Povežite se sa nama

INTERVJU

PROF. MIHAJLO NEDELJKOVIĆ – REDITELJ: Obavezno predavanje

Objavljeno prije

na

U ovogodišnjem projektu FDU Cetinje, Mihajlo Miša Nedeljković kao gostujući američki profesor čini dio studijskog programa dramaturških radionica- otvorenog tipa. Kao senior professor lecturing/research Fulbright grant sa Oklahoma univerziteta na koledžu za umjetnost i nauku predavaće, diskutovati i prikazivati projekcije filmova Roda Sterlinga i Noar filma čitava dva semestra.

Fulbrajtov grant program je zaslužan za njegov davni odlazak sa ovih prostora. Postdiplomske studije završio je u Americi i Japanu. Sredinom osamdesetih vraća se u Beograd, no ubrzo putuje na doktorske studije u Japan, da bi se ponovo vratio u SAD, gdje danas radi kao profesor na Oklahoma univerzitetu.

MONITOR: Šta Vas toliko vezuje i opet vraća Crnoj Gori?
NEDELJKOVIĆ: Prvi put sam u Crnoj Gori bio 2003. Par puta sam dolazio na pozive Kulturno informativni centar Budo Tomović (KIC) i Američkog kutka u Podgorici. Držao sam predavanja o rediteljskom opusu Džima Džarmuša i govorio o Noar filmu. Tada sam shvatio da su mladi u Crnog Gori pametni, inteligentni, talentovani i inspirativni. Raditi sa takvim potencijalom i takvom generacijom svojevrsna je privilegija. Biti ponovo u interakciji s tom istom ili sličnom mladom publikom je ono što me ponovo dovodi u ove krajeve.

Ovogodišnji sam dobitnik granta fondacije Fulbrajt za region Evrope. To je grant ili stipendija, koja se dodjeljuje profesorima s američkih Univeziteta. Izabran sam da predajem u ovom dijelu Evrope. Moja želja je bila Crna Gora. Posljednjih dvadeset godina predajem američkoj djeci, ali me je želja za intelektualnim znanjem crnogorskih studenata povukla da izaberem, tako reći –otadžbinu.

MONITOR: Kako ste koncipirali predavanja i radionice na FDU Cetinje?
NEDELJKOVIĆ: Profesor Siniša Jelušić vodi klasu dramaturga na ovom Univerzitetu i njegov sam gost. Radimo na temi: Odnos između kratke priče A.P. Čehova i kratke priče američkog pisca i scenariste Roda Serlinga. Svojevremeno sam pisao rad na tu temu, da je Serling američki televizijski Čehov, ma koliko to čudno zvučalo. On je pisac iz 1960. dok je Čehov ipak pisao čitav vijek ranije. Imali su tematskih zajedničkih cjelina te stoga smatram da je Serlling pokušao u 60-tim ispričati ono što je Čehov već napisao. Čehovljevi ,,mali ljudi” su veoma slični američkim ,,malim ljudima” i njihovim problemima. Teme su univerzalne, duboko ljudske i inspirisale su me da napravim takav predmet za američke studente. Pošto sam veliki kolekcionar starih filmova, ova predavanja ću upriličiti i njihovim projekcijama, s otvorenom interaktivnim odnosom predavač- student.

MONITOR: Kako doživljavate i tumačite crnogorsku kinematografiju u današnjim okvirima?
NEDELJKOVIĆ: Ključno je pitanje u odabiru dobrog filmskog pravca. Imate holivudski pravac gdje film ima oblik zabave, zatim umjetnički i nezavisni film. Teško je da male zemlje isfinansiraju velike filmske projekte. Borba sa velikim sistemima u konkurenskom smislu je nazamisliva. Milionski budžet holivudskog filma služi isključivo za podilaženje publici. Lokalni, odnosno ”mali” stvaraoci moraju na nađu način da se izbore i da naprave sebi mjesto pod takvim main stream suncem. Pitanje je samo kada i kako. Holivudska industrija sve to pomno prati i krade ideje ,,malih” umjetnika i koristi za svoje svrhe. Kao i svi veliki, koji jedu male.

Ovdje sam upoznao sjajnu rediteljku i profesora na FDU Cetinje Mariju Perović, čiju kinematografiju izuzetno cijenim. Znate, teško je napraviti film. On iziskuje u svakom istorijskom terminu veliki novac. Danas, to spada pod veliku i komplikovanu misiju. U pitanju je ogromna konkurencija na svjetskom planu i to nije nimalo lak posao.

MONITOR: Zašto je predmet vaših dugogodišnjih izučavanja Noar film?
NEDELJKOVIĆ: Zato što je taj filmski stil preživio decenije. On i dan danas postoji, al’ u raznim oblicima. Počevši od klasičnih Noar izdanja 40 i 50-tih godina, Post noar traje sve do danas. Imamo i Neonoar, Retro-noar čak i Sajber noar…

Odlučio sam da sljedećeg semestra na ovoj Akademiji radim nešto što bih nazvao ,,romantični noar film”. Zvuči kao kontra teza, ali po mojoj analizi on postoji. Interesantno je što kao takav, odoljeva vremenu kao tema i što kao stil i danas postoji. Pokušaću da crnogorskoj publici predstavim sve te filmove. Upravo zato što, drugi filmski stilovi nisu naprosto sposobni da se tako i toliko odupru. Vestern je u tom kontekstu, veoma tažak za obnavljanje. Neki žanrovi, nažalost trpe strašne propuste. Nekad prođe po deceniju, dok se ne javi ponovo dobar film iz tog žanra. Ali, Noar konzistentno i konstantno – postoji.

MONITOR: Da li je moguće nakon toliko decenija vratiti se rodnom kraju, i da li on u takvom ,,odmetniku”uopšte postoji ?
NEDELJKOVIĆ: To je upravo priča o Tarantinovim likovima koji nisu sposobni da nastave da žive, već stalno žive u prošlosti i očekuju smrt. Braća Koen i Tarantino su napisali takve likove da bi se dohvatila svijest da je nemoguće živjeti u prošlosti. U kojoj to prošlosti vrijedi živjeti? Činjenica je da sam živjeći i radeći van zavičaja, bavio se nekim drugim životnim temama. Govorim jezik ovog podneblja i svjestan sam njegove kulture. Tu sam takođe da konstatujem i svjedočim stvari koje su se promijenile.

Odgovor na vaše pitanje je da nema povratka. Uostalom gdje da se vratim. Više nema roditelja ni rodbine. Prijatelji su se promijenili i nisu više oni od prije trideset godina. Jezik se promjenio. Ne mislim na crnogorski, srpski, hrvatski i bošnjački jezik, kako se on danas dijeli. Čak se ime jezika kojim govorim, promjenilo. Slušam mlade ljude kako govore, i zatičem sebe da pojedine riječi uopšte nerazumijem. Već mnogo godina na nekom drugom jeziku živim i razmišljam. Osjećam se kao da sam ustao iz groba, pa gledam i pitam se: Šta se to desilo?

Uzbudljivo je doći na ovaj geografski prostor i biti s generacijom za koju ste sigurni da joj genetski pripadate. Znate kako se kaže: Svi smo mi došli iz Crne Gore. Ameri kažu: Nikad ne možeš da se vratiš kući, jer kuće više nema… O tome govori film Tomi Li Džouns – Tri sahrane Melkijadesa Estrade. Pogledajte.

MONITOR: U vremenu današnje recesije i nemanja, šta preporučujete kao eliksir uspjeha mladim piscima, dramaturzima i umjetnicima u Crnoj Gori?
NEDELJKOVIĆ: Nezahvalno je davati savjete. Poručujem ih da prate svoj instinkt. On je taj koji će svakom ponaosob sve reći i objasniti.

Marija ČOLPA

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Građanstvo je u dubokoj apatiji, potisnutom bijesu i očaju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rješenje su parlamentarni  izbori, pojava novih stranaka sa nepoznatim liderima i svježim idejama. I dva važna uslova: da se prekine sa politikom u kojoj cilj opravdava sredstva  i da se ukinu privilegije koje su  obezbijeđene  iz budžeta političkim partijama i vlastodršcima

 

MONITOR: Opet politička kriza, opet inicijativa za smjenu Vlade?

KOVAČEVIĆ: Sjetih se, bilo je to negdje osamdesetih  kada je Lepa Brena postala hit  pjesmom „Sitnije, Cile, sitnije, nauči me najhitnije… pokaži mi najbitnije“. Tih godina su uz zvuke ove pjesme  i opšte pomame za Brenom (svih naroda i narodnosti ) postavljani temelji  nove političke kulture i kulturne politike na prostoru  SFRJ. Iza leđa stanovništva koje se zanosilo  sjajem u očima i nagovještajima  erotike, pod plaštom opuštenosti  započinjane su   zločinačke politike,  dehumanizacija kulture, zloupotreba erotike. To traje do dan danas.  Najhitnije smo naučeni na rat,  a  najbitnije  je malo ko shvatio. To je asocijacija na vaše pitanje možda zbog  sjaja u očima  premijera ( dobro bi bilo da čuje pjesmu, hit prije njegovog rođenja a i danas njen ton boji političku  svakodnevnicu) kada je shvatio koju je izuzetnu poziciju dobio da zaigra na  promjene, a možda  zbog  opuštenog djelovanja iza  scene kada je došlo do  brkanja  najhitnijeg i najbitnijeg. Poenta  pjesme   je u  zadatku – sitnije. Sitnoća je razvijana (učena  i pokazivana)  na svim poljima,  usavršavala se  laž, licemjerje, podlost,  potkradanje, prebacivanje odgovornosti na druge, sakrivanje od odgovornosti, zgrtanje moći, novca i privilegija.  I taman kad pomislite da sitnije ne može, ponovo ista scena i ista pjesma. Politička scena, uz medijsku dopunu u Crnoj Gori je  zlokobna matrica  sitnog  gdje se nema više što naučiti, ni pokazati. Politička kriza je olakšanje, šansa da se promijeni pjesma, promijeni obrazac.

MONITOR: Demokrate su najavile da će se za deset dana izjasniti o tome da li će glasati za inicijativu, dodajući da ima puno razloga za njen pad. Vjerujete li da će ova Vlada izgubiti povjerenje u parlamentu?

KOVAČEVIĆ: Ima puno razloga za pad Vlade ali kriju one zbog čega ne bi trebala pasti. Jasno  je da neće da daju jasan odgovor. Odlaganje  shvatam kao  povećavanje vlastitog značaja  u dobroj pregovaračkoj  poziciji, čekaju se ponude, moraju se izračunati lični benefiti. Svi ponešto krijuckaju pa ne mogu da procijenim da li će ova  Vlada izgubiti  povjerenje u parlamentu (svi akteri imaju dokazano ogromne  kapacitete za političku trgovinu) ali znam da ga definitivno  nema van njega. Uronjeni  u političko blato teško je iznutra odabrati izlaz u promjenama.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ŽARKO PUHOVSKI, PROFESOR, GRAĐANSKI AKTIVISTA IZ ZAGREBA: Etnički nacionalizam je postao dosadna ideologija među ideologijama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz činjenice da je Putinova Rusija zločinački i idiotski napala Ukrajinu, ne slijedi da su oni koji se s Ukrajinom poigravaju s druge strane, automatski u pravu

 

MONITOR: Opet je, i ovaj 27-i put, podsjećanje na vojno-policijsku akciju Oluja, izazvalo oprečne reakcije u Hrvatskoj i Srbiji. Moglo se čuti i dosta poziva na „mir i stabilnost“ od najviših predstavnika obje države. Otkuda tako napadno referiranje na mirovnu politiku dok se, istovremeno, šalju uznemirujuće poruke drugoj strani?

PUHOVSKI: Mir – u osnovnome, primitivnom značenju ne-rata – na ovome terenu posve je neupitan, i svi to znaju. Zato si politički ovlaštenici posvuda i dopuštaju povremene ispade uznemiravanja susjedstva (koji im, dakako, koriste za homogeniziranje pastve). Javni su povici usporedivi s onima iz 90-ih, ali, srećom, s daleko manjim učincima, jer:

a) međunarodni je složaj posve drukčiji;
b) odnosi su lokalnih snaga mnogo izjednačeniji;
c) „vjerni puk“ je na svim stranama sve više nevjeran, sve više odan boljem životu, sve manje osjetljiv na repetirane parole.

Ukratko: etnički nacionalizam je kroz desetljeća širenja postao elementom političke normalnosti, pa funkcionira „samo“ na izborima, dok je svoju (naizgled) prevratničku ulogu uglavnom izgubio. Ili: grandiozan mu je uspjeh u konačnici došao glave, postao je dosadnom ideologijom među ideologijama.

MONITOR: Vesna Teršelič je primijetila da niko od govornika na proslavi u Kninu nije pomenuo civilne žrtve Oluje. Demokratska stranka u Srbiji izašla je sa prijedlogom da se ubijenima i prognanima da status civilnih žrtava rata. Kako Vi gledate na ove utiske i predloge?

PUHOVSKI: Vesna Teršelič je tek nominalno u pravu, no istina je znatno ružnija – svi su, zapravo, govorili baš o žrtvama (zapravo: Žrtvama), „našima“ dakako. A one su toliko samorazumljive da ih se i ne spominje. Primjerice, iste se (srpske) žrtve na jednoj strani pojavljuju pod naznakom „tragedije koju je izazvala pohlepa i glupost srpskoga vodstva“, na drugoj u formuli „nećemo dopustiti ponavljanje“. O hrvatskim se žrtvama ritualno govori takorekuć svakodnevno – u Hrvatskoj (u Srbiji ih se i ne spominje, jer ona, znano je, službeno nije ni bila u ratu). Baš na simbolu Žrtve čitav ovaj prekogranični polit-folklor i živi, uz predano zanemarivanje jada pravih žrtava (čak i „naših“). Status civilnih žrtava rata ubijenima i prognanima svakako bi pomogao u popravljanju stanja, ali ponovno su na djelu politička predpitanja – u Hrvatskoj, recimo, prognanima službeno smatraju samo one koji su žrtve srpskih snaga i JNA; oni su drugi  naprosto „izbjegli“.

MONITOR: Srbija je otvorila slučaj stradanja na Petrovačkoj cesti. Da li se može očekivati da se hrvatsko pravosuđe zainteresuje za ovaj slučaj?

PUHOVSKI: Ne, ne treba to očekivati, jer hrvatska javnost i dalje počiva u uvjerenju da „smo se branili i obranili“, a „pojedini incidenti“ ne zaslužuju pažnju, posebice nakon toliko vremena. To više što je – s dobrim razlogom – ugled srpskoga pravosuđa (i) u Hrvatskoj mizeran. Podaci o zločinu na Petrovačkoj cesti su kontroverzni, a hrvatsko pravosuđe nije reagiralo ni na mnogo jasnije ustanovljene zločine. Dugoročno je, opasno u konkretnome slučaju to što je političko vodstvo a limine odbilo raspravu o mogućem suđenju, a da dokumentacija i nije stigla do pravosuđa.

MONITOR: I posle 27 godina od kraja rata u Hrvatskoj, ne rješavaju se pitanja nestalih na obje strane. Da li oni koji imaju političku moć kalkulišu sa riješavanjem ovog pitanja?

PUHOVSKI: Vjerojatno, no bitno je sljedeće – vladajućima na obje strane naročito je stalo da se otkrivaju „naše žrtve“, ali ne i po cijenu da se, istovremeno, otkrivaju i zločini „naših“ (indikativno: jezik otkriva dio problema – izraz „naše žrtve“ može označavati one koje su „naši“ pobili, ili i „naše“ koje su drugi pobili). U Hrvatskoj je broj nepronađenih s obje (etničke) strane otprilike podjednak pa to dodatno blokira proces. Iskusili smo to i u (nažalost neuspješnim) nastojanjima da se pokrene REKOM.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOVAN SUBOTIĆ, HERCEGNOVSKI STRIP FESTIVAL: Kulturološko čudo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“

 

MONITOR: HSF, 16. po redu, je za mjesec dana. Na šta ste posebno ponosni ove godine?

SUBOTIĆ: Ovogodišnje, 16. izdanje HSF-a imaće sigurno najveći broj vrhunskih gostiju do sada. Pored onih koji će ponijeti epitet specijalnih, broj svjetskih zvijezda koje se vraćaju u Herceg Novi i jednostavno ne žele da ga propuste je ogroman. Iako je to bio ogroman izazov, uspjeli smo se organizovati na način da pored 12 specijalnih gostiju, te onih redovnih kao što su Vilijam Simpson, Valter Venturi, Tihomir Tikulin ili Iztok Sitar, ove godine u Herceg Novom ponovo vidimo svjetsku klasu kakva su Glen Fabri, Fernando Danjino, Đorđo Pontreli, Paskvale Del Vekio, Esad Ribić ili Mirko Čolak te sve one evropske i regionalne zvijezde koje su već prilično poznate publici. Preponosni smo i na kvalitet pažljivo probranog muzičkog programa u kojem će učestvovati Prljavi inspektor Blaža i Kljunovi, Kanda Kodža i Nebojša, Počeni Škafi, Gift, Empathy Soul Project, Marko Vlahović…

Konačno, ponosni smo što su svi naši programi i dalje besplatni za sve posjetioce, te što ove godine fantastičan program nosimo sa sobom i na hercegnovsku rivijeru, do rizorta Portonovi, te ponovo u Tivat i na Lušticu.

MONITOR: Kako ste uspjeli izgraditi adresu na koju će rado doći najveća imena umjetnosti kvadrata i oblačića?

SUBOTIĆ: Formula za privlačenje najvećih imena je ne samo jednostavna, već vjerovatno i jedina po kojoj znamo da radimo. Dosadašnji specijalni gosti, za koje se uvijek potrudimo da se osjećaju sjajno u Herceg Novom, naša su najbolja reklama odnosno najefikasniji kanal komunikacije sa svojim kolegama. Dakle, posao svake godine odradite pošteno, svojski, najbolje što možete i dobar glas o vama niko ne može da zaustavi. Posljednjih godina, moramo se pohvaliti, posao je još lakši. Jednostavno, postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami, odnosno oni kontaktiraju nas. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“, da smo „kulturološko čudo“.

MONITOR: Drugi se gase ili životare, HSF raste. Kako?

SUBOTIĆ: Za to je zaslužan prije svega temeljan i konstantan rad njegovih organizatora i cijele grupe mladih volontera okupljene oko nas. Ogromnu strast prema stripu pretočili smo u ovaj događaj i nismo se libili da u njega uložimo sate svakodnevnog rada, lične reputacije, sve kanale komunikacije koje imamo na raspolaganju, te kucanje na mnogobrojna vrata. Ukoliko vjerujete u svoj proizvod, a naš je proizvod festival koji se bavi talentom, kulturom, osmijesima, ljepotom, pričanjem priča… dovoljno je da vam neko pruži šansu jednom. Rezultat te pružene šanse je takav da HSF nikada ne gubi sponzore ili prijatelje manifestacije, naprotiv, oni ostaju dugo s nama na obostrano zadovoljstvo. Danas je HSF kompleksan mozaik prijatelja festivala koji dolaze iz svih grana društva i daju doprinos ovoj vrhunskoj fešti. Uz to, organizatori su na vrijeme krenuli u podmlađivanje festivalskog tima, te su djeca koja su stasavala uz festival danas momci i djevojke, koji aktivno učestvuju u organizaciji i koji će ga jednog dana naslijediti.

MONITOR: Objavili ste i jedan broj HSF magazina.

SUBOTIĆ: To ostaje naš nedosanjani san, odnosno projekat koji i dalje čeka na nastavak realizacije. Za taj projekat biće nam potrebna značajnija pomoć u smislu uslova za rad, te izdavačke koncepcije. Izdavaštvo je nešto u šta se još nismo odvažili da krenemo, ali je ideja koja u našim glavama zri već dugo, a pogotovo intenzivno u prethodnoj godini. Recimo da će mnogo zavisiti od reakcije državnih organa kojima smo se obratili u smislu podrške ovom projektu i situacije u kojoj će se neko od nas iz organizacionog tima ekskluzivno morati posvetiti HSF-u puno radno vrijeme. Postali smo izvanredan kulturni i turistički proizvod. Samo malo nas dijeli da od toga cijela ova priča, i dalje bazirana isključivo na entuzijazmu, postane profesionalna, pa i da HSF magazin postane stvarnost, te još jedan način otvaranja vrata mladim crnogorskim stvaraocima ka karijerama u vizuelnoj umjetnosti.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo