Povežite se sa nama

INTERVJU

MARIJANA GVOZDENOVIĆ, VAJARKA: Priča o nedostajanju

Objavljeno prije

na

Podgoričani koji prođu pored galerije Centar, neka se ne iznenade ako u njoj ugledaju veliku bakarnu haljinu. To je dio izložbe vajarke Marijane Gvozdenović. U galeriji je izloženo dvadesetak skulptura – haljina koje su realizovane u bronzi. Beograđanka Marijana Gvozdenović diplomirala je na Fakultetu likovnih umjetnosti u Beogradu 1984. godine, a na istom fakultetu je i magistrirala. Devet godina je živjela u Italiji, gdje se stručno usavršavala. Samostalno je izlagala u Beogradu, Zemunu, Milanu, Svetom Stefanu, Mladenovcu, Petrovcu…. Predstavila se na brojnim kolektivnim izložbama u zemlji i inostranstvu, među kojima se izdvajaju Bijenale savremene umjetnosti u Veneciji 1999. godine i godišnja izložba u Luvru 2004.

MONITOR: Prvi put ste radove predstavili podgoričkoj publici, koja je mogla da vidi veoma neobične skulpture. Kako ste došli na ideju da stvarate “haljine”.GVOZDENOVIĆ: Prva skulptura haljine nastala je 1998. godine u Kikindi, tokom jedne kolonije. Bila je posvećena mojoj majci, a nastala je nakon njene smrti. Jako je podsjećala na njenu haljinu, na oblik njenog tijela. Skulptura ima oko dva i po metra i rađena je u terakoti. Bila je izložena na 48. Bijenalu u Veneciji, zajedno sa radovima pet vajara. Skulpture su bile jako velike i teške pa ih je na kraju kompanija Toza Marković, koja je finansirala čitavu koloniju u Kikindi, poklonila Veneciji, jer nije bilo dovoljno novca da bi ih vratili. Moja skulptura stoji na lijepom mjestu u Veneciji. Oni nisu shvatili taj čin kao poklon iz muke, već kao poklon iz ljubavi i lijepo su udomili naše skulpture.

MONITOR: Prošle su godine i vi ste ponovo počeli da izrađujete haljine od bronze. Da li su i one vezane za ljude koji vam nedostaju, da li su oni svojevrsni spomenici onima kojih više nema?
GVOZDENOVIĆ: Jesu, ali ne na taj način. Nisu posvećene ljudima koji su umrli. Moja mama je preminula i to je jedan drugi oblik nedostajanja. Kasnije se čitava priča o nedostajanju proširila, postala je kompleksnija.

MONITOR: Istoričarka umjetnosti Anastazija Miranović istakla je da vaše haljine u bronzi otvaraju kompleksnu priču o vremenu u kojem živimo, o kvazivrijednostima i onim drugim, o mentalnim šupljinama i naborima, o koraku i stavu, o pozi. Smatrate li da smo se svi u ovim vremenima pogubili i da zapravo nedostajemo sami sebi ?
GVOZDENOVIĆ: Ljudi su sve manje prisutni u sopstvenim životima, u sopstvenim kožama, u sopstvenim modelima… a na račun toga da do perfekcije bruše neku sopstvenu površinu kako bi postigli ravnotežu. Tužno je u svemu tome, što je ovo vrijeme narcističke kulture. Strašno se podgrijevaju te individualnosti koje nisu zasnovane na suštinskim kvalitetima.

MONITOR: Djeluje da za vaše skulpture treba uložiti mnogo umijeća, rada i vremena. Kako one nastaju?
GVOZDENOVIĆ: Klasičan je proces nastanka skulpture. Livenje je u bronzi, kako se radilo i u renesansi. Skulptura se pravi u vosku, to jest u glini, pa se liju kalupi, taj se oblik puni voskom, pa tek onda na skulpturi počinjem dalje intervencije. Pravim kolaž od otisaka raznih predmeta, čipki, od različitih tekstura… Njih inkorporiram u prethodno, vrlo pažljivo završenu skulpturu. Završim tijelo sa velikom pažnjom, koje je personalizovano. To nije model, jer ja taj uslovno rečeno kolaž ne lijepim na nešto što je bezlično već na jako pažljivo vajanu skulpturu. Vjerovatno je to ono što me malo odvaja od ostalih. Jako pažljivo vajam skulpturu, vrlo pažljivo je doradim, sve dovedem do perfekcije… Kad uradim tako velike intervencije u vosku, onda se izlije u bronzu i ta skulptura objektivno ne može da se ponovi.

MONITOR: Danas se mogu kupiti skulpture poznatih vajara po izrazito niskim cijenama. To su u stvari njihove reprodukcije. Da li vi i zbog toga koristite ovu veoma zahtjevnu tehniku izrade skulptura, kako ne bi mogle da se kopiraju?
GVOZDENOVIĆ: Postoji crno tržište gdje se prodaju skulpture koje se liju u milion primjeraka. U Beogradu možete kupiti skulpture Matije Vukovića, Ivana Meštrovića, Rista Stijovića, čak i skulpture De Kirika po jako smiješnim cijenama, koje gotovo ne znače ništa. To je strašno i sramotno. Ljudi koji su nekada davno kupili njihove radove sad ih izlivaju i prodaju. Autorima se tako nanosi neprocjenjiva šteta. Zbog svega toga, ja sam se dodatno pozabavila ovom svojom tehnikom izrade skulptura kako bih se zaštitila od mogućnosti njihove reprodukcije, jer je to nemoguće. Onaj ko kupi moju skulpturu u bronzi on je siguran da je urađena u jednom primjerku.

MONITOR: Na modnoj reviji istoričarke umjetnosti Anastazije Miranović, koja je nedavno održana u Baru, izložena je i vaša skulptura. Kako je došlo do te saradnje?
GVOZDENOVIĆ: Anastazija je vidjela katalog moje izložbe i rekla kako bi joj odgovaralo da moja velika skulptura bude na njenoj reviji. Uzela je skulpturu i stavila je u kontekst piste. Odmah sam pristala i to je stvarno ispalo odlično. Došla sam na reviju i bila sam fascinirana koliko je ona pogodila suštinu stvari i koliko smo jedna drugoj pomogle na toj reviji. Anastazija se izdvojila od modnih kreatora koji prate trendove. Ona jako ozbiljno radi svoj posao i to je stvarno za svaku pohvalu.

MONITOR: Vaš otac je poznati crnogorski slikar Nikola Gvozdenović, koji je izveo mnoge generacije studenata. Koliko je on uticao na vaš rad?
GVOZDENOVIĆ: Ja sam dijete dvoje umjetnika. Moja pokojna majka je bila sjajan vajar. Pošto sam i ja vajar, u profesionalnom smislu ona je više uticala na mene. Sigurno da je bilo uticaja i s njegove strane. Moja majka je vajala i dok sam bila u njenom stomaku. Koliko se samo tu prenosi nekih doživljaja, senzacija… Moj otac je pun pravila koja su jedino i moguća. On kaže, kad me žena ujutro pošalje za hljeb, tog dana nema posla. I to je tačno. Da bi radio, da bi se kvalitetno bavio umjetnošću, i da bi taj dan posvetio tom radu, ne smiješ da imaš nikakvu dodatnu obavezu.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

VIDOSAV STEVANOVIĆ, KNJIŽEVNIK IZ BEOGRADA: Ne treba nam lider, spasilac od kojeg nas treba spašavati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Današnja srpska politika je nastavak Miloševićeve drugim sredstvima. Kad se ona istroše, a sve slabije deluju, onda će se pribeći i drugim sredstvima iz starog repertoara

 

MONITOR: Autor ste političke biografije Slobodana Miloševića, kritikovali ste „slabost“ zapadnih političara prema njemu kada su ga poslije Dejtonskog sporazuma titulisali kao faktora mira. Milošević je ipak optužen u Haškom tribunalu i preminuo u njegovom pritvoru. Danas Aleksandar Vučić kao da je za zapadne vlade još veći „faktor mira“ od Miloševića?

STEVANOVIĆ: U „Milošević, jedan epitaf“ – „knjizi koja je napisana protiv svih na tu temu i umesto onih koje nisu“, a može se naći čak i na srpskom – izašao sam jedini put iz literarne fikcije i bavio se stvarnom osobom, „neukim, slabim i nedarovitim političarem“  i „čovekom bez osobina“. Ocena koju pominjete glasi otprilike ovako, citiram se po sećanju. „Kad se zapadnjaci naljute na Miloševića, kazne Srbe. A kad se sažale na Srbe, nagrade Miloševića“. I to je trajalo sve dok nije preterao i svima se smučio.

Današnja srpska politika je nastavak Miloševićeve drugim sredstvima. Kad se ona  istroše, a sve slabije deluju, onda će se pribeći i drugim sredstvima iz starog repertoara. Evropska unija će kasniti i ponavljati neuspehe iz devedesetih, jer  nije država i nema sredstva prisile, a kod naših rodoljuba ubeđivanje ne uspeva. Pogotovo ako je zasnovano na razumnim argumentima. Amerika je daleko, a ruska propaganda i odgovarajuće službe, uključujući i paravojske, raširile su se po Zapadnom Balkanu.

Kako reče jedan istoričar, ne ponavlja se istorija, ponavlja se ljudska priroda. I ponavljaće se dok ne nestane ili dok se ne promeni. Ovo važi ne samo za nas ovde, koji se trudimo da budemo gori od sebe i često uspevamo u tome, nego i za sve druge.

MONITOR:  Tokom 90-ih bili ste osnivač liberalnih političkih i intelektualnih grupacija i aktivni učesnik  građanskih protesta. Niste bili zadovoljni sa  onima koji su 2000. srušili Miloševićev režim. Danas je  opoziciju u Srbiji još teže ujediniti i sve su vidljivije razlike pa i sukobi oko rešavanja najvažnijih državnih pitanja. Vidite li, kao zagovornik laičke države i građanskog društva, svoje sledbenike među opozicionarima?

STEVANOVIĆ: Nisam čeznuo ni za literarnim sledbenicima niti sam ih tražio, a sami se nisu zapatili. To je dobro za moje knjige, za eventualne čitaoce i za literaturu uopšte.

U umetnosti je najbolje i najvrednije ono što je najređe. A u politici je drukčije: značajno je i presudno  ono što je opšte. Politikom se nisam nikada bavio, osim kao građanin koji na to ima pravo, kome je i dužnost da iznosi svoje mišljenje i da civilizovano brani svoj pogled na svet.

Ako me pitati da li imam istomišljenike na teme liberalizma, odgovoriću vam kratko. Knezu Mihajlu je njegov sekretar predložio da se osnuje liberalna stranka. I knez je odgovorio: „Ajte, molim vas. Računajući vas i mene u Srbiji liberala ima otprilike dvanaest“. Ne bih ni da procenjujem koliko je to „otprilike“ danas i ovde. Da ne ispadnem optimista pod starost.

Ako je malo i premalo liberala, onda liberalizma jedva da ima u ekonomiji, politici, javnom životu, kulturi, u medijima, u školama i u akademijama nauka i umetnosti. A iz opozicije su bezmalo nestali.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BRANKA BOŠNJAK, POTPREDSJEDNICA PARLAMENTA I POSLANICA PZP-a: Neće se sve riješiti kompletiranjem Ustavnog suda

Objavljeno prije

na

Objavio:

Moja ideja za izbor sudija Ustavnog suda  je namjerno iskarikirana u javnosti od određenih interesnih grupa koje žele da političkim ucjenama i trgovinama, isforsiraju izbor sebi poželjnih kandidata

 

MONITOR: Ove sedmice je, iza zatvorenih vrata, napravljen djelimičan

dogovor oko sudija Ustavnog suda.

BOŠNJAK: Raduje činjenica da smo uspjeli da kompromisom dođemo do dvotrećinske podrške za troje kandidata za sudije Ustavnog suda. Nadamo se da će se do sjednice Ustavnog odbora postići dogovor i oko četvrtog kandidata, jer čini se da postoji šansa. Ne bi bila dobra poruka, ako smo sasvim blizu dogovoru da ne izaberemo svo četvoro sudija u prvom glasanju, posebno što niko ne osporava stručnost i profesionalni integritet  četvrtog kandidata, koji je nesporno ostavio dobar utisak i nakon intervjua.

Kada se radi o konkretnim imenima, onda zaista nije lako i nijansira se, a svi negdje imaju svoje favorite ali nadam se da će ipak doći do kompromisa, jer vrlo malo nedostaje.

MONITOR:  Vaša ideja da se sudije Ustavnog suda, u konačnici, od kvalifikovanih kandidata, biraju modelom žrijeba, nije prihvaćena, a izazvala je različite komentare, često krtične i ironične. Kako vidite te reakcije?

BOŠNJAK: Moja ideja je, usudiću se reći, namjerno iskarikirana u javnosti od određenih interesnih grupa koje žele da političkim ucjenama i trgovinama, isforsiraju izbor sebi poželjnih kandidata. Imajući u vidu haos i ogromno nepovjerenje između političkih subjekata, a svjesna činjenice koje bi posljedice bile neizbora sudija Ustavnog suda, ja sam kao izlazni, odblokirajući mehanizam, predložila slučajni izbor od onih koji su svima nesporni i prihvatljivi sa stanovišta referenci i integriteta, a da taj broj nespornih bude što je moguće manji, ali maksimum 12. To se onda ne može nazvati nikakvom lutrijom. Ovakva metoda je postojala još u Antičkoj Grčkoj, a poznata je i pri izboru patrijarha u pravosljavlju.

Svakako da bi mnoga bolja poruka bila da se postigne kompromis i da se dogovorimo, za šta ja i navijam, ali ako ne bude dogovora već prevlada isključivost i eskalira nepovjerenje između političkih subjekata, onda je ovo, i dalje tvrdim izlazna varijanta. Ne želim ni da pomislim da se neće izglasati sudije Ustavnog suda, to je nešto što ne smijemo dozvoliti.

Čini se da postoji želja, makar zasad, za kompromisom i dogovorom. Svi smo svjesni situacije i crvenog alarma, ali uvijek postoji bojazan kad krenemo da razgovaramo o konkretnim imenima, da stvari krenu u negativnom pravcu.  Nedavni sastanak je bio ohrabrujući.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ADRIAN PEZDIRC, GLUMAC: Nepopravljivi sam tužni optimista

Objavljeno prije

na

Objavio:

Žrtve će kao i uvijek do sada biti oni politički, ekonomski i socijalno najnezaštićeniji. Smatram da svako vrijeme u ljudskoj povijesti nosi svoje izazove i da je najbolje i najgore vrijeme za sve one koji ga žive

 

Adrian Pezdirc jedan je od najtalentovanijih i najangažovanijih mlađih glumaca u Hrvatskoj. Diplomirao je 2014. ulogom Tartifa u istoimenoj predstavi za koju je iste godine dobio Nagradu hrvatskog glumišta za najboljeg mladog glumca. Članom ansambla Zagrebačkog kazališta mladih (ZKM) postaje 2016. godine. U Sarajevu je 2018. godine nagrađen na uglednom Internacionalnom teatarskom festivalu – MESS-u.

U ZKM-u, u pozorišnom čitanju jednog od najznačajnijih romana u istoriji književnosti „Braće Karamazovih“ reditelja Olivera Frljića, Pezdirc igra Aljošu Karamazova. Frljićevi Karamazovi, kako su i najavljeni, savremena su obrada klasika ruske književnosti i antiratni poklič koji je sasvim nenadano na pozornici osvanuo u zoru novog evropskog rata. „Karamazovi” su rađeni kao dvije uslovno nezavisne predstave, koristeći Tolstojevu rečenicu „Sve sretne obitelji sretne su na isti način, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj“ kao podnaslove.

MONITOR: Premijera „Karamazovih“ desila se na početku ruske vojne invazije i ponudila je kontekst za aktuelizaciju. Kako su izgledali početak rada na predstavi, probe, kako je nastajao tekst i predstava.

PEZDIRC: Kada smo počeli raditi na predstavi krajem prosinca 2021. godine, slika svijeta je izgledala samo malo drugačije. Uz puno rada, truda, vlastitih promišljanja počeli smo zajedno graditi jedan naš svijet. Oliver i dramaturginja Nina Gojić otpočetka su znali da žele dvije predstave i dvije perspektive. Jedna kroz prizmu privilegirane klase braće Karamazovi, Grušenjke, Katarine Ivanovne i gospođe Hohlakove, a drugu kroz pogled svih onih na čijim je leđima nesreće i iskorištavanja, ponajviše obitelji Snegirev, izgrađen sustav vrijednosti vrlo sličan onome u kojem svi živimo. Na dan početka invazije i rata na Ukrajinu, imali smo generalnu probu, i apsolutno je cijela predstava poprimila potpuno novu konotaciju. Kao da je život imitirao predstavu. Tokom procesa jedan jedini pola kartice nadopisani tekst i sam Dostojevski kao da su najavili zbivanja kojima smo toga dana počeli svjedočiti.

MONITOR: U novonastalom tekstu priča o porodici Karamazov je osnova, ali korišćene su razne reference naročito veze s aktualnim političkim dešavanjima u Evropi. Kad sam gledao predstavu nedavno u januaru, u ZKM-u je bilo prepuno. Publika je pažljivo gledala predstavu i bila oduševljena. Da li je uvijek takva reakcija?

PEZDIRC: Kao ansambl zaista smo presretni i zahvalni na procesu kojeg smo imali. Svi smo dali svu mentalnu, fizičku i kreativnu snagu koju smo imali, a rezultat je predstava koju zbilja ponosno čuvamo. Takva energija nemoguća je da ne zarazi gledatelje. Reakcije su podijeljene, ali više oko toga o čemu je predstava, i jesmo li tehnički prebrzi, a ne toliko je li dobra ili nije. Što je ja mislim znak da je predstava i naša priča uspješna jer otvara rasprave u cijelom sijasetu tema. Zagrebačka publika je karakteristična. Uvijek u ideji da točno zna kako bi nešto trebalo napraviti, a kada im se nešto sviđa bojažljivo će dati do znanja da uživaju. Neki od komentara na predstavu su bili i da imaju osjećaj da je aktualnost predstave nadišla granice Balkana, i zaista zagrebačkoj publici donjela osjećaj pripadnosti širem kontekstu. Hrvatska i Zagreb boje se takvih promjena u ideji gubitka „identiteta”, ali po reakcijama publike tokom predstave i punoj dvorani zaključujem da uživaju jednako kao i mi na sceni.

Miroslav MINIĆ
Foto: Marko MIŠČEVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo