Povežite se sa nama

INTERVJU

DR MAJA KOSTIĆ-MANDIĆ: Devedesete se vratile na Pravni

Objavljeno prije

na

Dr Maja Kostić-Mandić, vanredni je profesor na Pravnom fakultetu u Podgorici, gdje predaje Međunarodno privatno pravo i Osnove ekološkog prava. Autor je i koautor više monografija, udžbenika i priručnika. Vodeći je autor monografije o Međunarodnom privatnom pravu Crne Gore, koju je ove godine izdala renomirana izdavačka kuća Kluwer International, na engleskom jeziku, što predstavlja i prvo izdato djelo o pravu Crne Gore za navedenog izdavača.

Neposredan povod za ovaj razgovor je njeno obraćanje rektoru Univerziteta Crne Gore da učini sve što je u njegovoj nadležnosti da se „očuva zakonitost rada i kvalitet nastavnog procesa na predmetu Međunarodno privatno pravo”.

KOSTIĆ-MANDIĆ: U konkretnom slučaju, manje je važna činjenica što se radi o predmetu i broju časova na predmetu koji ja predajem. Suština priče su principijelni razlozi: način na koji se donose odluke i očigledna namjera da se donosilac odluke – dekan, zakloni iza autoriteta organa – Vijeća fakulteta. Posebno pitanje su motivi za takvu odluku, u koje neću da ulazim.

MONITOR: A posljedice?
KOSTIĆ-MANDIĆ: U instituciji gdje do posljednjeg dana pred početak nastave ne znate ni raspored časova, a u slučaju Međunarodnog privatnog prava imate dva profesora, od kojih je jedan u nemilosti, a status drugoga je poznat samo upravi fakulteta, potencijalno može doći do situacije da se oba profesora pojave da drže predavanja studentima u isto vrijeme i na istom mjestu. A onda, neposredno pred početak nastave dobijete odluku ,,Vijeća” koje je jednom profesoru dodijelilo časove u Budvi, a drugom u Bijelom Polju (predavanja u Podgorici iz tog predmeta su u narednom semestru), a opšte poznato je da Vijeće nije ni zasjedalo 10. septembra. Kakva je to poruka i profesorima, i studentima i javnosti?

MONITOR: U dopisu ste naveli da Vas je dekan Pravnog fakulteta Ranko Mujović obavijestio da ćete držati predavanja i ispite u Podgorici i Bijelom Polju na osnovu odluke Vijeća Pravnog fakulteta koja nije ni održana. Zar je i to moguće?
KOSTIĆ-MANDIĆ: Šta reći, koliko treba biti maštovito osion pa svoju odluku predstavljati odlukom organa koji nije zasjedao!

MONITOR: Tvrdite da Vijeće Pravnog fakulteta ne funkcioniše od 20. aprila. Kakve posljedice zbog toga trpi Pravni fakultet?
KOSTIĆ-MANDIĆ: Prema Zakonu o visokom obrazovanju i Statutu UCG Vijeće fakulteta je stručni organ, a u nadležnosti Vijeća su najvažnija pitanja vezana za praćenje rada studenata, donošenje i izmjene studijskih programa, predmeta i nastavnih metoda. Inače, Vijeće fakulteta donosi odluke većinom glasova ukupnog broja članova koji imaju pravo da učestvuju u odlučivanju. Od 20. aprila 2010. godine Vijeće Pravnog fakulteta ne funkcioniše, jer se ne zna struktura Vijeća, kvorum i većina potrebna za odlučivanje. To pitanje je postalo sporno, kada rezultati glasanja nisu bili po volji dekanu Mujoviću. U situaciji kada je broj članova Vijeća, organa kome je dekan odgovoran, postao najbolje čuvana tajna na Pravnom fakultetu, dio članova Vijeća je odlučio da ne prisustvuje sjednicama Vijeća i da ne učestvuje u donošenju nezakonitih odluka. Posljedice su, nažalost, brojne, a odgovornost snosi dekan fakulteta.

MONITOR: Na primjer?
KOSTIĆ-MANDIĆ: Nisu donijete najvažnije odluke iz nadležnosti ovog organa. Nisu verifikovane ocjene iz ljetnjeg semestra, zbog čega studenti ne mogu da ovjere semestar i upišu narednu godinu studija, nije izabran predstavnik za Senat, a predstavnicima u Strukovnom vijeću nije, nakon osporavanja od strane dekana Mujovića, potvrđen izbor. Zato Pravni fakultet nema predstavnike u organima Univerziteta i ne učestvuje u donošenju odluka od značaja za Univerzitet. Zbog nefunkcionisanja Vijeća ne donose se ni predlozi o izboru u zvanja, odluke o organizaciji studija, ne rješavaju se problemi u primjeni ECTS sistema na koje su ukazali i profesori i studenti. Ne odlučuje se o prijavama magistarskih i doktorskih radova, ne imenuju se komisije za ocjenu i odbranu magistarskih i doktorskih radova, niti se razmatraju izvještaji komisija o njihovoj ocjeni. Takođe, ne donose se odluke o upisu studenata na poslijediplomske magistarske i doktorske studije, niti se razmatraju predlozi Komisije za poslijediplomske studije. Ne razmatraju se predlozi profesora za izmjenu programa predmeta, o objavljivanju udžbenika i monografija, o stručnom usavršavanju zaposlenih, organizaciji naučnih skupova. Ovo su ključna pitanja za rad jedne visokoškolske ustanove i bez odlučivanja o njima ona zamire i propada.

MONITOR: Kakvo je ukupno stanje na Univerzitetu Crne Gore? Vaše kolege kažu da na Univerzitetu vladaju klijentelizam i podaništvo.
KOSTIĆ-MANDIĆ: Bojim se da je to ,,bolest” koja razara cijelo društvo. Interesne grupacije, koje su djelimično i partijski uvezane, stvaraju se u okviru univerzitetskih jedinica, a svoj uticaj proširuju povezivanjem sa sebi sličnima. Prirodno, to je izraženije na fakultetima koji više prihoduju, ali ima toga i na privatnim univerzitetima.

Pitanje podaništva je ono što predstavlja specifičan problem kada se radi o državnom univerzitetu. Po prirodi stvari, univerzitetski profesor bi trebalo da bude svjestan svoje društvene funkcije i da, koliko je moguće, predstavlja savjest društva, barem kada se radi o onim temama kojima se profesionalno bavi. Ipak, treba imati u vidu da smo i mi samo ljudi, a time i podložni određenim društvenim trendovima. Činjenica je da se u današnjoj Crnoj Gori drugačije mišljenje tretira kao usud. Posljednjih godina sve je manje izražena kritička svijest od strane stručne javnosti, a imam utisak da je u velikoj mjeri prisutna i autocenzura.

MONITOR: Dekan Mujović, inače nekadašnji poslanik DPS-a, često je akter raznih afera na Pravnom fakultetu. Oni koji na to ukažu, među kojima ste i Vi, bivaju diskriminisani, ućutkivani na sjednicama, smanjuje im se broj časova…
KOSTIĆ-MANDIĆ: Vaspitavana sam da ljude ocjenjujem na osnovu njihovih djela i da ne gajim predrasude prema bilo kome zbog bilo koje vrste različitosti. Tako, svojevremeno u Skupštini Crne Gore, kao poslanik imala sam odličnu komunikaciju sa svima, pa i sa poslanicima DPS-a. Inače, nezavisno od mog opozicionog opredjeljenja i danas veoma uspješno profesionalno sarađujem sa institucijama i pojedincima kada se radi o projektima koji su od značaja za društvo. I baš zbog ovakvog iskustva posebno me boli kada vidim da se u instituciji u kojoj radim od početka devedesetih ponovo osjeća ona zlokobna atmosfera da vaš radni i profesionalni položaj zavisi od toga da li ste u dobrim odnosima sa dekanom i da li vas neki ,,komitet” smatra podobnim. Jer, funkcija dekana je da rukovodi i da bude prvi među jednakima, koji će autoritet da crpi iz svog odnosa prema instituciji, studentima, kolegama i zaposlenim u administraciji. Ipak, očigledno je da način na koji će dekan obavljati funkciju bitno zavisi od same ličnosti dekana. Još kad neko sebe postavi iznad zakona, pa se javno poziva na moćne zaštitnike na najodgovornijim državnim funkcijama, to postaje već ozbiljan društveni problem, koji prevazilazi lične odnose između kolega. Navešću kao primjer nezakonitog postupanja uprave formiranje komisije za ispitivanje studenata iz predmeta Savremeni politički sistemi, koji predaje profesor Milan Popović, suprotno odredbama Zakona o visokom obrazovanju i stava Vijeća Pravnog fakulteta, kojom je omogućeno ispitivanje više desetina studenata, bez saglasnosti predmetnog nastavnika. Ako mi, profesori prava, ostanemo nijemi na očigledno kršenje prava čemu možemo da naučimo svoje studente.

Ispit koji još nije položen

MONITOR: Kako komentarišete tvrdnje da se na Univerzitetu konstantno urušava kvalitet nastave i istraživačkog rada i da sa njega studenti odlaze sa diplomama koje ne „pokriva” adekvatno znanje?
KOSTIĆ-MANDIĆ: Iz iskustva mogu da potvrdim da je bolonjski proces doveo do značajno povećane ,,prohodnosti” i skraćivanja prosječnog trajanja studija. Ipak, nesporno je da je došlo i do snižavanja realne vrijednosti ocjene. U našim uslovima, kada na masovnim fakultetima, kao što je Pravni, treba izvoditi predavanja, vježbe, više provjera znanja u toku semestra, uz ostale aktivnosti, za više stotina studenata, to je veoma zahtjevno za profesore. Zbog više provjera znanja u toku semestra iz svih predmeta studenti nemaju vremena da produbljenije ovladaju materijom već se više koncentrišu na završavanje dnevnih obaveza. Da sam ja sada student, nisam sigurna kako bih se snašla sa učenjem u isto vrijeme po četiri-pet različitih predmeta. Sa druge strane, s obzirom na obim obaveza u nastavi, profesori sve manje vremena mogu da posvete naučno-istraživačkom radu i svom profesionalnom usavršavanju. U ovim podijeljenim ulogama postoji realna opasnost da prvo ,,strada” znanje. Najkraće rečeno, pitanje upisne politike i organizacije nastavnog procesa je suštinsko pitanje, iz koga proizilazi sve ostalo. Po mom mišljenju, to je predmet koji još uvijek nismo ,,položili”.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

TEA GORJANC PRELEVIĆ, AKCIJA ZA LJUDSKA PRAVA: Izbori su ključ za stabilnost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije dobro što su predsjednički izbori raspisani bez Ustavnog suda, jer je on nadležan za sudsku kontrolu izbornog postupka od momenta raspisivanja izbora. Smatram i da je očigledan promašaj što istovremeno nisu raspisani i vanredni parlamentarni izbori, oni su ključni za stabilnost

 

MONITOR: Najave restriktivnih mjera Crnoj Gori zbog institucionalne krize izostale su nakon sjednice Savjeta za vanjsku politiku SE. Ipak, čule su se ocjene da je Crna Gora „rak rana“, Gabrijel Eskobar definisao je stanje u zemlji kao „institucionalni kolaps“.  Kako to komentarišete?

GORJANC PRELEVIĆ: Sadašnja nestabilna situacija u Crnoj Gori ne odgovara ni Evropskoj uniji ni SAD-u, kao što ne odgovara ni njenom stanovništvu. Crnogorske političke partije i pojedinci aktivno doprinose toj nestabilnosti uz providne politikantske izgovore. Pravo pitanje je za što i za koga oni to rade, da li male partije samo grčevito drže nelegitimnu vlast, a velike se samo plaše izbora ili svi rade za neke strane faktore kojima odgovara poraz Crne Gore kao ozbiljne države.  EU je u Crnu Goru, kao najozbiljnu kandidatkinju za članstvo, već mnogo investirala. Nestabilna država nikako ne odgovara ni SAD-u ni drugim članicama NATO-a, jer ih užasava problem u sopstvenim redovima. Iako ove međunarodne organizacije gledaju istini u oči, koju su njihovi predstavnici i saopštili, još se nadaju proviđenju izbora crnogorskih državnih organa najkasnije tokom februara, i, u perspektivi, uspostavljanju stabilne vlasti s jasnim evropskim i evroatlantskim kursom.

MONITOR: Da li je u zemlji institucionalni kolaps?

GORJANC PRELEVIĆ:  Jeste, zato što nije normalno da Ustavni sud praktično ne funkcioniše, da Vrhovni državni tužilac nije izabran već tri godine, predsjednik Vrhovnog suda već dvije godine, tri člana Sudskog savjeta nisu izabrani već petu godinu, drugim rečima, vrh pravosuđa je u produženom v.d. stanju, uostalom kao i Vlada. Da ne zaboravimo da i predsjedniku države ističe mandat, i da je moguće da sadašnja predsjednica Skupštine preuzme i tu funkciju kao v.d., ako, na primjer, dođe do izbornog spora oko izbora predsjednika, a Ustavni sud ne bude osposobljen da ga reši. Za zemlju koja je istovremeno na ivici bankrota i sa izraženim nacionalnim i verskim podelama ovo je izuzetno veliki problem. Igraju se vatrom svi koji zbog svojih 5 minuta vlasti održavaju i produbljuju ovu krizu.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN DVORNIK, PUBLICISTA I KOMENTATOR IZ HRVATSKE: Vječno pitanje – gdje je crta preko koje i legitimna obrana postaje agresija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Onaj ko izumi metodu i tehniku zaustavljanja rata bez upotrebe sile bio bi spasilac ili spasiteljica čovječanstva

 

MONITOR: Dinamika „kohabitacije“ u hrvatskom državnom vrhu, dovela je nedavno do izjave Andreja Plenkovića da je Hrvatska ozbiljno podijeljena i da je katalizator te podjele u odnosu prema ratu u Ukrajini. Kako da to razumijemo?

DVORNIK: Rat u Ukrajini je Plenkovićeva zgodna priča, jer se tu, gledano površinski nalazi na „strani“ koju  za hrvatsku elitu referentna grupa (SAD i EU) smatra ispravnom. Kada je veći dio opozicijskih zastupnika u Saboru odbio glasati za Vladin prijedlog da Hrvatska daje obuku pripadnicima ukrajinske vojske, to nije učinio zbog toga što bi podržavao Rusiju. Plenković je još prije tog glasanja odao da mu je svejedno kako će prijedlog proći, jer ako i padne, to će mu dati municiju protiv opozicije.

Kad bismo se pitali da li ova razmirica u Saboru i na relaciji Vlada-predsjednik zaista govori o podjeli društva, morali bismo objasniti kako to „podijeljeno“ društvo u ispitivanju javnog mnijenja dvotrećinski odbacuje angažman koji je predlagala Vlada. Opoziciji je smetalo to što se Plenkovićev utjecaj proširio mnogo dalje od HDZ-a, pa ga je na ovom pitanju uspjela osujetiti. Plenković i Milanović ne zastupaju bitno različite, pogotovu ne suprotstavljene koncepcije politike RH, nego se bore za to čiji će utjecaj biti veći i tko će gdje namjestiti svoje ljude. Dovoljno je pogledati što zastupaju u odnosu na BiH pa da otpadnu sve iluzije o principijelnim podjelama.

MONITOR: U jednom intervjuu ste rekli da je u EU „kritična zona“ u zemljama koje su u nju ušle iz perioda socijalizma a koje nemaju dovoljno razvijen politički pluralizam i sklone su autoritarnosti. Hrvatska je bila dio SFRJ-a koja je imala „sopstveni put u socijalizam“. Koliko je to danas čini drugačijom od zemalja nekadašnjeg Varšavskog ugovora?

DVORNIK: I danas bih to zaključio. Pa podsjetimo se što je bio socijalizam – sistematsko gušenje i sprečavanje autonomnih odnosa i razvojnih procesa u društvu. Kako se tu pojavila ta famozna demokracija, kad nije bilo nijednog sloja, nijedne – ako hoćete – klase, nijedne značajne grupacije u usponu? Svima je samo bilo dosta starog režima (pa i samim njegovim akterima), a nije bilo mnoštva raznolikih društvenih snaga koje bi se slagale oko demokracije i vladavine prava kao zajedničke osnove. To nije bila kriza, nego logična posljedica vladajućeg modela. Zbog toga se čak i danas, nakon tri i po decenija, ta društva s mukom i jako sporo odvajaju od autoritarnog vladanja.

Postjugoslavenske su se zemlje razlikovale od drugih postsocijalističkih manje nego što bi se očekivalo. Dapače, veći dio postjugoslavenskih se povijesno vratio unatrag, u etničke ratove. U Jugoslaviji je nacionalistički monizam stalno tinjao, polako rastao, od kraja šezdesetih i sa u početku stidljivom, a onda otvorenom podrškom partijskih vodstava po republikama.

MONITOR: Hrvatska je nedavno ponovo osuđena u Sudu za ljudska prava u Strazburu u vezi sa postupanjem prema migrantima. Od početka rata u Ukrajini i solidarnosti koju zemlje  Evrope pokazuju prema ukrajinskim izbjeglicama, postao je još upadljiviji odnos Evrope prema migrantima iz Azije i Afrike. Koliko to ima veze sa recidivima rasizma, ultra desničarskom propagandom ili vjerskim predrasudama?

DVORNIK: Institucije EU i zemalja članica nisu uvijek popustljive prema takvim sentimentima populacije (i sreća je da ECTHR osuđuje državnu ksenofobiju Hrvatske), ali  već duže ta ksenofobija raste. Ovakve se stvari, s usponima i padovima, događaju već barem pola stoljeća. Globalne ekonomske promjene uključuju prvo doseljavanje radne snage (i populacije bivših kolonija) u razvijenije zemlje, a onda seljenje industrijskih investicija van najbogatijeg dijela svijeta. Tako ni u najrazvijenijim zemljama, pogotovu u onima s nerazvijenom socijalnom državom kakve su SAD, nije zajamčena puna zaposlenost.

Najavljena reindustrijalizacija Evrope mogla bi donijeti nove, interesantne promjene – reindustrijalizacija s drukčijom, ekološki uvjetovanom tehnologijom, materijalima, interakcijom sa živim i neživim okolišem. Nisam siguran koliko su društva koja tako uporno njeguju svoje predrasude sposobna bez većih muka – prije svega za najslabije – probaviti predstojeće promjene.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIODRAG LEKIĆ, DEMOS: Poslednji čas za reformu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dubina krize, njena tri najurgentnija elementa – neodrživi model ekonomije, kriminal i korupcija, stanje duboko podijeljenog društva zahtijevaju ozbiljnu državnu politiku. Doraslu političku elitu. Konačno pravnu državu. Izgrađivanjem makar minimum kulturno-duhovnog jedinstva zemlje. Kraj pojimanja da u politici političar treba da primarno bude prevarant, veći ili manji

 

MONITOR: Pokušaj formiranja vlade sa vama na čelu, propao je. Rekli ste da je teško razumjeti racionalnim putem miniranje svega od strane URA-e i SNP-a. Odgovornost za neuspjeh tog projekta, dakle, vidite na tim političkim partijama?

LEKIĆ:  Činjenice su poznate i tu nemam šta da dodam. Niti želim da se bavim temom zašto su dvije stranke poslije mnogih dogovora, pa i onih potpisanih, odustali od formiranja nove vlade, opredjeljući se za nastavak aktuelne Vlade u ostavci.

Meni ostaje da se zahvalim na povjerenju većine u parlamentu za dodjeljivanje statusa mandatara, za koji se, kao što je poznato, nisam lično kandidovao. A koji sam pokušao da obavim na ozbiljan, javan i demokratski način. I jedino u interesu zemlje. Bez – i to tvrdim –  uplitanja drugih, iz zemlje ili inostranstva.

MONITOR: Formiranje te vlade nije imalo podršku međunarodnih partnera. Vidite li u tome možda razlog?

LEKIĆ: Ne znam, niti su me interesovale moguće igre iza kulisa.

Znam da smo u usvojenom i potpisanom Programskom sporazumu svih stranka nedvosmisleno naveli otvorenost za međunarodnu saradnju, primarno sa Evropskom unijom i spremnost za poštovanje i ispunjavanje svih ugovornih sporazuma sa međunarodnim partnerima.

Iskren da budem nisam ni čuo stav o nepovjerenju iz inostranstva, barem ne ozbiljan, jer bi se to kosilo sa osnovnim načelima međunarodnih pravila. U suprotnom Crna Gora bi i formalno pristala na status protektorata, drugim rječima na svoje samoponištavanje, posebno statusa suverene države.

Uostalom nova vlada nije bila ni formirana, pa bi najava o nesaradnji na neviđeno, bila dodatno apsurdna.

Ako ste mislili na izjave u nedovoljno ozbiljnom, lobističkom, dakle mešetarskom stilu, one su kao takve irelevantne. Mogle su samo nanijeti štetu ugledu zemalja odakle takvi predstavnici dolaze.

Za nas su mnogo značajnije demokratske vrijednosni tih zemalja, proklamovani prijateljski odnosi bazirani na recipročnom uvažavanju – nego što je neko u stilu specijalnih službi ovdje nešto rekao i impresionirao domaće poltrone. I to suprotno važećim demokratskim pravilima koja se poštuju u njihovim državama.

Uostalom dio gostiju je imao razloga i za zabrinutost zbog utiska da su njihovim izjavama najviše bili zadovoljni u Crnoj Gori nosioci hibridnog režima i mafijaško-korupcionaških struktura.

MONITOR:  Koliko će taj, međunarodni faktor biti značajan u formiranju naredne Vlade?

LEKIĆ: Sve zavisi od domaćih aktera koji budu autonomno ili neautonomno sastavljati takvu vladu.

MONITOR: Kako vidite u tom smislu pokušaj formiranja predizbornih koalicija prije određivanja datuma vanrednih izbora? Demokate su ponudile savez Evropi sad, ali i dogovor oko zajedničkog kandidata za predsjedničke izbore raspisane za mart ove godine.

LEKIĆ: Ne smatram da treba da dajem sugestije, još manje upustva drugima kako da se pozicioniraju u daljim političkim procesima. Svako će preuzeti odgovornost za svoje odluke.

MONITOR: I Vas mediji pominju kao jednog od potencijalnih predsjedničkih kandidata?

LEKIĆ: I ja sam to pročitao u medijima.

MONITOR: Jedan dio stranaka vladajuće većine pozvao je da se nastupi sa zajedničkim kandidatom. Koliko je to realno?

LEKIĆ:  Nije rijetka praksa u demokratskim društvima da stranke kandiduju svoje lidere na predsjedničkim izborima. I to je sasvim legitimno. S druge strane, treba koliko je moguće realno sagledavati šanse za uspjeh, i ne priređivati eventualne poklone protivničkoj strani.

MONITOR: Sa evropskih adresa stižu najave mogućeg zaustavljanja evoprskog procesa ukoliko ne bude odblokiran Ustavni sud.  Ko će biti odgovoran ukoliko se taj proces zaustavi?     

LEKIĆ: Takav scenario bi se mogao vidjeti na dva načina: Kao novi čin u anatomiji crnogorske (auto)destrukcije. Ili kao nova i konkretna odgovornost konkretnih aktera koje treba sankcionisati. Mislim na kažnjavanje od strane  građana, prije svega na izborima.

U ovako teškim situacijama kada u  parlamentu nema konsenzusa, kada je vlada u ostavci, kada predsjednik države nije predsjednik svih građana već jedne stranke i gravitirajućih satelita i zato ga ne intersuje opšti interes, već institucionalne blokade – treba vjerovatno sagledati prava i dužnost i preostaloj, trećoj grani vlasti, dakle nazavisnom sudskom sistemu da na neki način zaštiti pravno funkcionisanje države.

MONITOR:  Kako komentarišete nedavni boravak predsjednika Đukanovića u St. Moricu u jeku krize u zemlji, sa novim troškovima, rekordrnim cijenama soba?

LEKIĆ: S jedne strane ništa novo, potvrđuje se kombinacija visokog stepena otuđenja od realnosti i nezaustavljive skorojevićke motivacije provoda po cijenu blamiranja države i materijalnu cijenu na račun crnogorskih građana.

A sve se dešava – kako je zvanično objavljeno – u vremenu tužilačkog izviđaja o jednoj od mnogih Đukanovićevih afera, takozvanog prvog miliona čije problematične zaplete su izgleda i obični građani savladali.

Građanima možda ostaje da preko privatnih provoda predsjednika male i siromašne države savladaju geografsku razliku između St. Tropea i St. Morica. Razliku između ranijeg Đukanovićevog provoda u St. Tropeu, čak sa javnim slikama baškarenja u bazenu sa kumovima i tajkunima, i ovog provoda u St. Moricu sa skupim hotelskim troškovima.

Povodom iste teme zanimljivo je da se boravak u elitnom St. Moricu dešava u vremenu kada Đukanović u Crnoj Gori poziva građane u šumu, organizuje proteste, sve za odbranu države i njenog istorijsko-etičkog dostojanstva. Proteste koji prijetećim porukama idu i ispred tužilaštva, onog koje danas skoro jedini liči na ozbiljnu i autonomnu državnu instituciju.

Istina, neodgvorna i nedovljno transparentna putovanja, sa takođe visokim finansijskim izdacima se ne završavaju sa Đukanovićem i uopšte sistemom koji je stvorio.

MONITOR: Da li mislite na period nove vlasti, poslije 20. avgusta 2020?

    LEKIĆ:  Da, upravo mislim na taj period, jer je sistem neopravdanog, nekontrolisanog trošenja državnog novca  nastavljen.

U svojstvu poslanika i predsjednika Odbora za međunarodne odnose zatražio sam u periodu Krivokapićeve Vlade – dakle u vremenu kada sam još imao posljednje nade ili iluzije o moguće ozbiljnom zaokretu u vođenju državnih poslova –  izvjestaj o putovanjem i troškovima Vlade i ministartava.

Na osnovu onoga što sam dobio, a nisam sve, uočio sam da se nastavila praksa, nedopustive ležernosti, sa zbirom velikih i nepotrebnih troškova, često bez elemenatnih izvještaja.

Uostalom, dio najgorih praksi DPS-a su nastavljene sve do danas, a možda su neke i prevaziđene.

MONITOR:  Kako komentarišete posjete crnogorskih gradonačelnika iz redova Demokratskog fronta Beogradu, te posjetu dvojice ministara proslavi u Republici Srpskoj?

LEKIĆ:  Bez namjere da relativizujem konkretnu temu, jer je ozbiljna, ona je dio mnogo kompleksnijeg pitanja stanja, pa i sistemskog karaktera naša države.

Odavno se dominantan proces uređenja i funkcionisanja  crnogorskog društva odvija, ne u pravcu integrativno-vrijednosne cjeline, već modelu države kao zbira nacija. Sa takozvanim identitetskim bitkama koje se nerijetko i tragikomično pretvaraju u bitke za bolju prošlost, a ne budućnost. Zapravo nastavak tog procesa vodi federalizovanju zemlje, njenoj  državno-duhovnoj dezintegraciji sa svim daljim posljedicama.

Sada smo u fazi kada nijedna etnička grupa ne želi da odustane od svojih nacionalnih centara u drugim zemljama, koje neko otvoreno zove maticama. A sav taj pravac zapravo postaje matica naše duboke državno-političke krize.

Pritom je država bez institucionalnih i personalnih autoriteta, bez autoriteta javne riječi, pa je problem još izraženiji. Tako izlasci zvaničnika iz naše zemlje, kao i ulasci drugih u nju – sve bez pravila, čini zemlju, najblaže rečeno,  nedovoljno ozbiljnom.

Kako vratiti stanje integrisane zemlje, pritom bez asimilacije bilo koje etničke grupe, kako državnu politiku voditi na poznatim pravilima ozbiljnih i uređenih zemlja jeste jedno od najurgentnijh pitanja u našoj državi.

MONITOR: A pojačanu retoriku devedesetih?

LEKIĆ:  Devedesetih se padom Berlinskog zida mijenjao međunarodni sistem, mjenjao unutrašni sistem našeg društva, i što je najteže – ratovima raspadala zajednička država. Ove dramatične oklonosti ne mogu pravdati mnoge teške vrijednosne poremećaje, pa i retoričke, ali negdje u balkanskim istorijama nisu sasvim nepoznate.

Međutim danas 2023. ponavljanje slične retorike mržnje govore o porazu državne politike. Govore o ,,pobjedi” cinične politike podjela, da bi se na podjelma i njenoj primitivnoj retorici, vladalo. I skrenule teme kriminala i korupcije, te ipak ontološke bolesti crnogorskog društva.

MONITOR:  Kako izaći iz političke i institucionalne krize u Crnoj Gori?

LEKIĆ: Dubina krize, njena tri najurgentnija elementa – neodrživi model ekonomije, kriminal i korupcija, stanje duboko podijeljenog društva zahtijevaju ozbiljnu državnu politiku. Doraslu političku elitu. Konačno pravnu državu. Izgrađivanjem makar minimum kulturno-duhovnog jedinstva zemlje. Kraj poimanja da u politici političar treba da primarno bude prevarant, veći ili manji.

Uprkos svemu, i dalje smatram da konačno zrelom političkom vlasti, ozbiljnom državnom politikom, nezavisnim institucijama, sve uz pomoć Evropske unije, Crne Gora može ostvatiti svoju veliku društvenu i moralnu reformu.

Utisak je, da je posljednji čas za to.

 

    Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo