Povežite se sa nama

INTERVJU

PROF. MIHAJLO NEDELJKOVIĆ – REDITELJ: Obavezno predavanje

Objavljeno prije

na

U ovogodišnjem projektu FDU Cetinje, Mihajlo Miša Nedeljković kao gostujući američki profesor čini dio studijskog programa dramaturških radionica- otvorenog tipa. Kao senior professor lecturing/research Fulbright grant sa Oklahoma univerziteta na koledžu za umjetnost i nauku predavaće, diskutovati i prikazivati projekcije filmova Roda Sterlinga i Noar filma čitava dva semestra.

Fulbrajtov grant program je zaslužan za njegov davni odlazak sa ovih prostora. Postdiplomske studije završio je u Americi i Japanu. Sredinom osamdesetih vraća se u Beograd, no ubrzo putuje na doktorske studije u Japan, da bi se ponovo vratio u SAD, gdje danas radi kao profesor na Oklahoma univerzitetu.

MONITOR: Šta Vas toliko vezuje i opet vraća Crnoj Gori?
NEDELJKOVIĆ: Prvi put sam u Crnoj Gori bio 2003. Par puta sam dolazio na pozive Kulturno informativni centar Budo Tomović (KIC) i Američkog kutka u Podgorici. Držao sam predavanja o rediteljskom opusu Džima Džarmuša i govorio o Noar filmu. Tada sam shvatio da su mladi u Crnog Gori pametni, inteligentni, talentovani i inspirativni. Raditi sa takvim potencijalom i takvom generacijom svojevrsna je privilegija. Biti ponovo u interakciji s tom istom ili sličnom mladom publikom je ono što me ponovo dovodi u ove krajeve.

Ovogodišnji sam dobitnik granta fondacije Fulbrajt za region Evrope. To je grant ili stipendija, koja se dodjeljuje profesorima s američkih Univeziteta. Izabran sam da predajem u ovom dijelu Evrope. Moja želja je bila Crna Gora. Posljednjih dvadeset godina predajem američkoj djeci, ali me je želja za intelektualnim znanjem crnogorskih studenata povukla da izaberem, tako reći –otadžbinu.

MONITOR: Kako ste koncipirali predavanja i radionice na FDU Cetinje?
NEDELJKOVIĆ: Profesor Siniša Jelušić vodi klasu dramaturga na ovom Univerzitetu i njegov sam gost. Radimo na temi: Odnos između kratke priče A.P. Čehova i kratke priče američkog pisca i scenariste Roda Serlinga. Svojevremeno sam pisao rad na tu temu, da je Serling američki televizijski Čehov, ma koliko to čudno zvučalo. On je pisac iz 1960. dok je Čehov ipak pisao čitav vijek ranije. Imali su tematskih zajedničkih cjelina te stoga smatram da je Serlling pokušao u 60-tim ispričati ono što je Čehov već napisao. Čehovljevi ,,mali ljudi” su veoma slični američkim ,,malim ljudima” i njihovim problemima. Teme su univerzalne, duboko ljudske i inspirisale su me da napravim takav predmet za američke studente. Pošto sam veliki kolekcionar starih filmova, ova predavanja ću upriličiti i njihovim projekcijama, s otvorenom interaktivnim odnosom predavač- student.

MONITOR: Kako doživljavate i tumačite crnogorsku kinematografiju u današnjim okvirima?
NEDELJKOVIĆ: Ključno je pitanje u odabiru dobrog filmskog pravca. Imate holivudski pravac gdje film ima oblik zabave, zatim umjetnički i nezavisni film. Teško je da male zemlje isfinansiraju velike filmske projekte. Borba sa velikim sistemima u konkurenskom smislu je nazamisliva. Milionski budžet holivudskog filma služi isključivo za podilaženje publici. Lokalni, odnosno ”mali” stvaraoci moraju na nađu način da se izbore i da naprave sebi mjesto pod takvim main stream suncem. Pitanje je samo kada i kako. Holivudska industrija sve to pomno prati i krade ideje ,,malih” umjetnika i koristi za svoje svrhe. Kao i svi veliki, koji jedu male.

Ovdje sam upoznao sjajnu rediteljku i profesora na FDU Cetinje Mariju Perović, čiju kinematografiju izuzetno cijenim. Znate, teško je napraviti film. On iziskuje u svakom istorijskom terminu veliki novac. Danas, to spada pod veliku i komplikovanu misiju. U pitanju je ogromna konkurencija na svjetskom planu i to nije nimalo lak posao.

MONITOR: Zašto je predmet vaših dugogodišnjih izučavanja Noar film?
NEDELJKOVIĆ: Zato što je taj filmski stil preživio decenije. On i dan danas postoji, al’ u raznim oblicima. Počevši od klasičnih Noar izdanja 40 i 50-tih godina, Post noar traje sve do danas. Imamo i Neonoar, Retro-noar čak i Sajber noar…

Odlučio sam da sljedećeg semestra na ovoj Akademiji radim nešto što bih nazvao ,,romantični noar film”. Zvuči kao kontra teza, ali po mojoj analizi on postoji. Interesantno je što kao takav, odoljeva vremenu kao tema i što kao stil i danas postoji. Pokušaću da crnogorskoj publici predstavim sve te filmove. Upravo zato što, drugi filmski stilovi nisu naprosto sposobni da se tako i toliko odupru. Vestern je u tom kontekstu, veoma tažak za obnavljanje. Neki žanrovi, nažalost trpe strašne propuste. Nekad prođe po deceniju, dok se ne javi ponovo dobar film iz tog žanra. Ali, Noar konzistentno i konstantno – postoji.

MONITOR: Da li je moguće nakon toliko decenija vratiti se rodnom kraju, i da li on u takvom ,,odmetniku”uopšte postoji ?
NEDELJKOVIĆ: To je upravo priča o Tarantinovim likovima koji nisu sposobni da nastave da žive, već stalno žive u prošlosti i očekuju smrt. Braća Koen i Tarantino su napisali takve likove da bi se dohvatila svijest da je nemoguće živjeti u prošlosti. U kojoj to prošlosti vrijedi živjeti? Činjenica je da sam živjeći i radeći van zavičaja, bavio se nekim drugim životnim temama. Govorim jezik ovog podneblja i svjestan sam njegove kulture. Tu sam takođe da konstatujem i svjedočim stvari koje su se promijenile.

Odgovor na vaše pitanje je da nema povratka. Uostalom gdje da se vratim. Više nema roditelja ni rodbine. Prijatelji su se promijenili i nisu više oni od prije trideset godina. Jezik se promjenio. Ne mislim na crnogorski, srpski, hrvatski i bošnjački jezik, kako se on danas dijeli. Čak se ime jezika kojim govorim, promjenilo. Slušam mlade ljude kako govore, i zatičem sebe da pojedine riječi uopšte nerazumijem. Već mnogo godina na nekom drugom jeziku živim i razmišljam. Osjećam se kao da sam ustao iz groba, pa gledam i pitam se: Šta se to desilo?

Uzbudljivo je doći na ovaj geografski prostor i biti s generacijom za koju ste sigurni da joj genetski pripadate. Znate kako se kaže: Svi smo mi došli iz Crne Gore. Ameri kažu: Nikad ne možeš da se vratiš kući, jer kuće više nema… O tome govori film Tomi Li Džouns – Tri sahrane Melkijadesa Estrade. Pogledajte.

MONITOR: U vremenu današnje recesije i nemanja, šta preporučujete kao eliksir uspjeha mladim piscima, dramaturzima i umjetnicima u Crnoj Gori?
NEDELJKOVIĆ: Nezahvalno je davati savjete. Poručujem ih da prate svoj instinkt. On je taj koji će svakom ponaosob sve reći i objasniti.

Marija ČOLPA

Komentari

INTERVJU

RATKA JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ, NOVINARKA: Potpis dajem, uspjehu se ne nadam

Objavljeno prije

na

Objavio:

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

 

 

MONITOR:  Kako vidite predlog građanskog pokreta URA o formiranju manjinske vlade bez DPS-a i DF-a?

 JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Jasno je da manjinska vlada nije optimalno nego iznuđeno rješenje, pokušaj da se izborom – uslovno rečeno – manjeg zla zaustavi nepodnošljivo mrcvarenje Crne Gore i svih nas u njoj.

Premijer Zdravko Krivokapić ili nije htio ili nije umio da ispuni obaveze preuzete Sporazumom lidera tri pobjedničke koalicije. Jedino što mu je pošlo za rukom jeste da održi obećanje dato njegovoj crkvi i njenim vjernicima, i to po cijenu raspirivanja podjela koje je izazvao bivši režim.

Evrope  i većih plata premijer se sjetio tek kad je izgubio podršku poslanika i povjerenje birača, nakon višemjesečne uzajamne blokade izvršne i zakonodavne vlasti.

Alternativa predlogu URA-e mogu biti samo novi izbori. Pošto je sasvim izvjesno da će oni donijeti stare rezultate, jedini izlaz i tada će biti – manjinska vlada…

MONITOR: A je li taj prijedlog realan? Demokrate su se već izjasnile da neće dati podršku manjinskoj vladi.

JOVANOVIĆ -VUKOTIĆ:   Demokrate neće dati podršku ni ulasku FK Zeta u Premijer ligu ako taj projekat predloži Dritan Abazović. Njihov animozitet prema lideru URA-e više je za medicinsku nego za političku analizu. Žali bože partije koja je do ulaska u vlast bila vjesnik moderne Crne Gore…

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

Činjenica da URA nikad nije igrala na kartu podjela, da je nacionalne strasti stišavala čak i na svoju štetu, da građanska Crna Gora jeste svrha njenog postojanja, preporučuje tu partiju kao okosnicu projekta manjinske vlade.

To što podrška URA-i ne prelazi desetak posto ne znači da njen kurs nije ispravan. Nijesu devedesetih ni ideje liberala, monitorovaca i esdepeovaca imale više pristalica, a danas najmanje dvije trećine Crne Gore podržavaju njen demokratski evropski put…

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dr TVRTKO JAKOVINA, ISTORIČAR, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA ZAGREB: Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kada bismo znali kako graditi vlastitu sigurnosnu, razvojnu, obrazovnu politiku unutar EU, kako mi možemo pomoći EU da ojača europske vrijednosti, bili bismo korisni svima

 

MONITOR: Kao istoričar koji se posebno bavi 20. vijekom, koje biste momentume izdvojili kao one na koje bi građanke i građani Hrvatske trebalo danas da se oslanjaju kada razmišljaju o boljoj budućnosti?

JAKOVINA: Ja bih birao istinu ili barem najviše što dobra historiografija može učiniti. Svaki istraživač treba biti pošten i navesti koje su njegove vrijednosti kada piše, a ne praviti se da klerikalizam ili nacionalizam nisu ideologije ili da su prihvatljive, kako bi se u Hrvatskoj reklo, „državotvorne“. Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva. Hrvatska je jedan od školskih primjera kako se to ne bi trebalo raditi, kada govorite o prošlosti, onda birate samo negativno, namjerno se forsiraju samo loša, jalova zbivanja iz prošlosti. Ne znači to da se treba zaboravljati ili prešutjeti ono što je bilo loše. Takvi su događaji obično zanimljiviji za istraživanje, ali ako namjerno stvarate samo negativan niz, onda nemate volju niti želju da se stvari ikada pomaknu. Primjerice, ja bih volio da se barem jednako onoliko puta koliko su spomenuta ratna epizoda Crnogoraca kod Dubrovnika, navede i da je arhitekt iz Trogira Slade gradio brojne reprezentativne zgrade na Cetinju, da je Baltazar Bogišić stvarao zakonodavstvo Kneževine, da je biskup Strossmayer bio u dobrim odnosima s knjazom Nikolom, da je Veljko Bulajić crnogorski, koliko i hrvatski, da je isto s Dimitrijem Popovićem, da je u Zagrebu desetljećima profesor bio Dragan Lalović… Pa to su valjda primjeri koje treba naglasiti, ako cilj nije novi rat.

Ako će instrukcije za politiku i suživot dolaziti iz Ostroga ili ćete inzistirati da je Miro Barešić, koji je bio razlogom zašto je Švedska donijela svoj prvi antiteroristički zakon, točka slavlja, onda želite sukob.

MONITOR: Prema najnovijem popisu iz 2021, Hrvatska je manja za 400.000 stanovnika. To je premijer Andrej Plenković protumačio kao rezultat negativnog prirodnog priraštaja. Postoji li korelacija između politike restriktivnog nacionalizma zatvorenih društava, relativnog siromaštva i gubljenja stanovništva?

JAKOVINA: Premijer Plenković rezultate popisa komentirao je poput birokrata, bez političke i povijesne odgovornosti, bez traga državništva. Čudi to, jer su pripreme na „loše“ vijesti s popisom krenule davno. Pojavio se najprije niz paničnih tekstova novinara navezanih na Katoličku crkvu, kako tobože unuci namjerno popisuju svoje djedove i bake kao ateiste, pa tako smanjuju broj katolika. Kako su Crkvi bliski novinari to saznali, ostalo je nejasno, jer sve do danas tih podataka nema. Iz onoga što se do sada pojavilo, pad broja stanovnika za 9.25 posto u 10 godina. Kolega iz Zadra Sven Marcelić pokazao je da je tamo gdje je najveći pad broja stanovnika, najviše glasača najdesnijih opcija. Najmanji je pad uz obalu i oko Zagreba. Postavlja to jedno drugo pitanje: izborne jedinice trebale bi se korigirati, jer već i do sada su Slavonci birali s manje glasova saborske zastupnike. To bi moglo djelovati i na političku scenu, no kako je ipak riječ o hrvatskim sudovima i HDZ-u, ne očekujem korekciju.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARKO VIDOJKOVIĆ, PISAC: Ljudi nisu svjesni kakav je život nas koji smo u prvom rovu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Knjiga će nadživjeti i svoje junake, i nas, i ova vremena. Ostaće zauvijek kao spomenik dobu u kom smo bili gori čak nego i u vrijeme Slobodana Miloševića

 

MONITOR: Direktan ste očevidac događaja i jedna od najaktivnijih javnih ličnosti u Srbiji… Kakva je bila 2021. u Srbiji što se tiče politike i kulture?

VIDOJKOVIĆ: Da počnemo od kulture, pošto je nepostojeća. Zadnja rupa na bilo čijoj svirali, a kamoli ove vlasti. Sam kraj godine je obeležio kulturni skandal u kome je Jelena Trivan poništila konkurs Kulturnog centra Srbije koji je odobrio sredstva za filmove Gorana Markovića, Želimira Žilnika i Srđana Dragojevića. Konačno se desio pravi staljinistički cenzorski potez. Autori koji ne štede ovu vlast bivaju uskraćivani za novčana sredstva za filmove samo zato što su to ti autori. Dragojević sa istim filmom godinama pokušava da dobije novac i ne ide mu. Markovićev film Doktor D je priča o čoveku optuženom za ratne zločine koji uzima novi identitet i bavi se nadrilekarstvom. Poznata priča. Poznavajući Gorana ne bi me čudilo da je konkurisao sa ciljem da ne dobije pare. Da dokaže sa kakvim staljinistima imamo posla. Žilnik bi možda i vratio pare kada bi ih dobio.

Mislim da režim baš zabole za film o Radovanu Karadžiću. Nisu oni ideološki ostrašćeni. Oni su poslovno i partijski angažovani. Da je neko drugi došao sa idejom da snimi film o doktoru D možda bi dobio pare, ali Goran Marković je pokazao zavidan autoritet kakav nisam video u ovoj zemlji. Ima stvarno puno poznatih ljudi koji laju protiv režima, ali jedini on može policajcu u civilu koji ga legitimiše da kaže – ‘Ne dam ličnu kartu, vodite me u zatvor’ i da se policija povuče. Eto, umjetnost je živa, ali kroz javno izražavanje umjetnika, pre svega. Goran Marković je pokazao da mu ne treba nikakva zaštita. Nikakvi „mi“ mu ne trebamo da pričamo: „Ne damo Gorana“. Čovek je umetnik. A to se ne vidi samo po filmovima već i po tom autoritetu koji poseduje da mu oni ništa ne mogu.

MONITOR: Nedavno ste za naš list komentarisali posljednja dešavanja i ekološke proteste. Izvojevane su neke zanimljive pobjede. Da li su to taktike vladajućih struktura pred izbore ili su se ipak za neka pitanja preračunali?

VIDOJKOVIĆ: Ekološki ustanak sam na početku potcenio. Najviše se bavim organizovanim kriminalom u vrhu države, telima kojima upravlja lično Vučić i njemu najbliži ljudi, pa mi je ekološki ustanak delovao smešno. Međutim, onaj ko je cenio situaciju u Srbiji, ispravno je ocenio da veliki broj naroda ne želi da izlazi na ulice zbog mafije koja seče ruke i noge, valja gudru, ubija, radi najgore stvari… nego da je ekologija koja je naš hronični problem odlična tema za novu političku opciju. To smo na kraju i dobili. Oni sada prema istraživanjima imaju preko 10 odsto. To je fantastičan uspeh srpske opozicije. U Beogradu sigurno, a za Srbiju videćemo. Ono što je još bitno je to da mi ne znamo koliko SPS ima. Prema tome situacija na biralištima će da bude daleko zanimljivija nego što smo mislili. Glavni razlog za to je, po meni, politički događaj godine – američke sankcije.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo