Povežite se sa nama

INTERVJU

ŽARKO PAIĆ, FILOZOF: Spektakl dobrovoljnog ropstva

Objavljeno prije

na

MONITOR: Da li će 21. vijek biti stoljeće fundamentalizama?
PAIĆ: Postavka da živimo u doba kraja ideologija i sama je ideologijska. S jedne strane, radi se o kraju velikih ideologija moderne. One su koncem 20. stoljeća iscrpile svoje mogućnosti. Prije svega to se odnosi samo na totalitarni poredak realnoga socijalizma s njegovom legitimacijskom moći u ideologijsko-političkome liku komunizma. Fašizam je nestao s povijesne scene porazom u drugome svjetskom ratu. S druge strane, kraj ideologija označava nešto krajnje čudovišno. Totalitarni poredak pretpostavlja razaranje građanskoga društva i modernoga koncepta slobode pojedinca. Stoga je paradoks u tome što je neoliberalni svijet globalizacije u svojem sadašnjem obliku doista nedovršeni kraj ideologije, jer iako načelno suprotstavljen fašizmu i komunizmu time što zagovara slobodu pojedinca, tržišnu privredu i liberalnu demokraciju, u stvarnosti se zbiva kao globalitarni poredak nadzora i kažnjavanja slobode, kako bi rekao Foucault. Korporacijski kapitalizam može imati samo različite političke oblike nadzora nad životom pojedinca. Autoritarni model Kine ili Rusije, primjerice, pokazuje da je kapitalizam ravnodušan spram ljudskih prava, sloboda i uzvišenih ideala moderne demokracije.

MONITOR: Očigledno je vješt u pronalaženju neprijatelja?
PAIĆ: Kada takav poredak nema svoje „prirodne” neprijatelje, on ih sam proizvodi. Fundamentalizam je, dakle, već u samome pojmu moderna ideologijsko-politička reakcija na neoliberalni poredak globalizacije. Njegova osnova ne može biti ništa drugo nego vjera kao militantna ideologija, pri čemu je islamski fundamentalizam samo najradikalniji oblik politizirane vjere danas u svijetu. 21. stoljeće iz logike same stvari bit će dovršavanje kraja povijesti svim dosad viđenim sredstvima u novome stanju čudovišnih preobrazbi. Fundamentalizmi su samo reakcija na modernu kulturu radikalne slobode pojedinca da vodi svoj život protiv svih zabrana. Oni ne ugrožavaju legitimnost kapitalističke globalitarne „misije”, nego ga, štoviše, ideologijski opravdavaju time što u ime Boga uvijek samo brane svetu „krv i tlo” vlastite kulture. Zato kapitalizam nije religijski kult, nego je politizirana religija u 21. stoljeću u svim svojim pojavnim oblicima kult kapitalističke materijalističke perverzije: In Gold We Trust. Svi su fundamentalisti samo pervertirani poduzetnici manihejske borbe za vlastitu bolju prošlost, Njihova je vjera u budućnost istovjetna vjeri militantnog preobraćenika s jedne ideologije na drugu. Bijes i mržnja na Druge čine osnovu nove ljubavi spram Boga kao univerzalnoga fetiša svake moguće političke paranoje.

MONITOR: U vašoj knjizi ,,Zaokret” govorite o kraju kulture kakvu smo poznavali. Što je kultura danas, što je ona postala?
PAIĆ: Kultura je u suvremeno doba nova ideologija koja se realizira u spektaklu medijske proizvodnje i reprezentacije događaja. Sve su razlike u modernome pojmu kulture nestale. Elitna je kultura danas istog vrijednosnoga ranga kao i njezina navodna suprotnost, vulgarna, masovna kultura s najgorim učincima zatupljivanja javnosti. Ovo što govorim zvuči sablažnjivo. U svojim sam knjigama, a posebno u Moći nepokornosti: intelektualac i biopolitika iz 2006. godine nazvao taj fenomen spektaklom dobrovoljnoga ropstva. Kada kultura u svojem značenju humanističke emancipacije čovjeka od zabluda i predrasuda neznanja, što je bila osnovnom idejom od prosvjetiteljstva do 20. stoljeća, izgubi svoju supstanciju, ona je samo po vanjskim uresima još duhovna avantura modernoga subjekta. Ali stvarno to više nije.

MONITOR: Zašto?
PAIĆ: Sada je perverzni obrat u tome da je kultura akumulirano masovno znanje u formi spektakularne razmjene informacija na tržištu. I filozof, i znanstvenik, i umjetnik, i posljednji slavni praznoglavac, što je sinonim za aktere celebrity kulture, sudjeluju u tom procesu informacijsko-komunikacijske proizvodnje sadržaja novoga identiteta kulture. Ona je nužno prazna, svedena na specijalizirane životne stilove potrošača, i što je više uklopljena u poredak globalnoga kapitalizma to je više njezina funkcija i uloga slična onome učinku koji Mc Luhan naziva implozijom medija. Naime, taj je učinak u slobodi izbora načelno ravnopravnih sadržaja, i Mahlerove V. Simfonije i turbo-folk bljezgarija – dosada i puko rasterećenje. Kada je kultura postala drugo ime za banalnost, barbarstvo i glupost, što je vidljivo u aktualnim ideologijskim borbama oko ugroženosti tzv. nacionalnoga identiteta, tada je nužno prijeći na drugu obalu. Kultura je nihilistički krug kredom. U njemu je moć priznanja vlastitoga identiteta jednaka nemoći ostvarenja vlastite slobode nepripadanja toj i takvoj kulturi, koja sve srozava na kult lažnoga identiteta i još lažnijih razlika.

MONITOR: Da li identitetske borbe u promijenjenim okolnostima gube na značaju, ili upravo suprotno?
PAIĆ: Borba za identitet je istodobno autentična, kada je posrijedi stvarna prijetnja gubitka slobode identiteta. Tada se kultura nužno afirmativno potvrđuje sredstvom i svrhom egzistencije. U doba etničkih ratova i ratova za državnu neovisnost nacionalni je identitet prvorazredno pitanje slobode identiteta, Isto vrijedi i za sve druge oblike otpora hegemoniji. Borba za identitet nije, dakle, nešto zastarjelo i nevažno u novim uvjetima političke globalizacije. Ali kada se svodi samo na isticanje manjinskih prava, kada je svedena na multikulturalnu retoriku priznanja Drugoga u univerzalnome getu kultura, onda je isprazna i „reakcionarna”.

Uzmimo samo primjer štrajka glađu žena radnica u zagrebačkoj tekstilnoj tvornici Kamensko ovih dana. To je paradigme gotovo uzaludne borbe radnika protiv najvećih kriminalnih radnji u sprezi države i privatizirane ekonomije. Ali ovdje je riječ o ženama, koje su objekt političko-ekonomske logike neoliberalne pljačke u Hrvatskoj ostavljenih da se bore same protiv svih za svoja radnička prava. Njihov je identitet to da su radnice, da su žene kao majke i da je egzistencija njihovih obitelji svedena na goli život. To je temeljni pojam biopolitike kako ga je razvio talijanski filozof politike Agamben.

Borba za identitet je danas prije svega borba za dostojanstvo života u uvjetima neoliberalne eksploatacije i zatiranja ljudskoga života kao takvog. Sve drugo je, doduše, važno, ali presudna je ipak materijalna egzistencija čovjeka. Povratak u stanje moderne industrijske demokracije označava povratak borbi za slobodu i prava na rad prema načelima socijalno-tržišne privrede. Identitet se uvijek ostvaruje u radikalnoj borbi protiv Drugoga, ne samo u njegovu priznanju.

MONITOR: Je li kapitalizam svijet do te mjere uspio globalizirati, da zaista jeste svijet, u jednini, a ne svjetovi, u množini?
PAIĆ: Postoji samo jedan svijet i jedna, globalna civilizacija. Ona se zbiva u prostoru-vremenu svjetske povijesti na svojem kraju. Subjekt i supstancija kapitalističkoga razvitka su suvremene tehno-znanosti. Upravo je u tome problem. Bez napretka tehno-znanosti kapitalizam je osuđen na propast. Taj svijet je planetarni usud kojemu ne preostaje suviše mogućnosti. U svojem razvitku on je totalno podvrgnut sferi nužnosti i neizbježnosti kapitalističke globalizacije.

MONITOR: Kakve su posljedice?
PAIĆ: Pitanje je održanja gologa života ako je netko isključen iz njegove logike funkcioniranja. Žrtve su strašne – bijeda, zaostalost, nerazvijenost, prepuštanje na milost i nemilost agoniji koja se zbiva kao cinični spektakl ekološki održivoga razvitka. Najbolji primjer za to je danas Afrika. To je prostor u kojem je neizbježno pojavljivanje radikalnoga fundamentalizma zato što je opustošen ekonomskim neokolonijalizmom zapadnjačke globalizacije. Više se gotovo nema što opustošiti, pa je jedino preostalo da se u zamjenu za velike valove migracije stanovništva u zapadnu Europu nadziru njegovi ekološki resursi – nafta, plemeniti metali, flora i fauna za potrebe globalnog kulturnoga safarija. S time uvelike ide ruku pod ruku i filozofijski zaokret spram prava životinja. Kad su ljudske slobode postale ideologijskom praznom frazom u biopolitičkome poretku gologa života, tada se još jedino možemo osloniti na zaštitu prirode, ionako već iz temelja preobražene u privatizirane korporacijske eko-parkove.

MONITOR: Nakon „Zaokreta”, što je uloga filozofije? Što danas može biti uloga (bio)političkoga intelektualca?
PAIĆ: Filozofija ima svoj izgled prebolijevanja ove tehno-znanstvene epohe svođenja svijeta na racionalni izbor i produženje života čovjeka u posthumnome stanju stroja, kiborga i robota samo u pokušaju radikalne dekonstrukcije svijeta kao biopolitičkoga arhipelaga. Ne mnogo, uistinu mali, ali nesvodiv ostatak koji je sada na istom rangu kao i uloga suvremene umjetnosti. A intelektualci ako ne postanu medijski proizvođači koncepata, na rubu spektakla i dosade, više ne postoje. Spektakl, dakako, uključuje i spektakl svih vrsta revolucionarnih obrata i zaokreta na javnoj pozornici. Umjesto intelektualaca imamo danas nove mandarine i proroke korporativnoga znanja. Preostaje nam ipak mišljenje slobode kao bezdana i kaosa ovoga svijeta. Intelektualci su prije svega mislioci, a tek onda aktivisti i borci za univerzalne vrijednosti.

Sanja MARTINOVIĆ

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Udaljiti DPS i DF od vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori je sve ogoljeno, pa nije teško zaključiti da ovakvu DPS i ovakav DF treba što više udaljiti od bilo kojeg oblika vlasti u Crnoj Gori. To mogu uraditi samo građani, i samo olovkom

 

„Događaji a Cetinju pokazuju da više decenija nismo detektovali pravi uzrok i društvenih, i političkih frustracija crnogorskog društva“, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac, odgovarajući na pitanje o uzrocima aktuelnih sporenja u Prijestonici.

GRAHOVAC: Uzrok je duboka i vrlo smišljena fašizacija crnogorskog društva. S jedne strane, egzistira agresivna ofanziva srpskog klerofašizma, čiji pokrovitelj je SPC, a politički eksponent je DF. Najnovija klerofašistika politička doktrina o „srpskom svetu“ je sredstvo za ostvarenje hegemonističkih velikodržavnih ciljeva.

S druge strane, višedecenijska vladavina DPS je generisala i formalno (ali i interesno) uobličila vrlo opak pokret, koji ne prikriva crnogorski neofašizam zasnovan na kriminalu, ne manje opasan od onog prvog. Na ravnoteži međusobnog straha, vlast se održavala kako u prethodnom periodu, tako i danas. Eksponirani predstavnici CPC nisu uspjeli da se distanciraju od crnogorskih neofašista. Naprotiv!

MONITOR: Ko su pobjednici, a ko gubitnici u „operaciji ustoličenja“?

GRAHOVAC: Nosioci oba ona fašizma umišljaju da su pobjednici. Oni i dalje istrajavaju na zavađama – da bi vladali! Dugoročni gubitinici su i država Crna Gora, i njeni građani.

Kroz istoriju se svaki oblik fašizma ponašao upravo tako. Crna Gora ima nesreću da ima dvije suprotstavljene frakcije, skoro pa jedinstvenog fašizma. Održavaju se na ravnoteži straha, u koji su uveli i većinu građana.

MONITOR: Dio vlasti zamjera policiji navodno  suviše mek  odnos prema demonstrantima na  Cetinju. Kako to komentarišete?

GRAHOVAC: Normalan vojnik i normalan policajac među prvima prepoznaju nemoral, nekompetentnost i bahatost bilo koje vlasti. Jednostavno, iz razloga što se to najbolje uočava u hijerarhijski ustrojenim državnim institucijama. Nije teško ustvrditi da su u cetinjskim događajima većina učesnika bezbjednosnog sistema postupali i umnije, i odgovornije nego što bi se moglo reći kako za nosioce vlasti, tako i za mnoge predstavnike opozicije. Normalni policajci i normalni vojnici su svjesni da su upravo ti politički predstavnici najveća ugroza Crne Gore.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

HRVOJE JURIĆ, PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU: Odgovornost se zamjenjuje disciplinom, a solidarnost strahom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Jedinu šansu, dugoročno, vidim u prepoznavanju problema u lokalnim zajednicama, u lokalnim inicijativama koje su usmjerene na bitna pitanja

 

MONITOR: Nikada se kao posljednjih  decenija nije govorilo o važnosti odnosa čovjeka i prirode. Nikle su mnogobrojne „zelene“ partije, a i druge u svom programu imaju i svoju „zelenu politiku“. Koliko je to postao „trend“ i neka vrsta političkog pomodarstva, bez obzira na to što neki od njih djeluju iz dubokih uvjerenja da bez realizacije zelenih agendi nema opstanka?

JURIĆ: Više ne treba posebno dokazivati da je ljudski faktor ključan u nastanku ekološke krize koja prijeti Planeti, a prije svega opstanku ljudskog roda. Na to nam sve češće ukazuju ekstremne vremenske pojave, kao što su neobično visoke temperature i požari te neobično velike oborine i poplave, a na to nam je ukazala i pandemija koronavirusa, jer mnogi znanstvenici tvrde i podacima potkrepljuju da su uzroci nastanka i razvoja suvremenih epidemija zapravo ekološki, primjerice, krčenje šuma i prašuma, industrijska poljoprivreda i uzgoj životinja, organizacija i način života u gradovima, mobilnost stanovništva…

Na sve to upozoravaju nas „zelene politike“, pa i „zelene“ ili „ozelenjene“ partije, ali moram biti iskren, ne vidim spasa u tom partitokratsko-političkom „zelenilu“, kao ni u „zelenilu“ korporacija, jer sve zeleno tu je većinom samo sredstvo za postizanje nekih drugih ciljeva. Općenitije gledajući, mislim da je cijela paradigma „održivog razvoja“ nešto što treba kritizirati, jer taj „održivi razvoj“ uglavnom se koristi kao smokvin list za održavanje i razvijanje postojećeg ekonomsko-političkog sistema koji je i doveo čovječanstvo i Planetu do ruba propasti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVAN VUJAČIĆ, predsjednik Foruma za međunarodne odnose: Zapadni Balkan se jedva primjećuje među krupnim globalnim potresima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga

 

MONITOR: Kako ocjenjujete geopolitički i ekonomski položaj zemalja Zapadnog Balkana poslije skorašnjih značajnih promjena na globalnom planu: dolaska nove američke administracije, pandemije, promjena u EU, kineskog daljeg osnaživanja?

VUJAČIĆ: Desile su se bitne promene posle finansijske krize 2008. godine, koja je ozbiljno uzdrmala svet. U te promene spada izlazak Velike Britanije iz Evropske unije – takozvani Bregzit koji još uvek u pojedinim aspektima traje, a zatim izbor Donalda Trampa za predsednika SAD. Na to se nadovezala pandemija koja je pokazala koliko je svet istovremeno jako povezan i jako ranjiv. Sve najveće nacije sveta (uključujući tu i Kinu) pokazale su i nespremnost i nekompetentost, iako se već duže vreme  upozorava na mogućnost upravo ovakve pandemije.

Izbor Bajdena i njegova najava „povratka SAD u svet” očigledno je više retorička nego stvarna jer su Bajdenovi očigledni prioriteti ekonomska i socijalna politika na unutrašnjem političkom planu, što je na izvestan (ali bitno drugačiji) način, nastavak Trampove politike sadržane u sloganu „Amerika na prvom mestu”. Izlazak iz Avganistana je, u stvari, potvrda Trampovog sporazuma sa talibanima i uklapa se u stavljanje fokusa na unutrašnju transformaciju SAD. Od Trampa Bajden je nasledio i viđenje Kine kao strateškog konkurenta, pa i tu postoji više kontinuitet nego diskontinuitet. U narednom periodu videćemo u kom pravcu će se ova konkurencija odvijati.

EU sa svojom velikom ekonomskom snagom ima sopstvene probleme. Posle prvobitne katastrofalne reakcije na pandemiju, ona se nekako sabrala i dostigla značajan nivo vakcinisanosti. No, EU ima značajne probleme na unutrašnjem planu od kojih je najveći izazov održavanja ključnih vrednosti EU u svetlu „iliberalnih demokratija“, kako ih je nazvao Orban, u Poljskoj i Mađarskoj, čije vlade svojim otvorenim delovanjem dovode u pitanje samu suštinu EU.

Zapadni Balkan se jedva primećuje na fonu ovih krupnih potresa. On je mnogo manje važan nego što se nama čini. Države Zapadnog Balkana su ekonomski, demografski i geografski male i još uvek uronjene u prošlost i međusobne razmirice. Ako se tome doda neizgrađenost institucija, nivo korupcije i kriminala, te ozbiljno nazadovanje sa aspekta onih karakteristika koje čine društva demokratskim (po oceni bitnih međunarodnih instituta), postavlja se pitanje da li uopšte imaju stvarnu perspektivu članstva u Evropskoj uniji, bez obzira na formalno zaklinjanje da im je to cilj.  Dovoljno je podsetiti da se pre dve godine u opisu stanja u izveštaju Evropske komisije o Zapadnom Balkanu pojavila kategorija zarobljena država.

Bojim se da već dugo vremena političke elite na ovim prostorima svojim delovanjem čine sve da stvore predstavu o ovim prostorima kao mračnom mestu koje je jedino interesantno po mogućnosti stvaranja potencijalnih konflikata. Dobro je jedino što su nam i na tom planu mogućnosti iscrpljene tokom ratova 1990-ih. Ako nam je istinski cilj članstvo u EU, moramo se truditi da se pokažemo kao uzorne zemlje u svakom pogledu i uz to i dobre komšije jedni drugima. Jedino se u tom slučaju možemo, uz podršku i EU i SAD, vratiti na stvarni, a ne fingirani, put ka članstvu u Evropskoj uniji.

MONITOR: Kako kao profesor ekonomije i diplomata sa radnim iskustvom u Vašingtonu, vidite uticaj Kine? Predviđa se da će ona uskoro biti najjača svjetska ekonomija? Na osnovu kojih parametara bi to moglo biti i kako da ih čitamo?

VUJAČIĆ: Kineski dugogodišnji rast je impresivan. Normalno je da Kina kao zemlja sa ubedljivo najvećim stanovništvom i takvim rastom, u narednoj dekadi postane najveća svetska ekonomija merena nominalnim ukupnim BDP-om. Ona je to već sada, ako BDP računamo po kupovnoj moći. Kina nije toliko atipična kako se misli, jer se uklapa u Azijski model strategije rasta koji je već viđen. No, po nominalnom BDP-u po glavi stanovnika ona je još uvek tek na 73. mestu u svetu. Usput budi rečeno, po ovom parametru Kina je pretekla i Srbiju i Crnu Goru. Projekcije ukazuju da će Kina 2050. još uvek biti na polovini BDP-a po glavi stanovnika u SAD.

Ne bi trebalo zanemariti ni ozbiljne probleme sa kojima se Kina susreće. Na prvom mestu je to nejednkost koja je najveća u svetu. Paradokslano je da se to javlja pod vlašću komunističke partije. Drugo, Kina će se sudariti sa starenjem stanovništva, pa i njegovim ozbiljnim smanjenjem do kraja veka. Ovo je rezultat dugogodišnje „politike jednog deteta“. Takvi fenomeni nisu pogodni za ekonomski rast. Navedeno ne umanjuje dosadašnji ekonomski napredak Kine, ali ukazuje da se pred njom nalaze ozbiljni izazovi.

MONITOR: EU nije oduševljena kineskim prisustvom i uticajem na privrede zemalja Balkana, među kojima se ističe i Crna Gora, a još više Srbija. Novi kineski „Put svile“ nazvan Inicijativa „Pojas i put“, obuhvata i značajan broj zemalja članica EU. Neki to zovu „kineskim Maršalovim planom“, a drugi „dužničkom diplomatijom“… Koliko je velika razlika u stepenu i načinu kineskog prisustva ovdje i u zemljama EU? Kakva je budućnost te saradnje?

VUJAČIĆ: Kristijan Lagard koja je sada predsednica Evropske centralne banke, dok je još bila direktor MMF-a, pre par godina je upozoravala zemlje da vode računa o isplativosti projekata infrastrukture u okviru programa „Pojas i put“, te da su neke u ospasnosti da uđu u probleme otplate duga. Tada je nabrojala šest zemalja među kojima je bila i Crna Gora. Nisam sklon da zbog toga optužujem Kinu. Naši političari nose odgovornost za zaduživanje. Izgradnja infrastrukture se predstavlja kao vid ubrzanog razvoja.  Kad bi samo zidanje puteva vodilo brzom razvoju, sve bi zemlje bile razvijene, jer je u današnje vreme gradnja puteva prilično jednostavna.

Ono na čemu bi trebalo da insistiraju vlasti sa ovih prostora  je da prisustvo ekonomskih subjekata iz bilo koje zemje sveta, pa i Kine, bude u skladu sa dobrom praksom EU u svakom pogledu, od tendera do ekoloških kriterija. Očigledno je da oni to ne rade, a to je dugoročno kontraproduktivno.

MONITOR: Hoće li povratak talibana u Avganistanu promijeniti ili potvrditi odnose globalnih sila?

VUJAČIĆ: Avganistan neće promeniti globalne odnose sem ukoliko ponovo postane baza za terorizam, u šta sumnjam. Nije lako obezbediti elementarne uslove za život posle tako dugotrajnog rata. To znači da će talibani morati da se mnogo više prilagode svetu ukoliko žele da uspostave dugoročnu vlast. To znači oslanjnaje na pomoć, kredite, devizne rezerve i još mnogo toga.

 

U krizi na Cetinju su učestvovale sve strane

MONITOR: U Srbiji se pojavila sintagma „srpski svijet“, kao novo-stara „etno-spoljnopolitička“ inicijativa. Bilo je dosta straha u vezi sa ovim događajima na Cetinju. Da li je moguće da posljedice sukoba na Cetinju dovedu do radikalnijih unutarpolitičkih, pravosudnih i diplomatskih izazova?

VUJAČIĆ: Ne znam šta znači „srpski svet“. Vidim da je jedna takva, po mišljenju mnogih, nesrećna, a po mom mišljenju i pretenciozna, floskula dovela do oštrih polemika i u Srbiji. Jedni u njoj vide nacionalizam i srpski hegemonizam, a drugi legitimnu zainteresovanost za položaj, prava i kulturni identitet pripadnika srpske nacionalnosti van Srbije,  koja ne bi trebalo da bude upitna.

Svakako nije dobro što se tom floskulom najglasnije oglašava Aleksandar Vulin poznat po svom konfrontirajućem i agresivnom maniru u raspravama o etnicitetu i tumačenju istorije koje često sam inicira. To što to ne bi trebalo da bude njegov posao u vladi Republike Srbije i što ga niko ne koriguje,  čini da se njegove izjave tumače kao stvarne Vučićeve poruke koje on ne želi da izgovori. To ne može da doprinese ničemu dobrom, a pogotovu ne Vučiću jer je njegova radikalska nacionalistička prošlost i učešće u politici 1990-ih godina naširoko poznata. Mislim da se cela javna polemika oko ove floskule ne vodi o njenom značenju, već se značenje izvlači iz biografije ličnosti koja je propoveda i objašnjava. Vulin je naknadno svojim izjavama dodatno doprineo negativnom tumačenju „srpskog sveta”.

Cela polemika oko ove floskule nam, međutim, govori nešto drugo. Govori nam o stanju u zemljama ovih prostora koje su, kao što sam rekao, uronjene u prošlost i međusobne razmirice, a i u okviru samih sebe jako polarizovane.  Sve će se iskoristiti za produbljivanje podela i raspaljivanje strasti jer na tome opstaju veći delovi političkih i drugih elita.

Slično se i desilo sa ustoličenjem na Cetinju, koje se srećom završilo bez tragičnih posledica. Ono što se dešavalo kroz vekove, da se laički  izrazim, ritual unapređenja jednog sveštenog lica na funkciju, pretvorilo se u krizu na ivici žestokog nasilja koje je moglo da dovede do veoma ozbiljnih posledica. U tome su učestvovale sve strane. Posebno je loše izgledalo organizovano dovođenja protivnika tog ustoličenja koji su se nasilnički ponašali. Još gore, stvorena je percepcija da predsednik Crne Gore podstiče nasilje. To urušava kredibilitet Crne Gore kao države.

 

SAD će na Balkanu podržavati napore EU iz drugog plana

MONITOR: Još se očekuje jasnija politika administracije Džozefa Bajdena prema zemljama Zapadnog Balkana, posebno prema nekim režimima i moćnim pojedincima, prije svega iz političke sfere. Šta bi moglo da se očekuje?

VUJAČIĆ: Očekujem povratak na ranije utvrđenu politiku podrške rukovodećoj ulozi Evropske unije na prostoru na kome se nalaze zemlje  koje imaju aspiracije ka članstvu u EU. Cilj Bajdenove administracije je ponovno uspostavljanje čvrstih veza sa EU koje su u vreme Trampa bile narušene. SAD će podržavati napore EU iz drugog plana, a njihovu nešto veću ulogu očekujem u pregovorima između Beograda i Prištine, iz razloga što imaju daleko veći uticaj na albansku stranu. Predviđam da će se to manifestovati vrlo brzo u nagovaranju Kurtija da zauzme konstruktivniji stav prema ovim pregovorima.

 

Crkve su na našim prostorima previše prisutne u politici

MONITOR: Da li dugo oslanjanje političkih partija i lidera u našem regionu  na dominantne crkve ili namjere da se stvore nove državne crkve (u etno-filetističkoj tradiciji Pravoslavlja), govore i o nemoći politike koja ne može bez „saveza trona i oltara“?

VUJAČIĆ: Mislim da su crkve na ovim prostorima isuviše prisutne u politici, a kad to kažem ne mislim samo na SPC i ne mislim samo na Crnu Goru, već i na sve prostore bivše Jugoslavije. Trebalo bi da su naše državnosti i nacije zasnovane na nečemu drugom, a ne na pripadnosti konfesijama. Politika indentiteta u ektremnom obliku je i dovela do krvavog raspada Jugoslavije. Trebalo je da iz toga nešto naučimo. Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo