Povežite se sa nama

INTERVJU

JANKO VUČINIĆ, PREDSJEDNIK SINDIKATA ŽELJEZARE NIKŠIĆ: Prljavština je otkrivena

Objavljeno prije

na

Doveli su nas do zida i mi nemamo kud’ nego naprijed, kaže za Monitor Janko Vučinić, predsjednik Sindikata nikšićke Željezare nakon odluke radnika da sljedeće nedjelje započnu ulične proteste. „Trpjeli smo i ranije i sada. Sve dok nijesu zaprijetili da će nam oduzeti i posljednje što imamo – platu. A ako nam nju oduzmu dovešće nas ispod praga izdržljivosti. Tu je kraj strpljenju.”

MONITOR: U čemu je srž problema sa kojima se suočavaju radnici Željezare?
VUČINIĆ: Srž problema za radnike Željezare je nesigurnost i neizvjesnost, strah za goli biološki opstanak. Trenutno se nalazimo u poziciji davljenika. Nijesmo još potonuli, ne daj Bože, kao Obod i Metalac i od svakoga tražimo pomoć i spas.

Oni koji su mogli da žive bez Željezare davno su je napustili. Ostali su oni kojima je Željezare jedina alternativa. Oni imaju četiri zida i terasu u gradu ili okolnim naseljima i radno mjesto u Željezari. Može to nekome da zazvuči socrealistički, ali – mi smo proleteri. I zato će ovo sa Željezarom ići veoma teško. Biće pakleno.

Poslije niza neuspješnih privatizacija, potvrđuje se da Željezaru nije trebalo privatizovati, odnosno, da nije bila spremna za privatizaciju. Državu bi mnogo manje koštalo da je Željezara ostala u njenom vlasništvu. Ovako su korist imali samo oni koje je zapalo da na kratko vrijeme rukovode Željezarom, iskoriste tu priliku da je opljačkaju tako što su se ugrađivali u mnogobrojne poslove, a kad dođe voda do poda pobjegnu bez ikakvih posljedica.

MONITOR: Kakvo je, zapravo, stanje u Željezari?
VUČINIĆ: Katastrofalno. Nijedan proizvodni pogon ne radi, radnici dolaze u fabriku a nemaju nikakvog posla. Većinski vlasnik, MNSS, je potrošio novac od kredita za koji je garantovala Vlada i sada nemaju centa. Ne mogu da pokrenu proizvodnju jer nemaju osnovnih sirovina: starog željeza, ferolegura, elektroda, mazuta i ostalih energenata.Za javnost plasiraju lažnu priču o tome kako se sa većim obimom proizvodnje povećavaju i gubici.

Smiješno je da su za prvih šest mjeseci ove godine prikazali gubitke od 20 miliona eura. To je priča za malu djecu. U navodni gubitak ostvaren u poslovanju su uračunali i otpremnine za radnike Livnice u iznosu od 1,3 miliona, otpremnine za 70 radnika Željezare koji su otišli na osnovu socijalnog programa, uračunali su i obezvrjeđivanje rezervnih djelova, postrojenja, zgrada i ostale infrastrukture koju su, kao da ne postoji, otpisali i knjižili kao gubitak u poslovanju u iznosu od nekoliko miliona eura. Sve to ima za cilj istjerivanje radnika. Pretpostavljam da nekome treba fabrika sa novom peći, ali bez nas.

MONITOR: Da li je prošlonedjeljno „osvajanje” upravne zgrade bilo jedino rješenje? Osjećate li se Vi i vaše kolege kao, citiram, uzurpatori privatne svojine?
VUČINIĆ: Naprotiv. Osjećamo da je zapravo MNSS uzurpator našeg ljudskog i profesionalnog dostojanstva. Snaga Željezare je u znanju i sposobnostima njenih radnika. To je ono što je za sve ovo vrijeme promašenih privatizacija održalo.Menadžeri iz MNSS-a su se pokazale kao neznalice. Na ključna mjesta su dovođeni ljudi koji ne znaju elementarne stvari i onda je moralo ići naopako. Željezara je radila praktično po zakonu inercije, a sada je zaustavila sila trenja koja se zove neznanje ili namjerno gašenje fabrike.

Sagledajmo činjenice: kupoprodajnim Ugovorom bilo je precizirano da MNSS u Željezaru uloži 117 miliona za pet godina, da se proizvodnja povećava iz godine u godinu tako da na kraju tog investicionog perioda dostigne nevjerovatnih 600.000 tona specijalnih čelika. MNSS se Ugovorom obavezao da zaposli 1500 naslijeđenih i još 200 mladih radnika i da godišnje uplaćuje 800 hiljada eura za rješavanje stambenih i drugih potrebe zaposlenih. Danas, gotovo četiri godine nakon potpisivanja tog Ugovora, imamo najmanju proizvodnju od postanka Željezare od 35.000 tona, imamo 1395 zaposlenih u stalnom radnom odnosu od kojih su polovina tehnološki višak i treba ih istjerati napolje. Ministar široke ruke i ekonomije Branko Vujović oslobodio je MNSS, na račun radnika Željezare, obaveze da uplaćuju novac za stambeni fond Država im je, zahvaljujući našim prošlogodišnjim protestima, žirirala za kredit od 30 miliona eura koje će, kako stvari stoje, vraćati poreski obaveznici.

Ugovorom su se, takođe, obavezali da tokom ovog perioda od pet godina ne mogu uvest stečaj u Željezaru. Njime nam danas prijete oni koji su protiv radnika Željezare.

I pored ovoga, svjedoci smo klasične zamjene teza. Radnici Željezare postadoše nasilnici, huligani, radnička milicija, zadrigli bikovi… I za jedno popodne rastjeraše sve kupce Željezare i uništiše dalja investiciona ulaganja u Crnoj Gori. Sami prosudite da li je to tako.

MONITOR: Da li su ovonedjeljni pregovori u Vladi pomogli pronalaženju rješenja ili produbili probleme?
VUČINIĆ: Pregovori su samo otkrili ono što se duže vremena vješto skrivalo.Prljavština je trpana pod tepih i mi smo, odlaskom u Podgoricu ispred Ministarstva ekonomije, podigli i zavrnuli taj tepih. Prljavština je otkrivena.

MONITOR: Da li Vas je iznenadio premijerov „apel” pravosuđu i munjevita reakcija tužilaštva?
VUČINIĆ: Premijer kao da ne živi u Crnoj Gori. On ne shvata da su radnici bukvalno gladni. To kako je reagovao, pozvao i dao inspiraciju državnim organima da se obračunaju sa radnicima Željezare je za antologiju. Premijer je pozvao tužilaštvo da nas hapsi, a policiju da nas tuče. Jeste da je sve to fino oblikovao i ufilovao, ali obični radnik kao što sam ja je to tako razumio i doživio.

MONITOR: Šta je sa podrškom sindikata i crnogorskih radnika?
VUČINIĆ: Nije izostala. Imali smo jaku podršku od naših kolega i braće rudara. Veliku podršku smo imali i od svih kolega iz Unije slobodnih sindikata Crne Gore.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

INTERVJU

IVAN VUJAČIĆ, predsjednik Foruma za međunarodne odnose: Zapadni Balkan se jedva primjećuje među krupnim globalnim potresima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga

 

MONITOR: Kako ocjenjujete geopolitički i ekonomski položaj zemalja Zapadnog Balkana poslije skorašnjih značajnih promjena na globalnom planu: dolaska nove američke administracije, pandemije, promjena u EU, kineskog daljeg osnaživanja?

VUJAČIĆ: Desile su se bitne promene posle finansijske krize 2008. godine, koja je ozbiljno uzdrmala svet. U te promene spada izlazak Velike Britanije iz Evropske unije – takozvani Bregzit koji još uvek u pojedinim aspektima traje, a zatim izbor Donalda Trampa za predsednika SAD. Na to se nadovezala pandemija koja je pokazala koliko je svet istovremeno jako povezan i jako ranjiv. Sve najveće nacije sveta (uključujući tu i Kinu) pokazale su i nespremnost i nekompetentost, iako se već duže vreme  upozorava na mogućnost upravo ovakve pandemije.

Izbor Bajdena i njegova najava „povratka SAD u svet” očigledno je više retorička nego stvarna jer su Bajdenovi očigledni prioriteti ekonomska i socijalna politika na unutrašnjem političkom planu, što je na izvestan (ali bitno drugačiji) način, nastavak Trampove politike sadržane u sloganu „Amerika na prvom mestu”. Izlazak iz Avganistana je, u stvari, potvrda Trampovog sporazuma sa talibanima i uklapa se u stavljanje fokusa na unutrašnju transformaciju SAD. Od Trampa Bajden je nasledio i viđenje Kine kao strateškog konkurenta, pa i tu postoji više kontinuitet nego diskontinuitet. U narednom periodu videćemo u kom pravcu će se ova konkurencija odvijati.

EU sa svojom velikom ekonomskom snagom ima sopstvene probleme. Posle prvobitne katastrofalne reakcije na pandemiju, ona se nekako sabrala i dostigla značajan nivo vakcinisanosti. No, EU ima značajne probleme na unutrašnjem planu od kojih je najveći izazov održavanja ključnih vrednosti EU u svetlu „iliberalnih demokratija“, kako ih je nazvao Orban, u Poljskoj i Mađarskoj, čije vlade svojim otvorenim delovanjem dovode u pitanje samu suštinu EU.

Zapadni Balkan se jedva primećuje na fonu ovih krupnih potresa. On je mnogo manje važan nego što se nama čini. Države Zapadnog Balkana su ekonomski, demografski i geografski male i još uvek uronjene u prošlost i međusobne razmirice. Ako se tome doda neizgrađenost institucija, nivo korupcije i kriminala, te ozbiljno nazadovanje sa aspekta onih karakteristika koje čine društva demokratskim (po oceni bitnih međunarodnih instituta), postavlja se pitanje da li uopšte imaju stvarnu perspektivu članstva u Evropskoj uniji, bez obzira na formalno zaklinjanje da im je to cilj.  Dovoljno je podsetiti da se pre dve godine u opisu stanja u izveštaju Evropske komisije o Zapadnom Balkanu pojavila kategorija zarobljena država.

Bojim se da već dugo vremena političke elite na ovim prostorima svojim delovanjem čine sve da stvore predstavu o ovim prostorima kao mračnom mestu koje je jedino interesantno po mogućnosti stvaranja potencijalnih konflikata. Dobro je jedino što su nam i na tom planu mogućnosti iscrpljene tokom ratova 1990-ih. Ako nam je istinski cilj članstvo u EU, moramo se truditi da se pokažemo kao uzorne zemlje u svakom pogledu i uz to i dobre komšije jedni drugima. Jedino se u tom slučaju možemo, uz podršku i EU i SAD, vratiti na stvarni, a ne fingirani, put ka članstvu u Evropskoj uniji.

MONITOR: Kako kao profesor ekonomije i diplomata sa radnim iskustvom u Vašingtonu, vidite uticaj Kine? Predviđa se da će ona uskoro biti najjača svjetska ekonomija? Na osnovu kojih parametara bi to moglo biti i kako da ih čitamo?

VUJAČIĆ: Kineski dugogodišnji rast je impresivan. Normalno je da Kina kao zemlja sa ubedljivo najvećim stanovništvom i takvim rastom, u narednoj dekadi postane najveća svetska ekonomija merena nominalnim ukupnim BDP-om. Ona je to već sada, ako BDP računamo po kupovnoj moći. Kina nije toliko atipična kako se misli, jer se uklapa u Azijski model strategije rasta koji je već viđen. No, po nominalnom BDP-u po glavi stanovnika ona je još uvek tek na 73. mestu u svetu. Usput budi rečeno, po ovom parametru Kina je pretekla i Srbiju i Crnu Goru. Projekcije ukazuju da će Kina 2050. još uvek biti na polovini BDP-a po glavi stanovnika u SAD.

Ne bi trebalo zanemariti ni ozbiljne probleme sa kojima se Kina susreće. Na prvom mestu je to nejednkost koja je najveća u svetu. Paradokslano je da se to javlja pod vlašću komunističke partije. Drugo, Kina će se sudariti sa starenjem stanovništva, pa i njegovim ozbiljnim smanjenjem do kraja veka. Ovo je rezultat dugogodišnje „politike jednog deteta“. Takvi fenomeni nisu pogodni za ekonomski rast. Navedeno ne umanjuje dosadašnji ekonomski napredak Kine, ali ukazuje da se pred njom nalaze ozbiljni izazovi.

MONITOR: EU nije oduševljena kineskim prisustvom i uticajem na privrede zemalja Balkana, među kojima se ističe i Crna Gora, a još više Srbija. Novi kineski „Put svile“ nazvan Inicijativa „Pojas i put“, obuhvata i značajan broj zemalja članica EU. Neki to zovu „kineskim Maršalovim planom“, a drugi „dužničkom diplomatijom“… Koliko je velika razlika u stepenu i načinu kineskog prisustva ovdje i u zemljama EU? Kakva je budućnost te saradnje?

VUJAČIĆ: Kristijan Lagard koja je sada predsednica Evropske centralne banke, dok je još bila direktor MMF-a, pre par godina je upozoravala zemlje da vode računa o isplativosti projekata infrastrukture u okviru programa „Pojas i put“, te da su neke u ospasnosti da uđu u probleme otplate duga. Tada je nabrojala šest zemalja među kojima je bila i Crna Gora. Nisam sklon da zbog toga optužujem Kinu. Naši političari nose odgovornost za zaduživanje. Izgradnja infrastrukture se predstavlja kao vid ubrzanog razvoja.  Kad bi samo zidanje puteva vodilo brzom razvoju, sve bi zemlje bile razvijene, jer je u današnje vreme gradnja puteva prilično jednostavna.

Ono na čemu bi trebalo da insistiraju vlasti sa ovih prostora  je da prisustvo ekonomskih subjekata iz bilo koje zemje sveta, pa i Kine, bude u skladu sa dobrom praksom EU u svakom pogledu, od tendera do ekoloških kriterija. Očigledno je da oni to ne rade, a to je dugoročno kontraproduktivno.

MONITOR: Hoće li povratak talibana u Avganistanu promijeniti ili potvrditi odnose globalnih sila?

VUJAČIĆ: Avganistan neće promeniti globalne odnose sem ukoliko ponovo postane baza za terorizam, u šta sumnjam. Nije lako obezbediti elementarne uslove za život posle tako dugotrajnog rata. To znači da će talibani morati da se mnogo više prilagode svetu ukoliko žele da uspostave dugoročnu vlast. To znači oslanjnaje na pomoć, kredite, devizne rezerve i još mnogo toga.

 

U krizi na Cetinju su učestvovale sve strane

MONITOR: U Srbiji se pojavila sintagma „srpski svijet“, kao novo-stara „etno-spoljnopolitička“ inicijativa. Bilo je dosta straha u vezi sa ovim događajima na Cetinju. Da li je moguće da posljedice sukoba na Cetinju dovedu do radikalnijih unutarpolitičkih, pravosudnih i diplomatskih izazova?

VUJAČIĆ: Ne znam šta znači „srpski svet“. Vidim da je jedna takva, po mišljenju mnogih, nesrećna, a po mom mišljenju i pretenciozna, floskula dovela do oštrih polemika i u Srbiji. Jedni u njoj vide nacionalizam i srpski hegemonizam, a drugi legitimnu zainteresovanost za položaj, prava i kulturni identitet pripadnika srpske nacionalnosti van Srbije,  koja ne bi trebalo da bude upitna.

Svakako nije dobro što se tom floskulom najglasnije oglašava Aleksandar Vulin poznat po svom konfrontirajućem i agresivnom maniru u raspravama o etnicitetu i tumačenju istorije koje često sam inicira. To što to ne bi trebalo da bude njegov posao u vladi Republike Srbije i što ga niko ne koriguje,  čini da se njegove izjave tumače kao stvarne Vučićeve poruke koje on ne želi da izgovori. To ne može da doprinese ničemu dobrom, a pogotovu ne Vučiću jer je njegova radikalska nacionalistička prošlost i učešće u politici 1990-ih godina naširoko poznata. Mislim da se cela javna polemika oko ove floskule ne vodi o njenom značenju, već se značenje izvlači iz biografije ličnosti koja je propoveda i objašnjava. Vulin je naknadno svojim izjavama dodatno doprineo negativnom tumačenju „srpskog sveta”.

Cela polemika oko ove floskule nam, međutim, govori nešto drugo. Govori nam o stanju u zemljama ovih prostora koje su, kao što sam rekao, uronjene u prošlost i međusobne razmirice, a i u okviru samih sebe jako polarizovane.  Sve će se iskoristiti za produbljivanje podela i raspaljivanje strasti jer na tome opstaju veći delovi političkih i drugih elita.

Slično se i desilo sa ustoličenjem na Cetinju, koje se srećom završilo bez tragičnih posledica. Ono što se dešavalo kroz vekove, da se laički  izrazim, ritual unapređenja jednog sveštenog lica na funkciju, pretvorilo se u krizu na ivici žestokog nasilja koje je moglo da dovede do veoma ozbiljnih posledica. U tome su učestvovale sve strane. Posebno je loše izgledalo organizovano dovođenja protivnika tog ustoličenja koji su se nasilnički ponašali. Još gore, stvorena je percepcija da predsednik Crne Gore podstiče nasilje. To urušava kredibilitet Crne Gore kao države.

 

SAD će na Balkanu podržavati napore EU iz drugog plana

MONITOR: Još se očekuje jasnija politika administracije Džozefa Bajdena prema zemljama Zapadnog Balkana, posebno prema nekim režimima i moćnim pojedincima, prije svega iz političke sfere. Šta bi moglo da se očekuje?

VUJAČIĆ: Očekujem povratak na ranije utvrđenu politiku podrške rukovodećoj ulozi Evropske unije na prostoru na kome se nalaze zemlje  koje imaju aspiracije ka članstvu u EU. Cilj Bajdenove administracije je ponovno uspostavljanje čvrstih veza sa EU koje su u vreme Trampa bile narušene. SAD će podržavati napore EU iz drugog plana, a njihovu nešto veću ulogu očekujem u pregovorima između Beograda i Prištine, iz razloga što imaju daleko veći uticaj na albansku stranu. Predviđam da će se to manifestovati vrlo brzo u nagovaranju Kurtija da zauzme konstruktivniji stav prema ovim pregovorima.

 

Crkve su na našim prostorima previše prisutne u politici

MONITOR: Da li dugo oslanjanje političkih partija i lidera u našem regionu  na dominantne crkve ili namjere da se stvore nove državne crkve (u etno-filetističkoj tradiciji Pravoslavlja), govore i o nemoći politike koja ne može bez „saveza trona i oltara“?

VUJAČIĆ: Mislim da su crkve na ovim prostorima isuviše prisutne u politici, a kad to kažem ne mislim samo na SPC i ne mislim samo na Crnu Goru, već i na sve prostore bivše Jugoslavije. Trebalo bi da su naše državnosti i nacije zasnovane na nečemu drugom, a ne na pripadnosti konfesijama. Politika indentiteta u ektremnom obliku je i dovela do krvavog raspada Jugoslavije. Trebalo je da iz toga nešto naučimo. Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

KRISTIAN NOVAK, PISAC: Sjećanje i fikcija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mislim da u svakom tekstu koji bilo koji čovjek proizvede, ima trunka autobiografskog. Makar kao potvrda da je bio u određeno vrijeme na određenom mjestu i pisao. Eh, sad, kod mojih romana je taj omjer kudikamo veći, jer krećem od nečega što mi je poznato i od nečega što me duboko pogađa

 

Rođen je u Baden-Badenu, odrastao u Međimurju. Bio je reprezentativac Republike Hrvatske u karateu i osvojio nekoliko evropskih i svjetskih medalja.  U Zagrebu je diplomirao kroatistiku i germanistiku na Filozofskom fakultetu, gdje je završio poslijediplomski doktorske studije lingvistike. Doktorirao je disertacijom o višejezičnosti i identitetu pripadnika ilirskoga pokreta. Danas je Kristian Novak univerzitetski profesor, ali i najuspješniji, najtraženiji i najčitaniji pisac iz Hrvatske. Autor je romana koji su osvojili i književnu kritiku i publiku i koji su dobili i svoja pozorišna uprizorenja u vodećim teatarskim kućama u Hrvatskoj – Ciganin, ali najljepši u zagrebačkom HNK-u u režiji Ivice Buljana i Črna mati zemla u Zagrebačkom kazalištu mladih u režiji Dore Ruždjak Podolski. Kratkometražni igrani film Kazneni udarac Roka Bičeka, po motivima iz romana Črna mati zemla već osvaja odlične kritike, a priprema se i dugometražni film.

Sreli smo ga u knjižari Karver u Podgorici gdje je na radost mnogih bio gost 13. Međunarodnog književnog festivala Odakle zovem, Podgorica 2021.

MONITOR: Na početku intervjua, volio bih da nam kažete o Vašem boravku u Podgorici i festivalu ,,Odakle zovem”. Prvi put ste u Crnoj Gori?

NOVAK: Prvi put. O festivalu sam čuo već od hrvatskih autora koji su prije gostovali ,,na Karveru”, a prije svega od svog urednika Krune Lokotara, koji je bio pun hvale. Varja Đukić javila mi se 2017. Sjećam se točno, jer sam bio na nekom seminaru u Dubrovniku i u večernjim satima ponavljao gradivo iz Variole vere, filma koji sanjam od svoje osme godine barem jednom mjesečno. Možete si misliti koja me paranoja uhvatila zbog te koincidencije. Od tada smo dogovarali moje gostovanje. Većinom nisam mogao zbog obiteljskih obaveza, ali i zato što sam prilično intenzivno radio na scenariju za dugometražni film po Črnoj mati zemli. Mislim da sam se 2018. godine na festival javio video-vezom baš iz writer’s rooma, a konačno ove godine smo realizirali i gostovanje. Kratko, nažalost, ali slatko. Rekao sam i publici – puno topline i ljubavi je tamo.

MONITOR:  Iako su u Vašim romanima zastupljene različite teme, sva tri imaju veze sa Međimurjem, koje ste uveli na književnu kartu Hrvatske i koji predstavlja i jednog od glavnih junaka. U Međimurju ste i odrastali, pa me zanima koliko ima autobiografskog u svakom romanu?

NOVAK: Volio bih reći da nema nimalo autobiografskog, ali to bi bila preočita laž. Mislim da u svakom tekstu koji bilo koji čovjek proizvede, ima trunka autobiografskog. Makar kao potvrda da je bio u određeno vrijeme na određenom mjestu i pisao. Eh, sad, kod mojih romana je taj omjer kudikamo veći, jer krećem od nečega što mi je poznato i od nečega što me duboko pogađa. Nisam toliko marljiv i predan da bih išao pisati o bilo čemu drugome, barem u fazu u kojoj sam trenutno. Drago mi je da je recepcija prepoznala važnost Međimurja u mojim tekstovima, ali moram reći da to nije bilo planski ni strateški. Nisam mogao drukčije, eto.

MONITOR: U Crnoj Gori smo mogli da čitamo vaša dva romana, ali najmanje znamo o djelu ,,Obješeni”.  Čuo sam i da niste bili zadovoljni romanom i da ste čak planirali da prestanete da pišete.

NOVAK: Nisam planirao, nego i jesam prestao s radom. Imao sam preča posla, trebalo je završiti faks, pozabavit se postiplomskim i doktoratom, a roman Obješeni, na kojem sam bio radio s prekidima četiri godine, nije pročitala ni moja majka, pa me i ništa nije vuklo u tom smjeru. Trebao bih smoći hrabrosti i ponovo ga uzeti u ruke, da pokušam objektivno procijeniti koliko je loš. Znam da ni tada nisam bio prezadovoljan, ali si nisam znao kako pomoći. Problem je bio po svemu sudeći što sam, kao mlad autor, bio previše zaljubljen u svaku svoju rečenicu, pa nit’ sam mijenjao, nit’ sam izbacivao. A to su mi danas dva osnovna postupka kod redakcije teksta.

MONITOR: Ali odmah ste veliku slavu stekli drugim romanom ,,Črna mati zemla”. U njemu se prepliće i fiksija i Vaša sjećanja iz djetinjstva prožeta pričama o samoubistvima, mučnim scenama nasilja i pedofilije… Kakav je bio proces pisanja ovog djela?

NOVAK: Prvo je krenulo od pisanja dnevničkih zapisa, u kojima sam se prisjećao anegdota i pričica, pa zatim sve ozbiljnijih stvari iz svojega djetinjstva. Nakon toga je došlo do spoznaje da je svako sjećanje već kreativan proces, odnosno da je sjećanje verbalizacija već neke n-te verbalizacije stvarnoga iskustva. To je bila istodobno zastrašujuća spoznaja, ali i ona koja me konačno gurnula prema fikciji. Sjećanje i fikcionalizacija je temelj tog romana, ali i osnovni problem koji ima glavni lik u sadašnjosti – odgovoriti na pitanje zašto je postao toliko vješt u laganju.

MONITOR: Kako ste doživjeli taj uspjeh kad je djelo postavljeno na scenu ZKM-a i kad je krenula priča o filmskoj adaptaciji? Ali zanima me i koliko ste učestvovali u stvaranju predstave i kratkog filma, a i dugometražnog koji je u planu da se snima?

NOVAK: Doživljaj kada glumci kojima si se toliko puta divio iz publike odjednom izgovaraju rečenice koje si ti napisao je doista nešto posebno. ZKM-ova premijera Črne mati zemle došla je prije Ciganina u HNK-u, pa se toga sjećam još nešto snažnije. Predao sam sve u ruke redateljice Dore Ruždjak Podolski i dramaturga Tomislava Zajeca i rekao im neka me pozovu kad budu imali prvi progon. Imao sam najbolju namjeru doći tamo, odgledati i dati nekakav objektivni sud o predstavi. Međutim, razoružali su me odmah, nakon pete minute pale su sve ograde i do danas se nisam oporavio. U pozitivnom smislu, naravno. Za razliku od kazališta, gdje sam sve dao teatarskim profesionalcima da rade sami, rado sam se uključio u pisanje scenarija. Mislio sam da je lakše i da ću hrpe toga naučiti. Bio sam u pravu kod ove druge pretpostavke.

MONITOR: Čim se pojavio dugoočekivani ,,Ciganin al najljepši”, oduševili ste i kritiku i publiku strukturom romana, naracijom, likovima – pripovjedačima…  Čini se kao da ste dugo istraživali o čemu ćete pisati, a i spretno uspjeli da izbalansirate između korišćenja riječi i fabule koja liči na klasični kriminalistički roman.

NOVAK: Osamdeset posto vremena provedenog u radu na tom tekstu nisam vjerovao da ću ga ikada dovršiti. Odnosno, da će dobiti konture koja će biti barem korektna. Zadao sam si doista zadatak koji je za čovjeka mojih sposobnosti bio na samom gornjem rubu izvedivog. Mislio sam si, ili idi dokraja, ili ga nemoj uopće objaviti. Izazova je bilo mnogo. Kao prvo, trebao sam ispitati kako pisati o likovima koji nisu ja, odnosno čije se iskustvo dubinski razlikuje od mojeg. Drugo, kako pisati, kao muško, hetero, bijelac, iz prvog lica o mladom Romu, ženi, Kurdu izbjeglici. Treće, kako nakon godinu i pol istraživanja srediti pozamašnu građu činjenica i statistika u čitljivu priču. Četvrto, kako učiniti da svaki od likova ima svoj poseban glas. Kad sam barem djelimično razriješio ove četiri dileme, išlo je lakše.

MONITOR: Stručnjak ste za sociolingvistiku, doktor lingvistike, univerzitetski profesor. Koristeći kajkavski govor romani su dodatno višeslojni i autentični. Da li Vas je iznenadila čitanost romana i u regionu, koji sve manje zna ovo narečje, a i dijalekte.

NOVAK: Jest, iznenadila me i još me iznenađuje. Tekstovi su doduše pisani većinom na hrvatskom štokavskom, ali ima dosta kajkavskih dijaloških replika, što se u vrijeme prije Črne mati zemle moglo činiti granično s autosabotažom. A par godina poslije, roman se čita izvorno u cijeloj regiji i još luđe, izvodi se predstava u kojoj jedva da i ima ičeg osim kajkavskog. Javljaju mi se i mnogi kojima je baš taj jezik nepremostiva prepreka, i mogu to razumjeti, ali ima i dobar dio onih koje je radnja toliko povukla da su se probili dokraja. I svaki od tih slučajeva je jedna mala pobjeda za nestandardne varijetete.

MONITOR: Koje Vas teme inspirišu? Pišete li novi roman i da li će radnja ponovo biti  u Međimurju?

NOVAK: Imam nekoliko novih skica, vrijeme će pokazati iza koje od njih doista ima nešto vrijedno pripovijedanja. Jedna od tih priča vezana je za suvremeno Međimurje, ostale su vezane za hrvatsku emigraciju u Njemačkoj, antifašistički pokret otpora u Zagrebu, 16. stoljeće, lutke za seks, obiteljske odnose, spiritizam, policajca koji je odbio mito, svašta. Toliko je šareno trenutno u mom folderu Skice da mi je teško pronaći neke zajedničke nazivnike.

MONITOR: Za kraj bih volio da mi kažete ko su Vaši uzori u pisanju i koje su knjige na Vas uticale?

NOVAK: Baš za kraj si mi ostavio najteže pitanje. Mogao bih o tome satima. Vjerojatno je pomalo utjecala svaka knjiga i svaki film koji sam pogledao. Čak i oni koji mi se nisu sviđali. A nabrajanje toga bi doista bilo neiscrpno. Ovako ukratko, kad zapnem s pisanjem, nevjerojatan poguranac dobijem upravo od klasika, u prvom redu Andrića, Krleže, Dubravke Ugrešić. Također, mislim da moja proza ne bi mogla bez čitanja suvremene domaće poezije.

Miroslav MINIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BALŠA BRKOVIĆ, PISAC I KOLUMNISTA ,,VIJESTI”: Što se nađe pod potpunom kontrolom vlasti, prestaje da postoji, ili postaje karikatura

Objavljeno prije

na

Objavio:

Imam osjećaj da identitetska pitanja zapravo nikada ne odlaze… Zato što ne izlazimo iz starog terminološkog poretka… Dakle, vraćaju se, ili se ne sklanjaju sa dnevnog reda, jer ih ne rješavamo na demokratski način. Ovdje se i danas najviše vjeruje direktivama i komesarima. A takva logika ne može ništa razriješiti

 

MONITOR: Godišnjica je gubitka vlasti DPS-a. Ima li ste šta slaviti? Primjećujete li promjene, i šta je ostalo isto?

BRKOVIĆ: Odgovor na ovo pitanje zavisi od horizonta očekivanja koji ste imali povodom pada DPS vlasti. Ako vam je horizont očekivanja bio previsoko postavljen, izvjesno je da ste razočarani, dok bi oni sa nižim horizontom očekivanja sigurno bili manje razočarani. Opet, proces demontaže izvjesno nije jednostavan, riječ je o sistemu koji je kreiran decenijama, i to na postamentu jednog takođe manipulativnog ideološkog sistema, kakav je bio onaj poznokomunistički iz kojeg je izrasla čuvena AB ekipa „mladih, lijepih i pametnih”. Uzgred, bilo bi zanimljivo iz današnje vizure dodatno osmotriti taj slogan o „mladima, lijepima i pametnima”. Moglo bi se tu izvući štošta dobrih pouka za ove što danas vjeruju da su „mladi, lijepi i pemetni”.

Mislim da je najvažniji pozitivni bilans mogućnost da u političkim procesima koje je otvorio 30. avgust ovo društvo postane demokratskije i zrelije. To bi bilo nešto, to bi bio korak naprijed za crnogorsko drušvo.

MONITOR: Jesen počinje tenzijama oko identitetskih pitanja. Zašto nam se ona stalno vraćaju?

BRKOVIĆ: Zar se vraćaju? Imam osjećaj da zapravo nikada ne odlaze… Zato što ne izlazimo iz starog terminološkog poretka… Dakle, vraćaju se, ili se ne sklanjaju sa dnevnog reda, jer ih ne rješavamo na demokratski način. Ovdje se i danas najviše vjeruje direktivama i komesarima. A takva logika ne može ništa razriješiti. Može samo stvari odlagati, maskirati, falsifikovati…

Drugi razlog zašto imamo osjećaj da se ta pitanja vraćaju je – to što identitet nikad nije sasvim fiksiran, što je on dinamička kategorija, uvijek u nekoj vrsti redefinisanja… Zato nije pametno spočitavati da je u Crnoj Gori bila riječ o nekakvom kreiranju „novog identiteta”. Takav osjećaj se javlja u konzervativnoj svijesti, jer kod nje aktivira osjećaj propadanja tzv. starih, provjerenih vrijednosti… Sve su to, naravno, utvare i himere jedne svijesti koja ima strah od novoga. One Krležine „historijske utvare”. Suštinski najvažniji sloj jednog identiteta je upravo u tome kako ćete se pripremiti za ono što je „novo”. Kako će „novo” djelovati na vas i koliko će vas učiniti drugačijim. Iz tradicije ima smisla da preživi samo ono što može komunicirati sa „novim”.

MONITOR: Kako vidite ustoličenje mitropolita Joanikija i sve što prati taj događaj?

BRKOVIĆ: Kao veliku priliku za crnogorsko ludilo različitih usmjerenja. Bojim se da bi taj događaj mogao poslužiti onima koji žele da zapale Crnu Goru. Ipak, vjerujem da će sve – i ustoličenje i legitimni građanski protest – biti na civilizacijski nespornom nivou. Bila bi to još jedna potvrda zrelosti crnogorskog društva. Zapravo, značilo bi to da je ovo drušvo zrelije od sopstvenih predvodnika.

S druge strane, suviše providno djeluje aktuelna histerija DPS-a, koji je tokom svoje apsolutističke vladavine obasipao silnim privilegijama Mitropoliju i njenog Mitropolita. Što građani Cetinja dobro znaju. DPS vlast je crnogorske crkve upisala na SPC, oni su sve uradili da 1993. obnovljena CPC ne zaživi u narodu, jer su je, kao i sve što su stavili pod svoju kontrolu, pretvorili u karikaturu. Zato njihova današnja patriotska histerija djeluje perverzno, licemjerno, i, uvjeren sam suviše providno za svakog punoljetnog građanina…

MONITOR: Proteklih sedmica nova vlast hvalila se uspjesima u borbi protiv organizovanog kriminala. Pad tone i po kokaina, hapšenje pripadnika kotorskih klanova. Ipak, da li je ta borba suštinska dok se ne oslobode institucije?

BRKOVIĆ: Atraktivno, nema sumnje. Čini se da ova vlast zaista ulazi u ozbiljan obračun sa kriminalom. Koliko ozbiljan, tek ćemo da vidimo. Jer, zapljena je medijski atraktivna, ali sve to je besmisleno bez odgovarajućeg istražnog i sudskog epiloga. A do sada smo vidjeli da takvi epilozi nerijetko izostaju.

Zato je presudna institucionalna priroda promjena koje se dešavaju. A to građani još ne vide.

Obračun sa kriminalom mogao bi pružiti mnoge odgovore, mogao bi objasniti i neke tamne stranice neposredne prošlosti…

MONITOR: Uhapšeni su i kumovi predsjednika države. Koliko je u stvari u proteklih godinu demontiran sistem koji je Đukanović stvorio?

BRKOVIĆ: Kako stvari trenutno izgledaju ubjedljivije je demontiran sistem koji je bio stvorio „pobjednik” na izborima prije godinu dana, mitropolit Amfilohije. Tako da je i to jedna bizarnost vezana za ove izbore: sve što je u Crnoj Gori konstituisao Amfilohije, crkvena centrala je poništila, a Đukanovićevo sistemsko nasljeđe se još u dobroj mjeri drži…

MONITOR: Kako vidite DPS nakon avgusta prošle godine?

BRKOVIĆ: Đukanović više nije ni sjenka one britve koja je oštrinom i ubojitošću fascinirala Crnogorce svih uvjerenja. Vjerovatno je to jedan od važnih razloga poraza DPS-a. Pored onog najosnovnijeg – bili su loša i nepravedna vlast.

Šta će biti sa DPS-om nije nevažno pitanje za današnju Crnu Goru. U golemom procentu njihovih glasova postoji mnogo proevropskih, i građanski utemeljenih, i ne bi bilo dobro da takvi glasovi, takva energija bude talac jedne vladalačke frustracije, jednog golemog nesnalaženja koje danas vidimo na ovdašnjoj javnoj sceni kada je riječ o nekadašnjoj vladajućoj partiji.

MONITOR: Šta je sa medijima? Kako vidite promjene u RTCG-u, ali i sve češće napade na novinare?

BRKOVIĆ: Kao nastavak jedne nakaradne prakse. Sada se čude oni koji su napravili takvu atmosferu u društvu, kada su njihovi podobni novinari postali takođe mete primitivizma i napada. Tu vrstu odnosa prema novinarima prethodna vlast je demonstriarala tokom cijelog, predugog trajanja… Uzmite primjer Crnogorskog PEN centra, čiji sam i sam član, riječ je o važnoj organizaciji koja ima međunarodnu težinu. Od 2006. do 2020. Crnogorski PEN kao da nije postojao. Kada je ranjena Olja Lakić, podsjetiću, oglasio se slovenački i američki PEN, ne i crnogorski. U vrijeme čvrste vladavine DPS-a, PEN se nije oglašavao bez obzira što je bilo mnogo povoda koji su iziskivali reakciju. Danas, najednom, ponovo su vrlo aktivni – a meni ostaje problem: kako im vjerovati. Da su se oglašavali i proteklih petnaest godina kada je god bilo potrebno oglasiti se, danas bih im možda i vjerovao… Ovako, samo se ukazuije još jednom stara istina – sve što se nađe pod potpunom kontrolom vlasti, prestaje da postoji, ili, još gore, postaje – karikatura.

MONITOR: Često u kolumnama pomenete riječ normalnost. Ima li danas u Crnoj Gori normalnosti, i kad ćemo biti normalna zemlja jednakih?

BRKOVIĆ: Sve ovo jeste put ka normalnosti, koliko god pejzaži kroz koje trenutno prolazimo bili daleko od normalnosti… Nije to neki ideal, normalnost bi morala biti uslov, nakon koga je moguće misliti o idealima, o onome što zaista želimo i što nam je zaista potrebno. Normalnost je, zapravo, ona čistina sa koje možete sagledati svijet. A što to sagledavanje bude istinitije, to će i naši odgovori na realne situacije biti bolji i učinkovitiji…

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo