Povežite se sa nama

INTERVJU

MARKO KARADŽIĆ, BORAC ZA LJUDSKA PRAVA: Politika ćutanja i netalasanja

Objavljeno prije

na

U Srbiji je već dugo jasno da je iza promjena iz 2000. došlo, uglavnom, do „rekonfiguracije terena” i fizičkog odlaska glavnog igrača. Najkrupniji događaj za ovih deset godina je i najtragičniji – ubistvo premijera. Nema „pozitivnog” pandana. Umjesto toga, ovih dana se sve češće čuje kako u Srbiji postoji neka „crna ruka” koja se pokazala i u nedjelju 10. oktobra, prilikom održavanja Parade ponosa i na fudbalskom stadionu u Đenovi. Kako građanin ili vladin službenik, koji želi da se bavi zaštitom ljudskih prava, jednom od najosjetljivijih pravnih materija da se ponaša u takvom svijetu? Marko Karadžić, koji je magistrirao u SAD, na Univerzitetu Notrdam u oblasti međunarodnog prava i na više načina doprinio izradi strateških dokumenata u oblasti zaštite ljudskih prava, bio je donedavno na jednoj od najviših pozicija u vladi kada se radi o promociji ljudskih prava, poziciji državnog sekretara u Ministarstvu za ljudska i manjinska prava.

Karadžić, koji je jednom izjavio: „Ja sam pravi Karadžić”, nije krio da se ne slaže sa ponašanjem ministra, pa je nedavno podnio ostavku. Smatrali smo da je zbog svega što je uradio i govorio pravi sagovornik i povodom najnovijih događaja.

MONITOR: Beograd je, povodom Parade ponosa, bio u nekoj vrsti faktičkog vanrednog stanja. Iako je policija pružila zaštitu učesnicima Parade, sve je to, kako ste i vi komentarisali, bilo ponižavajuće. Predstavnici organizatora ipak su zadovoljni. Jeste li i vi?
KARADŽIĆ: Daleko od toga da sam zadovoljan. Pre bih mogao reći da sam užasnut, uplašen i besan, baš kao i mnogo drugih ljudi. Sebično bi bilo posmatrati skup u parku Manjež izolovano od svega što se dešavalo samo nekoliko ulica dalje. Jedino što je potvrđeno tog dana je visoki stepen netolerancije i homofobije, koji očigledno imaju dobru podršku u mnogim segmentima društva. Mislim da su neki od organizatora pravili kompromise sa političarima koji nemaju veze sa ljudskim pravima. Sada svi zajedno pokušavaju da predstave da je ustvari forma bez suštine uspeh. Meni se čini da je tog dana savršena predstava odigrana i to sa dva cilja. Prvi, međunarodnoj zajednici su pokazali da eto možemo i hoćemo da zaštitimo ugroženu manjinu, a opet onaj drugi cilj koji je zastrašujući je takođe ostvaren. Na domaćem terenu uspeli su da uliju strah u kosti LGBT zajednici i ubiju svaku mogućnost da nastave sa svojim zahtevima za ravnopravnost, bar za neko vreme.

Pored toga strašno je bilo gledati policajce koji očigledno nisu imali dozvolu da se štite od samog početka. Nikada nisam video da policija bude kamenovana bez odobrenja da se adekvatno odbrani. Sada se neko setio – prekomerne upotrebe sile. Da li su nadređeni time želeli da pokažu drugoj strani da ih ipak razumeju? Ne znam ni sam, ali čini mi se da je tako.

MONITOR: Policija tvrdi da je učinila sve što je mogla. Ali je nevjerovatno da je dopustila da bude brojčano i fizički nadjačana. Ko je odgovoran za toliko premlaćivanje policije i „civila”?
KARADŽIĆ: Pitanje odgovornosti slabo postoji u ovom društvu. Odgovorni su svi oni koji na apele nadležnih institucija, civilnog društva i većeg dela javnosti nisu adekvatno i na vreme reagovali. Svaki put obećamo da je to poslednji put i da ćemo se obračunati sa nasilnicima, ali to već nakon nekoliko dana zaboravimo. Nema sankcija, nema odgovornosti, sve se opravdava. Imamo političare koji i dan danas tvrde da su huligani i kriminalci ustvari „jadna deca”. Opravdavajući njihov kriminal i svaljujući krivicu na one koji su na miran način koristili svoja ustavom garantovana prava. Živimo u svetu u kome je nasilje prihvatljiv vid komunikacije, propustili smo da osudimo zločine iz bliske prošlosti na iskren način. Nema još uvek saglasnosti koji je to sistem vrednosti za koji se zalažemo.

MONITOR: Ministar Dačić tvrdi da su državni organi imali informacije o tome da se napad na Paradu ozbiljno organizuje,da dolazi veliki broj organizovanih mladića, spremnih da demoliraju grad ako ne uspiju da dođu do učesnika Parade. Ipak , oni su stigli, njih oko šest hiljada, u centar Beograda. Ima li u svemu tome, kako kod nas biva, suviše „politike”?
KARADŽIĆ: Ima isuviše loše politike, neiskrenost političara jeste najveći problem sa kojim se naše društvo suočava. Kao da pokušavaju da se dodvore tom nazadnom delu populacije koji uvek stoji na putu istinskim demokratskim promenama u Srbiji. Propuste svaku priliku da pošalju jasnu poruku kojim putem želimo da idemo. Uvek se pojavi veliki broj tih koji ipak nađu demagoško opravdanje za zločin i vandalizam.

MONITOR: Šta mislite ko sve profitira ili je mislio da će profitirati od slika haosa i straha na ulicama Beograda?
KARADŽIĆ: Teško vam je ovo pitanje, mislim da su svi oni koji su protiv demokratske, moderno uređene Srbije profitirali. Umobolnici koji ne žele da uče, rade i doprinose društvu. Zaluđenici koji veruju da svako ko ne zadovoljava njihove kriterijume srpstva treba da bude eliminisan. Gledam ih sada kako prave haos i u Italiji na stadionu, ubijaju svaku nadu ljudima da će naše društvo ikad biti normalno.

MONITOR: Kako to da organizatori uvijvek ostanu tajanstveni za javnost? Uhapšen je lider Obraza, državni sekretar Slobodan Homen je svoju odlučnost izrazio definišući buduću reakciju države kao „jezivu”, a onda objašnjavao šta je zaista mislio. Radili ste u Vladi Srbije – ima li tamo zaista spremnosti da u okviru zakonskih ovlašćenja istraju na postavljanju pitanja „pozadine” najnovijeg ataka na Ustavom i zakonima garantovana prava?
KARADŽIĆ: Mislim da je najveći problem bio što jedni druge ne slušamo. Što stalno različitim izjavama stvaramo konfuziju i ostavljamo prostor mnogima da svoje lične stavove stave iznad zakona. Sankcije su blage ili ih nema, slabo je poverenje u institucije, mnogo je politike, a malo profesionalnog, istinskog rada koji je u skladu sa zakonom. Razočaran sam činjenicom da su spiskove vandala pronašli tek dan nakon Parade ponosa. I to kod čoveka za koga uveliko postoje dokazi da je i ranije učestvovao i inspirisao slične zločine. Ali to valjda nije bilo dovoljno da se provere njegove aktivnosti pre Parade ponosa. Kažu, očekivali su ali ne kažu zašto nisu sve uradili da to što očekuju bar ublaže. Da li je to namerno ili slučajno, ostaje pitanje.

MONITOR: Podnijeli ste ostavku na mesto državnog sekretara. Dugo ste bili nezadovoljni ponašanjem ministra sa kojim ste radili. Da li je riječ samo o ponašanju jednog čovjeka ili o sistemu? Gdje je tu premijer, institucije za zaštitu ljudskih prava, pravosuđe?
KARADŽIĆ: Prvenstveno sam bio nezadovoljan radom prvog čoveka Ministarstva za ljudska i manjinska prava. Pokušao sam na razne načine da ukažem na probleme sa kojima se suočavamo. Ali valjda to nikoga nije interesovalo. Kao i u mnogim drugim zemljama u regionu, politika ćutanja i netalasanja jeste ono čime se rukovodimo. Ja u tome nisam želeo da učestvujem niti da budem zamenik čoveku kome je funkcija samo komfor, a ne obaveza i odgovornost.

MONITOR: Šta biste poslije svega rekli – šta je za vladajuću elitu članstvo u EU?
KARADŽIĆ: Za sada još otrcani izgovor kojim pokrivaju svoje slabosti da se suoče sa problemima na iskren način. Mislim da se većina njih čak i plaši članstva u EU jer znaju da ih čeka odgovornost i sankcije, čega još kod nas nema.

MONITOR: Jednom je bivši ministar spoljnih poslova Svilanović rekao da zemlje koje su nastale raspadom SFRJ vezuje manje ili veće nepoštovanje ljudskih prava. Da bi se to promijenilo, šta je, po vama, najvažnije postaviti i sprovesti?
KARADŽIĆ: Iskreno sagledavanje zločina iz prošlosti. Prihvatanje sopstvene odgovornosti i čišćenje sopstvenog dvorišta pre nego pogledamo u komšijsko. Pored toga, bilo bi dobro primeniti pozitivna iskustva drugih zemalja u borbi za ljudska prava, jer pametan uči na tuđim greškama.

MONITOR: Događaji u Sandžaku zabrinjavaju mnoge. Ko je „kriv” za sukob Vlade i muftije Zukorlića?
KARADŽIĆ: Krivi su svi oni koji ćute i posle optužbi koje je iznela Poverenica za jednakost, da je ministar za ljudska prava izvršio diskriminaciju svojim aktom, i onemogućio konstitusanje Bošnjačkog nacionalnog saveta. Ovo je još jedan slučaj gde je loša politika ponovo bila jača od zakona.

Kosovo – daleko od idealnog

MONITOR: Kakav je vaš uvid u stanje ljudskih prava na Kosovu? Šta mislite o zahtjevu Crne Gore da kosovski Crnogorci dobiju status nacionalne manjine?
KARADŽIĆ: Stanje ljudskih prava na Kosovu, prema mojim saznanjima, daleko je od idealnog. Čini mi se da su svi zaboravili na ljude koji tamo žive i koji su očigledno žrtve politike kreirane u Beogradu i Prištini. Nadam se da će najavljeni pregovori doneti boljitak. Što se tiče zahteva da Crnogorci dobiju status nacionalne manjine, smatram da je u potpunosti opravdan.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIHAILO JOVOVIĆ, NOVINAR: Novinare biju jer govore istinu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uvijek me nervira kada političari, pa  i strane diplomate, nakon osude nasilja u sljedećoj rečenici dodaju da novinari moraju poštovati profesionalne i etičke standarde. Treba da znaju da ovdje novinare po pravilu ne biju zato što lažu, već zato što govore i pišu istinu

 

MONITOR: Vlada je osnovala četvrtu po redu Komisiju za praćenje postupanja nadležnih organa u istragama napada na novinare, a Vi ste izabrani za predsjednika. Prethodne tri, konstatovala je i Akcija za ljudska prava, nijesu bile naročito uspješne. Mislite li da ova može biti uspješnija? Šta je to što je remetilo uspješnost prethodnih komisija, i da li je još prisutno?

JOVOVIĆ: Desetak sati nakon što je Đukanovićeva Vlada formirala Komisiju na sjednici u četvrtak 26. decembra 2013, poslije velikog pritiska domaće javnosti i međunarodne zajednice, eksplodiralo je blizu pola kila TNT ispod prozora redakcije Vijesti . Mafija je time pokazala šta misli i o Vladi i o Komisiji. Naravno da počinioci tog napada, a kamoli  nalogodavci, nisu pronađeni. Kao ni najvećeg broja drugih slučajeva teškog nasilja nad novinarima i imovinom medija.

Sramota je ove države i društva da će uskoro biti 17 godina od ubistva Duška Jovanovića,  14 od prebijanja Tufika Softića, tri godine od ranjavanja Olivere Lakić, da nabrojim samo neke slučajeve, a da nema ni uspješnih istraga, ni optužnica, a kamoli presuda.

Nije Komisija u ova tri mandata kriva za to. Ona ne saslušava, ne hapsi osumnjičene, podiže optužnice, ne sudi. Njena nadležnost svodi se na istragu istraga, da pokuša da utvrdi da li je u istragama bilo propusta, namjernih ili iz neznanja, zašto  toliko traju a rezultata nema, kao i da preporuči Vladi, policiji, tužilaštvu i drugima organima šta bi trebalo da urade da istrage krenu sa mrtve tačke.

Komisija je u svojim javnim izvještajima i onima označenim stepenom tajnosti dala veliki broj preporuka za konkretne slučajeve u kojima smo našli propuste u istrazi, ali nijedna nije ispunjena, da ja znam. Tužilaštvo nikad nije ni odgovorilo šta je sa preporukama koje smo im slali. Policija je u odgovorima Komisiji sve prebacila na unutrašnju kontrolu, a unutrašnja kontrola je ćutala.

Niko još nije odgovarao za vođenje nedjelotvornih istraga ili za „istrage“ čiji je cilj bio da se, opravdano sumnjam, nikad ne završe, iako u našim izvještajima postoje i imena ljudi koji su učestvovali u takvim istragama. Većina takvih policajaca, tužilaca i sudija je napredovala u karijeri.
Komisija je sabotirana na razne načine. Godinama smo od policije dobijali  cenzurisane dokumente, čak i bez imena policajaca koji su ih potpisivali, Agencija za nacionalnu bezbjednost je dostavljala dokumentaciju samo prve godine, na dozvole članovima Komisije za pristup tajnim podacima, bez kojih nema pristupa u sobu gdje se oni čuvaju, čekalo se i po pola godine.  Kod prethodne vlasti nije bilo političke volje za rješavanje ovih napada, posebno onih za koje s pravom sumnjam da su povezani sa moćnicima i kriminalcima bliskim vrhu DPS-a, da je bilo te volje ne bi im trebala ni Komisija,  našli bi i napadače i nalogodavce. Odnosno, politička volja je bila da se ti slučajevi ne rješavaju. Dokaz je i to što su lokalne siledžije, koje su bile akteri nekih napada, vrlo brzo otkrivane i hapšene,  dok napadi koji su očigledno bili organizovani čame godinama u tužilačkim i policijskim fiokama.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. maja ili na www.novinarnica.net 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOŽE MENCINGER, ČLAN EVROPSKE AKADEMIJE NAUKA I UMJETNOSTI: Vakcine protiv “janšizma” još nijesmo pronašli

Objavljeno prije

na

Objavio:

Slovenija je zbog  predsjedavanja EU u žiži  odmjeravanja liderske moći koju je do sada  imala Angela Merkel sa velikim autoritetom. Njen odlazak i praznina koju ostavlja nisu korisni za perspektive članstva zemalja Zapadnog Balkana u EU

 

MONITOR: Slovenija je nedavno donijela pravila u vezi sa uslovima za prelazak granice u pandemiji. Za razliku od Mađarske i Grčke, takođe članica EU, ona „ne priznaje“ ruske i kineske vakcine za ispunjenje tog uslova. Kako ocjenjujete ponašanje Brisela u pandemiji i „preduzimljivost“ nekih članica koje su nabavile ili se tvrdi da namjeravaju da se snabdiju vakcinama koje nije odobrila Evropska agencija za ljekove?

MENCINGER: Priznavanje pojedinih vakcina je pre svega političko pitanje. Slovenija se u pogledu vakcine ponaša kao dobra članica EU, pa čeka na odobrenje vakcine sa strane EU, dok se Grčka i Mađarska ponašaju  racionalnije. Valja dodati da i Brisel pandemiju iskorištava za politiku: nepriznavanje ruske vakcine koristi kao mjeru za „sankcije“ protiv Rusije.

MONITOR: Kovaks, sistem SZO za snabdijevanje vakcinama siromašnih zemalja, nije dao zadovoljavauće rezultate. Ova agencija UN nedavno je saopštila da su bogati upotrijebili 82 posto raspoloživih vakcina. Kako je onda moguće stati na kraj pandemiji KOVID-19, za šta je neophodno postići globalni imunitet?

MENCINGER: Da su veliku većinu raspoloživih vakcina upotrebili bogati je sasvim razumljivo, to je situacija i sa ostalim dobrima. U siromašnim zemljama je prisutnost pandemije i manje uočena nego u razvijenim. U Jemenu, Eritreji, Avganistanu i Sahelu sigurno mnogo više ljudi umire od gladi i od ratova za koje su barem su krive zapadne zemlje, pogotovo  SAD, nego od kovida. I drugde se vakcinisanje koristi kao sramotna politika.Tako,  na primer, Izrael s možda najvišim postotkom cepljenih, sprečava dolazak cepiva u Gazu.

Pored toga je organizacija zdravstva u siromašnim zemljama očigledno užasno slaba, na što ukazuje Indija. No, mislim da će nakon nekoliko godina kovid biti sličan drugim zaraznim bolestima za koje postoji vakcinisanje, kao što su bile mnogo smrtonosnije velike boginje posle prvog svetskog rata ili gripa sada. Sada se kovidu često pripisuje i smrt ljudi koji bi umrli i bez  kovida, od drugih bolesti, a koje kovid samo prati. Kovid je i medijski populariziran i iskorištavan: pogledajte dnevne novosti na TV! Obično  počinju sa brojkama o kovidu.

MONITOR: U nekom od skorašnjih intervjua, ocijenili ste da će ova kriza biti gora od finansijske krize iz 2008,  jer je „nastala izvan ekonomskog sistema“. Ko bi mogao prosperirati od ove krize, sem što već postoje pokazatelji da pored farmaceutskih kompanija, ogromnu zaradu bilježe i kompanije on-line prodaje, kao Amazon?

MENCINGER: U tom pogledu ostajem pri svom mišljenju – da će sadašnja kriza biti gora od krize 2008. Ona je zaustavila i cele privrede, u kojima je bila potražnja dosta velika; zaustavljeni su od strane države. To je najviše pogodilo sektor ugostiteljstva i turizam, koji je značajan i za Crnu Goru i za Sloveniju. Pre dve godine Ljubljana je bila puna turista, sada ih uopšte nema. U Sloveniji su mnoge mere bile besmislene. Ljudi su, na primer, stajali ispred bifeaa, umesto da sede na terasama, uveden je policijski sat i zabranjeno kretanje među opštinama, datum i trajanje pandemije određeni su unapred. Nekoliko puta morao je čak Ustavni sud zaustaviti namere Vlade, s kojima je, da bi sprečila proteste, ograničavala druženje. Kovidne mere su još više od privrede – s nastavom i predavanjima preko računara, oštetile mlade. I od kovida imaju neki koristi: farmacija je nekakav „vojni profiter“. Isto važi i za internet trgovinu: ljudi zbog kovida sve više kupuju preko interneta.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIODRAG LEKIĆ, DEMOS: Nije dobro da vlade imaju favorite među vjerskim zajednicama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Državna politika prema svim vjerskim zajednicama treba da se unapređuje i tu je važno imati uravnotežen pristup. Nije dobro da vlade imaju svoje stalne ili sezonske favorite među vjerskim zajednicama

 

MONITOR: Ocijenili ste da bi potpisivanje Temeljnog ugovora sa Pravoslavnom  crkvom prije izbora crnogorskog mitropolita bilo iz više razloga neadekvatno. Zašto?

LEKIĆ: Politika prema vjerskim zajednicama, razumije se prema svim zajednicama, je važan i osjetljiv segment državne politike. Tome treba prilaziti sa uvažavanjem vjerskih zajednica ali i sa jasnim idejama o zaštiti državnih interesa.

U mom javnom stavu povodom Temeljnog ugovora i nepotrebno nastalim kontroverzama, više sam se zalagao za ozbiljno i promišljeno dijelovanje crnogorske države nego što sam se bavio elementima koji legitimno pripadaju crkvi.

Zalažem se, dakle, kao i većina građana Crne Gore da ugovor između države i crkve bude racionalan i realistički, čija je osnovna premisa ustav države.  Da se u realnim uslovima postigne pošten ugovor i kao takav doprinese jedinstvu naroda, a ne novim raskolima.

Upravo imajući u vidu istorijsku složenost zato i osjetljivost pitanja, učinilo mi se da bi prethodni izbor crnogorskog mitropolita bio sastavni dio tog potencijalno fer postupka i sadržaja.

Temeljno o temeljnom ugovoru, dakle bez mogućih improvizacija i tajnih žurbi, bila je, čini mi se, dobronamjerna poruka.

MONITOR: Imali ste primjedbe na netransparentnost procesa dogovaranja između države i Crkve oko Temeljnog ugovora, kao i mjesta na kojima su dogovori vršeni, odnosno nedovoljnu uključenost institucija u taj proces. Šta su negativni efekti toga?

LEKIĆ: Premijer Krivokapić je izjavom prije dva dana u crnogorskoj skupštini da još treba raditi na usaglašavanju ugovora, i zatim ga učiniti javnim – sada pojasnio situaciju. Dobro je što je napuštena praksa prethodne vlasti koja je takve ugovore potpisivala bez prethodnog upoznavanja vlasti.

U svakom slučaju, državna politika prema svim vjerskim zajednicama treba da se unapređuje i tu je važno imati uravnotežen pristup. Nije dobro da vlade imaju svoje stalne ili sezonske favorite među vjerskim zajednicama. Prethodna vlast na čelu sa DPS-om je imala velika ciklična savezništva i neprijateljstva sa vjerskim zajednicama, posebno sa SPC proizvodeći tako atmosferu manipulacija i podjela u društvu, što je izgleda i bio cilj. Na kraju su takve kombinacije izazvale i poznate bumerange.

MONITOR: Vi se, dakle, zalažete za građenje osmišljene državne politike prema vjerskim zajednicama?

LEKIĆ: Ozbiljna osmišljena politika je u interesu građana i stabilnosti države. U uobličavanju državne politike prema vjerskim zajednicama treba da se čuje glas i vjerske i sekularne Crne Gore.

Sve opet na poukama istorije. Okrenuti vremenima budućnosti. I to su dugi procesi.

Jedan od najvećih evropskih istoričara, predstavnik pozitivističke škole Rilke je rekao da dvije trećine ljudske istorije čine odnosi crkve i države. Taj odnos i u crnogorskoj istoriji je dugotrajan i veoma složen.

Sportski rečeno – ako bih malo olakšao temu – to nije disciplina sprinta, već maratona.

Treba  znanjem, mudrošću, osjećajem realizma pratiti i učesvovati u tome, ispravljati i istorijske greške, sve s ciljem postizanja društvene kohezije, demokratskog, duhovnog progresa, konačno dostojanstvenog života u Crnoj Gori.

MONITOR: Da li je način na koji se ovo pitanje rješava  „usluga” nove vlasti  prethodnom režimu, koji to koristi, kako ste kazali, da „pseudopatriotski stražari nad zemljom”? Mnoga prethodna pitanja koja je otvorila nova vlast, od državljanstva, preko Zakona o slobodi vjeroispovjesti, pa nadalje, podigla su tenzije.

LEKIĆ: Iako traumatično spušteni sa opojnih visina dugotrajne vlasti, glavni eksponenti prethodnog režima koriste svaku improvizaciju, nepostojanje dovoljno jasnog pravca i sistema funkcionisanja nove vlasti.

Ironija situacije da partije održive korupcije i klijentelizma koriste takve situacije pokušavajući da se legitimišu kao zaštitnici države i nacionalnog identiteta. Oni to čine i u ovom vremenu završne faze truležnih procesa koji se ispoljavaju političko-korupcionaškim skandalima, poput stambene korupcije.

Uzgred, treba podsjetiti da je nedavno skupština Savjeta Evrope u svojim zaključcima pozdravila usvajanje Zakona o slobodi vjeroispovjesti.

I to se može vidijeti i kao završni rezultat Đukanovićevog otuđenog  avanturizma, kada je kršeći ustav sekularne države krenuo na partijskom kongresu u crkvene reforme. I to ne znanjem i vizijom o složenim crkvenim pitanjima, već inspiracijom novog izbornog inžinjeringa, koji je trebalo da donese izbornu pobjedu.

MONITOR: Ipak, kako to da nova vlast, prije mnogih važnih reformi, insistira na pitanjima koja lako podižu tenzije?

LEKIĆ: Dosta je teško govoriti o novoj vlasti u jednini. Ne mislim toliko na objektivno različite političko ideološke profile partija. Mislim na nedostatak metoda rada. Umjesto dobre pripreme za početak dijelovanja nove vlasti izgubilo se silno vrijeme na konfuznim raspravama o  konceptu tzv. ekspertske vlade.

Zaista je nevjerovatno da je neko mogao pomisliti da vlada može funkcionisati bez parlamentanrne većine. Ili obrnuto. Govorimo o prvim lekcijama funkcionisanja političkog sistema.

Međutim, i dalje vjerujem da je moguće uhvatiti pravac koji su građani očekivali dajući mandat novoj vlasti.

Potrebne su, i poslednji je čas za njih, kredibilne ideje i akcije koje mogu da mjenjaju stanje.

MONITOR: Gdje je crnogorsko društvo danas, kada su u pitanju podjele?

LEKIĆ: Proces podjela je otišao daleko. Dugo se i radilo na tome. Plan nacionalnih podjela je najuspješnije realizovan projekat prethodne vlasti. A i lakše je bilo dijeliti narode, kombinovati sa njihovim elitama koalicije nego izgrađivati zdravo i na vrijednostima integrisano društvo.

Nacionalne ideologije i njihovi tribuni su stvorili dominantu svijest koja je objektivno odvajala etničke zajednice, već od škole pa dalje. Iza lokalnih verzija „sukoba civilizacija“ – da upotrijebim poznatu Hantitntonovu paradigmu – uglavnom se krije lokalni „sukob ignorancija“ sa opasnim posljedicama.

Ako se ovako nastavi, Crne Gora će ustrojstvom biti zbir etno-konfesionalnih zajednica i tako početi da liči na Jugoslaviju ili BiH.

I u ovoj ozbiljnoj oblasti je potreban zaokret. Ne, naravno, ukidanjem nacija. Već ozbiljnom državnom politikom društvene kohezije i stavljanjem građanina, njegov dostojanstven život u prvi plan.

Pitanje danas i ovdje nije koja koja će političko-etnička strana da pobijedi. Radi se o tome da Crne Gora pobijedi.

MONITOR: Kako komentarišete normalizaciju nasilja, koja se uspostavlja? Imali smo i nekoliko napada na novinare, učestale proteste sa nerijetko šovinističkim porukama, sve češći govor mržnje…

LEKIĆ: Forme tog primitivizma koje je izbilo iza propagandnih „uspješnih priča“ pokazuju i stepen zapuštenosti crnogorskog društva.

Impresionira prostačka kreativnost identitetski nahuškanih izvođača nasilja – verbalnog, sada već i fizičkog.

Upadljivo je da ekipe u različitim političko nacionalnim dresovima imaji sličan, gotovo identičan repertoar primitivnosti. Iako iz suprotnih tabora, oni jako liče jedni na druge. Kakofonija agresivnih budalaština je jako upadljiva. Šovinističke poruke dolaze od primitivaca nacionalistički obučavanih u političkim radionicama. Podstaknuti i iznajmljenim novinarskim podzemljem.

Mržnja prema drugom je u prvom planu. Mržnja malih razlika. Naravno, oni mrze prije svega kulturu jer ona znači  uvažavanje drugog.

MONITOR: Kako vidite situaciju oko incijative za smjenu ministra pravde Vladimira Leposavića? Hoće li se prevazići ta kriza vlasti?

LEKIĆ: Po svemu sudeći teško. Formalno gledano ostavka ministra rješava krizu Vlade. Međutim, ministar svojim argumentima i pravima traži rasplet u parlamentu. Kriza se, dakle, sada seli u parlament. Premijer kao akter izbora ministra pravde, zatim smjenjivanja istog ministra, u oba slučaja ne konsultujući nikog u parlamentarnoj strukturi, bi morao biti akter i ove nove faze. Možda još ima nešto vremena da se izađe iz ove ozbiljne političke krize.

MONITOR: Može li se u aktuelnoj situaciji, uz krizu vlasti, i institucije koje su i dalje pod političkom kontrolom prethodnog režima, Crna Gora reformisati, i obračunati sa ozbiljnim devijacijama poput organizovanog kriminala, korupcije?

LEKIĆ: Iako je zaista teško nasljeđe prethodne vlasti – reforme se mogu i moraju ostvariti, posebno one koje uvode funkcionisanje pravne države. To je u isti mah zahtjev građana i Evropske unije.

Zapravo posljednji je čas za stvarne reforme, a samo kredibilne ideje i akcije mogu mjenjati stanje.

Političke snage koje su pobijedile 30. avgusta, makar u ovom trenutku iz više razloga djelovale poluudruženo, treba da definišu mnogo toga, prije svega ciljeve i sistem rada – da bismo izgradili ozbiljnu državnu politiku kao preduslov za reformisanu Crnu Goru.

I dalje vjerujem da je to moguće.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo