Povežite se sa nama

INTERVJU

ŠERBO RASTODER: Politička laž se ovdje odomaćila

Objavljeno prije

na

Serbo-Rastoder-001

MONITOR: Da li Crna Gora zaista ima elitu, političke partije i institucije sposobne i spremne da se izbore sa korupcijom, kriminalom i drugim nedaćama i da je vode putem reformi i demokratije?

 

RASTODER: Teško je odgovoriti potvrdno a da ne rizikujete da vas činjenice i aktuelna zbilja ne demantuju. Mislim da bi pravo pitanje bilo ono koje bi dovelo u međusobnu zavisnost spremnost političkih elita da se obračunaju sa negativnim pojavama u društvu, što bi bio dokaz konkretnog doprinosa reformskim procesima. Ako bi takva spremnost postojala i bila vidljiva mislim da bi veoma brzo negativne pojave bile svedene na podnošljivu mjeru.

MONITOR: Kao predsjednik Bošnjačkog savjeta kako ocjenjujete položaj manjinskih nacionalnih zajednica u Crnoj Gori? Šta s tim u vezi posebno izdvajate kao neispunjeno obećanje vlasti?
RASTODER: Teško bi se položaj manjina mogao generalizovati zato što specifičnosti svake od manjina iziskuje različit pristup u rješavanju posebnih pitanja. Sigurno je jedno – broj otvorenih pitanja sve je manji, dok je broj zahtjeva koje postavljaju manjine sve duži. Čini mi se da se nedovoljno uočava da se radi o procesu i da sposobnost kontrole tog procesa zahtijeva suptilan, usaglašen i partnerski odnos. Društvo u kojem većina, bilo politička bilo neka druga, najbolje zna šta je dobro za manjine, u opasnosti je da postane politički autistično. Što se tiče neispunjenih obećanja vlasti spisak je veoma dugačak, prevashodno zato što je društvo naviknuto da se obećanja daju da se ne bi ispunila. Politička laž se ovdje odomaćila kao supstitut za umješnost.

MONITOR: Kakva je status Bošnjaka, čime su oni najviše nezadovoljni?
RASTODER: Teško je ne primijetiti da su Bošnjaci danas u Crnoj Gori vlast. I to ne samo zato što su na vlasti stranke (DPS, SDP, BS) koje uzimaju bezmalo 100 odsto bošnjačkih glasova. U crnogorskoj izbornoj matematici lako je dokazati da niko ne može računati na vlast ko nema podršku ove nacionalne zajednice. Istovremeno je lako dokazati da su oni najmanji “trošak”, te je otuda možda najtačnija konstatacija da su Bošnjaci danas najnezadovoljniji sami sobom. Za tako nešto ima mnogo razloga. Počev od činjenice da najviše socijalnih slučajeva ima tamo gdje oni čine većinu stanovništva, da najviše iseljenih ima u bošnjačkim sredinama i da se broj njihove dijaspore opasno približio broju u domovini. Samo su u Crnoj Gori od jednog naroda napravljena dva (Bošnjaci i Muslimani) i samo se politički licemjeri ponose tom činjenicom mašući aktuelnim Ustavom, konkretnim dokazom nezrelosti bošnjačke političke elite. Naravno, kada bi ovim činjenicama pridružili sporost u suočavanju sa prošlošću i time zločinima počinjenim nad ovim življem, nesrazmjernu zastupljenost u organima lokalne i državne uprave došli bi do još paradoksa koji bi se ogledao u zaključku da Bošnjaci moraju prvo preispitati sebe kako bi imali pravo tražiti nešto od drugoga. To je najteže.

MONITOR: Kako komenatrišete inicijativu za stvaranje autonomne pokrajine Sandžak, koja bi obuhvatila i dio crnogorske teritorije?
RASTODER: Više puta sam ustvrdio da se više radi o proizvodnji problema nego što to postoji kao objektivni problem. Kome odgovara proizvodnja tog problema u ovom trenutku ostavljam da zaključe oni koji uvažavaju činjenice. Prvo, radi se samo o mišljenju ili političkoj projekciji jedne političke grupacije iz Srbije. Sličnih mišljenja ili projekcija ima na desetine u svakodnevnom političkom životu, ali one ni približno ne dobijaju političku pozornost poput ovog. Drugo, mi u Crnoj Gori nemamo potrebu da se bilo kome više dokazujemo, te postaje providno i degutantno medijsko promovisanje vagabunda i političkih marginalaca. Istovremeno, ako nekom nije dovoljno to što niko od politički i intelektualno relevantnih Bošnjaka u Crnoj Gori nije podržao ovo mišljenje to samo pokazuje da oni nemaju pravo više da se ponižavaju i da nasjedaju na provokaciju u kojoj bi mišljenje na mišljenje proizvodilo problem. Bošnjaci ih i bez toga imaju previše. Očigledna nespremnost da se pravi razlika između zahtjeva za autonomijom i zahtjeva za Sandžakom kao prekograničnom regijom i “mekim” granicama prema Srbiji unosi dodatnu konfuziju i jedno lako rješivo pitanje vezuje u složeni gordijev čvor. Bošnjaci u Crnoj Gori ne smiju pristati na ulogu ježa u ničijem stomaku, oni samo traže da budu most saradnje.

MONITOR: Kako, kao jedan od autora udžbenika istorije za gimnazije, komentarišete odluku prosvjetnih vlasti da se uz novi koristi i stari udžbenik istorije?
RASTODER: Prema nezvaničnim informacijama kojima raspolažem donijeta je odluka o raspisivanju novog konkursa za pisanje novog udžbenika. Lično, dugujem zahvalnost prosvjetnim vlastima što su pokazale potrebu da cenzurišu udžbenike istorije, jer su autore tih udžbenika uzdigli na trajan pijadestal posvećenosti istini i znanju. I dalje odgovorno tvrdim da, osim političkih, nije bilo nikakvih drugih argumenata za ovakav odnos prema tim udžbenicima. To su uradili oni koji su se prepoznali. Sjećam se kada je počinjao proces reforme crnogorskog školstva krili smo se od tih istih da nam guslama ne porazbijaju glave.

MONITOR: Da li je ovaj slučaj dokaz nespremnosti crnogorske političkih vođa za suočavanje sa ratnom prošlošću?
RASTODER: To ćemo moći sa sigurnošću reći tek kada vidimo nove udžbenike istorije ukoliko u njima bude lekcija o dešavanjima u posljednjih dvadeset godina.

MONITOR: Ovih dana navršavaju se dvije decenije od ,,oslobađanja Dubrovnika”. Kada će se istoričari detaljnije pozabaviti rasvjetljavanjem i analizom tih događaja?
RASTODER: Već ima ozbiljnih radova na tu temu. Istina ne toliko kod nas koliko u inostranstvu. I kod nas će ta tema, sigurno, brzo doći na dnevni red.To što takvih radova još kod nas nema samo je dokaz nespremnosti društva da se podsjeća na svoje poraze. Ne vidim razloga da, na primjer, u poplavi magistarskih i doktorskih radova na našem Univerzitetu to ne bude jedna od tema.

MONITOR: Da li će istoričari moći objektivno da rekonstruišu događaje iz protekle dvije decenije na osnovu novinskih tekstova, publikacija i druge građe nastale u tom periodu?
RASTODER: Ubijeđen sam da su posljednjih dvadeset godina najdokumentovaniji period istorije ovih prostora te da uopšte ne treba brinuti o heurističkoj osnovi istorijskih istraživanja. Mnogo će veći problem biti nužnost selekcije obilja izvora i samim tim subjektivne ekspozicije koja nužno proističe iz toga. Istorija se ne može napisati, ona se piše. Hiljade naslova će vrlo brzo biti posvećeni istoj temi u naporu da se spozna jedna istina.

MONITOR: Bivši predsjednik, Momir Bulatović, ponudio se da svjedoči o deportaciji bosanskih izbjeglica iz Crne Gore. Svjedočenje je odgođeno dok ga nadležni organ Crne Gore oslobodi čuvanja državne tajne. Šta za Vas znači to svjedočenje?
RASTODER: Mislim da je bivši predsjednik Crne Gore dao ključni iskaz prilikom svjedočenja ustvrdivši da je vlast čim je saznala za deportovanje izbjeglica naredila da se akcija obustavi. To nužno nameće zaključak da samo onaj koji može da zaustavi jednu radnju može da naredi da se ona i pokrene. Ovo je dosad najeksplicitnija osuda vlasti, te bi takav iskaz sam po sebi bio dovoljan da se proširi optužnica. Sveopšti trend spuštanja krivice na marginalce je nešto što se prepoznaje u svim procesima suočavanja s prošlošću na prostoru ex Jugoslavije. U tome participira i međunarodna zajednica kroz finansiranje projekata koje u krajnjem vode takvom efektu.

MONITOR: Profesor ste Univerziteta Crne Gore. O toj instituciji izriču se kontroverzne ocjene. Kako glasi Vaša?
RASTODER: Bez obzira na opravdanost kritika, Univerzitet je još respektabilna institucija. Posebno u odnosu na tzv. privatne univerzitete. Zabrinjavajuća je pojava “nevidljivih političkih štabova” koji svjesno zagorčavaju život slobodnomislećim profesorima.

Da li se radi o organizovanoj radnji ili o dokazivanju i dodvoravanju “novih junoša”, teško je razlučiti, ali da se ozbiljno radi na rušenju akademske hijerarhije više je nego sigurno.

U Crnoj Gori niko ne želi javni servis

MONITOR: Bili ste član Savjeta Radio-televizije Crne Gore. S obzirom na to iskustvo, da li je propuštena šansa da se idejom javnog servisa u Crnoj Gori ustanovi medij nezavisan od ekonomskih i političkih centara moći?
RASTODER: Bio sam član Savjeta. I to vrlo neuspješan, jer sam mnogo pitao i pričao.Veoma kasno sam shvatio da član Savjeta treba da ćuti, aminuje i potvrđuje. Dokaz tome je da su završetkom mandata u novom zakonu manjine izgubile mjesto predlagača, a umjesto njih su ugurane privilegovane NVO koje su korisnici budžetskih sredstava. Tek kada budu političari zavisili od medija a ne mediji od političara u Crnoj Gori će biti moguć javni servis. Moje iskustvo kao člana Savjeta je deprimirajuće, jer sam shvatio da u stvari u Crnoj Gori niko ne želi javni servis, čak ni mnogi novinari.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Danas se bar ima šta popravljati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gore je sretna država jer je, bez nasilja, uspjela da od kriminalne vlasti otrgne državu koja je i sama bila kriminalac

 

Sadašnja društveno-politička situacija u Crnoj Gori daleko je povoljnija nego što je bila prije godinu dana, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac.

MONITOR:  Mnogi se neće složiti sa Vašom ocjenom?

GRAHOVAC:  Naravno da neće, jer većina građana ili nije htjela, ili nije bila u stanju da vidi stvarno stanje u kojem se Crna Gora nalazila. Godinama  upozoravam da je u našoj zemlji dio građana obuzet srpskim klerofašizmom, u čijoj osnovi je srpski nacionalizam, dok je nemali broj građana obuzet crnogorskim neofašizmom, u čijoj osnovi su korupcija i kriminal. DF je pretežno politički subjekat onog prvog, dok je DPS politički subjekat onog drugog. Prvi ima uobličenu institucionalnu formu, onaj drugi je kapilaran, pa ga je  teže i prepoznati i rješavati.

MONITOR: Kakav je njihov međusobni odnos?

GRAHOVAC: Oni su nemilosrdni u međusobnom optuživanju. Ono što jedni o drugima govore ili je potpuno ili je približno tačno. Čak su i istorijske činjenice – one u kojima jedni negiraju Crnu Goru da bi veličali Srbiju, dok drugi veličaju Crnu Goru a za mnogo šta okrivljuju Srbiju – takođe tačne, ali su izvučene iz istorijskog konteksta, te i jedni, i drugi ističu što njima odgovara. To što rade olakšano im je zbog viška međusobne crnogorsko-srpske sličnosti! Srpsko-crnogorske svađe zbog istorije su ušle u relikvijsku mitomaniju. Država Srbija i država Crna Gora, te Srbi i Crnogorci su kako istorijska konstanta, tako su i današnja realnost. Ko to ne shvata, taj je nacionalna i regionalna štetočina.

Na ,,eks-JU” prostoru, politika je postala biznis, pa ne treba da čudi nemilosrdna borba između DF-a i DPS-a, iako su oni krajem 20. vijeka ponikli u istom nacionalističkom inkubatoru. Časnih i moralnih a zavedenih pojedinaca ima i u jednoj, i u drugoj grupaciji, dok kod većine preovlađuje malograđanska sitnosopstvenička psihologija.

MONITOR:  Kako ocjenjujete rad Vlade u njenih prvih stotinu dana?

GRAHOVAC:  U pravu su i oni koji rad Vlade ocjenjuju veoma uspješnim, i oni koji smatraju da je ona neuspješna. Evo kako – Vlada  je u prvih  sto dana građanima Crne Gore učinila bjelodanim da je trodecenijska vlast DPS-a državu  pretvorila u državu-kriminalca. U tom periodu vlasnici privatne države  nisu krali, nego brutalno pljačkali. Biblijske su razmjere  njihovog nepočinstva.

To bi trebalo biti dovoljan argument  da građani nikada više svoju državu ne prepuste u ruke DPS-a, iako bi bilo dobro da se iz te partije sačuva onaj dio zdravog tkiva. A ima ga!

Nova vlast je nastavila mnogo grdnog što je radila i prethodna. Pomenimo samo partijsko zapošljavanje. Time se umnogome  relativizira odgovornost DPS-a i SD-a koji su radili to isto. Time je vulgarizovan  pojam ekspertske vlade, koja to u suštini i nije.

Zbog svega toga ne treba očajavati. Desiće se veoma brzo još dvije – tri promjene vlasti i tek onda ćemo moći reći da je Crna Gora na stabilnom putu građenja pravne države.

MONITOR:  Kako se promjena vlasti u Crnoj Gori odrazila na njen međunarodni položaj?

GRAHOVAC:  Sa olakšanjem je primljena činjenica da je u Crnoj Gori došlo do mirne smjene višedecenijske korumpirane vlasti. Ne treba, ipak, zanemariti da vrh DPS-a u značajnim institucijama međunarodne zajednice ima čitave čete lobista i  korumpiranih birokrata, a da se aktuelna vlast po mnogim pitanjima ponaša kao slon u staklenoj radnji.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR IVO GOLDŠTAJN, PROFESOR ISTORIJE, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU: Nismo se uspjeli suočiti sa prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, pa je politika mogla i u 90-ima i danas uticati i utiče na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže

 

MONITOR: Kao istoričaru, kako Vam se čine izazovi koje pred Vas i Vaše kolege danas stavlja ne samo vaša nauka, već i veoma složen i „subverzivan“ politički, društveni, ali i intelektualno-naučni kontekst, naročito u postjugoslovenskim državama, koji neprekidno „izazivaju“?

GOLDŠTAJN: Budući da je većina država nasljednica Jugoslavije rođena u

sukobu, u ratovima brutalnih dimenzija, korištenje memorije i nacionalističke mitologije za političke ciljeve i mobilizaciju bilo je od velike važnosti. Kako većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, politika je mogla i u 90-ima i danas utjecati i utječe na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže. Profesionalna bi historiografija trebala biti bavljenje prošlošću koje može pridonijeti smirivanju duhova, stišavanju pogubnih strasti i toliko potrebnom uozbiljenju dijaloga na političkoj razini. Da rezimiram – intelektualci, posebice historičari, obvezni su baviti se onim što se dogodilo. A to ne znači samo pripisivati krivicu drugima (toga je u posljednja tri desetljeća bilo više nego dovoljno), već kritički, dapače katarzično, baviti se odgovornošću i vlastite sredine. Nažalost, premalo mojih kolega to radi na način kako ja vidim da bi bilo poželjno. Neću ih ispričavati, ali za njihovo ponašanje postoje i razlozi na koje oni mogu malo ili nimalo utjecati.

MONITOR:  Bavili ste se teškim temama od kojih su neke  percipirane u javnom mnjenju tzv. regiona kao kontroverzne, a prije toga ste se dugo bavili hrvatskim srednjim vijekom. Koliko je važno poznavanje duže istorije nekog procesa, problema, društvene grupe ili naroda, za razumijevanje onoga po čemu smo u vezi sa tim procesima i pojavama, svjedoci kao savremenici?

GOLDŠTAJN:  Poznavanje srednjega vijeka ili nekih drugih ranijih razdoblja može pomoći, ali prvenstveno zbog toga što je ta osoba, proučavajući razdoblja i teme o kojima postoji vrlo malo izvora, naučila graditi svoje teze od krhotina, korak po korak. Kad se nađete u tematici 20. stoljeća, zapljusne vas gomila podataka, često je od pojedinih stabala teško vidjeti cjelinu šume. Mislim da mi je na taj način kao bivšem medievistu to snalaženje u temama nedavne prošlosti bilo utoliko olakšano.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ILIJA VUKČEVIĆ, PRIVREDNIK I STRUČNJAK ZA PORESKO PRAVO: Država lakše troši nego što zarađuje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. I tu aktivnost treba podržati. Ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu

 

„Tri mjeseca su nedovoljna za iznošenje decidnih stavova, međutim daju prostor za određena razmišljanja. Ono što je neminovno je da se nova vlast, usljed užasnog stanja u javnim finansijama i cjelokupnom privrednom sistemu, susrela sa ogromnim brojem problema. Od njih nije mogla pobjeći već je bila primorana da donosi brze odluke. Dovoljno je pomenuti situacije sa Montenegroairlinesom ili zaduženje na Londonskoj berzi. Naravno, poslije bitke svi su generali i lako je pametovati da li je nešto moglo drugačije, za šta smo mi inače šampioni. Ono što je jasno je da su odluke morale biti donijete, što je i učinjeno, a vrijeme će pokazati njihove dugoročne efekte“, kaže u razgovoru za Monitor profesor Ilija Vukčević, doktor poreskog prava, direktor preduzeća Mermer AD i nekadašnji v.d. direktora Uprave za igre na sreću, odgovarajući na pitanje da li su se, promjenom vlasti u Crnoj Gori, promijenili i uslovi poslovanja, te kako ocjenjuje dosadašnje Vladine ekonomske poteze?

VUKČEVIĆ: Osim tih neizbježnih odluka, Vlada je ušla u redefinisanje nekih veoma složenih i osjetljivih ekonomskih pitanja. Kao primjer možemo uzeti povećanje minimalne zarade. Treba istaći da je, načelno, riječ o dobrom potezu jer crnogorski minimalac spada u grupu najnižih na svijetu. Međutim, postavlja se pitanje da li su donosioci ovako brze odluke vodili računa o svim njenim konsekvencama: isključenje privrednika koji, kao jedan od partnera kroz Socijalni savjet na osnovu važećih propisa, moraju učestvovati u postupku ovih izmjena; Predmetno povećanje zarade bi imalo daleko veći efekat ukoliko bi bilo praćeno smanjenjem fiskalnog opterećenja ličnih primanja oko čega tek treba da započnu pregovori sa poslodavcima; itd.

Dakle, ova tri mjeseca donijela su značajan broj važnih ekonomskih mjera koje karakteriše povišen nivo hazarda te nam ostaje da se nadamo što boljim rezultatima.

MONITOR: Da li su Vas iznenadili izvještaji o lošem stanju u dijelu državnih preduzeća?

VUKČEVIĆ: Loše stanje u mnogim od privrednih društava u većinskom vlasništvu države je nešto što se već duži vremenski period naslućivalo, dok sada samo dobija precizne konture izražene negativnim ciframa. Pogrešno rukovođenje proizašlo iz političkog kadriranja menadžmenta, uz korišćenje ovih subjekata za zapošljavanje politički podobnih građana, neminovno ih je vuklo u loš scenario.

Iskreno, uopšte ne zavidim licima koja sada moraju da rješavaju godinama nagomilane probleme jer ne postoje popularna rješenja za ogromna dugovanja ili višak zaposlenih radnika. Svaki mogući potez nosi sa sobom negativne konsekvence. Kao primjer može poslužiti rješavanje pitanja viška zaposlenih.

Sa jedne strane, ukoliko se krene sa otpuštanjem radnika – oni su zaštićeni kolektivnim ugovorima koji im omogućavaju velike otpremnine pa je država suočena sa paradoksalnom situacijom da, i pored zatečenog katastrofalnog stanja u privrednom subjektu, mora izdvojiti dodatna sredstva da bi se oslobodila istih onih koji su ga doveli u ovo stanje. Sa druge strane, kao što je to učinjeno sa Montenegroairlinesom, moguće je privredno društvo uvesti u stečaj i na taj se način osloboditi viška zaposlenih bez plaćanja otpremnina. Međutim, na taj način se pravi socijalni problem.

Ovo je dovoljan primjer kompleksnosti dubioza sa kojima će se nova vlast suočiti i pokazuje da ne postoje rješenja sa kojima će sve zainteresovane strane biti ni približno zadovoljne.

MONITOR: Svjedoci smo kako imenovanja u sektoru bezbjednosti „potpale vatru“. Zašto takvih varnica nemamo kad je privreda u pitanju – imenovanja čelnih ljudi nove državne avio-kompanije prošla su, praktično, bez bilo kakvih reakcija?

VUKČEVIĆ: Na neki način to može biti razumljivo, pošto je na proteklim izborima došlo do tektonskih političkih i društvenih promjena, pa su logični prioriteti reforma sektora bezbjednosti i pratećih institucija u kojima su se nalazili centri moći koji izlaze iz okvira svojih ustavnih nadlažnosti. Ipak, mora se primijetiti da postupak imenovanja u sektoru javnih finansija i privrednih društava u vlasništvu države može i mora da bude brži.

Već više od mjesec dana nemamo makar vršioca dužnosti novoformirane Uprave prihoda koja je objedinila Poresku upravu i Upravu za igre na sreću. A riječ je o jednoj od najvažnijih institucija u svakoj državi koja predstavlja srce cjelokupnog krvotoka javnih finansija.

Potreba za što bržim rješenjima ovakvih pitanja su dodatno pojačana činjenicom da po svojoj strukturi takav tip institucija ima veoma kompleksan i inertan sistem, te je za ozbiljne reforme potrebno dosta vremena. Često i više godina. Stoga je imperativ što skorije imenovanje rukovodilaca koje bi značilo konačan izlazak iz trenutnog statusa quo.

MONITOR: Dok Vlada priprema budžet, kao neko ko je svojevremeno „iznutra“ moga da posmatra taj sistem, imate li sugestiju: da li je efikasnije jačati javne finansije uštedama na strani rashoda ili aktivnijim prikupljanjem državnih prihoda?

VUKČEVIĆ: Smatram ovo pitanje krucijalnim u razumijevanju pravaca reforme sistema javnih finansija. Riječ je o dvije strane iste medalje koje je nemoguće razdvojiti ukoliko se želi postići uspjeh.

Ono što je za prva tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. Tu aktivnost treba čvrsto podržati jer su javna sredstva godinama trošena često nenamjenski i uz mnogo zloupotreba, pa će se suzbijanje takvih pojava pozitivno odraziti na budžet. U smislu da će u njemu ostajati više sredstava koja je moguće utrošiti na kvalitetniji način.

Sa druge strane, ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu. To će biti daleko zahtjevniji ispit za čije rješenje će biti neophodno neuporedivo više znanja, rada i vremena. Ta reforma će morati da se odvija na dva paralelna kolosjeka i podrazumijevaće unaprjeđenje institucionalne infrastrukture koja je zadužena za naplatu prihoda, kao i uvođenje fiskalnih mjera sa ciljem „krpljenja rupa“ u postojećim poreskim oblicima, kao i uvođenje novih poreskih mehanizama.

MONITOR: Razgovarali smo, prije nekog vremena, o of-šor poslovanju kao modelu da se izbjegne plaćanje poreza i prikrije identitet stvarnih vlasnika firmi i nekretnina u Crnoj Gori. Da li se nešto u međuvremenu promijenilo, što se tiče prakse i zakonske regulative? 

VUKČEVIĆ: Na ovom polju je učinjeno jako malo, ili skoro pa ništa. Kao primjer navešću za sada neispunjenu obavezu da se u okviru Poreske uprave, sada Uprave prihoda, osnuje Registar stvarnih vlasnika – fizičkih lica koje imaju u svojini ili kontrolišu klijenta, odnosno u čije ime se vrši transakcija ili uspostavlja poslovni odnos… Odnosno osoba koje vrše stvarnu kontrolu nad pravnim licem, privrednim društvom, stranim trustom, stranom institucijom ili sličnim subjektom stranog prava. Taj Registar je u suštini elektronska baza podataka u kojoj se čuvaju podaci o stvarnim vlasnicima radi obezbjeđivanja transparentnosti vlasničkih struktura i sprovođenja mjera za sprječavanje pranja novca i finansiranja terorizma, a koje mogu biti i od velike koristi za sprječavanje izbjegavanja plaćanja poreza putem raznih off-shore mehanizama.

MONITOR: Kako gledate na inicijative iz opozicionih redova o smanjenju PDV-a dijelu privrede i istovremeno, recimo, uvođenju dječijeg dodatka za svu populaciju te starosne dobi?

VUKČEVIĆ: Jasno je da se privreda i građani ne nalaze u zavidnoj ekonomskoj situaciji te da su neophodne mjere za poboljšanje ukupne ekonomsko-socijlne sfere. Međutim, postavlja se pitanje koji su realni kapaciteti za povlačenje takvih poteza u ovom momentu. Svakako da će najveći dio javnosti pozitivno ocijeniti uvođenje dječijeg dodatka ili (opozicione) zahtjeve za smanjenje stope PDV-a, ali za uspjeh svake sistemske mjere osnovna pretpostavka je njena dugoročna održivost.

MONITOR: Postavlja se, dakle, pitanje da li su ove mjere održive shodno stanju u javnim finansijama?

VUKČEVIĆ: Suštinsko je pitanje da li postoji dugoročni potencijal da budžetski sistem izdrži navedene mjere. Samo oni koji sjede u institucijama mogu imati pravu sliku o toj dilemi, pa se nadamo da su donijete odluke rezultat valjanih analiza te utemeljene na održivim pretpostavkama. Sa druge strane, neminovno je da se moraju ubrzati reforme u sistemu prikupljanja prihoda jer bez takvih zahvata mjere poput zaduživanja su palijativnog karaktera i samo daju mogućnost kupovine vremena dok se ne izvrše dugoročne promjene sistema.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo