Povežite se sa nama

INTERVJU

DR ERIK GORDI; EU je stalna meta nacionalista i rasista

Objavljeno prije

na

Iako je razaranje SFRJ privlačilo godinama veliku pažnju svijeta, relativno je malo intelektualaca koji su se ozbiljno bavili ovom temom. Jedan od rijetkih poznavalaca ljudi i onoga što im se dešavalo ovdje 90-tih, je Erik Gordi, američki sociolog koji je do 2007. predavao na Klark univerzitetu u Masačusetsu, a sada je direktor Centra za studije jugoistočne Evrope Londonskog univerzitetskog koledža. Gordi je objavio knjigu Kultura moći u Srbiji: nacionalizam i destrukcija alternativa kojom je pokazao istančano razumijevanje doprinosa manipulacije masovnom, populističkom kulturom u održavanju nekontrolisane političke i ekonomske moći.

MONITOR: Amerikanac ste koji živi u EU. Kako vidite perspektivu ove evropske zajednice nacija i naroda? Sve su češće sumnje da je ona ugrožena i da neće opstati.

GORDI: EU još pati od slabe podrške i jakih ograničenja u sposobnosti da vjeruje u samu sebe. Ove slabosti postaju sve vidljivije u uslovima ekonomske krize koja se proširila Evropom. Na prvom mjestu je stalna zategnutost između cilja da se nametne zaokružena i jedinstvena politika sa jedne strane i populističkog projekta održavanja državnog suvereniteta, sa druge. Ova se tenzija posebno ispoljava u ekonomskoj, monetarnoj i imigracionoj politici ali to se takođe vidi i na drugim mjestima – u sukobima oko izdvajanja za budžet, zapošljavanja, i ponovnim sukobima oko poljoprivredne proizvodnje i distribucije. Popularnosti EU ne doprinosi ni fama o njenoj kompleksnosti i veličini njene birokratije. Jedinstveni rezultat je da je EU stalna meta nacionalista, šovinista i rasista. Njena popularnost je ograničena, ali je njen značaj pojačan u ekonomskoj krizi. Iako izgleda da ne pobjeđuje na izborima, nešto se zakonomjerno događa: njena se politika prilagođava mejnstrim partijama koje dobijaju izbore. To je jasno u Britaniji i Francuskoj gdje su vlade okupirane panikom oko imigracije.

Drugi veliki problem u EU je da ona u osnovi nije demokratska. Ona je projekat zamišljen od tehnokrata i za tehnokrate, uvijek suočen sa teškoćom kada se traži opšta podrška. Nedostatak javne potvrde primorao je javnost da ignoriše institucije.To je jedan od razloga zbog kojih Evropski parlament ima među svojim članovima – izabranim više puta – široku zastupljenost partija kao britanska BNP, francuski Nacionalni front, mađarski Jobbik, njemački PVV, belgijski Lijst Dedecker, i druge. EU parlament je postao utočište za rasističke stranke jer pravo na demokratski izbor nije uzeto ozbiljno a njihovo prisustvo podriva kredibilitet institucija do te mjere da bi bilo teško obnoviti njihov ugled. Ovi faktori guraju EU ka veoma ozbiljnoj političkoj krizi. Ukoliko se ovo ponavljanje ne uzme za ozbiljno ono će dobiti takav zamajac da će ga biti teško zaustaviti. To je nesreća jer se mnogi vrijedni projekti ne mogu realizovati bez angažmana EU.

MONITOR: Ko je odgovorniji za razbuktavanje ekonomske krize u Evropi – Evropljani ili Amerikanci koji su je, smatra se, generisali?

GORDI: Ekonomska kriza ukazuje na posljedicu premeštanja važne ekonomske aktivnosti od država Sjeverne Amerike i Evrope ka drugim djelovima svijeta. Evropski i američki političari su vjerovali da su pronašli put da razaranje industrije zaštite od nadolazeće krize: oni su rezonovali da EU i SAD možda nemaju kapacitet da se takmiče u proizvodnji, ali da još imaju prednost u tehnologiji i obrazovanju. U osnovi ovo održava uvjerenje da se proizvoditi može svuda ali da bankarske i finansijske aktivnosti treba da ostanu tamo gdje su oni, a da bi se potrošnja mogla finansirati kapitalom međunarodnog porijekla. Konkretno to znači činiti sve što može da se učini da se proširi finansijska aktivnost, uključujući i to da se javna dobra ponude privatnim kupcima i oslabi regulacija. Jedan od razloga što se kriza proširila tako brzo jeste to što su evropske banke naveliko radile istu stvar kao i američke. Pucanje balona je pogodilo toliko jako zato što je jedan od načina na koji zapadne zemlje privlače kapital jeste razgradnja sistema socijalne zaštite koji bi ljude zaštitio od bankarskih pretjerivanja.

MONITOR: Kako bi se zemlje Zapadnog Balkana snašle u ovim opštim nevoljama kada bi, na primjer, sada bile primljene u EU?

GORDI: Nema sumnje da je najveća prednost koju nudi EU pristup tržištima rada i potrošnje, to je takođe i veoma skupo. Iskustvo Rumunije i Bugarske je u tom smislu posebno instruktivno. Njima je dopušteno da postanu članice prije nego što su ispunile sve postavljene uslove. To je urađeno djelimično iz simboličkih razloga, posebno kao način da se utiče na Hrvatsku i Srbiju, a djelimično zato što mnoge zemlje EU računaju da će opšti napredak učiniti lakšim pravne i institucionalne reforme. Očekivanja nisu ispunjena i sada EU razmatra načine da održi drugorazredni položaj za najnovije članice.

MONITOR: Organizovani kriminal je stalna primjedba u izvještajima EU za Srbiju i Crnu Goru. Ali šverc duvana su podsticale i u njemu učestvovale velike duvanske kompanije, pretežno američke na štetu budžeta bogatih zemalja Zapadne Evrope. Danas Vašington brine zbog trgovine kokainom preko Balkana. Može li se sistematično boriti protiv organizovanog kriminala sa toliko selektivnog pristupa od situacije do situacije?

GORDI: Dobro poređenje se može naći u sukobima oko snabdijevanja kokainom unutar SAD, koja je istovremeno najveći borac protiv droge i njen najveći uvoznik. Vlade Kolumbije i Venecuele se bune i tvrde da mjere sprječavanja proizvodnje kokaina njima nanose ekonomsku i političku štetu, dok se meksička vlada protivi zbog načina na koji se duž transportnih puteva primjenjuju rizični načini zabrane . Sve ove vlade ističu da mjere zabrane proizvodnje i rasturanja droge moraju da budu usklađene za borbom protiv tražnje i potrošnje u SAD. Narkotici su sigurno istovremeno najprofitabilniji i najopasniji i najrizičniji biznis organizovanog kriminala – taj biznis uključuje sve od uzgajanja do industrijske prerade, transporta i distribucije i svih načina rasturanja . Jedan od razloga zašto su mjere protiv rasturanja narkotika imale tako malo uspjeha jeste što tako složeni globalni biznis iziskuje i složeni globalni odgovor. A to je skupo, teško i opasno i moguće je da prevazilazi kapacitete većine službi koje se bave primjenom zakona.

MONITOR: Koliko je važna a koliko rizična „demokratija odozdo” o kojoj ste pisali kada se radi o Srbiji?

GORDI: Najveći rizik je da će biti prihvaćena forma, ali ne i suština demokratije. Formalno imamo partije i izbore, ali to je samo malo pomjeranje zvaničnika, mala odgovornost, slaba veza građana i institucija, nepromjenljivost elite koja mnogo više radi za vlastiti nego opšti interes. Iskustvo država iz regiona poslije 1918. je vrijedno razmatranja. U svakoj od njih je bilo teško uspostaviti parlamentarni sistem, koji je postao slab i u kojem su dugo dominirale iste grupe moćnika. One su imale nejasnu, neartikulisanu podršku u javnosti i malo međunarodne pomoći. Kada je politički i ekonomski pritisak počeo da raste poslije 1930, trebao je mali napor da političari koji su imali simpatije za fašizam izbiju u prvi plan. Dodao bih da je cilj uspostavljanje i održavanja sveobuhvatne demokratske kulture često nedostižan u zemljama za koje se uopšteno smatra da su demokratije.

MONITOR: Institucije su u zemljama ex-yu, pa i u Hrvatskoj, još slabe i zato što su često, kako se otkriva, korumpirane. Kako stvoriti institucije od povjerenja građana?

GORDI: Jedan od osnovnih faktora za toliku korupciju je i to što se odluke donose u malom krugu, a njihov se uticaj kanališe kroz političke partije. Nedostaje učešće javnosti, transparentnost i nema kontrole. Jedna od najčešće korišćenih definicija korupcije je da ona podrazumijeva da se javnim dobrom ili javnim servisom raspolaže kao ličnim vlasništvom. Dio rješenja je decentralizacija kontrole nad resursima.Dio je veća pažnja i provjera, odustajanje od prihvaćenog da je korupcija nešto normalno sa čim bi se trebalo pomiriti. A onda i veća ekonomska aktivnost, posebno jačanje konkurencije i umanjivanje uloge monopolista koji kontrolišu tržište preko svog uticaja na političke partije. Iako korupcije ima svuda u svijetu, pa i u EU, kada lokalni i regionalni igrači budu prinuđeni da se utrkuju na evropskom i globalnom nivou, shvatiće da im korupcija više šteti nego koristi. Oni će je onda smanjivati i učiniće da ona bude mnogo skuplja aktivnost.

MONITOR: Islamofobija je postala ne samo američki već i evropski problem. Koliko se tu radi o racionalizaciji straha od nepoznatog i nepoznavanju islamske kulture a koliko o prikrivenom rasizmu?

GORDI: Kratak odgovor: 100% rasizam.

Profesionalci iz trećeg ešalona

MONITOR: Imate li utisak da su narodi ex-yu prostora prevazišli svoja nacionalistička polazišta koja su ih odvela u razaranja i ratove?

GORDI: Ponekad! Ima momenata kada zadivljuje kreativnost i odgovornost zvaničnika koji nisu u samom državnom vrhu. Daću vam dva primjera: prvo, zanemarljiv nivo nasilja nakon donošenja mišljenja o proglašenju nezavisnosti Kosova što je svakako rezultat saradnje lokalnih uprava, carine i policije. Ali, zvanične politike to neće priznati. Drugo, saradnja policija i tužilaštava u stvari organizovanog kriminala kao u slučaju ubistva Pukanića, proizvela je slične strategije za praćenje i zaštitu svjedoka. Uvijek kažem diplomatama da umjesto što slušaju političke govore zvaničnika na vrhu, bace pogled na ozbiljan rad ljudi iz trećeg ili četvrtog ešalona, i vidjeće profesionalce koji žele da svoj posao rade dobro i znaju da to ne mogu bez saradnje sa kolegama iz susjednih zemlja. Tome podršku daju i potezi hrvatskog i srpskog predsjednika koji su podržali REKOM inicijativu, iako se još ne uviđa značaj toga. Istovremeno, u nekom postkonfliktnim sredinama kao što je Kosovo i BIH lako se uočava nastavak modela konfrontacije i eskalacije.

Opasna apatija

MONITOR:Da li je na Balkanu, ali i u razvijenom svijetu zapadne demokratije, još na djelu „kultura moći” o kojoj ste pisali 1999?

GORDI: Mnogi ljudi interpretiraju „Kulturu moći” kao vrstu snobovske kritike populizma i niske kulture. Mislim da je to preusko. Ključ je u tome da nema alternativa, da ima malo kreativnosti i dijaloga a i to je pod nekakvim pritiskom. Zato su mnogi ljudi iznenađeni kada im kažem da nije stvar u turbo folku ili da je to zato što mi se on ne sviđa. Problem nikada da nije bio TF već sistematična kolonizacija kulturnog prostora turbofolkom koja guši druge mogućnosti izražavanja.

Nedugo nakon pojavljivanja „Kulture moći” dogodio se dobro poznati teroristički napad u SAD 2001, velika politička i kulturna kampanja protiv terorizma, za jedinstvo, što je povremeno zvučalo kao antiislamski šovinizam.. Bio sam zapanjen koliko su mnoge od ovih konsenzusom usvojenih strategija ličile na one iz Miloševićevog režima.Ali države sa većim medijskim tržištem i rafiniranijim tehnikama komunikacije mogu da koriste monopolske medije na efikasniji način nego mala i prilično „porozna” zemlja.

Na sreću, mogu da kažem da i u SAD i u Srbiji postoji kritična masa pametnih i odgovornih ljudi koja je često u stanju da umanji ovu vrstu moći. Najveća opasnost sa kojom se suočavamo ne dolazi od ideološke opozicije već od rezignacije i apatije.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

SRĐA PERIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Netaknut sistem vladanja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vlast nije učinila ono što je mogla, a što je ne košta ama baš ništa – decentralizovati sistem i postati mnogo transparentnija. Jasno je da ona neće ići tim putem, a razlog je jasan: želite zadržati poluge moći uz kozmetičke izmjene kojim bi zapravo zamaskirali činjenicu da je sistem vladanja ostao netaknut 

 

MONITOR: Šta je poruka rezultata hercegnovskih izbora? Smatrate li da je to još jedna poruka prethodnom režimu?

PERIĆ: Herceg-Novi je atipičan iz više razloga, kako sa demografske tako i sa političke tačke gledišta, pa je dosta teško izvlačiti dosljedne paralele sa političkom scenom na državnom nivou. Posebnost ovim izborima je dala lokalna Novska lista koja je pokazala i vitalnost i snagu, čime je u praksi dokazala da postoje i drugačije platforme političkog okupljanja u odnosu na stranačke. Ne ulazeću u ideološku profilaciju ove liste, govoreno na ravni principa, kada god je demokratija bliža građaninu, ona je životnija.

MONITOR: Šta je sa novom vlašću? Jasno je da se nijesu mogle očekivati brze promjene i jednostavno demontiranje Đukanovićevog režima, ali da li se ide u dobrom pravcu?

PERIĆ: Nova vlast na samom početku pokazuje zabrinjavajuću tendenciju neuvažavanja i nipodaštavanja onih koji joj ne aplaudiraju. Oni kao da žele da im jedina opozicija bude DPS, koji je veoma lako kritikovati sa stanovišta koruptivnih praksi u prošlosti, a sada je već izvjesno da će biti nemilosrdni ne samo prema partijama, već i prema pojedincima koji ne pripadaju ni ovoj ni prošloj vlasti. Strategija je vrlo prosta: ako želite dugoročno trajanje na vlasti idealno je da imate „počišćen” teren od bilo kakve ozbiljne alternative. Pristup etiketiranja onih koji nisu sa novom vlašću može da dovede do toga da ljude koji bi bili korisni za javni život gurne u apatiju, jer niko ozbiljan ne žudi za tim da ga provlači kroz blato neki zadihani partijski aparatčik koji je u odbrani novostečenih privilegija spreman da ide jako daleko.

MONITOR: Kako vidite prošlonedjeljnu izjavu premijera Zdravka Krivokapića da ne postoji samo ovozemaljski život i da njegova vlada neće kažnjavati sveštenike, pa ni kad krše zdravstvene mjere?

PERIĆ: Premijer se pokazao dosljedan u jednoj stvari: sopstvenoj nedosljednosti. To da li je on vjernik, gnostik, agnostik, ateista, ne bi trebalo da određuje njegov javni diskurs. Kod aktuelnog premijera to nije slučaj. On ima prenaglašenu potrebu da govori o temi vjere, o svojoj etičkoj superiornosti, o tome da je Vlada koju predvodi narodna i slične stvari. Živimo u vremenu profanisanja svega i svačega, pa premijer daje svoj doprinos opštem trendu. Ipak, njegova pozicija je veoma vezana za, njegovim rječnikom rečeno, „zemaljske“ teme i treba insistirati na tome, a svako skretanje sa toga kolosjeka valja tumačiti kao dio političke strategije. Možda i prođe kod određenog broja ljudi, ali dugoročno to ne doprinosi progresu zajednice, a čini mi se da ne kristališe ni duboke teološke misli.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JELICA MINIĆ, PREDSJEDNICA EVROPSKOG POKRETA U SRBIJI: Ne možemo pobjeći od Evropske unije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Napetosti u regionu rastu, a zaštitni mehanizmi su prilično paralisani. Neko mora da pokaže put i da povede. Da li će EU opet ostaviti region na cjedilu, vidjećemo. Učiniti to dva puta u kratkom periodu bilo bi možda i za nju fatalno

 

MONITOR: Pored opasnosti od novog prekrajanja granica i stava da raspad Jugoslavije još nije završen, postoji i očigledno nezadovoljstvo stanjem u BiH i međunarodne zajednice i građana, ali i zamor, usljed dosadašnjih očiglednih neuspjeha u pregovorima oko Kosova. Kako izaći iz tog ćorsokaka?

MINIĆ: BiH i Kosovo su svojevrsni međunarodni protektorati. Kako stvoriti uslove da protektorati postanu funkcionalne i napredne države? O tome ima puno teorija. Pandemija je usporila mnoge dinamične regionalne mehanizme koji su doprinosili artikulaciji zajedničkih interesa u regionu, stvarali zdrave međuljudske kontakte i obećavali normalizaciju života i rada institucija. Ipak, proces pomirenja kako u regionu, tako i unutar ova dva protektorata ide vrlo sporo. Napetosti u regionu rastu, a pomenuti zaštitni mehanizmi su prilično paralisani. Evropska perspektiva je i dalje maglovita, lovci iz daleka stvaraju svoj politički kapital. Neko mora da pokaže put i da povede. Da li će EU opet ostaviti region na cedilu, videćemo. Učiniti to dva puta u kratkom periodu bilo bi možda i za nju fatalno.

MONITOR: Nova metodologija podrazumijeva i neku vrstu usklađivanja politika sa EU, a ne samo „prepisivanja“ zakonodavstva. Veoma se insistira i na djelotvornosti pravosuđa i odgovarajućoj pravosudnoj praksi… Da li se tu očekuje neki „slučaj Sanader“ kao zalog da pravna država postoji?

MINIĆ: Pa, ako ljudi od najvećeg poverenja, kao Belivuk i njegova banda, čuveni Jutka iz Brusa kome jedna afera smenjuje drugu, verovatno i nezamenjivi Palma iz Jagodine i njima slični budu zaista žrtvovani na oltaru pravde i pravosuđa, ako su učinjeni makar i mali ustupci ljudima koji brane reke, šume, vazduh i zemlju od štetnih projekata bezočnih pojedinaca – znači da su argumenti Brisela bili ubedljivi, pa ćemo i mi građani malo odahnuti. Ako se to ne desi, onda je poruka da smo svi njihove potencijalne žrtve, a onda je to za vlast opasno.

MONITOR: Predsjednik Srbije je povodom Dana pobjede i Dana Evrope izrekao, poslije dužeg vremena, neku vrstu pohvale odnosa EU prema Srbiji i zaključio da je članstvo u EU cilj Srbije koji se može ostvariti uz „kompromis oko Kosova“. Zašto se, međutim, daleko srdačnije obraća predstavnicima i narodima drugih zemalja?

MINIĆ: Pa, evropska integracija dođe kao „nužno zlo“ za obe strane, pa se i jedni i drugi prema njoj tako ophode – bez entuzijazma. Od nje, ipak, ne možemo pobeći. Srbija ekonomski, kulturno, istorijski gravitira ka Centralnoj Evropi.To je znao još Knjaz Miloš. Jednom će oživeti najveće bogatstvo Srbije – Dunav, pa će se to mnogo bolje videti. Može nam se sviđati, biti korisna, možemo je voleti kao mitsku „majku Rusiju“, njenu naftu i gas i vojnu industriju, možemo dobro sarađivati sa Turskom koja nam nije nepoznati partner, možemo koristiti kineske interese u Evropi da od toga i sami profitiramo, ali baš svi ključni parametri ekonomskog, socijalnog, tehnološkog i kulturnog razvoja zavise nam od evropskih zemalja i institucija i tamo živi najveći broj naših građana. Uz to, prognozira se dramatičan uspon Poljske i Turske u ovom veku, a mi smo tačno između.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIHAILO JOVOVIĆ, NOVINAR: Novinare biju jer govore istinu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uvijek me nervira kada političari, pa  i strane diplomate, nakon osude nasilja u sljedećoj rečenici dodaju da novinari moraju poštovati profesionalne i etičke standarde. Treba da znaju da ovdje novinare po pravilu ne biju zato što lažu, već zato što govore i pišu istinu

 

MONITOR: Vlada je osnovala četvrtu po redu Komisiju za praćenje postupanja nadležnih organa u istragama napada na novinare, a Vi ste izabrani za predsjednika. Prethodne tri, konstatovala je i Akcija za ljudska prava, nijesu bile naročito uspješne. Mislite li da ova može biti uspješnija? Šta je to što je remetilo uspješnost prethodnih komisija, i da li je još prisutno?

JOVOVIĆ: Desetak sati nakon što je Đukanovićeva Vlada formirala Komisiju na sjednici u četvrtak 26. decembra 2013, poslije velikog pritiska domaće javnosti i međunarodne zajednice, eksplodiralo je blizu pola kila TNT ispod prozora redakcije Vijesti . Mafija je time pokazala šta misli i o Vladi i o Komisiji. Naravno da počinioci tog napada, a kamoli  nalogodavci, nisu pronađeni. Kao ni najvećeg broja drugih slučajeva teškog nasilja nad novinarima i imovinom medija.

Sramota je ove države i društva da će uskoro biti 17 godina od ubistva Duška Jovanovića,  14 od prebijanja Tufika Softića, tri godine od ranjavanja Olivere Lakić, da nabrojim samo neke slučajeve, a da nema ni uspješnih istraga, ni optužnica, a kamoli presuda.

Nije Komisija u ova tri mandata kriva za to. Ona ne saslušava, ne hapsi osumnjičene, podiže optužnice, ne sudi. Njena nadležnost svodi se na istragu istraga, da pokuša da utvrdi da li je u istragama bilo propusta, namjernih ili iz neznanja, zašto  toliko traju a rezultata nema, kao i da preporuči Vladi, policiji, tužilaštvu i drugima organima šta bi trebalo da urade da istrage krenu sa mrtve tačke.

Komisija je u svojim javnim izvještajima i onima označenim stepenom tajnosti dala veliki broj preporuka za konkretne slučajeve u kojima smo našli propuste u istrazi, ali nijedna nije ispunjena, da ja znam. Tužilaštvo nikad nije ni odgovorilo šta je sa preporukama koje smo im slali. Policija je u odgovorima Komisiji sve prebacila na unutrašnju kontrolu, a unutrašnja kontrola je ćutala.

Niko još nije odgovarao za vođenje nedjelotvornih istraga ili za „istrage“ čiji je cilj bio da se, opravdano sumnjam, nikad ne završe, iako u našim izvještajima postoje i imena ljudi koji su učestvovali u takvim istragama. Većina takvih policajaca, tužilaca i sudija je napredovala u karijeri.
Komisija je sabotirana na razne načine. Godinama smo od policije dobijali  cenzurisane dokumente, čak i bez imena policajaca koji su ih potpisivali, Agencija za nacionalnu bezbjednost je dostavljala dokumentaciju samo prve godine, na dozvole članovima Komisije za pristup tajnim podacima, bez kojih nema pristupa u sobu gdje se oni čuvaju, čekalo se i po pola godine.  Kod prethodne vlasti nije bilo političke volje za rješavanje ovih napada, posebno onih za koje s pravom sumnjam da su povezani sa moćnicima i kriminalcima bliskim vrhu DPS-a, da je bilo te volje ne bi im trebala ni Komisija,  našli bi i napadače i nalogodavce. Odnosno, politička volja je bila da se ti slučajevi ne rješavaju. Dokaz je i to što su lokalne siledžije, koje su bile akteri nekih napada, vrlo brzo otkrivane i hapšene,  dok napadi koji su očigledno bili organizovani čame godinama u tužilačkim i policijskim fiokama.

Sadašnja vlast je iskazala političku volju, naročito imenovanjem državnog sekretara MUP-a za člana Komisije, ministar je došao na dvije sjednice i pružio podršku. Tu volju moraju dokazati i brzim konkretnim pomacima u istragama svih nezavršenih slučajeva.  Oni su sada vlast, ne može biti izgovora, makar za postupanje policije. Dobro bi bilo za početak da nadležni u Vladi i ,,po dubini” pažljivo pročitaju naše dosadašnje izvještaje i postupe po preporukama koje smo dali. Da pokrenu postupke protiv odgovornih za propuste u istragama, ili ako je kasno za to, da ih barem uklone sa svih pozicija sa kojih mogu uticati na buduće istrage.

MONITOR: Od početka godine, u kratko vrijeme,  desilo se više napada na novinare.  Dosadašnji napadi uvijek su bili u vezi sa određenom društveno političkom situacijom, i svjedočenjem o njoj.  Zašto je ovo trenutak pojačanog nasilja nad novinarima?

JOVOVIĆ: Mi smo stalno u čudnim ,,društveno-političkim situacijama“, a sadašnja je tenzičnija nego obično. Atmosfera nekažnjivosti za dosadašnje napade doprinosi da ti ljudi misle da je dopušteno frustracije iskaliti na novinarima, koji su „neprijatelji“ jer im se ne sviđa to što pišu. Nije isključeno ni da su i neki od nedavnih napada organizovani sa ciljem da se napadnuti novinari i njihove kolege zastraše. Jedno je sigurno, ko god da je na vlasti, većinom napadaju nas iz „medijske mafije“. I do sada je najveći broj slučajeva nasilja bio nad novinarima profesionalcima, koji rade važne stvari u javnom interesu, dok one koji nisu takvi gotovo niko i ne dira. Uvijek me nervira kada političari pa čak i strane diplomate, nakon osude nasilja u sljedećoj rečenici dodaju da novinari moraju poštovati profesionalne i etičke standarde. Treba da znaju da ovdje novinare po pravilu ne biju zato što lažu, već zato što govore i pišu istinu, a ta istina nekome nanosi štetu. To ne znači da one koji lažu treba tući.

MONITOR: Kako vidite reakciju nadležnih organa na te napade?

JOVOVIĆ: Prvi utisak je da je to bilo uglavnom korektno, ali rano je za  zaključak.

MONITOR: Ima li se šta proslaviti na ovaj Svjetski dan slobode medija?

JOVOVIĆ: Neriješeni napadi na novinare su glavni razlog  što smo i dalje na začelju regiona. Daleko smo od dobre situacije, ali je dobro što građani u Crnoj Gori i dalje mogu u medijima naći najrazličitija mišljenja, iz gotovo svih segmenata društva. Problem je što je mnogo građana koji ne umiju da razluče činjenice od spina, ili to ne žele, nego vole da čitaju i gledaju samo ono što se poklapa sa onim što  misle. I samo tome vjeruju.

Drago mi je što su novinari iz Đukanovićevih propagandističkih medija, ne svojom zaslugom i željom, dobili priliku da osjete kako je to kad kritikuješ vlast, odnosno ponašaš se kao normalan medij u demokratskom društvu. Oni to sada rade manje ili više uspješno, manje ili više profesionalno, ali se nadam da će im bar nešto od tog osjećaja ostati i ako se DPS vrati na vlast. DF-ovi mediji se nijesu promijenili. Profesionalni mediji i novinari su to uglavnom i ostali, iako je utisak da nekima na početku nije bilo lako da se naviknu da su poslije 30 godina neki drugi ljudi sada najodgovorniji za sve što nam se dešava. Porazno je što mnogi novinari i dalje loše žive.

MONITOR:  Dugo svjedočite o  crnogorskoj zbilji. Jesu li se desile promjene?

JOVOVIĆ: Tek treba da se dese. Crna Gora je 2006. dobila šansu da se promijeni, ali do suštinskih promjena nije došlo i ta šansa je propuštena. Naprotiv, siromaštvo i socijalno raslojavanje su povećani. Novu šansu je društvo dobilo 30. avgusta prošle godine. Nova vlast je obećala korjenite promjene, ali se Vlada u tome još ne snalazi dobro, mislim da je to zbog  političkog neiskustva i ideoloških prepreka u nekim glavama, uključujući i premijerovu. Pored toga, problem joj je ne samo agilni DPS koji sada žestoko kritikuje ono što je sam godinama radio, nego i najmanje pola parlamentarne većine, koja uz zdušnu Vučićevu podršku marljivo priprema teren i  čeka priliku da Vladu obori ili da izdejstvuje njenu rekonstrukciju a sebi fotelje, a da ne bude optužena da daje šansu DPS-u za povratak. Mnoge stvari bitne za život građana tapkaju u mjestu jer se loši zakoni ne mijenjaju a novi ne donose „dok se ne smijeni Katnić“.

Nova šansa za napredak polako  curi i nestaće kada nestane nada velikog broja ljudi da su konačno dočekali bolje dane. Ono malo političara i funkcionera kojima je, vjerujem, preči javni od privatnog interesa, pod najvećim je pritiskom a od toga koliko će još izdržati zavisi i brzina napretka društva. Ali, i da se karte ponovo promiješaju, nestao je istorijski teret nesmjenjivosti vlasti na izborima, pa će napretka od toga sigurno biti.

MONITOR: I dalje su na sceni podjele, identitetska pitanja, tenzije. Koliku odgovornost za to snosi prethodna, a koliku nova vlast?

JOVOVIĆ: Prethodna vlast snosi 30-godišnju odgovornost. Isto toliku i njihovi partneri iz dijela bivše opozicije a sadašnje vlasti koji su taj tango sa DPS-om igrali kad god im je to zatrebalo, i jednima i drugima. Jedni tvrde da brane navodno ugroženu državu i crnogorski identitet, drugi navodno ugroženo srpstvo i da se bore za srpski i ruski svet. DPS mi je jasan, vrh te partije je na razne načine pljačkao Crnu Goru krijući se iza zastave i podstičući podjele uvijek kada im je to trebalo da zadrže vlast i nastave sa pljačkom. Sada to rade da bi se vratili na vlast. Ovi drugi su navodno ginuli u borbi protiv ovdašnjeg diktatora, a istovremeno su podržavali,  i  podržavaju, iste takve ili gore diktature u Srbiji i Rusiji.  I oni sve vrijeme žive bolje od većine građana.

Nije mi jasno zašto toliko glasača ne vidi licemjerstvo i jednih i drugih „patriota“, dok sami jedva spajaju kraj s krajem.  Glasači  DF-a i DPS-a treba da znaju da se nezavisnost NATO članice Crne Gore, njen građanski karakter, državni simboli i gotovo sve drugo oko čega se ove stranke i njihovi mediji glože mogu promijeniti samo izmjenama Ustava kvalifikovanom većinom u parlamentu, koja nije na vidiku, jer većine za to nema ni među građanima. Osim ako se DPS ne predomisli, ne bi im bio prvi put.

MONITOR: Nasleđe prethodnog režima je skoro netaknuto. Institucije zarobljene, kapital  u rukama privilegovanih. Šta to znači za budućnost zemlje?

JOVOVIĆ: Još se nadam da će se to nasljeđe razobličiti, da će se pokradeno vratiti građanima, na ključna mjesta doći pošteni i stručni, da institucije neće zavisiti od toga ko je na vlasti,  iako to i dalje zvuči kao bajka. Nema ništa lakše od toga, mada sam svjestan da neće doći brzo.

MONITOR: Do kad će Crna Gora biti zemlja iz koje se odlazi?

JOVOVIĆ: Dok ne nađemo naftu. Šalim se. Kad većina građana shvati da im plate, penzije, bolnice, škole, auto-puteve itd, ne poklanjaju ni premijer ni predsjednik, već da je to od para koje su zaradili. Kada budu glasali za one za koje misle da će im uz manje poreze omogućiti da zarade veće plate i penzije, naprave nove škole i bolnice, obezbije čistiju vodu i vazduh, da neće krasti, a ne da im bude najbitnije koji su kandidati za premijera ili predsjednika nacije ili vjere. I tako nekoliko puta. Bolje bi nam bilo da do toga dođemo prije nego što Crna Gora uđe u EU, jer ako nas čudom ovakve prime, tek će onda da nastane bježanija.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo