Povežite se sa nama

INTERVJU

SLAVOLJUB ĐUKIĆ: Od nasilja politike do nasilja novca

Objavljeno prije

na

Nepotrebno je naširoko predstavljati Slavoljuba Đukića. U svijetu se vodi kao Miloševićev biograf, zbog četiri knjige koje je napisao o „vođi” i njegovoj, po mnogima, suvladarki, supruzi Mirjani Marković. Najnovija Đukićeva knjiga – Političko groblje jeste neka vrsta memoara, zapis o novinaru i njegovom zanatu, ratu i miru, političarima od 1944. do danas.

MONITOR: Prošlo je deset godina od pada režima Slobodana Miloševića. O njemu ste napisali nekoliko knjiga.. Šta je, po vašem uvidu,kod njega bio presudan faktor u odlučivanju? Koje osobine, ambicije, šta ga je pokretalo?
ĐUKIĆ: Pokretale su ga vladarske ambicije i lakomisleno uverenje da mu je predodređena uloga vođe svih Srba.I više od toga. Na svojim počecima, on je sebe video kao novog Tita, iako to nikada docnije nije priznao.Državu je vodio kao svoj posed. Najviše je verovao u sebe i svoju suprugu Mirjanu. U toku njegove vladavine, postojale su sve institucije sistema, a funkcionisala je samo jedna: Slobodan Milošević. Vlast je zasnivao na izazivanju sukoba i okončanju sukoba: normalne prilike su ga paralisale. Stvarao je nered i uživao da narod uveri da ga jedini on može spasiti od nereda. Istovremeno je bio piroman i vatrogasac.

U državničkim poslovima nikada nije uspevao da uspostavi ravnotežu između moći i mogućnosti. Uživao je u zamkama u koje je na kraju i sam upadao i tragično kasnio u procenama. Sve što je radio, radio je usitnjeno i na parče, u besplodnom nadmudrivanju i panici za očuvanje vladarskog položaja. Majstor klopki, nepobediv na uskom prostoru i gubitnik u strateškim poslovima. Šteta. Inteligencija, smelost i izvesne sposobnosti koje pristaju uspešnim vladarima ne mogu mu se osporiti. Ali, to je složenija priča.Trudio sam se da temeljnije prikažem njegovu ličnost u Političkom groblju.

MONITOR: U novoj knjizi dali ste niz portreta savremenika. Za crnogorskog lidera Đukanovića kažete da je ,,bistar, hazarder, trgovačkog duha i kumovskog mentaliteta”, upadljive spoljašnjosti i ,,neopterećenosti moralnim obzirima”. Da se mnogima iz međunarodne zajednice dopadao, sem Džordžu Sorosu. Zašto je i kada Milošević za Đukanovića postao ,,prevaziđeni političar”?
ĐUKIĆ: Onog trenutka kada je Đukanović uvideo da Miloševićev režim srlja u propast, i odlučio da ne podeli njegovu sudbinu. To je bilo polovinom 90-tih godina, u vreme izbora kada je Mira Marković ušla u otvoreni sukob sa Đukanovićem, sa suludom idejom da svoju patriju JUL promoviše u vodeću crnogorsku stranku sa komunističkim obeležjima.

MONITOR: Da li je zamislivo da se i u Crnoj Gori dogodi jedna ,,osma sjednica”?
ĐUKIĆ: Ne vidim nešto slično. To, naravno ne znači da Đukanović može spokojno da uživa u svojoj vladavini. Napustiće ga njegovi zaštitnici kada im bude suvišan. Čini mi se da se njegova vlast kruni i može se dogoditi da njegov politički kraj bude potresniji nego što se danas sluti.

MONITOR: Djelo Milovana Đilasa, kojeg ste poznavali, i o kojem pišete u ,,Političkom groblju”, kao da nije ostavilo dubljeg traga. Kažete da je on zaboravljen, i da je bio nezanimljiv političarima koji su se pojavili na početku tranzicije iako je, po vama, on još 1954. počeo da preferira demokratsko uređenje.
ĐUKIĆ: Reditelj i pisac, Živojin Pavlović je rekao, da je Đilasov život ,,strašan i veliki poput sudbina junaka antičkih mitova”. Tako sam ga i doživeo. U svetu je upamćen kao nekadašnji vernik-boljševik koji je postao vodeći kritičar komunizma, idejni arhitekta obračuna sa staljinizmom i rodonačelnik disidentskog pokreta. Nažalost, u našoj sredini još nije dobio mesto koje mu pripada. Najpre, zahvaljujući moćnoj propagandnoj mašineriji Titovog režima koja mu je svašta svalila na leđa, ali i delom uticajne inteligencije koja je osuđivala Đilasa i time pridavala sebi veći značaj u borbi za demokratizaciju društva.

MONITOR: Puno pišete i o Dobrici Ćosiću. Ne krijete da ste prijatelji, ali i često oponenti. Koliki je zaista uticaj Ćosića na uspon Miloševića?
ĐUKIĆ: Malo je javnih ličnosti o kojima je izrečeno toliko laži kao o Dobrici Ćosiću. Među njima je i tvrdnja da je Milošević Dobričino čedo i da je uz njegovu pomoć osvojio vlast.Samo u kratkom periodu kada je Milošević već osvojio vlast i bio ovenčan slavom, Ćosić je povoljno govorio o njemu, uveren da je Srbija dobila patriotu demokratskih uverenja. Gorko je zbog toga kasnije žalio, jer je docnije neprestano bio u sukobu sa Miloševićem koji ga je, uostalom, brutalno i smenio sa položaja predsednika SRJ. Kako je vreme odmicalo i Srbija sve više upadala u nevolje, umnožavali su se Ćosićevi neprijatelji a u tome je često bilo nerizičnog junačenja, pranja sopstvenih biografija i želje ambicioznih pojedinaca da na sebe skrenu pažnju. Kako on nikada nije odgovarao na optužbe, postao je meta u koju se sa suviše komocije moglo gađati.

MONITOR: Zašto je Ćosić u Zoranu Đinđiću tražio novog sagovornika za rješavanje položaja Kosova?
ĐUKIĆ: Zato što je u njemu video inteligentnog političara, sposobnog i smelog u političkom rasuđivanju. Ćosić je prvi u Srbiji, još 1968, pokrenuo tzv. kosovsko pitanje. Zalagao se za novu politiku prema Kosovu koja podrazumeva i podelu pokrajine.

MONITOR: Imate ogromno novinarsko iskustvo. Kolika je moć medija danas, u našim postmiloševićevskim nezavisnim zemljama?
ĐUKIĆ: Izbegavam da govorim o današnjem novinarstvu. Mislim da je to neukusno za čoveka koji je živeo i nadživeo Titov i Miloševićev režim. U novinarstvo sam ušao 1949. Nešto ipak da kažem: mislim da je moja generacija bila u povoljnijem položaju i pored svih stega i zabrana. To je složena priča, želeo bih dok me radna sposobnost drži, da sledeću svoju knjigu posvetim prikazu novinarstva u Srbiji u drugoj polovini prošlog veka. Uvek je štampa bila na mukama. Nekada je vladala moć politike, a danas moć novca. Između ova dva jadna položaja, po mom iskustvu, lakše je bilo pod pritiskom političara.

MONITOR: Napravili ste veliku dokumentarnu građu o Marku Nikeziću, pomalo tajanstvenom srpskom „komunističkom liberalu”.
ĐUKIĆ: Nije bilo vodećeg političara kojeg nisam znao. Josipa Broza sam pratio na nekim putovanjima pa sam mogao da ga posmatram izbliza. Ali sa nekima sam se družio. Uspeo sam da steknem poverenje tih ljudi. A poverenje sam sticao i to preporučujem i mladima korektnošću i ozbiljnošću. Što se dogovorim,dogovorim, tako i bude. Posle poseta i razgovora sa Nikezićem, osećao sam se kao da sam završio neki fakultet. Bio je čovek ogromnog znanja. Bio sam zapanjen koliko je znao o ekonomiji, o istoriji… Bio je racionalan, pragmatičan čovek. Nije bio Đilasovog temperamenta. A veoma je cenio Đilasa. Govorio je da je on čovek koji je video budućnost. Sreli su se jednom ili dva puta, u prolazu, na ulici, uz dogovor da se nađu. Ali se nisu nalazili. U to doba, obojica su bili pod prismotrom vlasti.

MONITOR: Kako objašnjavate ponašanje Koče Popovića? Ni on se nije otvoreno suprotstavio?
ĐUKIĆ: On je bio ogroman autoritet. Mislim da je jedini političar u Jugoslaviji koji je bio prihvaćen u svim jugoslovenskim sredinama. Darovit čovek, ali vrlo nezgodan u kontaktima. Strepeo sam od svakog njegovog pitanja. Šta ću da odgovorim. On je, takođe, video kuda događaji vode i nije se otvoreno suprotstavljao. Suprotstavljao se utoliko što se povukao sa svih položaja, iako je Tito po svaju cenu hteo da ga zadrži. Ali da ga zadrži na način kako njemu odgovara. Koča na to nije pristao. I među liberalima, Koča je uživao veliki ugled. On se solidarisao sa Nikezićevom grupom. U isto vreme kad i oni povukao se. Novinare uopšte nije podnosio. Jedini novinar sa kojim je sarađivao i sa kojim je bio i u prijateljskom kontaktu je Saša Nenadović koji je napisao Razgovore sa Kočom. U izvesnoj meri zahvaljujući i meni. Ja sam stalno vršio pritisak na Nenadovića sa kojim sam bio blizak prijatelj, da napiše nešto o Koči. On je to jedini mogao. Nikog od nas Koča, jednostavno, nije primao.

MONITOR: Šta je sa Kočinom zaostavštinom?
ĐUKIĆ: Nema tu ništa. Nema priče koja bi zainteresovala javnost.

MONITOR: Titova vladavina obilježila je najveći dio vaše novinarske karijere…
ĐUKIĆ: On jeste bio nasilnik,„gazda”, ali je kao vladar bio van serije. Njega novija istorija ne samo u Jugoslaviji već i u Evropi i svetu, ne može nikako mimoići. Do 1970. Tito je voleo da ćaska sa novinarima koje je okupljao oko sebe, čak je ulazio u neke svoje privatne stvari, nije se ustručavao… Bilo je to vrlo zanimljivo slušati. Što se toga tiče, imam najbolje iskustvo. I Slobodan Milošević je privatno bio zanimljiv.

Prva knjiga o njemu Kako se dogodio vođa, izašla je 1992. Da sam blisko pozanavao Slobodana Miloševića i njegovu suprugu ne bih nikada tu knjigu napisao. Milošević je prihvatao samo one novinare koji su mu puko služili. Glavnu ulogu u tome imala je ipak Mirjana Marković.

MONITOR: Mnogi su imali problema zbog svojih napisa o familiji Milošević-Marković. Jeste li ih i vi imali?
ĐUKIĆ: Naravno da sam imao. Ali, ne volim o tome da pričam, dosta mi je tih kuknjava. Sad izgleda da su svi bili proganjani iako su mnogi ugodno živeli. Znate šta, samim tim što sam ja posle svega što sam radio, ostao živ, ja sam zahvalan. Kad pokušavam da objasnim sebi zašto je to tako, jer su neke moje kolege i život izgubili,ja to objašnjavam jednom okolnošću- mene su strani novinari prvog prihvatili kao kritičara Miloševićevog režima i tu sam dobio veliku zaštitu. Nije bilo stranog novinara koji ovde sa mnom nije razgovarao. To je bila velika zaštita. Te knjige su štampane u malim tiražima, u novinama nije bilo prikaza, ni oglas nije mogao da se objavi u mojoj Politici. Imale su mali uticaj na javno mnjenje i mislim da su supružnici pametno smislili-bolje da ga mi ignorišemo nego da se njim bavimo. Mislim da me je to spaslo.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

MARKO SOŠIĆ, INSTITUT ALTERNATIVA:  Nije bilo lustracije budžeta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Odgovornost za ovakvo stanje nose svi, i većina od avgusta 2020. koja je pokušala da sprovede sva svoja obećanja ne mareći mnogo koliko to košta, kao i bivša većina i partije koje je čine, koje se takođe neodgovorno odnose prema budžetu kada misle da im to politički odgovara i kada mogu da preuzmu zasluge kod građana

 

MONITOR: Prva ekonomska tema koja je u ovoj godini zainteresovala političare je rebalans budžeta. Šta mislite o tom predlogu?

SOŠIĆ: Najviše zabrinjava stalni trend rasta tekućeg budžeta – razni troškovi administracije se samo povećavaju, a ne vidimo nikakav ozbiljan pokušaj štednje i racionalizacije koji bi išao mimo praznih obećanja.

U tom smislu, mnogo veći izazov će biti budžet za 2023. godinu. Sve su prilike da će ga spremati ova vlada koja je izgubila povjerenje Skupštine. Ne smije se ponoviti scenario iz 2020. godine nepredlaganja budžeta i ulaska u privremeno finansiranje – sa postojećim finansijskim problemima, taj režim bi tek sada donio probleme.

MONITOR: Koliko je rebalans iznuđen, a koliko predizborni?

SOŠIĆ: Brojke nam govore da je rebalans neophodan. Upravo smo u Monitoru prošle godine, kada se usvajao budžet koji se sada krpi, upozoravali na ishitrenost određenih Vladinih reformi, kao i na neodgovorno ponašanje poslanika koji su čašćavali građane iz džepa građana, pokušavajući da na tome politički profitiraju.

Kako se godina primiče kraju, polako saznajemo koliko nas zapravo koštaju neki od zakona koje su poslanici predložili i usvojili prošle godine, kao i neki ovogodišnji. Uglavnom ukazuju da se loše planiralo i da su obrazloženja o fiskalnom uticaju bila površna i netačna.

Na primjer, rebalans pokazuje da će nas naknade za majke koštati makar sedam miliona više nego što je bilo opredijeljeno za 9 mjeseci ove godine (25 miliona). Zbog nesistemskih izmjena Zakona o zaradama zaposlenih u javnom sektoru, trošak za zarade se morao povećati za oko 30 miliona eura.

Nisu samo poslanici nove većine velikodušni, poslanici su u julu jednoglasno usvojili prijedlog DPS – SDP – SD kojim se opštinama daje gotovo 50 miliona više na godišnjem nivou. U obrazloženju ovog zakona poslanici kažu da neće imati uticaj na budžet, a više niko ne pominje probleme neracionalnog poslovanja i povećanja broja zaposlenih na lokalnom nivou. Da ne govorimo i o nekim odlukama prethodne Vlade koje su poptuno zaboravljene u planiranju budžeta, pa se sada moraju plaćati iz budžetske rezerve.

Odgovornost za ovakvo stanje nose svi, i većina od avgusta 2020. koja je pokušala da sprovede sva svoja obećanja ne mareći mnogo koliko to košta, kao i bivša većina i partije koje je čine, koje se takođe neodgovorno odnose prema budžetu kada misle da im to politički odgovara i kada mogu da preuzmu zasluge kod građana.

Neke partije koje su danas dio vlasti ovih dana peru ruke od programa Evropa sad, prošle godine su ga zdušno podržavali i branili čak i od dobronamjerne kritike i pokušavali da preuzmu zasluge za njegovo sprovođenje. Srećom, nemamo svi tako kratko pamćenje kako se nadaju.

MONITOR: Kako vidite kritiku rebalansa u kontekstu odustajanja od kapitalnih projekata?

SOŠIĆ: Mislim da su promjene kapitalnog budžeta vjerovatno najkorisnija stvar u ovom rebalansu, a da su kritičari promašili poentu. Sve i da se rebalans ne usvoji, ti projekti neće biti ni započeti ove godine. Po priznanju same Vlade, u posljednjem smo kvartalu ove godine, a radovi nisu ni počeli. Po našim podacima, do sada se nešto uradilo na tek 70 projekata, od gotovo 350 koliko je planirano za ovu godinu. Razlog je u lošem planiranju i programu „Crna Gora odmah”, koji u jakoj konkurenciji loše osmišljenih programa te Vlade nosi najgore mjesto, upravo zbog očekivanja javnosti koja su neodgovorno podignuta.

Neodgovorni plan prošle Vlade je bio da se kapitalni budžet napuni nezrelim projektima, nekim samo na nivou blago definisanih ideja, kako bi se svima „izašlo u susret”. Onda su se probudili i poslanici i u posljednjem trenutku predložili sopstvene grube ideje i stigli smo do gotovo 350 projekata u kapitalnom budžetu, gotovo tri puta više nego u prethodnoj godini.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 30. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR HUSNIJA KAMBEROVIĆ, ISTORIČAR, REDOVNI PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U SARAJEVU: Katastrofalno bi bilo da od devedesetih nismo ništa naučili

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ono što se dešava u Ukrajini upozorava da bi Rusija mogla zapaliti fitilj i na Zapadnom Balkanu. Od snage i odlučnosti Zapada zavisiće da li će se taj fitilj zapaliti. A na svima nama je da prepoznamo te opasnosti prije nego što bude kasno

 

MONITOR: Za nekoliko dana održaće se opšti izbori u BiH. Njima prethodi dramatično nadgornjavanje nacionalnih stranaka i visokog predstavnika Kristijana Šmita u vezi sa izmjenama Izbornog zakona. Ima li pobjednika u ovom malom „ratu“?

KAMBEROVIĆ: Izbori će se definitivno održati po postojećem Izbornom zakonu, ali bi moglo biti problema u vezi s implementacijom rezultata izbora, zbog mogućih blokada HDZ. Kako bi otklonio blokade, Šmit će morati nametnuti rješenja s kojima HDZ neće biti zadovoljan, ali i ponuditi nešto što bi bilo u njihovom interesu, tako da ćemo, vjerovatno, tek za naredne izbore imati nova izborna pravila.

Ipak, Izborni zakon sâm po sebi nije problem, ali je problem zloupotreba zakona, posebno kada je u pitanju manipulacija nacionalnim identitetima, što stvara određene frustracije, posebno kod Hrvata u Bosni i Hercegovini. U tom smislu mislim da HDZ nema nikakvo pravo da tjera birače da glasaju isključivo za kandidate iz svoje nacije za članove Predsjedništva, jer nacionalni identitet i političko opredjeljenje se ne mogu izjednačavati. Ali, sigurno treba onemogućiti da se nacionalni identitet zloupotrebljava od pojedinaca i skupina kako bi se dobili poslanički mandati. Zato mislim da ima dovoljno argumenata da se kroz domove naroda i adekvatnu zastupljenost obezbijedi pravedna i odgovarajuća zaštita nacionalnog identiteta.

Ovo što Šmit radi sada je prilično kompromitirajuće za međunarodnu zajednicu. Činjenica da smo saznali da je on izmjene izbornog zakona dogovarao sa Vladom Republike Hrvatske je kompromitirajuće i mislim da je Plenković to objavio upravo da bi kompromitirao Šmita jer nije nametnuo izmjene zakona onako kako je to Hrvatska željela. O tome bi u buduće morali voditi računa u međunarodnoj zajednici.

MONITOR: Podijeljena su mišljenja u vezi sa tim da li će poslije ovih izbora pojaviti nova lica u Predsjedništvu BiH i na čelu entiteta, posebno kada se radi o Denisu Bećiroviću kao kandidatu za Predsjedništvo BiH i Jeleni Trivić kao protivkandidatkinji Miloradu Dodiku za mesto predsjednika-ce RS. Kakve bi promjene mogle doći sa njihovim izborom?

KAMBEROVIĆ: Nadmetanje za izbor Predsjedništva BiH je prilično izjednačeno, mada, po mom mišljenju, Bećirović ima više šansi da pobijedi Izetbegovića nego što je Jelena Trivić u stanju pobijediti Milorada Dodika. Osim toga, tu je i nadmetanje za člana Predsjedništva iz reda srpskog naroda, gdje Šarović, izgleda, ima više šansi od Željke Cvijanović, dok ostali kandidati ipak nemaju velikih izgleda. Izbor člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda također se komplicira zbog činjenice da će veliki dio građanski orijentiranih birača podijeliti glasove između Bećirovića i Komšića, što bi moglo otvoriti male šanse za prolazak Borjane Krišto, iako to nije baš izvjesno.

Ali, ukoliko bi se desilo da u Predsjednštvu BiH imamo Bećirovića i Šarovića, to bi moglo voditi smirivanju tenzija u zemlji, ponovo uozbiljiti rad Predsjedništva, vratiti dostojanstvo državi i ponuditi neku bolju perspektivu, i stvarno i simbolički. Izetbegović bi mogao u (političku) mirovinu, a Dodik bi vjerovatno morao strahovati da bi, ukoliko bi izgubio od Jelene Trivić, mogao završiti iza rešetaka.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 30. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

RADOMIR KRAČKOVIĆ, NOVI PREDJSEDNIK SINDIKATA MEDIJA CG: Za bolje sjutra profesije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Novinari i medijski radnici u Crnoj Gori moraju jasno i glasno da govore o svojim problemima, makar upola onoliko koliko se bore za poboljšanje položaja različitih obespravljenih grupa u našem društvu

 

MONITOR: U kakvom stanju preuzimate Sindikat medija?

KRAČKOVIĆ: Izabran sam jednoglasno za predsjednika najveće organizacije u oblasti medija u cijeloj državi koja okuplja skoro 600 članova, što je velika čast i obaveza. Dosadašnje rukovodstvo na čelu sa predsjednicom Marijanom Camović – Veličković je predano radilo na razvoju organizacije pa je Sindikat medija u posljednjih nekoliko godina duplirao broj članova. Važno je istaći da  SMCG okuplja novinare i medijske radnike sa oba pola suprotstavljene medijske scene. Naši članovi su novinari i medijski radnici iz 12 pojedinačnih medija a tu je i nekoliko desetina pojedinačnih članova iz drugih medija.

Već imamo najave da će nam se pridružiti novinari i medijski radnici iz još nekih medija. Nastojaćemo da u članstvo i rad SMCG uključimo i frilensere koji su u specifičnoj poziciji jer im je radno-pravni status prilično slab ali ih je sve više u Crnoj Gori, iz raznih razloga, a najviše zbog krize u medijima koja je bila izazvana epidemijom koronavirusa.

SMCG se nametnuo kao glavna adresa za rješavanje ekonomsko-socijalnog položaja i radnih prava novinara i medijskih radnika i to su prepoznali i tzv. donosioci odluka u ovoj državi. SMCG je istovremeno za posljednje četiri godine pružio besplatnu pravnu pomoć novinarima i medijskim radnicima u preko 200 slučajeva, predložio je niz rješenje za poboljšanje medijskih zakona i propisa u Crnoj Gori i organizovao veliki broj značajnih konferencija i skupova o raznim medijskim pitanjima.

Dakle, SMCG je sada u dobrom stanju ali postoji veliki potencijal za dalji rast. Cilj nam je da što više uključimo članstvo u naše aktivnosti a naša poruka je jasna: novinari i medijski radnici u Crnoj Gori moraju jasno i glasno da govore o svojim problemima, makar upola onoliko koliko se svojim radom bore za poboljšanje položaja različitih obespravljenih grupa u našem društvu.

MONITOR: Kako ocjenjujete položaj članova Sindikata i ostalih zaposlenih u medijima? Koji su problemi sa kojima se medijski radnici najčešće susreću?

KRAČKOVIĆ: Najveći problem članova SMCG ali i velikog dijela novinara i medijskih radnika su niske plate, koje ne održavaju značaj novinarstva kao profesije.

Oko polovine novinara i medijskih radnika u Crnoj Gori prima platu nižu ili negdje na nivou prosječne u državi. Po našim podacima, svega 20-30 posto zaposlenih u medijima može se pohvaliti normalnim zaradama ali uz veliki rad. Poseban i najveći problem je kašnjenje zarada u dijelu lokalnih javnih emitera na sjeveru i jugu države gdje su pojedine kolege u zaostatku od čak godinu dana a najteže stanje u tom smislu je u Radiju Ulcinj. Takođe, u dijelu medija ne plaća se prekovremeni rad, niti isplaćuju praznične dnevnice a novinari i medijski radnici u posljednje tri godine rade mnogo više nego ranije zbog dinamične političke i ekonomske situacije u državi ali i cijelom svijetu.

Takođe, rijetki su mediji koji imaju kolektivne ugovore kojima se zaposlenima obezbjeđuje nešto veći obim prava. Dakle, situacija se ne mijenja godinama iako istraživanja SMCG pokazuju da dobar dio medija u Crnoj Gori pozitivno posluje a neki imaju i veliku dobit iz godine u godinu.

MONITOR: Nije bez značaja ni pomoć koju dobijaju mediji?

KRAČKOVIĆ: Tako je. Mediji su zbog epidemije kovida primili višemilionsku pomoć od države, država sada, osim javnim servisima, daje novac iz budžeta i privatnim medijima preko Fonda za medijski pluralizam. Mi samo tražimo da se od svega toga pravedno nagrade zaposleni jer su oni ti koji proizvode medijske sadržaje za koje njihovi mediji dobijaju sav taj novac. Pojedini mediji su to uradili ali su oni rijetki.

Nastavićemo da insistiramo da se poboljša položaj novinara i medijskih radnika u cijeloj državi jer možda nismo najvažnija profesija ali je značaj novinarstva i medija potvrđen tokom svih posljednjih burnih godina a naročito je važno podržati odgovorno i profesionalno novinarstvo u svoj ovoj poplavi lažnih vijesti, dezinformacija, hibridnih ratova i ,,zaglupljivanja masa” preko društvenih mreža. Ako ne budemo imali tačne informacije, jasno je kuda sve to vodi.

Međutim, da bismo to imali, potrebno je da imamo slobodne novinare i medijske radnike, koji su zadovoljni svojim ekonomsko-socijalnim statusom i čija se radna prava poštuju i koji mogu da izraze mišljenje o svim pitanjima unutar redakcija ali i da odbiju bilo koji radni zadatak koji znači kršenje Kodeksa novinara. SMCG je svojim predlozima koji su inkorporirani u Zakon o medijima iz 2020. obezbijedio veću nezavisnost novinara i medijskih radnika a nastavićemo da i dalje radimo na tom polju.

MONITOR: Pored radnih prava Sindikat se bavi i pitanjem bezjednosti novinara, kakvo je stanje na tom polju?

KRAČKOVIĆ: Obeshrabrujuće. SMCG od 2015. prati sve slučajeve napada na novinare, reaguje na njih i insistira kod nadležnih da se što prije riješe. Za razliku od političara koji selektivno reaguju na napade u zavisnosti od toga da li im se sviđa uređivačka politika medija iz kojeg je napadnuti novinar, SMCG je veoma konzistentan po tom pitanju i reaguje na sve napade.

U posljednje dvije godine imamo porast broja napada i prijetnji novinarima i medijskim radnicima, kao i slučajeva ometanja na radnim zadacima. Zabilježeno je skoro 50 takvih slučajeva koji su dobrim dijelom bili rezultat povećanih društveno-političkih tenzija u državi. Zahvaljujući zalaganju SMCG i NVO Akcija za ljudska prava, koje je podržalo još sedam organizacija, krajem prošle godine Skupština je jednoglasno usvojila izmjene Krivičnog zakonika kojim su povećane kazne za napade na novinare. SMCG pruža i besplatnu pravnu pomoć napadnutim novinarima u skladu sa svojim mogućnostima i nadamo se da će napada biti što manje ali i da će konačno biti rasvijetljeni i do kraja procesuirani neki od starih slučajeva napada kao što su ubistvo Duška Jovanovića, ranjavanje Olivere Lakić, paljenja vozila Vijesti, napadi na Tufika Softića…

MONITOR: Koja su glavna pitanja na čije rješavanje ćete se usmjeriti tokom svog mandata na čelu Sindikata?

KRAČKOVIĆ: Glavni cilj ostaje usvajanje novog Granskog kolektivnog ugovora u oblasti medija kojim će biti povećani koeficijenti a samim tim i zarade najvećeg mogućeg dijela naših članova ali i najvećeg mogućeg broja medijskih radnika u Crnoj Gori. Sa Unijom poslodavaca je dogovoreno da počnu pregovori i to će se uskoro desiti a nadamo se da ugovor na kraju biti i potpisan i da će biti na zadovoljstvo najvećeg dijela zaposlenih u medijima.

I dalje ćemo se boriti za veću bezbjednost zaposlenih u medijima.

Cilj nam je i povećanje broja članova SMCG i zato pozivamo novinare i medijske radnike da nam se pridruže jer kad smo zajedno – onda smo sila, a ako smo razdvojeni i posvađani – ne možemo uraditi puno na poboljšanju našeg položaja. Veliki izazov u narednom periodu ostaje nam i obezbjeđivanje finansijske održivosti Sindikata medija i dalje jačanje kapaciteta Stručne službe SMCG koja svake godine objavi nekoliko istraživanja o svim aspektima slobode medija u Crnoj Gori i dragocjen je izvor relevantnih podataka koje citiraju mnoge domaće i međunarodne organizacije.

Vjerujem da ovi ciljevi nisu nedostižni. Jasno je da će za njih biti potreban veliki rad, čvrst stav prema poslodavcima i donosiocima odluka ali i sposobnost da se kroz razgovore i pregovore nametnu rješenja koja će obezbijediti bolji položaj naših članova i medijskih radnika. Sindikat medija će, kao i do sada, beskompromisno biti uz svoje članove u borbi za bolje sjutra naše profesije.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo