Povežite se sa nama

INTERVJU

MARKO KARADŽIĆ, BORAC ZA LJUDSKA PRAVA: Politika ćutanja i netalasanja

Objavljeno prije

na

U Srbiji je već dugo jasno da je iza promjena iz 2000. došlo, uglavnom, do „rekonfiguracije terena” i fizičkog odlaska glavnog igrača. Najkrupniji događaj za ovih deset godina je i najtragičniji – ubistvo premijera. Nema „pozitivnog” pandana. Umjesto toga, ovih dana se sve češće čuje kako u Srbiji postoji neka „crna ruka” koja se pokazala i u nedjelju 10. oktobra, prilikom održavanja Parade ponosa i na fudbalskom stadionu u Đenovi. Kako građanin ili vladin službenik, koji želi da se bavi zaštitom ljudskih prava, jednom od najosjetljivijih pravnih materija da se ponaša u takvom svijetu? Marko Karadžić, koji je magistrirao u SAD, na Univerzitetu Notrdam u oblasti međunarodnog prava i na više načina doprinio izradi strateških dokumenata u oblasti zaštite ljudskih prava, bio je donedavno na jednoj od najviših pozicija u vladi kada se radi o promociji ljudskih prava, poziciji državnog sekretara u Ministarstvu za ljudska i manjinska prava.

Karadžić, koji je jednom izjavio: „Ja sam pravi Karadžić”, nije krio da se ne slaže sa ponašanjem ministra, pa je nedavno podnio ostavku. Smatrali smo da je zbog svega što je uradio i govorio pravi sagovornik i povodom najnovijih događaja.

MONITOR: Beograd je, povodom Parade ponosa, bio u nekoj vrsti faktičkog vanrednog stanja. Iako je policija pružila zaštitu učesnicima Parade, sve je to, kako ste i vi komentarisali, bilo ponižavajuće. Predstavnici organizatora ipak su zadovoljni. Jeste li i vi?
KARADŽIĆ: Daleko od toga da sam zadovoljan. Pre bih mogao reći da sam užasnut, uplašen i besan, baš kao i mnogo drugih ljudi. Sebično bi bilo posmatrati skup u parku Manjež izolovano od svega što se dešavalo samo nekoliko ulica dalje. Jedino što je potvrđeno tog dana je visoki stepen netolerancije i homofobije, koji očigledno imaju dobru podršku u mnogim segmentima društva. Mislim da su neki od organizatora pravili kompromise sa političarima koji nemaju veze sa ljudskim pravima. Sada svi zajedno pokušavaju da predstave da je ustvari forma bez suštine uspeh. Meni se čini da je tog dana savršena predstava odigrana i to sa dva cilja. Prvi, međunarodnoj zajednici su pokazali da eto možemo i hoćemo da zaštitimo ugroženu manjinu, a opet onaj drugi cilj koji je zastrašujući je takođe ostvaren. Na domaćem terenu uspeli su da uliju strah u kosti LGBT zajednici i ubiju svaku mogućnost da nastave sa svojim zahtevima za ravnopravnost, bar za neko vreme.

Pored toga strašno je bilo gledati policajce koji očigledno nisu imali dozvolu da se štite od samog početka. Nikada nisam video da policija bude kamenovana bez odobrenja da se adekvatno odbrani. Sada se neko setio – prekomerne upotrebe sile. Da li su nadređeni time želeli da pokažu drugoj strani da ih ipak razumeju? Ne znam ni sam, ali čini mi se da je tako.

MONITOR: Policija tvrdi da je učinila sve što je mogla. Ali je nevjerovatno da je dopustila da bude brojčano i fizički nadjačana. Ko je odgovoran za toliko premlaćivanje policije i „civila”?
KARADŽIĆ: Pitanje odgovornosti slabo postoji u ovom društvu. Odgovorni su svi oni koji na apele nadležnih institucija, civilnog društva i većeg dela javnosti nisu adekvatno i na vreme reagovali. Svaki put obećamo da je to poslednji put i da ćemo se obračunati sa nasilnicima, ali to već nakon nekoliko dana zaboravimo. Nema sankcija, nema odgovornosti, sve se opravdava. Imamo političare koji i dan danas tvrde da su huligani i kriminalci ustvari „jadna deca”. Opravdavajući njihov kriminal i svaljujući krivicu na one koji su na miran način koristili svoja ustavom garantovana prava. Živimo u svetu u kome je nasilje prihvatljiv vid komunikacije, propustili smo da osudimo zločine iz bliske prošlosti na iskren način. Nema još uvek saglasnosti koji je to sistem vrednosti za koji se zalažemo.

MONITOR: Ministar Dačić tvrdi da su državni organi imali informacije o tome da se napad na Paradu ozbiljno organizuje,da dolazi veliki broj organizovanih mladića, spremnih da demoliraju grad ako ne uspiju da dođu do učesnika Parade. Ipak , oni su stigli, njih oko šest hiljada, u centar Beograda. Ima li u svemu tome, kako kod nas biva, suviše „politike”?
KARADŽIĆ: Ima isuviše loše politike, neiskrenost političara jeste najveći problem sa kojim se naše društvo suočava. Kao da pokušavaju da se dodvore tom nazadnom delu populacije koji uvek stoji na putu istinskim demokratskim promenama u Srbiji. Propuste svaku priliku da pošalju jasnu poruku kojim putem želimo da idemo. Uvek se pojavi veliki broj tih koji ipak nađu demagoško opravdanje za zločin i vandalizam.

MONITOR: Šta mislite ko sve profitira ili je mislio da će profitirati od slika haosa i straha na ulicama Beograda?
KARADŽIĆ: Teško vam je ovo pitanje, mislim da su svi oni koji su protiv demokratske, moderno uređene Srbije profitirali. Umobolnici koji ne žele da uče, rade i doprinose društvu. Zaluđenici koji veruju da svako ko ne zadovoljava njihove kriterijume srpstva treba da bude eliminisan. Gledam ih sada kako prave haos i u Italiji na stadionu, ubijaju svaku nadu ljudima da će naše društvo ikad biti normalno.

MONITOR: Kako to da organizatori uvijvek ostanu tajanstveni za javnost? Uhapšen je lider Obraza, državni sekretar Slobodan Homen je svoju odlučnost izrazio definišući buduću reakciju države kao „jezivu”, a onda objašnjavao šta je zaista mislio. Radili ste u Vladi Srbije – ima li tamo zaista spremnosti da u okviru zakonskih ovlašćenja istraju na postavljanju pitanja „pozadine” najnovijeg ataka na Ustavom i zakonima garantovana prava?
KARADŽIĆ: Mislim da je najveći problem bio što jedni druge ne slušamo. Što stalno različitim izjavama stvaramo konfuziju i ostavljamo prostor mnogima da svoje lične stavove stave iznad zakona. Sankcije su blage ili ih nema, slabo je poverenje u institucije, mnogo je politike, a malo profesionalnog, istinskog rada koji je u skladu sa zakonom. Razočaran sam činjenicom da su spiskove vandala pronašli tek dan nakon Parade ponosa. I to kod čoveka za koga uveliko postoje dokazi da je i ranije učestvovao i inspirisao slične zločine. Ali to valjda nije bilo dovoljno da se provere njegove aktivnosti pre Parade ponosa. Kažu, očekivali su ali ne kažu zašto nisu sve uradili da to što očekuju bar ublaže. Da li je to namerno ili slučajno, ostaje pitanje.

MONITOR: Podnijeli ste ostavku na mesto državnog sekretara. Dugo ste bili nezadovoljni ponašanjem ministra sa kojim ste radili. Da li je riječ samo o ponašanju jednog čovjeka ili o sistemu? Gdje je tu premijer, institucije za zaštitu ljudskih prava, pravosuđe?
KARADŽIĆ: Prvenstveno sam bio nezadovoljan radom prvog čoveka Ministarstva za ljudska i manjinska prava. Pokušao sam na razne načine da ukažem na probleme sa kojima se suočavamo. Ali valjda to nikoga nije interesovalo. Kao i u mnogim drugim zemljama u regionu, politika ćutanja i netalasanja jeste ono čime se rukovodimo. Ja u tome nisam želeo da učestvujem niti da budem zamenik čoveku kome je funkcija samo komfor, a ne obaveza i odgovornost.

MONITOR: Šta biste poslije svega rekli – šta je za vladajuću elitu članstvo u EU?
KARADŽIĆ: Za sada još otrcani izgovor kojim pokrivaju svoje slabosti da se suoče sa problemima na iskren način. Mislim da se većina njih čak i plaši članstva u EU jer znaju da ih čeka odgovornost i sankcije, čega još kod nas nema.

MONITOR: Jednom je bivši ministar spoljnih poslova Svilanović rekao da zemlje koje su nastale raspadom SFRJ vezuje manje ili veće nepoštovanje ljudskih prava. Da bi se to promijenilo, šta je, po vama, najvažnije postaviti i sprovesti?
KARADŽIĆ: Iskreno sagledavanje zločina iz prošlosti. Prihvatanje sopstvene odgovornosti i čišćenje sopstvenog dvorišta pre nego pogledamo u komšijsko. Pored toga, bilo bi dobro primeniti pozitivna iskustva drugih zemalja u borbi za ljudska prava, jer pametan uči na tuđim greškama.

MONITOR: Događaji u Sandžaku zabrinjavaju mnoge. Ko je „kriv” za sukob Vlade i muftije Zukorlića?
KARADŽIĆ: Krivi su svi oni koji ćute i posle optužbi koje je iznela Poverenica za jednakost, da je ministar za ljudska prava izvršio diskriminaciju svojim aktom, i onemogućio konstitusanje Bošnjačkog nacionalnog saveta. Ovo je još jedan slučaj gde je loša politika ponovo bila jača od zakona.

Kosovo – daleko od idealnog

MONITOR: Kakav je vaš uvid u stanje ljudskih prava na Kosovu? Šta mislite o zahtjevu Crne Gore da kosovski Crnogorci dobiju status nacionalne manjine?
KARADŽIĆ: Stanje ljudskih prava na Kosovu, prema mojim saznanjima, daleko je od idealnog. Čini mi se da su svi zaboravili na ljude koji tamo žive i koji su očigledno žrtve politike kreirane u Beogradu i Prištini. Nadam se da će najavljeni pregovori doneti boljitak. Što se tiče zahteva da Crnogorci dobiju status nacionalne manjine, smatram da je u potpunosti opravdan.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

STEFAN ĐUKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA: Čekanje pravde

Objavljeno prije

na

Objavio:

DPS se konsolidovao, ponovo preuzima kontrolu nad resursima  države. Istovremeno, mislim da je konačno jasno da oni nikad više neće imati snagu kao prije avgusta 2020. DPS neće doživjeti sudbinu SPS-a nakon 5. oktobra ali neće nikad više biti crnogorski autokrata preko Mila Đukanovića. Cijena je vjerovatno to što nećemo doživjeti pravdu, što će u najboljem slučaju funkcioneri te partije odgovarati za samo mali broj afera putem kojih su se bogatili na račun građana

 

MONITOR:  Ove sedmice premijer Dritan Abazović u posjeti je Beogradu. Posjeta se predstavlja kao pokušaj normalizacije odnosa između dvije zemlje. Da li se normalizacija postiže posjetama ili adekvatnim politikama?

ĐUKIĆ: Opravdano je sumnjati u mnoge stvari kada se radi o premijeru Abazoviću ali ne i u to da želi najbolje odnose sa svim državama regiona. Nakon decenija vlasti koja je nedostatak spoljne suverenosti kompenzovala svađanjem sa ,,komšijama” dobro je da na vlasti imamo nekoga ko želi bolje odnose. Normalizacija se naravno ne postiže posjetama i fotografisanjem, ali su međusobni kontakti na vrhu neophodni da bi došlo do donošenja zakona i uredbi koje mogu da olakšaju život običnim građanima – jedinstveni granični prelazi (kao što imamo sa Albanijom i BiH), zajednički poslovni projekti, međusobna ulaganja, otvoren platni promet, to su samo neka od potencijalnih rješenja koja bi građanima značajno pojednostavila mnoge stvari u poslovanju, komunikaciji sa rodbinom i prijateljima i slično. Nadamo se da oni u Vladi koji se, iz njima poznatih razloga, protive normalizaciji odnosa neće biti u prilici da dobra rješenja opstruiraju.

MONITOR: Kao jedna od tema pominje se i potpisivanje Temeljnog ugovora sa SPC-om. Mislite li da je način na koji se do sada govori i rješava taj problem adekvatan?

ĐUKIĆ: Dobar potez Vlade je objavljivanje radne verzije Temeljnog ugovora sa SPC-om. Koliko se može vidjeti njegove odredbe su veoma slične, pa čak i identične kao one u ugovoru sa Islamskom zajednicom i Konkordatom sa Vatikanom. Nesumnjivo je da ovo pitanje treba rješavati, predugo se o njemu priča i previše zaokuplja pažnju javnosti. Naravno da određene strukture, bilo iz istinskih nacionalističkih poriva, bilo iz svijesti da na nacionalizmu mogu profitirati, žele da održe ovo pitanje još mnogo godina u žiži javnosti. Zato se i odmah krenulo sa pričom o ,,izdaji” i o apstraktnim i nikad definisanim interesima ,,građanske Crne Gore”. Neophodno je da iz javnog diskursa ,,istjeramo” tu zapaljivu retoriku forsirane mržnje, vidjeti da li postoje suštinski problemi u pogledu slobode vjeroispovijesti i načela sekularizma i ovo pitanje završiti što prije.

MONTIOR: Koliko se aktuelne vlasti bave suštinskim pitanjima kvaliteta života građana, a koliko temama koje samo pojačavaju polarizaciju u društvu?

ĐUKIĆ: Mislim da ova vlast pokušava dvojako da djeluje. Neki potezi su nesumnjivo povučeni kako bi se spriječio udar na standard građana (kao što je smanjivanje akciza i ograničavanje marže) ali su to za sad prinudne i kratkoročne mjere. Iako je rano za neke dalekosežne poteze, trenutno ih ne vidimo ni u naznakama. Što se tema koje polarizuju tiče, očita je namjera Pokreta URA da neke od njih što prije riješi i stavi ad acta. To je korisno za društvo ali i njih kao partiju, jer nestankom ovih tema smanjuju manevarski prostor partijama starog režima na čije biračko tijelo plediraju.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka prvog jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VELIMIR VISKOVIĆ, KNJIŽEVNI KRITIČAR I ENCIKLOPEDISTA IZ ZAGREBA: Dolazi teška evropska zima 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bojim se da idemo prema bipolarnom svijetu u kojemu su na jednoj strani Kina i Rusija, na drugoj Amerika i NATO. Zapad je možda nadmoćniji kad su posrijedi avioni, tenkovi, brodovi, ali druga strana je razvila hipersonične projektile kojima Zapad ne može u ovom trenutku parirati. Da nema u rukama taj argument, siguran sam kako se Putin ne bi upustio u ovako neprikriven, otvoren sukob

 

MONITOR: Objavljena je Vaša autobiografija „O drugima, o sebi“. Zašto je važno da se osvrnemo na svoj „lik i djelo“?

VISKOVIĆ: Autobiografski diskurs u ovom trenutku dominantan je trend u svjetskoj književnosti; podsjetio bih samo na planetarni uspjeh norveškog pisca Karla Ove Knausgarda i njegovih šest autobiografskih romana objedinjenih pod naslovom „Moja borba“. Skoro cijelo „žensko pismo“ temelji se na ispovijedanju autobiografskoga iskustva.

Pa i klasici novoštokavskog jezika Danilo Kiš i Mirko Kovač puno su pisali o autobiografskom dokumentarizmu vlastite proze.

Ma, zapravo su vrlo rijetki oni pisci koji zaobilaze vlastito životno iskustvo i pišu isključivo o izmišljenim svjetovima.

A ja sam se odlučio za naslov „O drugima, o sebi“ zato što sam knjigu pisao kao niz zapisa o poznatim i bliskim ljudima, o tome kako su se oni upletali u moj život, kako sam ja prisutan u njihovima. Mislim da zapravo uopće ne postojimo kao nekakve potpuno inokosne jedinke, nas definiraju prije svega relacije s drugima: kako se mi odražavamo u njihovim životima, oni u našima.

MONITOR: Prema dostupnoj on-line evidenciji Nobelovog komiteta, Krleža je godinama bio kandidat državnih institucija i udruženja u Jugoslaviji, a Andrić „stranaca“. Da li su predlagači možda zasmetali Krležinoj šansi za Nobela i koliko i da li vanknjiževni faktori igraju ulogu pri odlučivanju Nobelovog komiteta?

VISKOVIĆ: Ne bih mistificirao ulogu predlagatelja; svake godine Nobelovu komitetu pristignu na stotine prijedloga za Nobelovu nagradu. Nužan preduvjet  da bi netko postao izgledan kandidat za Nobela jest da je preveden na velike svjetske jezike te na one skandinavske. I Krleža i Andrić ispunjavali su početkom 60-ih te preduvjete. Neki tvrde da Krleža nije prošao jer je bio ljevičar. Glupost, jer i Andrić je bio u Partiji, nije bio nikakav disident, a  akademici koji odlučuju o nagradi nisu se ni onda ni danas klonili izbora ljevičara, pa čak i deklariranih komunista. Mislim da je prevladalo to što je Andrić balkanskiji pisac, ali pisac koji je partikularno lokalno iskustvo svojim pripovjedačkim talentom izdigao na univerzalnu razinu. Uostalom, njegovim izborom akademici nisu pogriješili, iako ne bi pogriješili ni da su izabrali i Krležu.

MONITOR: Došlo je do velikog sukoba Zapada i Rusije, nakon njene vojne agresije na Ukrajinu. Kako Vama izgleda odgovor Brisela, ali i Londona i Vašingtona na rat u Ukrajini?

VISKOVIĆ: Putin jest napadom na Ukrajinu počinio flagrantnu povredu međunarodnog prava. To, gledajući pravno, a čak i moralno. Gledajući, pak, pragmatično, on je počinio isto ono što je Amerika godinama činila u  Vijetnamu, Iraku, Avganistanu, Libiji, Siriji, gdje je ili izravno intervenirala ili poticala pobunjeničke snage da promijene legitimnu vlast. To je sve Amerika počinila pretendirajući na položaj globalne velesile, zadnjih tridesetak godina jedine imperijalne sile.

Sad se suočavamo sa situacijom da Putinova Rusija čini to na što je dosad pravo polagala isključivo Amerika. Traži da je se prizna kao globalnu vojnu i političku silu. Zapad to energično odbija te se rat u Ukrajini pretvara u tzv. proksi rat, gdje zapravo Rusija ratuje protiv ujedinjenog Zapada.

Mislim da je unekoliko ova situacija usporedljiva s Kubanskom krizom s početka šezdesetih. Amerika tada nije dopustila instaliranje ruskih projektila na Kubi, u svojoj neposrednoj blizini. Rusija sada ne dopušta prodor NATO-a u svoju neposrednu blizinu.

U svemu tome užasno mi je žao ukrajinskog naroda koji je izložen strašnim patnjama. Ali osim Putina kao nesumnjivog krivca, ja krivca vidim i u SAD-u i Velikoj Britaniji koje su minirale Sporazume iz Minska. Ukrajina se ipak mora suočiti s činjenicom da u njoj živi 17 posto Rusa, još i tridesetak posto  rusofonog stanovništva; ne može se ta stvarnost mijenjati spaljivanjem, ubijanjem i izgonom protivnika radikalno čistog ukrajinskog identiteta, koji se očituje prije svega u svojoj protivruskosti. Bio je nužan kompromis, a nije bilo volje za njega.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka prvog jula ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR: Nijednoj partiji nije stalo do stručnjaka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Državu je uništilo partijsko zapošljavanje koje je patentirala vlast DPS-a i njegovih dugogodišnjih partnera. Državu neće izvući iz problema ponavljanje istog modela upravljanja

 

MONITOR: Politika se opet svodi na priču o „partijskim dubinama“, odnosno partijskoj preraspodjeli državnih pozicija. Šta Vama to govori?

ĐUROVIĆ: Nažalost, još  ne postoji makar jedan subjekat na našoj poltičkoj sceni koji je spreman da slijedi javno proklamovane principe u svom djelovanju i suprostavi se partijskom zapošljavanju. Sve poltičke partije koje participiraju u Skupštini su svoj politički rejting i podršku građana vezali dominantno za broj zaposlenih „po dubini“. U upravne odbore javnih preduzeća i  ustanova se imenuju članovi partija koje imaju često nedogovarajuću stručnu spremu i radno iskustvo. Vlada povjerava upravljanje državnim resursima licima koja su često nekvalifikovana za posao koji obavljaju. Posljedica takve politike je da takvi upravni odbori biraju za funkcije izvršnih direktora ponovo partijske činovnike, po unaprijed dogovorenim kvotama podijeljenim među partijama. Državu je uništilo partijsko zapošljavanje koje je patentirala vlast DPS-a i njegovih dugogodišnjih partnera   iz SDP-a i BS-a. Državu neće izvući iz problema ponavljanje istog modela upravljanja. Da bi se institucije profesionalizovale i počele izgrađivati upravo je potreban diskontinuitet sa lošom tridestogodišnjom praksom a ne njen nastavak. Nažalost, ni predsjednik Vlade a ni potpredsjednici iz SNP-a, SDP-a i BS-a nisu predložili drugačija rješenja od dosadašnje prakse. Očekivao sam da će makar neko od lidera partija koje participiraju u manjinskoj vladi predložiti da se polovina članova upravnih odbora bira putem javnog konkursa i tako stvori mogućnost da se u oporavak našeg društva uključi ljudski potencijal koji je smješten u prostoru van političkih stranaka. Razumljivo je da jedan dio pozicija pokrivaju partijski kadrovi kako bi se mogla sprovoditi politika Vlade ali nije dobro da se ne omogući ljudima koji imaju profesionalno iskustvo i integritet, da pomognu oporavak i suštinsku izgradnju institucija.

Tužna je istina da nijednoj partiji nije stalo do mišljenja onog dijela Crne Gore koji ne očekuje partisjko zaposlenje, koji je progresivan i koji zapravo jedini može dati podršku suštinskim promjenama. Vjerujem da će morati da dođe do novih promjena vlasti u skorijem periodu ali i do formiranja novih političkih subjekata kako bi se konačno stvorio zdravi politički centar od ljudi sa integritetom, koji sebe ne vide u politici do kraja  života, koji su profesionalno ostvareni i jednostavno rečeno-normalni.  Takvi su danas ubjedljva manjina u političkim partijama. Najgori dio crnogoskog društva su političke partije. Naravno, nisu sve jednako loše i jednako odgovorne za stanje u kojem se društvo nalazi. Da su partije bolje nego što jesu ne bi nam država bila u ovakvom stanju. Doskorašnja opozicija je godinama bila nefunkcionalna a najveći subjekti posvađani oko borbe za koji glas više. Slično ponašanje je nastavljeno i nakon promjene vlasti. Da bi nam bilo bolje, partije, kao subjekti koji imaju najveću moć da utiču na razvoj društva, moraju biti demokratičnije, spremne da se mijenjaju i spremne da u svoje upravljačke strukture uključe nove ljude iz svih segmenata društva. Zato se radujem kada se u partijama pojave nova lica koja imaju profesionano iskustvo i prepoznatljivost. Lideri političkih partija bi morali da budu svjesni problema i pomognu da se u njihovim redovima dese promjene. To može makar dijelom da se desi ukoliko se usaglase da promijene što prije izbormi sistem i omoguće građanima da glasaju direktno za sveje predstavnike (otvorene liste).

MONITOR: Mediji pišu i o desantu Demokratske partije socijalista na neke od važnih pozicija po dubini. Tu je i parlamentarna kontrola izvršne vlasti od strane iste partije. Koliko joj to daje moć, i šta to znači za ovo društvo?

ĐUROVIĆ: DPS pokušava da zadrži svoje biračko tijelo zapošljavanjem po dubini. Ipak, crnogorska dubina ima neko dno, postoji krajnja tačka u kojoj više neće biti mjesta u institucijama za sve partijske DPS kadrove. DPS neće moći da ponovo vrati sve one koji su ostali bez posla  nakon 30. avgusta 2020. Ta spoznaja proizvodi nervozu kod značajnog dijela bivših funkcionera DPS-a. Svakako, DPS kadrovi neće, na sreću, imati odlučujuću ulogu u upravljanju javnim preduzećima i ustanovama. Što se tiče Skupštine i kontrole DPS-a, mislim da je ta njihova uloga precijenjena. Siguran sam da DPS neće rušiti Vladu zbog bilo kog razloga jer njima izbori na bilo kom nivou ne odgovaraju. Znaju da će izgubiti vlast u Podgorici i drugim opštinama, a znaju i da će njihova snaga oslabiti nakon sljedećih parlamentanih izbora. DPS je svakim danom sve slabiji koliko se god upinjali njihov predsjednik i funkcioneri da objasne  svom biračkom tijelu kako je sve u redu. DPS odlaže stranačke izbore za predsjednika partije ali se ne može dovijeka odlagati ono što mora da se desi. Ako Milo Đukanović  ostane na čelu te partije ona je osuđena na propast jer niko sa Đukanovićem neće praviti koaliciju nakon sljedećih izbora. Sa druge strane je tužno da među 150.000 članova te partije nema jednoga dovoljno hrabrog da javno kaže Đukanoviću da treba da ode.

Da sam na mjestu predsjednika Vlade zaustavio bih sva zapošljavanja i popunjavanja upravnih odbora dok se u Skupštini ne izglasa novi saziv Sudskog savjeta, izaberu sudije Ustavnog suda,  imenuje vrhovni državni tužilac. To je strateški cilj države i on treba da bude ostvaren prioritetno a zapošljavanja mogu da sačekaju. Vjerujem da bi želja najvećeg broja partija  da zaposle što više svojih kadrova podstakla dogovore u Skupštini i ubrzala ispunjenje ključnog razloga zbog kojeg je formirana manjinska Vlada a koji treba da nas približi EU.

MONITOR: Mnoge stvari od kojih se živi čekaju da dođu na red. Novac za poljoprivrednike iz evropskih fondova još čeka da bude iskorišćen. Čekamo podzakonska akta koja će parovima omogućiti liječenje steriliteta o državnom trošku, i slično. Koliko su ova i prethodne vlade u službi građana?

ĐUROVIĆ: Potrebe i očekivanja građana su veliki. Pojedini procesi mogu sigurno brže da se sprovode. Vjerujem da nakon prvih 100 dana rada nove Vlade mogu da se analiziraju ostvareni rezultati. Nakon prethodne Vlade, u pojedinim resorima ostalo je mnogo zaostalih predmeta, nedovršenih procesa u izradi normativnih akata. Mislim da ipak postoji makar mali pozitivan trend kada je u pitanju odnos prema građanima. DPS je potpuno postao gluv u odnosu na potrebe građana nakon predugog vršenja vlasti. Prethodna Vlada pokazala je neke signale da joj je stalo do građana, ponekad zbog populizma i političkih ambicija pojedih ministara. Nadam se da će ova Vlada biti bolja od prethodnih, kao i svaka naredna. Dobro je da se sve partije nađu u poziciji vlasti i pokažu građanima šta znaju. Dobro je i da sve partije osjete kaznu građana jer ih to može učiniti odgovornijima.

MONITOR: Premijer Dritan Abazović najavio je nestašicu hrane i energenata. Da li je Vlada na tom polju uradila što je mogla?

ĐUROVIĆ: Pitanje nestašice hrane i energenata je veoma složeno pitanje u političkom i ekonomskom smislu. Ne znam šta je sve planirano ali moguće i da najavljeni rebalans budžeta bude jedan od mehanizama za iznalaženje sredstava da se unaprijed kupe neophodne zalihe  hrane  energenata i stvore robne rezerve.

MONITOR: Još čekamo i na ključne reforme u pravosuđu. U međuvremenu pale su važne optužnice, poput afere Telekom i Carine. Kako to komentarišete?

ĐUROVIĆ: Sudska vlast je uništena kao i sve druge institucije u prethodnih 30 godina. Ne iznenađuju pale optužnice ako se zna ko ih je pisao i sa kojom namjerom. Vjerujem da će tužilaštvo ipak u nastavku ovih procesa uspjeti da ponudi dokaze a nadam se i da će ipak doći do formiranja novog Sudskog savjeta i zamjene sudija u višim sudskim instancama koji su prilično kompromitovani brojnim aferama i dodjelama stanova od strane DPS vlasti na držanom nivou ali i na nivou Glavnog grada. Sada stranke u postupku žele da im se vrate usluge i pokloni.

MONITOR: Slučajevi hapšenja Vesne Medenice i Blaža Jovanića, čelnih ljudi pravosuđa, govore i o stanju u pravosuđu. Koliko je potrebno da se takvo stanje reformiše, i da li smo na pravom putu?

ĐUROVIĆ: Nakon 30 godina uništavanja institucija od strane DPS-a potrebno je neko vrijeme da se institucije počnu oporavljati. Brzina reformi zavisi od političkih partija koje mogu ubrzati ili usporiti ovaj proces. Ako ima imalo želje da se poprave stvari, ako je partijama imalo stalo do građana i ove države, onda će ubrzati dijalog oko sudskih instanci. Vjerujem da bi ohrabrenje moglo doći i od SDT-a u vidu nastavka procesuiranja sudija Vrhovnog suda koji su bili izvršioci nekadašnje predsjednice Vesne Medenice. Koliko je uništena ova država svakim danom će se znati sve više, a sve ono na što su ukazivali godinama nekoliko nezavisnih medija i NVO pokazalo se tačnim. Sudovi a i tužilaštvo su imali cjenovnike po kojima se mogla kupiti ,,pravda”. Očistiti pravosuđe od svih korumpiranih je moguće, ali je potrebno vrijeme. Na nižim instancama postoje kadrovi koji brzo mogu biti unaprijeđeni, a time bi počeo proces obnavlajnja ključnih institucija koje treba da pomognu uspostavlanju vladavine prava.

 

Tužilaštvo mora ući i u RTCG

MONITOR: Šta je sa reformom javnog servisa?

ĐUROVIĆ: Nakon smjene DPS-a tek je zapravo započeo proces tranzicije u Crnoj Gori. Kao i prethodna Vlada i trenutno rukovodstvo RTCG-a je dio mučnog perioda koji se morao proći. Reforma javnog servisa započeće kada se Savjet  RTCG-a oslobodi neprimjerenog partijskog uticaja i partjskih mučnih trgovina. I ovdje je potrebno profesionalno tužilaštvo. Savjetu RTCG-a predočeni su dokumenti koji su optužujući za prethodnog generalnog direktora Šundića. Vidjećemo da li će Osnovno tužilaštvo  procesuirati odgovorne ili će okrenuti glavu kao u najboljim godinama DPS-a. Danas je RTCG umjesto DPS-a pod uticajem većeg broja partija ali svaki prostor za uticaj partija će u nekom trenutku postati veoma problematičan. Političari RTCG doživljavaju kao bilo koju drugu instituciju koju treba po dubini pokriti po partijskom ključu. Ne može biti transformacije RTCG-a ako je generalni direktor nezakonito izabran. Reforma se može desiti promjenom zakonske regulative i doglednom primjenom. Neophodna je smjena Savjeta RTCG-a i menadžmenta kao prvi korak u uvođenju profesionalizacije RTCG-a.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo