Povežite se sa nama

INTERVJU

Dr DRAGAN ĐUKANOVIĆ: Evropa je ipak bolja

Objavljeno prije

na

U jadima naših „regionalnih” državica oko mukotrpnog procesa priključivanja EU, a još mnogo više oko suštinskih promjena u društvu jačanja sloboda i prava građana, sve češće se čuje riječ „lider”. Svako je, navodno, od njih negdje i u nečemu lider. Hvale se političke elite, najviše one na vlasti, svojim „liderstvom”. Iako im to niko baš, ili bar bez jasnih interesa, ne priznaje. Ne pominju kako su, do juče, čitav svijet „o jadu zabavljali”. Liderstvo, naravno, nije zanemarljiva kategorija. Ono, u pozitivnom smislu, može da pokrene svijet. O starim i novim liderima u svijetu, ali i našim jadima balkanskog nadmetanja, razgovarali smo sa politikologom dr Draganom Đukanovićem, članom Izvršnog odbora Foruma za međunarodne odnose Evropskog pokreta u Srbiji.

MONITOR: Prisustvovali smo ovih dana jednoj naizgled velikoj političkoj nespretnosti: opravdavanju lidera SNS Tomislava Nikolića i Aleksandra Vučića pred domaćom javnošću i diplomatama. Demantovali su informacije da su se sa DSS i Koštunicom dogovorili da „EU ima alternativu”. Znači li to da i oni znaju da nema ili im je, van političkih kalkulacija, svejedno?
ĐUKANOVIĆ: Veoma je dobro što su lideri SNS u svojoj retorici, a čini se i u konkretntim aktivnostima, prihvatili da je članstvo Srbije u Evropskoj uistinu prioritetni spoljnopolitički zadatak. Ublažavanje stava da „EU ima alternativu” od strane Tomislava Nikolića, a nakon susreta sa predsednikom DSS Vojislavom Koštunicom pokazuje da je njemu kao i njegovoj političkoj partiji stalo do mišljenja vodećih činilaca međunarodne zajednice.

Istovremeno, ublažavanje izjava posle navedenog susreta može, čini mi se, pozitivno uticati na očuvanje visokog procenta građana Srbije koji su opredeljeni za članstvo u Uniji i pored brojnih problema u vezi sa Kosovom i sa saradnjom sa Međunarodnim krivičnim tribunalom za zločine počinjene na tlu bivše Jugoslavije.

MONITOR: Grčka se ne smiruje, a pominju se i veliki štrajkovi u Italiji. Koliko je već globalna ekonomska kriza negativno uticala na dinamiku novih približavanja EU?
ĐUKANOVIĆ: Globalna ekonomska kriza će, pored izvesnog zamora Unije od dva protekla proširenja (2004. i 2007. godine), kao i nedovoljne implementacije Ugovora iz Lisabona, zasigurno predstavljati faktor koji će uticati na buduće proširenje EU na države Zapadnog Balkana. Ne treba prenebregnuti ni činjenicu da su države, koje ste spomenuli, u susedstvu Zapadnog Balkana i da se eventualni socijalni bunt može preneti i na naš region.

Međutim, razvoj ekonomske krize i njeno jačanje će pokazati da je članstvo u Uniji, ipak, povoljniji okvir za rešavanje ekonomskih problema za nacionalne države, što se videlo i na primeru Grčke.

MONITOR: Kosovo – „srpski Jerusalim”, ponovo je aktuelno, sada i kao ispit za novu EU diplomatiju. Da li se još samo nagađa ili se zna, off the record , o čemu će se razgovarati?
ĐUKANOVIĆ: Može se očekivati da će pregovori Beograda i Prištine biti fokusirani na brojna pitanja od životnog značaja za stanovnike Kosova. Pri tome mislim prevashodno na izdavanje i priznavanje ličnih dokumenata, položaj srpske etničke zajednice na Kosovu, snabdevanje električnom energijom i funkcionisanje telekomunikacija. Videli smo ovih dana kako prekid rada Telekoma Srbije u centralnim i južnim delovima Kosova može da utiče na razvoj negativne atmosfere pred predstojeće pregovore.

MONITOR: Pominje se plan „Ahtisari plus”. Znate li nešto o tome?
ĐUKANOVIĆ: Vlasti u Srbiji su 2007. godine odbile Sveobuhvatni plan za rešavanje statusa Kosova, poznatiji kao Ahtisarijev plan, iako su u okviru ovog dokumenta sadržana veoma kvalitetna rešenja koja su se odnosila na regulisanje položaja srpske zajednice. Danas se pod Ahisarijem plus podrazumeva implementacija svih navedenih odredbi o statusu srpske zajednice, ali i primena brojnih iskustava etničkih autonomija, poput modela Južnog Tirola. Prema nekim medijskim najavama spekuliše se da bi formula Ahtisatri plus bila prihvatljiva za vlasti u Beogradu.

MONITOR: Crna Gora je priznala Kosovo još prije dvije godine, ali još nije uspostavila diplomatske odnose. O čemu se tu radi?
ĐUKANOVIĆ: Svako približavanje na relaciji Podgorica-Priština izaziva buru u bilateralnim odnosima između Srbije i Crne Gore. Jedini formalni razlog za odlaganje uspostavljanja punih diplomatskih odnosa jeste status crnogorske zajednice na Kosovu. Ipak, s tim u vezi nije realno očekivati da će se izvršiti izmena Ustava Kosova kako bi Crnogorci bili i formalno priznati kao jedna od manjinskih zajednica.

MONITOR: Govorimo stalno o suverenitetu, a poneki i o teritorijalnom integritetu, kada njega upravo nema, kao u slučaju Srbije. Realnost nas, u malim balkanskim državama stalno demantuje, jer je naš suverenitet uglavnom deklarativan. Zašto se toliko maše pričom o suverenitetu, kada se klanjamo na sve strane?
ĐUKANOVIĆ: Apsurdno je da su se ratovi na postjugoslovenskom području protekle decenije vodili upravo zarad „suverenosti”, a da se potom ista prenosi na nekakve međunarodne organizacije poput EU ili NATO. Zagrebački sociolog Stipe Šuvar je u jednoj od svojih knjiga pre petnaestak godina napisao „Od Triglava do Đevđelije, kolonija do kolonije”. To je, možda, i tačno ukoliko suverenitet sagledavamo u njegovom ranijem, tradicionalnom značenju. Sa druge strane, danas je pojam suvereniteta u globalizovanom svetu umnogome dobio drugačije značenje, što je veoma značajno u kontekstu zaštite ljudskih prava, razvoja ekonomije, jačanja globalne i regionalne bezbednosti, kao i zaštite životne sredine.

MONITOR: BiH očekuju izbori na svim nivoima. S obzirom na faktički, a djelimično i formalni protektorat, kakve bi posljedice na suverenitet BiH imali rezultati tih izbora?
ĐUKANOVIĆ: Celovitost države Bosne i Hercegovine neće biti ugrožena nikakvim rezultatima predstojećih izbora. Nažalost, oni mogu potvrditi samo daljnu dominaciju postojećih etnonacionalnih elita i nedostatak jasno artikulisane građanske alternative. Naravno, nakon izbora predstoji i ponovno pokretanje pregovora o izmenama Ustava BiH, koji je nastao kao deo Dejtonskog sporazuma, ali sa sasvim neizvesnim rezultatom. BiH je, hteo bih da podsetim, za sada jedina država Zapadnog Balkana koja nije podnela kandidaturu za članstvo u EU upravo zbog nedovoljne funkcionalnosti njenih institucija na državnom nivou.

MONITOR: Vjerujete li u američko zagovaranje multipolarnosti? Da li je to rezultat ogromnog tereta finansijskog kolapsa i cijene ratova koji pristižu, uvećavajući dugove SAD, ili Obamine vizije budućnosti svijeta?
ĐUKANOVIĆ: Jasno je da je današnji svet još uvek unipolaran sa tendencijom da preraste u, kako Samuel Huntington smatra, unimultipolarni. To podrazumeva rađanje novih centara moći, ali ne i njihovu globalnu dominaciju. Ne bih rekao da je to odraz Obamine težnje da na određeni način skrene pažnju sa globalne finansijske krize, a niti kasno pristiglih računa za vođene ratove u vreme administracije Džordža Buša. Međutim, smatram da se to eventualno buđenje novih centara moći može vezati za globalne ekonomske tokove.

MONITOR: Može li se riješiti kriza na Bliskom istoku? Koliko je to važno Obami i njegovoj administraciji?
ĐUKANOVIĆ: Obaminoj administraciji je voma bitno da što pre bude rešena krizna na Bliskom istoku. To bi zasigurno obeležilo njegovu vladavinu na spoljnopolitičkom planu i stvorilo mogućnost da dođe do približavanja sa muslimanskim svetom. Ipak, ne treba isključiti nove napetosti u ovom inače turbulentnom regionu i stoga treba biti veoma obazriv. Ne verujem da će pregovori Izraela i Palestine biti kratki, ali sam ubeđen da mora doći do značajnih ustupaka i kompromisa sa obe strane.

MONITOR: Recite nam nešto o grupi BRIK zemalja. Koliko njihov ekonomski bum obećava dugotrajnost, ne samo ekonomsku već i političku stabilnost? Radi se o zemljama ogromne teritorije, stanovništva i prirodnih resursa, od kojih neke imaju nevolje sa demokratijom, a Kina je i dalje jednopartijska država.
ĐUKANOVIĆ: Čini mi se da ne treba prenaglašavati značaj Brazila, Rusije, Indije i Kine na globalnom planu. Njihova će ekonomska moć u narednom periodu svakako rasti. To ne znači da će ove zemlje postati pandan SAD, kao jedinoj supersili.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Vrijeme je za izbore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vjerujem da je prva ekspertska vlada kao koncept imala potencijala ali sa našim neodgovornim, pohlepnim i bahatim političarima dodatno je destabilizovala stanje u zemlji. Širiti taj koncept nije logično ni korisno a praviti kompromisni bućkuriš još manje. Po mom mišljenju vrijeme je za nove izbore i nadam se da URA neće pristati na još jedan ustupak

 

MONITOR: Ove sedmice pričamo o uvođenju vjeronauke u škole, a nakon najave tek ustoličenog mitropolita Joanikija da je to „osnovno dječije pravo“, te da samo rijetke zemlje u Evropi nemaju tu vrstu obrazovanja. Kako vidite želju mitropolita, i da li bi nam uvođenje vjeronauke pomoglo da budemo više evropski?

KOVAČEVIĆ: Izjavu  mitropolita shvatam kao znak namjere da povećava tenzije u Crnoj Gori i da one trenutno odgovaraju SPC. Crna Gora je definisana kao građanska i sekularna i to je najoptimalniji okvir za multietničku i multikonfesionalnu zajednicu. Svaka vjerska zajednica ima pravo da organizuje vjersku nastavu i to već funkcioniše. Najslabije funkcioniše građansko obrazovanje u okviru zvaničnih institucija. Podržavalo se djelovanje i razvoj vjerskih zajednica a nipodoštavalo građansko obrazovanje i inicijative. Rezultati su prisutni i vidljivi kroz nizak stepen emancipatorske i kritičke svijesti. To što većina zemalja Evrope ima vjersko obrazovanje ne znači da je dobro za Crnu Goru, malu teritoriju sa malim brojem stanovnika čija je situacija ekonomska, istorijska, obrazovna i politička specifična. U tim zemljama je vjerska odrednica stvar intime i slobodnog izbora, kod  nas se vjerskim odrednicama maše u javnosti i služe za demonstriranje  moći i ugrožavanje drugačijih. Religija je u našim uslovima vrlo opasno oružje u rukama neodgovornih vjerskih vođa i političkih elita i udaljava nas od Evrope.

MONITOR: Kako komentarišete ustoličenje mitropolita Joanikija, te sve što je pratilo taj događaj, ali i prve poteze mitropolita naokon ustoličenja, poput ugošćavanja Milorada Dodika?

KOVAČEVIĆ: Ustoličenje je bilo „silom na sramotu” kako se kaže u narodu. I sila i sramota su očite, izuzimajući  iz toga veliki broj onih koji su protestovali sa  iskrenim ubjeđenjem da brane državu i dostojanstvo, došlo se do „crvene linije” i pružen je otpor. Mislim da su ti građani i građanke, i  razumne  intervencije bezbjednosnih službi obezbijedili da se krizna situacija završi bez žrtava, iako je bilo prekomjerne upotrebe sile. I to se mora preispitati i sankcionisati. Dvije slike koje su za mene vrlo značajne sa Cetinja su dva lica. Lice premijera koje je jasno pokazalo beskompromisnost i odvažnost da po svaku cijenu brani vlastite ciljeve i  spremnost da interese svoje crkve stavi iznad interesa države i ljudi što liči vjerskom fundamentalizmu. U kriznoj situaciju u pomoć su pristigli oni koji dijele ista vjerska ubjeđenja a ne nezavisni eksperti. Nakon ostvarenja cilja logično je očekivati da će pokazati umjerenost i spremnost za dijalog  o pitanjima državnog i društvenog funkcionisanja  uz obavezne „konsultacije“ sa zapadnim saveznicima.  Drugo lice je lice predsjednika države. Jasna je bila neusklađenost sa pozicijom i situacijom. Izlazak na ulicu kao približavanje građanima sa svitom obezbjeđenja bilo je karikaturalno a djelovanje besmisleno. Nakon ove situacije duboke narcističke povrede (možda i ugroženosti drugih interesa), logičan je žešći sukob sa svima onima koje prepozna kao prijetnju. Vidljivo oslabljen računa na sve članove partije i nastaviće  mobilizaciju članstva i sluđivanje stanovništva tzv. ugroženošću države i intenziviraće  „konsultacije”  uz pokušaj mobilizacije  zapadnih saveznika. Obje slike pokazuju autoritarne vođe koje gaje duboko potcjenjivanje i prezir prema onima koji su ih birali i nemaju povjerenja, ni sposobnosti da riješe sukobe koje su proizveli i proizvode u zemlji. Saveznici van zemlje već preuzimaju kontrolu i u skladu sa njihovim interesima dalje diriguju sukobom. Milorad Dodik je znak takvih uticaja, prijetnja primjerom i simbol stvaranja uticaja koji prevazilazi granice i ne priznaje legalne državne granice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA ŽANIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO: Vučić neće protiv bivših mentora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije u Srbiji problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimjenjivanju zakonskih mogućnosti i u opštem neradu oko istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sjednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada

 

MONITOR: Ovih dana je u Beogradu održana Regionalna konferencija tužilaštava o saradnji u krivičnom progonu počinilaca ratnih zločina, u organizaciji srpskog Tužilaštva za ratne zločine, a uz podršku UN i vlade Velike Britanije. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

ŽANIĆ: O održavanju ovog događaja znamo samo na osnovu šturog saopštenja Tužilaštva za ratne zločine i članaka malobrojnih medija koji još uvek prate ove teme. Osim floskula koje slušamo duži niz godina kako je regionalna saradnja važna i kako mora biti unapređena jer žrtve to očekuju, nismo čuli ništa novo. U stvarnosti je baš sve suprotno od toga. Nema iskrene volje da se sarađuje i veruje pravosudnim organima država u regionu, da se razmenjuju važni predmeti i dokazi, da se radi na otkrivanju masovnih grobnica.

Od vidiljive regionalne saradnje imamo dva medijska članka da je organizovana regionalna konferencija tužilaca u regionu. Koji su zaključci te konferencije i koji su naredni koraci dogovoreni – o tome nema ni reči. Tako da ja ovaj sastank ocenjujem kao potpuno trošenje vremena na razgovor koji je vođen već mnogo puta do sada, a koji nije doveo ni do kakvih pomaka u procesuiranju ratnih zločina niti do poboljšanja regionalne saradnje.

MONITOR: Ministarka pravde u vladi Srbije Maja Popović tom prilikom je naglasila posvećenost Srbije procesuranju optuženih za ratne zločine, pozivajući se na Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina 2021–2026 i najavljujući skoro usvajanje Akcionog plana za njenu primjenu. Kako komentarišete tvrdnju ministarke o „jakim institucionalnim kapacitetima Srbije“?

ŽANIĆ: Što se tiče institucionalnog i zakonodavnog okvira – Srbija zaista ima sve na raspolaganju. Postoje zakoni na osnovu kojih se sudi, zaključeni memorandumi i protokoli o saradnji sa tužilaštvima u regionu. Imali smo čak i prvu Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina koja je i usvojena da bi se ubrzalo procesuiranje ratnih zločina. Uskoro ćemo dobiti i drugu strategiju sa propratnim akcionim planom. Nije problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimenjivanju zakonskih mogućnosti i u jednom opštem neradu po pitanju istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada. Samo bih podsetila da mi trenutno u TRZ imamo 12 zamenika tužioca i za prošlu godinu samo dve optužnice koje su rezultat isključivo njihovog rada. Dakle, imamo šest puta više zamenika tužilaca nego optužnica.

MONITOR: Za vrijeme trajanja Regionalne konferencije, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastao se sa glavnim tužiocem Mehanizma za međunarodne krivične sudove Seržom Bramercom. Vučić je saopštio da je to bio razgovor o poboljšanju regionalne saradnje u vezi sa optužbama za ratne zločine. Imate li saznanja o „konkretnijim“ zahtjevima Bramerca?

ŽANIĆ: Kad god bi dolazio u posetu Srbiji, Serž Bramerc bi dolazio i u FHP kako bismo razgovarali o tome ima li pomaka u procesuiranju ratnih zločina pred domaćim sudovima. Međutim, poslednje dve godine Bramerc razgovara isključivo sa tužiteljkom za ratne zločine Snežanom Stanojković i predstavnicima vlasti, tako da mi nemamo ni tu minimalnu mogućnost da saznamo koji su njegovi konkretni zahtevi. FHP stalno zahteva od Tužilaštva za ratne zločine da na svom web sajtu objavljuje informacije o podignutim optužnicama, donetim presudama,  sastancima, i još važnije, rezultatima sastanaka i da na taj način obaveštava javnost o svom radu. Međutim, ukoliko se informišete isključivo putem sajta TRZ tu gotovo ništa nećete saznati jer se na njemu nalaze dve ili tri rečenice o tome ko je prisustvovao sastanku i koja je bila tema, ali o konkretnim zahtevima nema ni reči. Da zaključim, ne znamo koji je bio konkretan zahtev Bramerca, ali pretpostavljam da se u razgovorima išlo u pravcu iskrenije regionalne saradnje, razmene dokaza, neophodnosti pronalska nestalih i izručenje Radete i Jojića Mehanizmu za krivične sudove u Hagu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJA ZIDAR, REDITELJKA: To nije moja fikcija, to je nečiji život

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pomirenje je za mene priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou

 

 

Film Pomirenje u režiji Marije Zidar otvorio je u srijedu veče 12. UnderhillFest, međunarodni festival dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici. Za okosnicu prvog dugometražnog dokumentarnog filma, rediteljka iz Slovenije odabrala je sukob dvije porodice u brdima sjeverne Albanije. Film prati proces pomirenja nakon ubistva osamnaestogodišnje Gjiste u regiji u kojoj se neke porodice još uvijek pridržavaju srednjovjekovnog kodeksa Kanuna i običajnog prava na krvnu osvetu. Pomirenje je nastao u koprodukciji Slovenije, Crne Gore, Srbije i Kosova, a imao je premijeru na jednom od najvažnijih festivala dokumentarnog filma u Evropi – CPH:DOX u Kopenhagenu. Već ima zapažen festivalski život i nekoliko nagrada.

Marija Zidar je završila osnovne studije novinarstva kao i engleski jezik i književnost, a doktorirala je sociologiju na Univerzitetu u Ljubljani. Interesuje je predstavljanje temeljno istraženih društvenih tema kroz intimno, osjetljivo i empatično vizuelno pripovijedanje. Napisala je tri i režirala jedan srednjemetražni dokumentarac za Televiziju Slovenije. Pomirenje, koji je sniman u Albaniji od 2014. godine, je njen debitantski dugometražni dokumentarni film.

MONITOR: UnderhillFest je otvorio dirljiv film „Pomirenje”. Priča o pokušaju pomirenja porodica, ali predstavlja svojevrsni anatomski prikaz patrijarhalnog društva zarobljenog između prošlosti i sadašnjosti. Kada i kako ste se zainteresovali za ovu temu, za ovaj događaj?

ZIDAR: Za mene je to priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou.  Profesor Martin Berishaj, koji je istraživao i ovu temu, 2013. mi je rekao da je krvna osveta obrađena hiljadu puta, ali nikad pravilno. To me je zaintrigiralo i počela sam da istražujem. To što sam pronašla, bila je veoma aktuelna tema sukoba između različitih sistema vrijednosti, u nekom društvu u tranziciji, a najviše se to odnosilo na državno pravno uređenje, religiju i reinterpretaciju starih zakona, oko kojih u nekim regionima nema društvenog slaganja. U Albaniji se to desilo devedesetih godina kada je pala komunistička diktatura, u kojoj je Enver Hodža pola vijeka progonio i religiju i tradiciju, a slijedio je ekonomski kolaps. Država je bila na granici građanskog rata. U toj praznini vrijednosti, u pojedinim djelovima zemlje vraćali su se stari sistemi vrijednosti, ali bez kontinuiteta, reinterpretirani i ponekad čak zloupotrijebljeni. To me podsjeća na sadašnju situaciju ne samo po Balkanu nego i u Evropi, gdje krajni desni populizam masama obespravljenih ljudi, koji nemaju više povjerenja u državu i pravni red, kao rješenje nudi reinterpretaciju nacionalne tradicije, religije ali i neopatrijarhalne vrijednosti.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo