Povežite se sa nama

INTERVJU

DR MAJA KOSTIĆ-MANDIĆ: Devedesete se vratile na Pravni

Objavljeno prije

na

Dr Maja Kostić-Mandić, vanredni je profesor na Pravnom fakultetu u Podgorici, gdje predaje Međunarodno privatno pravo i Osnove ekološkog prava. Autor je i koautor više monografija, udžbenika i priručnika. Vodeći je autor monografije o Međunarodnom privatnom pravu Crne Gore, koju je ove godine izdala renomirana izdavačka kuća Kluwer International, na engleskom jeziku, što predstavlja i prvo izdato djelo o pravu Crne Gore za navedenog izdavača.

Neposredan povod za ovaj razgovor je njeno obraćanje rektoru Univerziteta Crne Gore da učini sve što je u njegovoj nadležnosti da se „očuva zakonitost rada i kvalitet nastavnog procesa na predmetu Međunarodno privatno pravo”.

KOSTIĆ-MANDIĆ: U konkretnom slučaju, manje je važna činjenica što se radi o predmetu i broju časova na predmetu koji ja predajem. Suština priče su principijelni razlozi: način na koji se donose odluke i očigledna namjera da se donosilac odluke – dekan, zakloni iza autoriteta organa – Vijeća fakulteta. Posebno pitanje su motivi za takvu odluku, u koje neću da ulazim.

MONITOR: A posljedice?
KOSTIĆ-MANDIĆ: U instituciji gdje do posljednjeg dana pred početak nastave ne znate ni raspored časova, a u slučaju Međunarodnog privatnog prava imate dva profesora, od kojih je jedan u nemilosti, a status drugoga je poznat samo upravi fakulteta, potencijalno može doći do situacije da se oba profesora pojave da drže predavanja studentima u isto vrijeme i na istom mjestu. A onda, neposredno pred početak nastave dobijete odluku ,,Vijeća” koje je jednom profesoru dodijelilo časove u Budvi, a drugom u Bijelom Polju (predavanja u Podgorici iz tog predmeta su u narednom semestru), a opšte poznato je da Vijeće nije ni zasjedalo 10. septembra. Kakva je to poruka i profesorima, i studentima i javnosti?

MONITOR: U dopisu ste naveli da Vas je dekan Pravnog fakulteta Ranko Mujović obavijestio da ćete držati predavanja i ispite u Podgorici i Bijelom Polju na osnovu odluke Vijeća Pravnog fakulteta koja nije ni održana. Zar je i to moguće?
KOSTIĆ-MANDIĆ: Šta reći, koliko treba biti maštovito osion pa svoju odluku predstavljati odlukom organa koji nije zasjedao!

MONITOR: Tvrdite da Vijeće Pravnog fakulteta ne funkcioniše od 20. aprila. Kakve posljedice zbog toga trpi Pravni fakultet?
KOSTIĆ-MANDIĆ: Prema Zakonu o visokom obrazovanju i Statutu UCG Vijeće fakulteta je stručni organ, a u nadležnosti Vijeća su najvažnija pitanja vezana za praćenje rada studenata, donošenje i izmjene studijskih programa, predmeta i nastavnih metoda. Inače, Vijeće fakulteta donosi odluke većinom glasova ukupnog broja članova koji imaju pravo da učestvuju u odlučivanju. Od 20. aprila 2010. godine Vijeće Pravnog fakulteta ne funkcioniše, jer se ne zna struktura Vijeća, kvorum i većina potrebna za odlučivanje. To pitanje je postalo sporno, kada rezultati glasanja nisu bili po volji dekanu Mujoviću. U situaciji kada je broj članova Vijeća, organa kome je dekan odgovoran, postao najbolje čuvana tajna na Pravnom fakultetu, dio članova Vijeća je odlučio da ne prisustvuje sjednicama Vijeća i da ne učestvuje u donošenju nezakonitih odluka. Posljedice su, nažalost, brojne, a odgovornost snosi dekan fakulteta.

MONITOR: Na primjer?
KOSTIĆ-MANDIĆ: Nisu donijete najvažnije odluke iz nadležnosti ovog organa. Nisu verifikovane ocjene iz ljetnjeg semestra, zbog čega studenti ne mogu da ovjere semestar i upišu narednu godinu studija, nije izabran predstavnik za Senat, a predstavnicima u Strukovnom vijeću nije, nakon osporavanja od strane dekana Mujovića, potvrđen izbor. Zato Pravni fakultet nema predstavnike u organima Univerziteta i ne učestvuje u donošenju odluka od značaja za Univerzitet. Zbog nefunkcionisanja Vijeća ne donose se ni predlozi o izboru u zvanja, odluke o organizaciji studija, ne rješavaju se problemi u primjeni ECTS sistema na koje su ukazali i profesori i studenti. Ne odlučuje se o prijavama magistarskih i doktorskih radova, ne imenuju se komisije za ocjenu i odbranu magistarskih i doktorskih radova, niti se razmatraju izvještaji komisija o njihovoj ocjeni. Takođe, ne donose se odluke o upisu studenata na poslijediplomske magistarske i doktorske studije, niti se razmatraju predlozi Komisije za poslijediplomske studije. Ne razmatraju se predlozi profesora za izmjenu programa predmeta, o objavljivanju udžbenika i monografija, o stručnom usavršavanju zaposlenih, organizaciji naučnih skupova. Ovo su ključna pitanja za rad jedne visokoškolske ustanove i bez odlučivanja o njima ona zamire i propada.

MONITOR: Kakvo je ukupno stanje na Univerzitetu Crne Gore? Vaše kolege kažu da na Univerzitetu vladaju klijentelizam i podaništvo.
KOSTIĆ-MANDIĆ: Bojim se da je to ,,bolest” koja razara cijelo društvo. Interesne grupacije, koje su djelimično i partijski uvezane, stvaraju se u okviru univerzitetskih jedinica, a svoj uticaj proširuju povezivanjem sa sebi sličnima. Prirodno, to je izraženije na fakultetima koji više prihoduju, ali ima toga i na privatnim univerzitetima.

Pitanje podaništva je ono što predstavlja specifičan problem kada se radi o državnom univerzitetu. Po prirodi stvari, univerzitetski profesor bi trebalo da bude svjestan svoje društvene funkcije i da, koliko je moguće, predstavlja savjest društva, barem kada se radi o onim temama kojima se profesionalno bavi. Ipak, treba imati u vidu da smo i mi samo ljudi, a time i podložni određenim društvenim trendovima. Činjenica je da se u današnjoj Crnoj Gori drugačije mišljenje tretira kao usud. Posljednjih godina sve je manje izražena kritička svijest od strane stručne javnosti, a imam utisak da je u velikoj mjeri prisutna i autocenzura.

MONITOR: Dekan Mujović, inače nekadašnji poslanik DPS-a, često je akter raznih afera na Pravnom fakultetu. Oni koji na to ukažu, među kojima ste i Vi, bivaju diskriminisani, ućutkivani na sjednicama, smanjuje im se broj časova…
KOSTIĆ-MANDIĆ: Vaspitavana sam da ljude ocjenjujem na osnovu njihovih djela i da ne gajim predrasude prema bilo kome zbog bilo koje vrste različitosti. Tako, svojevremeno u Skupštini Crne Gore, kao poslanik imala sam odličnu komunikaciju sa svima, pa i sa poslanicima DPS-a. Inače, nezavisno od mog opozicionog opredjeljenja i danas veoma uspješno profesionalno sarađujem sa institucijama i pojedincima kada se radi o projektima koji su od značaja za društvo. I baš zbog ovakvog iskustva posebno me boli kada vidim da se u instituciji u kojoj radim od početka devedesetih ponovo osjeća ona zlokobna atmosfera da vaš radni i profesionalni položaj zavisi od toga da li ste u dobrim odnosima sa dekanom i da li vas neki ,,komitet” smatra podobnim. Jer, funkcija dekana je da rukovodi i da bude prvi među jednakima, koji će autoritet da crpi iz svog odnosa prema instituciji, studentima, kolegama i zaposlenim u administraciji. Ipak, očigledno je da način na koji će dekan obavljati funkciju bitno zavisi od same ličnosti dekana. Još kad neko sebe postavi iznad zakona, pa se javno poziva na moćne zaštitnike na najodgovornijim državnim funkcijama, to postaje već ozbiljan društveni problem, koji prevazilazi lične odnose između kolega. Navešću kao primjer nezakonitog postupanja uprave formiranje komisije za ispitivanje studenata iz predmeta Savremeni politički sistemi, koji predaje profesor Milan Popović, suprotno odredbama Zakona o visokom obrazovanju i stava Vijeća Pravnog fakulteta, kojom je omogućeno ispitivanje više desetina studenata, bez saglasnosti predmetnog nastavnika. Ako mi, profesori prava, ostanemo nijemi na očigledno kršenje prava čemu možemo da naučimo svoje studente.

Ispit koji još nije položen

MONITOR: Kako komentarišete tvrdnje da se na Univerzitetu konstantno urušava kvalitet nastave i istraživačkog rada i da sa njega studenti odlaze sa diplomama koje ne „pokriva” adekvatno znanje?
KOSTIĆ-MANDIĆ: Iz iskustva mogu da potvrdim da je bolonjski proces doveo do značajno povećane ,,prohodnosti” i skraćivanja prosječnog trajanja studija. Ipak, nesporno je da je došlo i do snižavanja realne vrijednosti ocjene. U našim uslovima, kada na masovnim fakultetima, kao što je Pravni, treba izvoditi predavanja, vježbe, više provjera znanja u toku semestra, uz ostale aktivnosti, za više stotina studenata, to je veoma zahtjevno za profesore. Zbog više provjera znanja u toku semestra iz svih predmeta studenti nemaju vremena da produbljenije ovladaju materijom već se više koncentrišu na završavanje dnevnih obaveza. Da sam ja sada student, nisam sigurna kako bih se snašla sa učenjem u isto vrijeme po četiri-pet različitih predmeta. Sa druge strane, s obzirom na obim obaveza u nastavi, profesori sve manje vremena mogu da posvete naučno-istraživačkom radu i svom profesionalnom usavršavanju. U ovim podijeljenim ulogama postoji realna opasnost da prvo ,,strada” znanje. Najkraće rečeno, pitanje upisne politike i organizacije nastavnog procesa je suštinsko pitanje, iz koga proizilazi sve ostalo. Po mom mišljenju, to je predmet koji još uvijek nismo ,,položili”.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

DRAGAN KOPRIVICA, CENTAR ZA DEMOKRATSKU TRANZICIJU:  Vlada se mora izjasniti šta želi reformom Zakona o državljanstvu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Male države kakva je Crna Gora moraju štititi svoj državni interes i biračko tijelo koje bi se, u slučaju „liberalizacije” ove politike, moglo rapidno povećati. Ovim bi se omogućio upliv interesa drugih država na izborni proces, uticaj na politike vlade, a u konačnom i na preispitivanje državno-pravnog statusa. Zato je važno šta je politika Vlade

 

MONITOR: Namjera Vlade da izmijeni Odluku o kriterijumima za utvrđivanje uslova za sticanje crnogorskog državljanstva, privremeno je obustavljena, ali je podigla tenzije, i otvorila mnoga pitanja. Da li je izmjena te odluke ispravljanje nezakonitosti prethodne vlasti, kako kaže Vlada, ili „etnički inženjering”, kako tvrdi opozicija?

KOPRIVICA: Mi nemamo ništa protiv promjene Odluke u dijelu da ljudi koji stvarno i trajno žive u Crnoj Gori, bez obzira na to kako se zovu, odakle su došli ili za koga glasaju, dobiju državljanstvo. Smatramo to poštenim i neophodnim, naročito prema izbjeglicama tj. onim ljudima koji su se u Crnu Goru sklonili od ratova devedesetih. Bilo koji drugi pogledi na ovo pitanje se graniče sa šovinizmom i treba ih osuditi.

Međutim, Vlada u Odluci bespotrebno i mimo najave proširuje ovo polje i uvodi još 12 mogućih opcija za sticanje državljanstva. Pored spajanja porodice, što je razumljivo, tu su i posjedovanje nekretnine, vjerska služba, posjedovanje kompanije i još 9 različitih razloga. Ovaj dio Odluke jeste problematičan jer zaista ne mislimo da se u maloj državi uslovi za državljanstvo smiju sticati zbog npr. posjedovanja nekretnine i boravka po tom osnovu.

MONITOR: Brojkama, odnosno broju onih na koje se te odluka odnosi, trenutno se manipuliše. Jedni tvrde da se ona odnosi na desetine hiljada ljudi, drugi na manje od stotinu. Gdje je istina?

KOPRIVICA: Prvo MUP ne treba da pravi procjene već da saopšti precizne podatke – koliko na osnovu ove Odluke, sada, a koliko na primjer, u narednih 5 godina ljudi može aplicirati za crnogorsko državljanstvo.

Drugo, ovi brojevi su se trebali naći u obrazloženju Odluke. Vjerujemo da kada se sve sabere, ovih građana u ovom trenutku ima oko 20.000, a koliko će od njih  aplicirati – to nije moguće reći. Ako osim toga dodamo i preko 30.000 građana sa stalnim boravkom, radi se potencijalno o gotovo 10 posto biračkog spiska što nije mali broj.

MONITOR: EU je upozorila da se o takvim pitanjima mora povesti odgovarajuća debata. O čemu se prije izmjene te Odluke mora razgovarati?

KOPRIVICA: Ovaj proces je bio potpuno netransparentan. Neraspraviti o ovako osjetljivim  odlukama  u kojima postoji ogroman javni interes – potpuno je pogrešna politika. Takođe, ponavljam, proces je opterećen kontradiktornim izjavama, pa niko sa sigurnošću ne zna šta je Vladin cilj, tj. da li je Odluka samo prvi korak dalje „liberalizacije”.

Ovaj pristup nas je, kao članove MUP-ovog Savjeta za transparentnost, prilično iznenadio jer je ministar Sekulović vrlo korektno i profesionalno komunicirao o ranijim svojim predlozima uključujući i pitanje prebivališta. Nadam se da će doći vrijeme da nas EU ne mora svakih 10-ak dana podsjećati šta su demokratske procedure u društvu.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dr DRAGAN MARKOVINA, ISTORIČAR I PUBLICISTA: I dalje živimo ponižavajuću nacionalističku stvarnost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nema nikakve šanse da će se Bosna i Hercegovina raspasti, niti da će se granice na Balkanu mijenjati, pa stoga nema smisla o tome raspravljati. To ne služi ničemu, izuzev tome da nacionaliste održava na vlasti i da stvarni životni problemi nikad nisu u fokusu

 

MONITOR: U intervjuima ocjenjujete da su današnja društva i državne politike u Srbiji, BiH i Hrvatskoj, dominantno nacionalističke. Jedna od tih država je u EU, a druge dvije su „na putu“. Da li to znači da nas EU i obaveze iz Lisabonskog sporazuma neće izliječiti od dominacije nacionalističkog sentimenta i populističke politike koja mu podilazi?

MARKOVINA: Vjerovanje da će se ulaskom u EU riješiti svi problemi, a posebno to da će taj ulazak pomoći obračunu s nacionalizmom je dirljivo naivno i nevjerovatno je da značajan broj ljudi još u to vjeruje. To je bila iluzija i dok je Unija bila u puno boljoj ideološkoj situaciji, a kamoli danas. Da, ovdje živimo ponižavajuću nacionalističku stvarnost, od koje je jedino gora institucionalizacija civilnog društva koje očekuje da mu međunarodni projekti ili grantovi riješe situaciju u zemlji. To se, naravno, neće dogoditi, između ostalog i zbog toga što se aktivizam pretvorio u posao, potom što svi ti fondovi uvjetuju invalidnu ideološku priču u kojoj je socijalizam zabranjen pojam, a na koncu i zato jer novo proširenje EU nije niti na vidiku, čak ni u srednjoročnoj perspektivi. Kako je nacionalizam jači nego ikada i kako treba priznati da je ljevica na duže vrijeme poražena, ostaju prosvjetiteljski rad i spremnost na poraze, partizanska etika i držanje podalje od bilo kakvih veza s vlastima i nacionalistima. Samo što na to, da se ne lažemo, nitko nije spreman.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR MAIDA BURDŽOVIĆ, SPECIJALISTA PSIHIJATRIJE: Nasilje je široko rasprostranjeno

Objavljeno prije

na

Objavio:

Agresija nikada nije rezultat pameti, zrelosti, hrabrosti, zadovoljstva. U nekim situacijama  može predstavljati nužnu potrebu, kada govorimo o ekstremnim situacijama životne ugroženosti pojedinca. I tada je ,,diktirana” intezitetom straha koji pojedinac doživljava

 

MONITOR:  Prije godinu, upozorili ste preko stranica Monitora, na opasnosti od izolacije i straha od epidemije po psihičko zdravlje ljudi. Kakvo je stanje sada?

BURDŽOVIĆ: Ono što prvo zapažamo kod građana je visok stepen zamora za koji možemo reći da je najvidljivija posljedica, sada već hronične stresne pozicije. Osim strahova za sopstveni život i život i zdravlje najbližih sad kod većine dominiraju i egzistencijalni strahovi. Povećan broj nezaposlenih, svakodnevna neizvjesnost kada je socijalna politika u pitanju, postala su dodatna okupacija naših građana. Od početne solidarnosti koju je karakterisala prva faza pandemije, sad se nekako više nalazimo u stanju gdje je postala najvažnija borba za goli opstanak.

MONITOR: Nedavno ste u autorkom članku napisali da „trpljenje“ ima svoj ograničen rok, te da su ,,posljedice pandemije, na život svakog pojedinca postale vidjive’’. U čemu se one ogledaju?

 BURDŽOVIĆ:  Povećan stepen ugroženosti kod svakog pojedinca u bilo kom njegovom životnom aspektu, lako dovodi na početku do opreza, ako ta njegova ugreženost traje, a njegova struktura ličnosti nije dovoljno oprezna, te nema adekvatne mehanizme odbrane, lako ,,sklizne” u paranoidnost,  prevedeno, patološku sumnjičavost. Pored sada već često obrađene anksioznosti, depresije, ovaj psihijatrijski entitet narušava funcionisanje velikog broja ljudi kod nas. Znamo da je u ovakvim životnim okolnostima stepen shvatanja pojedinaca značajno narušen, njihova organizacija i funcionalnost takođe, ali kad svemu tome dodamo paranoju onda zaista dobijamo kopleksne psihijatrijske poremećaje čiji oporavak nije lak.

MONITOR: Upozoravate i na to da se strah često prikriva agresijom, te da o tome svjedoči povećan broj sudsko-psihijatrijskih predmeta. Koji su najčešći i kako ih preduprijediti?

 BURDŽOVIĆ:  Agresija nikada nije rezultat pameti, zrelosti, hrabrosti, zadovoljstva. U nekim situacijama  može predstavljati nužnu potrebu, kada govorimo o ekstremnim situacijama životne ugroženosti pojedinca. I tada je ,,diktirana” intezitetom straha koji pojedinac doživljava.

Pravo i psihijatrija imaju, praktično isti zadatak: da poboljšaju čovječanstvo. To čine različitim metodama i pristupima. Pravo operiše jasno određenim kategorijama i definicijama i na praktično isti način im pristupaju. Zakonska tumačenja bi nam morala biti čista i jasna.

Jedan od brojnih uzroka nesporazuma ove dvije struke leži u tome što su pravnu nauku, zakonodavstvo i pravosudnu praksu stvarali ljudi stručnjaci, a duševne bolesti i psihičke poremećaje je stvarala priroda. Obje struke se u sudnici trude da se međusobno razumiju.

Zbog toga, psihijatri u sudnici imaju i sasvim praktične probleme. Koliko dugo traju duševni bolovi posle silovanja? Da li jednokratno pretrpljeni strah izaziva trajne posljedice i kakve? Kakav je problem retrogradnog procjenjivanja poslovne sposobnosti kod nekoga ko nije više živ? Koliko dugo može da traje jedan afekt jakog bijesa? Preciznih odgovora nema ni u jednoj literaturi, vještak mora sam to da procjenjuje u konkretnom slučaju.

Zbog toga, psihijatri i pravnici moraju imati dovoljna znanja iz obje struke, kako bi uspješno sarađivali.

predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo