Povežite se sa nama

INTERVJU

SLAVOLJUB ĐUKIĆ: Od nasilja politike do nasilja novca

Objavljeno prije

na

Nepotrebno je naširoko predstavljati Slavoljuba Đukića. U svijetu se vodi kao Miloševićev biograf, zbog četiri knjige koje je napisao o „vođi” i njegovoj, po mnogima, suvladarki, supruzi Mirjani Marković. Najnovija Đukićeva knjiga – Političko groblje jeste neka vrsta memoara, zapis o novinaru i njegovom zanatu, ratu i miru, političarima od 1944. do danas.

MONITOR: Prošlo je deset godina od pada režima Slobodana Miloševića. O njemu ste napisali nekoliko knjiga.. Šta je, po vašem uvidu,kod njega bio presudan faktor u odlučivanju? Koje osobine, ambicije, šta ga je pokretalo?
ĐUKIĆ: Pokretale su ga vladarske ambicije i lakomisleno uverenje da mu je predodređena uloga vođe svih Srba.I više od toga. Na svojim počecima, on je sebe video kao novog Tita, iako to nikada docnije nije priznao.Državu je vodio kao svoj posed. Najviše je verovao u sebe i svoju suprugu Mirjanu. U toku njegove vladavine, postojale su sve institucije sistema, a funkcionisala je samo jedna: Slobodan Milošević. Vlast je zasnivao na izazivanju sukoba i okončanju sukoba: normalne prilike su ga paralisale. Stvarao je nered i uživao da narod uveri da ga jedini on može spasiti od nereda. Istovremeno je bio piroman i vatrogasac.

U državničkim poslovima nikada nije uspevao da uspostavi ravnotežu između moći i mogućnosti. Uživao je u zamkama u koje je na kraju i sam upadao i tragično kasnio u procenama. Sve što je radio, radio je usitnjeno i na parče, u besplodnom nadmudrivanju i panici za očuvanje vladarskog položaja. Majstor klopki, nepobediv na uskom prostoru i gubitnik u strateškim poslovima. Šteta. Inteligencija, smelost i izvesne sposobnosti koje pristaju uspešnim vladarima ne mogu mu se osporiti. Ali, to je složenija priča.Trudio sam se da temeljnije prikažem njegovu ličnost u Političkom groblju.

MONITOR: U novoj knjizi dali ste niz portreta savremenika. Za crnogorskog lidera Đukanovića kažete da je ,,bistar, hazarder, trgovačkog duha i kumovskog mentaliteta”, upadljive spoljašnjosti i ,,neopterećenosti moralnim obzirima”. Da se mnogima iz međunarodne zajednice dopadao, sem Džordžu Sorosu. Zašto je i kada Milošević za Đukanovića postao ,,prevaziđeni političar”?
ĐUKIĆ: Onog trenutka kada je Đukanović uvideo da Miloševićev režim srlja u propast, i odlučio da ne podeli njegovu sudbinu. To je bilo polovinom 90-tih godina, u vreme izbora kada je Mira Marković ušla u otvoreni sukob sa Đukanovićem, sa suludom idejom da svoju patriju JUL promoviše u vodeću crnogorsku stranku sa komunističkim obeležjima.

MONITOR: Da li je zamislivo da se i u Crnoj Gori dogodi jedna ,,osma sjednica”?
ĐUKIĆ: Ne vidim nešto slično. To, naravno ne znači da Đukanović može spokojno da uživa u svojoj vladavini. Napustiće ga njegovi zaštitnici kada im bude suvišan. Čini mi se da se njegova vlast kruni i može se dogoditi da njegov politički kraj bude potresniji nego što se danas sluti.

MONITOR: Djelo Milovana Đilasa, kojeg ste poznavali, i o kojem pišete u ,,Političkom groblju”, kao da nije ostavilo dubljeg traga. Kažete da je on zaboravljen, i da je bio nezanimljiv političarima koji su se pojavili na početku tranzicije iako je, po vama, on još 1954. počeo da preferira demokratsko uređenje.
ĐUKIĆ: Reditelj i pisac, Živojin Pavlović je rekao, da je Đilasov život ,,strašan i veliki poput sudbina junaka antičkih mitova”. Tako sam ga i doživeo. U svetu je upamćen kao nekadašnji vernik-boljševik koji je postao vodeći kritičar komunizma, idejni arhitekta obračuna sa staljinizmom i rodonačelnik disidentskog pokreta. Nažalost, u našoj sredini još nije dobio mesto koje mu pripada. Najpre, zahvaljujući moćnoj propagandnoj mašineriji Titovog režima koja mu je svašta svalila na leđa, ali i delom uticajne inteligencije koja je osuđivala Đilasa i time pridavala sebi veći značaj u borbi za demokratizaciju društva.

MONITOR: Puno pišete i o Dobrici Ćosiću. Ne krijete da ste prijatelji, ali i često oponenti. Koliki je zaista uticaj Ćosića na uspon Miloševića?
ĐUKIĆ: Malo je javnih ličnosti o kojima je izrečeno toliko laži kao o Dobrici Ćosiću. Među njima je i tvrdnja da je Milošević Dobričino čedo i da je uz njegovu pomoć osvojio vlast.Samo u kratkom periodu kada je Milošević već osvojio vlast i bio ovenčan slavom, Ćosić je povoljno govorio o njemu, uveren da je Srbija dobila patriotu demokratskih uverenja. Gorko je zbog toga kasnije žalio, jer je docnije neprestano bio u sukobu sa Miloševićem koji ga je, uostalom, brutalno i smenio sa položaja predsednika SRJ. Kako je vreme odmicalo i Srbija sve više upadala u nevolje, umnožavali su se Ćosićevi neprijatelji a u tome je često bilo nerizičnog junačenja, pranja sopstvenih biografija i želje ambicioznih pojedinaca da na sebe skrenu pažnju. Kako on nikada nije odgovarao na optužbe, postao je meta u koju se sa suviše komocije moglo gađati.

MONITOR: Zašto je Ćosić u Zoranu Đinđiću tražio novog sagovornika za rješavanje položaja Kosova?
ĐUKIĆ: Zato što je u njemu video inteligentnog političara, sposobnog i smelog u političkom rasuđivanju. Ćosić je prvi u Srbiji, još 1968, pokrenuo tzv. kosovsko pitanje. Zalagao se za novu politiku prema Kosovu koja podrazumeva i podelu pokrajine.

MONITOR: Imate ogromno novinarsko iskustvo. Kolika je moć medija danas, u našim postmiloševićevskim nezavisnim zemljama?
ĐUKIĆ: Izbegavam da govorim o današnjem novinarstvu. Mislim da je to neukusno za čoveka koji je živeo i nadživeo Titov i Miloševićev režim. U novinarstvo sam ušao 1949. Nešto ipak da kažem: mislim da je moja generacija bila u povoljnijem položaju i pored svih stega i zabrana. To je složena priča, želeo bih dok me radna sposobnost drži, da sledeću svoju knjigu posvetim prikazu novinarstva u Srbiji u drugoj polovini prošlog veka. Uvek je štampa bila na mukama. Nekada je vladala moć politike, a danas moć novca. Između ova dva jadna položaja, po mom iskustvu, lakše je bilo pod pritiskom političara.

MONITOR: Napravili ste veliku dokumentarnu građu o Marku Nikeziću, pomalo tajanstvenom srpskom „komunističkom liberalu”.
ĐUKIĆ: Nije bilo vodećeg političara kojeg nisam znao. Josipa Broza sam pratio na nekim putovanjima pa sam mogao da ga posmatram izbliza. Ali sa nekima sam se družio. Uspeo sam da steknem poverenje tih ljudi. A poverenje sam sticao i to preporučujem i mladima korektnošću i ozbiljnošću. Što se dogovorim,dogovorim, tako i bude. Posle poseta i razgovora sa Nikezićem, osećao sam se kao da sam završio neki fakultet. Bio je čovek ogromnog znanja. Bio sam zapanjen koliko je znao o ekonomiji, o istoriji… Bio je racionalan, pragmatičan čovek. Nije bio Đilasovog temperamenta. A veoma je cenio Đilasa. Govorio je da je on čovek koji je video budućnost. Sreli su se jednom ili dva puta, u prolazu, na ulici, uz dogovor da se nađu. Ali se nisu nalazili. U to doba, obojica su bili pod prismotrom vlasti.

MONITOR: Kako objašnjavate ponašanje Koče Popovića? Ni on se nije otvoreno suprotstavio?
ĐUKIĆ: On je bio ogroman autoritet. Mislim da je jedini političar u Jugoslaviji koji je bio prihvaćen u svim jugoslovenskim sredinama. Darovit čovek, ali vrlo nezgodan u kontaktima. Strepeo sam od svakog njegovog pitanja. Šta ću da odgovorim. On je, takođe, video kuda događaji vode i nije se otvoreno suprotstavljao. Suprotstavljao se utoliko što se povukao sa svih položaja, iako je Tito po svaju cenu hteo da ga zadrži. Ali da ga zadrži na način kako njemu odgovara. Koča na to nije pristao. I među liberalima, Koča je uživao veliki ugled. On se solidarisao sa Nikezićevom grupom. U isto vreme kad i oni povukao se. Novinare uopšte nije podnosio. Jedini novinar sa kojim je sarađivao i sa kojim je bio i u prijateljskom kontaktu je Saša Nenadović koji je napisao Razgovore sa Kočom. U izvesnoj meri zahvaljujući i meni. Ja sam stalno vršio pritisak na Nenadovića sa kojim sam bio blizak prijatelj, da napiše nešto o Koči. On je to jedini mogao. Nikog od nas Koča, jednostavno, nije primao.

MONITOR: Šta je sa Kočinom zaostavštinom?
ĐUKIĆ: Nema tu ništa. Nema priče koja bi zainteresovala javnost.

MONITOR: Titova vladavina obilježila je najveći dio vaše novinarske karijere…
ĐUKIĆ: On jeste bio nasilnik,„gazda”, ali je kao vladar bio van serije. Njega novija istorija ne samo u Jugoslaviji već i u Evropi i svetu, ne može nikako mimoići. Do 1970. Tito je voleo da ćaska sa novinarima koje je okupljao oko sebe, čak je ulazio u neke svoje privatne stvari, nije se ustručavao… Bilo je to vrlo zanimljivo slušati. Što se toga tiče, imam najbolje iskustvo. I Slobodan Milošević je privatno bio zanimljiv.

Prva knjiga o njemu Kako se dogodio vođa, izašla je 1992. Da sam blisko pozanavao Slobodana Miloševića i njegovu suprugu ne bih nikada tu knjigu napisao. Milošević je prihvatao samo one novinare koji su mu puko služili. Glavnu ulogu u tome imala je ipak Mirjana Marković.

MONITOR: Mnogi su imali problema zbog svojih napisa o familiji Milošević-Marković. Jeste li ih i vi imali?
ĐUKIĆ: Naravno da sam imao. Ali, ne volim o tome da pričam, dosta mi je tih kuknjava. Sad izgleda da su svi bili proganjani iako su mnogi ugodno živeli. Znate šta, samim tim što sam ja posle svega što sam radio, ostao živ, ja sam zahvalan. Kad pokušavam da objasnim sebi zašto je to tako, jer su neke moje kolege i život izgubili,ja to objašnjavam jednom okolnošću- mene su strani novinari prvog prihvatili kao kritičara Miloševićevog režima i tu sam dobio veliku zaštitu. Nije bilo stranog novinara koji ovde sa mnom nije razgovarao. To je bila velika zaštita. Te knjige su štampane u malim tiražima, u novinama nije bilo prikaza, ni oglas nije mogao da se objavi u mojoj Politici. Imale su mali uticaj na javno mnjenje i mislim da su supružnici pametno smislili-bolje da ga mi ignorišemo nego da se njim bavimo. Mislim da me je to spaslo.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Vrijeme je za izbore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vjerujem da je prva ekspertska vlada kao koncept imala potencijala ali sa našim neodgovornim, pohlepnim i bahatim političarima dodatno je destabilizovala stanje u zemlji. Širiti taj koncept nije logično ni korisno a praviti kompromisni bućkuriš još manje. Po mom mišljenju vrijeme je za nove izbore i nadam se da URA neće pristati na još jedan ustupak

 

MONITOR: Ove sedmice pričamo o uvođenju vjeronauke u škole, a nakon najave tek ustoličenog mitropolita Joanikija da je to „osnovno dječije pravo“, te da samo rijetke zemlje u Evropi nemaju tu vrstu obrazovanja. Kako vidite želju mitropolita, i da li bi nam uvođenje vjeronauke pomoglo da budemo više evropski?

KOVAČEVIĆ: Izjavu  mitropolita shvatam kao znak namjere da povećava tenzije u Crnoj Gori i da one trenutno odgovaraju SPC. Crna Gora je definisana kao građanska i sekularna i to je najoptimalniji okvir za multietničku i multikonfesionalnu zajednicu. Svaka vjerska zajednica ima pravo da organizuje vjersku nastavu i to već funkcioniše. Najslabije funkcioniše građansko obrazovanje u okviru zvaničnih institucija. Podržavalo se djelovanje i razvoj vjerskih zajednica a nipodoštavalo građansko obrazovanje i inicijative. Rezultati su prisutni i vidljivi kroz nizak stepen emancipatorske i kritičke svijesti. To što većina zemalja Evrope ima vjersko obrazovanje ne znači da je dobro za Crnu Goru, malu teritoriju sa malim brojem stanovnika čija je situacija ekonomska, istorijska, obrazovna i politička specifična. U tim zemljama je vjerska odrednica stvar intime i slobodnog izbora, kod  nas se vjerskim odrednicama maše u javnosti i služe za demonstriranje  moći i ugrožavanje drugačijih. Religija je u našim uslovima vrlo opasno oružje u rukama neodgovornih vjerskih vođa i političkih elita i udaljava nas od Evrope.

MONITOR: Kako komentarišete ustoličenje mitropolita Joanikija, te sve što je pratilo taj događaj, ali i prve poteze mitropolita naokon ustoličenja, poput ugošćavanja Milorada Dodika?

KOVAČEVIĆ: Ustoličenje je bilo „silom na sramotu” kako se kaže u narodu. I sila i sramota su očite, izuzimajući  iz toga veliki broj onih koji su protestovali sa  iskrenim ubjeđenjem da brane državu i dostojanstvo, došlo se do „crvene linije” i pružen je otpor. Mislim da su ti građani i građanke, i  razumne  intervencije bezbjednosnih službi obezbijedili da se krizna situacija završi bez žrtava, iako je bilo prekomjerne upotrebe sile. I to se mora preispitati i sankcionisati. Dvije slike koje su za mene vrlo značajne sa Cetinja su dva lica. Lice premijera koje je jasno pokazalo beskompromisnost i odvažnost da po svaku cijenu brani vlastite ciljeve i  spremnost da interese svoje crkve stavi iznad interesa države i ljudi što liči vjerskom fundamentalizmu. U kriznoj situaciju u pomoć su pristigli oni koji dijele ista vjerska ubjeđenja a ne nezavisni eksperti. Nakon ostvarenja cilja logično je očekivati da će pokazati umjerenost i spremnost za dijalog  o pitanjima državnog i društvenog funkcionisanja  uz obavezne „konsultacije“ sa zapadnim saveznicima.  Drugo lice je lice predsjednika države. Jasna je bila neusklađenost sa pozicijom i situacijom. Izlazak na ulicu kao približavanje građanima sa svitom obezbjeđenja bilo je karikaturalno a djelovanje besmisleno. Nakon ove situacije duboke narcističke povrede (možda i ugroženosti drugih interesa), logičan je žešći sukob sa svima onima koje prepozna kao prijetnju. Vidljivo oslabljen računa na sve članove partije i nastaviće  mobilizaciju članstva i sluđivanje stanovništva tzv. ugroženošću države i intenziviraće  „konsultacije”  uz pokušaj mobilizacije  zapadnih saveznika. Obje slike pokazuju autoritarne vođe koje gaje duboko potcjenjivanje i prezir prema onima koji su ih birali i nemaju povjerenja, ni sposobnosti da riješe sukobe koje su proizveli i proizvode u zemlji. Saveznici van zemlje već preuzimaju kontrolu i u skladu sa njihovim interesima dalje diriguju sukobom. Milorad Dodik je znak takvih uticaja, prijetnja primjerom i simbol stvaranja uticaja koji prevazilazi granice i ne priznaje legalne državne granice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA ŽANIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO: Vučić neće protiv bivših mentora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije u Srbiji problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimjenjivanju zakonskih mogućnosti i u opštem neradu oko istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sjednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada

 

MONITOR: Ovih dana je u Beogradu održana Regionalna konferencija tužilaštava o saradnji u krivičnom progonu počinilaca ratnih zločina, u organizaciji srpskog Tužilaštva za ratne zločine, a uz podršku UN i vlade Velike Britanije. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

ŽANIĆ: O održavanju ovog događaja znamo samo na osnovu šturog saopštenja Tužilaštva za ratne zločine i članaka malobrojnih medija koji još uvek prate ove teme. Osim floskula koje slušamo duži niz godina kako je regionalna saradnja važna i kako mora biti unapređena jer žrtve to očekuju, nismo čuli ništa novo. U stvarnosti je baš sve suprotno od toga. Nema iskrene volje da se sarađuje i veruje pravosudnim organima država u regionu, da se razmenjuju važni predmeti i dokazi, da se radi na otkrivanju masovnih grobnica.

Od vidiljive regionalne saradnje imamo dva medijska članka da je organizovana regionalna konferencija tužilaca u regionu. Koji su zaključci te konferencije i koji su naredni koraci dogovoreni – o tome nema ni reči. Tako da ja ovaj sastank ocenjujem kao potpuno trošenje vremena na razgovor koji je vođen već mnogo puta do sada, a koji nije doveo ni do kakvih pomaka u procesuiranju ratnih zločina niti do poboljšanja regionalne saradnje.

MONITOR: Ministarka pravde u vladi Srbije Maja Popović tom prilikom je naglasila posvećenost Srbije procesuranju optuženih za ratne zločine, pozivajući se na Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina 2021–2026 i najavljujući skoro usvajanje Akcionog plana za njenu primjenu. Kako komentarišete tvrdnju ministarke o „jakim institucionalnim kapacitetima Srbije“?

ŽANIĆ: Što se tiče institucionalnog i zakonodavnog okvira – Srbija zaista ima sve na raspolaganju. Postoje zakoni na osnovu kojih se sudi, zaključeni memorandumi i protokoli o saradnji sa tužilaštvima u regionu. Imali smo čak i prvu Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina koja je i usvojena da bi se ubrzalo procesuiranje ratnih zločina. Uskoro ćemo dobiti i drugu strategiju sa propratnim akcionim planom. Nije problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimenjivanju zakonskih mogućnosti i u jednom opštem neradu po pitanju istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada. Samo bih podsetila da mi trenutno u TRZ imamo 12 zamenika tužioca i za prošlu godinu samo dve optužnice koje su rezultat isključivo njihovog rada. Dakle, imamo šest puta više zamenika tužilaca nego optužnica.

MONITOR: Za vrijeme trajanja Regionalne konferencije, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastao se sa glavnim tužiocem Mehanizma za međunarodne krivične sudove Seržom Bramercom. Vučić je saopštio da je to bio razgovor o poboljšanju regionalne saradnje u vezi sa optužbama za ratne zločine. Imate li saznanja o „konkretnijim“ zahtjevima Bramerca?

ŽANIĆ: Kad god bi dolazio u posetu Srbiji, Serž Bramerc bi dolazio i u FHP kako bismo razgovarali o tome ima li pomaka u procesuiranju ratnih zločina pred domaćim sudovima. Međutim, poslednje dve godine Bramerc razgovara isključivo sa tužiteljkom za ratne zločine Snežanom Stanojković i predstavnicima vlasti, tako da mi nemamo ni tu minimalnu mogućnost da saznamo koji su njegovi konkretni zahtevi. FHP stalno zahteva od Tužilaštva za ratne zločine da na svom web sajtu objavljuje informacije o podignutim optužnicama, donetim presudama,  sastancima, i još važnije, rezultatima sastanaka i da na taj način obaveštava javnost o svom radu. Međutim, ukoliko se informišete isključivo putem sajta TRZ tu gotovo ništa nećete saznati jer se na njemu nalaze dve ili tri rečenice o tome ko je prisustvovao sastanku i koja je bila tema, ali o konkretnim zahtevima nema ni reči. Da zaključim, ne znamo koji je bio konkretan zahtev Bramerca, ali pretpostavljam da se u razgovorima išlo u pravcu iskrenije regionalne saradnje, razmene dokaza, neophodnosti pronalska nestalih i izručenje Radete i Jojića Mehanizmu za krivične sudove u Hagu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJA ZIDAR, REDITELJKA: To nije moja fikcija, to je nečiji život

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pomirenje je za mene priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou

 

 

Film Pomirenje u režiji Marije Zidar otvorio je u srijedu veče 12. UnderhillFest, međunarodni festival dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici. Za okosnicu prvog dugometražnog dokumentarnog filma, rediteljka iz Slovenije odabrala je sukob dvije porodice u brdima sjeverne Albanije. Film prati proces pomirenja nakon ubistva osamnaestogodišnje Gjiste u regiji u kojoj se neke porodice još uvijek pridržavaju srednjovjekovnog kodeksa Kanuna i običajnog prava na krvnu osvetu. Pomirenje je nastao u koprodukciji Slovenije, Crne Gore, Srbije i Kosova, a imao je premijeru na jednom od najvažnijih festivala dokumentarnog filma u Evropi – CPH:DOX u Kopenhagenu. Već ima zapažen festivalski život i nekoliko nagrada.

Marija Zidar je završila osnovne studije novinarstva kao i engleski jezik i književnost, a doktorirala je sociologiju na Univerzitetu u Ljubljani. Interesuje je predstavljanje temeljno istraženih društvenih tema kroz intimno, osjetljivo i empatično vizuelno pripovijedanje. Napisala je tri i režirala jedan srednjemetražni dokumentarac za Televiziju Slovenije. Pomirenje, koji je sniman u Albaniji od 2014. godine, je njen debitantski dugometražni dokumentarni film.

MONITOR: UnderhillFest je otvorio dirljiv film „Pomirenje”. Priča o pokušaju pomirenja porodica, ali predstavlja svojevrsni anatomski prikaz patrijarhalnog društva zarobljenog između prošlosti i sadašnjosti. Kada i kako ste se zainteresovali za ovu temu, za ovaj događaj?

ZIDAR: Za mene je to priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou.  Profesor Martin Berishaj, koji je istraživao i ovu temu, 2013. mi je rekao da je krvna osveta obrađena hiljadu puta, ali nikad pravilno. To me je zaintrigiralo i počela sam da istražujem. To što sam pronašla, bila je veoma aktuelna tema sukoba između različitih sistema vrijednosti, u nekom društvu u tranziciji, a najviše se to odnosilo na državno pravno uređenje, religiju i reinterpretaciju starih zakona, oko kojih u nekim regionima nema društvenog slaganja. U Albaniji se to desilo devedesetih godina kada je pala komunistička diktatura, u kojoj je Enver Hodža pola vijeka progonio i religiju i tradiciju, a slijedio je ekonomski kolaps. Država je bila na granici građanskog rata. U toj praznini vrijednosti, u pojedinim djelovima zemlje vraćali su se stari sistemi vrijednosti, ali bez kontinuiteta, reinterpretirani i ponekad čak zloupotrijebljeni. To me podsjeća na sadašnju situaciju ne samo po Balkanu nego i u Evropi, gdje krajni desni populizam masama obespravljenih ljudi, koji nemaju više povjerenja u državu i pravni red, kao rješenje nudi reinterpretaciju nacionalne tradicije, religije ali i neopatrijarhalne vrijednosti.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo