Povežite se sa nama

INTERVJU

ŠERBO RASTODER: Politička laž se ovdje odomaćila

Objavljeno prije

na

MONITOR: Da li Crna Gora zaista ima elitu, političke partije i institucije sposobne i spremne da se izbore sa korupcijom, kriminalom i drugim nedaćama i da je vode putem reformi i demokratije?

 

RASTODER: Teško je odgovoriti potvrdno a da ne rizikujete da vas činjenice i aktuelna zbilja ne demantuju. Mislim da bi pravo pitanje bilo ono koje bi dovelo u međusobnu zavisnost spremnost političkih elita da se obračunaju sa negativnim pojavama u društvu, što bi bio dokaz konkretnog doprinosa reformskim procesima. Ako bi takva spremnost postojala i bila vidljiva mislim da bi veoma brzo negativne pojave bile svedene na podnošljivu mjeru.

MONITOR: Kao predsjednik Bošnjačkog savjeta kako ocjenjujete položaj manjinskih nacionalnih zajednica u Crnoj Gori? Šta s tim u vezi posebno izdvajate kao neispunjeno obećanje vlasti?
RASTODER: Teško bi se položaj manjina mogao generalizovati zato što specifičnosti svake od manjina iziskuje različit pristup u rješavanju posebnih pitanja. Sigurno je jedno – broj otvorenih pitanja sve je manji, dok je broj zahtjeva koje postavljaju manjine sve duži. Čini mi se da se nedovoljno uočava da se radi o procesu i da sposobnost kontrole tog procesa zahtijeva suptilan, usaglašen i partnerski odnos. Društvo u kojem većina, bilo politička bilo neka druga, najbolje zna šta je dobro za manjine, u opasnosti je da postane politički autistično. Što se tiče neispunjenih obećanja vlasti spisak je veoma dugačak, prevashodno zato što je društvo naviknuto da se obećanja daju da se ne bi ispunila. Politička laž se ovdje odomaćila kao supstitut za umješnost.

MONITOR: Kakva je status Bošnjaka, čime su oni najviše nezadovoljni?
RASTODER: Teško je ne primijetiti da su Bošnjaci danas u Crnoj Gori vlast. I to ne samo zato što su na vlasti stranke (DPS, SDP, BS) koje uzimaju bezmalo 100 odsto bošnjačkih glasova. U crnogorskoj izbornoj matematici lako je dokazati da niko ne može računati na vlast ko nema podršku ove nacionalne zajednice. Istovremeno je lako dokazati da su oni najmanji “trošak”, te je otuda možda najtačnija konstatacija da su Bošnjaci danas najnezadovoljniji sami sobom. Za tako nešto ima mnogo razloga. Počev od činjenice da najviše socijalnih slučajeva ima tamo gdje oni čine većinu stanovništva, da najviše iseljenih ima u bošnjačkim sredinama i da se broj njihove dijaspore opasno približio broju u domovini. Samo su u Crnoj Gori od jednog naroda napravljena dva (Bošnjaci i Muslimani) i samo se politički licemjeri ponose tom činjenicom mašući aktuelnim Ustavom, konkretnim dokazom nezrelosti bošnjačke političke elite. Naravno, kada bi ovim činjenicama pridružili sporost u suočavanju sa prošlošću i time zločinima počinjenim nad ovim življem, nesrazmjernu zastupljenost u organima lokalne i državne uprave došli bi do još paradoksa koji bi se ogledao u zaključku da Bošnjaci moraju prvo preispitati sebe kako bi imali pravo tražiti nešto od drugoga. To je najteže.

MONITOR: Kako komenatrišete inicijativu za stvaranje autonomne pokrajine Sandžak, koja bi obuhvatila i dio crnogorske teritorije?
RASTODER: Više puta sam ustvrdio da se više radi o proizvodnji problema nego što to postoji kao objektivni problem. Kome odgovara proizvodnja tog problema u ovom trenutku ostavljam da zaključe oni koji uvažavaju činjenice. Prvo, radi se samo o mišljenju ili političkoj projekciji jedne političke grupacije iz Srbije. Sličnih mišljenja ili projekcija ima na desetine u svakodnevnom političkom životu, ali one ni približno ne dobijaju političku pozornost poput ovog. Drugo, mi u Crnoj Gori nemamo potrebu da se bilo kome više dokazujemo, te postaje providno i degutantno medijsko promovisanje vagabunda i političkih marginalaca. Istovremeno, ako nekom nije dovoljno to što niko od politički i intelektualno relevantnih Bošnjaka u Crnoj Gori nije podržao ovo mišljenje to samo pokazuje da oni nemaju pravo više da se ponižavaju i da nasjedaju na provokaciju u kojoj bi mišljenje na mišljenje proizvodilo problem. Bošnjaci ih i bez toga imaju previše. Očigledna nespremnost da se pravi razlika između zahtjeva za autonomijom i zahtjeva za Sandžakom kao prekograničnom regijom i “mekim” granicama prema Srbiji unosi dodatnu konfuziju i jedno lako rješivo pitanje vezuje u složeni gordijev čvor. Bošnjaci u Crnoj Gori ne smiju pristati na ulogu ježa u ničijem stomaku, oni samo traže da budu most saradnje.

MONITOR: Kako, kao jedan od autora udžbenika istorije za gimnazije, komentarišete odluku prosvjetnih vlasti da se uz novi koristi i stari udžbenik istorije?
RASTODER: Prema nezvaničnim informacijama kojima raspolažem donijeta je odluka o raspisivanju novog konkursa za pisanje novog udžbenika. Lično, dugujem zahvalnost prosvjetnim vlastima što su pokazale potrebu da cenzurišu udžbenike istorije, jer su autore tih udžbenika uzdigli na trajan pijadestal posvećenosti istini i znanju. I dalje odgovorno tvrdim da, osim političkih, nije bilo nikakvih drugih argumenata za ovakav odnos prema tim udžbenicima. To su uradili oni koji su se prepoznali. Sjećam se kada je počinjao proces reforme crnogorskog školstva krili smo se od tih istih da nam guslama ne porazbijaju glave.

MONITOR: Da li je ovaj slučaj dokaz nespremnosti crnogorske političkih vođa za suočavanje sa ratnom prošlošću?
RASTODER: To ćemo moći sa sigurnošću reći tek kada vidimo nove udžbenike istorije ukoliko u njima bude lekcija o dešavanjima u posljednjih dvadeset godina.

MONITOR: Ovih dana navršavaju se dvije decenije od ,,oslobađanja Dubrovnika”. Kada će se istoričari detaljnije pozabaviti rasvjetljavanjem i analizom tih događaja?
RASTODER: Već ima ozbiljnih radova na tu temu. Istina ne toliko kod nas koliko u inostranstvu. I kod nas će ta tema, sigurno, brzo doći na dnevni red.To što takvih radova još kod nas nema samo je dokaz nespremnosti društva da se podsjeća na svoje poraze. Ne vidim razloga da, na primjer, u poplavi magistarskih i doktorskih radova na našem Univerzitetu to ne bude jedna od tema.

MONITOR: Da li će istoričari moći objektivno da rekonstruišu događaje iz protekle dvije decenije na osnovu novinskih tekstova, publikacija i druge građe nastale u tom periodu?
RASTODER: Ubijeđen sam da su posljednjih dvadeset godina najdokumentovaniji period istorije ovih prostora te da uopšte ne treba brinuti o heurističkoj osnovi istorijskih istraživanja. Mnogo će veći problem biti nužnost selekcije obilja izvora i samim tim subjektivne ekspozicije koja nužno proističe iz toga. Istorija se ne može napisati, ona se piše. Hiljade naslova će vrlo brzo biti posvećeni istoj temi u naporu da se spozna jedna istina.

MONITOR: Bivši predsjednik, Momir Bulatović, ponudio se da svjedoči o deportaciji bosanskih izbjeglica iz Crne Gore. Svjedočenje je odgođeno dok ga nadležni organ Crne Gore oslobodi čuvanja državne tajne. Šta za Vas znači to svjedočenje?
RASTODER: Mislim da je bivši predsjednik Crne Gore dao ključni iskaz prilikom svjedočenja ustvrdivši da je vlast čim je saznala za deportovanje izbjeglica naredila da se akcija obustavi. To nužno nameće zaključak da samo onaj koji može da zaustavi jednu radnju može da naredi da se ona i pokrene. Ovo je dosad najeksplicitnija osuda vlasti, te bi takav iskaz sam po sebi bio dovoljan da se proširi optužnica. Sveopšti trend spuštanja krivice na marginalce je nešto što se prepoznaje u svim procesima suočavanja s prošlošću na prostoru ex Jugoslavije. U tome participira i međunarodna zajednica kroz finansiranje projekata koje u krajnjem vode takvom efektu.

MONITOR: Profesor ste Univerziteta Crne Gore. O toj instituciji izriču se kontroverzne ocjene. Kako glasi Vaša?
RASTODER: Bez obzira na opravdanost kritika, Univerzitet je još respektabilna institucija. Posebno u odnosu na tzv. privatne univerzitete. Zabrinjavajuća je pojava “nevidljivih političkih štabova” koji svjesno zagorčavaju život slobodnomislećim profesorima.

Da li se radi o organizovanoj radnji ili o dokazivanju i dodvoravanju “novih junoša”, teško je razlučiti, ali da se ozbiljno radi na rušenju akademske hijerarhije više je nego sigurno.

U Crnoj Gori niko ne želi javni servis

MONITOR: Bili ste član Savjeta Radio-televizije Crne Gore. S obzirom na to iskustvo, da li je propuštena šansa da se idejom javnog servisa u Crnoj Gori ustanovi medij nezavisan od ekonomskih i političkih centara moći?
RASTODER: Bio sam član Savjeta. I to vrlo neuspješan, jer sam mnogo pitao i pričao.Veoma kasno sam shvatio da član Savjeta treba da ćuti, aminuje i potvrđuje. Dokaz tome je da su završetkom mandata u novom zakonu manjine izgubile mjesto predlagača, a umjesto njih su ugurane privilegovane NVO koje su korisnici budžetskih sredstava. Tek kada budu političari zavisili od medija a ne mediji od političara u Crnoj Gori će biti moguć javni servis. Moje iskustvo kao člana Savjeta je deprimirajuće, jer sam shvatio da u stvari u Crnoj Gori niko ne želi javni servis, čak ni mnogi novinari.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, DIREKTOR MEDIA CENTRA: Neophodna veća odgovornost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti

 

MONITOR: Skupština Crne Gore imenovala je devet novih članova Savjeta RTCG. Može li novi sastav Savjeta donijeti promjene RTCG bez sistemskih promjena?

ĐUROVIĆ: Koliko će novi Savjet RTCG biti efikasan i da li će imati integritet, pokazaće prvi mjeseci njihovog mandata. Pošteno je dati priliku novom Savjetu da svojim djelima pokažu koliko znaju i koliko mogu. Promjene u RTCG su moguće i isključivo zavise od ključnog upravljačkog tijela a to je Savjet. Ukoliko i ovaj Savjet počne da traži opravdanja i izgovore da nemaju nadležnosti, kao što su to pojašnjavali članovi prethodnog Savjeta, građani mogu odmah da znaju da od suštinskih promjena nema ništa. Naravno, i novom Savjetu biće lakše da izvrši neophodne promjene ukoliko sve institucije u Crnoj Gori budu krenule u proces profesionalizacije koji podrazumijeva veću odgovornost za rezultate rada i promjene rukovodilaca koji ne isporučuju rezultate. Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti.

MONITOR: Šta je u ovoj situaciji potrebno da bi se transformacija RTCG u javni servis omogućila?

ĐUROVIĆ: Da bi počeo proces transformacije RTCG, neophodno je da Savjet izabere za generalnog direktora osobu koja ima menadžersko iskustvo, poznavanje rada medija i koja nije pod uticajem političkih partija ili bilo kojih drugih interesnih grupa. Savjet prema zakonu ima uticaj i kontrolu nad radom generalnog direktora ali ne i nižih nivoa menadžmenta. Savjet može zahtijevati i usloviti ugovorom novog generalnog direktora da svoj radni odnos veže za ostvarene rezultate. Jedan od ključnih rezultata čije ostvarenje može biti predviđeno ugovorom sa generalnom direktrom je rok do kojeg će TVCG biti prva po povjerenju građana. Prema godišnjim istraživanjima koje sprovodi sama RTCG, povjerenje građana danas je na nivou iz 2012. i dramatično je pogoršano od juna 2018. kada je generalni direktor postao Božidar Šundić (umjesto nezakonito smijenjene Andrijane Kadije).

Takođe, neophodno je da bude promijenjen kompletan menadžment i svi rukovodioci organizacionih jedinica a na njihova mjesta imenovani najsposobniji iz RTCG, a ako je potrebno, ne treba izbjeći i dovođenje neophodnih kadrova koji nisu do sada radili u javnom servisu. Neophodna je promjena Stauta i drugih opštih akata kako bi se dodatno precizirala i povećala transparanetnost procesa zapošljavanja u RTCG. Neophhodna je izrada strateškog plana razvoja RTCG… Novi Savjet RTCG, za razliku od prethodnog, mora natjerati generalnog direktora da sprovodi Odluku Savjeta o normama novinara a da one koji ne ispunjavaju normu proglasi tehnološkim viškom ili ih angažuje u eventulanim novim kanalima.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

EMIR HABUL, NOVINAR IZ SARAJEVA: Šta učiniti s prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Haški tribunal je u suštini ispunio svoju misiju. Brojne kritičare na rad Tribunala iz nevladinog sektora i među Bošnjacima pitam: šta bi bilo da nije  osnovan Međunarodni sud za ratne zločine? Ko bi sudio ratnim zločincima? I da li bi se istina o zločinima počinjenim u BiH ikada nepristrasno utvrdila

 

MONITOR: Ratku Mladiću je potvrđena prvostepena presuda iz 2017. godine. Odbijene su sve žalbe, i Tužilaštva i Mladićeve odbrane. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

HABUL: Ovim povodom mogao bih varirati rečenicu koju je CNN plasirao povodom Mladićevog hapšenja u maju 2011, samo što je riječ hapšenje zamijenjena pojmom presuda: „Žrtvama rata u Bosni presuda je pružila izvjestan osjećaj da je ta knjiga najzad zatvorena“. Potvrđivanje prvostepene presude i doživotne robije pokazuje da je pravda stigla do vrha komandnog lanca.

Gledajući ovog generala kojem je sudski potvrđen epitet ratni zločinac,  pitam se gdje nestade sva ona arogancija. Mladića sam imao prilike sresti uživo na jednoj pres konferenciji na sarajevskom aerodromu u proljeće 1994. Svaka njegova riječ i gesta bila je nabijena arogancijom, a izgovorena riječ tvrda i prijeka. Pucao je od samopuzdanja, kao i prilikom zauzimanja Srebrenice 11. jula 1995, kada je „srpskom narodu poklonio oslobođenu Srebrenicu“. I gledam ga 8. juna u vrijeme izricanja presude i njegovih suznih očiju. To su potpuno dva čovjeka. On vjerovatno još nije svjestan šta ga snašlo, uvjeren da je prav-zdrav. Slavenka Drakulić u eseju u Jutarnjem listu piše da je pogrešno nazivati Mladića monstrumom ili pridavati mu neke psihijatrijske kvalifikacije. Referirajući se na Hanu Arent i njenu čuvenu knjigu „Banalnost zla“, Drakulić zaključuje da je i Mladić još uvijek uvjeren da je „samo radio svoj posao“. Biće korisno pročitati cijelu presudu i šta je vojska kojom je komandovao Mladić uradila ne samo u Srebrenici već i u Prijedoru (tri logora), Kotor Varoši, Vlasenici, Foči, Višegradu…

MONITOR: Dok je potvrda prvostepene presude Mladiću očekivana, iznenađenje je da je predsjednica Žalbenog vijeća iz Zambije Priska Matimba Njambe, ne samo izdvojila svoje mišljenje i tražila ponovno suđenje već se suprotstavila i kvalifikacijama o genocidu.

HABUL: Ponašanje predsjedavajuće Žalbenog vijeća ocijenjeno je kao skandalozno. Ona je bila u kontri u devet od deset tačaka. Saglasila se samo sa inkriminacijom uzimanja talaca i njihovog vezivanja za stubove dalekovoda čime je Mladić ponizio vojnike UN-a, što mu Francuzi a posebno predsjednik Širak, nikada nisu oprostili. Sličan stav sudija Njamba je pokazala i prilikom izricanja presude u suđenjima za Srebrenicu u kojima je presuđen genocid. U Sarajevu se među predstavnicima raznih udruženja  strahovalo – pošto se u danima pred izricanje presude na web portalima pojavio tekst američkog novinara – da bi vraćanje procesa Mladiću na ponovno suđenje imalo efekat aboliranja. To bi značilo da se sve vraća iz početka, ponovo izvođenje dokaznog postupka, dovođenje svjedoka, mjeseci i godine sudskih dana… Prognozu takvog ishoda lako je zamisliti: proces se ne bi okončao, presuda bi izostala što bi bila nagrada za počinjenje zločine. Srećom, stavovi ostalih sudija u Vijeću su spriječili takav rasplet. Presuda je donešena. Koliko je ona pravična, uvijek je otvoreno pitanje. Međutim, jako je važno da je donešena uprkos onoj čuvenoj rečenici iz Maestra i Margarite: „Nema pravde, vladaju samo zakoni“.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGIŠA JANJUŠEVIĆ, ANALITIČAR:  Nema promjena uz iste matrice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako nagrade i nagrađeni budu projektovani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo ili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine

 

MONITOR: Ove sedmice najavljeno je da postoji većina za usvajanje budžeta, sa kojim se kasni više mjeseci. Iako je od početka bilo jasno da nova Vlada neće biti stabilna, odavno se govori o njenoj rekonstruciji, a sada i o novim izborima. Šta to sve znači za crnogorsko društvo i kako vidite dalji ishod ovih procesa?   

JANJUŠEVIĆ: Sva ova dešavanja oko usvajanja budžeta, trvenja unutar parlamentarne većine i Vlade, priča oko rekonstrukcije Vlade poslije šest mjeseci njenog formiranja, govori samo o činjenici da mi prolazimo porođajne bolove demokratije poslije 30 godina simuliranja višestranačja i demokratičnosti. To svakako znači da kao građansko društvo izuzetno sporo sazrijevamo, da je taj plemenski korijen veoma dubok i da su ostaci te svijesti jako prisutni i vidljivi. Sigurno će biti potrebna minimum dva izborna ciklusa da se ustabilimo i konsolidujemo kao demokratija koja će biti servis građana a ne partija.

MONITOR: Prethodne sedmice izabran je novi mitropolit MPC.  Kako vidite događaje koji su prethodili tom izboru, kao i sam doček mitropolita? Da li je dio nove parlamentarne većine, ali i Vlade, u neprimjerenom odnosu sa  SPC u Crnoj Gori, ali i Beogradom,  i šta su posljedice toga?

JANJUŠEVIĆ: Crkva se već duži vremenski period, gotovo 30 godina, svojevoljno ili ne, nalazi u političkom kontekstu, a pogotovo od usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti, krajem 2019. Crkva je takođe imala presudan uticaj u parlamentarnim izborima avgusta 2020. Sve to govori da je ona i dalje akter političkih odnosa Vlade i parlamentarne većine, opet možda ne toliko svojim voljom koliko političkom i partijskom inercijom, pogotovo onih subjekata koje je doživljavaju kao nesporan autoritet i čiju bi naklonost željeli da imaju ubuduće. Sve to pomalo baca sjenku na ustavni koncept našeg društva kao građanskog, prije svega. Iskreno vjerujem da će demokratski procesi u Crnoj Gori posložiti sve subjekte u društvu onako kako je Ustav definisao, a to je da su crkva i država odvojeni i da građanski koncept ove države ne smije biti upitan nijednog trenutka.

MONITOR: Da li je crnogorsko društvo od avgusta prošle godine i pada DPS-a, dodatno podijeljeno i zašto? 

JANJUŠEVIĆ: Crna Gora je i dalje podijeljeno društvo iz razloga što se podjele doživljavaju kao odličan instrument za homogenizaciju biračkog tijela, pogotovo u situaciji kada nova vlast otežano funkcioniše i usporenom dinamikom demontira prethodni sistem.

U tom prostoru prethodna vlast, a sadašnja opozicija vidi šansu da se  očuva i homogenizuje kroz identitetska pitanja i produbljivanje podjela kao neko ko ima monopol nad suverenitetom države i tekovinama 21. maja. Nova vlast mora da shvati da je ona generator svih procesa koji su aktuelni u društvu između ostalih i onoga što se zove nacionalno pomirenje. Kako je prethodna vlast radila na produbljavanju podjela, tako bi ova vlast trebala da radi na njihovom prevazilaženju.

MONITOR: Kako vidite neka nova imenovanja, poput izbora Bećira Vukovića za predsjednika Žirija    Trinaestojulske nagrade, ali i kadrovanja nove vasti po dubini? 

JANJUŠEVIĆ: Ako nagrade i nagrađeni budu projektvani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo iili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine. Sva kadrovanja od izglasavanja Vlade početkom decembra prošle godine, govore o tome koliko je svako različito vidio koncept rada nove Vlade, od mandatara, parlamentarne većine, nevladinih organizacija, crkve, analitičara medija isl. To samo govori o velikim očekivanjima nakon parlamentarnih izbora, koja se manifestuju kroz razočarenja u kadrovskom pogledu kad je dinamika reformi znatno usporenija od očekivane.

 MONITOR: U posljednjem dokumentu Evropske komisije u kom se mjeri napredak Crne Gore na poljima organizovanog kriminala i korupcije, nijesu konstatovani pomaci, a između ostalog nova vlast kritikovana je jer nije postavila ni šefove i članove radih tijela za ta poglavlja.  Da li je nova vlast na tim poljima mogla uraditi više, bez obzira na zarobljenost institucija te tridesedogodišnje nasljeđe DPS-a?

JANJUŠEVIĆ: Novoj vlasti su definitivno bile svezane ruke u borbi sa korupcijom i organizovanim kriminalom, što govori o trideset godina vladavine jedne iste dominantne strukture u kojoj je kriminal i korupcija srastao sa državom i gotovo progutao sve institucije sistema. E, sad je pitanje koliko se moglo i da li se moglo više i bolje. Prvo je politički pristup i koncept tom problemu, jer  sve tri grupacije iz vladajuće koalicije nijesu jednako vidjele kako treba prići tom problemu, drugo je pitanje da li smo imali stručne i profesionalne ljude koji su mogli da odgovore tim zadacima koji su izuzetno kompleksni. Mislim da su se u ovom polju morala tražiti i konsultovati pozitivna međunarodna iskustva i prakse od Italije, Amerike, Hong Konga, Singapura, itd.

MONITOR: A na drugim poljima? Vaša organizacija uključena je u proces  izbornih reformi. Kako taj proces teče u parlamentu koji je u nekoj vrsti konstantne političke krize?

JANJUŠEVIĆ: Mi kao organizacija u prethodnom periodu  nikada se nijesmo kandidovali za učešće u radu skupštinskih tijela koja su dosad pokazala jednu lošu praksu, a to je da poslije rada svih stručnih tijela na izmjenama izbornog zakonodavstva, naš izborni proces je bio gori od onog kojeg smo željeli da mijenjamo i unapređujemo. Što će reći da smo imali jednu simulaciju reformi i unapređenja izbornog zakonodavstva, od strane prethodne vlasti. Sada kada je vlast promijenjena prvi put na izborima, želimo da damo svoj doprinos, vjerujući da će postojati istinski politički konsenzus svih parlamentarnih  subjekata o neophodnosti unapređenja izbornog zakonodavstva, kojeg nije bilo u proteklih 30 godina. Isto tako vidimo bojazan da se takva praksa nastavi jer većinski dio opozicije bojkotuje rad parlamenta kao i skupštinskih radnih tijela.

MONITOR: Kako vidite procese unutar opozicije? Može li se očekivati reforma najveće opozicione partije, nekadašnje vlasti, dok je na njenom čelu predsjednik Milo Đukanović, i koliko je ta reforma važna za ozdravljenje cjelokupnog društva?

JANJUŠEVIĆ: Tu je situacija jako interesantna. Kada govorimo o DPS-u imamo jednu konstantu da DPS svoju monolitnost i homogenost postiže zahvaljujući predsjedniku partije i države. Sa druge strane taj pristup dobrim dijelom koči unutarstranačke reforme za koje su svjesni da moraju otpočeti, kao i slabi koalicioni potencijal ove partije, upravo zbog takve pozicije. Ove okolnosti  me podsjećaju na nekadašnji SNP koji je gradio svoju snagu i homogenost zahvaljujući lojalnosti prema Slobodanu Miloševiću, a što mu je značajno slabilo koalicioni kapacitet. Kad su napravili otklon od Slobodana Miloševića značajno su podigli koalicioni potencijal ali i otvorili frakcije i „struje“ u stranci. Isto to očekuje i DPS u susret narednim parlamentarnim izborima. Da li će ući u suštinske reforme bez gospodina Đukanovića i otvoriti koalicioni kapacitet prema partijama iz vlasti kojima se  obraćaju od izbora u Nikšiću i Herceg Novom, ili će ostati na simuliranim reformama i autokratskom modelu vođenja partije, ostaje da se vidi.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo