Povežite se sa nama

INTERVJU

MARKO KARADŽIĆ, BORAC ZA LJUDSKA PRAVA: Politika ćutanja i netalasanja

Objavljeno prije

na

U Srbiji je već dugo jasno da je iza promjena iz 2000. došlo, uglavnom, do „rekonfiguracije terena” i fizičkog odlaska glavnog igrača. Najkrupniji događaj za ovih deset godina je i najtragičniji – ubistvo premijera. Nema „pozitivnog” pandana. Umjesto toga, ovih dana se sve češće čuje kako u Srbiji postoji neka „crna ruka” koja se pokazala i u nedjelju 10. oktobra, prilikom održavanja Parade ponosa i na fudbalskom stadionu u Đenovi. Kako građanin ili vladin službenik, koji želi da se bavi zaštitom ljudskih prava, jednom od najosjetljivijih pravnih materija da se ponaša u takvom svijetu? Marko Karadžić, koji je magistrirao u SAD, na Univerzitetu Notrdam u oblasti međunarodnog prava i na više načina doprinio izradi strateških dokumenata u oblasti zaštite ljudskih prava, bio je donedavno na jednoj od najviših pozicija u vladi kada se radi o promociji ljudskih prava, poziciji državnog sekretara u Ministarstvu za ljudska i manjinska prava.

Karadžić, koji je jednom izjavio: „Ja sam pravi Karadžić”, nije krio da se ne slaže sa ponašanjem ministra, pa je nedavno podnio ostavku. Smatrali smo da je zbog svega što je uradio i govorio pravi sagovornik i povodom najnovijih događaja.

MONITOR: Beograd je, povodom Parade ponosa, bio u nekoj vrsti faktičkog vanrednog stanja. Iako je policija pružila zaštitu učesnicima Parade, sve je to, kako ste i vi komentarisali, bilo ponižavajuće. Predstavnici organizatora ipak su zadovoljni. Jeste li i vi?
KARADŽIĆ: Daleko od toga da sam zadovoljan. Pre bih mogao reći da sam užasnut, uplašen i besan, baš kao i mnogo drugih ljudi. Sebično bi bilo posmatrati skup u parku Manjež izolovano od svega što se dešavalo samo nekoliko ulica dalje. Jedino što je potvrđeno tog dana je visoki stepen netolerancije i homofobije, koji očigledno imaju dobru podršku u mnogim segmentima društva. Mislim da su neki od organizatora pravili kompromise sa političarima koji nemaju veze sa ljudskim pravima. Sada svi zajedno pokušavaju da predstave da je ustvari forma bez suštine uspeh. Meni se čini da je tog dana savršena predstava odigrana i to sa dva cilja. Prvi, međunarodnoj zajednici su pokazali da eto možemo i hoćemo da zaštitimo ugroženu manjinu, a opet onaj drugi cilj koji je zastrašujući je takođe ostvaren. Na domaćem terenu uspeli su da uliju strah u kosti LGBT zajednici i ubiju svaku mogućnost da nastave sa svojim zahtevima za ravnopravnost, bar za neko vreme.

Pored toga strašno je bilo gledati policajce koji očigledno nisu imali dozvolu da se štite od samog početka. Nikada nisam video da policija bude kamenovana bez odobrenja da se adekvatno odbrani. Sada se neko setio – prekomerne upotrebe sile. Da li su nadređeni time želeli da pokažu drugoj strani da ih ipak razumeju? Ne znam ni sam, ali čini mi se da je tako.

MONITOR: Policija tvrdi da je učinila sve što je mogla. Ali je nevjerovatno da je dopustila da bude brojčano i fizički nadjačana. Ko je odgovoran za toliko premlaćivanje policije i „civila”?
KARADŽIĆ: Pitanje odgovornosti slabo postoji u ovom društvu. Odgovorni su svi oni koji na apele nadležnih institucija, civilnog društva i većeg dela javnosti nisu adekvatno i na vreme reagovali. Svaki put obećamo da je to poslednji put i da ćemo se obračunati sa nasilnicima, ali to već nakon nekoliko dana zaboravimo. Nema sankcija, nema odgovornosti, sve se opravdava. Imamo političare koji i dan danas tvrde da su huligani i kriminalci ustvari „jadna deca”. Opravdavajući njihov kriminal i svaljujući krivicu na one koji su na miran način koristili svoja ustavom garantovana prava. Živimo u svetu u kome je nasilje prihvatljiv vid komunikacije, propustili smo da osudimo zločine iz bliske prošlosti na iskren način. Nema još uvek saglasnosti koji je to sistem vrednosti za koji se zalažemo.

MONITOR: Ministar Dačić tvrdi da su državni organi imali informacije o tome da se napad na Paradu ozbiljno organizuje,da dolazi veliki broj organizovanih mladića, spremnih da demoliraju grad ako ne uspiju da dođu do učesnika Parade. Ipak , oni su stigli, njih oko šest hiljada, u centar Beograda. Ima li u svemu tome, kako kod nas biva, suviše „politike”?
KARADŽIĆ: Ima isuviše loše politike, neiskrenost političara jeste najveći problem sa kojim se naše društvo suočava. Kao da pokušavaju da se dodvore tom nazadnom delu populacije koji uvek stoji na putu istinskim demokratskim promenama u Srbiji. Propuste svaku priliku da pošalju jasnu poruku kojim putem želimo da idemo. Uvek se pojavi veliki broj tih koji ipak nađu demagoško opravdanje za zločin i vandalizam.

MONITOR: Šta mislite ko sve profitira ili je mislio da će profitirati od slika haosa i straha na ulicama Beograda?
KARADŽIĆ: Teško vam je ovo pitanje, mislim da su svi oni koji su protiv demokratske, moderno uređene Srbije profitirali. Umobolnici koji ne žele da uče, rade i doprinose društvu. Zaluđenici koji veruju da svako ko ne zadovoljava njihove kriterijume srpstva treba da bude eliminisan. Gledam ih sada kako prave haos i u Italiji na stadionu, ubijaju svaku nadu ljudima da će naše društvo ikad biti normalno.

MONITOR: Kako to da organizatori uvijvek ostanu tajanstveni za javnost? Uhapšen je lider Obraza, državni sekretar Slobodan Homen je svoju odlučnost izrazio definišući buduću reakciju države kao „jezivu”, a onda objašnjavao šta je zaista mislio. Radili ste u Vladi Srbije – ima li tamo zaista spremnosti da u okviru zakonskih ovlašćenja istraju na postavljanju pitanja „pozadine” najnovijeg ataka na Ustavom i zakonima garantovana prava?
KARADŽIĆ: Mislim da je najveći problem bio što jedni druge ne slušamo. Što stalno različitim izjavama stvaramo konfuziju i ostavljamo prostor mnogima da svoje lične stavove stave iznad zakona. Sankcije su blage ili ih nema, slabo je poverenje u institucije, mnogo je politike, a malo profesionalnog, istinskog rada koji je u skladu sa zakonom. Razočaran sam činjenicom da su spiskove vandala pronašli tek dan nakon Parade ponosa. I to kod čoveka za koga uveliko postoje dokazi da je i ranije učestvovao i inspirisao slične zločine. Ali to valjda nije bilo dovoljno da se provere njegove aktivnosti pre Parade ponosa. Kažu, očekivali su ali ne kažu zašto nisu sve uradili da to što očekuju bar ublaže. Da li je to namerno ili slučajno, ostaje pitanje.

MONITOR: Podnijeli ste ostavku na mesto državnog sekretara. Dugo ste bili nezadovoljni ponašanjem ministra sa kojim ste radili. Da li je riječ samo o ponašanju jednog čovjeka ili o sistemu? Gdje je tu premijer, institucije za zaštitu ljudskih prava, pravosuđe?
KARADŽIĆ: Prvenstveno sam bio nezadovoljan radom prvog čoveka Ministarstva za ljudska i manjinska prava. Pokušao sam na razne načine da ukažem na probleme sa kojima se suočavamo. Ali valjda to nikoga nije interesovalo. Kao i u mnogim drugim zemljama u regionu, politika ćutanja i netalasanja jeste ono čime se rukovodimo. Ja u tome nisam želeo da učestvujem niti da budem zamenik čoveku kome je funkcija samo komfor, a ne obaveza i odgovornost.

MONITOR: Šta biste poslije svega rekli – šta je za vladajuću elitu članstvo u EU?
KARADŽIĆ: Za sada još otrcani izgovor kojim pokrivaju svoje slabosti da se suoče sa problemima na iskren način. Mislim da se većina njih čak i plaši članstva u EU jer znaju da ih čeka odgovornost i sankcije, čega još kod nas nema.

MONITOR: Jednom je bivši ministar spoljnih poslova Svilanović rekao da zemlje koje su nastale raspadom SFRJ vezuje manje ili veće nepoštovanje ljudskih prava. Da bi se to promijenilo, šta je, po vama, najvažnije postaviti i sprovesti?
KARADŽIĆ: Iskreno sagledavanje zločina iz prošlosti. Prihvatanje sopstvene odgovornosti i čišćenje sopstvenog dvorišta pre nego pogledamo u komšijsko. Pored toga, bilo bi dobro primeniti pozitivna iskustva drugih zemalja u borbi za ljudska prava, jer pametan uči na tuđim greškama.

MONITOR: Događaji u Sandžaku zabrinjavaju mnoge. Ko je „kriv” za sukob Vlade i muftije Zukorlića?
KARADŽIĆ: Krivi su svi oni koji ćute i posle optužbi koje je iznela Poverenica za jednakost, da je ministar za ljudska prava izvršio diskriminaciju svojim aktom, i onemogućio konstitusanje Bošnjačkog nacionalnog saveta. Ovo je još jedan slučaj gde je loša politika ponovo bila jača od zakona.

Kosovo – daleko od idealnog

MONITOR: Kakav je vaš uvid u stanje ljudskih prava na Kosovu? Šta mislite o zahtjevu Crne Gore da kosovski Crnogorci dobiju status nacionalne manjine?
KARADŽIĆ: Stanje ljudskih prava na Kosovu, prema mojim saznanjima, daleko je od idealnog. Čini mi se da su svi zaboravili na ljude koji tamo žive i koji su očigledno žrtve politike kreirane u Beogradu i Prištini. Nadam se da će najavljeni pregovori doneti boljitak. Što se tiče zahteva da Crnogorci dobiju status nacionalne manjine, smatram da je u potpunosti opravdan.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISTKINJA: Osokoljeni nacionalistički šerifi se ne boje institucija sistema

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mi kao društvo uglavnom živimo od prošlosti i za prošlost, ali to ne znači da se sa njom suočavamo, naprotiv

 

 

MONITOR: Godišnjica NATO bombardovanja SRJ opet je proizvela polemike u javnosti, odnsno među političarima. Zašto se iznova interpretira prošlost i kako vidite aktuelne interpretacije?

PETRIČEVIĆ: Jubileji tome i služe. Nakon četvrt vijeka neobično bi bilo da se tim povodom prošlost ne rekapitulira i ne reinterpretira. Tu višeglasje ne treba da zabrinjava, ali ono što brine jeste iskorištavanje i dalje prisutnog bola za proizvođenje podrške onoj istoj ideologiji koja je do bombardovanja i dovela i za osnaživanje jednog nadmenog, pasivno-agresivnog autoviktimističkog narativa koji nenadoknadivi lični bol stavlja u službu fantazmagoričnih nacionalističkih projekata. Kao da su toliki civili izginuli kako bi se njihovim brojem i dalje licitiralo, a u njihovo ime preživjeli i dalje porobljavali i sluđivali.

Dobro  pamtim taj period, prozore po beogradskim ulicama izlijepljene smeđim selotejpom, prekid studija i povratak u Crnu Goru. Sjećam se straha, straha koji nije bio vezan samo za napade iz vazduha već i za vojsku i vojne brodove vezane na rivi, tik uz zidine Starog grada, za osnivanje 7. bataljona Vojske Jugoslavije, straha za prijatelje koji nisu htjeli da budu regrutovani, a koje su, kada bi došli doma na ručak, vojnoj policiji sporadično potkazivali prvi susjedi. Za mene su i ti dezerteri ratni heroji, ljudi koji su odbijali logiku rata, sekundiranje moralizatorskoj retorici i mržnju drugačijeg po naređenju.

MONITOR: Suočavanje sa prošlošću, odnosno ratni zločini, dio su agende koju treba ispuniti da bismo dobili završna mjerila za poglavlje 23,24. Iako vlasti, ali i Brisel optimistično gledaju na evoropski put zemlje, gdje je Crna Gora danas kada je suočavanje sa prošlošću u pitanju?

PETRIČEVIĆ: Ta napetost između suočavanja sa prošlošću koju smatram moralnom obavezom društva i suočavanja sa prošlošću kao uslova za pristupanje EU nerijetko mi djeluje – u nedostatku bolje riječi – ponižavajućom. Dok god motiv za tranzicionu pravdu bude bio eksterni i nepopularan, nepodržan i neželjen, samo suočavanje sa prošlošću i preuzimanje odgovornosti za ono što je učinjeno u naše ime neće moći da imaju iscjeliteljsku moć za zajednicu koja ih provodi. Svaka sadašnjost bira i na izvjestan način stvara svoju prošlost, artikuliše svoju kulturu sjećanja, kao i kulturu zaborava. Bira što slavi i čega se stidi, ako ima dovoljno integriteta da više uopšte poznaje stid.

Mi kao društvo uglavnom živimo od prošlosti i za prošlost, ali to ne znači da se sa njom suočavamo, naprotiv. Održavamo bol živim, ostavljamo rane kolektivnih stradanja na raspolaganju politikantskim lešinarima koji žive od njihovog struganja, na njima gojeći buduće topovsko meso najavljenih ratova, tovljeno transgeneracijskim traumama. Uporedite tri komemoracije ovim povodom i eto vam jasne ilustracije i potvrde ovoga o čemu govorim. Paradoksalni odnos prema prošlosti zapravo i omogućava ovako haotičnu sadašnjost i neizvjesnu, nimalo optimističnu budućnost. Dok god tuđi bol ne budemo mogli da osjetimo kao svoj, mira na ovom prostoru mislim da ne može biti.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

TOMISLAV JAKIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR I NOVINAR, ZAGREB: Hrvatska je već dugo na opasnom rubu ustavne krize

Objavljeno prije

na

Objavio:

Članstvo u EU nije čarobni štapić koji nezrele tranzicijske države pretvara u zrele demokratije

 

 

MONITOR: Parlamentarni izbori u Hrvatskoj planirani za jesen, raspisani su za 17. april. Zahtjev lijevo-liberalne opozicije prvo je odbijen, da bi premijer Plenković sam pokrenuo pitanje ranijeg održavanja izbora. Gotovo svi su glasali za to u Saboru…Kako gledate na ovo „jedinstvo“?

JAKIĆ: To, kako Vi kažete, jedinstvo, proizvod je trenutka i u njemu ne treba tražiti nikakvo dublje značenje. Jedni su najprije demonstrirali svoju moć u Saboru, da – naime – svojom glasačkom mašinerijom rade, ili sprečavaju što im padne na pamet, drugi su ocijenili kako bi bilo glupo da se, mada je – koliko jučer – bio odbijen njihov prijedlog za raspuštanje Sabora, ne priključe inicijativi, u osnovi svojoj, samo zato što je sada došla od HDZ-a. Pa se tako dogodilo da su dva sukobljena tabora glasala zajedno. Baš tako – dogodilo se. I ništa više od toga.

MONITOR: Ustavni sud je, „po hitnom postupku“ Milnovićevu kandidaturu proglasio neustavnom. No, ima i onih pravnih stručnjaka koji smatraju da je moguće i drugačije tumačenje Ustava. Milanović ne odustaje od kandidature, ali kaže da neće podnijeti ostavku na mjesto Predsjednika. Može li ovo Hrvatsku uvesti u neku vrstu krize vlasti, sa elementima ustavne krize?

JAKIĆ: Rekao bih da se Hrvatska već dulje vremena kreće opasnim rubom ustavne krize. Napokon, već i činjenica stalne konfrontacije dviju funkcija koje bi, upravo po Ustavu, morale surađivati u ne baš tako malom i nevažnom broju pitanja, opravdava da se barem posumnja nije li već i zbog toga Hrvatska u ustavnoj krizi, odnosno funkcionira li Hrvatska onako kako bi trebalo očekivati? Milanovićevo ’utrčavanje’ u predizborni ring otvorilo je dodatno pitanje: je li zaista dozvoljeno sve što nije izričito zabranjeno? Ako, naime, sve svedemo na to pitanje, na pogrešnom smo putu. Možda bi najispravnije bilo sastaviti skupinu stručnjaka za ustavno pravo i povjeriti im zadatak temeljite revizije sadašnjeg Ustava, ne mislim u sadržajnom smislu, nego u smislu održivosti, odnosno primjenjivosti njegovih odredbi kada dođu u koliziju sa stvarnim životom.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARKO SOŠIĆ, INSTITUT ALTERNATIVA: Umjesto reformi imamo kontinuitet izgovora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ne postoji nijedna mjera iz oblasti javnih finansija u nacrtu srednjoročnog programa rada vlade koja je reformska, nova ili korjenito važna. Ili ih nemaju planirane ili ne mare za plan, nego će raditi što im padne na pamet ili čega se dosjete u hodu

 

 

“Najvažniji zadatak, makar za civilno društvo, je da pomno prati rad uprave, kritikuje loše stvari, ukazuje na probleme i predlaže rješenja. Nećemo slijepo podržavati rad bilo koje Vlade, kakvu god istorijsku misiju ona misli da ima”, kaže u razgovoru za Monitor Marko Sošić, istraživač javnih politika Instituta alternativa, komentarišući preporuku da je „najvažniji zadatak za Crnu Goru da podrži sve što premijer radi”.

MONITOR: Znamo li mi šta planiraju a šta rade premijer Spajić i njegova Vlada?

SOŠIĆ: Ova Vlada je obećala krupne reforme, a uporno odbija da pruži više detalja o tome šta nas čeka. Naš zadatak je da insistiramo na tome da prilikom donošenja tih odluka politika ne zloupotrijebi podatke, da analize ne budu samo pravdanje onoga što se želi uraditi nego stvarno ispitivanje opcija.

Evropa sad 2 je možda najvidljiviji, ali nije jedini krupni plan ove Vlade o kojem ne znamo dovoljno:  šta je precizan plan, šta se želi postići, koliko sve to košta. Sve to može imati previsoku cijenu: mijenjaju se sistemski zakoni o lokalnoj samoupravi, najavljuje decentralizacija i veća potrošnja, radi se sistemski zakon o zaradama, prekrajaju se organi uprave, najavljuje se izmjena 85 zakona da bi se opet decentralizovale inspekcije… Upravo zbog tako krupnih promjena koje se planiraju, bilo bi dobro da imamo što više nezavisne kritike, objektivnog ispitivanja postupaka Vlade i konsultativnog postupka u donošenju odluka.

U oblasti javnih finansija je u ovom pogledu situacija posebno loša. Fiskalnog savjeta još uvijek nema, godinu nakon što je “uspostavljen”. DRI radi u krnjem sastavu i očigledno je da ih u Vladi ne slušaju. Većina u skupštinskom Odboru za budžet guši opozicione inicijative nadzora. Istovremeno je u javnosti sve glasnija prazna i politički motivisana kritika svakog poteza Vlade, koja se izdaje za nezavisnu i neutralnu. U toj  ogromnoj buci se objektivna i argumentovana riječ teško probija i čuje.

MONITOR: I ako nemamo “mapu puta” Vlada, verbalno,  ne odustaje od ambicioznih obećanja.  Šta očekujete?

SOŠIĆ: Teško je komentarisati planove ove Vlade jer se svakog dana javljaju nove ideje na nivou objava za društvene mreže – nove institucije, novi zakoni, novi projekti – bez uporišta u nekom planskom dokumentu, bez ozbiljnijeg obrazloženja koji se problem želi riješiti i zašto je baš ta opcija izabrana.

S obzirom na to koliko je važno mjesto u programu PES-a činila reforma javnih finansija, iznenađuje koliko se malo pažnje toj oblasti posvetilo u planskim dokumentima. Ne postoji nijedna mjera iz oblasti javnih finansija u nacrtu srednjoročnog programa rada vlade koja je reformska, nova ili korjenito važna. Ili ih nemaju planirane ili ne mare za plan, nego će raditi što im padne na pamet ili čega se dosjete u hodu.

MONITOR: Vjerovati ili ne vjerovati “na riječ”?

SOŠIĆ: Za pet mjeseci rada Vlada nije pripremila Fiskalnu strategiju, koja bi trebalo da vodi njihov rad za četiri godine mandata i pruži i programske mjere i fiskalni okvir u kojem će se kretati naš budžet. To je dokument koji bi trebalo i da pruži detalje u vezi sa sprovođenjem programa Evropa sad 2 i ostalih planiranih reformi u oblasti javnih finansija.

Vjerovatno naivno vjerujemo da strateška dokumenta daju odgovor na pitanje šta će to ova Vlada tačno uraditi? Ni program Evropa sad 1 nije bilo planiran u bilo kom dokumentu. Za njega sem Milojka Spajića i Jakova Milatovića niko u Vladi, Skupštini, javnosti nije znao dok nam ga jednog dana nisu “poklonili”.

MONITOR: Pomenuli ste program Evropa sad 2. Da li podaci s početka godine podržavaju optimizam s kojim su planirane javne finansije?

SOŠIĆ: Ključna informacija iz prvog mjesečnog izvještaja o budžetskoj potrošnji je da u januaru 2024. zarade u državnoj upravi plaćamo 10 miliona ili 20 odsto više nego u januaru 2023. godine, a to je bez dogovorenih povećanja iz pregovora sa sindikatima. To znači da ćemo ove godine potrošiti gotovo 200 miliona više za zarade nego 2020. godine.

Sistemski Zakon o zaradama je do te mjere obesmišljen naknadnim izmjenama i dopunama, što od Vlade što od poslanika, da se trenutno odnosi gotovo isključivo na javne funkcionere, ili tek pet odsto od 80-ak hiljada zaposlenih u javnom sektoru. Svi veliki sektori javne uprave su izvučeni iz zakona o zaradama, tako da se njihove plate uređuju  kolektivnim pregovaranjem, iako taj Zakon predviđa da se zarade mogu povećati samo kada je budžet uravnotežen ili je ostvaren suficit.

Često se kao rješenje za sve probleme pominje novi Zakon o zaradama u javnom sektoru – ali jedino što se može uraditi je da se troškovi još više povećaju, jer će se neki koji se sada smatraju nepravedno zapostavljeni nagraditi. Konačno, mi ni dalje ne znamo kako Vlada percipira probleme u toj oblasti i šta želi da mijenja.

MONITOR: Šta je, u tom kontekstu, pokazala lista 1000 najvećih zarada u javnom sketoru?

SOŠIĆ: Ništa. Način na koji je Ministarstvo finansija objavljivalo podatke o zaradama u javnom sektoru sve je samo ne sistemski i pouzdan. Umjesto sistemske informacije o nivoima zarada po organima, sektorima, o razlikama u osnovnim zaradama, dodacima, posebnim i varijabilnim djelovima zarade i slično, Ministarstvo objavljuje propagandne top liste, isključivo kao sredstvo u borbi sa sindikatima.

Još od 2015. godine, Ministarstvo finansija ima zakonsku obavezu da zna i vodi evidenciju o zaradi svakog zaposlenog u najšire definisanom javnom sektoru (centralna i lokalna uprava, ustanove, preduzeća). To nije urađeno, a nije ni centralizovan obračun zarada, Na primjer, 200 škola svaka na svoju ruku radi obračune zarada i rizikuje tužbe zaposlenih zbog neminovnih grešaka.

MONITOR: Vlada javnosti  i dalje duguje podatak o broju zaposlenih u javnom sektoru. Kako onda očekivati jasan plan za smanjenje tog broja?   

SOŠIĆ: O optimizaciji, odnosno smanjenju ili racionalizaciji broja zaposlenih u javnom sektoru nekada se (prije 2020. godine) mnogo pričalo, a ništa se nije radilo. Od promjena 2020.  do danas, ne samo što se ne radi na tome, već se više niko ni ne pretvara da mu je to prioritet.

Jedna stvar je ipak ista – nastavljaju da povećanje broja zaposlenih predstavljaju kao napredak u optimizaciji. Vlada izvještava da opada udio zaposlenih u javnoj upravi u odnosu na ukupnu zaposlenost u državi. Drugim riječima, zašto bismo smanjivali pretrpanu administraciju kada sticajem okolnosti raste opšta zaposlenost, pa se to “manje vidi”. Na sličan način se nekada ponašala Vlada DPS-a.

Kao ogroman uspjeh se predstavlja to što je Vlada u februaru ove godine “po prvi put” objavila listu zaposlenih u javnom sektoru, ali ona je u najbolju ruku poluinformacija, nepotpuna i nepouzdana. U toj listi nema zaposlenih u javnim preduzećima, odnosno, fali makar 30 odsto ukupnog broja zaposlenih u javnom sektoru. Ako biste gledali samo ono što je vlada objavila, vjerovali biste da na lokalnom nivou radi oko sedam  hiljada ljudi, a zapravo ih je više od 15 hiljada kada se uračunaju lokalna javna preduzeća.

Takođe, nema nikakve analitike o broju privremeno angažovanih za koje znamo da ih ima više nego ikada jer se na  njih troši više nego ikada (21 milion ove godine). U Vladinoj listi nema ni informacija o zaposlenima koji su angažovani preko agencija za posredovanje u zapošljavanju (samo CEDIS ih ima oko 250 gotovo svakog mjeseca).

MONITOR: Kada smo kod novca, aktuelna je priča o EU fondovima i njihovoj dostupnosti?

SOŠIĆ: Dosta se barata sa poluinformacijama o tome koliko smo novca i za šta dobijali ranije a koliko tek treba da dobijemo. Premijer u tome prednjači, možda iz neznanja, možda iz loše namjere. Što god da je nije dobro.

Kada je riječ o tome koliko smo uspješni da dobijemo evropske pare za našu infrastrukturu, jedno znamo za sigurno: Nacionalna investiciona komisija, jedino zvanično tijelo koje može ažurirati listu infrastrukturnih projekata sa kojima apliciramo za EU novac, nije se sastala još od 2021. godine. Takođe znamo da je naša važeća Jedinstvena lista prioritetnih projekata – baza projekata sa kojom se obraćamo EU – objektivno najlošija u regionu po nivou informacija o planiranim projektima i preciznosti odrednica zrelosti projekata.

Ono što je kod nas štura tabela sa nazivima projekata, procjenama vrijednosti i zrelosti na desetak strana, na Kosovu je ozbiljan dokument od gotovo 700 stranica gdje je svaki projekat detaljno razrađen. U našoj zvaničnoj listi kojom se obraćamo EU/WBIF možete naći da su vrijednosti projekata pogrešno sabrane, da su projekti ocjenjivani nepostojećim oznakama zrelosti, da se očigledno površno daju ocjene zrelosti za cijele grupe projekata – odnosno, da se država ovim nije ozbiljno bavila.

Zbog Plana rasta, od kojeg će dvije trećine raspoloživh sredstava ići upravo za infrastrukturne projekte po ovom modelu, jako je važno da se u budućem periodu ozbiljno razgovara o tome šta predlažemo za finansiranje, šta nam je podržano i u kojem iznosu i kako se prate radovi.

MONITOR: Važi li isto i za kapitalni budžet?

SOŠIĆ: Kod kapitalnog budžeta nije pitanje samo koliko para imamo, gdje smo se uspjeli povoljno zadužiti, već i šta se sa tim novcem radi i na koji način. Ministri bi trebalo da nađu vremena da, između nenajavljenih (a medijski ispraćenih) posjeta gradilištima, svojeručnog “intenziviranja radova” i prijetnji izvođačima, unaprijede sistem kako planiramo i trošimo kapitalni budžet.

Skupština je uz budžet za 2024. godinu po prvi put usvojila zaključak da  Vlada kvartalno izvještava o izvršenju kapitalnog projekta. Nadam se da će ti izvještaji dobiti tretman koju zaslužuju, kao i da će, osim priče o pojedinačnim projektima, poslanici obratiti pažnju i na to kako se sprovodi reforma kapitalnog budžetiranja. Vremena nema mnogo, novi prijedlozi za kapitalni budžet za 2025.  predaju se već do kraja ovog mjeseca, a ova Vlada se ne može dovijeka pravdati greškama ili neradom prethodnika.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo