Povežite se sa nama

INTERVJU

ŽARKO PAIĆ, FILOZOF: Spektakl dobrovoljnog ropstva

Objavljeno prije

na

MONITOR: Da li će 21. vijek biti stoljeće fundamentalizama?
PAIĆ: Postavka da živimo u doba kraja ideologija i sama je ideologijska. S jedne strane, radi se o kraju velikih ideologija moderne. One su koncem 20. stoljeća iscrpile svoje mogućnosti. Prije svega to se odnosi samo na totalitarni poredak realnoga socijalizma s njegovom legitimacijskom moći u ideologijsko-političkome liku komunizma. Fašizam je nestao s povijesne scene porazom u drugome svjetskom ratu. S druge strane, kraj ideologija označava nešto krajnje čudovišno. Totalitarni poredak pretpostavlja razaranje građanskoga društva i modernoga koncepta slobode pojedinca. Stoga je paradoks u tome što je neoliberalni svijet globalizacije u svojem sadašnjem obliku doista nedovršeni kraj ideologije, jer iako načelno suprotstavljen fašizmu i komunizmu time što zagovara slobodu pojedinca, tržišnu privredu i liberalnu demokraciju, u stvarnosti se zbiva kao globalitarni poredak nadzora i kažnjavanja slobode, kako bi rekao Foucault. Korporacijski kapitalizam može imati samo različite političke oblike nadzora nad životom pojedinca. Autoritarni model Kine ili Rusije, primjerice, pokazuje da je kapitalizam ravnodušan spram ljudskih prava, sloboda i uzvišenih ideala moderne demokracije.

MONITOR: Očigledno je vješt u pronalaženju neprijatelja?
PAIĆ: Kada takav poredak nema svoje „prirodne” neprijatelje, on ih sam proizvodi. Fundamentalizam je, dakle, već u samome pojmu moderna ideologijsko-politička reakcija na neoliberalni poredak globalizacije. Njegova osnova ne može biti ništa drugo nego vjera kao militantna ideologija, pri čemu je islamski fundamentalizam samo najradikalniji oblik politizirane vjere danas u svijetu. 21. stoljeće iz logike same stvari bit će dovršavanje kraja povijesti svim dosad viđenim sredstvima u novome stanju čudovišnih preobrazbi. Fundamentalizmi su samo reakcija na modernu kulturu radikalne slobode pojedinca da vodi svoj život protiv svih zabrana. Oni ne ugrožavaju legitimnost kapitalističke globalitarne „misije”, nego ga, štoviše, ideologijski opravdavaju time što u ime Boga uvijek samo brane svetu „krv i tlo” vlastite kulture. Zato kapitalizam nije religijski kult, nego je politizirana religija u 21. stoljeću u svim svojim pojavnim oblicima kult kapitalističke materijalističke perverzije: In Gold We Trust. Svi su fundamentalisti samo pervertirani poduzetnici manihejske borbe za vlastitu bolju prošlost, Njihova je vjera u budućnost istovjetna vjeri militantnog preobraćenika s jedne ideologije na drugu. Bijes i mržnja na Druge čine osnovu nove ljubavi spram Boga kao univerzalnoga fetiša svake moguće političke paranoje.

MONITOR: U vašoj knjizi ,,Zaokret” govorite o kraju kulture kakvu smo poznavali. Što je kultura danas, što je ona postala?
PAIĆ: Kultura je u suvremeno doba nova ideologija koja se realizira u spektaklu medijske proizvodnje i reprezentacije događaja. Sve su razlike u modernome pojmu kulture nestale. Elitna je kultura danas istog vrijednosnoga ranga kao i njezina navodna suprotnost, vulgarna, masovna kultura s najgorim učincima zatupljivanja javnosti. Ovo što govorim zvuči sablažnjivo. U svojim sam knjigama, a posebno u Moći nepokornosti: intelektualac i biopolitika iz 2006. godine nazvao taj fenomen spektaklom dobrovoljnoga ropstva. Kada kultura u svojem značenju humanističke emancipacije čovjeka od zabluda i predrasuda neznanja, što je bila osnovnom idejom od prosvjetiteljstva do 20. stoljeća, izgubi svoju supstanciju, ona je samo po vanjskim uresima još duhovna avantura modernoga subjekta. Ali stvarno to više nije.

MONITOR: Zašto?
PAIĆ: Sada je perverzni obrat u tome da je kultura akumulirano masovno znanje u formi spektakularne razmjene informacija na tržištu. I filozof, i znanstvenik, i umjetnik, i posljednji slavni praznoglavac, što je sinonim za aktere celebrity kulture, sudjeluju u tom procesu informacijsko-komunikacijske proizvodnje sadržaja novoga identiteta kulture. Ona je nužno prazna, svedena na specijalizirane životne stilove potrošača, i što je više uklopljena u poredak globalnoga kapitalizma to je više njezina funkcija i uloga slična onome učinku koji Mc Luhan naziva implozijom medija. Naime, taj je učinak u slobodi izbora načelno ravnopravnih sadržaja, i Mahlerove V. Simfonije i turbo-folk bljezgarija – dosada i puko rasterećenje. Kada je kultura postala drugo ime za banalnost, barbarstvo i glupost, što je vidljivo u aktualnim ideologijskim borbama oko ugroženosti tzv. nacionalnoga identiteta, tada je nužno prijeći na drugu obalu. Kultura je nihilistički krug kredom. U njemu je moć priznanja vlastitoga identiteta jednaka nemoći ostvarenja vlastite slobode nepripadanja toj i takvoj kulturi, koja sve srozava na kult lažnoga identiteta i još lažnijih razlika.

MONITOR: Da li identitetske borbe u promijenjenim okolnostima gube na značaju, ili upravo suprotno?
PAIĆ: Borba za identitet je istodobno autentična, kada je posrijedi stvarna prijetnja gubitka slobode identiteta. Tada se kultura nužno afirmativno potvrđuje sredstvom i svrhom egzistencije. U doba etničkih ratova i ratova za državnu neovisnost nacionalni je identitet prvorazredno pitanje slobode identiteta, Isto vrijedi i za sve druge oblike otpora hegemoniji. Borba za identitet nije, dakle, nešto zastarjelo i nevažno u novim uvjetima političke globalizacije. Ali kada se svodi samo na isticanje manjinskih prava, kada je svedena na multikulturalnu retoriku priznanja Drugoga u univerzalnome getu kultura, onda je isprazna i „reakcionarna”.

Uzmimo samo primjer štrajka glađu žena radnica u zagrebačkoj tekstilnoj tvornici Kamensko ovih dana. To je paradigme gotovo uzaludne borbe radnika protiv najvećih kriminalnih radnji u sprezi države i privatizirane ekonomije. Ali ovdje je riječ o ženama, koje su objekt političko-ekonomske logike neoliberalne pljačke u Hrvatskoj ostavljenih da se bore same protiv svih za svoja radnička prava. Njihov je identitet to da su radnice, da su žene kao majke i da je egzistencija njihovih obitelji svedena na goli život. To je temeljni pojam biopolitike kako ga je razvio talijanski filozof politike Agamben.

Borba za identitet je danas prije svega borba za dostojanstvo života u uvjetima neoliberalne eksploatacije i zatiranja ljudskoga života kao takvog. Sve drugo je, doduše, važno, ali presudna je ipak materijalna egzistencija čovjeka. Povratak u stanje moderne industrijske demokracije označava povratak borbi za slobodu i prava na rad prema načelima socijalno-tržišne privrede. Identitet se uvijek ostvaruje u radikalnoj borbi protiv Drugoga, ne samo u njegovu priznanju.

MONITOR: Je li kapitalizam svijet do te mjere uspio globalizirati, da zaista jeste svijet, u jednini, a ne svjetovi, u množini?
PAIĆ: Postoji samo jedan svijet i jedna, globalna civilizacija. Ona se zbiva u prostoru-vremenu svjetske povijesti na svojem kraju. Subjekt i supstancija kapitalističkoga razvitka su suvremene tehno-znanosti. Upravo je u tome problem. Bez napretka tehno-znanosti kapitalizam je osuđen na propast. Taj svijet je planetarni usud kojemu ne preostaje suviše mogućnosti. U svojem razvitku on je totalno podvrgnut sferi nužnosti i neizbježnosti kapitalističke globalizacije.

MONITOR: Kakve su posljedice?
PAIĆ: Pitanje je održanja gologa života ako je netko isključen iz njegove logike funkcioniranja. Žrtve su strašne – bijeda, zaostalost, nerazvijenost, prepuštanje na milost i nemilost agoniji koja se zbiva kao cinični spektakl ekološki održivoga razvitka. Najbolji primjer za to je danas Afrika. To je prostor u kojem je neizbježno pojavljivanje radikalnoga fundamentalizma zato što je opustošen ekonomskim neokolonijalizmom zapadnjačke globalizacije. Više se gotovo nema što opustošiti, pa je jedino preostalo da se u zamjenu za velike valove migracije stanovništva u zapadnu Europu nadziru njegovi ekološki resursi – nafta, plemeniti metali, flora i fauna za potrebe globalnog kulturnoga safarija. S time uvelike ide ruku pod ruku i filozofijski zaokret spram prava životinja. Kad su ljudske slobode postale ideologijskom praznom frazom u biopolitičkome poretku gologa života, tada se još jedino možemo osloniti na zaštitu prirode, ionako već iz temelja preobražene u privatizirane korporacijske eko-parkove.

MONITOR: Nakon „Zaokreta”, što je uloga filozofije? Što danas može biti uloga (bio)političkoga intelektualca?
PAIĆ: Filozofija ima svoj izgled prebolijevanja ove tehno-znanstvene epohe svođenja svijeta na racionalni izbor i produženje života čovjeka u posthumnome stanju stroja, kiborga i robota samo u pokušaju radikalne dekonstrukcije svijeta kao biopolitičkoga arhipelaga. Ne mnogo, uistinu mali, ali nesvodiv ostatak koji je sada na istom rangu kao i uloga suvremene umjetnosti. A intelektualci ako ne postanu medijski proizvođači koncepata, na rubu spektakla i dosade, više ne postoje. Spektakl, dakako, uključuje i spektakl svih vrsta revolucionarnih obrata i zaokreta na javnoj pozornici. Umjesto intelektualaca imamo danas nove mandarine i proroke korporativnoga znanja. Preostaje nam ipak mišljenje slobode kao bezdana i kaosa ovoga svijeta. Intelektualci su prije svega mislioci, a tek onda aktivisti i borci za univerzalne vrijednosti.

Sanja MARTINOVIĆ

Komentari

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, DIREKTOR MEDIA CENTRA: Neophodna veća odgovornost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti

 

MONITOR: Skupština Crne Gore imenovala je devet novih članova Savjeta RTCG. Može li novi sastav Savjeta donijeti promjene RTCG bez sistemskih promjena?

ĐUROVIĆ: Koliko će novi Savjet RTCG biti efikasan i da li će imati integritet, pokazaće prvi mjeseci njihovog mandata. Pošteno je dati priliku novom Savjetu da svojim djelima pokažu koliko znaju i koliko mogu. Promjene u RTCG su moguće i isključivo zavise od ključnog upravljačkog tijela a to je Savjet. Ukoliko i ovaj Savjet počne da traži opravdanja i izgovore da nemaju nadležnosti, kao što su to pojašnjavali članovi prethodnog Savjeta, građani mogu odmah da znaju da od suštinskih promjena nema ništa. Naravno, i novom Savjetu biće lakše da izvrši neophodne promjene ukoliko sve institucije u Crnoj Gori budu krenule u proces profesionalizacije koji podrazumijeva veću odgovornost za rezultate rada i promjene rukovodilaca koji ne isporučuju rezultate. Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti.

MONITOR: Šta je u ovoj situaciji potrebno da bi se transformacija RTCG u javni servis omogućila?

ĐUROVIĆ: Da bi počeo proces transformacije RTCG, neophodno je da Savjet izabere za generalnog direktora osobu koja ima menadžersko iskustvo, poznavanje rada medija i koja nije pod uticajem političkih partija ili bilo kojih drugih interesnih grupa. Savjet prema zakonu ima uticaj i kontrolu nad radom generalnog direktora ali ne i nižih nivoa menadžmenta. Savjet može zahtijevati i usloviti ugovorom novog generalnog direktora da svoj radni odnos veže za ostvarene rezultate. Jedan od ključnih rezultata čije ostvarenje može biti predviđeno ugovorom sa generalnom direktrom je rok do kojeg će TVCG biti prva po povjerenju građana. Prema godišnjim istraživanjima koje sprovodi sama RTCG, povjerenje građana danas je na nivou iz 2012. i dramatično je pogoršano od juna 2018. kada je generalni direktor postao Božidar Šundić (umjesto nezakonito smijenjene Andrijane Kadije).

Takođe, neophodno je da bude promijenjen kompletan menadžment i svi rukovodioci organizacionih jedinica a na njihova mjesta imenovani najsposobniji iz RTCG, a ako je potrebno, ne treba izbjeći i dovođenje neophodnih kadrova koji nisu do sada radili u javnom servisu. Neophodna je promjena Stauta i drugih opštih akata kako bi se dodatno precizirala i povećala transparanetnost procesa zapošljavanja u RTCG. Neophhodna je izrada strateškog plana razvoja RTCG… Novi Savjet RTCG, za razliku od prethodnog, mora natjerati generalnog direktora da sprovodi Odluku Savjeta o normama novinara a da one koji ne ispunjavaju normu proglasi tehnološkim viškom ili ih angažuje u eventulanim novim kanalima.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

EMIR HABUL, NOVINAR IZ SARAJEVA: Šta učiniti s prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Haški tribunal je u suštini ispunio svoju misiju. Brojne kritičare na rad Tribunala iz nevladinog sektora i među Bošnjacima pitam: šta bi bilo da nije  osnovan Međunarodni sud za ratne zločine? Ko bi sudio ratnim zločincima? I da li bi se istina o zločinima počinjenim u BiH ikada nepristrasno utvrdila

 

MONITOR: Ratku Mladiću je potvrđena prvostepena presuda iz 2017. godine. Odbijene su sve žalbe, i Tužilaštva i Mladićeve odbrane. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

HABUL: Ovim povodom mogao bih varirati rečenicu koju je CNN plasirao povodom Mladićevog hapšenja u maju 2011, samo što je riječ hapšenje zamijenjena pojmom presuda: „Žrtvama rata u Bosni presuda je pružila izvjestan osjećaj da je ta knjiga najzad zatvorena“. Potvrđivanje prvostepene presude i doživotne robije pokazuje da je pravda stigla do vrha komandnog lanca.

Gledajući ovog generala kojem je sudski potvrđen epitet ratni zločinac,  pitam se gdje nestade sva ona arogancija. Mladića sam imao prilike sresti uživo na jednoj pres konferenciji na sarajevskom aerodromu u proljeće 1994. Svaka njegova riječ i gesta bila je nabijena arogancijom, a izgovorena riječ tvrda i prijeka. Pucao je od samopuzdanja, kao i prilikom zauzimanja Srebrenice 11. jula 1995, kada je „srpskom narodu poklonio oslobođenu Srebrenicu“. I gledam ga 8. juna u vrijeme izricanja presude i njegovih suznih očiju. To su potpuno dva čovjeka. On vjerovatno još nije svjestan šta ga snašlo, uvjeren da je prav-zdrav. Slavenka Drakulić u eseju u Jutarnjem listu piše da je pogrešno nazivati Mladića monstrumom ili pridavati mu neke psihijatrijske kvalifikacije. Referirajući se na Hanu Arent i njenu čuvenu knjigu „Banalnost zla“, Drakulić zaključuje da je i Mladić još uvijek uvjeren da je „samo radio svoj posao“. Biće korisno pročitati cijelu presudu i šta je vojska kojom je komandovao Mladić uradila ne samo u Srebrenici već i u Prijedoru (tri logora), Kotor Varoši, Vlasenici, Foči, Višegradu…

MONITOR: Dok je potvrda prvostepene presude Mladiću očekivana, iznenađenje je da je predsjednica Žalbenog vijeća iz Zambije Priska Matimba Njambe, ne samo izdvojila svoje mišljenje i tražila ponovno suđenje već se suprotstavila i kvalifikacijama o genocidu.

HABUL: Ponašanje predsjedavajuće Žalbenog vijeća ocijenjeno je kao skandalozno. Ona je bila u kontri u devet od deset tačaka. Saglasila se samo sa inkriminacijom uzimanja talaca i njihovog vezivanja za stubove dalekovoda čime je Mladić ponizio vojnike UN-a, što mu Francuzi a posebno predsjednik Širak, nikada nisu oprostili. Sličan stav sudija Njamba je pokazala i prilikom izricanja presude u suđenjima za Srebrenicu u kojima je presuđen genocid. U Sarajevu se među predstavnicima raznih udruženja  strahovalo – pošto se u danima pred izricanje presude na web portalima pojavio tekst američkog novinara – da bi vraćanje procesa Mladiću na ponovno suđenje imalo efekat aboliranja. To bi značilo da se sve vraća iz početka, ponovo izvođenje dokaznog postupka, dovođenje svjedoka, mjeseci i godine sudskih dana… Prognozu takvog ishoda lako je zamisliti: proces se ne bi okončao, presuda bi izostala što bi bila nagrada za počinjenje zločine. Srećom, stavovi ostalih sudija u Vijeću su spriječili takav rasplet. Presuda je donešena. Koliko je ona pravična, uvijek je otvoreno pitanje. Međutim, jako je važno da je donešena uprkos onoj čuvenoj rečenici iz Maestra i Margarite: „Nema pravde, vladaju samo zakoni“.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGIŠA JANJUŠEVIĆ, ANALITIČAR:  Nema promjena uz iste matrice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako nagrade i nagrađeni budu projektovani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo ili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine

 

MONITOR: Ove sedmice najavljeno je da postoji većina za usvajanje budžeta, sa kojim se kasni više mjeseci. Iako je od početka bilo jasno da nova Vlada neće biti stabilna, odavno se govori o njenoj rekonstruciji, a sada i o novim izborima. Šta to sve znači za crnogorsko društvo i kako vidite dalji ishod ovih procesa?   

JANJUŠEVIĆ: Sva ova dešavanja oko usvajanja budžeta, trvenja unutar parlamentarne većine i Vlade, priča oko rekonstrukcije Vlade poslije šest mjeseci njenog formiranja, govori samo o činjenici da mi prolazimo porođajne bolove demokratije poslije 30 godina simuliranja višestranačja i demokratičnosti. To svakako znači da kao građansko društvo izuzetno sporo sazrijevamo, da je taj plemenski korijen veoma dubok i da su ostaci te svijesti jako prisutni i vidljivi. Sigurno će biti potrebna minimum dva izborna ciklusa da se ustabilimo i konsolidujemo kao demokratija koja će biti servis građana a ne partija.

MONITOR: Prethodne sedmice izabran je novi mitropolit MPC.  Kako vidite događaje koji su prethodili tom izboru, kao i sam doček mitropolita? Da li je dio nove parlamentarne većine, ali i Vlade, u neprimjerenom odnosu sa  SPC u Crnoj Gori, ali i Beogradom,  i šta su posljedice toga?

JANJUŠEVIĆ: Crkva se već duži vremenski period, gotovo 30 godina, svojevoljno ili ne, nalazi u političkom kontekstu, a pogotovo od usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti, krajem 2019. Crkva je takođe imala presudan uticaj u parlamentarnim izborima avgusta 2020. Sve to govori da je ona i dalje akter političkih odnosa Vlade i parlamentarne većine, opet možda ne toliko svojim voljom koliko političkom i partijskom inercijom, pogotovo onih subjekata koje je doživljavaju kao nesporan autoritet i čiju bi naklonost željeli da imaju ubuduće. Sve to pomalo baca sjenku na ustavni koncept našeg društva kao građanskog, prije svega. Iskreno vjerujem da će demokratski procesi u Crnoj Gori posložiti sve subjekte u društvu onako kako je Ustav definisao, a to je da su crkva i država odvojeni i da građanski koncept ove države ne smije biti upitan nijednog trenutka.

MONITOR: Da li je crnogorsko društvo od avgusta prošle godine i pada DPS-a, dodatno podijeljeno i zašto? 

JANJUŠEVIĆ: Crna Gora je i dalje podijeljeno društvo iz razloga što se podjele doživljavaju kao odličan instrument za homogenizaciju biračkog tijela, pogotovo u situaciji kada nova vlast otežano funkcioniše i usporenom dinamikom demontira prethodni sistem.

U tom prostoru prethodna vlast, a sadašnja opozicija vidi šansu da se  očuva i homogenizuje kroz identitetska pitanja i produbljivanje podjela kao neko ko ima monopol nad suverenitetom države i tekovinama 21. maja. Nova vlast mora da shvati da je ona generator svih procesa koji su aktuelni u društvu između ostalih i onoga što se zove nacionalno pomirenje. Kako je prethodna vlast radila na produbljavanju podjela, tako bi ova vlast trebala da radi na njihovom prevazilaženju.

MONITOR: Kako vidite neka nova imenovanja, poput izbora Bećira Vukovića za predsjednika Žirija    Trinaestojulske nagrade, ali i kadrovanja nove vasti po dubini? 

JANJUŠEVIĆ: Ako nagrade i nagrađeni budu projektvani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo iili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine. Sva kadrovanja od izglasavanja Vlade početkom decembra prošle godine, govore o tome koliko je svako različito vidio koncept rada nove Vlade, od mandatara, parlamentarne većine, nevladinih organizacija, crkve, analitičara medija isl. To samo govori o velikim očekivanjima nakon parlamentarnih izbora, koja se manifestuju kroz razočarenja u kadrovskom pogledu kad je dinamika reformi znatno usporenija od očekivane.

 MONITOR: U posljednjem dokumentu Evropske komisije u kom se mjeri napredak Crne Gore na poljima organizovanog kriminala i korupcije, nijesu konstatovani pomaci, a između ostalog nova vlast kritikovana je jer nije postavila ni šefove i članove radih tijela za ta poglavlja.  Da li je nova vlast na tim poljima mogla uraditi više, bez obzira na zarobljenost institucija te tridesedogodišnje nasljeđe DPS-a?

JANJUŠEVIĆ: Novoj vlasti su definitivno bile svezane ruke u borbi sa korupcijom i organizovanim kriminalom, što govori o trideset godina vladavine jedne iste dominantne strukture u kojoj je kriminal i korupcija srastao sa državom i gotovo progutao sve institucije sistema. E, sad je pitanje koliko se moglo i da li se moglo više i bolje. Prvo je politički pristup i koncept tom problemu, jer  sve tri grupacije iz vladajuće koalicije nijesu jednako vidjele kako treba prići tom problemu, drugo je pitanje da li smo imali stručne i profesionalne ljude koji su mogli da odgovore tim zadacima koji su izuzetno kompleksni. Mislim da su se u ovom polju morala tražiti i konsultovati pozitivna međunarodna iskustva i prakse od Italije, Amerike, Hong Konga, Singapura, itd.

MONITOR: A na drugim poljima? Vaša organizacija uključena je u proces  izbornih reformi. Kako taj proces teče u parlamentu koji je u nekoj vrsti konstantne političke krize?

JANJUŠEVIĆ: Mi kao organizacija u prethodnom periodu  nikada se nijesmo kandidovali za učešće u radu skupštinskih tijela koja su dosad pokazala jednu lošu praksu, a to je da poslije rada svih stručnih tijela na izmjenama izbornog zakonodavstva, naš izborni proces je bio gori od onog kojeg smo željeli da mijenjamo i unapređujemo. Što će reći da smo imali jednu simulaciju reformi i unapređenja izbornog zakonodavstva, od strane prethodne vlasti. Sada kada je vlast promijenjena prvi put na izborima, želimo da damo svoj doprinos, vjerujući da će postojati istinski politički konsenzus svih parlamentarnih  subjekata o neophodnosti unapređenja izbornog zakonodavstva, kojeg nije bilo u proteklih 30 godina. Isto tako vidimo bojazan da se takva praksa nastavi jer većinski dio opozicije bojkotuje rad parlamenta kao i skupštinskih radnih tijela.

MONITOR: Kako vidite procese unutar opozicije? Može li se očekivati reforma najveće opozicione partije, nekadašnje vlasti, dok je na njenom čelu predsjednik Milo Đukanović, i koliko je ta reforma važna za ozdravljenje cjelokupnog društva?

JANJUŠEVIĆ: Tu je situacija jako interesantna. Kada govorimo o DPS-u imamo jednu konstantu da DPS svoju monolitnost i homogenost postiže zahvaljujući predsjedniku partije i države. Sa druge strane taj pristup dobrim dijelom koči unutarstranačke reforme za koje su svjesni da moraju otpočeti, kao i slabi koalicioni potencijal ove partije, upravo zbog takve pozicije. Ove okolnosti  me podsjećaju na nekadašnji SNP koji je gradio svoju snagu i homogenost zahvaljujući lojalnosti prema Slobodanu Miloševiću, a što mu je značajno slabilo koalicioni kapacitet. Kad su napravili otklon od Slobodana Miloševića značajno su podigli koalicioni potencijal ali i otvorili frakcije i „struje“ u stranci. Isto to očekuje i DPS u susret narednim parlamentarnim izborima. Da li će ući u suštinske reforme bez gospodina Đukanovića i otvoriti koalicioni kapacitet prema partijama iz vlasti kojima se  obraćaju od izbora u Nikšiću i Herceg Novom, ili će ostati na simuliranim reformama i autokratskom modelu vođenja partije, ostaje da se vidi.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo