Povežite se sa nama

INTERVJU

MARKO KARADŽIĆ, BORAC ZA LJUDSKA PRAVA: Politika ćutanja i netalasanja

Objavljeno prije

na

U Srbiji je već dugo jasno da je iza promjena iz 2000. došlo, uglavnom, do „rekonfiguracije terena” i fizičkog odlaska glavnog igrača. Najkrupniji događaj za ovih deset godina je i najtragičniji – ubistvo premijera. Nema „pozitivnog” pandana. Umjesto toga, ovih dana se sve češće čuje kako u Srbiji postoji neka „crna ruka” koja se pokazala i u nedjelju 10. oktobra, prilikom održavanja Parade ponosa i na fudbalskom stadionu u Đenovi. Kako građanin ili vladin službenik, koji želi da se bavi zaštitom ljudskih prava, jednom od najosjetljivijih pravnih materija da se ponaša u takvom svijetu? Marko Karadžić, koji je magistrirao u SAD, na Univerzitetu Notrdam u oblasti međunarodnog prava i na više načina doprinio izradi strateških dokumenata u oblasti zaštite ljudskih prava, bio je donedavno na jednoj od najviših pozicija u vladi kada se radi o promociji ljudskih prava, poziciji državnog sekretara u Ministarstvu za ljudska i manjinska prava.

Karadžić, koji je jednom izjavio: „Ja sam pravi Karadžić”, nije krio da se ne slaže sa ponašanjem ministra, pa je nedavno podnio ostavku. Smatrali smo da je zbog svega što je uradio i govorio pravi sagovornik i povodom najnovijih događaja.

MONITOR: Beograd je, povodom Parade ponosa, bio u nekoj vrsti faktičkog vanrednog stanja. Iako je policija pružila zaštitu učesnicima Parade, sve je to, kako ste i vi komentarisali, bilo ponižavajuće. Predstavnici organizatora ipak su zadovoljni. Jeste li i vi?
KARADŽIĆ: Daleko od toga da sam zadovoljan. Pre bih mogao reći da sam užasnut, uplašen i besan, baš kao i mnogo drugih ljudi. Sebično bi bilo posmatrati skup u parku Manjež izolovano od svega što se dešavalo samo nekoliko ulica dalje. Jedino što je potvrđeno tog dana je visoki stepen netolerancije i homofobije, koji očigledno imaju dobru podršku u mnogim segmentima društva. Mislim da su neki od organizatora pravili kompromise sa političarima koji nemaju veze sa ljudskim pravima. Sada svi zajedno pokušavaju da predstave da je ustvari forma bez suštine uspeh. Meni se čini da je tog dana savršena predstava odigrana i to sa dva cilja. Prvi, međunarodnoj zajednici su pokazali da eto možemo i hoćemo da zaštitimo ugroženu manjinu, a opet onaj drugi cilj koji je zastrašujući je takođe ostvaren. Na domaćem terenu uspeli su da uliju strah u kosti LGBT zajednici i ubiju svaku mogućnost da nastave sa svojim zahtevima za ravnopravnost, bar za neko vreme.

Pored toga strašno je bilo gledati policajce koji očigledno nisu imali dozvolu da se štite od samog početka. Nikada nisam video da policija bude kamenovana bez odobrenja da se adekvatno odbrani. Sada se neko setio – prekomerne upotrebe sile. Da li su nadređeni time želeli da pokažu drugoj strani da ih ipak razumeju? Ne znam ni sam, ali čini mi se da je tako.

MONITOR: Policija tvrdi da je učinila sve što je mogla. Ali je nevjerovatno da je dopustila da bude brojčano i fizički nadjačana. Ko je odgovoran za toliko premlaćivanje policije i „civila”?
KARADŽIĆ: Pitanje odgovornosti slabo postoji u ovom društvu. Odgovorni su svi oni koji na apele nadležnih institucija, civilnog društva i većeg dela javnosti nisu adekvatno i na vreme reagovali. Svaki put obećamo da je to poslednji put i da ćemo se obračunati sa nasilnicima, ali to već nakon nekoliko dana zaboravimo. Nema sankcija, nema odgovornosti, sve se opravdava. Imamo političare koji i dan danas tvrde da su huligani i kriminalci ustvari „jadna deca”. Opravdavajući njihov kriminal i svaljujući krivicu na one koji su na miran način koristili svoja ustavom garantovana prava. Živimo u svetu u kome je nasilje prihvatljiv vid komunikacije, propustili smo da osudimo zločine iz bliske prošlosti na iskren način. Nema još uvek saglasnosti koji je to sistem vrednosti za koji se zalažemo.

MONITOR: Ministar Dačić tvrdi da su državni organi imali informacije o tome da se napad na Paradu ozbiljno organizuje,da dolazi veliki broj organizovanih mladića, spremnih da demoliraju grad ako ne uspiju da dođu do učesnika Parade. Ipak , oni su stigli, njih oko šest hiljada, u centar Beograda. Ima li u svemu tome, kako kod nas biva, suviše „politike”?
KARADŽIĆ: Ima isuviše loše politike, neiskrenost političara jeste najveći problem sa kojim se naše društvo suočava. Kao da pokušavaju da se dodvore tom nazadnom delu populacije koji uvek stoji na putu istinskim demokratskim promenama u Srbiji. Propuste svaku priliku da pošalju jasnu poruku kojim putem želimo da idemo. Uvek se pojavi veliki broj tih koji ipak nađu demagoško opravdanje za zločin i vandalizam.

MONITOR: Šta mislite ko sve profitira ili je mislio da će profitirati od slika haosa i straha na ulicama Beograda?
KARADŽIĆ: Teško vam je ovo pitanje, mislim da su svi oni koji su protiv demokratske, moderno uređene Srbije profitirali. Umobolnici koji ne žele da uče, rade i doprinose društvu. Zaluđenici koji veruju da svako ko ne zadovoljava njihove kriterijume srpstva treba da bude eliminisan. Gledam ih sada kako prave haos i u Italiji na stadionu, ubijaju svaku nadu ljudima da će naše društvo ikad biti normalno.

MONITOR: Kako to da organizatori uvijvek ostanu tajanstveni za javnost? Uhapšen je lider Obraza, državni sekretar Slobodan Homen je svoju odlučnost izrazio definišući buduću reakciju države kao „jezivu”, a onda objašnjavao šta je zaista mislio. Radili ste u Vladi Srbije – ima li tamo zaista spremnosti da u okviru zakonskih ovlašćenja istraju na postavljanju pitanja „pozadine” najnovijeg ataka na Ustavom i zakonima garantovana prava?
KARADŽIĆ: Mislim da je najveći problem bio što jedni druge ne slušamo. Što stalno različitim izjavama stvaramo konfuziju i ostavljamo prostor mnogima da svoje lične stavove stave iznad zakona. Sankcije su blage ili ih nema, slabo je poverenje u institucije, mnogo je politike, a malo profesionalnog, istinskog rada koji je u skladu sa zakonom. Razočaran sam činjenicom da su spiskove vandala pronašli tek dan nakon Parade ponosa. I to kod čoveka za koga uveliko postoje dokazi da je i ranije učestvovao i inspirisao slične zločine. Ali to valjda nije bilo dovoljno da se provere njegove aktivnosti pre Parade ponosa. Kažu, očekivali su ali ne kažu zašto nisu sve uradili da to što očekuju bar ublaže. Da li je to namerno ili slučajno, ostaje pitanje.

MONITOR: Podnijeli ste ostavku na mesto državnog sekretara. Dugo ste bili nezadovoljni ponašanjem ministra sa kojim ste radili. Da li je riječ samo o ponašanju jednog čovjeka ili o sistemu? Gdje je tu premijer, institucije za zaštitu ljudskih prava, pravosuđe?
KARADŽIĆ: Prvenstveno sam bio nezadovoljan radom prvog čoveka Ministarstva za ljudska i manjinska prava. Pokušao sam na razne načine da ukažem na probleme sa kojima se suočavamo. Ali valjda to nikoga nije interesovalo. Kao i u mnogim drugim zemljama u regionu, politika ćutanja i netalasanja jeste ono čime se rukovodimo. Ja u tome nisam želeo da učestvujem niti da budem zamenik čoveku kome je funkcija samo komfor, a ne obaveza i odgovornost.

MONITOR: Šta biste poslije svega rekli – šta je za vladajuću elitu članstvo u EU?
KARADŽIĆ: Za sada još otrcani izgovor kojim pokrivaju svoje slabosti da se suoče sa problemima na iskren način. Mislim da se većina njih čak i plaši članstva u EU jer znaju da ih čeka odgovornost i sankcije, čega još kod nas nema.

MONITOR: Jednom je bivši ministar spoljnih poslova Svilanović rekao da zemlje koje su nastale raspadom SFRJ vezuje manje ili veće nepoštovanje ljudskih prava. Da bi se to promijenilo, šta je, po vama, najvažnije postaviti i sprovesti?
KARADŽIĆ: Iskreno sagledavanje zločina iz prošlosti. Prihvatanje sopstvene odgovornosti i čišćenje sopstvenog dvorišta pre nego pogledamo u komšijsko. Pored toga, bilo bi dobro primeniti pozitivna iskustva drugih zemalja u borbi za ljudska prava, jer pametan uči na tuđim greškama.

MONITOR: Događaji u Sandžaku zabrinjavaju mnoge. Ko je „kriv” za sukob Vlade i muftije Zukorlića?
KARADŽIĆ: Krivi su svi oni koji ćute i posle optužbi koje je iznela Poverenica za jednakost, da je ministar za ljudska prava izvršio diskriminaciju svojim aktom, i onemogućio konstitusanje Bošnjačkog nacionalnog saveta. Ovo je još jedan slučaj gde je loša politika ponovo bila jača od zakona.

Kosovo – daleko od idealnog

MONITOR: Kakav je vaš uvid u stanje ljudskih prava na Kosovu? Šta mislite o zahtjevu Crne Gore da kosovski Crnogorci dobiju status nacionalne manjine?
KARADŽIĆ: Stanje ljudskih prava na Kosovu, prema mojim saznanjima, daleko je od idealnog. Čini mi se da su svi zaboravili na ljude koji tamo žive i koji su očigledno žrtve politike kreirane u Beogradu i Prištini. Nadam se da će najavljeni pregovori doneti boljitak. Što se tiče zahteva da Crnogorci dobiju status nacionalne manjine, smatram da je u potpunosti opravdan.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC ANALITIČAR GEOPOLITIKE I GENERAL U PENZIJI: Zapadni Balkan je ključan u odbrani Evrope

Objavljeno prije

na

Objavio:

Geopolitički procesi u svijetu determinišu mnoga pitanja.  Tako je evropska integracija Crne Gore postala geostrateški važno pitanje. To treba pametno iskoristiti

 

 

„Crnogorsko društvo i država su na putu ozdravljenja. Treba imati u vidu da su  bili u dubokoj bolesti decenijama, kako onoj političkoj tako i onoj društvenoj, duhovnoj i moralnoj. Sada se sve to mijenja u pozitivnom pravcu“ kaže Blagoje Grahovac u razgovoru za Monitor, podsjećajući kako se „i država i društvo bili opterećeni korupcijom i organizovanim kriminalom do neslućenih razmjera, dok su narasvijetljena ubistva bila dostigla zastrašujuće razmjere“.

MONITOR: Političari, ipak, tvrde kako je rizik i dalje sveprisutan, da su u opasnosti i društvo i država?

GRAHOVAC: Prirodna je stvar da opozicija udara na vlast. A nema sigurnijeg pokazatelja da je društvo na putu ozdravljenja nego kada postaje očigledno da djelovi vlasti udaraju na druge djelove te iste vlasti ili kada nova vlast udara na onu prethodnu. To je garancija da će se većina političkih i društvenih prljavština istjerati na čistac.

Treba imati u vidu da su svakojake prljavštine bile prikrivane decenijama. U vašem listu prije devet godina našu sam državu nazvao država-kriminalac. Sada je potpuno vidljivo da su država i društvo bili potpuno oboljeli od korupcije, kriminala i podmukle fašizacije.

MONITOR: Na šta tačno mislite kada kažete fašizacija? 

GRAHOVAC: Govorim o djelovanju, sa jedne strane srpskog klerofašizma u čijoj osnovi je srpski nacionalizam i šovinizam, kome je pokrovitelj SPC. A sve u funkciji srbijanske hegemonije i ruskog panslavenizma.

Sa druge strane, taj srpski klerofašizam godinama je hranjen crnogorskim neofašizmom čija je generika u organizovanom kriminalu i korupciji. Politički pokrovotelj mu je bila DPS vlast, a sve tobože u odbrani crnogorskog identiteta.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 26. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR DRAGAN MARKOVINA, ISTORIČAR I PUBLICISTA IZ HRVATSKE: Najveći gubitnik izbornog sistema je Možemo

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Hrvatskoj se dogodila očekivana ukupna pobjeda desnice, jer kad pogledate strukturu glasova nekih 60-ak posto ljudi glasalo je za desne partije, a 40-ak posto za lijeve ili liberalne. To je čak nakon skoro 35 godine nacionalističke stvarnosti još i dobra situacija u društvu

 

 

MONITOR: Prošli su izbori za Sabor. Ima li za Vas, do sada, iznenađenja? Ili ih očekujete kada počnu razgovori o mandataru? Valja li se nešto, već sada, „iza brijega“?

MARKOVINA: Nažalost, iznenađenja nema. S jedne strane dogodila se očekivana ukupna pobjeda desnice, jer kad pogledate strukturu glasova nekih 60-ak posto ljudi glasalo je za desne partije, a 40-ak posto za lijeve ili liberalne. To je čak nakon skoro 35 godine nacionalističke stvarnosti još i dobra situacija u društvu. Problem je što je izborni sistem takav da ga je HDZ skrojio po svojim potrebama, a potom su onda još i dvije ključne stranke ljevice SDP i Možemo odlučile ići odvojeno, zahvaljujući čemu su, unatoč tome što su u zbroju glasova dobili više od HDZ-a, zajedno dobili manje mandata od dosad vladajuće partije. Općenito najveći gubitnik izbornog sistema je Možemo, koji je u čak dvije jedinice, od deset njih, prešao prag od pet posto  ali u njima nije dobio mandat zbog D’Hondta. I sad imamo to što imamo. Jednu pat-poziciju koja omogućuje krajnjoj desnici, koja je čak prošla lošije nego zadnji put, da ucjenjuje HDZ, koji je isto prošao lošije-ili da se eventualno napravi koalicija svih ostalih plus manjine, protiv ove dvije partije. No, sve je to sada na dugu štapu. Najviše šansi za novu Vladu ipak imaju HDZ i Domovinski pokret, ali to mogu spriječiti manjine, ostanu li zajedno i ne dopuste izbacivanje SDSS-a iz većine. U ovom času je dakle sve moguće, pa čak i ponovljeni izbori, pa čak i povlačenje Plenkovića u Bruxelles.

MONITOR: Izlaznost je značajna, tvrdi se da su i HDZ ali i lijeva i desna opozicija dosta radili da motivišu svoje birače. Ko su onih oko 38 posto  koji su ostali kod kuće?

MARKOVINA: Prvo, izlaznost je realno i veća od tih 62 posto  jer čak ni posljednji popis stanovništa nije realan, budući da se po svim ozbiljnim procjenama demografa, iako je pad stanovništva vidljiv, još uvijek nije popisalo barem 300-400 hiljada ljudi koji su odselili iz zemlje, što je skoro deset posto populacije. Da ne govorimo onda koliko je popis birača nesređen. Jako mali broj tih ljudi je pristupio glasanju u inostranstvu. Uglavnom, mislim da je realna izlaznost oko 70 posto a ostali se dijele u tri grupe. U prvoj su oni koji su realno zadovoljni vlastitim životom i ne vide neku dramu na izborima, tj. mahom su apolitični. Drugi su oni koji su izrazito politizirani, ali su zgroženi ponudom na izborima-a oni su najgori, jer je zaista bilo opcija i ljudi da je svatko mogao glasati slobodno po savjesti. I treći su mladi od kojih mnogi s pravom imaju dojam da ih nitko zapravo ne zastupa. Novost koju su ovi izbori donijeli po ovim pitanjima je u tome što se pokazalo da veća izlaznost ne garantira poraz HDZ-a, tako da ovi rezultati realno prikazuju presjek društva.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 26. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SERGEJ SEKULOVIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR, BIVŠI MINISTAR UNUTRAŠNJIH POSLOVA: Istina kao preduslov za pravdu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako ono što radi tužilaštvo  ne dobije pravosnažni sudski epilog, sve  pada u vodu. Postoji više razloga koji dovode do odugovlačenja postupaka, često i do obesmišljavanja.  U najkraćem, sudstvo je zrelo za ozbiljnu reformu

 

 

MONITOR: Kako komentarišete hapšenje Petra Lazovića i Milivoja Katnića?

SEKULOVIĆ:  Dozvolite mi da odgovorim na sljedeći način, poštujući pretpostavku nevinosti svakog lica i činjenicu da je konkretni predmet u početnoj fazi. Sve što nam se dešava, a što dobija i krivično pravni epilog, doživljavam kao neophodan korak suočavanja sa našom prošlošću (i sadašnjošću) koja treba da nas približi istini. Ma kako bolna bila, našem društvu je potrebna istina kao preduslov za pravdu. Dugo je civilizaciji trebalo da institucionalnizuje nagon za pravdom, mada i dalje u tome ne uspijeva. Institucionalna pravda je nekada spora i nerijetko se čini nedovoljnom, ali između nje i lične pravde ili nerijetko puke osvete, mora se njoj dati primat.

Glavni specijalni tužilac Novović i VDT Marković pokazuju odlučnost da grade tužilaštvo kao instituciju koja djeluje autonomno i u tom smislu zaslužuju puno poštovanje. Preuzeli su na sebe ogromno breme odgovornosti. Lično mislim da po prvi put u našoj istoriji imamo priliku da vidimo kako djeluje tužilaštvo koje ne zavisi od politike. Za budućnost ovog društva potrebno je da izdrže iako će izazovi biti brojni.

MONITOR: Osim bivšeg specijalnog tužioca i bivšeg visokog funkcionera bezbjednosnog sektora, uhapšeni su i brojni drugi nekadašnji visoki funkcioneri. Šta to govori o prethodnom režimu?

SEKULOVIČ:  Crnogorsko društvo je prošlo kroz fazu prvobitne akumulacije kapitala koja je u fazi neoliberalizma dobila formu zarobljene države. Kontrola nad društvom, institucijama, kombinacija politike XIX i XXI vijeka, stvorila je čudni amalgam, koji je razorno djelovao na moral crnogorskog društva. Došlo je do izopačenja i trebaće vremena da se to dovede u red.

Prethodni režim je sa jedne strane donosio određene strateške odluke koje su bile dobre, pravilno usmjeravajući budući pravac državne politike, dok je sa druge strane, zadržao duh i prakse  jednopartizma  i za razliku od ranije proklamovane izgradnje socijalističkog morala, promovisao egoizam do krajnjih granica. U suštini nikakvo načelo/vrijednost koje nas usmjerava i izdiže se iznad nas nije postojalo. Razorne posljedice svi vidimo. Međutim, pogrešno bi bilo misliti da promjena režima rješava ovaj problem. Došlo je do epidemije koja je zahvatila društvo. Tu je rad na promjenama složeniji i dugotrajniji.

MONITOR: Da li su ti ljudi mogli raditi ono za šta ih tereti tužilaštvo mimo bivšeg vrha vlasti?

SEKULOVIĆ: Svjesno je građen sistem koji su karakterisali puna kontrola i odbacivanje svega (i svih) koji se nisu htjeli potčiniti. Ipak, ostavimo institucijama koje grade povjerenje vremena da u miru rade svoj posao. Lično vjerujem da nijedan predmet od značaja neće završiti u fioci kao proizvod političke procjene trenutnog interesa.

MONITOR: Dijelite li neka optimistična predviđanja da je ovo „finale pravde, te da će svi koji trebaju i odgovarati?

SEKULOVIĆ: U ovom svijetu nema apsolutne pravde. Ta ideja ima svoje korijene vjerovatno još od strasnog očekivanja jevrejskog naroda da će do vječne zemaljske pravde doći, koja je vremenom mutirala do raznih revolucija u modernom dobu.

Pravda nije statičan pojam. Ako me pitate da li vjerujem da će tužilastvo raditi neselektivno, da kada procijene da ima dovoljno dokaza neće biti pošteđenih, moje povjerenje imaju. Naravno, mnogo zavisi od političkog konteksta. On treba da bude ohrabrujući za nadležne organe. Lično sam optimista da može doći do toga da nedodirljivi ne postoje. Dobro je krenulo, samo da politika ne pokvari.

Svi treba da uložimo napor da jačaju  institucije. Moramo graditi društvenu koheziju. Stvarajmo dobro i osjećaj da živimo u pristojnom društvu će se vratiti.

MONITOR: Posebno pitanje su sudski postupci. Brojna prethodna hapšenja završavaju se suđenjem u nedogled, odnosno ne završavaju. To bi mogla biti sudbina i ovog slučaja. Šta to govori o pravosuđu generalno nakon pada DPS-a?

SEKULOVIĆ: Sigurno ako sve ne dobije pravosnažni sudski epilog pobrojano pada u vodu. Postoji više razloga koji dovode do odugovlačenja postupaka, često i do obesmišljavanja, ali mi prostor ne dozvoljava da do kraja razvijem argumentaciju za ovakvo stanje. U najkraćem, sudstvo je zrelo za ozbiljnu reformu, gdje je potrebno naći balans između potrebe da se kvalitetno upravlja ljudskim resursima, drugim riječima da ima ko da sudi,  i vetinga –  da sude oni koji nisu korumpirani i u sprezi sa organizovanim kriminalom.

MONITOR: Gdje je ljek?

SEKULOVIĆ: Jake institucije, jake institucije, jake institucije. Naravno, preduslov je da  postoji politička volja za to, a ne novo zarobljavanje.

U posljednjem izvještaju Freedom house-a se kaže da se pod cikličkim hibridom” smatra kombinacija političkog pluralizma i površne institucionalne promjene i da se ovakvi režimi nalaze između demokratskog i autokratskog bez izgleda da će postići puni konsolidaciju u bilo kom pravcu.

Drugim riječima, česte promjene koje se kod nas dešavaju onemogućavaju zarobljavanje države, ali isto tako i snaženje institucija. Lijek- politička stabilnost, ali sa političkom elitom koja zna što hoće, ili makar za početak što neće.

Umjesto partitokratije – meritokratija; političke kontrole institucija njihova autonomija ali uz efikasne mehanizme odgovornosti da ne bi dobili birokratsko zatvaranje, jasno razdvajanje javnog i privatnog interesa.

MONITOR: Izostaju li sistemski reformski zahvati kada je pravosuđe u pitanju?

SEKULOVIĆ: Dokumenti koji su javnoj raspravi nisu obećavajući i više mi liče na biranje linije manjeg otpora sa ciljem da se posao što brže završi. Postoji i dovoljno vremena da se poboljšaju i vjerujem da će se imati za to sluha. Pored jačanja antikoruptivnih mehanizama, reforma pravosuđa se nalazi u fokusu. Sigurno se do zadovoljavajućih rezultata ne može doći brzo, ali se mora postaviti jasan temelj. Tu bi trebalo izaći iz utabane staze. Veting ima svojih izazova, mada držim da bi trebao biti afirmiran i od strane samih sudija i tuzilaca, Sudski i Tuzilacki savjet bi morao biti ojačan, moguće uz podršku stranih eksperata i nosioca trajućeg vetinga. Ovo bi bile konture reforme pravosuđa kao vjerovatno i najvećeg  izazova.

MONITOR: Imajući sve to u vidu, koliko Crna Gora suštinski zaslužuje IBAR ?

SEKULOVIĆ: EU treba Crna Gora, nama treba EU. IBAR je samo početak. Završna mjerila su nam potrebna bez obzira da li ih objektivno zaslužujemo ili ne. Bez njih gubimo fokus. Drugim riječima, idemo unazad, čemu bi se mnogi obradovali.

 

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo