Povežite se sa nama

INTERVJU

MILAN ĐORĐEVIĆ, PISAC I PREVODILAC: Masovna praonica mozga

Objavljeno prije

na

milan-djoprdjevic

U životu Milana Đorđevića, jednog od najznačajnijih srpskih pjesnika, mnogo toga se dogodilo u poslednjih deset godina. Dobio je niz važnih književnih nagrada, puno objavljivao. Najmanje smo, ipak, u ovom razgovoru pričali o umjetnosti, književnosti i književnom prevođenju, kojima je posvetio stvaralački život. Jer, Milan Đorđević je i jedan od malobrojnih građana Srbije koji su političarima postavljali prava pitanja.

MONITOR: Devedesetih ste se svrstali među intelektualce koji su se predstavljali kao ,,Druga Srbija,,. Danas već postoji, tvrde neki, i ,,Treća Srbija,,. Da li vam ova podjela još uvijek nešto znači?
ĐORĐEVIĆ: Nikad nisam voleo etikete. Ne znam ni da li sam intelektualac. Pisac sam. Ime Druga Srbija je bilo ime za opredeljenje jednog broja ljudi za normalnu Srbiju, državu uređenu i zakonsku gde će se tolerisati razlike u shvatanjima. I gde će čak biti dosadno. I gde neće biti šovinizma, ideoloških, verskih, nacionalnih mržnji i svakakvih proganjanja. Ja sam i danas za takvu državu u kojoj će vladati tolerancija prema drugačijem.

MONITOR: Bili ste, nakon 5.oktobra, viđeni za jednog od novih kulturnih diplomata. Do toga, iz nekih razloga nije došlo. Kako razmišljate o tom vremenu nakon ovih deset godina?
ĐORĐEVIĆ: Pa nisam se uklapao u nekakve i nečije lične i profesionalne interese. Malko sam nedisciplinovan. Javno govorim šta mislim. Zapravo, nisam za rad u državnoj birokratiji. A ono je bilo vreme posttotalitarnih koraka. Dosta naivnosti, grešaka, ali i dobrih poteza i dobrih namera. A i puno veštog snalaženja kod starih moćnika i njima bliskih ljudi. No, ljudi se ipak menjaju. Pa ponekad upravo oni od kojih to najmanje očekujemo, gle, naprave dobre političke poteze. I realizuju ono što je trebalo da urade neki drugi ljudi.

MONITOR: Kolika je, zaista, odgovornost umjetnika za ono što se događa oko njega, u njegovoj blizini ali i «planetarno»? Kako gledate na naše hajdegere i hamsune?
ĐORĐEVIĆ: Hm, odgovornost umetnika? Ista kao i odgovornost drugih građana na ovoj planeti u koju će jednom možda katastrofalno udariti asteroid. Ali kod nas ne vidim takve darovite i izuzetne ljude kao Hajdegera i Hamsuna. Ova dvojica su u izvesnim trenucima bili bliski Hitleru, ali stvorili su velika dela koja ostaju i posle njihovih zabluda i groznih političkih opredeljenja. Eto, često dobra etika i moral nisu bliski stvaralačkoj genijalnosti. Pa zar i genijalni pesnik Fransoa Vijon nije bio kriminalac? Slično je i sa Žanom Ženeom.

MONITOR: Oduvijek živite na Dedinju, ekskluzivnom srpskom i jugoslovenskom, ne manje crnogorskom toponimu.Vaš otac, arhitekta, bio je jedan od rijetko autentičnih dedinjskih stanovnika. Većina je za dedinjsku adresu imala samo ,,istorijsku” potvrdu?
ĐORĐEVIĆ: Ne živim na Dedinju već na Topčiderskom brdu, mada je to blizu i ljudi već to izjednačavaju. Ne, moja majka je živela na Brdu. Otac je iz centra Beograda. Tu su živeli tetka moje majke i ujak koji je bio političar u kraljevini Jugoslaviji, čak i savetnik kneza Pavla. Da, tu na Brdu ima puno istorije. Moram priznati da sam upoznao i razne „istorijske” ljude. A od detinjstva bio sam pomalo opterećen pričama roditelja o istoriji, svakodnevnoj politici… Zato danas više volim ljude koji žive običan a ne „istorijski” život, ako je to uopšte moguće ovde kod nas gde skoro svaka generacija, nažalost, doživi rat.

MONITOR: Kada umjetnik može da stane iza nečeg što nije u osnovi njegovo, nekog pokreta ili čak političkog programa? I dokle? Sjetimo se samo Vladimira Majakovskog, pjesnika moderniste, bundžije i nekonformiste, koji je boljševičkoj propagandi dao vrlo interesantan i kreativan doprinos…
ĐORĐEVIĆ: Umetnici se oduševljavaju mnogim stvarima kao i svi drugi ljudi. Dobro, malo su možda neuravnoteženiji i emotivniji u tome. A često su sposobni da se jednom oduševljavaju jednim a nešto kasnije nečim što je sasvim drugačije. I to rade vrlo iskreno, uspešno i sa puno blagoglagoljivosti i skoro virtuozne rečitosti.

MONITOR: Kako objašnjavate trivijalnost, agresivnost i neskrivenu proračunatost u koncepcijama kulturne politike, ne samo u Srbiji?
ĐORĐEVIĆ: Pa živimo u svetu masovne propagande. Za to kao da služe masovni mediji. Pranje mozga je nešto skoro svakodnevno. Cilj je što pre se obogatiti,steći moć i prodati čak i ono što baš nije za prodaju. A patnja i osiromašenje ljudi su sve veći. Otud i ta ekonomska planetarna kriza. Za koju stručno kažu da će brzo proći. Nadam se, bez svetskog rata.

MONITOR: Vi ste i prevodilac. Imamo li, na području naših maternjih jezika na kojima se savršeno sporazumijevamo, političko-nacionalno nepristrasnih lingvista koji bi razriješili haos?
ĐORĐEVIĆ: Nisam stručnjak-lingvista. Ali mislim da politika, bez obzira na moje simpatije ili antipatije, ne sme da se meša u ta pitanja. I ne sme da njima direktno ili indirektno manipuliše. Lako je manipulisati ljudima i njihovim nacionalnim osećanjima. Pogotovo kad ljudi žive u sve većoj materijalnoj oskudici i krizi. Znam, vi me ovo pitate zbog aktuelne polemike oko crnogorskog jezika. Pa neka bude što više jezika. Ali neka nas oni ne udaljavaju nego približavaju. Mnogo je lepše kad jezik izražava radost i ljubav nego netrpeljivost i mržnju. A valjda ima i političko nepristrasnih lingvista. No, sve će ove polemike jednom proći i prestati.

MONITOR: Kao dijete iz buržujsko ljevičarske porodice, imali ste ,,složeniji vid” za posmatranje događaja. Kako biste okarakterisali Titov životni stil, da li je on bio tek nesuđeni američki milijarder, kako je sam govorio da je mogao postati, ili tek nesavršeni ,,mentalni boljševik” koji je i sebi i nama dopuštao nešto slabosti na putu u komunizam?ĐORĐEVIĆ: Ja sam buržujsko dete majke koja je, mada iz bogate buržujske porodice, bila levičarka i oca koji je bio antikomunista. Braća su mu bili kraljevski oficiri u ratu 1941. godine a posle 1945. čak je kao arhitekta radio za Britance tj. za pisca Lorensa Darela (živeo je u kući koja je pored kuće gde je umrla moja prabaka i pored manje kuće gde ja sada živim). Dakle, moj otac je radio za Darela, kao šefa kulture ambasade Velike Britanije u Beogradu.Vaspitan sam antititoistički. Ali danas mi je smešno ovo opanjkavanje Josipa Broza. Čak i od strane onih koji su mu se žestoko dodvoravali. On je istorijska ličnost, sa svim ljudskim manama i vrlinama. O pokretu koji je vodio i o njegovoj ulozi u svemu tome govoriće neki neopterećeni budući istoričari. A mi ostali, sadašnji, možemo da budemo najčešće lični u odnosu na Broza.

MONITOR: Mihajlo Mihajlov je za Slobodana Miloševića govorio da je on bio ,,postmoderni diktator”. Šta vi mislite kakav je bio njegov cilj, na kome je otvoreno miješao ideologije i političke karte, ali je, za razliku od Tita, poraz doživio za života. Ima i onih koji tvrde da je Milošević samo posljedica sistema vrijednosti u SFRJ, ali i to da je on samo fizički mrtav?
ĐORĐEVIĆ: O Mihajlu Mihajlovu, lucidnom intelektualcu, istinskom ovdašnjem disidentu, mislim sve najbolje i sa njegovim stavovima se slažem. Žao mi je što srpska sredina ne uviđa njegovu veličinu. A Josip Broz Tito je bio čovek koji poznaje život. Valjda otud njegov komunistički pragmatizam. Slobodan Milošević je bio nedorastao ulozi koju je igrao. Pomalo je to što je radio posledica onog ranijeg sistema vrednosti. Ali neki iz drugih sredina nisu igrali ulogu koju je igrao Milošević. Bili su pametniji. Pa su postali politički kreativniji. Žao mi je što nismo razgovarali mnogo više o književnosti jer politika ipak nije najvažnija stvar na svetu.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Danas se bar ima šta popravljati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gore je sretna država jer je, bez nasilja, uspjela da od kriminalne vlasti otrgne državu koja je i sama bila kriminalac

 

Sadašnja društveno-politička situacija u Crnoj Gori daleko je povoljnija nego što je bila prije godinu dana, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac.

MONITOR:  Mnogi se neće složiti sa Vašom ocjenom?

GRAHOVAC:  Naravno da neće, jer većina građana ili nije htjela, ili nije bila u stanju da vidi stvarno stanje u kojem se Crna Gora nalazila. Godinama  upozoravam da je u našoj zemlji dio građana obuzet srpskim klerofašizmom, u čijoj osnovi je srpski nacionalizam, dok je nemali broj građana obuzet crnogorskim neofašizmom, u čijoj osnovi su korupcija i kriminal. DF je pretežno politički subjekat onog prvog, dok je DPS politički subjekat onog drugog. Prvi ima uobličenu institucionalnu formu, onaj drugi je kapilaran, pa ga je  teže i prepoznati i rješavati.

MONITOR: Kakav je njihov međusobni odnos?

GRAHOVAC: Oni su nemilosrdni u međusobnom optuživanju. Ono što jedni o drugima govore ili je potpuno ili je približno tačno. Čak su i istorijske činjenice – one u kojima jedni negiraju Crnu Goru da bi veličali Srbiju, dok drugi veličaju Crnu Goru a za mnogo šta okrivljuju Srbiju – takođe tačne, ali su izvučene iz istorijskog konteksta, te i jedni, i drugi ističu što njima odgovara. To što rade olakšano im je zbog viška međusobne crnogorsko-srpske sličnosti! Srpsko-crnogorske svađe zbog istorije su ušle u relikvijsku mitomaniju. Država Srbija i država Crna Gora, te Srbi i Crnogorci su kako istorijska konstanta, tako su i današnja realnost. Ko to ne shvata, taj je nacionalna i regionalna štetočina.

Na ,,eks-JU” prostoru, politika je postala biznis, pa ne treba da čudi nemilosrdna borba između DF-a i DPS-a, iako su oni krajem 20. vijeka ponikli u istom nacionalističkom inkubatoru. Časnih i moralnih a zavedenih pojedinaca ima i u jednoj, i u drugoj grupaciji, dok kod većine preovlađuje malograđanska sitnosopstvenička psihologija.

MONITOR:  Kako ocjenjujete rad Vlade u njenih prvih stotinu dana?

GRAHOVAC:  U pravu su i oni koji rad Vlade ocjenjuju veoma uspješnim, i oni koji smatraju da je ona neuspješna. Evo kako – Vlada  je u prvih  sto dana građanima Crne Gore učinila bjelodanim da je trodecenijska vlast DPS-a državu  pretvorila u državu-kriminalca. U tom periodu vlasnici privatne države  nisu krali, nego brutalno pljačkali. Biblijske su razmjere  njihovog nepočinstva.

To bi trebalo biti dovoljan argument  da građani nikada više svoju državu ne prepuste u ruke DPS-a, iako bi bilo dobro da se iz te partije sačuva onaj dio zdravog tkiva. A ima ga!

Nova vlast je nastavila mnogo grdnog što je radila i prethodna. Pomenimo samo partijsko zapošljavanje. Time se umnogome  relativizira odgovornost DPS-a i SD-a koji su radili to isto. Time je vulgarizovan  pojam ekspertske vlade, koja to u suštini i nije.

Zbog svega toga ne treba očajavati. Desiće se veoma brzo još dvije – tri promjene vlasti i tek onda ćemo moći reći da je Crna Gora na stabilnom putu građenja pravne države.

MONITOR:  Kako se promjena vlasti u Crnoj Gori odrazila na njen međunarodni položaj?

GRAHOVAC:  Sa olakšanjem je primljena činjenica da je u Crnoj Gori došlo do mirne smjene višedecenijske korumpirane vlasti. Ne treba, ipak, zanemariti da vrh DPS-a u značajnim institucijama međunarodne zajednice ima čitave čete lobista i  korumpiranih birokrata, a da se aktuelna vlast po mnogim pitanjima ponaša kao slon u staklenoj radnji.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR IVO GOLDŠTAJN, PROFESOR ISTORIJE, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU: Nismo se uspjeli suočiti sa prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, pa je politika mogla i u 90-ima i danas uticati i utiče na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže

 

MONITOR: Kao istoričaru, kako Vam se čine izazovi koje pred Vas i Vaše kolege danas stavlja ne samo vaša nauka, već i veoma složen i „subverzivan“ politički, društveni, ali i intelektualno-naučni kontekst, naročito u postjugoslovenskim državama, koji neprekidno „izazivaju“?

GOLDŠTAJN: Budući da je većina država nasljednica Jugoslavije rođena u

sukobu, u ratovima brutalnih dimenzija, korištenje memorije i nacionalističke mitologije za političke ciljeve i mobilizaciju bilo je od velike važnosti. Kako većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, politika je mogla i u 90-ima i danas utjecati i utječe na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže. Profesionalna bi historiografija trebala biti bavljenje prošlošću koje može pridonijeti smirivanju duhova, stišavanju pogubnih strasti i toliko potrebnom uozbiljenju dijaloga na političkoj razini. Da rezimiram – intelektualci, posebice historičari, obvezni su baviti se onim što se dogodilo. A to ne znači samo pripisivati krivicu drugima (toga je u posljednja tri desetljeća bilo više nego dovoljno), već kritički, dapače katarzično, baviti se odgovornošću i vlastite sredine. Nažalost, premalo mojih kolega to radi na način kako ja vidim da bi bilo poželjno. Neću ih ispričavati, ali za njihovo ponašanje postoje i razlozi na koje oni mogu malo ili nimalo utjecati.

MONITOR:  Bavili ste se teškim temama od kojih su neke  percipirane u javnom mnjenju tzv. regiona kao kontroverzne, a prije toga ste se dugo bavili hrvatskim srednjim vijekom. Koliko je važno poznavanje duže istorije nekog procesa, problema, društvene grupe ili naroda, za razumijevanje onoga po čemu smo u vezi sa tim procesima i pojavama, svjedoci kao savremenici?

GOLDŠTAJN:  Poznavanje srednjega vijeka ili nekih drugih ranijih razdoblja može pomoći, ali prvenstveno zbog toga što je ta osoba, proučavajući razdoblja i teme o kojima postoji vrlo malo izvora, naučila graditi svoje teze od krhotina, korak po korak. Kad se nađete u tematici 20. stoljeća, zapljusne vas gomila podataka, često je od pojedinih stabala teško vidjeti cjelinu šume. Mislim da mi je na taj način kao bivšem medievistu to snalaženje u temama nedavne prošlosti bilo utoliko olakšano.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ILIJA VUKČEVIĆ, PRIVREDNIK I STRUČNJAK ZA PORESKO PRAVO: Država lakše troši nego što zarađuje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. I tu aktivnost treba podržati. Ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu

 

„Tri mjeseca su nedovoljna za iznošenje decidnih stavova, međutim daju prostor za određena razmišljanja. Ono što je neminovno je da se nova vlast, usljed užasnog stanja u javnim finansijama i cjelokupnom privrednom sistemu, susrela sa ogromnim brojem problema. Od njih nije mogla pobjeći već je bila primorana da donosi brze odluke. Dovoljno je pomenuti situacije sa Montenegroairlinesom ili zaduženje na Londonskoj berzi. Naravno, poslije bitke svi su generali i lako je pametovati da li je nešto moglo drugačije, za šta smo mi inače šampioni. Ono što je jasno je da su odluke morale biti donijete, što je i učinjeno, a vrijeme će pokazati njihove dugoročne efekte“, kaže u razgovoru za Monitor profesor Ilija Vukčević, doktor poreskog prava, direktor preduzeća Mermer AD i nekadašnji v.d. direktora Uprave za igre na sreću, odgovarajući na pitanje da li su se, promjenom vlasti u Crnoj Gori, promijenili i uslovi poslovanja, te kako ocjenjuje dosadašnje Vladine ekonomske poteze?

VUKČEVIĆ: Osim tih neizbježnih odluka, Vlada je ušla u redefinisanje nekih veoma složenih i osjetljivih ekonomskih pitanja. Kao primjer možemo uzeti povećanje minimalne zarade. Treba istaći da je, načelno, riječ o dobrom potezu jer crnogorski minimalac spada u grupu najnižih na svijetu. Međutim, postavlja se pitanje da li su donosioci ovako brze odluke vodili računa o svim njenim konsekvencama: isključenje privrednika koji, kao jedan od partnera kroz Socijalni savjet na osnovu važećih propisa, moraju učestvovati u postupku ovih izmjena; Predmetno povećanje zarade bi imalo daleko veći efekat ukoliko bi bilo praćeno smanjenjem fiskalnog opterećenja ličnih primanja oko čega tek treba da započnu pregovori sa poslodavcima; itd.

Dakle, ova tri mjeseca donijela su značajan broj važnih ekonomskih mjera koje karakteriše povišen nivo hazarda te nam ostaje da se nadamo što boljim rezultatima.

MONITOR: Da li su Vas iznenadili izvještaji o lošem stanju u dijelu državnih preduzeća?

VUKČEVIĆ: Loše stanje u mnogim od privrednih društava u većinskom vlasništvu države je nešto što se već duži vremenski period naslućivalo, dok sada samo dobija precizne konture izražene negativnim ciframa. Pogrešno rukovođenje proizašlo iz političkog kadriranja menadžmenta, uz korišćenje ovih subjekata za zapošljavanje politički podobnih građana, neminovno ih je vuklo u loš scenario.

Iskreno, uopšte ne zavidim licima koja sada moraju da rješavaju godinama nagomilane probleme jer ne postoje popularna rješenja za ogromna dugovanja ili višak zaposlenih radnika. Svaki mogući potez nosi sa sobom negativne konsekvence. Kao primjer može poslužiti rješavanje pitanja viška zaposlenih.

Sa jedne strane, ukoliko se krene sa otpuštanjem radnika – oni su zaštićeni kolektivnim ugovorima koji im omogućavaju velike otpremnine pa je država suočena sa paradoksalnom situacijom da, i pored zatečenog katastrofalnog stanja u privrednom subjektu, mora izdvojiti dodatna sredstva da bi se oslobodila istih onih koji su ga doveli u ovo stanje. Sa druge strane, kao što je to učinjeno sa Montenegroairlinesom, moguće je privredno društvo uvesti u stečaj i na taj se način osloboditi viška zaposlenih bez plaćanja otpremnina. Međutim, na taj način se pravi socijalni problem.

Ovo je dovoljan primjer kompleksnosti dubioza sa kojima će se nova vlast suočiti i pokazuje da ne postoje rješenja sa kojima će sve zainteresovane strane biti ni približno zadovoljne.

MONITOR: Svjedoci smo kako imenovanja u sektoru bezbjednosti „potpale vatru“. Zašto takvih varnica nemamo kad je privreda u pitanju – imenovanja čelnih ljudi nove državne avio-kompanije prošla su, praktično, bez bilo kakvih reakcija?

VUKČEVIĆ: Na neki način to može biti razumljivo, pošto je na proteklim izborima došlo do tektonskih političkih i društvenih promjena, pa su logični prioriteti reforma sektora bezbjednosti i pratećih institucija u kojima su se nalazili centri moći koji izlaze iz okvira svojih ustavnih nadlažnosti. Ipak, mora se primijetiti da postupak imenovanja u sektoru javnih finansija i privrednih društava u vlasništvu države može i mora da bude brži.

Već više od mjesec dana nemamo makar vršioca dužnosti novoformirane Uprave prihoda koja je objedinila Poresku upravu i Upravu za igre na sreću. A riječ je o jednoj od najvažnijih institucija u svakoj državi koja predstavlja srce cjelokupnog krvotoka javnih finansija.

Potreba za što bržim rješenjima ovakvih pitanja su dodatno pojačana činjenicom da po svojoj strukturi takav tip institucija ima veoma kompleksan i inertan sistem, te je za ozbiljne reforme potrebno dosta vremena. Često i više godina. Stoga je imperativ što skorije imenovanje rukovodilaca koje bi značilo konačan izlazak iz trenutnog statusa quo.

MONITOR: Dok Vlada priprema budžet, kao neko ko je svojevremeno „iznutra“ moga da posmatra taj sistem, imate li sugestiju: da li je efikasnije jačati javne finansije uštedama na strani rashoda ili aktivnijim prikupljanjem državnih prihoda?

VUKČEVIĆ: Smatram ovo pitanje krucijalnim u razumijevanju pravaca reforme sistema javnih finansija. Riječ je o dvije strane iste medalje koje je nemoguće razdvojiti ukoliko se želi postići uspjeh.

Ono što je za prva tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. Tu aktivnost treba čvrsto podržati jer su javna sredstva godinama trošena često nenamjenski i uz mnogo zloupotreba, pa će se suzbijanje takvih pojava pozitivno odraziti na budžet. U smislu da će u njemu ostajati više sredstava koja je moguće utrošiti na kvalitetniji način.

Sa druge strane, ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu. To će biti daleko zahtjevniji ispit za čije rješenje će biti neophodno neuporedivo više znanja, rada i vremena. Ta reforma će morati da se odvija na dva paralelna kolosjeka i podrazumijevaće unaprjeđenje institucionalne infrastrukture koja je zadužena za naplatu prihoda, kao i uvođenje fiskalnih mjera sa ciljem „krpljenja rupa“ u postojećim poreskim oblicima, kao i uvođenje novih poreskih mehanizama.

MONITOR: Razgovarali smo, prije nekog vremena, o of-šor poslovanju kao modelu da se izbjegne plaćanje poreza i prikrije identitet stvarnih vlasnika firmi i nekretnina u Crnoj Gori. Da li se nešto u međuvremenu promijenilo, što se tiče prakse i zakonske regulative? 

VUKČEVIĆ: Na ovom polju je učinjeno jako malo, ili skoro pa ništa. Kao primjer navešću za sada neispunjenu obavezu da se u okviru Poreske uprave, sada Uprave prihoda, osnuje Registar stvarnih vlasnika – fizičkih lica koje imaju u svojini ili kontrolišu klijenta, odnosno u čije ime se vrši transakcija ili uspostavlja poslovni odnos… Odnosno osoba koje vrše stvarnu kontrolu nad pravnim licem, privrednim društvom, stranim trustom, stranom institucijom ili sličnim subjektom stranog prava. Taj Registar je u suštini elektronska baza podataka u kojoj se čuvaju podaci o stvarnim vlasnicima radi obezbjeđivanja transparentnosti vlasničkih struktura i sprovođenja mjera za sprječavanje pranja novca i finansiranja terorizma, a koje mogu biti i od velike koristi za sprječavanje izbjegavanja plaćanja poreza putem raznih off-shore mehanizama.

MONITOR: Kako gledate na inicijative iz opozicionih redova o smanjenju PDV-a dijelu privrede i istovremeno, recimo, uvođenju dječijeg dodatka za svu populaciju te starosne dobi?

VUKČEVIĆ: Jasno je da se privreda i građani ne nalaze u zavidnoj ekonomskoj situaciji te da su neophodne mjere za poboljšanje ukupne ekonomsko-socijlne sfere. Međutim, postavlja se pitanje koji su realni kapaciteti za povlačenje takvih poteza u ovom momentu. Svakako da će najveći dio javnosti pozitivno ocijeniti uvođenje dječijeg dodatka ili (opozicione) zahtjeve za smanjenje stope PDV-a, ali za uspjeh svake sistemske mjere osnovna pretpostavka je njena dugoročna održivost.

MONITOR: Postavlja se, dakle, pitanje da li su ove mjere održive shodno stanju u javnim finansijama?

VUKČEVIĆ: Suštinsko je pitanje da li postoji dugoročni potencijal da budžetski sistem izdrži navedene mjere. Samo oni koji sjede u institucijama mogu imati pravu sliku o toj dilemi, pa se nadamo da su donijete odluke rezultat valjanih analiza te utemeljene na održivim pretpostavkama. Sa druge strane, neminovno je da se moraju ubrzati reforme u sistemu prikupljanja prihoda jer bez takvih zahvata mjere poput zaduživanja su palijativnog karaktera i samo daju mogućnost kupovine vremena dok se ne izvrše dugoročne promjene sistema.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo