Povežite se sa nama

INTERVJU

DR ERIK GORDI; EU je stalna meta nacionalista i rasista

Objavljeno prije

na

Iako je razaranje SFRJ privlačilo godinama veliku pažnju svijeta, relativno je malo intelektualaca koji su se ozbiljno bavili ovom temom. Jedan od rijetkih poznavalaca ljudi i onoga što im se dešavalo ovdje 90-tih, je Erik Gordi, američki sociolog koji je do 2007. predavao na Klark univerzitetu u Masačusetsu, a sada je direktor Centra za studije jugoistočne Evrope Londonskog univerzitetskog koledža. Gordi je objavio knjigu Kultura moći u Srbiji: nacionalizam i destrukcija alternativa kojom je pokazao istančano razumijevanje doprinosa manipulacije masovnom, populističkom kulturom u održavanju nekontrolisane političke i ekonomske moći.

MONITOR: Amerikanac ste koji živi u EU. Kako vidite perspektivu ove evropske zajednice nacija i naroda? Sve su češće sumnje da je ona ugrožena i da neće opstati.

GORDI: EU još pati od slabe podrške i jakih ograničenja u sposobnosti da vjeruje u samu sebe. Ove slabosti postaju sve vidljivije u uslovima ekonomske krize koja se proširila Evropom. Na prvom mjestu je stalna zategnutost između cilja da se nametne zaokružena i jedinstvena politika sa jedne strane i populističkog projekta održavanja državnog suvereniteta, sa druge. Ova se tenzija posebno ispoljava u ekonomskoj, monetarnoj i imigracionoj politici ali to se takođe vidi i na drugim mjestima – u sukobima oko izdvajanja za budžet, zapošljavanja, i ponovnim sukobima oko poljoprivredne proizvodnje i distribucije. Popularnosti EU ne doprinosi ni fama o njenoj kompleksnosti i veličini njene birokratije. Jedinstveni rezultat je da je EU stalna meta nacionalista, šovinista i rasista. Njena popularnost je ograničena, ali je njen značaj pojačan u ekonomskoj krizi. Iako izgleda da ne pobjeđuje na izborima, nešto se zakonomjerno događa: njena se politika prilagođava mejnstrim partijama koje dobijaju izbore. To je jasno u Britaniji i Francuskoj gdje su vlade okupirane panikom oko imigracije.

Drugi veliki problem u EU je da ona u osnovi nije demokratska. Ona je projekat zamišljen od tehnokrata i za tehnokrate, uvijek suočen sa teškoćom kada se traži opšta podrška. Nedostatak javne potvrde primorao je javnost da ignoriše institucije.To je jedan od razloga zbog kojih Evropski parlament ima među svojim članovima – izabranim više puta – široku zastupljenost partija kao britanska BNP, francuski Nacionalni front, mađarski Jobbik, njemački PVV, belgijski Lijst Dedecker, i druge. EU parlament je postao utočište za rasističke stranke jer pravo na demokratski izbor nije uzeto ozbiljno a njihovo prisustvo podriva kredibilitet institucija do te mjere da bi bilo teško obnoviti njihov ugled. Ovi faktori guraju EU ka veoma ozbiljnoj političkoj krizi. Ukoliko se ovo ponavljanje ne uzme za ozbiljno ono će dobiti takav zamajac da će ga biti teško zaustaviti. To je nesreća jer se mnogi vrijedni projekti ne mogu realizovati bez angažmana EU.

MONITOR: Ko je odgovorniji za razbuktavanje ekonomske krize u Evropi – Evropljani ili Amerikanci koji su je, smatra se, generisali?

GORDI: Ekonomska kriza ukazuje na posljedicu premeštanja važne ekonomske aktivnosti od država Sjeverne Amerike i Evrope ka drugim djelovima svijeta. Evropski i američki političari su vjerovali da su pronašli put da razaranje industrije zaštite od nadolazeće krize: oni su rezonovali da EU i SAD možda nemaju kapacitet da se takmiče u proizvodnji, ali da još imaju prednost u tehnologiji i obrazovanju. U osnovi ovo održava uvjerenje da se proizvoditi može svuda ali da bankarske i finansijske aktivnosti treba da ostanu tamo gdje su oni, a da bi se potrošnja mogla finansirati kapitalom međunarodnog porijekla. Konkretno to znači činiti sve što može da se učini da se proširi finansijska aktivnost, uključujući i to da se javna dobra ponude privatnim kupcima i oslabi regulacija. Jedan od razloga što se kriza proširila tako brzo jeste to što su evropske banke naveliko radile istu stvar kao i američke. Pucanje balona je pogodilo toliko jako zato što je jedan od načina na koji zapadne zemlje privlače kapital jeste razgradnja sistema socijalne zaštite koji bi ljude zaštitio od bankarskih pretjerivanja.

MONITOR: Kako bi se zemlje Zapadnog Balkana snašle u ovim opštim nevoljama kada bi, na primjer, sada bile primljene u EU?

GORDI: Nema sumnje da je najveća prednost koju nudi EU pristup tržištima rada i potrošnje, to je takođe i veoma skupo. Iskustvo Rumunije i Bugarske je u tom smislu posebno instruktivno. Njima je dopušteno da postanu članice prije nego što su ispunile sve postavljene uslove. To je urađeno djelimično iz simboličkih razloga, posebno kao način da se utiče na Hrvatsku i Srbiju, a djelimično zato što mnoge zemlje EU računaju da će opšti napredak učiniti lakšim pravne i institucionalne reforme. Očekivanja nisu ispunjena i sada EU razmatra načine da održi drugorazredni položaj za najnovije članice.

MONITOR: Organizovani kriminal je stalna primjedba u izvještajima EU za Srbiju i Crnu Goru. Ali šverc duvana su podsticale i u njemu učestvovale velike duvanske kompanije, pretežno američke na štetu budžeta bogatih zemalja Zapadne Evrope. Danas Vašington brine zbog trgovine kokainom preko Balkana. Može li se sistematično boriti protiv organizovanog kriminala sa toliko selektivnog pristupa od situacije do situacije?

GORDI: Dobro poređenje se može naći u sukobima oko snabdijevanja kokainom unutar SAD, koja je istovremeno najveći borac protiv droge i njen najveći uvoznik. Vlade Kolumbije i Venecuele se bune i tvrde da mjere sprječavanja proizvodnje kokaina njima nanose ekonomsku i političku štetu, dok se meksička vlada protivi zbog načina na koji se duž transportnih puteva primjenjuju rizični načini zabrane . Sve ove vlade ističu da mjere zabrane proizvodnje i rasturanja droge moraju da budu usklađene za borbom protiv tražnje i potrošnje u SAD. Narkotici su sigurno istovremeno najprofitabilniji i najopasniji i najrizičniji biznis organizovanog kriminala – taj biznis uključuje sve od uzgajanja do industrijske prerade, transporta i distribucije i svih načina rasturanja . Jedan od razloga zašto su mjere protiv rasturanja narkotika imale tako malo uspjeha jeste što tako složeni globalni biznis iziskuje i složeni globalni odgovor. A to je skupo, teško i opasno i moguće je da prevazilazi kapacitete većine službi koje se bave primjenom zakona.

MONITOR: Koliko je važna a koliko rizična „demokratija odozdo” o kojoj ste pisali kada se radi o Srbiji?

GORDI: Najveći rizik je da će biti prihvaćena forma, ali ne i suština demokratije. Formalno imamo partije i izbore, ali to je samo malo pomjeranje zvaničnika, mala odgovornost, slaba veza građana i institucija, nepromjenljivost elite koja mnogo više radi za vlastiti nego opšti interes. Iskustvo država iz regiona poslije 1918. je vrijedno razmatranja. U svakoj od njih je bilo teško uspostaviti parlamentarni sistem, koji je postao slab i u kojem su dugo dominirale iste grupe moćnika. One su imale nejasnu, neartikulisanu podršku u javnosti i malo međunarodne pomoći. Kada je politički i ekonomski pritisak počeo da raste poslije 1930, trebao je mali napor da političari koji su imali simpatije za fašizam izbiju u prvi plan. Dodao bih da je cilj uspostavljanje i održavanja sveobuhvatne demokratske kulture često nedostižan u zemljama za koje se uopšteno smatra da su demokratije.

MONITOR: Institucije su u zemljama ex-yu, pa i u Hrvatskoj, još slabe i zato što su često, kako se otkriva, korumpirane. Kako stvoriti institucije od povjerenja građana?

GORDI: Jedan od osnovnih faktora za toliku korupciju je i to što se odluke donose u malom krugu, a njihov se uticaj kanališe kroz političke partije. Nedostaje učešće javnosti, transparentnost i nema kontrole. Jedna od najčešće korišćenih definicija korupcije je da ona podrazumijeva da se javnim dobrom ili javnim servisom raspolaže kao ličnim vlasništvom. Dio rješenja je decentralizacija kontrole nad resursima.Dio je veća pažnja i provjera, odustajanje od prihvaćenog da je korupcija nešto normalno sa čim bi se trebalo pomiriti. A onda i veća ekonomska aktivnost, posebno jačanje konkurencije i umanjivanje uloge monopolista koji kontrolišu tržište preko svog uticaja na političke partije. Iako korupcije ima svuda u svijetu, pa i u EU, kada lokalni i regionalni igrači budu prinuđeni da se utrkuju na evropskom i globalnom nivou, shvatiće da im korupcija više šteti nego koristi. Oni će je onda smanjivati i učiniće da ona bude mnogo skuplja aktivnost.

MONITOR: Islamofobija je postala ne samo američki već i evropski problem. Koliko se tu radi o racionalizaciji straha od nepoznatog i nepoznavanju islamske kulture a koliko o prikrivenom rasizmu?

GORDI: Kratak odgovor: 100% rasizam.

Profesionalci iz trećeg ešalona

MONITOR: Imate li utisak da su narodi ex-yu prostora prevazišli svoja nacionalistička polazišta koja su ih odvela u razaranja i ratove?

GORDI: Ponekad! Ima momenata kada zadivljuje kreativnost i odgovornost zvaničnika koji nisu u samom državnom vrhu. Daću vam dva primjera: prvo, zanemarljiv nivo nasilja nakon donošenja mišljenja o proglašenju nezavisnosti Kosova što je svakako rezultat saradnje lokalnih uprava, carine i policije. Ali, zvanične politike to neće priznati. Drugo, saradnja policija i tužilaštava u stvari organizovanog kriminala kao u slučaju ubistva Pukanića, proizvela je slične strategije za praćenje i zaštitu svjedoka. Uvijek kažem diplomatama da umjesto što slušaju političke govore zvaničnika na vrhu, bace pogled na ozbiljan rad ljudi iz trećeg ili četvrtog ešalona, i vidjeće profesionalce koji žele da svoj posao rade dobro i znaju da to ne mogu bez saradnje sa kolegama iz susjednih zemlja. Tome podršku daju i potezi hrvatskog i srpskog predsjednika koji su podržali REKOM inicijativu, iako se još ne uviđa značaj toga. Istovremeno, u nekom postkonfliktnim sredinama kao što je Kosovo i BIH lako se uočava nastavak modela konfrontacije i eskalacije.

Opasna apatija

MONITOR:Da li je na Balkanu, ali i u razvijenom svijetu zapadne demokratije, još na djelu „kultura moći” o kojoj ste pisali 1999?

GORDI: Mnogi ljudi interpretiraju „Kulturu moći” kao vrstu snobovske kritike populizma i niske kulture. Mislim da je to preusko. Ključ je u tome da nema alternativa, da ima malo kreativnosti i dijaloga a i to je pod nekakvim pritiskom. Zato su mnogi ljudi iznenađeni kada im kažem da nije stvar u turbo folku ili da je to zato što mi se on ne sviđa. Problem nikada da nije bio TF već sistematična kolonizacija kulturnog prostora turbofolkom koja guši druge mogućnosti izražavanja.

Nedugo nakon pojavljivanja „Kulture moći” dogodio se dobro poznati teroristički napad u SAD 2001, velika politička i kulturna kampanja protiv terorizma, za jedinstvo, što je povremeno zvučalo kao antiislamski šovinizam.. Bio sam zapanjen koliko su mnoge od ovih konsenzusom usvojenih strategija ličile na one iz Miloševićevog režima.Ali države sa većim medijskim tržištem i rafiniranijim tehnikama komunikacije mogu da koriste monopolske medije na efikasniji način nego mala i prilično „porozna” zemlja.

Na sreću, mogu da kažem da i u SAD i u Srbiji postoji kritična masa pametnih i odgovornih ljudi koja je često u stanju da umanji ovu vrstu moći. Najveća opasnost sa kojom se suočavamo ne dolazi od ideološke opozicije već od rezignacije i apatije.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

VIDOSAV STEVANOVIĆ, KNJIŽEVNIK IZ BEOGRADA: Ne treba nam lider, spasilac od kojeg nas treba spašavati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Današnja srpska politika je nastavak Miloševićeve drugim sredstvima. Kad se ona istroše, a sve slabije deluju, onda će se pribeći i drugim sredstvima iz starog repertoara

 

MONITOR: Autor ste političke biografije Slobodana Miloševića, kritikovali ste „slabost“ zapadnih političara prema njemu kada su ga poslije Dejtonskog sporazuma titulisali kao faktora mira. Milošević je ipak optužen u Haškom tribunalu i preminuo u njegovom pritvoru. Danas Aleksandar Vučić kao da je za zapadne vlade još veći „faktor mira“ od Miloševića?

STEVANOVIĆ: U „Milošević, jedan epitaf“ – „knjizi koja je napisana protiv svih na tu temu i umesto onih koje nisu“, a može se naći čak i na srpskom – izašao sam jedini put iz literarne fikcije i bavio se stvarnom osobom, „neukim, slabim i nedarovitim političarem“  i „čovekom bez osobina“. Ocena koju pominjete glasi otprilike ovako, citiram se po sećanju. „Kad se zapadnjaci naljute na Miloševića, kazne Srbe. A kad se sažale na Srbe, nagrade Miloševića“. I to je trajalo sve dok nije preterao i svima se smučio.

Današnja srpska politika je nastavak Miloševićeve drugim sredstvima. Kad se ona  istroše, a sve slabije deluju, onda će se pribeći i drugim sredstvima iz starog repertoara. Evropska unija će kasniti i ponavljati neuspehe iz devedesetih, jer  nije država i nema sredstva prisile, a kod naših rodoljuba ubeđivanje ne uspeva. Pogotovo ako je zasnovano na razumnim argumentima. Amerika je daleko, a ruska propaganda i odgovarajuće službe, uključujući i paravojske, raširile su se po Zapadnom Balkanu.

Kako reče jedan istoričar, ne ponavlja se istorija, ponavlja se ljudska priroda. I ponavljaće se dok ne nestane ili dok se ne promeni. Ovo važi ne samo za nas ovde, koji se trudimo da budemo gori od sebe i često uspevamo u tome, nego i za sve druge.

MONITOR:  Tokom 90-ih bili ste osnivač liberalnih političkih i intelektualnih grupacija i aktivni učesnik  građanskih protesta. Niste bili zadovoljni sa  onima koji su 2000. srušili Miloševićev režim. Danas je  opoziciju u Srbiji još teže ujediniti i sve su vidljivije razlike pa i sukobi oko rešavanja najvažnijih državnih pitanja. Vidite li, kao zagovornik laičke države i građanskog društva, svoje sledbenike među opozicionarima?

STEVANOVIĆ: Nisam čeznuo ni za literarnim sledbenicima niti sam ih tražio, a sami se nisu zapatili. To je dobro za moje knjige, za eventualne čitaoce i za literaturu uopšte.

U umetnosti je najbolje i najvrednije ono što je najređe. A u politici je drukčije: značajno je i presudno  ono što je opšte. Politikom se nisam nikada bavio, osim kao građanin koji na to ima pravo, kome je i dužnost da iznosi svoje mišljenje i da civilizovano brani svoj pogled na svet.

Ako me pitati da li imam istomišljenike na teme liberalizma, odgovoriću vam kratko. Knezu Mihajlu je njegov sekretar predložio da se osnuje liberalna stranka. I knez je odgovorio: „Ajte, molim vas. Računajući vas i mene u Srbiji liberala ima otprilike dvanaest“. Ne bih ni da procenjujem koliko je to „otprilike“ danas i ovde. Da ne ispadnem optimista pod starost.

Ako je malo i premalo liberala, onda liberalizma jedva da ima u ekonomiji, politici, javnom životu, kulturi, u medijima, u školama i u akademijama nauka i umetnosti. A iz opozicije su bezmalo nestali.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BRANKA BOŠNJAK, POTPREDSJEDNICA PARLAMENTA I POSLANICA PZP-a: Neće se sve riješiti kompletiranjem Ustavnog suda

Objavljeno prije

na

Objavio:

Moja ideja za izbor sudija Ustavnog suda  je namjerno iskarikirana u javnosti od određenih interesnih grupa koje žele da političkim ucjenama i trgovinama, isforsiraju izbor sebi poželjnih kandidata

 

MONITOR: Ove sedmice je, iza zatvorenih vrata, napravljen djelimičan

dogovor oko sudija Ustavnog suda.

BOŠNJAK: Raduje činjenica da smo uspjeli da kompromisom dođemo do dvotrećinske podrške za troje kandidata za sudije Ustavnog suda. Nadamo se da će se do sjednice Ustavnog odbora postići dogovor i oko četvrtog kandidata, jer čini se da postoji šansa. Ne bi bila dobra poruka, ako smo sasvim blizu dogovoru da ne izaberemo svo četvoro sudija u prvom glasanju, posebno što niko ne osporava stručnost i profesionalni integritet  četvrtog kandidata, koji je nesporno ostavio dobar utisak i nakon intervjua.

Kada se radi o konkretnim imenima, onda zaista nije lako i nijansira se, a svi negdje imaju svoje favorite ali nadam se da će ipak doći do kompromisa, jer vrlo malo nedostaje.

MONITOR:  Vaša ideja da se sudije Ustavnog suda, u konačnici, od kvalifikovanih kandidata, biraju modelom žrijeba, nije prihvaćena, a izazvala je različite komentare, često krtične i ironične. Kako vidite te reakcije?

BOŠNJAK: Moja ideja je, usudiću se reći, namjerno iskarikirana u javnosti od određenih interesnih grupa koje žele da političkim ucjenama i trgovinama, isforsiraju izbor sebi poželjnih kandidata. Imajući u vidu haos i ogromno nepovjerenje između političkih subjekata, a svjesna činjenice koje bi posljedice bile neizbora sudija Ustavnog suda, ja sam kao izlazni, odblokirajući mehanizam, predložila slučajni izbor od onih koji su svima nesporni i prihvatljivi sa stanovišta referenci i integriteta, a da taj broj nespornih bude što je moguće manji, ali maksimum 12. To se onda ne može nazvati nikakvom lutrijom. Ovakva metoda je postojala još u Antičkoj Grčkoj, a poznata je i pri izboru patrijarha u pravosljavlju.

Svakako da bi mnoga bolja poruka bila da se postigne kompromis i da se dogovorimo, za šta ja i navijam, ali ako ne bude dogovora već prevlada isključivost i eskalira nepovjerenje između političkih subjekata, onda je ovo, i dalje tvrdim izlazna varijanta. Ne želim ni da pomislim da se neće izglasati sudije Ustavnog suda, to je nešto što ne smijemo dozvoliti.

Čini se da postoji želja, makar zasad, za kompromisom i dogovorom. Svi smo svjesni situacije i crvenog alarma, ali uvijek postoji bojazan kad krenemo da razgovaramo o konkretnim imenima, da stvari krenu u negativnom pravcu.  Nedavni sastanak je bio ohrabrujući.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ADRIAN PEZDIRC, GLUMAC: Nepopravljivi sam tužni optimista

Objavljeno prije

na

Objavio:

Žrtve će kao i uvijek do sada biti oni politički, ekonomski i socijalno najnezaštićeniji. Smatram da svako vrijeme u ljudskoj povijesti nosi svoje izazove i da je najbolje i najgore vrijeme za sve one koji ga žive

 

Adrian Pezdirc jedan je od najtalentovanijih i najangažovanijih mlađih glumaca u Hrvatskoj. Diplomirao je 2014. ulogom Tartifa u istoimenoj predstavi za koju je iste godine dobio Nagradu hrvatskog glumišta za najboljeg mladog glumca. Članom ansambla Zagrebačkog kazališta mladih (ZKM) postaje 2016. godine. U Sarajevu je 2018. godine nagrađen na uglednom Internacionalnom teatarskom festivalu – MESS-u.

U ZKM-u, u pozorišnom čitanju jednog od najznačajnijih romana u istoriji književnosti „Braće Karamazovih“ reditelja Olivera Frljića, Pezdirc igra Aljošu Karamazova. Frljićevi Karamazovi, kako su i najavljeni, savremena su obrada klasika ruske književnosti i antiratni poklič koji je sasvim nenadano na pozornici osvanuo u zoru novog evropskog rata. „Karamazovi” su rađeni kao dvije uslovno nezavisne predstave, koristeći Tolstojevu rečenicu „Sve sretne obitelji sretne su na isti način, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj“ kao podnaslove.

MONITOR: Premijera „Karamazovih“ desila se na početku ruske vojne invazije i ponudila je kontekst za aktuelizaciju. Kako su izgledali početak rada na predstavi, probe, kako je nastajao tekst i predstava.

PEZDIRC: Kada smo počeli raditi na predstavi krajem prosinca 2021. godine, slika svijeta je izgledala samo malo drugačije. Uz puno rada, truda, vlastitih promišljanja počeli smo zajedno graditi jedan naš svijet. Oliver i dramaturginja Nina Gojić otpočetka su znali da žele dvije predstave i dvije perspektive. Jedna kroz prizmu privilegirane klase braće Karamazovi, Grušenjke, Katarine Ivanovne i gospođe Hohlakove, a drugu kroz pogled svih onih na čijim je leđima nesreće i iskorištavanja, ponajviše obitelji Snegirev, izgrađen sustav vrijednosti vrlo sličan onome u kojem svi živimo. Na dan početka invazije i rata na Ukrajinu, imali smo generalnu probu, i apsolutno je cijela predstava poprimila potpuno novu konotaciju. Kao da je život imitirao predstavu. Tokom procesa jedan jedini pola kartice nadopisani tekst i sam Dostojevski kao da su najavili zbivanja kojima smo toga dana počeli svjedočiti.

MONITOR: U novonastalom tekstu priča o porodici Karamazov je osnova, ali korišćene su razne reference naročito veze s aktualnim političkim dešavanjima u Evropi. Kad sam gledao predstavu nedavno u januaru, u ZKM-u je bilo prepuno. Publika je pažljivo gledala predstavu i bila oduševljena. Da li je uvijek takva reakcija?

PEZDIRC: Kao ansambl zaista smo presretni i zahvalni na procesu kojeg smo imali. Svi smo dali svu mentalnu, fizičku i kreativnu snagu koju smo imali, a rezultat je predstava koju zbilja ponosno čuvamo. Takva energija nemoguća je da ne zarazi gledatelje. Reakcije su podijeljene, ali više oko toga o čemu je predstava, i jesmo li tehnički prebrzi, a ne toliko je li dobra ili nije. Što je ja mislim znak da je predstava i naša priča uspješna jer otvara rasprave u cijelom sijasetu tema. Zagrebačka publika je karakteristična. Uvijek u ideji da točno zna kako bi nešto trebalo napraviti, a kada im se nešto sviđa bojažljivo će dati do znanja da uživaju. Neki od komentara na predstavu su bili i da imaju osjećaj da je aktualnost predstave nadišla granice Balkana, i zaista zagrebačkoj publici donjela osjećaj pripadnosti širem kontekstu. Hrvatska i Zagreb boje se takvih promjena u ideji gubitka „identiteta”, ali po reakcijama publike tokom predstave i punoj dvorani zaključujem da uživaju jednako kao i mi na sceni.

Miroslav MINIĆ
Foto: Marko MIŠČEVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo