Povežite se sa nama

INTERVJU

ŠERBO RASTODER: Politička laž se ovdje odomaćila

Objavljeno prije

na

MONITOR: Da li Crna Gora zaista ima elitu, političke partije i institucije sposobne i spremne da se izbore sa korupcijom, kriminalom i drugim nedaćama i da je vode putem reformi i demokratije?

 

RASTODER: Teško je odgovoriti potvrdno a da ne rizikujete da vas činjenice i aktuelna zbilja ne demantuju. Mislim da bi pravo pitanje bilo ono koje bi dovelo u međusobnu zavisnost spremnost političkih elita da se obračunaju sa negativnim pojavama u društvu, što bi bio dokaz konkretnog doprinosa reformskim procesima. Ako bi takva spremnost postojala i bila vidljiva mislim da bi veoma brzo negativne pojave bile svedene na podnošljivu mjeru.

MONITOR: Kao predsjednik Bošnjačkog savjeta kako ocjenjujete položaj manjinskih nacionalnih zajednica u Crnoj Gori? Šta s tim u vezi posebno izdvajate kao neispunjeno obećanje vlasti?
RASTODER: Teško bi se položaj manjina mogao generalizovati zato što specifičnosti svake od manjina iziskuje različit pristup u rješavanju posebnih pitanja. Sigurno je jedno – broj otvorenih pitanja sve je manji, dok je broj zahtjeva koje postavljaju manjine sve duži. Čini mi se da se nedovoljno uočava da se radi o procesu i da sposobnost kontrole tog procesa zahtijeva suptilan, usaglašen i partnerski odnos. Društvo u kojem većina, bilo politička bilo neka druga, najbolje zna šta je dobro za manjine, u opasnosti je da postane politički autistično. Što se tiče neispunjenih obećanja vlasti spisak je veoma dugačak, prevashodno zato što je društvo naviknuto da se obećanja daju da se ne bi ispunila. Politička laž se ovdje odomaćila kao supstitut za umješnost.

MONITOR: Kakva je status Bošnjaka, čime su oni najviše nezadovoljni?
RASTODER: Teško je ne primijetiti da su Bošnjaci danas u Crnoj Gori vlast. I to ne samo zato što su na vlasti stranke (DPS, SDP, BS) koje uzimaju bezmalo 100 odsto bošnjačkih glasova. U crnogorskoj izbornoj matematici lako je dokazati da niko ne može računati na vlast ko nema podršku ove nacionalne zajednice. Istovremeno je lako dokazati da su oni najmanji “trošak”, te je otuda možda najtačnija konstatacija da su Bošnjaci danas najnezadovoljniji sami sobom. Za tako nešto ima mnogo razloga. Počev od činjenice da najviše socijalnih slučajeva ima tamo gdje oni čine većinu stanovništva, da najviše iseljenih ima u bošnjačkim sredinama i da se broj njihove dijaspore opasno približio broju u domovini. Samo su u Crnoj Gori od jednog naroda napravljena dva (Bošnjaci i Muslimani) i samo se politički licemjeri ponose tom činjenicom mašući aktuelnim Ustavom, konkretnim dokazom nezrelosti bošnjačke političke elite. Naravno, kada bi ovim činjenicama pridružili sporost u suočavanju sa prošlošću i time zločinima počinjenim nad ovim življem, nesrazmjernu zastupljenost u organima lokalne i državne uprave došli bi do još paradoksa koji bi se ogledao u zaključku da Bošnjaci moraju prvo preispitati sebe kako bi imali pravo tražiti nešto od drugoga. To je najteže.

MONITOR: Kako komenatrišete inicijativu za stvaranje autonomne pokrajine Sandžak, koja bi obuhvatila i dio crnogorske teritorije?
RASTODER: Više puta sam ustvrdio da se više radi o proizvodnji problema nego što to postoji kao objektivni problem. Kome odgovara proizvodnja tog problema u ovom trenutku ostavljam da zaključe oni koji uvažavaju činjenice. Prvo, radi se samo o mišljenju ili političkoj projekciji jedne političke grupacije iz Srbije. Sličnih mišljenja ili projekcija ima na desetine u svakodnevnom političkom životu, ali one ni približno ne dobijaju političku pozornost poput ovog. Drugo, mi u Crnoj Gori nemamo potrebu da se bilo kome više dokazujemo, te postaje providno i degutantno medijsko promovisanje vagabunda i političkih marginalaca. Istovremeno, ako nekom nije dovoljno to što niko od politički i intelektualno relevantnih Bošnjaka u Crnoj Gori nije podržao ovo mišljenje to samo pokazuje da oni nemaju pravo više da se ponižavaju i da nasjedaju na provokaciju u kojoj bi mišljenje na mišljenje proizvodilo problem. Bošnjaci ih i bez toga imaju previše. Očigledna nespremnost da se pravi razlika između zahtjeva za autonomijom i zahtjeva za Sandžakom kao prekograničnom regijom i “mekim” granicama prema Srbiji unosi dodatnu konfuziju i jedno lako rješivo pitanje vezuje u složeni gordijev čvor. Bošnjaci u Crnoj Gori ne smiju pristati na ulogu ježa u ničijem stomaku, oni samo traže da budu most saradnje.

MONITOR: Kako, kao jedan od autora udžbenika istorije za gimnazije, komentarišete odluku prosvjetnih vlasti da se uz novi koristi i stari udžbenik istorije?
RASTODER: Prema nezvaničnim informacijama kojima raspolažem donijeta je odluka o raspisivanju novog konkursa za pisanje novog udžbenika. Lično, dugujem zahvalnost prosvjetnim vlastima što su pokazale potrebu da cenzurišu udžbenike istorije, jer su autore tih udžbenika uzdigli na trajan pijadestal posvećenosti istini i znanju. I dalje odgovorno tvrdim da, osim političkih, nije bilo nikakvih drugih argumenata za ovakav odnos prema tim udžbenicima. To su uradili oni koji su se prepoznali. Sjećam se kada je počinjao proces reforme crnogorskog školstva krili smo se od tih istih da nam guslama ne porazbijaju glave.

MONITOR: Da li je ovaj slučaj dokaz nespremnosti crnogorske političkih vođa za suočavanje sa ratnom prošlošću?
RASTODER: To ćemo moći sa sigurnošću reći tek kada vidimo nove udžbenike istorije ukoliko u njima bude lekcija o dešavanjima u posljednjih dvadeset godina.

MONITOR: Ovih dana navršavaju se dvije decenije od ,,oslobađanja Dubrovnika”. Kada će se istoričari detaljnije pozabaviti rasvjetljavanjem i analizom tih događaja?
RASTODER: Već ima ozbiljnih radova na tu temu. Istina ne toliko kod nas koliko u inostranstvu. I kod nas će ta tema, sigurno, brzo doći na dnevni red.To što takvih radova još kod nas nema samo je dokaz nespremnosti društva da se podsjeća na svoje poraze. Ne vidim razloga da, na primjer, u poplavi magistarskih i doktorskih radova na našem Univerzitetu to ne bude jedna od tema.

MONITOR: Da li će istoričari moći objektivno da rekonstruišu događaje iz protekle dvije decenije na osnovu novinskih tekstova, publikacija i druge građe nastale u tom periodu?
RASTODER: Ubijeđen sam da su posljednjih dvadeset godina najdokumentovaniji period istorije ovih prostora te da uopšte ne treba brinuti o heurističkoj osnovi istorijskih istraživanja. Mnogo će veći problem biti nužnost selekcije obilja izvora i samim tim subjektivne ekspozicije koja nužno proističe iz toga. Istorija se ne može napisati, ona se piše. Hiljade naslova će vrlo brzo biti posvećeni istoj temi u naporu da se spozna jedna istina.

MONITOR: Bivši predsjednik, Momir Bulatović, ponudio se da svjedoči o deportaciji bosanskih izbjeglica iz Crne Gore. Svjedočenje je odgođeno dok ga nadležni organ Crne Gore oslobodi čuvanja državne tajne. Šta za Vas znači to svjedočenje?
RASTODER: Mislim da je bivši predsjednik Crne Gore dao ključni iskaz prilikom svjedočenja ustvrdivši da je vlast čim je saznala za deportovanje izbjeglica naredila da se akcija obustavi. To nužno nameće zaključak da samo onaj koji može da zaustavi jednu radnju može da naredi da se ona i pokrene. Ovo je dosad najeksplicitnija osuda vlasti, te bi takav iskaz sam po sebi bio dovoljan da se proširi optužnica. Sveopšti trend spuštanja krivice na marginalce je nešto što se prepoznaje u svim procesima suočavanja s prošlošću na prostoru ex Jugoslavije. U tome participira i međunarodna zajednica kroz finansiranje projekata koje u krajnjem vode takvom efektu.

MONITOR: Profesor ste Univerziteta Crne Gore. O toj instituciji izriču se kontroverzne ocjene. Kako glasi Vaša?
RASTODER: Bez obzira na opravdanost kritika, Univerzitet je još respektabilna institucija. Posebno u odnosu na tzv. privatne univerzitete. Zabrinjavajuća je pojava “nevidljivih političkih štabova” koji svjesno zagorčavaju život slobodnomislećim profesorima.

Da li se radi o organizovanoj radnji ili o dokazivanju i dodvoravanju “novih junoša”, teško je razlučiti, ali da se ozbiljno radi na rušenju akademske hijerarhije više je nego sigurno.

U Crnoj Gori niko ne želi javni servis

MONITOR: Bili ste član Savjeta Radio-televizije Crne Gore. S obzirom na to iskustvo, da li je propuštena šansa da se idejom javnog servisa u Crnoj Gori ustanovi medij nezavisan od ekonomskih i političkih centara moći?
RASTODER: Bio sam član Savjeta. I to vrlo neuspješan, jer sam mnogo pitao i pričao.Veoma kasno sam shvatio da član Savjeta treba da ćuti, aminuje i potvrđuje. Dokaz tome je da su završetkom mandata u novom zakonu manjine izgubile mjesto predlagača, a umjesto njih su ugurane privilegovane NVO koje su korisnici budžetskih sredstava. Tek kada budu političari zavisili od medija a ne mediji od političara u Crnoj Gori će biti moguć javni servis. Moje iskustvo kao člana Savjeta je deprimirajuće, jer sam shvatio da u stvari u Crnoj Gori niko ne želi javni servis, čak ni mnogi novinari.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Građanstvo je u dubokoj apatiji, potisnutom bijesu i očaju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rješenje su parlamentarni  izbori, pojava novih stranaka sa nepoznatim liderima i svježim idejama. I dva važna uslova: da se prekine sa politikom u kojoj cilj opravdava sredstva  i da se ukinu privilegije koje su  obezbijeđene  iz budžeta političkim partijama i vlastodršcima

 

MONITOR: Opet politička kriza, opet inicijativa za smjenu Vlade?

KOVAČEVIĆ: Sjetih se, bilo je to negdje osamdesetih  kada je Lepa Brena postala hit  pjesmom „Sitnije, Cile, sitnije, nauči me najhitnije… pokaži mi najbitnije“. Tih godina su uz zvuke ove pjesme  i opšte pomame za Brenom (svih naroda i narodnosti ) postavljani temelji  nove političke kulture i kulturne politike na prostoru  SFRJ. Iza leđa stanovništva koje se zanosilo  sjajem u očima i nagovještajima  erotike, pod plaštom opuštenosti  započinjane su   zločinačke politike,  dehumanizacija kulture, zloupotreba erotike. To traje do dan danas.  Najhitnije smo naučeni na rat,  a  najbitnije  je malo ko shvatio. To je asocijacija na vaše pitanje možda zbog  sjaja u očima  premijera ( dobro bi bilo da čuje pjesmu, hit prije njegovog rođenja a i danas njen ton boji političku  svakodnevnicu) kada je shvatio koju je izuzetnu poziciju dobio da zaigra na  promjene, a možda  zbog  opuštenog djelovanja iza  scene kada je došlo do  brkanja  najhitnijeg i najbitnijeg. Poenta  pjesme   je u  zadatku – sitnije. Sitnoća je razvijana (učena  i pokazivana)  na svim poljima,  usavršavala se  laž, licemjerje, podlost,  potkradanje, prebacivanje odgovornosti na druge, sakrivanje od odgovornosti, zgrtanje moći, novca i privilegija.  I taman kad pomislite da sitnije ne može, ponovo ista scena i ista pjesma. Politička scena, uz medijsku dopunu u Crnoj Gori je  zlokobna matrica  sitnog  gdje se nema više što naučiti, ni pokazati. Politička kriza je olakšanje, šansa da se promijeni pjesma, promijeni obrazac.

MONITOR: Demokrate su najavile da će se za deset dana izjasniti o tome da li će glasati za inicijativu, dodajući da ima puno razloga za njen pad. Vjerujete li da će ova Vlada izgubiti povjerenje u parlamentu?

KOVAČEVIĆ: Ima puno razloga za pad Vlade ali kriju one zbog čega ne bi trebala pasti. Jasno  je da neće da daju jasan odgovor. Odlaganje  shvatam kao  povećavanje vlastitog značaja  u dobroj pregovaračkoj  poziciji, čekaju se ponude, moraju se izračunati lični benefiti. Svi ponešto krijuckaju pa ne mogu da procijenim da li će ova  Vlada izgubiti  povjerenje u parlamentu (svi akteri imaju dokazano ogromne  kapacitete za političku trgovinu) ali znam da ga definitivno  nema van njega. Uronjeni  u političko blato teško je iznutra odabrati izlaz u promjenama.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ŽARKO PUHOVSKI, PROFESOR, GRAĐANSKI AKTIVISTA IZ ZAGREBA: Etnički nacionalizam je postao dosadna ideologija među ideologijama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz činjenice da je Putinova Rusija zločinački i idiotski napala Ukrajinu, ne slijedi da su oni koji se s Ukrajinom poigravaju s druge strane, automatski u pravu

 

MONITOR: Opet je, i ovaj 27-i put, podsjećanje na vojno-policijsku akciju Oluja, izazvalo oprečne reakcije u Hrvatskoj i Srbiji. Moglo se čuti i dosta poziva na „mir i stabilnost“ od najviših predstavnika obje države. Otkuda tako napadno referiranje na mirovnu politiku dok se, istovremeno, šalju uznemirujuće poruke drugoj strani?

PUHOVSKI: Mir – u osnovnome, primitivnom značenju ne-rata – na ovome terenu posve je neupitan, i svi to znaju. Zato si politički ovlaštenici posvuda i dopuštaju povremene ispade uznemiravanja susjedstva (koji im, dakako, koriste za homogeniziranje pastve). Javni su povici usporedivi s onima iz 90-ih, ali, srećom, s daleko manjim učincima, jer:

a) međunarodni je složaj posve drukčiji;
b) odnosi su lokalnih snaga mnogo izjednačeniji;
c) „vjerni puk“ je na svim stranama sve više nevjeran, sve više odan boljem životu, sve manje osjetljiv na repetirane parole.

Ukratko: etnički nacionalizam je kroz desetljeća širenja postao elementom političke normalnosti, pa funkcionira „samo“ na izborima, dok je svoju (naizgled) prevratničku ulogu uglavnom izgubio. Ili: grandiozan mu je uspjeh u konačnici došao glave, postao je dosadnom ideologijom među ideologijama.

MONITOR: Vesna Teršelič je primijetila da niko od govornika na proslavi u Kninu nije pomenuo civilne žrtve Oluje. Demokratska stranka u Srbiji izašla je sa prijedlogom da se ubijenima i prognanima da status civilnih žrtava rata. Kako Vi gledate na ove utiske i predloge?

PUHOVSKI: Vesna Teršelič je tek nominalno u pravu, no istina je znatno ružnija – svi su, zapravo, govorili baš o žrtvama (zapravo: Žrtvama), „našima“ dakako. A one su toliko samorazumljive da ih se i ne spominje. Primjerice, iste se (srpske) žrtve na jednoj strani pojavljuju pod naznakom „tragedije koju je izazvala pohlepa i glupost srpskoga vodstva“, na drugoj u formuli „nećemo dopustiti ponavljanje“. O hrvatskim se žrtvama ritualno govori takorekuć svakodnevno – u Hrvatskoj (u Srbiji ih se i ne spominje, jer ona, znano je, službeno nije ni bila u ratu). Baš na simbolu Žrtve čitav ovaj prekogranični polit-folklor i živi, uz predano zanemarivanje jada pravih žrtava (čak i „naših“). Status civilnih žrtava rata ubijenima i prognanima svakako bi pomogao u popravljanju stanja, ali ponovno su na djelu politička predpitanja – u Hrvatskoj, recimo, prognanima službeno smatraju samo one koji su žrtve srpskih snaga i JNA; oni su drugi  naprosto „izbjegli“.

MONITOR: Srbija je otvorila slučaj stradanja na Petrovačkoj cesti. Da li se može očekivati da se hrvatsko pravosuđe zainteresuje za ovaj slučaj?

PUHOVSKI: Ne, ne treba to očekivati, jer hrvatska javnost i dalje počiva u uvjerenju da „smo se branili i obranili“, a „pojedini incidenti“ ne zaslužuju pažnju, posebice nakon toliko vremena. To više što je – s dobrim razlogom – ugled srpskoga pravosuđa (i) u Hrvatskoj mizeran. Podaci o zločinu na Petrovačkoj cesti su kontroverzni, a hrvatsko pravosuđe nije reagiralo ni na mnogo jasnije ustanovljene zločine. Dugoročno je, opasno u konkretnome slučaju to što je političko vodstvo a limine odbilo raspravu o mogućem suđenju, a da dokumentacija i nije stigla do pravosuđa.

MONITOR: I posle 27 godina od kraja rata u Hrvatskoj, ne rješavaju se pitanja nestalih na obje strane. Da li oni koji imaju političku moć kalkulišu sa riješavanjem ovog pitanja?

PUHOVSKI: Vjerojatno, no bitno je sljedeće – vladajućima na obje strane naročito je stalo da se otkrivaju „naše žrtve“, ali ne i po cijenu da se, istovremeno, otkrivaju i zločini „naših“ (indikativno: jezik otkriva dio problema – izraz „naše žrtve“ može označavati one koje su „naši“ pobili, ili i „naše“ koje su drugi pobili). U Hrvatskoj je broj nepronađenih s obje (etničke) strane otprilike podjednak pa to dodatno blokira proces. Iskusili smo to i u (nažalost neuspješnim) nastojanjima da se pokrene REKOM.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOVAN SUBOTIĆ, HERCEGNOVSKI STRIP FESTIVAL: Kulturološko čudo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“

 

MONITOR: HSF, 16. po redu, je za mjesec dana. Na šta ste posebno ponosni ove godine?

SUBOTIĆ: Ovogodišnje, 16. izdanje HSF-a imaće sigurno najveći broj vrhunskih gostiju do sada. Pored onih koji će ponijeti epitet specijalnih, broj svjetskih zvijezda koje se vraćaju u Herceg Novi i jednostavno ne žele da ga propuste je ogroman. Iako je to bio ogroman izazov, uspjeli smo se organizovati na način da pored 12 specijalnih gostiju, te onih redovnih kao što su Vilijam Simpson, Valter Venturi, Tihomir Tikulin ili Iztok Sitar, ove godine u Herceg Novom ponovo vidimo svjetsku klasu kakva su Glen Fabri, Fernando Danjino, Đorđo Pontreli, Paskvale Del Vekio, Esad Ribić ili Mirko Čolak te sve one evropske i regionalne zvijezde koje su već prilično poznate publici. Preponosni smo i na kvalitet pažljivo probranog muzičkog programa u kojem će učestvovati Prljavi inspektor Blaža i Kljunovi, Kanda Kodža i Nebojša, Počeni Škafi, Gift, Empathy Soul Project, Marko Vlahović…

Konačno, ponosni smo što su svi naši programi i dalje besplatni za sve posjetioce, te što ove godine fantastičan program nosimo sa sobom i na hercegnovsku rivijeru, do rizorta Portonovi, te ponovo u Tivat i na Lušticu.

MONITOR: Kako ste uspjeli izgraditi adresu na koju će rado doći najveća imena umjetnosti kvadrata i oblačića?

SUBOTIĆ: Formula za privlačenje najvećih imena je ne samo jednostavna, već vjerovatno i jedina po kojoj znamo da radimo. Dosadašnji specijalni gosti, za koje se uvijek potrudimo da se osjećaju sjajno u Herceg Novom, naša su najbolja reklama odnosno najefikasniji kanal komunikacije sa svojim kolegama. Dakle, posao svake godine odradite pošteno, svojski, najbolje što možete i dobar glas o vama niko ne može da zaustavi. Posljednjih godina, moramo se pohvaliti, posao je još lakši. Jednostavno, postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami, odnosno oni kontaktiraju nas. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“, da smo „kulturološko čudo“.

MONITOR: Drugi se gase ili životare, HSF raste. Kako?

SUBOTIĆ: Za to je zaslužan prije svega temeljan i konstantan rad njegovih organizatora i cijele grupe mladih volontera okupljene oko nas. Ogromnu strast prema stripu pretočili smo u ovaj događaj i nismo se libili da u njega uložimo sate svakodnevnog rada, lične reputacije, sve kanale komunikacije koje imamo na raspolaganju, te kucanje na mnogobrojna vrata. Ukoliko vjerujete u svoj proizvod, a naš je proizvod festival koji se bavi talentom, kulturom, osmijesima, ljepotom, pričanjem priča… dovoljno je da vam neko pruži šansu jednom. Rezultat te pružene šanse je takav da HSF nikada ne gubi sponzore ili prijatelje manifestacije, naprotiv, oni ostaju dugo s nama na obostrano zadovoljstvo. Danas je HSF kompleksan mozaik prijatelja festivala koji dolaze iz svih grana društva i daju doprinos ovoj vrhunskoj fešti. Uz to, organizatori su na vrijeme krenuli u podmlađivanje festivalskog tima, te su djeca koja su stasavala uz festival danas momci i djevojke, koji aktivno učestvuju u organizaciji i koji će ga jednog dana naslijediti.

MONITOR: Objavili ste i jedan broj HSF magazina.

SUBOTIĆ: To ostaje naš nedosanjani san, odnosno projekat koji i dalje čeka na nastavak realizacije. Za taj projekat biće nam potrebna značajnija pomoć u smislu uslova za rad, te izdavačke koncepcije. Izdavaštvo je nešto u šta se još nismo odvažili da krenemo, ali je ideja koja u našim glavama zri već dugo, a pogotovo intenzivno u prethodnoj godini. Recimo da će mnogo zavisiti od reakcije državnih organa kojima smo se obratili u smislu podrške ovom projektu i situacije u kojoj će se neko od nas iz organizacionog tima ekskluzivno morati posvetiti HSF-u puno radno vrijeme. Postali smo izvanredan kulturni i turistički proizvod. Samo malo nas dijeli da od toga cijela ova priča, i dalje bazirana isključivo na entuzijazmu, postane profesionalna, pa i da HSF magazin postane stvarnost, te još jedan način otvaranja vrata mladim crnogorskim stvaraocima ka karijerama u vizuelnoj umjetnosti.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo