Povežite se sa nama

INTERVJU

MARKO KARADŽIĆ, BORAC ZA LJUDSKA PRAVA: Politika ćutanja i netalasanja

Objavljeno prije

na

Marko_Karadzic

U Srbiji je već dugo jasno da je iza promjena iz 2000. došlo, uglavnom, do „rekonfiguracije terena” i fizičkog odlaska glavnog igrača. Najkrupniji događaj za ovih deset godina je i najtragičniji – ubistvo premijera. Nema „pozitivnog” pandana. Umjesto toga, ovih dana se sve češće čuje kako u Srbiji postoji neka „crna ruka” koja se pokazala i u nedjelju 10. oktobra, prilikom održavanja Parade ponosa i na fudbalskom stadionu u Đenovi. Kako građanin ili vladin službenik, koji želi da se bavi zaštitom ljudskih prava, jednom od najosjetljivijih pravnih materija da se ponaša u takvom svijetu? Marko Karadžić, koji je magistrirao u SAD, na Univerzitetu Notrdam u oblasti međunarodnog prava i na više načina doprinio izradi strateških dokumenata u oblasti zaštite ljudskih prava, bio je donedavno na jednoj od najviših pozicija u vladi kada se radi o promociji ljudskih prava, poziciji državnog sekretara u Ministarstvu za ljudska i manjinska prava.

Karadžić, koji je jednom izjavio: „Ja sam pravi Karadžić”, nije krio da se ne slaže sa ponašanjem ministra, pa je nedavno podnio ostavku. Smatrali smo da je zbog svega što je uradio i govorio pravi sagovornik i povodom najnovijih događaja.

MONITOR: Beograd je, povodom Parade ponosa, bio u nekoj vrsti faktičkog vanrednog stanja. Iako je policija pružila zaštitu učesnicima Parade, sve je to, kako ste i vi komentarisali, bilo ponižavajuće. Predstavnici organizatora ipak su zadovoljni. Jeste li i vi?
KARADŽIĆ: Daleko od toga da sam zadovoljan. Pre bih mogao reći da sam užasnut, uplašen i besan, baš kao i mnogo drugih ljudi. Sebično bi bilo posmatrati skup u parku Manjež izolovano od svega što se dešavalo samo nekoliko ulica dalje. Jedino što je potvrđeno tog dana je visoki stepen netolerancije i homofobije, koji očigledno imaju dobru podršku u mnogim segmentima društva. Mislim da su neki od organizatora pravili kompromise sa političarima koji nemaju veze sa ljudskim pravima. Sada svi zajedno pokušavaju da predstave da je ustvari forma bez suštine uspeh. Meni se čini da je tog dana savršena predstava odigrana i to sa dva cilja. Prvi, međunarodnoj zajednici su pokazali da eto možemo i hoćemo da zaštitimo ugroženu manjinu, a opet onaj drugi cilj koji je zastrašujući je takođe ostvaren. Na domaćem terenu uspeli su da uliju strah u kosti LGBT zajednici i ubiju svaku mogućnost da nastave sa svojim zahtevima za ravnopravnost, bar za neko vreme.

Pored toga strašno je bilo gledati policajce koji očigledno nisu imali dozvolu da se štite od samog početka. Nikada nisam video da policija bude kamenovana bez odobrenja da se adekvatno odbrani. Sada se neko setio – prekomerne upotrebe sile. Da li su nadređeni time želeli da pokažu drugoj strani da ih ipak razumeju? Ne znam ni sam, ali čini mi se da je tako.

MONITOR: Policija tvrdi da je učinila sve što je mogla. Ali je nevjerovatno da je dopustila da bude brojčano i fizički nadjačana. Ko je odgovoran za toliko premlaćivanje policije i „civila”?
KARADŽIĆ: Pitanje odgovornosti slabo postoji u ovom društvu. Odgovorni su svi oni koji na apele nadležnih institucija, civilnog društva i većeg dela javnosti nisu adekvatno i na vreme reagovali. Svaki put obećamo da je to poslednji put i da ćemo se obračunati sa nasilnicima, ali to već nakon nekoliko dana zaboravimo. Nema sankcija, nema odgovornosti, sve se opravdava. Imamo političare koji i dan danas tvrde da su huligani i kriminalci ustvari „jadna deca”. Opravdavajući njihov kriminal i svaljujući krivicu na one koji su na miran način koristili svoja ustavom garantovana prava. Živimo u svetu u kome je nasilje prihvatljiv vid komunikacije, propustili smo da osudimo zločine iz bliske prošlosti na iskren način. Nema još uvek saglasnosti koji je to sistem vrednosti za koji se zalažemo.

MONITOR: Ministar Dačić tvrdi da su državni organi imali informacije o tome da se napad na Paradu ozbiljno organizuje,da dolazi veliki broj organizovanih mladića, spremnih da demoliraju grad ako ne uspiju da dođu do učesnika Parade. Ipak , oni su stigli, njih oko šest hiljada, u centar Beograda. Ima li u svemu tome, kako kod nas biva, suviše „politike”?
KARADŽIĆ: Ima isuviše loše politike, neiskrenost političara jeste najveći problem sa kojim se naše društvo suočava. Kao da pokušavaju da se dodvore tom nazadnom delu populacije koji uvek stoji na putu istinskim demokratskim promenama u Srbiji. Propuste svaku priliku da pošalju jasnu poruku kojim putem želimo da idemo. Uvek se pojavi veliki broj tih koji ipak nađu demagoško opravdanje za zločin i vandalizam.

MONITOR: Šta mislite ko sve profitira ili je mislio da će profitirati od slika haosa i straha na ulicama Beograda?
KARADŽIĆ: Teško vam je ovo pitanje, mislim da su svi oni koji su protiv demokratske, moderno uređene Srbije profitirali. Umobolnici koji ne žele da uče, rade i doprinose društvu. Zaluđenici koji veruju da svako ko ne zadovoljava njihove kriterijume srpstva treba da bude eliminisan. Gledam ih sada kako prave haos i u Italiji na stadionu, ubijaju svaku nadu ljudima da će naše društvo ikad biti normalno.

MONITOR: Kako to da organizatori uvijvek ostanu tajanstveni za javnost? Uhapšen je lider Obraza, državni sekretar Slobodan Homen je svoju odlučnost izrazio definišući buduću reakciju države kao „jezivu”, a onda objašnjavao šta je zaista mislio. Radili ste u Vladi Srbije – ima li tamo zaista spremnosti da u okviru zakonskih ovlašćenja istraju na postavljanju pitanja „pozadine” najnovijeg ataka na Ustavom i zakonima garantovana prava?
KARADŽIĆ: Mislim da je najveći problem bio što jedni druge ne slušamo. Što stalno različitim izjavama stvaramo konfuziju i ostavljamo prostor mnogima da svoje lične stavove stave iznad zakona. Sankcije su blage ili ih nema, slabo je poverenje u institucije, mnogo je politike, a malo profesionalnog, istinskog rada koji je u skladu sa zakonom. Razočaran sam činjenicom da su spiskove vandala pronašli tek dan nakon Parade ponosa. I to kod čoveka za koga uveliko postoje dokazi da je i ranije učestvovao i inspirisao slične zločine. Ali to valjda nije bilo dovoljno da se provere njegove aktivnosti pre Parade ponosa. Kažu, očekivali su ali ne kažu zašto nisu sve uradili da to što očekuju bar ublaže. Da li je to namerno ili slučajno, ostaje pitanje.

MONITOR: Podnijeli ste ostavku na mesto državnog sekretara. Dugo ste bili nezadovoljni ponašanjem ministra sa kojim ste radili. Da li je riječ samo o ponašanju jednog čovjeka ili o sistemu? Gdje je tu premijer, institucije za zaštitu ljudskih prava, pravosuđe?
KARADŽIĆ: Prvenstveno sam bio nezadovoljan radom prvog čoveka Ministarstva za ljudska i manjinska prava. Pokušao sam na razne načine da ukažem na probleme sa kojima se suočavamo. Ali valjda to nikoga nije interesovalo. Kao i u mnogim drugim zemljama u regionu, politika ćutanja i netalasanja jeste ono čime se rukovodimo. Ja u tome nisam želeo da učestvujem niti da budem zamenik čoveku kome je funkcija samo komfor, a ne obaveza i odgovornost.

MONITOR: Šta biste poslije svega rekli – šta je za vladajuću elitu članstvo u EU?
KARADŽIĆ: Za sada još otrcani izgovor kojim pokrivaju svoje slabosti da se suoče sa problemima na iskren način. Mislim da se većina njih čak i plaši članstva u EU jer znaju da ih čeka odgovornost i sankcije, čega još kod nas nema.

MONITOR: Jednom je bivši ministar spoljnih poslova Svilanović rekao da zemlje koje su nastale raspadom SFRJ vezuje manje ili veće nepoštovanje ljudskih prava. Da bi se to promijenilo, šta je, po vama, najvažnije postaviti i sprovesti?
KARADŽIĆ: Iskreno sagledavanje zločina iz prošlosti. Prihvatanje sopstvene odgovornosti i čišćenje sopstvenog dvorišta pre nego pogledamo u komšijsko. Pored toga, bilo bi dobro primeniti pozitivna iskustva drugih zemalja u borbi za ljudska prava, jer pametan uči na tuđim greškama.

MONITOR: Događaji u Sandžaku zabrinjavaju mnoge. Ko je „kriv” za sukob Vlade i muftije Zukorlića?
KARADŽIĆ: Krivi su svi oni koji ćute i posle optužbi koje je iznela Poverenica za jednakost, da je ministar za ljudska prava izvršio diskriminaciju svojim aktom, i onemogućio konstitusanje Bošnjačkog nacionalnog saveta. Ovo je još jedan slučaj gde je loša politika ponovo bila jača od zakona.

Kosovo – daleko od idealnog

MONITOR: Kakav je vaš uvid u stanje ljudskih prava na Kosovu? Šta mislite o zahtjevu Crne Gore da kosovski Crnogorci dobiju status nacionalne manjine?
KARADŽIĆ: Stanje ljudskih prava na Kosovu, prema mojim saznanjima, daleko je od idealnog. Čini mi se da su svi zaboravili na ljude koji tamo žive i koji su očigledno žrtve politike kreirane u Beogradu i Prištini. Nadam se da će najavljeni pregovori doneti boljitak. Što se tiče zahteva da Crnogorci dobiju status nacionalne manjine, smatram da je u potpunosti opravdan.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ILIJA VUKČEVIĆ, PRIVREDNIK I STRUČNJAK ZA PORESKO PRAVO: Država lakše troši nego što zarađuje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. I tu aktivnost treba podržati. Ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu

 

Tri mjeseca su nedovoljna za iznošenje decidnih stavova, međutim daju prostor za određena razmišljanja. Ono što je neminovno je da se nova vlast, usljed užasnog stanja u javnim finansijama i cjelokupnom privrednom sistemu, susrela sa ogromnim brojem problema. Od njih nije mogla pobjeći već je bila primorana da donosi brze odluke. Dovoljno je pomenuti situacije sa Montenegroairlinesom ili zaduženje na Londonskoj berzi. Naravno, poslije bitke svi su generali i lako je pametovati da li je nešto moglo drugačije, za šta smo mi inače šampioni. Ono što je jasno je da su odluke morale biti donijete, što je i učinjeno, a vrijeme će pokazati njihove dugoročne efekte“, kaže u razgovoru za Monitor profesor Ilija Vukčević, doktor poreskog prava, direktor preduzeća Mermer AD i nekadašnji v.d. direktora Uprave za igre na sreću, odgovarajući na pitanje da li su se, promjenom vlasti u Crnoj Gori, promijenili i uslovi poslovanja, te kako ocjenjuje dosadašnje Vladine ekonomske poteze?

VUKČEVIĆ: Osim tih neizbježnih odluka, Vlada je ušla u redefinisanje nekih veoma složenih i osjetljivih ekonomskih pitanja. Kao primjer možemo uzeti povećanje minimalne zarade. Treba istaći da je, načelno, riječ o dobrom potezu jer crnogorski minimalac spada u grupu najnižih na svijetu. Međutim, postavlja se pitanje da li su donosioci ovako brze odluke vodili računa o svim njenim konsekvencama: isključenje privrednika koji, kao jedan od partnera kroz Socijalni savjet na osnovu važećih propisa, moraju učestvovati u postupku ovih izmjena; Predmetno povećanje zarade bi imalo daleko veći efekat ukoliko bi bilo praćeno smanjenjem fiskalnog opterećenja ličnih primanja oko čega tek treba da započnu pregovori sa poslodavcima; itd.

Dakle, ova tri mjeseca donijela su značajan broj važnih ekonomskih mjera koje karakteriše povišen nivo hazarda te nam ostaje da se nadamo što boljim rezultatima.

MONITOR: Da li su Vas iznenadili izvještaji o lošem stanju u dijelu državnih preduzeća?

VUKČEVIĆ: Loše stanje u mnogim od privrednih društava u većinskom vlasništvu države je nešto što se već duži vremenski period naslućivalo, dok sada samo dobija precizne konture izražene negativnim ciframa. Pogrešno rukovođenje proizašlo iz političkog kadriranja menadžmenta, uz korišćenje ovih subjekata za zapošljavanje politički podobnih građana, neminovno ih je vuklo u loš scenario.

Iskreno, uopšte ne zavidim licima koja sada moraju da rješavaju godinama nagomilane probleme jer ne postoje popularna rješenja za ogromna dugovanja ili višak zaposlenih radnika. Svaki mogući potez nosi sa sobom negativne konsekvence. Kao primjer može poslužiti rješavanje pitanja viška zaposlenih.

Sa jedne strane, ukoliko se krene sa otpuštanjem radnika – oni su zaštićeni kolektivnim ugovorima koji im omogućavaju velike otpremnine pa je država suočena sa paradoksalnom situacijom da, i pored zatečenog katastrofalnog stanja u privrednom subjektu, mora izdvojiti dodatna sredstva da bi se oslobodila istih onih koji su ga doveli u ovo stanje. Sa druge strane, kao što je to učinjeno sa Montenegroairlinesom, moguće je privredno društvo uvesti u stečaj i na taj se način osloboditi viška zaposlenih bez plaćanja otpremnina. Međutim, na taj način se pravi socijalni problem.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte ostatak teksta u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VLADIMIR VELJKOVIĆ, PUBLICISTA I VJERSKI ANALITIČAR: Za crkvu je opasno postavljanje svjetovnih ciljeva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Smatram da je saradnja Gospodina Porfirija sa režimom u Srbiji donekle iznuđena i da je on ipak svjestan sa kakvim ljudima ima posla

 

MONITOR: Da li je vas iznenadio ulazak u najuži izbor mitropolita Porfirija Perića koji je i u tom krugu (preciznije je reći „prvom krugu“) imao najviše glasova, da bi „apostolskim izborom“ bio izabran za partijarha SPC?

VELJKOVIĆ: Fotografije bivšeg mitropolita zagrebačko-ljubljanskog, a sadašnjeg patrijarha, Gospodina Porfirija, redovno su izlazile na naslovnim stranama režimskih tabloida (zajedno sa fotografijama episkopa bačkog) uz prateće tekstove u kojima je čitaocima stavljano do znanja koja su crkvena lica iz SPC poželjna za režim. Zato i nisam bio iznenađen kada sam čuo da je izabran za novog patrijarha, a u kontekstu toga koje je sve crkvene ličnosti režim ponudio, otvoreno mogu reći da sam zapravo bio prijatno iznenađen. Ipak se radi o ličnosti od integriteta, a to se videlo i u prethodnom periodu, kada je kao mitropolit, ne može se poreći, istupao u korist režima u određenim prilikama, ali se nije poveo za istupima svog duhovnog oca episkopa bačkog – kojem je, nažalost, prešlo u naviku da ne samo verbalno progoni sve one koji su kritički ili opoziciono raspoloženi prema aktuelnom Vučićevom režimu. Stoga smatram da je saradnja Gospodina Porfirija sa režimom u Srbiji donekle iznuđena i da je ipak svestan toga sa kakvim ljudima ima posla.

MONITOR:  Čuli smo besjedu patrijarha Porfirija koja je naišla na dosta dobar prijem. Rekao je da je Hrvatska njegova druga otadžbina. Može li se pretpostaviti da je ovaj najviši arhijerej, mlad po godinama s obzirom na doživotnu funkciju koju će obavljati, i izrazito diplomatičan kao ličnost, sem podmlađivanja Sabora i unutar-crkvene reforme, željeti i da SPC učini autonomnijom od uticaja državne politike?

VELJKOVIĆ:  Približavanje države i crkve je u Srbiji započelo ubrzo nakon političkih promena 2000. godine, i u tom procesu su se stranke nekadašnjeg DOS-a razlikovale samo u intenzitetu, ali model crkveno-državne saradnje nije dovođen u pitanje. Svim političkim strankama je odgovaralo da pokažu bliskost sa predstavnicima SPC. Sadašnji je patrijarh u tome takođe imao ulogu, pošto je jedno vreme bio član i Predsednik RRA, a ispred Sabora SPC je bio izabran i da organizuje svešteničku službu u Vojsci Srbije. Patrijarh Porfirije je, dakle, crkvena ličnost koja ima jako dobre praktične uvide u funkcionisanje takvog sistema iznutra. I nadam se da je svestan svih dugoročnih loših posledica koje iz toga proizilaze. A da li će za vreme svog patrijarhovanja krenuti u preispitivanje dosadašnjih odnosa između crkve i države, ostaje da se vidi.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DEJAN MILOVAC, MANS: Moglo se uraditi mnogo više

Objavljeno prije

na

Objavio:

I pored nesporne činjenice da se nova vlast po izboru susrela sa mnogim problemima, smatram da se za proteklo vrijeme moralo uraditi mnogo više, naročito kada govorimo o zakonodavnoj vlasti

 

MONITOR:  Saopštili ste da je posjetom farmi Marka Carevića na Krimovici ministar poljoprivrede Aleksandar Stijović iznova afirmisao bezakonje i otimanje državne imovine kao recept za nezakonito lično bogaćenje. Na koji način?

MILOVAC: Slučaj Krimovica se trenutno razmatra u Osnovnom državnom tužilaštvu u Kotoru zbog sumnje da je predsjednik Opštine Budva, Marko Carević uzurpirao blizu pola miliona kvadrata državnog zemljišta na kome je bez građevinske dozvole podigao preko 6.000 m2 poslovnih objekata za uzgoj stoke. Uzurpacija i nelegalna gradnja su zakonom prepoznata kao krivična djela koja povlaće višegodišnje zakonske kazne. MANS je još prošle godine upoznao javnost Crne Gore sa obimnom dokumentacijom koja dokazuje da je Carević počinio pomenuta krivična djela, a sasvim sam siguran da je ministar poljoprivrede, Aleksandar Stijović jedan od građana ove zemlje koji su čuli za taj slučaj.

Posjeta Stijovića, ili kako su naveli u ministarstvu ,,prvi ministar koji je posjetio to poljoprivredno gazdinstvo na Krimovici”, je imala afirmatvini karakter, što je u potpunoj koliziji sa onim što nova Vlada javno deklariše kao svoju najveću vrijednost – raskid sa dosadašnjom praksom koju je uspostavio DPS, maksimalna transparentnost i jednakost svih pred zakonom.

Pri činjenici da Carević na Krimovici već šest godina uzurpira državno zemljište, da je potpuno nesmetano gradio bez dozvole, te da je nakon svega dobio i subvencije od resornog ministarstva, nije teško zaključiti kako je izgledala ta ,,jednakost” za vrijeme vladavine DPS-a.

Zbog toga je apsolutno neprihatljivo da se jedno takvo ponašanje afirmiše i prezentuje kao primjer uspješnog poslovanja i to sa pozicije resornog ministra. Smatram da se time poslala izuzetno loša poruka, naročito onom dijelu javnosti koji je očekivao i stvarni raskid sa katastrofalnom politikom DPS-a u mnogim sferama našeg društva, a naročito kada je u pitanju vladavina prava.

Stijović je svojom posjetom poslao direktnu poruku da je Carević iznad zakona, te da umjesto da odgovara za njegovo očigledno kršenje, ima privilegiju posjete ,,na visokom nivou”.

MONITOR:   MANS je početkom prošle godine podnio krivičnu prijavu protiv Carevića zbog zloupotrebe službenog položaja, odnosno uzurpacije državnog zemljišta na Krimovici. Ta prijava međutim ,,preživljava” i staru i novu vlast. Zašto?

MILOVAC: Iz prostog razloga što, iako je došlo do promjene vlasti, i dalje imamo tužilaštvo koje je nastavilo da funkcioniše po istom principu i pored privida ,,pojačane aktivnosti” koji se u posljednje vrijeme forsira. Svakako, nije uzurpacija državne imovine na Krimovici najgora stvar koja se desila Crnoj Gori u posljednjih 30 godina iako govorimo o pojedinačno najvećem slučaju te vrste. Slučaj Marka Carevića je važan zbog toga što predstavlja test političke volje, ne samo za tužilaštvo jer smo tu već vidjeli kakva je situacija, već prije svega za novu vlast koja je posljednje izbore dobila, između ostalog, i na obećanju da će borba protiv korupcije i kršenja zakona biti bezkompromisna i lišena upliva političkog uticaja.

Afirmacija Carevića na način na koji je to uradio ministar poljoprivrede ne korespondira sa tim obećanjima, niti doprinosi opštem osjećaju da je nakon 30. avgusta otpočeo proces korjenitih promjena. Više od dva mjeseca od formiranja, nova Vlada je mogla da uradi mnogo toga, ne čekajući da ovakvo tužilaštvo reaguje. Umjesto toga, imamo afirmaciju poslovanja koje počiva na bezočnoj otimačini i pljački državnih resursa, kršenju zakona i vrlo je moguće – na korupciji. To je model koji je decenijama iscrpljivao resurse ove zemlje, zbog čega se domaća ekonomija danas nalazi pred kolapsom.

Favorizovanje pojedinaca u odnosu na javni interes, tolerancija korupcije i aboliranje od zakona nije put ka vraćanju povjerenja građana u državne institucije koje je prijeko potrebno kako bi se iz korijena promijenila svijest o tome šta mora da bude suština odnosa između građana i vlasti koju oni biraju.

Posmatrajući sa strane, slučaj Carević pokazuje da se tu još uvijek ništa nije ozbiljno promijenilo, te da taj pojedinac i dalje uživa, ne samo zaštitu, već evo vidimo i javnu podršku državnih organa, bez obzira ko je na vlasti.

MONITOR:   Da li još negdje primjećujete selektivnost u pristupu nove vlasti?

MILOVAC: I pored nesporne činjenice da se nova vlast po izboru susrela sa mnogim problemima, smatram da se za proteklo vrijeme moralo uraditi mnogo više, naročito kada govorimo o zakonodavnoj vlasti. Podsjetiću vas da i dalje čekamo na izmjene zakona o slobodnom pristupu informacijama koji predstavlja ključni alat za borbu protiv korupcije i odličan način da se ta borba proširi na što veći broj aktera u društvu, u prvom redu nevladin sektor i medije.

Kada su mediji u pitanju, još uvijek ne postoji čak ni razgovor o potrebi da se gebelsovski Zakon o medijima koji je usvojila prethodna vlast promijeni i time stvori povoljniji ambijent za istraživačko novinarstvo, oslobođeno od konstantnih pritisaka i prijetnji. Ista situacija je i sa Zakonom o borbi protiv korupcije, zakonima koji uređuju porijeklo imovine, Zakon o izgradnji objekata, Zakon o energetici i čitavom nizu zakonske regulative koji je donijet u prethodnom periodu a koji je poslužio za zarobljavanje ove zemlje.

Poseban problem predstavlja način na koji se donose oni zakoni koji jesu usvojeni ili se trenutno nalaze u skupštinskoj proceduri, a koji su mahom lišeni bilo kakve, da ne govorimo kvalitetne, javne rasprave. Vjerujem da je nedostatak široke društvene diskusije jedan od razloga i za to što se spolja sa nelagodom gleda na predložene izmjene zakona koji se tiču Specijalnog državnog tužilaštva.

Kada je u pitanju izvršna vlast, svakako je dobro da možemo da vidimo da postoji kontinuitet u smjenama kadrova prethodnog režima iako se i u toj oblasti gubi dragocjeno vrijeme. Ono što ostavlja gorak ukus jeste što se nerijetko tim smjenama pravda takozvani drugi talas partijskog zapošljavanja po dubini gdje se ponovo ključne kvalifikacije ne nalaze u expertizi, već dominantno u partijskim knjižicama. Nisam siguran koliko su istinite tvrdnje da Vlada na taj način održava klimavu podršku u parlamentu, ali svakako to ne može biti riješenje na dugi rok, a nikako ne bi bilo dobro da postane modus operandi nove izvršne vlasti.

Sa druge strane, pohvalno je to što je formiran Savjet za borbu protiv korupcije na visokom nivou pred kojim svakako neće biti lak zadatak imajući u vidu količinu opstrukcija i hroničan nedostatak informacija i dokumentacije za koju se sumnja, kako smo čuli, da je uništavana tokom perioda tranzicije vlasti. Zbog toga i smatram da je dosta vremena izgubljeno na političke nesuglasice među konstituentima nove vlasti, što je prethodna vlast vrlo vjerovatno koristila da uništi ili sakrije dokaze nezakonitih poslova. Ono što je jako važno u ovom trenutku, jeste da to tijelo zadrži nezavisnost u svom postupanju jer bez toga borba protiv korupcije ne može biti održiva na dugi rok, niti dati rezultate koji mogu da potvrde da smo kao zemlja spremni za naredni korak u EU integracijama.

MONITOR:   Kazali ste nedavno da će ,,u narednom periodu, i pored smjene višedecenijske vlasti DPS-a,  ključni problem biti crnogorsko pravosuđe “. Jasno je da ta reforma neće ići lako, ali da li vidite da se u tom smjeru prave pravi potezi?

MILOVAC: Borba protiv korupcije, kao početna osnova za najvažnije reforme u državi mora da rezultira u konkretnim istragama, jakim optužnicima, transparetno vođenim sudskim postupcima i presudama koje su lišene bilo kakvog tužilačkog ili sudskog javašluka. Zadnjih godina smo došli u situaciju da su ,,cijenu” borbe protiv korupcije na način kako je to radilo crnogorsko tužilaštvo, plaćali isključivo građani kroz odštetne zahtjeve zbog palih optužnica i presuda. I dok se borba protiv organizovanog kriminala i velike korupcije širom svijeta koristi kako bi se opljačkani novac vratio u budžet, u Crnoj Gori imamo proces takozvanog pranja biografija koji već podosta košta građane.

Imajući to u vidu, jasno je da je korjenita promjena potrebna i u pravosudnom sistemu, ali moramo biti svjesni da do nje nećemo doći lako. Ono što se trenutno predstavlja kao reforma pravosuđa, debelo je obojeno i opterećeno politikom, lišeno široke javne rasprave koja je potrebna bez obzira na to koliko je jaka javna svijest o tome da je ta promjena neophodna. Smatram da je od septembra prošle godine bilo i više nego dovoljno vremema da se neophodne konsultacije urade, ne samo unutar zemlje, već i sa međunarodnim partnerima, te da smo danas mogli da imamo već pripremljenu osnovu za jednu takvu reformu.

Generalno, preskakanje koraka koji jesu postulat demokratke vladavine, ma koliko cilj bio legitiman, na dugi rok ne smiju biti usvojen obrazac za izgradnju demokratskih institucija u Crnoj Gori.

MONITOR:  Kako komentarišete situaciju u tužilaštvu, i gdje sve ona može odvesti?

MILOVAC: Jasno je da je postojeća situacija neodrživa, te da je politički uticaj na tužilačku organizaciju do kraja ogoljen. To je svojim posljednjim javnim nastupom potvrdio i sam SDT Katnić i pokazao da su političke kalkulacije sastavni dio procesuiranja slučajeva. U posljednih nekoliko godina smo imali prilike da čujemo vrlo ozbiljne optužbe na račin VDT-a SDT-a na koje javnost još uvijek nema odgovor koji bi uvjerio građane da ove dvije institucije i dalje postoje kao nezavisne.

MANS već dvije decenije u kontinutetu radi na otkrivanju konkretnih slučajeva korupcije i organizovanog kriminala i vjerovatno smo pojedinačno najveći podnosilac krivičnih prijava za slučajeve visoke korupcije u Crnoj Gori. Nikada do sada nismo uspjeli da ostvarimo uvid u ono što je tužilaštvo radilo po našim prijava, bilo da su one bile odbačene ili procesuirane. Po pravilu je izgovor bio zaštita istražnog postupka ili privatnosti lica koje je predmet istrage. Ipak u slučaju navodne kupovine tužioca Savkovića od strane funkcionera Demokrata, Katnić nije imao problem da u sred istražnog postupka u javnosti objavi transkripte prisluškivanih razgovora iz 2017. godine. Dakle iz predmeta koji se ,,procesuira” čitave četiri godine i to baš u momentu kada raste javni pritisak za njegovu smjenu. Nema sumnje da se radi o političkom djelovanju SDT-a i pravnom nasilju koje za cilj ima zadržavanje trenutne situacije u tužilaštvu. Samo taj posljedni slučaj, a bilo ih je sasvim dovoljno i u prethodnom periodu, dovoljan je kao dokaz da reforma tužilaštva mora početi sa njegovog vrha.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo