Povežite se sa nama

INTERVJU

MILAN ĐORĐEVIĆ, PISAC I PREVODILAC: Masovna praonica mozga

Objavljeno prije

na

U životu Milana Đorđevića, jednog od najznačajnijih srpskih pjesnika, mnogo toga se dogodilo u poslednjih deset godina. Dobio je niz važnih književnih nagrada, puno objavljivao. Najmanje smo, ipak, u ovom razgovoru pričali o umjetnosti, književnosti i književnom prevođenju, kojima je posvetio stvaralački život. Jer, Milan Đorđević je i jedan od malobrojnih građana Srbije koji su političarima postavljali prava pitanja.

MONITOR: Devedesetih ste se svrstali među intelektualce koji su se predstavljali kao ,,Druga Srbija,,. Danas već postoji, tvrde neki, i ,,Treća Srbija,,. Da li vam ova podjela još uvijek nešto znači?
ĐORĐEVIĆ: Nikad nisam voleo etikete. Ne znam ni da li sam intelektualac. Pisac sam. Ime Druga Srbija je bilo ime za opredeljenje jednog broja ljudi za normalnu Srbiju, državu uređenu i zakonsku gde će se tolerisati razlike u shvatanjima. I gde će čak biti dosadno. I gde neće biti šovinizma, ideoloških, verskih, nacionalnih mržnji i svakakvih proganjanja. Ja sam i danas za takvu državu u kojoj će vladati tolerancija prema drugačijem.

MONITOR: Bili ste, nakon 5.oktobra, viđeni za jednog od novih kulturnih diplomata. Do toga, iz nekih razloga nije došlo. Kako razmišljate o tom vremenu nakon ovih deset godina?
ĐORĐEVIĆ: Pa nisam se uklapao u nekakve i nečije lične i profesionalne interese. Malko sam nedisciplinovan. Javno govorim šta mislim. Zapravo, nisam za rad u državnoj birokratiji. A ono je bilo vreme posttotalitarnih koraka. Dosta naivnosti, grešaka, ali i dobrih poteza i dobrih namera. A i puno veštog snalaženja kod starih moćnika i njima bliskih ljudi. No, ljudi se ipak menjaju. Pa ponekad upravo oni od kojih to najmanje očekujemo, gle, naprave dobre političke poteze. I realizuju ono što je trebalo da urade neki drugi ljudi.

MONITOR: Kolika je, zaista, odgovornost umjetnika za ono što se događa oko njega, u njegovoj blizini ali i «planetarno»? Kako gledate na naše hajdegere i hamsune?
ĐORĐEVIĆ: Hm, odgovornost umetnika? Ista kao i odgovornost drugih građana na ovoj planeti u koju će jednom možda katastrofalno udariti asteroid. Ali kod nas ne vidim takve darovite i izuzetne ljude kao Hajdegera i Hamsuna. Ova dvojica su u izvesnim trenucima bili bliski Hitleru, ali stvorili su velika dela koja ostaju i posle njihovih zabluda i groznih političkih opredeljenja. Eto, često dobra etika i moral nisu bliski stvaralačkoj genijalnosti. Pa zar i genijalni pesnik Fransoa Vijon nije bio kriminalac? Slično je i sa Žanom Ženeom.

MONITOR: Oduvijek živite na Dedinju, ekskluzivnom srpskom i jugoslovenskom, ne manje crnogorskom toponimu.Vaš otac, arhitekta, bio je jedan od rijetko autentičnih dedinjskih stanovnika. Većina je za dedinjsku adresu imala samo ,,istorijsku” potvrdu?
ĐORĐEVIĆ: Ne živim na Dedinju već na Topčiderskom brdu, mada je to blizu i ljudi već to izjednačavaju. Ne, moja majka je živela na Brdu. Otac je iz centra Beograda. Tu su živeli tetka moje majke i ujak koji je bio političar u kraljevini Jugoslaviji, čak i savetnik kneza Pavla. Da, tu na Brdu ima puno istorije. Moram priznati da sam upoznao i razne „istorijske” ljude. A od detinjstva bio sam pomalo opterećen pričama roditelja o istoriji, svakodnevnoj politici… Zato danas više volim ljude koji žive običan a ne „istorijski” život, ako je to uopšte moguće ovde kod nas gde skoro svaka generacija, nažalost, doživi rat.

MONITOR: Kada umjetnik može da stane iza nečeg što nije u osnovi njegovo, nekog pokreta ili čak političkog programa? I dokle? Sjetimo se samo Vladimira Majakovskog, pjesnika moderniste, bundžije i nekonformiste, koji je boljševičkoj propagandi dao vrlo interesantan i kreativan doprinos…
ĐORĐEVIĆ: Umetnici se oduševljavaju mnogim stvarima kao i svi drugi ljudi. Dobro, malo su možda neuravnoteženiji i emotivniji u tome. A često su sposobni da se jednom oduševljavaju jednim a nešto kasnije nečim što je sasvim drugačije. I to rade vrlo iskreno, uspešno i sa puno blagoglagoljivosti i skoro virtuozne rečitosti.

MONITOR: Kako objašnjavate trivijalnost, agresivnost i neskrivenu proračunatost u koncepcijama kulturne politike, ne samo u Srbiji?
ĐORĐEVIĆ: Pa živimo u svetu masovne propagande. Za to kao da služe masovni mediji. Pranje mozga je nešto skoro svakodnevno. Cilj je što pre se obogatiti,steći moć i prodati čak i ono što baš nije za prodaju. A patnja i osiromašenje ljudi su sve veći. Otud i ta ekonomska planetarna kriza. Za koju stručno kažu da će brzo proći. Nadam se, bez svetskog rata.

MONITOR: Vi ste i prevodilac. Imamo li, na području naših maternjih jezika na kojima se savršeno sporazumijevamo, političko-nacionalno nepristrasnih lingvista koji bi razriješili haos?
ĐORĐEVIĆ: Nisam stručnjak-lingvista. Ali mislim da politika, bez obzira na moje simpatije ili antipatije, ne sme da se meša u ta pitanja. I ne sme da njima direktno ili indirektno manipuliše. Lako je manipulisati ljudima i njihovim nacionalnim osećanjima. Pogotovo kad ljudi žive u sve većoj materijalnoj oskudici i krizi. Znam, vi me ovo pitate zbog aktuelne polemike oko crnogorskog jezika. Pa neka bude što više jezika. Ali neka nas oni ne udaljavaju nego približavaju. Mnogo je lepše kad jezik izražava radost i ljubav nego netrpeljivost i mržnju. A valjda ima i političko nepristrasnih lingvista. No, sve će ove polemike jednom proći i prestati.

MONITOR: Kao dijete iz buržujsko ljevičarske porodice, imali ste ,,složeniji vid” za posmatranje događaja. Kako biste okarakterisali Titov životni stil, da li je on bio tek nesuđeni američki milijarder, kako je sam govorio da je mogao postati, ili tek nesavršeni ,,mentalni boljševik” koji je i sebi i nama dopuštao nešto slabosti na putu u komunizam?ĐORĐEVIĆ: Ja sam buržujsko dete majke koja je, mada iz bogate buržujske porodice, bila levičarka i oca koji je bio antikomunista. Braća su mu bili kraljevski oficiri u ratu 1941. godine a posle 1945. čak je kao arhitekta radio za Britance tj. za pisca Lorensa Darela (živeo je u kući koja je pored kuće gde je umrla moja prabaka i pored manje kuće gde ja sada živim). Dakle, moj otac je radio za Darela, kao šefa kulture ambasade Velike Britanije u Beogradu.Vaspitan sam antititoistički. Ali danas mi je smešno ovo opanjkavanje Josipa Broza. Čak i od strane onih koji su mu se žestoko dodvoravali. On je istorijska ličnost, sa svim ljudskim manama i vrlinama. O pokretu koji je vodio i o njegovoj ulozi u svemu tome govoriće neki neopterećeni budući istoričari. A mi ostali, sadašnji, možemo da budemo najčešće lični u odnosu na Broza.

MONITOR: Mihajlo Mihajlov je za Slobodana Miloševića govorio da je on bio ,,postmoderni diktator”. Šta vi mislite kakav je bio njegov cilj, na kome je otvoreno miješao ideologije i političke karte, ali je, za razliku od Tita, poraz doživio za života. Ima i onih koji tvrde da je Milošević samo posljedica sistema vrijednosti u SFRJ, ali i to da je on samo fizički mrtav?
ĐORĐEVIĆ: O Mihajlu Mihajlovu, lucidnom intelektualcu, istinskom ovdašnjem disidentu, mislim sve najbolje i sa njegovim stavovima se slažem. Žao mi je što srpska sredina ne uviđa njegovu veličinu. A Josip Broz Tito je bio čovek koji poznaje život. Valjda otud njegov komunistički pragmatizam. Slobodan Milošević je bio nedorastao ulozi koju je igrao. Pomalo je to što je radio posledica onog ranijeg sistema vrednosti. Ali neki iz drugih sredina nisu igrali ulogu koju je igrao Milošević. Bili su pametniji. Pa su postali politički kreativniji. Žao mi je što nismo razgovarali mnogo više o književnosti jer politika ipak nije najvažnija stvar na svetu.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

RATKA JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ, NOVINARKA: Potpis dajem, uspjehu se ne nadam

Objavljeno prije

na

Objavio:

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

 

 

MONITOR:  Kako vidite predlog građanskog pokreta URA o formiranju manjinske vlade bez DPS-a i DF-a?

 JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Jasno je da manjinska vlada nije optimalno nego iznuđeno rješenje, pokušaj da se izborom – uslovno rečeno – manjeg zla zaustavi nepodnošljivo mrcvarenje Crne Gore i svih nas u njoj.

Premijer Zdravko Krivokapić ili nije htio ili nije umio da ispuni obaveze preuzete Sporazumom lidera tri pobjedničke koalicije. Jedino što mu je pošlo za rukom jeste da održi obećanje dato njegovoj crkvi i njenim vjernicima, i to po cijenu raspirivanja podjela koje je izazvao bivši režim.

Evrope  i većih plata premijer se sjetio tek kad je izgubio podršku poslanika i povjerenje birača, nakon višemjesečne uzajamne blokade izvršne i zakonodavne vlasti.

Alternativa predlogu URA-e mogu biti samo novi izbori. Pošto je sasvim izvjesno da će oni donijeti stare rezultate, jedini izlaz i tada će biti – manjinska vlada…

MONITOR: A je li taj prijedlog realan? Demokrate su se već izjasnile da neće dati podršku manjinskoj vladi.

JOVANOVIĆ -VUKOTIĆ:   Demokrate neće dati podršku ni ulasku FK Zeta u Premijer ligu ako taj projekat predloži Dritan Abazović. Njihov animozitet prema lideru URA-e više je za medicinsku nego za političku analizu. Žali bože partije koja je do ulaska u vlast bila vjesnik moderne Crne Gore…

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

Činjenica da URA nikad nije igrala na kartu podjela, da je nacionalne strasti stišavala čak i na svoju štetu, da građanska Crna Gora jeste svrha njenog postojanja, preporučuje tu partiju kao okosnicu projekta manjinske vlade.

To što podrška URA-i ne prelazi desetak posto ne znači da njen kurs nije ispravan. Nijesu devedesetih ni ideje liberala, monitorovaca i esdepeovaca imale više pristalica, a danas najmanje dvije trećine Crne Gore podržavaju njen demokratski evropski put…

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dr TVRTKO JAKOVINA, ISTORIČAR, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA ZAGREB: Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kada bismo znali kako graditi vlastitu sigurnosnu, razvojnu, obrazovnu politiku unutar EU, kako mi možemo pomoći EU da ojača europske vrijednosti, bili bismo korisni svima

 

MONITOR: Kao istoričar koji se posebno bavi 20. vijekom, koje biste momentume izdvojili kao one na koje bi građanke i građani Hrvatske trebalo danas da se oslanjaju kada razmišljaju o boljoj budućnosti?

JAKOVINA: Ja bih birao istinu ili barem najviše što dobra historiografija može učiniti. Svaki istraživač treba biti pošten i navesti koje su njegove vrijednosti kada piše, a ne praviti se da klerikalizam ili nacionalizam nisu ideologije ili da su prihvatljive, kako bi se u Hrvatskoj reklo, „državotvorne“. Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva. Hrvatska je jedan od školskih primjera kako se to ne bi trebalo raditi, kada govorite o prošlosti, onda birate samo negativno, namjerno se forsiraju samo loša, jalova zbivanja iz prošlosti. Ne znači to da se treba zaboravljati ili prešutjeti ono što je bilo loše. Takvi su događaji obično zanimljiviji za istraživanje, ali ako namjerno stvarate samo negativan niz, onda nemate volju niti želju da se stvari ikada pomaknu. Primjerice, ja bih volio da se barem jednako onoliko puta koliko su spomenuta ratna epizoda Crnogoraca kod Dubrovnika, navede i da je arhitekt iz Trogira Slade gradio brojne reprezentativne zgrade na Cetinju, da je Baltazar Bogišić stvarao zakonodavstvo Kneževine, da je biskup Strossmayer bio u dobrim odnosima s knjazom Nikolom, da je Veljko Bulajić crnogorski, koliko i hrvatski, da je isto s Dimitrijem Popovićem, da je u Zagrebu desetljećima profesor bio Dragan Lalović… Pa to su valjda primjeri koje treba naglasiti, ako cilj nije novi rat.

Ako će instrukcije za politiku i suživot dolaziti iz Ostroga ili ćete inzistirati da je Miro Barešić, koji je bio razlogom zašto je Švedska donijela svoj prvi antiteroristički zakon, točka slavlja, onda želite sukob.

MONITOR: Prema najnovijem popisu iz 2021, Hrvatska je manja za 400.000 stanovnika. To je premijer Andrej Plenković protumačio kao rezultat negativnog prirodnog priraštaja. Postoji li korelacija između politike restriktivnog nacionalizma zatvorenih društava, relativnog siromaštva i gubljenja stanovništva?

JAKOVINA: Premijer Plenković rezultate popisa komentirao je poput birokrata, bez političke i povijesne odgovornosti, bez traga državništva. Čudi to, jer su pripreme na „loše“ vijesti s popisom krenule davno. Pojavio se najprije niz paničnih tekstova novinara navezanih na Katoličku crkvu, kako tobože unuci namjerno popisuju svoje djedove i bake kao ateiste, pa tako smanjuju broj katolika. Kako su Crkvi bliski novinari to saznali, ostalo je nejasno, jer sve do danas tih podataka nema. Iz onoga što se do sada pojavilo, pad broja stanovnika za 9.25 posto u 10 godina. Kolega iz Zadra Sven Marcelić pokazao je da je tamo gdje je najveći pad broja stanovnika, najviše glasača najdesnijih opcija. Najmanji je pad uz obalu i oko Zagreba. Postavlja to jedno drugo pitanje: izborne jedinice trebale bi se korigirati, jer već i do sada su Slavonci birali s manje glasova saborske zastupnike. To bi moglo djelovati i na političku scenu, no kako je ipak riječ o hrvatskim sudovima i HDZ-u, ne očekujem korekciju.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARKO VIDOJKOVIĆ, PISAC: Ljudi nisu svjesni kakav je život nas koji smo u prvom rovu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Knjiga će nadživjeti i svoje junake, i nas, i ova vremena. Ostaće zauvijek kao spomenik dobu u kom smo bili gori čak nego i u vrijeme Slobodana Miloševića

 

MONITOR: Direktan ste očevidac događaja i jedna od najaktivnijih javnih ličnosti u Srbiji… Kakva je bila 2021. u Srbiji što se tiče politike i kulture?

VIDOJKOVIĆ: Da počnemo od kulture, pošto je nepostojeća. Zadnja rupa na bilo čijoj svirali, a kamoli ove vlasti. Sam kraj godine je obeležio kulturni skandal u kome je Jelena Trivan poništila konkurs Kulturnog centra Srbije koji je odobrio sredstva za filmove Gorana Markovića, Želimira Žilnika i Srđana Dragojevića. Konačno se desio pravi staljinistički cenzorski potez. Autori koji ne štede ovu vlast bivaju uskraćivani za novčana sredstva za filmove samo zato što su to ti autori. Dragojević sa istim filmom godinama pokušava da dobije novac i ne ide mu. Markovićev film Doktor D je priča o čoveku optuženom za ratne zločine koji uzima novi identitet i bavi se nadrilekarstvom. Poznata priča. Poznavajući Gorana ne bi me čudilo da je konkurisao sa ciljem da ne dobije pare. Da dokaže sa kakvim staljinistima imamo posla. Žilnik bi možda i vratio pare kada bi ih dobio.

Mislim da režim baš zabole za film o Radovanu Karadžiću. Nisu oni ideološki ostrašćeni. Oni su poslovno i partijski angažovani. Da je neko drugi došao sa idejom da snimi film o doktoru D možda bi dobio pare, ali Goran Marković je pokazao zavidan autoritet kakav nisam video u ovoj zemlji. Ima stvarno puno poznatih ljudi koji laju protiv režima, ali jedini on može policajcu u civilu koji ga legitimiše da kaže – ‘Ne dam ličnu kartu, vodite me u zatvor’ i da se policija povuče. Eto, umjetnost je živa, ali kroz javno izražavanje umjetnika, pre svega. Goran Marković je pokazao da mu ne treba nikakva zaštita. Nikakvi „mi“ mu ne trebamo da pričamo: „Ne damo Gorana“. Čovek je umetnik. A to se ne vidi samo po filmovima već i po tom autoritetu koji poseduje da mu oni ništa ne mogu.

MONITOR: Nedavno ste za naš list komentarisali posljednja dešavanja i ekološke proteste. Izvojevane su neke zanimljive pobjede. Da li su to taktike vladajućih struktura pred izbore ili su se ipak za neka pitanja preračunali?

VIDOJKOVIĆ: Ekološki ustanak sam na početku potcenio. Najviše se bavim organizovanim kriminalom u vrhu države, telima kojima upravlja lično Vučić i njemu najbliži ljudi, pa mi je ekološki ustanak delovao smešno. Međutim, onaj ko je cenio situaciju u Srbiji, ispravno je ocenio da veliki broj naroda ne želi da izlazi na ulice zbog mafije koja seče ruke i noge, valja gudru, ubija, radi najgore stvari… nego da je ekologija koja je naš hronični problem odlična tema za novu političku opciju. To smo na kraju i dobili. Oni sada prema istraživanjima imaju preko 10 odsto. To je fantastičan uspeh srpske opozicije. U Beogradu sigurno, a za Srbiju videćemo. Ono što je još bitno je to da mi ne znamo koliko SPS ima. Prema tome situacija na biralištima će da bude daleko zanimljivija nego što smo mislili. Glavni razlog za to je, po meni, politički događaj godine – američke sankcije.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo