Povežite se sa nama

INTERVJU

JANKO VUČINIĆ, PREDSJEDNIK SINDIKATA ŽELJEZARE NIKŠIĆ: Prljavština je otkrivena

Objavljeno prije

na

Doveli su nas do zida i mi nemamo kud’ nego naprijed, kaže za Monitor Janko Vučinić, predsjednik Sindikata nikšićke Željezare nakon odluke radnika da sljedeće nedjelje započnu ulične proteste. „Trpjeli smo i ranije i sada. Sve dok nijesu zaprijetili da će nam oduzeti i posljednje što imamo – platu. A ako nam nju oduzmu dovešće nas ispod praga izdržljivosti. Tu je kraj strpljenju.”

MONITOR: U čemu je srž problema sa kojima se suočavaju radnici Željezare?
VUČINIĆ: Srž problema za radnike Željezare je nesigurnost i neizvjesnost, strah za goli biološki opstanak. Trenutno se nalazimo u poziciji davljenika. Nijesmo još potonuli, ne daj Bože, kao Obod i Metalac i od svakoga tražimo pomoć i spas.

Oni koji su mogli da žive bez Željezare davno su je napustili. Ostali su oni kojima je Željezare jedina alternativa. Oni imaju četiri zida i terasu u gradu ili okolnim naseljima i radno mjesto u Željezari. Može to nekome da zazvuči socrealistički, ali – mi smo proleteri. I zato će ovo sa Željezarom ići veoma teško. Biće pakleno.

Poslije niza neuspješnih privatizacija, potvrđuje se da Željezaru nije trebalo privatizovati, odnosno, da nije bila spremna za privatizaciju. Državu bi mnogo manje koštalo da je Željezara ostala u njenom vlasništvu. Ovako su korist imali samo oni koje je zapalo da na kratko vrijeme rukovode Željezarom, iskoriste tu priliku da je opljačkaju tako što su se ugrađivali u mnogobrojne poslove, a kad dođe voda do poda pobjegnu bez ikakvih posljedica.

MONITOR: Kakvo je, zapravo, stanje u Željezari?
VUČINIĆ: Katastrofalno. Nijedan proizvodni pogon ne radi, radnici dolaze u fabriku a nemaju nikakvog posla. Većinski vlasnik, MNSS, je potrošio novac od kredita za koji je garantovala Vlada i sada nemaju centa. Ne mogu da pokrenu proizvodnju jer nemaju osnovnih sirovina: starog željeza, ferolegura, elektroda, mazuta i ostalih energenata.Za javnost plasiraju lažnu priču o tome kako se sa većim obimom proizvodnje povećavaju i gubici.

Smiješno je da su za prvih šest mjeseci ove godine prikazali gubitke od 20 miliona eura. To je priča za malu djecu. U navodni gubitak ostvaren u poslovanju su uračunali i otpremnine za radnike Livnice u iznosu od 1,3 miliona, otpremnine za 70 radnika Željezare koji su otišli na osnovu socijalnog programa, uračunali su i obezvrjeđivanje rezervnih djelova, postrojenja, zgrada i ostale infrastrukture koju su, kao da ne postoji, otpisali i knjižili kao gubitak u poslovanju u iznosu od nekoliko miliona eura. Sve to ima za cilj istjerivanje radnika. Pretpostavljam da nekome treba fabrika sa novom peći, ali bez nas.

MONITOR: Da li je prošlonedjeljno „osvajanje” upravne zgrade bilo jedino rješenje? Osjećate li se Vi i vaše kolege kao, citiram, uzurpatori privatne svojine?
VUČINIĆ: Naprotiv. Osjećamo da je zapravo MNSS uzurpator našeg ljudskog i profesionalnog dostojanstva. Snaga Željezare je u znanju i sposobnostima njenih radnika. To je ono što je za sve ovo vrijeme promašenih privatizacija održalo.Menadžeri iz MNSS-a su se pokazale kao neznalice. Na ključna mjesta su dovođeni ljudi koji ne znaju elementarne stvari i onda je moralo ići naopako. Željezara je radila praktično po zakonu inercije, a sada je zaustavila sila trenja koja se zove neznanje ili namjerno gašenje fabrike.

Sagledajmo činjenice: kupoprodajnim Ugovorom bilo je precizirano da MNSS u Željezaru uloži 117 miliona za pet godina, da se proizvodnja povećava iz godine u godinu tako da na kraju tog investicionog perioda dostigne nevjerovatnih 600.000 tona specijalnih čelika. MNSS se Ugovorom obavezao da zaposli 1500 naslijeđenih i još 200 mladih radnika i da godišnje uplaćuje 800 hiljada eura za rješavanje stambenih i drugih potrebe zaposlenih. Danas, gotovo četiri godine nakon potpisivanja tog Ugovora, imamo najmanju proizvodnju od postanka Željezare od 35.000 tona, imamo 1395 zaposlenih u stalnom radnom odnosu od kojih su polovina tehnološki višak i treba ih istjerati napolje. Ministar široke ruke i ekonomije Branko Vujović oslobodio je MNSS, na račun radnika Željezare, obaveze da uplaćuju novac za stambeni fond Država im je, zahvaljujući našim prošlogodišnjim protestima, žirirala za kredit od 30 miliona eura koje će, kako stvari stoje, vraćati poreski obaveznici.

Ugovorom su se, takođe, obavezali da tokom ovog perioda od pet godina ne mogu uvest stečaj u Željezaru. Njime nam danas prijete oni koji su protiv radnika Željezare.

I pored ovoga, svjedoci smo klasične zamjene teza. Radnici Željezare postadoše nasilnici, huligani, radnička milicija, zadrigli bikovi… I za jedno popodne rastjeraše sve kupce Željezare i uništiše dalja investiciona ulaganja u Crnoj Gori. Sami prosudite da li je to tako.

MONITOR: Da li su ovonedjeljni pregovori u Vladi pomogli pronalaženju rješenja ili produbili probleme?
VUČINIĆ: Pregovori su samo otkrili ono što se duže vremena vješto skrivalo.Prljavština je trpana pod tepih i mi smo, odlaskom u Podgoricu ispred Ministarstva ekonomije, podigli i zavrnuli taj tepih. Prljavština je otkrivena.

MONITOR: Da li Vas je iznenadio premijerov „apel” pravosuđu i munjevita reakcija tužilaštva?
VUČINIĆ: Premijer kao da ne živi u Crnoj Gori. On ne shvata da su radnici bukvalno gladni. To kako je reagovao, pozvao i dao inspiraciju državnim organima da se obračunaju sa radnicima Željezare je za antologiju. Premijer je pozvao tužilaštvo da nas hapsi, a policiju da nas tuče. Jeste da je sve to fino oblikovao i ufilovao, ali obični radnik kao što sam ja je to tako razumio i doživio.

MONITOR: Šta je sa podrškom sindikata i crnogorskih radnika?
VUČINIĆ: Nije izostala. Imali smo jaku podršku od naših kolega i braće rudara. Veliku podršku smo imali i od svih kolega iz Unije slobodnih sindikata Crne Gore.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Građanstvo je u dubokoj apatiji, potisnutom bijesu i očaju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rješenje su parlamentarni  izbori, pojava novih stranaka sa nepoznatim liderima i svježim idejama. I dva važna uslova: da se prekine sa politikom u kojoj cilj opravdava sredstva  i da se ukinu privilegije koje su  obezbijeđene  iz budžeta političkim partijama i vlastodršcima

 

MONITOR: Opet politička kriza, opet inicijativa za smjenu Vlade?

KOVAČEVIĆ: Sjetih se, bilo je to negdje osamdesetih  kada je Lepa Brena postala hit  pjesmom „Sitnije, Cile, sitnije, nauči me najhitnije… pokaži mi najbitnije“. Tih godina su uz zvuke ove pjesme  i opšte pomame za Brenom (svih naroda i narodnosti ) postavljani temelji  nove političke kulture i kulturne politike na prostoru  SFRJ. Iza leđa stanovništva koje se zanosilo  sjajem u očima i nagovještajima  erotike, pod plaštom opuštenosti  započinjane su   zločinačke politike,  dehumanizacija kulture, zloupotreba erotike. To traje do dan danas.  Najhitnije smo naučeni na rat,  a  najbitnije  je malo ko shvatio. To je asocijacija na vaše pitanje možda zbog  sjaja u očima  premijera ( dobro bi bilo da čuje pjesmu, hit prije njegovog rođenja a i danas njen ton boji političku  svakodnevnicu) kada je shvatio koju je izuzetnu poziciju dobio da zaigra na  promjene, a možda  zbog  opuštenog djelovanja iza  scene kada je došlo do  brkanja  najhitnijeg i najbitnijeg. Poenta  pjesme   je u  zadatku – sitnije. Sitnoća je razvijana (učena  i pokazivana)  na svim poljima,  usavršavala se  laž, licemjerje, podlost,  potkradanje, prebacivanje odgovornosti na druge, sakrivanje od odgovornosti, zgrtanje moći, novca i privilegija.  I taman kad pomislite da sitnije ne može, ponovo ista scena i ista pjesma. Politička scena, uz medijsku dopunu u Crnoj Gori je  zlokobna matrica  sitnog  gdje se nema više što naučiti, ni pokazati. Politička kriza je olakšanje, šansa da se promijeni pjesma, promijeni obrazac.

MONITOR: Demokrate su najavile da će se za deset dana izjasniti o tome da li će glasati za inicijativu, dodajući da ima puno razloga za njen pad. Vjerujete li da će ova Vlada izgubiti povjerenje u parlamentu?

KOVAČEVIĆ: Ima puno razloga za pad Vlade ali kriju one zbog čega ne bi trebala pasti. Jasno  je da neće da daju jasan odgovor. Odlaganje  shvatam kao  povećavanje vlastitog značaja  u dobroj pregovaračkoj  poziciji, čekaju se ponude, moraju se izračunati lični benefiti. Svi ponešto krijuckaju pa ne mogu da procijenim da li će ova  Vlada izgubiti  povjerenje u parlamentu (svi akteri imaju dokazano ogromne  kapacitete za političku trgovinu) ali znam da ga definitivno  nema van njega. Uronjeni  u političko blato teško je iznutra odabrati izlaz u promjenama.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ŽARKO PUHOVSKI, PROFESOR, GRAĐANSKI AKTIVISTA IZ ZAGREBA: Etnički nacionalizam je postao dosadna ideologija među ideologijama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz činjenice da je Putinova Rusija zločinački i idiotski napala Ukrajinu, ne slijedi da su oni koji se s Ukrajinom poigravaju s druge strane, automatski u pravu

 

MONITOR: Opet je, i ovaj 27-i put, podsjećanje na vojno-policijsku akciju Oluja, izazvalo oprečne reakcije u Hrvatskoj i Srbiji. Moglo se čuti i dosta poziva na „mir i stabilnost“ od najviših predstavnika obje države. Otkuda tako napadno referiranje na mirovnu politiku dok se, istovremeno, šalju uznemirujuće poruke drugoj strani?

PUHOVSKI: Mir – u osnovnome, primitivnom značenju ne-rata – na ovome terenu posve je neupitan, i svi to znaju. Zato si politički ovlaštenici posvuda i dopuštaju povremene ispade uznemiravanja susjedstva (koji im, dakako, koriste za homogeniziranje pastve). Javni su povici usporedivi s onima iz 90-ih, ali, srećom, s daleko manjim učincima, jer:

a) međunarodni je složaj posve drukčiji;
b) odnosi su lokalnih snaga mnogo izjednačeniji;
c) „vjerni puk“ je na svim stranama sve više nevjeran, sve više odan boljem životu, sve manje osjetljiv na repetirane parole.

Ukratko: etnički nacionalizam je kroz desetljeća širenja postao elementom političke normalnosti, pa funkcionira „samo“ na izborima, dok je svoju (naizgled) prevratničku ulogu uglavnom izgubio. Ili: grandiozan mu je uspjeh u konačnici došao glave, postao je dosadnom ideologijom među ideologijama.

MONITOR: Vesna Teršelič je primijetila da niko od govornika na proslavi u Kninu nije pomenuo civilne žrtve Oluje. Demokratska stranka u Srbiji izašla je sa prijedlogom da se ubijenima i prognanima da status civilnih žrtava rata. Kako Vi gledate na ove utiske i predloge?

PUHOVSKI: Vesna Teršelič je tek nominalno u pravu, no istina je znatno ružnija – svi su, zapravo, govorili baš o žrtvama (zapravo: Žrtvama), „našima“ dakako. A one su toliko samorazumljive da ih se i ne spominje. Primjerice, iste se (srpske) žrtve na jednoj strani pojavljuju pod naznakom „tragedije koju je izazvala pohlepa i glupost srpskoga vodstva“, na drugoj u formuli „nećemo dopustiti ponavljanje“. O hrvatskim se žrtvama ritualno govori takorekuć svakodnevno – u Hrvatskoj (u Srbiji ih se i ne spominje, jer ona, znano je, službeno nije ni bila u ratu). Baš na simbolu Žrtve čitav ovaj prekogranični polit-folklor i živi, uz predano zanemarivanje jada pravih žrtava (čak i „naših“). Status civilnih žrtava rata ubijenima i prognanima svakako bi pomogao u popravljanju stanja, ali ponovno su na djelu politička predpitanja – u Hrvatskoj, recimo, prognanima službeno smatraju samo one koji su žrtve srpskih snaga i JNA; oni su drugi  naprosto „izbjegli“.

MONITOR: Srbija je otvorila slučaj stradanja na Petrovačkoj cesti. Da li se može očekivati da se hrvatsko pravosuđe zainteresuje za ovaj slučaj?

PUHOVSKI: Ne, ne treba to očekivati, jer hrvatska javnost i dalje počiva u uvjerenju da „smo se branili i obranili“, a „pojedini incidenti“ ne zaslužuju pažnju, posebice nakon toliko vremena. To više što je – s dobrim razlogom – ugled srpskoga pravosuđa (i) u Hrvatskoj mizeran. Podaci o zločinu na Petrovačkoj cesti su kontroverzni, a hrvatsko pravosuđe nije reagiralo ni na mnogo jasnije ustanovljene zločine. Dugoročno je, opasno u konkretnome slučaju to što je političko vodstvo a limine odbilo raspravu o mogućem suđenju, a da dokumentacija i nije stigla do pravosuđa.

MONITOR: I posle 27 godina od kraja rata u Hrvatskoj, ne rješavaju se pitanja nestalih na obje strane. Da li oni koji imaju političku moć kalkulišu sa riješavanjem ovog pitanja?

PUHOVSKI: Vjerojatno, no bitno je sljedeće – vladajućima na obje strane naročito je stalo da se otkrivaju „naše žrtve“, ali ne i po cijenu da se, istovremeno, otkrivaju i zločini „naših“ (indikativno: jezik otkriva dio problema – izraz „naše žrtve“ može označavati one koje su „naši“ pobili, ili i „naše“ koje su drugi pobili). U Hrvatskoj je broj nepronađenih s obje (etničke) strane otprilike podjednak pa to dodatno blokira proces. Iskusili smo to i u (nažalost neuspješnim) nastojanjima da se pokrene REKOM.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOVAN SUBOTIĆ, HERCEGNOVSKI STRIP FESTIVAL: Kulturološko čudo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“

 

MONITOR: HSF, 16. po redu, je za mjesec dana. Na šta ste posebno ponosni ove godine?

SUBOTIĆ: Ovogodišnje, 16. izdanje HSF-a imaće sigurno najveći broj vrhunskih gostiju do sada. Pored onih koji će ponijeti epitet specijalnih, broj svjetskih zvijezda koje se vraćaju u Herceg Novi i jednostavno ne žele da ga propuste je ogroman. Iako je to bio ogroman izazov, uspjeli smo se organizovati na način da pored 12 specijalnih gostiju, te onih redovnih kao što su Vilijam Simpson, Valter Venturi, Tihomir Tikulin ili Iztok Sitar, ove godine u Herceg Novom ponovo vidimo svjetsku klasu kakva su Glen Fabri, Fernando Danjino, Đorđo Pontreli, Paskvale Del Vekio, Esad Ribić ili Mirko Čolak te sve one evropske i regionalne zvijezde koje su već prilično poznate publici. Preponosni smo i na kvalitet pažljivo probranog muzičkog programa u kojem će učestvovati Prljavi inspektor Blaža i Kljunovi, Kanda Kodža i Nebojša, Počeni Škafi, Gift, Empathy Soul Project, Marko Vlahović…

Konačno, ponosni smo što su svi naši programi i dalje besplatni za sve posjetioce, te što ove godine fantastičan program nosimo sa sobom i na hercegnovsku rivijeru, do rizorta Portonovi, te ponovo u Tivat i na Lušticu.

MONITOR: Kako ste uspjeli izgraditi adresu na koju će rado doći najveća imena umjetnosti kvadrata i oblačića?

SUBOTIĆ: Formula za privlačenje najvećih imena je ne samo jednostavna, već vjerovatno i jedina po kojoj znamo da radimo. Dosadašnji specijalni gosti, za koje se uvijek potrudimo da se osjećaju sjajno u Herceg Novom, naša su najbolja reklama odnosno najefikasniji kanal komunikacije sa svojim kolegama. Dakle, posao svake godine odradite pošteno, svojski, najbolje što možete i dobar glas o vama niko ne može da zaustavi. Posljednjih godina, moramo se pohvaliti, posao je još lakši. Jednostavno, postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami, odnosno oni kontaktiraju nas. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“, da smo „kulturološko čudo“.

MONITOR: Drugi se gase ili životare, HSF raste. Kako?

SUBOTIĆ: Za to je zaslužan prije svega temeljan i konstantan rad njegovih organizatora i cijele grupe mladih volontera okupljene oko nas. Ogromnu strast prema stripu pretočili smo u ovaj događaj i nismo se libili da u njega uložimo sate svakodnevnog rada, lične reputacije, sve kanale komunikacije koje imamo na raspolaganju, te kucanje na mnogobrojna vrata. Ukoliko vjerujete u svoj proizvod, a naš je proizvod festival koji se bavi talentom, kulturom, osmijesima, ljepotom, pričanjem priča… dovoljno je da vam neko pruži šansu jednom. Rezultat te pružene šanse je takav da HSF nikada ne gubi sponzore ili prijatelje manifestacije, naprotiv, oni ostaju dugo s nama na obostrano zadovoljstvo. Danas je HSF kompleksan mozaik prijatelja festivala koji dolaze iz svih grana društva i daju doprinos ovoj vrhunskoj fešti. Uz to, organizatori su na vrijeme krenuli u podmlađivanje festivalskog tima, te su djeca koja su stasavala uz festival danas momci i djevojke, koji aktivno učestvuju u organizaciji i koji će ga jednog dana naslijediti.

MONITOR: Objavili ste i jedan broj HSF magazina.

SUBOTIĆ: To ostaje naš nedosanjani san, odnosno projekat koji i dalje čeka na nastavak realizacije. Za taj projekat biće nam potrebna značajnija pomoć u smislu uslova za rad, te izdavačke koncepcije. Izdavaštvo je nešto u šta se još nismo odvažili da krenemo, ali je ideja koja u našim glavama zri već dugo, a pogotovo intenzivno u prethodnoj godini. Recimo da će mnogo zavisiti od reakcije državnih organa kojima smo se obratili u smislu podrške ovom projektu i situacije u kojoj će se neko od nas iz organizacionog tima ekskluzivno morati posvetiti HSF-u puno radno vrijeme. Postali smo izvanredan kulturni i turistički proizvod. Samo malo nas dijeli da od toga cijela ova priča, i dalje bazirana isključivo na entuzijazmu, postane profesionalna, pa i da HSF magazin postane stvarnost, te još jedan način otvaranja vrata mladim crnogorskim stvaraocima ka karijerama u vizuelnoj umjetnosti.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo