Povežite se sa nama

INTERVJU

SLAVOLJUB ĐUKIĆ: Od nasilja politike do nasilja novca

Objavljeno prije

na

Nepotrebno je naširoko predstavljati Slavoljuba Đukića. U svijetu se vodi kao Miloševićev biograf, zbog četiri knjige koje je napisao o „vođi” i njegovoj, po mnogima, suvladarki, supruzi Mirjani Marković. Najnovija Đukićeva knjiga – Političko groblje jeste neka vrsta memoara, zapis o novinaru i njegovom zanatu, ratu i miru, političarima od 1944. do danas.

MONITOR: Prošlo je deset godina od pada režima Slobodana Miloševića. O njemu ste napisali nekoliko knjiga.. Šta je, po vašem uvidu,kod njega bio presudan faktor u odlučivanju? Koje osobine, ambicije, šta ga je pokretalo?
ĐUKIĆ: Pokretale su ga vladarske ambicije i lakomisleno uverenje da mu je predodređena uloga vođe svih Srba.I više od toga. Na svojim počecima, on je sebe video kao novog Tita, iako to nikada docnije nije priznao.Državu je vodio kao svoj posed. Najviše je verovao u sebe i svoju suprugu Mirjanu. U toku njegove vladavine, postojale su sve institucije sistema, a funkcionisala je samo jedna: Slobodan Milošević. Vlast je zasnivao na izazivanju sukoba i okončanju sukoba: normalne prilike su ga paralisale. Stvarao je nered i uživao da narod uveri da ga jedini on može spasiti od nereda. Istovremeno je bio piroman i vatrogasac.

U državničkim poslovima nikada nije uspevao da uspostavi ravnotežu između moći i mogućnosti. Uživao je u zamkama u koje je na kraju i sam upadao i tragično kasnio u procenama. Sve što je radio, radio je usitnjeno i na parče, u besplodnom nadmudrivanju i panici za očuvanje vladarskog položaja. Majstor klopki, nepobediv na uskom prostoru i gubitnik u strateškim poslovima. Šteta. Inteligencija, smelost i izvesne sposobnosti koje pristaju uspešnim vladarima ne mogu mu se osporiti. Ali, to je složenija priča.Trudio sam se da temeljnije prikažem njegovu ličnost u Političkom groblju.

MONITOR: U novoj knjizi dali ste niz portreta savremenika. Za crnogorskog lidera Đukanovića kažete da je ,,bistar, hazarder, trgovačkog duha i kumovskog mentaliteta”, upadljive spoljašnjosti i ,,neopterećenosti moralnim obzirima”. Da se mnogima iz međunarodne zajednice dopadao, sem Džordžu Sorosu. Zašto je i kada Milošević za Đukanovića postao ,,prevaziđeni političar”?
ĐUKIĆ: Onog trenutka kada je Đukanović uvideo da Miloševićev režim srlja u propast, i odlučio da ne podeli njegovu sudbinu. To je bilo polovinom 90-tih godina, u vreme izbora kada je Mira Marković ušla u otvoreni sukob sa Đukanovićem, sa suludom idejom da svoju patriju JUL promoviše u vodeću crnogorsku stranku sa komunističkim obeležjima.

MONITOR: Da li je zamislivo da se i u Crnoj Gori dogodi jedna ,,osma sjednica”?
ĐUKIĆ: Ne vidim nešto slično. To, naravno ne znači da Đukanović može spokojno da uživa u svojoj vladavini. Napustiće ga njegovi zaštitnici kada im bude suvišan. Čini mi se da se njegova vlast kruni i može se dogoditi da njegov politički kraj bude potresniji nego što se danas sluti.

MONITOR: Djelo Milovana Đilasa, kojeg ste poznavali, i o kojem pišete u ,,Političkom groblju”, kao da nije ostavilo dubljeg traga. Kažete da je on zaboravljen, i da je bio nezanimljiv političarima koji su se pojavili na početku tranzicije iako je, po vama, on još 1954. počeo da preferira demokratsko uređenje.
ĐUKIĆ: Reditelj i pisac, Živojin Pavlović je rekao, da je Đilasov život ,,strašan i veliki poput sudbina junaka antičkih mitova”. Tako sam ga i doživeo. U svetu je upamćen kao nekadašnji vernik-boljševik koji je postao vodeći kritičar komunizma, idejni arhitekta obračuna sa staljinizmom i rodonačelnik disidentskog pokreta. Nažalost, u našoj sredini još nije dobio mesto koje mu pripada. Najpre, zahvaljujući moćnoj propagandnoj mašineriji Titovog režima koja mu je svašta svalila na leđa, ali i delom uticajne inteligencije koja je osuđivala Đilasa i time pridavala sebi veći značaj u borbi za demokratizaciju društva.

MONITOR: Puno pišete i o Dobrici Ćosiću. Ne krijete da ste prijatelji, ali i često oponenti. Koliki je zaista uticaj Ćosića na uspon Miloševića?
ĐUKIĆ: Malo je javnih ličnosti o kojima je izrečeno toliko laži kao o Dobrici Ćosiću. Među njima je i tvrdnja da je Milošević Dobričino čedo i da je uz njegovu pomoć osvojio vlast.Samo u kratkom periodu kada je Milošević već osvojio vlast i bio ovenčan slavom, Ćosić je povoljno govorio o njemu, uveren da je Srbija dobila patriotu demokratskih uverenja. Gorko je zbog toga kasnije žalio, jer je docnije neprestano bio u sukobu sa Miloševićem koji ga je, uostalom, brutalno i smenio sa položaja predsednika SRJ. Kako je vreme odmicalo i Srbija sve više upadala u nevolje, umnožavali su se Ćosićevi neprijatelji a u tome je često bilo nerizičnog junačenja, pranja sopstvenih biografija i želje ambicioznih pojedinaca da na sebe skrenu pažnju. Kako on nikada nije odgovarao na optužbe, postao je meta u koju se sa suviše komocije moglo gađati.

MONITOR: Zašto je Ćosić u Zoranu Đinđiću tražio novog sagovornika za rješavanje položaja Kosova?
ĐUKIĆ: Zato što je u njemu video inteligentnog političara, sposobnog i smelog u političkom rasuđivanju. Ćosić je prvi u Srbiji, još 1968, pokrenuo tzv. kosovsko pitanje. Zalagao se za novu politiku prema Kosovu koja podrazumeva i podelu pokrajine.

MONITOR: Imate ogromno novinarsko iskustvo. Kolika je moć medija danas, u našim postmiloševićevskim nezavisnim zemljama?
ĐUKIĆ: Izbegavam da govorim o današnjem novinarstvu. Mislim da je to neukusno za čoveka koji je živeo i nadživeo Titov i Miloševićev režim. U novinarstvo sam ušao 1949. Nešto ipak da kažem: mislim da je moja generacija bila u povoljnijem položaju i pored svih stega i zabrana. To je složena priča, želeo bih dok me radna sposobnost drži, da sledeću svoju knjigu posvetim prikazu novinarstva u Srbiji u drugoj polovini prošlog veka. Uvek je štampa bila na mukama. Nekada je vladala moć politike, a danas moć novca. Između ova dva jadna položaja, po mom iskustvu, lakše je bilo pod pritiskom političara.

MONITOR: Napravili ste veliku dokumentarnu građu o Marku Nikeziću, pomalo tajanstvenom srpskom „komunističkom liberalu”.
ĐUKIĆ: Nije bilo vodećeg političara kojeg nisam znao. Josipa Broza sam pratio na nekim putovanjima pa sam mogao da ga posmatram izbliza. Ali sa nekima sam se družio. Uspeo sam da steknem poverenje tih ljudi. A poverenje sam sticao i to preporučujem i mladima korektnošću i ozbiljnošću. Što se dogovorim,dogovorim, tako i bude. Posle poseta i razgovora sa Nikezićem, osećao sam se kao da sam završio neki fakultet. Bio je čovek ogromnog znanja. Bio sam zapanjen koliko je znao o ekonomiji, o istoriji… Bio je racionalan, pragmatičan čovek. Nije bio Đilasovog temperamenta. A veoma je cenio Đilasa. Govorio je da je on čovek koji je video budućnost. Sreli su se jednom ili dva puta, u prolazu, na ulici, uz dogovor da se nađu. Ali se nisu nalazili. U to doba, obojica su bili pod prismotrom vlasti.

MONITOR: Kako objašnjavate ponašanje Koče Popovića? Ni on se nije otvoreno suprotstavio?
ĐUKIĆ: On je bio ogroman autoritet. Mislim da je jedini političar u Jugoslaviji koji je bio prihvaćen u svim jugoslovenskim sredinama. Darovit čovek, ali vrlo nezgodan u kontaktima. Strepeo sam od svakog njegovog pitanja. Šta ću da odgovorim. On je, takođe, video kuda događaji vode i nije se otvoreno suprotstavljao. Suprotstavljao se utoliko što se povukao sa svih položaja, iako je Tito po svaju cenu hteo da ga zadrži. Ali da ga zadrži na način kako njemu odgovara. Koča na to nije pristao. I među liberalima, Koča je uživao veliki ugled. On se solidarisao sa Nikezićevom grupom. U isto vreme kad i oni povukao se. Novinare uopšte nije podnosio. Jedini novinar sa kojim je sarađivao i sa kojim je bio i u prijateljskom kontaktu je Saša Nenadović koji je napisao Razgovore sa Kočom. U izvesnoj meri zahvaljujući i meni. Ja sam stalno vršio pritisak na Nenadovića sa kojim sam bio blizak prijatelj, da napiše nešto o Koči. On je to jedini mogao. Nikog od nas Koča, jednostavno, nije primao.

MONITOR: Šta je sa Kočinom zaostavštinom?
ĐUKIĆ: Nema tu ništa. Nema priče koja bi zainteresovala javnost.

MONITOR: Titova vladavina obilježila je najveći dio vaše novinarske karijere…
ĐUKIĆ: On jeste bio nasilnik,„gazda”, ali je kao vladar bio van serije. Njega novija istorija ne samo u Jugoslaviji već i u Evropi i svetu, ne može nikako mimoići. Do 1970. Tito je voleo da ćaska sa novinarima koje je okupljao oko sebe, čak je ulazio u neke svoje privatne stvari, nije se ustručavao… Bilo je to vrlo zanimljivo slušati. Što se toga tiče, imam najbolje iskustvo. I Slobodan Milošević je privatno bio zanimljiv.

Prva knjiga o njemu Kako se dogodio vođa, izašla je 1992. Da sam blisko pozanavao Slobodana Miloševića i njegovu suprugu ne bih nikada tu knjigu napisao. Milošević je prihvatao samo one novinare koji su mu puko služili. Glavnu ulogu u tome imala je ipak Mirjana Marković.

MONITOR: Mnogi su imali problema zbog svojih napisa o familiji Milošević-Marković. Jeste li ih i vi imali?
ĐUKIĆ: Naravno da sam imao. Ali, ne volim o tome da pričam, dosta mi je tih kuknjava. Sad izgleda da su svi bili proganjani iako su mnogi ugodno živeli. Znate šta, samim tim što sam ja posle svega što sam radio, ostao živ, ja sam zahvalan. Kad pokušavam da objasnim sebi zašto je to tako, jer su neke moje kolege i život izgubili,ja to objašnjavam jednom okolnošću- mene su strani novinari prvog prihvatili kao kritičara Miloševićevog režima i tu sam dobio veliku zaštitu. Nije bilo stranog novinara koji ovde sa mnom nije razgovarao. To je bila velika zaštita. Te knjige su štampane u malim tiražima, u novinama nije bilo prikaza, ni oglas nije mogao da se objavi u mojoj Politici. Imale su mali uticaj na javno mnjenje i mislim da su supružnici pametno smislili-bolje da ga mi ignorišemo nego da se njim bavimo. Mislim da me je to spaslo.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, DIREKTOR MEDIA CENTRA: Neophodna veća odgovornost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti

 

MONITOR: Skupština Crne Gore imenovala je devet novih članova Savjeta RTCG. Može li novi sastav Savjeta donijeti promjene RTCG bez sistemskih promjena?

ĐUROVIĆ: Koliko će novi Savjet RTCG biti efikasan i da li će imati integritet, pokazaće prvi mjeseci njihovog mandata. Pošteno je dati priliku novom Savjetu da svojim djelima pokažu koliko znaju i koliko mogu. Promjene u RTCG su moguće i isključivo zavise od ključnog upravljačkog tijela a to je Savjet. Ukoliko i ovaj Savjet počne da traži opravdanja i izgovore da nemaju nadležnosti, kao što su to pojašnjavali članovi prethodnog Savjeta, građani mogu odmah da znaju da od suštinskih promjena nema ništa. Naravno, i novom Savjetu biće lakše da izvrši neophodne promjene ukoliko sve institucije u Crnoj Gori budu krenule u proces profesionalizacije koji podrazumijeva veću odgovornost za rezultate rada i promjene rukovodilaca koji ne isporučuju rezultate. Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti.

MONITOR: Šta je u ovoj situaciji potrebno da bi se transformacija RTCG u javni servis omogućila?

ĐUROVIĆ: Da bi počeo proces transformacije RTCG, neophodno je da Savjet izabere za generalnog direktora osobu koja ima menadžersko iskustvo, poznavanje rada medija i koja nije pod uticajem političkih partija ili bilo kojih drugih interesnih grupa. Savjet prema zakonu ima uticaj i kontrolu nad radom generalnog direktora ali ne i nižih nivoa menadžmenta. Savjet može zahtijevati i usloviti ugovorom novog generalnog direktora da svoj radni odnos veže za ostvarene rezultate. Jedan od ključnih rezultata čije ostvarenje može biti predviđeno ugovorom sa generalnom direktrom je rok do kojeg će TVCG biti prva po povjerenju građana. Prema godišnjim istraživanjima koje sprovodi sama RTCG, povjerenje građana danas je na nivou iz 2012. i dramatično je pogoršano od juna 2018. kada je generalni direktor postao Božidar Šundić (umjesto nezakonito smijenjene Andrijane Kadije).

Takođe, neophodno je da bude promijenjen kompletan menadžment i svi rukovodioci organizacionih jedinica a na njihova mjesta imenovani najsposobniji iz RTCG, a ako je potrebno, ne treba izbjeći i dovođenje neophodnih kadrova koji nisu do sada radili u javnom servisu. Neophodna je promjena Stauta i drugih opštih akata kako bi se dodatno precizirala i povećala transparanetnost procesa zapošljavanja u RTCG. Neophhodna je izrada strateškog plana razvoja RTCG… Novi Savjet RTCG, za razliku od prethodnog, mora natjerati generalnog direktora da sprovodi Odluku Savjeta o normama novinara a da one koji ne ispunjavaju normu proglasi tehnološkim viškom ili ih angažuje u eventulanim novim kanalima.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

EMIR HABUL, NOVINAR IZ SARAJEVA: Šta učiniti s prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Haški tribunal je u suštini ispunio svoju misiju. Brojne kritičare na rad Tribunala iz nevladinog sektora i među Bošnjacima pitam: šta bi bilo da nije  osnovan Međunarodni sud za ratne zločine? Ko bi sudio ratnim zločincima? I da li bi se istina o zločinima počinjenim u BiH ikada nepristrasno utvrdila

 

MONITOR: Ratku Mladiću je potvrđena prvostepena presuda iz 2017. godine. Odbijene su sve žalbe, i Tužilaštva i Mladićeve odbrane. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

HABUL: Ovim povodom mogao bih varirati rečenicu koju je CNN plasirao povodom Mladićevog hapšenja u maju 2011, samo što je riječ hapšenje zamijenjena pojmom presuda: „Žrtvama rata u Bosni presuda je pružila izvjestan osjećaj da je ta knjiga najzad zatvorena“. Potvrđivanje prvostepene presude i doživotne robije pokazuje da je pravda stigla do vrha komandnog lanca.

Gledajući ovog generala kojem je sudski potvrđen epitet ratni zločinac,  pitam se gdje nestade sva ona arogancija. Mladića sam imao prilike sresti uživo na jednoj pres konferenciji na sarajevskom aerodromu u proljeće 1994. Svaka njegova riječ i gesta bila je nabijena arogancijom, a izgovorena riječ tvrda i prijeka. Pucao je od samopuzdanja, kao i prilikom zauzimanja Srebrenice 11. jula 1995, kada je „srpskom narodu poklonio oslobođenu Srebrenicu“. I gledam ga 8. juna u vrijeme izricanja presude i njegovih suznih očiju. To su potpuno dva čovjeka. On vjerovatno još nije svjestan šta ga snašlo, uvjeren da je prav-zdrav. Slavenka Drakulić u eseju u Jutarnjem listu piše da je pogrešno nazivati Mladića monstrumom ili pridavati mu neke psihijatrijske kvalifikacije. Referirajući se na Hanu Arent i njenu čuvenu knjigu „Banalnost zla“, Drakulić zaključuje da je i Mladić još uvijek uvjeren da je „samo radio svoj posao“. Biće korisno pročitati cijelu presudu i šta je vojska kojom je komandovao Mladić uradila ne samo u Srebrenici već i u Prijedoru (tri logora), Kotor Varoši, Vlasenici, Foči, Višegradu…

MONITOR: Dok je potvrda prvostepene presude Mladiću očekivana, iznenađenje je da je predsjednica Žalbenog vijeća iz Zambije Priska Matimba Njambe, ne samo izdvojila svoje mišljenje i tražila ponovno suđenje već se suprotstavila i kvalifikacijama o genocidu.

HABUL: Ponašanje predsjedavajuće Žalbenog vijeća ocijenjeno je kao skandalozno. Ona je bila u kontri u devet od deset tačaka. Saglasila se samo sa inkriminacijom uzimanja talaca i njihovog vezivanja za stubove dalekovoda čime je Mladić ponizio vojnike UN-a, što mu Francuzi a posebno predsjednik Širak, nikada nisu oprostili. Sličan stav sudija Njamba je pokazala i prilikom izricanja presude u suđenjima za Srebrenicu u kojima je presuđen genocid. U Sarajevu se među predstavnicima raznih udruženja  strahovalo – pošto se u danima pred izricanje presude na web portalima pojavio tekst američkog novinara – da bi vraćanje procesa Mladiću na ponovno suđenje imalo efekat aboliranja. To bi značilo da se sve vraća iz početka, ponovo izvođenje dokaznog postupka, dovođenje svjedoka, mjeseci i godine sudskih dana… Prognozu takvog ishoda lako je zamisliti: proces se ne bi okončao, presuda bi izostala što bi bila nagrada za počinjenje zločine. Srećom, stavovi ostalih sudija u Vijeću su spriječili takav rasplet. Presuda je donešena. Koliko je ona pravična, uvijek je otvoreno pitanje. Međutim, jako je važno da je donešena uprkos onoj čuvenoj rečenici iz Maestra i Margarite: „Nema pravde, vladaju samo zakoni“.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGIŠA JANJUŠEVIĆ, ANALITIČAR:  Nema promjena uz iste matrice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako nagrade i nagrađeni budu projektovani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo ili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine

 

MONITOR: Ove sedmice najavljeno je da postoji većina za usvajanje budžeta, sa kojim se kasni više mjeseci. Iako je od početka bilo jasno da nova Vlada neće biti stabilna, odavno se govori o njenoj rekonstruciji, a sada i o novim izborima. Šta to sve znači za crnogorsko društvo i kako vidite dalji ishod ovih procesa?   

JANJUŠEVIĆ: Sva ova dešavanja oko usvajanja budžeta, trvenja unutar parlamentarne većine i Vlade, priča oko rekonstrukcije Vlade poslije šest mjeseci njenog formiranja, govori samo o činjenici da mi prolazimo porođajne bolove demokratije poslije 30 godina simuliranja višestranačja i demokratičnosti. To svakako znači da kao građansko društvo izuzetno sporo sazrijevamo, da je taj plemenski korijen veoma dubok i da su ostaci te svijesti jako prisutni i vidljivi. Sigurno će biti potrebna minimum dva izborna ciklusa da se ustabilimo i konsolidujemo kao demokratija koja će biti servis građana a ne partija.

MONITOR: Prethodne sedmice izabran je novi mitropolit MPC.  Kako vidite događaje koji su prethodili tom izboru, kao i sam doček mitropolita? Da li je dio nove parlamentarne većine, ali i Vlade, u neprimjerenom odnosu sa  SPC u Crnoj Gori, ali i Beogradom,  i šta su posljedice toga?

JANJUŠEVIĆ: Crkva se već duži vremenski period, gotovo 30 godina, svojevoljno ili ne, nalazi u političkom kontekstu, a pogotovo od usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti, krajem 2019. Crkva je takođe imala presudan uticaj u parlamentarnim izborima avgusta 2020. Sve to govori da je ona i dalje akter političkih odnosa Vlade i parlamentarne većine, opet možda ne toliko svojim voljom koliko političkom i partijskom inercijom, pogotovo onih subjekata koje je doživljavaju kao nesporan autoritet i čiju bi naklonost željeli da imaju ubuduće. Sve to pomalo baca sjenku na ustavni koncept našeg društva kao građanskog, prije svega. Iskreno vjerujem da će demokratski procesi u Crnoj Gori posložiti sve subjekte u društvu onako kako je Ustav definisao, a to je da su crkva i država odvojeni i da građanski koncept ove države ne smije biti upitan nijednog trenutka.

MONITOR: Da li je crnogorsko društvo od avgusta prošle godine i pada DPS-a, dodatno podijeljeno i zašto? 

JANJUŠEVIĆ: Crna Gora je i dalje podijeljeno društvo iz razloga što se podjele doživljavaju kao odličan instrument za homogenizaciju biračkog tijela, pogotovo u situaciji kada nova vlast otežano funkcioniše i usporenom dinamikom demontira prethodni sistem.

U tom prostoru prethodna vlast, a sadašnja opozicija vidi šansu da se  očuva i homogenizuje kroz identitetska pitanja i produbljivanje podjela kao neko ko ima monopol nad suverenitetom države i tekovinama 21. maja. Nova vlast mora da shvati da je ona generator svih procesa koji su aktuelni u društvu između ostalih i onoga što se zove nacionalno pomirenje. Kako je prethodna vlast radila na produbljavanju podjela, tako bi ova vlast trebala da radi na njihovom prevazilaženju.

MONITOR: Kako vidite neka nova imenovanja, poput izbora Bećira Vukovića za predsjednika Žirija    Trinaestojulske nagrade, ali i kadrovanja nove vasti po dubini? 

JANJUŠEVIĆ: Ako nagrade i nagrađeni budu projektvani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo iili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine. Sva kadrovanja od izglasavanja Vlade početkom decembra prošle godine, govore o tome koliko je svako različito vidio koncept rada nove Vlade, od mandatara, parlamentarne većine, nevladinih organizacija, crkve, analitičara medija isl. To samo govori o velikim očekivanjima nakon parlamentarnih izbora, koja se manifestuju kroz razočarenja u kadrovskom pogledu kad je dinamika reformi znatno usporenija od očekivane.

 MONITOR: U posljednjem dokumentu Evropske komisije u kom se mjeri napredak Crne Gore na poljima organizovanog kriminala i korupcije, nijesu konstatovani pomaci, a između ostalog nova vlast kritikovana je jer nije postavila ni šefove i članove radih tijela za ta poglavlja.  Da li je nova vlast na tim poljima mogla uraditi više, bez obzira na zarobljenost institucija te tridesedogodišnje nasljeđe DPS-a?

JANJUŠEVIĆ: Novoj vlasti su definitivno bile svezane ruke u borbi sa korupcijom i organizovanim kriminalom, što govori o trideset godina vladavine jedne iste dominantne strukture u kojoj je kriminal i korupcija srastao sa državom i gotovo progutao sve institucije sistema. E, sad je pitanje koliko se moglo i da li se moglo više i bolje. Prvo je politički pristup i koncept tom problemu, jer  sve tri grupacije iz vladajuće koalicije nijesu jednako vidjele kako treba prići tom problemu, drugo je pitanje da li smo imali stručne i profesionalne ljude koji su mogli da odgovore tim zadacima koji su izuzetno kompleksni. Mislim da su se u ovom polju morala tražiti i konsultovati pozitivna međunarodna iskustva i prakse od Italije, Amerike, Hong Konga, Singapura, itd.

MONITOR: A na drugim poljima? Vaša organizacija uključena je u proces  izbornih reformi. Kako taj proces teče u parlamentu koji je u nekoj vrsti konstantne političke krize?

JANJUŠEVIĆ: Mi kao organizacija u prethodnom periodu  nikada se nijesmo kandidovali za učešće u radu skupštinskih tijela koja su dosad pokazala jednu lošu praksu, a to je da poslije rada svih stručnih tijela na izmjenama izbornog zakonodavstva, naš izborni proces je bio gori od onog kojeg smo željeli da mijenjamo i unapređujemo. Što će reći da smo imali jednu simulaciju reformi i unapređenja izbornog zakonodavstva, od strane prethodne vlasti. Sada kada je vlast promijenjena prvi put na izborima, želimo da damo svoj doprinos, vjerujući da će postojati istinski politički konsenzus svih parlamentarnih  subjekata o neophodnosti unapređenja izbornog zakonodavstva, kojeg nije bilo u proteklih 30 godina. Isto tako vidimo bojazan da se takva praksa nastavi jer većinski dio opozicije bojkotuje rad parlamenta kao i skupštinskih radnih tijela.

MONITOR: Kako vidite procese unutar opozicije? Može li se očekivati reforma najveće opozicione partije, nekadašnje vlasti, dok je na njenom čelu predsjednik Milo Đukanović, i koliko je ta reforma važna za ozdravljenje cjelokupnog društva?

JANJUŠEVIĆ: Tu je situacija jako interesantna. Kada govorimo o DPS-u imamo jednu konstantu da DPS svoju monolitnost i homogenost postiže zahvaljujući predsjedniku partije i države. Sa druge strane taj pristup dobrim dijelom koči unutarstranačke reforme za koje su svjesni da moraju otpočeti, kao i slabi koalicioni potencijal ove partije, upravo zbog takve pozicije. Ove okolnosti  me podsjećaju na nekadašnji SNP koji je gradio svoju snagu i homogenost zahvaljujući lojalnosti prema Slobodanu Miloševiću, a što mu je značajno slabilo koalicioni kapacitet. Kad su napravili otklon od Slobodana Miloševića značajno su podigli koalicioni potencijal ali i otvorili frakcije i „struje“ u stranci. Isto to očekuje i DPS u susret narednim parlamentarnim izborima. Da li će ući u suštinske reforme bez gospodina Đukanovića i otvoriti koalicioni kapacitet prema partijama iz vlasti kojima se  obraćaju od izbora u Nikšiću i Herceg Novom, ili će ostati na simuliranim reformama i autokratskom modelu vođenja partije, ostaje da se vidi.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo