitet individue.

Plan postepenog brutalnog ograničavanja mogućnosti slobodnog manifestovanja pojedinca,  do njegovog ukidanja i kao pojma i kao činjenice! Na djelu je istinski detaljno razrađen kompjuterski program deduktivne entropije čovjeka, po logici prelaska sa opšteg prema posebnom i sa posebnog prema pojedinačnom.  Plasiranje teorija o ograničenom suverenitetu država bila je prvi, ali presudni  korak, najava projekta kojim će društvo, kao zajednica ljudi – pojedinaca sa integritetom, ličnim dostojanstvom i moralnim kriterijima –  zamijeniti detaljno razrađen program u kom su ljudi svedeni na puke informacijske jedinice  specifično određenih funkcija,  sa nultom tačkom integriteta, digniteta i moralne autonomije.   I onaj prvi, i ovaj naredni korak, koji se sada, u jeku očigledno tempirane i kontrolirane pandemije, realizuje simultano koordiniranim uvođenjem farmakokratije kao radikalnog ograničavanja suvereniteta pojedinca  i ukidanjem demokratije kao dodatnog ograničavanja suvereniteta država stavljenih pod patronat SZD, planirani su u sklopu konstitusanja Novog svjetskog poretka – Novus Ordo Seclorum, kao neprobojnog programa, hermetički zatvorenog za sve spoljne uticaje, kontrolisanog od par najmoćnijih finasijskih oligarha!

Preteča filozofije egzistencijalizma, Danski Sokrat, Soren Kjerkegor, cijelu svoju filozofiju sumirao je u kratkom epitafu koji je dao da se napiše na njegovom grobu: ,,Bio je individua!“  Ovim je istakao činjenicu da se individua  ne može svesti na nikog drugog i na ništa drugo, da je jedinstven, uvijek jednak sebi i samo sebi!    Činjenica je i da je individua poslednja nerazloživa čestica u granularnoj strukturi društva dakle, ono što je glas u jeziku, atom u fizici…  empirijska pretpostavka same mogućnosti konstituisanja  i opstanka duštva. Kao što je i kolektivni identitet činjenica, a ne fantazma, sve dok ga čine konkretni pojedinci, individue! Istovremeno, treba imati u vidu da atom ne postoji sam, da nije nastao sam od sebe, ni izdvojen od cjeline fizićkog svijeta. Jednako tako ne postoji ni apsolutno sam pojedinac, nastao sam od sebe, bez predaka koji su mu omogućili ne samo prelazak iz nepostojanja u postojanje, nego i koji su na njega prenijeli svoje fiziološke, intelektualne, emotivne i karakterne predispozicije.

Umjesto čovjeka sa integritetom i osjećanjem dostojanstva,  afirmisanog u pojmu Kjerkegorovog individuuma, planira se tehnocentrično,  bespolno, dvopolno, polno neobavezno biće bez integriteta, bez dostojanstva i posebno – bez slobode! Koje se svakodnevno sve više ukida kao stanje i kao pojam.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Pouka o zahvalnosti i dužnosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako sam prilazio stadima divokoza i čak prolazio kroz cijelo krdo a da se one ne  razbježe

 

U to vrijeme, čobani centralnog masiva Šar-planine znali su me kao ,,Čovjeka koji pase divokoze“. Koliko god mi je godio, ovaj nadimak, moram to reći, nije bio nezaslužen. Suprotno svim pravilima, od početka svoje planinarske karijere, stvorio sam naviku da u planinarske pohode idem sam. Suprotno svim pravilima, ne samo što sam išao sam, nego nisam nosio ni hranu, ni vodu, čak ni čuturicu za vodu; ni šibice, ni vatreno oružje, ni džepni nož. Uz mene je uvijek bio samo drenov štap: usjekao sam ga u zimu a da se ne bi drvo raspucalo,  ostavio sam ga sa korom da se suši do proljeća.

Ovo je bilo potrebno ispričati da biste shvatili kako sam ja mogao prilaziti stadima divokoza i čak prolaziti kroz cijelo krdo a da se divokoze ne razbježe.  Toliko često sam zalazio u najviše predjele ovog masiva Šar-planine, da su se divokoze navikle na moje prisustvo i prepoznavale me izdaleka. Nisam donosio miris baruta iz cijevi vatrenog oružja,  ni miris hrane, vonj čelika oštrice noža da bi ih njihov ultra osjetljivi njuh alarmirao. Gledajući me izdaleka okruženog divokozama koje ne bježe, čobanima sam izgledao kao čovjek koji pase  divokoze, pa je tako nastao i moj čuveni nadimak.

Tog dana krenuo sam uz Čaušicu, strminom na lijevoj strani Tearečke Bistrice, sa namjerom da iziđem na istoimeni vrh (2663 mnv.)  i produžim grebenom do mjesta Ostre Karpe (Oštre stijene), odakle sam planirao da se jednim alpinističkim smjerom spustim do cvjetnih livada blizu izvora Tearečke Bistrice odakle se put spušta do planinarskog doma Tri vode.  Zahtjevna tura od oko 8 sati dobrog hoda, ali vrijedna truda.

Stotinjak metara ispod vrha, popeo sam se na veliku stijenu, zaravnjenu na gornjoj strani. Tu stijena, koja štrči iz beskrajnog pašnjaka kao pramac osamljenog velikog broda dok siječe jarkozelenu pučinu, bila je moja omiljena Metafizička osmatračnica. Tek što sam zauzeo poziciju, do mene su doprli daleki glasovi ljudi. Jak ljetnji vjetar donosio je njihovo vikanje pa sam odmah razabrao riječi:,,Divokoza! Divokoza!“ Bili su to čobani sa velikim stadom ovaca, oko dvije stotina metara niže od stijene na kojoj sam stajao. Nagnuo sam se preko ruba stijene, gdje su mahanjem ruku pokazivali da pogledam. Na metar ispod mene ugledao sam divokozu. Snažni vjetar iz doline odnosio je moj miris tako da me nije osjetila. Pomislio sam za trenutak da je udarim svojim teškim štapom među rogove. Smjesta bih je usmrtio. Pomisao da bih mogao steći slavu i kao ,,Čovjek koji lovi divokoze štapom“ prekinu pojava vuka koji se skriven iza jedne izbočine na stijeni  prikradao divokozi. Viknuo sam i udario štapom o stijenu. U hipu, divokoza skoči na stijenu i pokraj mene jurnu uzbrdicom prema vrhu. Vuk se spusti u travu i zaobišavši stijenu svom brzinom pojuri za divokozom. Ali prednost je već bila prevelika i poslije stotinak metara, vuk se zaustavi. Učini mi se da me je baš kivno pogledao prije nego što se kasom izgubio iza dubodoline.

Dok sam prilazio do mjesta Ostre Karpe, zapazio sam izazovan pravac za spuštanje.  Strma, uska uvala u sjenci stijena bila je jedina prepreka na putu do tog pravca. Jedina, ali vrlo opasna prepreka. Trebalo je  horizontalno preći petnaestak metara zaleđenog snijega koji se na ovoj osojnoj strani zadržao. Ako bih se okliznuo, a bio sam u patikama, tim zaleđenim ,,dimnjakom“ sletio bih ravno do ruba, poslije kog je slijedila provalija duboka 50-ak metara. Ipak, kada sam stigao tamo, nisam mogao odoliti izazovu. Znam da sam krenuo vrlo oprezno ali ne znam kada sam strelovito poletio zaleđenom strminom! Držao sam noge ispred sebe da bih izbjegao udar glavom kad izletim sa ove bob staze i padnem na dno pedeset metara duboke provalije. Iznebuha, s moje desne strane uletila je u mene   velika divokoza i u posljednji trenutak me  silovitim udarcem iz žlijeba bacila u travu. Kotrljao sam se desetak metara i bezbjedno se zaustavio. Dok sam se pridizao, divokoza je  stajala  nekoliko metara iznad mene i posmatrala me. Oglasila se kratkim meketanjem i hitro krenula strmom uzbrdicom.

Šta sam uradio poslije ovog nevjerovatnog događaja?

Već sutradan sam otišao do moje Metafizičke osmatračnice. Na mjestu na kom je stajala divokoza prije nego što je pobjegla vuku, ostavio sam tri kilograma čiste krtine. To mi se činilo najpravednijim.

Divokozi sam spasio život. Zauzvrat, divokoza je spasila meni život.  Ali vuka sam ostavio bez ručka. Ako već vuk ne može mene ostaviti bez ručka, dužan sam mu nadoknaditi obrok bez kog sam ga ostavio.

Izvukao sam pouku:

Ne zaboravi uslugu koju ti je neko učinio, makar to bila i divokoza. Ali ne zaboravi ni štetu koju si ti nekome učinio, makar to bio i vuk.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Put i predah

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na putu čovjek ima saputnike ali se s njima sretne samo u trenucima odmora, u predahu! Putuje se sam, predahne se u društvu. Da bi predah bio predah, treba ga zaslužiti. Samo putnik koji se umorio od duga puta, zna šta je predah, samo on može istinski – predahnuti

 

Ko je proveo cijeli život okružen prijateljima i neprijateljima, uvijek u društvu sa drugima, ko god oni bili i šta god oni bili za njega a on za njih, taj je proćerdao sav svoj život.  Niti se umorio, niti se odmorio – njemu život nije bio čak ni predah. Na putu čovjek ima saputnike ali se s njima sretne samo u trenucima  odmora, u predahu! Putuje se sam, predahne se u društvu. Da bi predah bio predah, treba ga zaslužiti. Samo putnik koji se umorio od duga puta, zna šta je predah, samo on može istinski – predahnuti! Onaj ko sve svoje vrijeme provodi sa drugima, ne ostavlja za sebe ni trenutka. Na kraju, toliko se otuđi od sebe, da zaboravi čiji život živi. A onaj ko je zaboravio čiji život živi, taj kao da i ne živi.

Kod Kamija sam naišao na slijedeću misao: „Ne koračaj za mnom: ja nisam vodič. Ne hodaj ispred mene: ja nisam sljedbenik. Krenimo jedan uz drugog i budimo prijatelji.“

Nije to tek uzgredna misao – to je kompletna filozofska koncepcija. To je temeljna kritika arogancije autoriteta, osuda mentaliteta podaništva, afirmacija individualnog integriteta i prijateljstva. Pretenciozni paternalizam vodiča i s njim cijeli koncept „vođe“, Kami je u dva poteza srušio sa prijestolja na koji su zasjeli zahvaljujući svom lukavstvu i našoj lakovjernosti; na to isto prijestolje, jednim potezom je ustoličio prijateljstvo dva slobodna ljudska bića. Koliko god me impresionirala britka oštrica Kamijevog stila (odnosno mača, jer riječ stil svoj etimološki korijen ima u stiletu, izuzetno oštrom maču!), još više me je raznježila naivnost ovog cijelog iskaza! Slažem se: ne samo da ovaj  Kamijev pasaž zvuči uzvišeno, nego je u svojoj litotičkoj skudnosti uistinu uzvišen! Ali koliko mu, u cijeloj toj uzvišenosti, nedostaje razumijevanje samog ljudskog života, onaj njegov  neophodni začin – metafizički uvid! – bez kog se raskošna i neuporediva gozba  koju nudi život, svodi na hamburger uzet kroz prozor automobila iz kioska za brzu hranu!

Iz ove perspektive, postaje jasno da je u ovom Kamijevom aforizmu, zapravo  riječ o sentimentalnoj zabludi.  Cijela ta priča o revoltu protiv nametljivog autoriteta vodiča i odbojnosti prema pasivnom prepuštanju svoje sudbine u ruke nekom drugom, sve  je  to  samo jedna vrsta zablude, privida, samozavaravanja! Ne idemo mi nigdje i nikada uistinu zajedno, ne putujemo istovremeno jedan s drugim istim putem! Čak i ljudi koji sjede u istom kupeu voza, ne putuju zajedno, nego svako putuje svojim putem. Kako bi kupe voza mogao spojiti puteve starca i dječaka, ili bilo koja dva čovjeka, kada smo već kod toga!?  Iluzorno je vjerovati da je  „kretati se zajedno“ isto što i „zajedno putovati“! Zato i nema vodiča. Postoje ljudi koji idu ispred nas. Nema ni sljedbenika.  Postoje ljudi koji idu za nama. Niko ne ide s nama čak i kada koračamo uporedo. Svako ide svojim putem.

Jer svaki čovjek svoj životni put proživi u sebi, iznutra, sam. Kao što odboluje bolest: u sebi, iznutra, sam. Kad se bolje razmisli, čovjek može biti sam a da ne putuje! Kada je prazan, čemeran, ni u sebi, ni izvan sebe, iako je sam, čovjek nije ni na putu, ni u predahu. Čovjek istinski putuje samo u trenucima u kojima je svjestan da je uz njega onaj „Ja koji nije ja“, onaj o kom govori antologijska Himenezova pjesma „Ja nisam ja“ (Juan Ramos Jimenez, Yo no so yo).

Ja nisam ja

Onaj sam

Koji ide sa mnom a ne vidim ga,

S kojim se ponekad družim,

Kog ponekad zaboravim,

Koji smireno ćuti dok ja govorim.

Koji nježno prašta dok ja mrzim,

Koji je tamo gdje mene nema,

Koji će ostati uspravan i kada umrem

Za predah su prijatelji. Na putu čovjek je sam. U ovim vremenima Covida, kada smo odvojeni od svih i od sebe, a i put i predah su nam gotovo onemogućeni, moramo i produžiti svojim putem i predahnuti! Produži odlučno svojim putem a za predah  nađi prijatelja – neka on bude tvoje vidljivo drugo „Ja“, a ti budi njegovo vidljivo drugo „Ja“. I cijelim putem drži uz sebe onog „Ja koji nisam ja“, koji ide s tobom i kad ga ne vidiš, i ne zaboravljaj ga. Pa produži tako zajedno s njim i kada ovaj „Ja koji jesam ja“ zastane da konačno predahne.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo