Povežite se sa nama

INTERVJU

ŽARKO PAIĆ, FILOZOF: Spektakl dobrovoljnog ropstva

Objavljeno prije

na

MONITOR: Da li će 21. vijek biti stoljeće fundamentalizama?
PAIĆ: Postavka da živimo u doba kraja ideologija i sama je ideologijska. S jedne strane, radi se o kraju velikih ideologija moderne. One su koncem 20. stoljeća iscrpile svoje mogućnosti. Prije svega to se odnosi samo na totalitarni poredak realnoga socijalizma s njegovom legitimacijskom moći u ideologijsko-političkome liku komunizma. Fašizam je nestao s povijesne scene porazom u drugome svjetskom ratu. S druge strane, kraj ideologija označava nešto krajnje čudovišno. Totalitarni poredak pretpostavlja razaranje građanskoga društva i modernoga koncepta slobode pojedinca. Stoga je paradoks u tome što je neoliberalni svijet globalizacije u svojem sadašnjem obliku doista nedovršeni kraj ideologije, jer iako načelno suprotstavljen fašizmu i komunizmu time što zagovara slobodu pojedinca, tržišnu privredu i liberalnu demokraciju, u stvarnosti se zbiva kao globalitarni poredak nadzora i kažnjavanja slobode, kako bi rekao Foucault. Korporacijski kapitalizam može imati samo različite političke oblike nadzora nad životom pojedinca. Autoritarni model Kine ili Rusije, primjerice, pokazuje da je kapitalizam ravnodušan spram ljudskih prava, sloboda i uzvišenih ideala moderne demokracije.

MONITOR: Očigledno je vješt u pronalaženju neprijatelja?
PAIĆ: Kada takav poredak nema svoje „prirodne” neprijatelje, on ih sam proizvodi. Fundamentalizam je, dakle, već u samome pojmu moderna ideologijsko-politička reakcija na neoliberalni poredak globalizacije. Njegova osnova ne može biti ništa drugo nego vjera kao militantna ideologija, pri čemu je islamski fundamentalizam samo najradikalniji oblik politizirane vjere danas u svijetu. 21. stoljeće iz logike same stvari bit će dovršavanje kraja povijesti svim dosad viđenim sredstvima u novome stanju čudovišnih preobrazbi. Fundamentalizmi su samo reakcija na modernu kulturu radikalne slobode pojedinca da vodi svoj život protiv svih zabrana. Oni ne ugrožavaju legitimnost kapitalističke globalitarne „misije”, nego ga, štoviše, ideologijski opravdavaju time što u ime Boga uvijek samo brane svetu „krv i tlo” vlastite kulture. Zato kapitalizam nije religijski kult, nego je politizirana religija u 21. stoljeću u svim svojim pojavnim oblicima kult kapitalističke materijalističke perverzije: In Gold We Trust. Svi su fundamentalisti samo pervertirani poduzetnici manihejske borbe za vlastitu bolju prošlost, Njihova je vjera u budućnost istovjetna vjeri militantnog preobraćenika s jedne ideologije na drugu. Bijes i mržnja na Druge čine osnovu nove ljubavi spram Boga kao univerzalnoga fetiša svake moguće političke paranoje.

MONITOR: U vašoj knjizi ,,Zaokret” govorite o kraju kulture kakvu smo poznavali. Što je kultura danas, što je ona postala?
PAIĆ: Kultura je u suvremeno doba nova ideologija koja se realizira u spektaklu medijske proizvodnje i reprezentacije događaja. Sve su razlike u modernome pojmu kulture nestale. Elitna je kultura danas istog vrijednosnoga ranga kao i njezina navodna suprotnost, vulgarna, masovna kultura s najgorim učincima zatupljivanja javnosti. Ovo što govorim zvuči sablažnjivo. U svojim sam knjigama, a posebno u Moći nepokornosti: intelektualac i biopolitika iz 2006. godine nazvao taj fenomen spektaklom dobrovoljnoga ropstva. Kada kultura u svojem značenju humanističke emancipacije čovjeka od zabluda i predrasuda neznanja, što je bila osnovnom idejom od prosvjetiteljstva do 20. stoljeća, izgubi svoju supstanciju, ona je samo po vanjskim uresima još duhovna avantura modernoga subjekta. Ali stvarno to više nije.

MONITOR: Zašto?
PAIĆ: Sada je perverzni obrat u tome da je kultura akumulirano masovno znanje u formi spektakularne razmjene informacija na tržištu. I filozof, i znanstvenik, i umjetnik, i posljednji slavni praznoglavac, što je sinonim za aktere celebrity kulture, sudjeluju u tom procesu informacijsko-komunikacijske proizvodnje sadržaja novoga identiteta kulture. Ona je nužno prazna, svedena na specijalizirane životne stilove potrošača, i što je više uklopljena u poredak globalnoga kapitalizma to je više njezina funkcija i uloga slična onome učinku koji Mc Luhan naziva implozijom medija. Naime, taj je učinak u slobodi izbora načelno ravnopravnih sadržaja, i Mahlerove V. Simfonije i turbo-folk bljezgarija – dosada i puko rasterećenje. Kada je kultura postala drugo ime za banalnost, barbarstvo i glupost, što je vidljivo u aktualnim ideologijskim borbama oko ugroženosti tzv. nacionalnoga identiteta, tada je nužno prijeći na drugu obalu. Kultura je nihilistički krug kredom. U njemu je moć priznanja vlastitoga identiteta jednaka nemoći ostvarenja vlastite slobode nepripadanja toj i takvoj kulturi, koja sve srozava na kult lažnoga identiteta i još lažnijih razlika.

MONITOR: Da li identitetske borbe u promijenjenim okolnostima gube na značaju, ili upravo suprotno?
PAIĆ: Borba za identitet je istodobno autentična, kada je posrijedi stvarna prijetnja gubitka slobode identiteta. Tada se kultura nužno afirmativno potvrđuje sredstvom i svrhom egzistencije. U doba etničkih ratova i ratova za državnu neovisnost nacionalni je identitet prvorazredno pitanje slobode identiteta, Isto vrijedi i za sve druge oblike otpora hegemoniji. Borba za identitet nije, dakle, nešto zastarjelo i nevažno u novim uvjetima političke globalizacije. Ali kada se svodi samo na isticanje manjinskih prava, kada je svedena na multikulturalnu retoriku priznanja Drugoga u univerzalnome getu kultura, onda je isprazna i „reakcionarna”.

Uzmimo samo primjer štrajka glađu žena radnica u zagrebačkoj tekstilnoj tvornici Kamensko ovih dana. To je paradigme gotovo uzaludne borbe radnika protiv najvećih kriminalnih radnji u sprezi države i privatizirane ekonomije. Ali ovdje je riječ o ženama, koje su objekt političko-ekonomske logike neoliberalne pljačke u Hrvatskoj ostavljenih da se bore same protiv svih za svoja radnička prava. Njihov je identitet to da su radnice, da su žene kao majke i da je egzistencija njihovih obitelji svedena na goli život. To je temeljni pojam biopolitike kako ga je razvio talijanski filozof politike Agamben.

Borba za identitet je danas prije svega borba za dostojanstvo života u uvjetima neoliberalne eksploatacije i zatiranja ljudskoga života kao takvog. Sve drugo je, doduše, važno, ali presudna je ipak materijalna egzistencija čovjeka. Povratak u stanje moderne industrijske demokracije označava povratak borbi za slobodu i prava na rad prema načelima socijalno-tržišne privrede. Identitet se uvijek ostvaruje u radikalnoj borbi protiv Drugoga, ne samo u njegovu priznanju.

MONITOR: Je li kapitalizam svijet do te mjere uspio globalizirati, da zaista jeste svijet, u jednini, a ne svjetovi, u množini?
PAIĆ: Postoji samo jedan svijet i jedna, globalna civilizacija. Ona se zbiva u prostoru-vremenu svjetske povijesti na svojem kraju. Subjekt i supstancija kapitalističkoga razvitka su suvremene tehno-znanosti. Upravo je u tome problem. Bez napretka tehno-znanosti kapitalizam je osuđen na propast. Taj svijet je planetarni usud kojemu ne preostaje suviše mogućnosti. U svojem razvitku on je totalno podvrgnut sferi nužnosti i neizbježnosti kapitalističke globalizacije.

MONITOR: Kakve su posljedice?
PAIĆ: Pitanje je održanja gologa života ako je netko isključen iz njegove logike funkcioniranja. Žrtve su strašne – bijeda, zaostalost, nerazvijenost, prepuštanje na milost i nemilost agoniji koja se zbiva kao cinični spektakl ekološki održivoga razvitka. Najbolji primjer za to je danas Afrika. To je prostor u kojem je neizbježno pojavljivanje radikalnoga fundamentalizma zato što je opustošen ekonomskim neokolonijalizmom zapadnjačke globalizacije. Više se gotovo nema što opustošiti, pa je jedino preostalo da se u zamjenu za velike valove migracije stanovništva u zapadnu Europu nadziru njegovi ekološki resursi – nafta, plemeniti metali, flora i fauna za potrebe globalnog kulturnoga safarija. S time uvelike ide ruku pod ruku i filozofijski zaokret spram prava životinja. Kad su ljudske slobode postale ideologijskom praznom frazom u biopolitičkome poretku gologa života, tada se još jedino možemo osloniti na zaštitu prirode, ionako već iz temelja preobražene u privatizirane korporacijske eko-parkove.

MONITOR: Nakon „Zaokreta”, što je uloga filozofije? Što danas može biti uloga (bio)političkoga intelektualca?
PAIĆ: Filozofija ima svoj izgled prebolijevanja ove tehno-znanstvene epohe svođenja svijeta na racionalni izbor i produženje života čovjeka u posthumnome stanju stroja, kiborga i robota samo u pokušaju radikalne dekonstrukcije svijeta kao biopolitičkoga arhipelaga. Ne mnogo, uistinu mali, ali nesvodiv ostatak koji je sada na istom rangu kao i uloga suvremene umjetnosti. A intelektualci ako ne postanu medijski proizvođači koncepata, na rubu spektakla i dosade, više ne postoje. Spektakl, dakako, uključuje i spektakl svih vrsta revolucionarnih obrata i zaokreta na javnoj pozornici. Umjesto intelektualaca imamo danas nove mandarine i proroke korporativnoga znanja. Preostaje nam ipak mišljenje slobode kao bezdana i kaosa ovoga svijeta. Intelektualci su prije svega mislioci, a tek onda aktivisti i borci za univerzalne vrijednosti.

Sanja MARTINOVIĆ

Komentari

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA CENTRA ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Vlast i opozicija nemaju svijest o razornom potencijalu nacionalnih podjela

Objavljeno prije

na

Objavio:

Naši političari nisu vizionari nego trgovci na sitno i ta nas centrifugalna sila stalno gura od centra i ostajemo na periferiji svega, pa i onih vrijednosti na kojima društvo može napredovati

 

MONITOR: U više gradova u Bosni i Hercegovini, proslava neustavnog Dana Republike Srpske protekla je uz nacionalističke pjesme i veličanje ratnih zločinaca. Mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije prisustvovao je u Banja Luci svečanoj akademiji, a čestitke su stigle i od gradonačelnika Budve. Gdje  smo u odnosu na devedesete?

ULJAREVIĆ: Razlika u odnosu na 90-e je što su karte na mapi drugačije raspoređene, iako ima određenog déjà vu osjećaja. Oživjeli su i neki retrogradni narativi i politike, što ukazuje na nedostatnost političkih elita koje, u nesposobnosti da iznesu potrebne reforme, izvlače nacionalizam.

Obilježavanje neustavnog Dana Republike Srpske samo naglašava trend podizanja zabrinjavajućih tenzija u regionu. Prepoznaje se šablon gdje se svaki događaj koji se u nekoj ravni veže sa ispoljavanjem nacionalizma za to i zlorabi.

Ovdje se ne radi ni o kakvom spontanom procesu, već iskordiniranoj akciji koja računa na anemiju otpora na nacionalističke ispade, odnosno prihvatanje tih cirkusa ako su uvijeni u „patriotske izraze“. Multipliciranjem društvenih i ekonomskih problema Srbije, uz rastuće nezadovoljstvo građana i izbore koji se primiču, ove manifestacije su očekivana iako opasna predstava sa kojom Vučić adresira svoje birače.

Čestitke gradonačelnika Budve su u skladu s njegovim svjetonazorom i političkim identitetom, a na građanima je da pokažu  podržavaju li  takve izraze.

Mnogo više treba da zabrine prisustvo mitropolita Joanikija. Takva podrška najekstremnijim elementima srpskog nacionalizma poništava i neke naznake  pomiriteljske priče koju je do sada provukao u nekoliko navrata. Očigledno je da je SPC svoju infrastrukturu stavila na raspolaganje političkom djelovanju Beograda, a mitropolit Joanikije pristao da bude dio tog kolorita,   iz drugog reda, a to može imati samo negativne posljedice po Crnu Goru.

MONITOR: I ovaj Božić proslavili smo paljenjem dva badnjaka, i porukama koje pojačavaju nacionalne tenzije. Ko je odgovoran za to što ovo društvo ne uspijeva da prevaziđe podjele ?

ULJAREVIĆ: Crnogorsko društvo mora biti uznemireno zbog stepena podijeljenosti koja se učvršćuje, a čiji je jedan od stubova na etničkoj osnovi. Moj je utisak da kod ključnih političkih aktera, i iz vlasti i opozicije, ne postoji svijest o razornom potencijalu koje ovo nosi, da su nam lideri istrošeni ili skromnih formata, nesposobni ili nevoljni da gledaju dalje od kratkoročnih partijskih kalkulacija. Samo takvi vide politički profit u ovim podjelama i igranju sa osjetljivim identitetskim pitanjima.

Cijena tog hroničnog nedostatka političkih kapaciteta je, između ostalog, da država tone u primitivizam, loše međuljudske odnose, apatiju koja će imati drugačije posljedice od one koju je nosila frustracija vlašću DPS-a.

Poslije 30 godina jedne vlasti, mora proći nekoliko izbornih ciklusa dok se ne raščisti i izbalansira politička scena, koja je sad, s obje strane, puna epizodista i statista koji žive svoju minutu slave.

I treba naglasiti, odgovornost jest najviše na onome ko je vodio Crnu Goru 30 godina. Međutim, plitkouman je pokušaj baziranja narativa o podijeljenosti isključivo na DPS-u, uz prateći revanšizam i kopiranje svih pogrešnih modela DPS-a.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štapanom izdanju Monitora od petka 14. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVICA PULJIĆ, ŠEF DOPISNIŠTVA AL DŽAZIRE U VAŠINGTONU: Zapadni Balkan bi mogao biti kolateralna šteta ukrajinske krize

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za Putina važi da nikada ne propušta dobru krizu da nešto ne dobije. Ima jedno stopalo, vrlo čvrsto na Balkanu. To je Srbija. Drugo želi smjestiti ili u Crnoj Gori ili u Bosni, odnosno u entitetu RS. Ako Amerikanci i Rusi nešto dogovore oko Ukrajine, koja je važnija od Balkana, to će se osjetiti i kod vas

 

MONITOR: U čemu se, razlikuje politika prema našem regionu u posljednje tri američke administracije (Obama, Tramp, Bajden)?

PULJIĆ: Aktualna, Bidenova administracija je najagresivnija, najprisutnija na Zapadnom Balkanu što potvrđuje formiranje jakog diplomatskog tima s vrlo iskusnim ljudima od kojih su neki, poput Chrisa Hilla, desetljećima vezani uz Balkan. Sada sve to treba pretvoriti u konkretnu politiku na terenu što se neće dogoditi prije proljeća ove godine najviše zbog toga što se u Senatu, koji potvrđuje ambasadorske nominacije, sve odugovlači i komplicira. Vidimo da se počelo s uvođenjem sankcija za pojedince i organizacije. Vjerujem da će Washington još jednom pokušati s diplomacijom, a ako ne uspiju, onda više neće biti milosti za korumpirane ljude na jugoistoku Europe.

Obamina administracija je bila tiša, ali dosta aktivna, osobito u Sjevernoj Makedoniji i Crnoj Gori. Manje u Bosni i Hercegovini. Ipak, pred sam kraj Obamine administracije nametnute su prve sankcije Miloradu Dodiku. Treba podsjetiti da je glavni čovjek za regiju bio tadašnji potpredsjednik, a sada predsjednik – Joe Biden.

Kod Trumpa je bio vidljiv drugačiji pristup, s mnogo manje imena u State Departmentu ili Bijeloj kući, koja su od ranije provodila američku politiku prema Balkanu. Ipak, postavljen je posebni izaslanik za kosovsko-srpske pregovore, Richard Grenell, koji je bio više zainteresiran za širenje desničarskih ideja u Europi, bio je ambasador u Njemačkoj, nego za pregovore. Probudio se pred predsjedničke izbore, kada su pompezno najavljeni pregovori u Bijeloj kući s vodećim ljudima Kosova i Srbije. Na kraju se pokazalo da je Trumpu bio potreban nekakav uspjeh na vanjskopolitičkom planu, pa se prihvatio tog posla. No, sve vrijeme je bilo vidljivo da su Amerikanci u tom periodu bili naklonjeni Beogradu.

MONITOR: SAD su, pre nekoliko dana, dopunile sankcije protiv člana Predsjedništva BiH, Milorada Dodika, priključujući i sankcije protiv Alternativne TV. Jedan od navedenih razloga, pored „ugrožavanja stabilnosti, suvereniteta i teritorijalnog integriteta BiH“, pomenuto je i bogaćenje kroz korupciju i mito, a jedna od mjera je i zamrzavanje imovine u SAD-u. Koliko to može biti efikasno?

PULJIĆ: Može biti efikasno ako Europa bude pratila Ameriku, ali vrlo je teško postići konsenzus unutar Europske unije, gdje Dodik ima prijatelje poput mađarskog premijera- tvrdolinijaša Viktora Orbana, što je rezultat povezivanja desničara od Washingtona preko Brisela do Balkana. Američke sankcije su opomena mnogima da odustanu od korupcije i podrivanja Daytonskog mirovnog sporazuma, a te sankcije su velika mrlja na nečijem imenu, kada je međunarodna politika u pitanju. Ono što je razočarenje, barem za mene, jeste to što američka strana za sagovornike ima ljude, recimo iz Bosne i Hercegovine, koji su školski primjer korumpiranosti, poput ministra obrane Selme Cikotića. Protiv njega je u BiH podignuto nekoliko optužnica za korupciju, a  Amerikanci upravo s njim razgovaraju o borbi protiv korupcije. Da nije tužno bilo bi čak i smiješno.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štapanom izdanju Monitora od petka 14. januara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR VESNA RAKIĆ – VODINELIĆ, PROFESORICA PRAVA: EU je do sada računala na „jake vođe“ na Balkanu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Došli smo do tačke u kojoj se interesi vladalaca u Srbiji i EU oštro sukobljavaju sa interesima velikog broja stanovnika Srbije

 

MONITOR: U 2022. godini trebalo bi da se održe redovni predsjednički i beogradski i vanredni parlamentarni izbori. Vi smatrate da opozicija ne bi trebalo da izlazi na parlamentarne, jer ih smatrate neustavnim. Opozicija se, reklo bi se, priprema za povratak u parlament. Koje su političke zamke te odluke?

RAKIĆ – VODINELIĆ: Da, moje mišljenje je bilo i dalje jeste, da su parlamentarni izbori na proleće u Srbiji isključivi rezultat samovolje srpskog autokrate i predsednika Aleksandra Vučića, a ta samovolja je bila reakcija na jednoumnu, gotovo jednostranačku Narodnu skupštinu koja je proizašla iz izbora 2020. Iako ta Skupština služi farsičnoj „razmeni mišljenja“ vrha udvoričkog društvenog sloja u Srbiji i „odbrani“ Vučića od izmišljenih atentata, ona se izvrgla u sramotni vodvilj koji veliki deo stanovništva Srbije ne može da gleda i sluša bez podsmeha. Tako se Skupština, umesto legislativnog tela, pokazala kao  jedan umnogome karikaturalni sastav koji je sramotan i za onog kog navodno brani.  Zato i mislim da je  treba ostaviti da odgudi čitav mandat, da nepromišljeno usvaja zakone, koji se ili povlače ili vraćaju, ili menjaju što pod pritiskom građana, što nekih činilaca EU. Moramo  dobro zapamtiti ovaj ponižavajući sastav Skupštine i učiniti sve da se nikad više tako nešto ne ponovi. Ta Skupština je tek teško podnošljiv teg o vratu građana Srbije. A zbog loših iskustava sa nepoštenim izborima, nema garantija da bi novi sastav Skupštine, bar u većini, bio bitno bolji od sadašnjeg.

Opozicione stranke i opoziciona javnost trebalo bi da se koncentrišu na redovne izbore, a to su predsednički i beogradski. Na beogradskim izborima postoje izvesne šanse za uspeh, uprkos svemu, pod uslovom da se obezbedi dobra kontrola izbornog procesa i da se opozicione koalicije ukrupne. Pod vlašću nevidljivog gradonačelnika Radojičića i njegovog sveprisutnog zamenika Vesića, došlo je do toga da se Beograd  pred našim očima pretvara iz kosmopolitskog grada u seriju neskladnih kasaba.

Predsednički izbori su redovni izbori koje je još teško dobiti ako  Aleksandar Vučić bude kandidat. On će biti na svaki način favorizovan. Ali izborna smena vlasti je proces. Drugi krug predsedničkih izbora bio bi uspeh za svakog kandidata.

MONITOR: Ispitivanja javnog mnjenja pokazuju da opozicija, u zbiru, vodi u Beogradu. Koje greške ne bi smjele da se naprave?

RAKIĆ – VODINELIĆ: Kontrola izbora mora biti dobro organizovana, što na prošlim beogradskim izborima nije bio slučaj.

Prethodna ispitivanja javnog mnjenja trebalo bi, koliko-toliko pouzdano, da pokažu ko može preći cenzus, a ko ne, što bi trebalo da navede racionalne opozicione političke subjekte na udruživanje.

Mora se biti uporan u dokazivanju raznih oblika izbornih nepravilnosti, a naročito izbornih krađa.

Predstavljanje kandidata u medijima je najveći problem, jer su svi elektronski mediji sa nacionalnom frekvencijom pod uticajem i kontrolom vladajuće SNS, tako da opozicija mora da računa na ,,pešačku“ kampanju i na održavanje uličnih zborova.

MONITOR: Bili ste u timu pravnika koji je poslije izborne krađe i višemjesečnih protesta građana 1996-97, pripremio „dokazni materijal“ za posrednika Felipea Gonzalesa. Danas je u opoziciji prilično poraslo  nezadovoljstvo ponašanjem Brisela prema Aleksandru Vučiću. Kako razumijete to prilično glasno „ćutanje“?

RAKIĆ – VODINELIĆ: U odnosu na 90-e, percepcija Srbije i rukovođenje njome bitno se promenilo. Ključna reč za poželjan unutrašnjepolitički status Srbije, u očima EU, je stabilnost koja se tumači relativno usko. Dakle, ako se ne izazivaju čarke, ako ne izbijaju burni granični sporovi, ako politički vrh pokazuje kakvu-takvu saradnju sa Evropom povodom statusa Kosova – sve je u redu. Misli se da se to postiže putem „jakog vođe“, a demokratija – e, pa demokratija je čisto naša unutrašnja stvar. Ako građanima treba, neka se za nju izbore.

Posle ratnog haosa kome je Slobodan Milošević odlučujuće doprineo, svako ko nema  ratničkih teritorijalnih pretenzija- verbalne se ne računaju – dobro je došao. Ovakav stav formulisan je i održavan najviše pod uticajem vlade Angele Merkel i slabom političkom pozicijom Evropskog parlamenta. Sad smo tek na početku promene pristupa, ako doista jesmo.

Ako imate pretenzija da živite u demokratskoj državi, ne možete biti zadovoljni takvim stavom Evropske komisije. A za Komisiju je od interesa, na prvom mestu, balansiranje Vučića povodom Kosova, a u novije vreme i činjenica da Srbija ima značajne rezerve litijuma. Evropska zelena agenda se ne može ostvariti bez obnovljivih izvora energije, EU ne želi da i dalje bude zavisna od Kine povodom litijumskih baterija, jedan od Komesara EU – Šefčovič, glasno je rekao da Evropa mora računati s tim da se na njenom tlu ekstrahira litijum. Pa, rubna siromašna područja geografske Evrope, naročito države koje još nisu članice EU, veoma su zgodne za tako nešto. Često se zanemaruje upozorenje da zelena energija nije uvek čista energija, da vađenje sirovina koje obezbeđuju obnovljive energentske izvore, uništavaju i to za dugo vreme, područja sa kojih se eksploatišu. I tu smo došli do tačke u kojoj se interesi vladalaca u Srbiji  i EU, na jednoj strani, oštro sukobljavaju sa interesima velikog broja stanovnika Srbije.

MONITOR: Srbiju u januaru očekuje i referendum o izmjenama Ustava. Ljudi se ovih dana „čude“ nad nekim odlukama sudova (slučajevi – paljenja kuće novinara Jovanovića, „Šarić“, „Dijana Hrkalović“). Šta to govori i kakve su izmjene Ustava, mogu li one zaista doprinijeti stvaranju treće grane vlasti?

RAKIĆ – VODINELIĆ: Predloženi ustavni amandmani su daleko ispod očekivanja. U njihovoj sadržini postoje blagi pomaci kad je reč o izboru i položaju sudija, a gotovo nikakvi kad se radi o javnim tužiocima. Tužilaštvo je, preko visokih ovlašćenja Republičkog javnog tužioca pod snažnim uticajem, time i pritiskom izvršnih vlasti – Vlade i predsednika Republike, a amandmani tu ništa nisu promenili. Ako posmatramo razvoj amandmana od prve verzije iz 2018, do današnje, a mislim da je ovo šesta, postoji pobošljanje,  ali samo zato što se krenulo od verzije koja je daleko lošija od postojećih ustavnih rešenja.

Svaka promena Ustava treba da involvira građane, naročito ova, jer su istraživanja pokazala nizak stepen poverenja građana u sudove. Građani u ovome, izuzev ako su školovani pravnici, uopšte nisu učestvovali, niti je država učinila ikakav napor da ih informiše i uključi. Proces izrade amandmana je bio nejavan.

Nade koje je najpre probudila Strategija o reformi pravosuđa iz 2013, ovim amandmanima su izneverene.

Pravosudna stvarnost Srbije je sumorna. Visoko pozicionirani slučajevi koje ste pomenuli, a takvi su zato što su involvirane ličnosti blizu državnog vrha ili povezane netransparentnim vezama sa njim, pokazale su brojne odlike nedostatka vladavine prava: neopravdano dugo trajanje postupka koje koristi okrivljenima, a ide na štetu oštećenima; pravnu nesigurnost, koja se izražava olakim ukidanjem odluka, bez pokušaja najviših sudskih instanci da reše slučajeve, iako za to imaju zakonskih mogućnosti; nejednak tretman okrivljenih.

Amandmani neće doneti bitne promene stvarnog položaja sudije niti položaja sudstva kao grane državne vlasti – to je neizvodivo u autokratskom okruženju u kome jedan čovek javno, na TV ekranima sudi i presuđuje, bilo putem poligrafa, bilo interpretacijom iskaza svedoka, bilo prenošenjem podataka iz krivičnih istraga koje bi morale biti nejavne i opravdano je da takve budu. Onda se takvi istupi šire tabloidnim suđenjima i više niko ni u šta ne veruje.

MONITOR: Ovaj vlastodržački populizam u kojem živimo, kao da povremeno reaguje na „pritiske odozdo“. Mogu li ekološke teme biti snažniji podstrek da do nekih promjena dođe  i institucionalno kao što je 2020-e, tema Zakona o vjeroispovijesti, promjenila odnos snaga u parlamentu Crne Gore?

RAKIĆ – VODINELIĆ: Iskreno da kažem – volela bih, ali nisam sigurna, jer ne znam koliko su problemi zagađenja široko i duboko prisutni u javnosti Srbije. Pritisak koji je doveo do povlačenja jednog zakona i promene drugog, bio je odlučujući, za ovakve odluke predsednika Vučića. Ima izgleda, međutim, da je to učinjeno relativno lako i brzo, zato što predsednik računa da se radi samo o odlaganju i da će i u budućem u parlamentu imati većinu koja bi mogla omogućiti njihovo ponovno izglasavanje. Pored toga, protesti u Srbiji su difuzni, ne predvode ih opozicione političke stranke, a za razliku od Crne Gore, SPC u Srbiji stoji čvrsto uz ovu vlast.

 

Političari su brže od širenja virusa širili moć

MONITOR: Godina na izmaku je bila opterećena mnogim neizvjesnostima, postavljajući pred ljude neka od najvažnijih egzistencijalnih pitanja. Da li je bilo, a ako jeste koji su to, „momentumi“ u 2021-oj?

RAKIĆ-VODINELIĆ: Na planeti Zemlji to je svakako bila proizvodnja i distribucija vakcina protiv kovida 19, ali istovremeno odbijanje velikog broja ljudi da se vakcinišu, diskriminacija najsiromašnijih zemalja u tom pogledu i paralelno s tim burna mutacija virusa, čemu se teško sagledava kraj. Ova dugotrajna pandemija je promenila način života u celom svetu, izuzev ponašanja svetskih političara, koji brže od širenja zaraze pronalaze nove načine da prošire svoju vlast i moć.

U Srbiji istinski ,,momentum“ jeste buđenje izvesne nade da uspostavljeni i već duboko učvršćeni autokratski sistem vlasti ipak može biti smenjen, a odlučujući podstrek tome dali su ekološki pokreti i ono malo nezavisnih medija koji uporno razotkrivaju razornu korupciju, čija je glava u samoj vlasti, a pipci prožimaju čitavo društvo.

 

Teško je ocijeniti da li vrijeme radi za novu vlast u Crnoj Gori

MONITOR:  U Crnoj Gori se pokazuje da promjene  nisu lako sprovodive, između ostalog,  i zbog ustavnih i zakonskih prepreka za sistemske reforme i personalne promjene, posebno u oblasti borbe protiv organizovanog kriminala. Došlo je i do neslaganja između Venecijanske komisije i nove vlasti. Kako je Vaše viđenje te situacije?

RAKIĆ – VODINELIĆ: Za promenu sistema, a upravo takvu promenu proklamuje sadašnja vlast u Crnoj Gori, potrebni su entuzijazam, znanje, autoritet novih vlasti i podrška značajne većine građana. Odavde, primećujem značajnu dozu entuzijazma kod nekih aktera nove vlasti. Nisam u stanju da ocenim koliki je uticaj profesionalizma na mogućnost promene sistema. Borba protiv organizovanog kriminala traži saradnju tužilaca i službi bezbednosti. U Rumuniji EU je takvu saradnju prihvatala jer je preovlađivao utisak da su te službe oslobođene „starih kadrova“. Ali to se dogodilo posle dugog vremena od svrgavanja Čaušeskua.

Teško je oceniti da li vreme radi za novu vlast ili protiv nje. Izgleda mi da bi vreme radilo za novu vlast da koalicione veze koje su omogućile pobedu nisu do te mere pokidane kao što trenutno jesu. I verujem da  uticaj predsednika Srbije na to nije mali.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo