Povežite se sa nama

INTERVJU

BRANKO PAVLOVIĆ, bivši direktor agencije za privatizaciju Beograda Uskoro neće biti srpskih kapitalista

Objavljeno prije

na

Sve češće se čuju predlozi da se revidira cjelokupna privatizacija u Srbiji, započeta još 90-tih. Ima onih koji kažu da je to iz više razloga danas nemoguće. Da je ipak nešto moguće ispraviti, pokazuje ne samo veliki broj sudski poništenih privatizacija već i sve češći zahtjevi za pokretanje odgovornosti onih koji su se tokom transformacije vlasništva nezakonito ,,omrsili”. O tome smo razgovarali sa Brankom Pavlovićem, koji je kratko 2004. bio na čelu Agencije za privatizaciju, na koje je prvo zamoljen da dođe da bi, nakon samo nekoliko mjeseci, bio otjeran. Javno je prozvao osam srpskih tajkuna kao inicijatora njegove smjene (među kojima i Miškovića, Beka, Ceptera, Drakulića…). Pavlović je bio i narodni poslanik i potpredsjednik SDP koju je napustio. Danas kao advokat zastupa male akcionare u nekoliko velikih javnih preduzeća, ali i novinare koji su, često zbog ,,nepodobnosti”, bili prevareni u slučaju privatizacije Večernjih novosti.

MONITOR: Pretpostavljam da ste vidjeli tekst CINS-NUNS u kojem ste sarađivali na temu Agencije za privatizaciju. Vi ste jedini od bivših direktora Agencije koji je htio da govori. Šta bi moglo biti tako „opasno” da vaše kolege odbiju razgovor o jednom važnom javnom poslu?
PAVLOVIĆ: Korupcija u Srbiji se može zaustaviti ako se prvo preseče „tekuća korupcija”. Ako oni koji su vlast ne mogu da kradu. Za to je ključno imati na 32 najvažnija mesta tridesetdvoje ljudi koji žele i znaju kako da se obračunaju sa krupnom korupcijom. Krupne korupcije u tom slučaju za šest meseci neće biti. Onda su stvoreni uslovi za analiziranje krupne korupcije iz prošlosti. Potrebne su dve godine i svi najvažniji bi bili pohapšeni. Mesto direktora Agencije za privatizaciju omogućava potpun uvid u dubinu krupne korupcije i važna je karika u presecanju lanca korupcije.

MONITOR: Pretpostavili ste da je za vaše razrješenje povod bila jedna namještena tenderska privatizacija koju ste kao direktor Agencije oborili. Ispostavilo se da direktor Agencije mora da obavi nečije već dogovorene poslove. Ima li tu nekog modela ili bar „načina” na koji se obavljaju privatizacije?
PAVLOVIĆ: Ključni razlog je bio u tome što sam sa svojim saradnicima u Agenciji za privatizaciju za 40 dana zaustavio krupnu korupciju. Tender o kome govorite je bio okidač zato što bih na konkretnom primeru pokazao jedan od mehanizama kako se korupcija odigrava uz blagoslov stranih konsultanata i Svetske banke.

MONITOR: Bavili ste se i politikom. Kolike su razmjere zloupotreba pojedinaca, stranaka i institucija u sumnjivom prelivanju nacionalnog bogatstva u džepove malog broja „dobitnika tranzicije”?
PAVLOVIĆ: U Srbiji je to dobilo zastrašujuće dimenzije. Demokratska stranka je postala organizovana kriminalna grupa u tom smislu da je od njihovih 1.000 rukovodećih ljudi njih 950 za zatvor. Oni imaju svoje privatne firme, oni kontrolišu javna preduzeća, budžetske rashode, medije, tužilaštvo, policiju, sud. Oni peru pare od droge. Reč je o stotinama miliona evra godišnje. Evo recimo rekonstrukcija bulevara u Beogradu. Glavnina para ide podizvođaču iza koga stoji potpredsednik DS. Ili most preko Save kod Ade Ciganlije. To će nas koštati najmanje 450 miliona evra. Sada se prebacuju pare od namenskog kredita za rekonstrukciju Gazele za most preko Ade. On je saobraćajno besmislen, a pri tome uništava ambijentalnu celinu beogradskog hipodroma i topčiderskog parka. Pravo mesto za već isprojektovan most preko Save je između starog mosta i Gazele koji bi bio neuporedivo saobraćajno funkcionalniji i pripremljen da prihvati i buduću metro liniju ( most u dva nivoa, jedan za železnički, drugi za automobilski saobraćaj) koštao bi oko 70 miliona evra. Samo ta razlika je 380 miliona evra. Ili su političari koji to rade neverovatno „nepametni” ili fantastično korumpirani. Jedno je sigurno: mi građani ostajemo veoma siromašni. I taj teret, što je najgore, kroz zaduživanje prenosimo na našu decu i unuke.

MONITOR: Srbija je dobila nekoliko tajkuna od kojih su neki, kao Bogoljub Karić, poželjeli da budu političari. U javnosti se posljednjih godina postavljalo i pitanje da li je to bogatstvo zaista njihovo, Karićevo, Miškovićevo ili su oni tek relativni, nominalni korisnici? Vidimo kako se i Miškovićevo carstvo raspada, nakon izjave Tadića o „nepristojno bogatima”.
PAVLOVIĆ: Karić i Mišković se međusobno veoma razlikuju. Miškovićev kapital je plasiran u privredu Srbije. On čini oko 10 odsto bruto društvenog proizvoda (BDP) Srbije i zapošljava više od 20.000 ljudi. Srbija ide ka tome da za godinu dana uopšte neće imati svoje kapitaliste. Neće biti srpskih kapitalista. Postojaće stranci kao vlasnici i svi mi ostali kao najamnici. Dakle jedan neokolonijalni sistem . Inače, sve vlade u Srbiji od 5. oktobra zagovaraju neoliberalni koncept kapitalizma koji je pogrešan, a pogotovo za Srbiju. Uvođenje moralnih kategorija i termina „nepristojna bogatstva” može samo da odvrati strane investitore od plasmana novca u Srbiju. Pravo pitanje je ko je svoje bogatstvo stekao na zakonit, a ko na nezakonit način. A kada je reč o političarima možemo da govorimo o nepristojno „skromnim” imovinskim kartama koje su objavljene i koje potcenjuju zdrav razum građana.

MONITOR: U Rusiji se, pod Putinom, pokazalo da su oligarsi tek dio ideje o kontroli ogromnog ruskog, prije svega, prirodnog bogatstva. Da li je i u našim krajevima, možda, bilo nekakvih „priprema” za ne samo političku već i ekonomsku tranziciju, ka tzv. kapitalizmu? Ko je, kod nas „glavni”?PAVLOVIĆ: U Rusiji su Amerikanci i EU napravili grešku i ostavili domaće „tajkune”. Kada se Rusija kao država konsolidovala, upravo preko tih tajkuna je suštinski finansijski ojačala ( platila 100 odsto spoljnjeg duga). To se kod nas neće ponoviti, zato što naši političari uopšte ne vode računa o državi.

MONITOR: Kako vam u svemu tome, izgleda, crnogorski primjer, koji je najradikalniji: dobitnici tranzicije su ljudi koji dvadesetak godina upravljaju Crnom Gorom. Oni su najbogatiji, Milo Đukanović je po ličnom i prijavljenom bogatstvu jedan od najimućnijih šefova država ili vlada na svijetu.
PAVLOVIĆ: To srastanje ličnog bogatstva i političke moći u maloljudnoj zemlji kakva je Crna Gora je naročito opasno. Ipak, taj režim je bolji od srpskog u dve stvari: on ipak radi više za Crnu Goru kao celinu nego što srpski režim radi za Srbiju, a osim toga Đukanović poštuje dogovore. Tadić ne.

MONITOR: U Srbiji je bogaćenje, bar kad se radi o političarima i državnim zvaničnicima, malo zakamufliranije. Evo nedavnog primjera takođe iz istog projekta CINS-NUNS, o premijeru Mirku Cvetkoviću. Vidi se put uspjeha i bogaćenja: malo konsultant, malo direktor Agencije za privatizaciju, pa opet konsultant iste Agencije i ministarstva u kojem je ministar finansija… Kao da je ista grupa ljudi, u različito širokom sastavu, pripremila srpsku privatizaciju.PAVLOVIĆ: Da. Ali ne samo privatizaciju. Još mnogo više se krade iz budžeta i kredita. Ja živim za to da se jednom razjasne svi najveći primeri krađa u Srbiji.

MONITOR: Kako je , po vama, moguće da jedan anonimni provincijalac, sada poznat svima, Darko Šarić, uđe u tolikoj mjeri u privatizaciju u Srbiji? Čak se pominje i u austrijskoj istrazi oko Hipo-Alpe-Adrija banke.
PAVLOVIĆ: Američka DEA je završila analizu u Metals banci u Srbiji. I ta analiza, koliko je meni poznato, daje prilično jasne odgovore na vaše pitanje. Po njoj se ne postupa zato što vodi do političkih vrhova u Srbiji. Verovatno će i ova druga analiza pokazati nešto slično. Zato je promena vlasti u Srbiji neophodna.

MONITOR: Zastupali ste male akcionare u slučaju privatizacije C marketa. I to je, unekoliko, bila dogovorna privatizacija. Da li ste tada znali za razmjere zamešateljstva oko te privatizacije?
PAVLOVIĆ: Tu valja razlikovati dve stvari: period u kome su akcionari bili obespravljeni – tu blokadu smo probili i taj deo je krivično procesuiran – i deo kada se sve vratilo u zakonske okvire. U tom drugom delu su svi učesnici u kupovini bili u mogućnosti da daju ponude. Nije bilo ništa dogovoreno. Merkator je odustao. Zašto, to pitanje je zanimljivo, ali valjanih razloga nema, osim ako nisu hteli da kupuju u konkurentskim uslovima. Ašmor je dao ponudu ali je diskvalifikovan. Meni bi bilo značajno kada bi se oni bunili da je postupljeno nezakonito, ali oni se ne bune. A Primer C je dao 300 evra po akciji. Znatno više od svih početnih ponuda i Merkatora i Ašmora. Oko 97% akcionara je prihvatilo ponudu. Mogli su i da ne prihvate. Bili su većinski vlasnici. Dakle, nije tačno da je u tom drugom delu bilo nečeg nezakonitog. Razgovor u kabinetu Koštunice, kome nisam prisustvovao, je dogovor u okviru samo jednog ponuđača, kakvi će biti međusobni odnosi ako oni pobede. To nije ništa neobično. Pa Merkelova se lično mesecima bavila Opelom kada mu je pretilo bankrotstvo. Mogao je Merkator da ponudi 301 evro i pobedio bi. Ili Ašmor da podnese valjanu ponudu. U tom slučaju, politička snaga Miškovića je vratila sve u zakonske okvire i sprečila nezakonitu dokapitalizaciju koju su hteli da sprovedu Radulović i Beko.

Skrenuo bih pažnju na još jednu pojavu: često iz Slovenije i Hrvatske stižu primedbe o političkim preprekama za njihova ulaganja, a srpska privreda ne može ništa da investira u Hrvatsku i Sloveniju. Na drugoj strani i hrvatska Idea i slovenački Merkator imaju najbolje lokacije u Srbiji, često i pre nego što slične lokacije dobije neko od srpskih ili drugih stranih investitora.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

RATKA JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ, NOVINARKA: Potpis dajem, uspjehu se ne nadam

Objavljeno prije

na

Objavio:

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

 

 

MONITOR:  Kako vidite predlog građanskog pokreta URA o formiranju manjinske vlade bez DPS-a i DF-a?

 JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Jasno je da manjinska vlada nije optimalno nego iznuđeno rješenje, pokušaj da se izborom – uslovno rečeno – manjeg zla zaustavi nepodnošljivo mrcvarenje Crne Gore i svih nas u njoj.

Premijer Zdravko Krivokapić ili nije htio ili nije umio da ispuni obaveze preuzete Sporazumom lidera tri pobjedničke koalicije. Jedino što mu je pošlo za rukom jeste da održi obećanje dato njegovoj crkvi i njenim vjernicima, i to po cijenu raspirivanja podjela koje je izazvao bivši režim.

Evrope  i većih plata premijer se sjetio tek kad je izgubio podršku poslanika i povjerenje birača, nakon višemjesečne uzajamne blokade izvršne i zakonodavne vlasti.

Alternativa predlogu URA-e mogu biti samo novi izbori. Pošto je sasvim izvjesno da će oni donijeti stare rezultate, jedini izlaz i tada će biti – manjinska vlada…

MONITOR: A je li taj prijedlog realan? Demokrate su se već izjasnile da neće dati podršku manjinskoj vladi.

JOVANOVIĆ -VUKOTIĆ:   Demokrate neće dati podršku ni ulasku FK Zeta u Premijer ligu ako taj projekat predloži Dritan Abazović. Njihov animozitet prema lideru URA-e više je za medicinsku nego za političku analizu. Žali bože partije koja je do ulaska u vlast bila vjesnik moderne Crne Gore…

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

Činjenica da URA nikad nije igrala na kartu podjela, da je nacionalne strasti stišavala čak i na svoju štetu, da građanska Crna Gora jeste svrha njenog postojanja, preporučuje tu partiju kao okosnicu projekta manjinske vlade.

To što podrška URA-i ne prelazi desetak posto ne znači da njen kurs nije ispravan. Nijesu devedesetih ni ideje liberala, monitorovaca i esdepeovaca imale više pristalica, a danas najmanje dvije trećine Crne Gore podržavaju njen demokratski evropski put…

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dr TVRTKO JAKOVINA, ISTORIČAR, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA ZAGREB: Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kada bismo znali kako graditi vlastitu sigurnosnu, razvojnu, obrazovnu politiku unutar EU, kako mi možemo pomoći EU da ojača europske vrijednosti, bili bismo korisni svima

 

MONITOR: Kao istoričar koji se posebno bavi 20. vijekom, koje biste momentume izdvojili kao one na koje bi građanke i građani Hrvatske trebalo danas da se oslanjaju kada razmišljaju o boljoj budućnosti?

JAKOVINA: Ja bih birao istinu ili barem najviše što dobra historiografija može učiniti. Svaki istraživač treba biti pošten i navesti koje su njegove vrijednosti kada piše, a ne praviti se da klerikalizam ili nacionalizam nisu ideologije ili da su prihvatljive, kako bi se u Hrvatskoj reklo, „državotvorne“. Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva. Hrvatska je jedan od školskih primjera kako se to ne bi trebalo raditi, kada govorite o prošlosti, onda birate samo negativno, namjerno se forsiraju samo loša, jalova zbivanja iz prošlosti. Ne znači to da se treba zaboravljati ili prešutjeti ono što je bilo loše. Takvi su događaji obično zanimljiviji za istraživanje, ali ako namjerno stvarate samo negativan niz, onda nemate volju niti želju da se stvari ikada pomaknu. Primjerice, ja bih volio da se barem jednako onoliko puta koliko su spomenuta ratna epizoda Crnogoraca kod Dubrovnika, navede i da je arhitekt iz Trogira Slade gradio brojne reprezentativne zgrade na Cetinju, da je Baltazar Bogišić stvarao zakonodavstvo Kneževine, da je biskup Strossmayer bio u dobrim odnosima s knjazom Nikolom, da je Veljko Bulajić crnogorski, koliko i hrvatski, da je isto s Dimitrijem Popovićem, da je u Zagrebu desetljećima profesor bio Dragan Lalović… Pa to su valjda primjeri koje treba naglasiti, ako cilj nije novi rat.

Ako će instrukcije za politiku i suživot dolaziti iz Ostroga ili ćete inzistirati da je Miro Barešić, koji je bio razlogom zašto je Švedska donijela svoj prvi antiteroristički zakon, točka slavlja, onda želite sukob.

MONITOR: Prema najnovijem popisu iz 2021, Hrvatska je manja za 400.000 stanovnika. To je premijer Andrej Plenković protumačio kao rezultat negativnog prirodnog priraštaja. Postoji li korelacija između politike restriktivnog nacionalizma zatvorenih društava, relativnog siromaštva i gubljenja stanovništva?

JAKOVINA: Premijer Plenković rezultate popisa komentirao je poput birokrata, bez političke i povijesne odgovornosti, bez traga državništva. Čudi to, jer su pripreme na „loše“ vijesti s popisom krenule davno. Pojavio se najprije niz paničnih tekstova novinara navezanih na Katoličku crkvu, kako tobože unuci namjerno popisuju svoje djedove i bake kao ateiste, pa tako smanjuju broj katolika. Kako su Crkvi bliski novinari to saznali, ostalo je nejasno, jer sve do danas tih podataka nema. Iz onoga što se do sada pojavilo, pad broja stanovnika za 9.25 posto u 10 godina. Kolega iz Zadra Sven Marcelić pokazao je da je tamo gdje je najveći pad broja stanovnika, najviše glasača najdesnijih opcija. Najmanji je pad uz obalu i oko Zagreba. Postavlja to jedno drugo pitanje: izborne jedinice trebale bi se korigirati, jer već i do sada su Slavonci birali s manje glasova saborske zastupnike. To bi moglo djelovati i na političku scenu, no kako je ipak riječ o hrvatskim sudovima i HDZ-u, ne očekujem korekciju.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARKO VIDOJKOVIĆ, PISAC: Ljudi nisu svjesni kakav je život nas koji smo u prvom rovu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Knjiga će nadživjeti i svoje junake, i nas, i ova vremena. Ostaće zauvijek kao spomenik dobu u kom smo bili gori čak nego i u vrijeme Slobodana Miloševića

 

MONITOR: Direktan ste očevidac događaja i jedna od najaktivnijih javnih ličnosti u Srbiji… Kakva je bila 2021. u Srbiji što se tiče politike i kulture?

VIDOJKOVIĆ: Da počnemo od kulture, pošto je nepostojeća. Zadnja rupa na bilo čijoj svirali, a kamoli ove vlasti. Sam kraj godine je obeležio kulturni skandal u kome je Jelena Trivan poništila konkurs Kulturnog centra Srbije koji je odobrio sredstva za filmove Gorana Markovića, Želimira Žilnika i Srđana Dragojevića. Konačno se desio pravi staljinistički cenzorski potez. Autori koji ne štede ovu vlast bivaju uskraćivani za novčana sredstva za filmove samo zato što su to ti autori. Dragojević sa istim filmom godinama pokušava da dobije novac i ne ide mu. Markovićev film Doktor D je priča o čoveku optuženom za ratne zločine koji uzima novi identitet i bavi se nadrilekarstvom. Poznata priča. Poznavajući Gorana ne bi me čudilo da je konkurisao sa ciljem da ne dobije pare. Da dokaže sa kakvim staljinistima imamo posla. Žilnik bi možda i vratio pare kada bi ih dobio.

Mislim da režim baš zabole za film o Radovanu Karadžiću. Nisu oni ideološki ostrašćeni. Oni su poslovno i partijski angažovani. Da je neko drugi došao sa idejom da snimi film o doktoru D možda bi dobio pare, ali Goran Marković je pokazao zavidan autoritet kakav nisam video u ovoj zemlji. Ima stvarno puno poznatih ljudi koji laju protiv režima, ali jedini on može policajcu u civilu koji ga legitimiše da kaže – ‘Ne dam ličnu kartu, vodite me u zatvor’ i da se policija povuče. Eto, umjetnost je živa, ali kroz javno izražavanje umjetnika, pre svega. Goran Marković je pokazao da mu ne treba nikakva zaštita. Nikakvi „mi“ mu ne trebamo da pričamo: „Ne damo Gorana“. Čovek je umetnik. A to se ne vidi samo po filmovima već i po tom autoritetu koji poseduje da mu oni ništa ne mogu.

MONITOR: Nedavno ste za naš list komentarisali posljednja dešavanja i ekološke proteste. Izvojevane su neke zanimljive pobjede. Da li su to taktike vladajućih struktura pred izbore ili su se ipak za neka pitanja preračunali?

VIDOJKOVIĆ: Ekološki ustanak sam na početku potcenio. Najviše se bavim organizovanim kriminalom u vrhu države, telima kojima upravlja lično Vučić i njemu najbliži ljudi, pa mi je ekološki ustanak delovao smešno. Međutim, onaj ko je cenio situaciju u Srbiji, ispravno je ocenio da veliki broj naroda ne želi da izlazi na ulice zbog mafije koja seče ruke i noge, valja gudru, ubija, radi najgore stvari… nego da je ekologija koja je naš hronični problem odlična tema za novu političku opciju. To smo na kraju i dobili. Oni sada prema istraživanjima imaju preko 10 odsto. To je fantastičan uspeh srpske opozicije. U Beogradu sigurno, a za Srbiju videćemo. Ono što je još bitno je to da mi ne znamo koliko SPS ima. Prema tome situacija na biralištima će da bude daleko zanimljivija nego što smo mislili. Glavni razlog za to je, po meni, politički događaj godine – američke sankcije.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo