Povežite se sa nama

INTERVJU

Možemo smijeniti DPS

Objavljeno prije

na

Potpredsjednik Pokreta za promjene Branko Radulović uputio je rukovodstvima svoje stranke, Socijalističke narodne partije i Nove srpske demokratije inoviranu platformu o zajedničkom djelovanju opozicije. Dokument nosi naziv Demokratski front – Bolja Crna Gora, a čine ga politička platforma, programski osnov, akcioni plan i sporazum o zajedničkom djelovanju. Radulović kaže da je predloženom platformom digao ljestvicu na potreban nivo, a da je može preskočiti “svako ko nema tegobe ličnog interesa, tajnih dilova, sujete i uskogrudosti”.

MONITOR: Otkud potreba da se radi na novoj platformi o opozicionoj saradnji?
RADULOVIĆ: Zbog mnogo čega što bi se moglo podvesti pod sudnje, bilo da je u pitanju sadašnjost ili budućnost Crne Gore, zbog suprotstavljanja trajnom okamenjenju ove bolesne stvarnosti, zbog patološkog mentalnog stanja mnogih, zbog sve većeg zamora i apatije brojnih, zbog sudbine preostalih limitiranih resursa, zbog onog što slijedi bilo da su u pitanju personalne promjene u DPS-u, integracije ili važne ekonomske odluke, zbog odgovora ko i kako treba što prije da ponudi pravu alternativu i smijeni ovu političko-ekonomsko-kriminogenu strukturu koja gospodari Crnom Gorom. Na sve to platforma Demokratski front-Bolja Crna Gora pokušava da odgovori.

MONITOR: U čemu se razlikuje ova od platforme koju ste ponudili prije dvije godine i ko je sve učestvovao u njenoj izradi?
RADULOVIĆ: Da se realizovala prethodna platforma, da je postojalo dovoljno političke volje da se stvori demokratski front na jasnim osnovama, „druge bi nam ptice danas pjevale”. Ako je za utjehu, danas je politička volja drugačija, čak i kod onih koji su imali otpor prije dvije godine, a to je i imperativni zahtjev opozicionih birača, i to može samo da motiviše apstinente i pokoleba glasače vlasti. Platforma je do kraja aktuelna i dorečena, konsultovani su globalni trendovi, uvažene naše specifičnosti, skenirano postojeće stanje, otvara i zatvara sva pitanja, čak i ona delikatna, daje odgovore u svim segmentima, ukazuje na negativnosti djelovanja opozicije, apostrofira odgovornost i promoviše principe i dinamiku formiranja istinskog fronta. Ponuđena rješenja su rezultat promišljanja i rada svih ovih godina, mog i mojih najbližih saradnika i kolega, njih desetak iz PzP i većeg broja stručnjaka sa univerziteta iz Crne Gore i inostranstva, iz privrede i drugih institucija. Taj tim dobro funkcioniše.

MONITOR: Da li je bilo nekih reagovanja partija kojima ste uputili Nacrt platforme ?
RADULOVIĆ: Proslijeđen je onima koji su najodgovorniji za formiranje demokratskog fronta, nuđenje rješenja, smjenu režima i izgradnju drugačije Crne Gore. Onima koji ličnim primjerom treba da pokažu da postoje pošteni, umni, hrabri i dosljedni političari. Moja životna filozofija je vjerovanje da sve zavisi od mene a ne od drugih, što prevedeno na političku stvarnost znači – do kada će ova struktura biti na vlasti ne zavisi od njih i njihovog aparata već od nas, rukovodstava SNP, NSD i PZP. To sam jasno saopštio saborcima. Reakcije i ocjene su većinom jako pozitivne, mada postoje i skeptici da li će uspjeti ovaj istorijski poduhvat, kao i oni koji još ne mogu da obuzdaju sujetu, rizikuju lične pozicije, sitne privilegije ili nešto sasvim drugo. Dokument je obiman i zahtijeva vrijeme za detaljniju analizu. Ponuđen je u obliku nacrta pa svako ko ima bolji predlog, neka izvoli.

MONITOR: Na koje snage još računate osim ovih stranaka?
RADULOVIĆ: Konačna verzija platforme mora da stvori sve pretpostavke da svaki istinski opozicioni činilac i slobodni pojedinac, predstavnik civilnog sektora bude aktivni dio ili podržavalac demokratskog fronta, a mi iz vrha tri partije to da pretočimo u stvarnost. Nikome ne smije biti tijesno u demokratskom frontu, bili oni dosljedni opozicioni lideri od devedesetih ili aktuelni, nekadašnji unionista ili independista, zagovornik teze prvo država pa sloboda ili onaj koji je bio mišljenja da sloboda stvara državu, predstavnik manjinskog ili većinskog naroda, osjećao se kao Crnogorac, Srbin, Bošnjak, Musliman, Albanac ili Hrvat. Svi zajedno, na principijelan i kompromisan način, u smjenu režima i izgradnju drugačije Crne Gore. Moramo stvoriti uslove da onaj ko nije sa nama nije tu, ne zbog nas nego zbog sopstvenih problema.

MONITOR: Zatražili ste da se najjače opozicione partije obavežu da će na svim sljedećim izborima nastupati jedinstveno i da ne prave koalicije sa DPS-om ili nekim njegovim dijelom. Otkuda te sumnje?
RADULOVIĆ: Koliko zbog čistih računa unutar fronta, a više zbog jasne poruke biračima i otklona od mogućnosti režimske manipulacije. Svaki dil sa DPS-om, traženje nekog zdravog jezgra ili opstrukcija formiranja snažne alternative su samo gubitničke varijacije i izdaja Crne Gore. Formula da DPS pređe u opoziciju je jednostavna. Jakom alternativom, jasnim porukama ostvaruje se puni sinergetski efekat i pobjednički rezultat. A poslije pročišćenja Crne Gore ne znam koliko će ih imati mogućnost da se dalje bave politikom.

MONITOR: U sporazumu o zajedničkom djelovanju ne isključujete mogućnost saradnje sa SDP-om?
RADULOVIĆ: U Nacrtu platforme jasno piše da se eventualna koalicija sa SDP-om ili nekim drugim činiocem može formirati samo uz saglasnost svih konstituenata fronta. Nadam se da će ih biti dvocifren broj. Mislim da SDP –u treba dati uslovnu šansu da izazove krizu vlade, potrebu prijevremenih izbora, ili zahtjev za formiranje prelazne vlade ili vlade nacionalnog spasa. Treba ih staviti pred svršen čin ili-ili. Uostalom, kako će se ponijeti SDP, što će biti sa njim, da li će rasti u koaliciji sa DPS-om ili će nestati, ne zavisi od SDP-a, već od snage i principa fronta.

MONITOR: Da li je možda bolje prvo osnovati novu opozicionu partiju, pa onda krenuti u ostvarivanje onog što ste predvidjeli u platformi?
RADULOVIĆ: Cilj ove platforme je da se okupi sva kreativna energija na jednom mjestu. Ukoliko lideri i rukovodstvo SNP, NSD i PZP ne odgovore tom istorijskom izazovu, tada su neminovni određeni procesi, izraženi u fluktuaciji opozicionih birača ka apstinentima ili ka režimu, marginalizacija sadašnje opozicione elite, kumulativno slabljenje parlamentarnih opozicionih partija, jačanje DPS-a i SDP-a, formiranje neprincipijelnih koalicija po principu švedskog stola, dalja retorička polarizacija Crne Gore po nacionalnoj osnovi. U takvoj situaciji neminovno bi bilo formiranje nove političke snage na građanskim principima, koja bi uvažila državu Crnu Goru i nudila kvalitetna rejšenja iz „usta” kompetentnih i nekompromitovanih pojedinaca a koja bi se okupila oko nekih prepoznatljivih ili novih političkih činilaca. No, to bi sve bilo na dugom štapu, u nekom drugom „dijeljenju karata”, post festum, sa mnogo manje resursa i mogućnosti.

MONITOR: Smatrate da je neminovno sprovođenje lustracije, posebno u policiji, medijima, tužilaštvu i pravosuđu. Kakve su šanse za to?
RADULOVIĆ: Zavisi ko bude sljedeća vlast. Lustracija, kao i krivična odgovornost za teške devijacije iz prošlosti, su potrebni da bi se došlo do tvrdih temelja na kojima se može izgraditi moralna crnogorska kuća i da to bude trajni nauk sljedećim generacijama.

MONITOR: Zagovarate preispitivanje komercijalnih i privatizacionih ugovora koji su, prema Vašem sudu, zaključeni na štetu građana Crne Gore. Na koje ugovore mislite i da li je to moguće?
RADULOVIĆ: Prije svega na KAP i Željezaru. Postoje sve pretpostavke da se to sprovede, potrebno je nezavisno tužilaštvo i odgovorna vlast.

MONITOR: Situacija u KAP-u i Željezari dala je za pravo Vašim kritikama na račun ovih privatizacija. Ima li popravka?
RADULOVIĆ: Za mnogo taga smo moje kolege i ja bili u pravu, bilo da je u pitanju energetski sektor, infrastruktura, finansijski sektor, globalna kriza ili integracije. Sva aktuelna rješenja se nude u platformi. Investicioni količnik je sada za KAP 3,5 a za Željezaru 5,5, tako da još ima nade za njih.

MONITOR: Govorite i o izmjeni državnih simbola. Zašto je to pitanje aktuelno?
RADULOVIĆ: Da se završi napokon ta politički veoma instrumentalizovana tema na normalan i principijelan način uvažavanjem državnosti Crne Gore, njenih simbola i kroz zakonsku inicijativu za njihovo unapređenje i proširenje. Kada ovaj režim nema sluha i interesa da postigne opšti konsenzus oko državnih simbola, tada opozicija mora pokazati i na ovim temama da je stasala u pravu alternativu.

MONITOR: Predlažete da Crna Gora što prije povuče svoje vojnike iz ISAF misije u Avganistanu. Zašto?
RADULOVIĆ: Iza takvog stava ne stoji samo lični i politički kredo kroz antiratni angažman u posljednjih 20 godina, već ga potvrđuju vojno-političke analize. Danas rat u Avganistanu, za razliku od početka, kada je imao nepodijeljenu podršku domaće i političke javnosti zemalja saveznika, to nema ni u SAD nu u pet ključnih saveznika. On je već na terenu izgubljen. Dž. L. Džons, savjetnik predsjednika Obame, tvrdi da NATO ne pobjeđuje u Avganistanu.To su i stavovi američke administracije artikulisani kroz „Novu strategiju za Avganistan i Pakistan”. Građani Crne Gore ne smiju biti „topovsko meso” ničije političke trgovine i kupovine spoljne politike. Crna Gora, shodno svom kapacitetu, treba da učestvuje samo u mirovnim misijama i tako doprinese izgradnji kolektivnog sistema odbrane od globalnih prijetnji.

MONITOR: Referentni ste profesor, da li se kajete što ste u politici i da li ste optimista da se nešto bitnije može promijeniti u ovakvoj Crnoj Gori?
RADULOVIĆ: Profesija me obavezuje da se javno suprotstavim ovom zlu. Morao sam da pretočim svoje znanje u praksu. Neću da moj ovozemaljski trag bude u naslovima prašnjavih univerzitetskih knjiga, koje neće imati ko da čita, već u modernim fabrikama u kojima će te iste knjige biti neophodno štivo inženjerima. Zato idem do kraja. Optimista sam, neće valjda Crna Gora ostati mimo svijeta.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Vrijeme je za izbore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vjerujem da je prva ekspertska vlada kao koncept imala potencijala ali sa našim neodgovornim, pohlepnim i bahatim političarima dodatno je destabilizovala stanje u zemlji. Širiti taj koncept nije logično ni korisno a praviti kompromisni bućkuriš još manje. Po mom mišljenju vrijeme je za nove izbore i nadam se da URA neće pristati na još jedan ustupak

 

MONITOR: Ove sedmice pričamo o uvođenju vjeronauke u škole, a nakon najave tek ustoličenog mitropolita Joanikija da je to „osnovno dječije pravo“, te da samo rijetke zemlje u Evropi nemaju tu vrstu obrazovanja. Kako vidite želju mitropolita, i da li bi nam uvođenje vjeronauke pomoglo da budemo više evropski?

KOVAČEVIĆ: Izjavu  mitropolita shvatam kao znak namjere da povećava tenzije u Crnoj Gori i da one trenutno odgovaraju SPC. Crna Gora je definisana kao građanska i sekularna i to je najoptimalniji okvir za multietničku i multikonfesionalnu zajednicu. Svaka vjerska zajednica ima pravo da organizuje vjersku nastavu i to već funkcioniše. Najslabije funkcioniše građansko obrazovanje u okviru zvaničnih institucija. Podržavalo se djelovanje i razvoj vjerskih zajednica a nipodoštavalo građansko obrazovanje i inicijative. Rezultati su prisutni i vidljivi kroz nizak stepen emancipatorske i kritičke svijesti. To što većina zemalja Evrope ima vjersko obrazovanje ne znači da je dobro za Crnu Goru, malu teritoriju sa malim brojem stanovnika čija je situacija ekonomska, istorijska, obrazovna i politička specifična. U tim zemljama je vjerska odrednica stvar intime i slobodnog izbora, kod  nas se vjerskim odrednicama maše u javnosti i služe za demonstriranje  moći i ugrožavanje drugačijih. Religija je u našim uslovima vrlo opasno oružje u rukama neodgovornih vjerskih vođa i političkih elita i udaljava nas od Evrope.

MONITOR: Kako komentarišete ustoličenje mitropolita Joanikija, te sve što je pratilo taj događaj, ali i prve poteze mitropolita naokon ustoličenja, poput ugošćavanja Milorada Dodika?

KOVAČEVIĆ: Ustoličenje je bilo „silom na sramotu” kako se kaže u narodu. I sila i sramota su očite, izuzimajući  iz toga veliki broj onih koji su protestovali sa  iskrenim ubjeđenjem da brane državu i dostojanstvo, došlo se do „crvene linije” i pružen je otpor. Mislim da su ti građani i građanke, i  razumne  intervencije bezbjednosnih službi obezbijedili da se krizna situacija završi bez žrtava, iako je bilo prekomjerne upotrebe sile. I to se mora preispitati i sankcionisati. Dvije slike koje su za mene vrlo značajne sa Cetinja su dva lica. Lice premijera koje je jasno pokazalo beskompromisnost i odvažnost da po svaku cijenu brani vlastite ciljeve i  spremnost da interese svoje crkve stavi iznad interesa države i ljudi što liči vjerskom fundamentalizmu. U kriznoj situaciju u pomoć su pristigli oni koji dijele ista vjerska ubjeđenja a ne nezavisni eksperti. Nakon ostvarenja cilja logično je očekivati da će pokazati umjerenost i spremnost za dijalog  o pitanjima državnog i društvenog funkcionisanja  uz obavezne „konsultacije“ sa zapadnim saveznicima.  Drugo lice je lice predsjednika države. Jasna je bila neusklađenost sa pozicijom i situacijom. Izlazak na ulicu kao približavanje građanima sa svitom obezbjeđenja bilo je karikaturalno a djelovanje besmisleno. Nakon ove situacije duboke narcističke povrede (možda i ugroženosti drugih interesa), logičan je žešći sukob sa svima onima koje prepozna kao prijetnju. Vidljivo oslabljen računa na sve članove partije i nastaviće  mobilizaciju članstva i sluđivanje stanovništva tzv. ugroženošću države i intenziviraće  „konsultacije”  uz pokušaj mobilizacije  zapadnih saveznika. Obje slike pokazuju autoritarne vođe koje gaje duboko potcjenjivanje i prezir prema onima koji su ih birali i nemaju povjerenja, ni sposobnosti da riješe sukobe koje su proizveli i proizvode u zemlji. Saveznici van zemlje već preuzimaju kontrolu i u skladu sa njihovim interesima dalje diriguju sukobom. Milorad Dodik je znak takvih uticaja, prijetnja primjerom i simbol stvaranja uticaja koji prevazilazi granice i ne priznaje legalne državne granice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA ŽANIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO: Vučić neće protiv bivših mentora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije u Srbiji problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimjenjivanju zakonskih mogućnosti i u opštem neradu oko istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sjednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada

 

MONITOR: Ovih dana je u Beogradu održana Regionalna konferencija tužilaštava o saradnji u krivičnom progonu počinilaca ratnih zločina, u organizaciji srpskog Tužilaštva za ratne zločine, a uz podršku UN i vlade Velike Britanije. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

ŽANIĆ: O održavanju ovog događaja znamo samo na osnovu šturog saopštenja Tužilaštva za ratne zločine i članaka malobrojnih medija koji još uvek prate ove teme. Osim floskula koje slušamo duži niz godina kako je regionalna saradnja važna i kako mora biti unapređena jer žrtve to očekuju, nismo čuli ništa novo. U stvarnosti je baš sve suprotno od toga. Nema iskrene volje da se sarađuje i veruje pravosudnim organima država u regionu, da se razmenjuju važni predmeti i dokazi, da se radi na otkrivanju masovnih grobnica.

Od vidiljive regionalne saradnje imamo dva medijska članka da je organizovana regionalna konferencija tužilaca u regionu. Koji su zaključci te konferencije i koji su naredni koraci dogovoreni – o tome nema ni reči. Tako da ja ovaj sastank ocenjujem kao potpuno trošenje vremena na razgovor koji je vođen već mnogo puta do sada, a koji nije doveo ni do kakvih pomaka u procesuiranju ratnih zločina niti do poboljšanja regionalne saradnje.

MONITOR: Ministarka pravde u vladi Srbije Maja Popović tom prilikom je naglasila posvećenost Srbije procesuranju optuženih za ratne zločine, pozivajući se na Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina 2021–2026 i najavljujući skoro usvajanje Akcionog plana za njenu primjenu. Kako komentarišete tvrdnju ministarke o „jakim institucionalnim kapacitetima Srbije“?

ŽANIĆ: Što se tiče institucionalnog i zakonodavnog okvira – Srbija zaista ima sve na raspolaganju. Postoje zakoni na osnovu kojih se sudi, zaključeni memorandumi i protokoli o saradnji sa tužilaštvima u regionu. Imali smo čak i prvu Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina koja je i usvojena da bi se ubrzalo procesuiranje ratnih zločina. Uskoro ćemo dobiti i drugu strategiju sa propratnim akcionim planom. Nije problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimenjivanju zakonskih mogućnosti i u jednom opštem neradu po pitanju istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada. Samo bih podsetila da mi trenutno u TRZ imamo 12 zamenika tužioca i za prošlu godinu samo dve optužnice koje su rezultat isključivo njihovog rada. Dakle, imamo šest puta više zamenika tužilaca nego optužnica.

MONITOR: Za vrijeme trajanja Regionalne konferencije, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastao se sa glavnim tužiocem Mehanizma za međunarodne krivične sudove Seržom Bramercom. Vučić je saopštio da je to bio razgovor o poboljšanju regionalne saradnje u vezi sa optužbama za ratne zločine. Imate li saznanja o „konkretnijim“ zahtjevima Bramerca?

ŽANIĆ: Kad god bi dolazio u posetu Srbiji, Serž Bramerc bi dolazio i u FHP kako bismo razgovarali o tome ima li pomaka u procesuiranju ratnih zločina pred domaćim sudovima. Međutim, poslednje dve godine Bramerc razgovara isključivo sa tužiteljkom za ratne zločine Snežanom Stanojković i predstavnicima vlasti, tako da mi nemamo ni tu minimalnu mogućnost da saznamo koji su njegovi konkretni zahtevi. FHP stalno zahteva od Tužilaštva za ratne zločine da na svom web sajtu objavljuje informacije o podignutim optužnicama, donetim presudama,  sastancima, i još važnije, rezultatima sastanaka i da na taj način obaveštava javnost o svom radu. Međutim, ukoliko se informišete isključivo putem sajta TRZ tu gotovo ništa nećete saznati jer se na njemu nalaze dve ili tri rečenice o tome ko je prisustvovao sastanku i koja je bila tema, ali o konkretnim zahtevima nema ni reči. Da zaključim, ne znamo koji je bio konkretan zahtev Bramerca, ali pretpostavljam da se u razgovorima išlo u pravcu iskrenije regionalne saradnje, razmene dokaza, neophodnosti pronalska nestalih i izručenje Radete i Jojića Mehanizmu za krivične sudove u Hagu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJA ZIDAR, REDITELJKA: To nije moja fikcija, to je nečiji život

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pomirenje je za mene priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou

 

 

Film Pomirenje u režiji Marije Zidar otvorio je u srijedu veče 12. UnderhillFest, međunarodni festival dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici. Za okosnicu prvog dugometražnog dokumentarnog filma, rediteljka iz Slovenije odabrala je sukob dvije porodice u brdima sjeverne Albanije. Film prati proces pomirenja nakon ubistva osamnaestogodišnje Gjiste u regiji u kojoj se neke porodice još uvijek pridržavaju srednjovjekovnog kodeksa Kanuna i običajnog prava na krvnu osvetu. Pomirenje je nastao u koprodukciji Slovenije, Crne Gore, Srbije i Kosova, a imao je premijeru na jednom od najvažnijih festivala dokumentarnog filma u Evropi – CPH:DOX u Kopenhagenu. Već ima zapažen festivalski život i nekoliko nagrada.

Marija Zidar je završila osnovne studije novinarstva kao i engleski jezik i književnost, a doktorirala je sociologiju na Univerzitetu u Ljubljani. Interesuje je predstavljanje temeljno istraženih društvenih tema kroz intimno, osjetljivo i empatično vizuelno pripovijedanje. Napisala je tri i režirala jedan srednjemetražni dokumentarac za Televiziju Slovenije. Pomirenje, koji je sniman u Albaniji od 2014. godine, je njen debitantski dugometražni dokumentarni film.

MONITOR: UnderhillFest je otvorio dirljiv film „Pomirenje”. Priča o pokušaju pomirenja porodica, ali predstavlja svojevrsni anatomski prikaz patrijarhalnog društva zarobljenog između prošlosti i sadašnjosti. Kada i kako ste se zainteresovali za ovu temu, za ovaj događaj?

ZIDAR: Za mene je to priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou.  Profesor Martin Berishaj, koji je istraživao i ovu temu, 2013. mi je rekao da je krvna osveta obrađena hiljadu puta, ali nikad pravilno. To me je zaintrigiralo i počela sam da istražujem. To što sam pronašla, bila je veoma aktuelna tema sukoba između različitih sistema vrijednosti, u nekom društvu u tranziciji, a najviše se to odnosilo na državno pravno uređenje, religiju i reinterpretaciju starih zakona, oko kojih u nekim regionima nema društvenog slaganja. U Albaniji se to desilo devedesetih godina kada je pala komunistička diktatura, u kojoj je Enver Hodža pola vijeka progonio i religiju i tradiciju, a slijedio je ekonomski kolaps. Država je bila na granici građanskog rata. U toj praznini vrijednosti, u pojedinim djelovima zemlje vraćali su se stari sistemi vrijednosti, ali bez kontinuiteta, reinterpretirani i ponekad čak zloupotrijebljeni. To me podsjeća na sadašnju situaciju ne samo po Balkanu nego i u Evropi, gdje krajni desni populizam masama obespravljenih ljudi, koji nemaju više povjerenja u državu i pravni red, kao rješenje nudi reinterpretaciju nacionalne tradicije, religije ali i neopatrijarhalne vrijednosti.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo