Povežite se sa nama

INTERVJU

BRANKO PAVLOVIĆ, bivši direktor agencije za privatizaciju Beograda Uskoro neće biti srpskih kapitalista

Objavljeno prije

na

Sve češće se čuju predlozi da se revidira cjelokupna privatizacija u Srbiji, započeta još 90-tih. Ima onih koji kažu da je to iz više razloga danas nemoguće. Da je ipak nešto moguće ispraviti, pokazuje ne samo veliki broj sudski poništenih privatizacija već i sve češći zahtjevi za pokretanje odgovornosti onih koji su se tokom transformacije vlasništva nezakonito ,,omrsili”. O tome smo razgovarali sa Brankom Pavlovićem, koji je kratko 2004. bio na čelu Agencije za privatizaciju, na koje je prvo zamoljen da dođe da bi, nakon samo nekoliko mjeseci, bio otjeran. Javno je prozvao osam srpskih tajkuna kao inicijatora njegove smjene (među kojima i Miškovića, Beka, Ceptera, Drakulića…). Pavlović je bio i narodni poslanik i potpredsjednik SDP koju je napustio. Danas kao advokat zastupa male akcionare u nekoliko velikih javnih preduzeća, ali i novinare koji su, često zbog ,,nepodobnosti”, bili prevareni u slučaju privatizacije Večernjih novosti.

MONITOR: Pretpostavljam da ste vidjeli tekst CINS-NUNS u kojem ste sarađivali na temu Agencije za privatizaciju. Vi ste jedini od bivših direktora Agencije koji je htio da govori. Šta bi moglo biti tako „opasno” da vaše kolege odbiju razgovor o jednom važnom javnom poslu?
PAVLOVIĆ: Korupcija u Srbiji se može zaustaviti ako se prvo preseče „tekuća korupcija”. Ako oni koji su vlast ne mogu da kradu. Za to je ključno imati na 32 najvažnija mesta tridesetdvoje ljudi koji žele i znaju kako da se obračunaju sa krupnom korupcijom. Krupne korupcije u tom slučaju za šest meseci neće biti. Onda su stvoreni uslovi za analiziranje krupne korupcije iz prošlosti. Potrebne su dve godine i svi najvažniji bi bili pohapšeni. Mesto direktora Agencije za privatizaciju omogućava potpun uvid u dubinu krupne korupcije i važna je karika u presecanju lanca korupcije.

MONITOR: Pretpostavili ste da je za vaše razrješenje povod bila jedna namještena tenderska privatizacija koju ste kao direktor Agencije oborili. Ispostavilo se da direktor Agencije mora da obavi nečije već dogovorene poslove. Ima li tu nekog modela ili bar „načina” na koji se obavljaju privatizacije?
PAVLOVIĆ: Ključni razlog je bio u tome što sam sa svojim saradnicima u Agenciji za privatizaciju za 40 dana zaustavio krupnu korupciju. Tender o kome govorite je bio okidač zato što bih na konkretnom primeru pokazao jedan od mehanizama kako se korupcija odigrava uz blagoslov stranih konsultanata i Svetske banke.

MONITOR: Bavili ste se i politikom. Kolike su razmjere zloupotreba pojedinaca, stranaka i institucija u sumnjivom prelivanju nacionalnog bogatstva u džepove malog broja „dobitnika tranzicije”?
PAVLOVIĆ: U Srbiji je to dobilo zastrašujuće dimenzije. Demokratska stranka je postala organizovana kriminalna grupa u tom smislu da je od njihovih 1.000 rukovodećih ljudi njih 950 za zatvor. Oni imaju svoje privatne firme, oni kontrolišu javna preduzeća, budžetske rashode, medije, tužilaštvo, policiju, sud. Oni peru pare od droge. Reč je o stotinama miliona evra godišnje. Evo recimo rekonstrukcija bulevara u Beogradu. Glavnina para ide podizvođaču iza koga stoji potpredsednik DS. Ili most preko Save kod Ade Ciganlije. To će nas koštati najmanje 450 miliona evra. Sada se prebacuju pare od namenskog kredita za rekonstrukciju Gazele za most preko Ade. On je saobraćajno besmislen, a pri tome uništava ambijentalnu celinu beogradskog hipodroma i topčiderskog parka. Pravo mesto za već isprojektovan most preko Save je između starog mosta i Gazele koji bi bio neuporedivo saobraćajno funkcionalniji i pripremljen da prihvati i buduću metro liniju ( most u dva nivoa, jedan za železnički, drugi za automobilski saobraćaj) koštao bi oko 70 miliona evra. Samo ta razlika je 380 miliona evra. Ili su političari koji to rade neverovatno „nepametni” ili fantastično korumpirani. Jedno je sigurno: mi građani ostajemo veoma siromašni. I taj teret, što je najgore, kroz zaduživanje prenosimo na našu decu i unuke.

MONITOR: Srbija je dobila nekoliko tajkuna od kojih su neki, kao Bogoljub Karić, poželjeli da budu političari. U javnosti se posljednjih godina postavljalo i pitanje da li je to bogatstvo zaista njihovo, Karićevo, Miškovićevo ili su oni tek relativni, nominalni korisnici? Vidimo kako se i Miškovićevo carstvo raspada, nakon izjave Tadića o „nepristojno bogatima”.
PAVLOVIĆ: Karić i Mišković se međusobno veoma razlikuju. Miškovićev kapital je plasiran u privredu Srbije. On čini oko 10 odsto bruto društvenog proizvoda (BDP) Srbije i zapošljava više od 20.000 ljudi. Srbija ide ka tome da za godinu dana uopšte neće imati svoje kapitaliste. Neće biti srpskih kapitalista. Postojaće stranci kao vlasnici i svi mi ostali kao najamnici. Dakle jedan neokolonijalni sistem . Inače, sve vlade u Srbiji od 5. oktobra zagovaraju neoliberalni koncept kapitalizma koji je pogrešan, a pogotovo za Srbiju. Uvođenje moralnih kategorija i termina „nepristojna bogatstva” može samo da odvrati strane investitore od plasmana novca u Srbiju. Pravo pitanje je ko je svoje bogatstvo stekao na zakonit, a ko na nezakonit način. A kada je reč o političarima možemo da govorimo o nepristojno „skromnim” imovinskim kartama koje su objavljene i koje potcenjuju zdrav razum građana.

MONITOR: U Rusiji se, pod Putinom, pokazalo da su oligarsi tek dio ideje o kontroli ogromnog ruskog, prije svega, prirodnog bogatstva. Da li je i u našim krajevima, možda, bilo nekakvih „priprema” za ne samo političku već i ekonomsku tranziciju, ka tzv. kapitalizmu? Ko je, kod nas „glavni”?PAVLOVIĆ: U Rusiji su Amerikanci i EU napravili grešku i ostavili domaće „tajkune”. Kada se Rusija kao država konsolidovala, upravo preko tih tajkuna je suštinski finansijski ojačala ( platila 100 odsto spoljnjeg duga). To se kod nas neće ponoviti, zato što naši političari uopšte ne vode računa o državi.

MONITOR: Kako vam u svemu tome, izgleda, crnogorski primjer, koji je najradikalniji: dobitnici tranzicije su ljudi koji dvadesetak godina upravljaju Crnom Gorom. Oni su najbogatiji, Milo Đukanović je po ličnom i prijavljenom bogatstvu jedan od najimućnijih šefova država ili vlada na svijetu.
PAVLOVIĆ: To srastanje ličnog bogatstva i političke moći u maloljudnoj zemlji kakva je Crna Gora je naročito opasno. Ipak, taj režim je bolji od srpskog u dve stvari: on ipak radi više za Crnu Goru kao celinu nego što srpski režim radi za Srbiju, a osim toga Đukanović poštuje dogovore. Tadić ne.

MONITOR: U Srbiji je bogaćenje, bar kad se radi o političarima i državnim zvaničnicima, malo zakamufliranije. Evo nedavnog primjera takođe iz istog projekta CINS-NUNS, o premijeru Mirku Cvetkoviću. Vidi se put uspjeha i bogaćenja: malo konsultant, malo direktor Agencije za privatizaciju, pa opet konsultant iste Agencije i ministarstva u kojem je ministar finansija… Kao da je ista grupa ljudi, u različito širokom sastavu, pripremila srpsku privatizaciju.PAVLOVIĆ: Da. Ali ne samo privatizaciju. Još mnogo više se krade iz budžeta i kredita. Ja živim za to da se jednom razjasne svi najveći primeri krađa u Srbiji.

MONITOR: Kako je , po vama, moguće da jedan anonimni provincijalac, sada poznat svima, Darko Šarić, uđe u tolikoj mjeri u privatizaciju u Srbiji? Čak se pominje i u austrijskoj istrazi oko Hipo-Alpe-Adrija banke.
PAVLOVIĆ: Američka DEA je završila analizu u Metals banci u Srbiji. I ta analiza, koliko je meni poznato, daje prilično jasne odgovore na vaše pitanje. Po njoj se ne postupa zato što vodi do političkih vrhova u Srbiji. Verovatno će i ova druga analiza pokazati nešto slično. Zato je promena vlasti u Srbiji neophodna.

MONITOR: Zastupali ste male akcionare u slučaju privatizacije C marketa. I to je, unekoliko, bila dogovorna privatizacija. Da li ste tada znali za razmjere zamešateljstva oko te privatizacije?
PAVLOVIĆ: Tu valja razlikovati dve stvari: period u kome su akcionari bili obespravljeni – tu blokadu smo probili i taj deo je krivično procesuiran – i deo kada se sve vratilo u zakonske okvire. U tom drugom delu su svi učesnici u kupovini bili u mogućnosti da daju ponude. Nije bilo ništa dogovoreno. Merkator je odustao. Zašto, to pitanje je zanimljivo, ali valjanih razloga nema, osim ako nisu hteli da kupuju u konkurentskim uslovima. Ašmor je dao ponudu ali je diskvalifikovan. Meni bi bilo značajno kada bi se oni bunili da je postupljeno nezakonito, ali oni se ne bune. A Primer C je dao 300 evra po akciji. Znatno više od svih početnih ponuda i Merkatora i Ašmora. Oko 97% akcionara je prihvatilo ponudu. Mogli su i da ne prihvate. Bili su većinski vlasnici. Dakle, nije tačno da je u tom drugom delu bilo nečeg nezakonitog. Razgovor u kabinetu Koštunice, kome nisam prisustvovao, je dogovor u okviru samo jednog ponuđača, kakvi će biti međusobni odnosi ako oni pobede. To nije ništa neobično. Pa Merkelova se lično mesecima bavila Opelom kada mu je pretilo bankrotstvo. Mogao je Merkator da ponudi 301 evro i pobedio bi. Ili Ašmor da podnese valjanu ponudu. U tom slučaju, politička snaga Miškovića je vratila sve u zakonske okvire i sprečila nezakonitu dokapitalizaciju koju su hteli da sprovedu Radulović i Beko.

Skrenuo bih pažnju na još jednu pojavu: često iz Slovenije i Hrvatske stižu primedbe o političkim preprekama za njihova ulaganja, a srpska privreda ne može ništa da investira u Hrvatsku i Sloveniju. Na drugoj strani i hrvatska Idea i slovenački Merkator imaju najbolje lokacije u Srbiji, često i pre nego što slične lokacije dobije neko od srpskih ili drugih stranih investitora.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

INES MRDOVIĆ, AKCIJA ZA SOCIJALNU PRAVDU: Opet hljeba i igara

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ništa manjinsku Vladu nije sprječavalo da joj standard građana bude prioritet, naročito zbog rata u Ukrajini i energetske krize, koje su uticale da cijene životnih troškova polete ka nebu. Dvocifrena inflacija u zemlji zahtijevala je propratnu zaštitu najugroženijih građana. U zemlji je maltene petina građanstva na margini

 

MONITOR: Kakav je Vaš stav po pitanju odluke Vlade da na ovakav način i sada riješi pitanje ugovora sa SPC-om?

MRDOVIĆ: Očito je ovaj tajming bio rezultat direktnog pritiska pojedinih političkih struktura u parlamentu da će podržati pravosudne reforme, ako se potpiše Temeljni ugovor, a to je bio i zahtjev jednog od konstituenata u  Vladi. Manjinski premijer je bio između dvije vatre, a potpisivanjem je pokušao da političke aktere u zemlji izgura na čistac uoči sjednice 16. avgusta, kada treba da se raspravlja o izboru članova Sudskog savjeta iz reda uglednih pravnika.

U politički iznuđenom potezu, a suočen sa padom povjerenja i sopstvene popularnosti kod građana, manjinski premijer je odlučio da presiječe.  Vrijeme će brzo pokazati da li će i koliko mu se ovaj potez ,,politički obiti o glavu” i da li će obezbijediti većinu za izbor nosilaca pravosudnih funkcija.

Način potpisivanja Temeljnog ugovora, bez obavještavanja javnosti i medija, implicira da je pokušao da izbjegne moguće incidente i podmetanja. On je potpisivanje tog ugovora sakrio ni manje ni više nego od onih koji su podrška njegovoj Vladi (a koji su u međuvremenu pokrenuli izglasavanje nepovjerenja Vladi) što dovoljno govori koliko je ta politička saradnja bila čvrsta. Neki će u javnosti reći da je imao kičmu da potpiše Temeljni ugovor. Ako pretpostavimo da je jeste imao, prosto se ne možete oteti utisku da je ta kičma, figurativno rečeno, ipak bila nešto savijena, a imajući u vidu tajnost potpisivanja Temeljnog ugovora.

Vidjeli smo i opšteprisutno licemjerstvo nakon tog čina – SDP ministri koji napadaju Vladu, ali neće da podnesu ostavke; DPS koji pokreće pitanje nepovjerenja Vladi, ali mu ne pada na pamet da povuče imenovanja i postavljenja svojih funkcionera ,,po dubini”, Demokrata koji tek treba da razmisle kakav će stav zauzeti u parlamentu oko izglasavanja nepovjerenja, a već sedmicama javnu scenu zasipaju porukama da su neophodni vanredni parlamentarni izbori.

Posebno naglasiti licemjerstvo DPS-a. Mislim da je za DPS Temeljni ugovor biti ili ne biti samo radi njihove političke propagande i pokušaja da se predstavljaju kao nekakvi zaštitnici nacionalnih interesa, odnosno da u predizbornoj kampanji drže i dalje fokus na vještačkim podjelama. Oni osim podjela nemaju šta drugo da ponude građanima,  nakon tri decenije u kojima je zemlja poharana i postala prepoznatljiva kao korumpirana, nepotistička i gdje nema vladavine prava. Da su željeli demokratiju i državu blagostanja imali su tri decenije da to postignu. Mislim da DPS ne ,,žulja” toliko Temeljni ugovor, koliko buduća postavljenja nosilaca pravosudnih funkcija. To je suština priče – da li će DPS uspjeti da utiče da se ponovo instaliraju neki od njihovih poslušnih kadrova, kako bi mnogi visoki funkcioneri te partije bili zaštićeni od nekih potencijalnih budućih sudskih procesa. U suštini,  manje se radi o Temeljnom ugovoru, već se iza brda valjaju bitnije stvari. Na Temeljni ugovor svakako treba staviti tačku, a vidjećemo da li će neki subjekti, koji javno iskazuju nezadovoljstvo njegovim sadržajem, iskoristiti pravne mehanizme koji stoje na raspolaganju.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 5. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VLADIMIR BELJANSKI, PREDSJEDNIK ADVOKATSKE KOMORE VOJVODINE, PREDSTAVNIK SRBIJE U MEĐUNARODNOJ UNIJI ADVOKATA: Sudstvo u Srbiji nije treća grana vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od toga šta ćemo sami preduzeti, koliko ćemo biti hrabri, mudri, uporni i sistematični zavisi u kakvoj ćemo zemlji živeti

 

MONITOR: Predsjednik Aleksandar Vučić je na TV Pink rekao je da se u Vojvodini radi o agresivnim građanski orijentisanim pojedincima i grupama. „Neću da kažem antisrpski orijentisanim“, rekao je pridajući  učesnicima protesta i niz „namera“ (uvođenje sankcija Rusiji, uništavanje Republike Srpske, podršku priznavanju nezavisnosti Kosova). Šta ovakva izjava govori?

BELJANSKI: Vučićeva izjava nije iznenađenje. Usmerena je na dodatnu diskreditaciju učesnika protesta i na opravdanje primene sile od strane policije i privatnog obezbeđenja. Vučić je veoma vešt političar i inteligentan čovek, ali čovek jedne dimenzije posvećen usmeravanju mišljenja građana. On se ovom izjavim ne obraća učesnicima protesta niti onima koji bi mogli da ih podrže, već onima koji imaju pojednostavljen način razmišljanja, a na čemu se u Srbiji vredno radi više od 30 godina. Batine su, dakle, dobili antisrbi, neprijatelji Rusije, srpskog Kosova i Republike Srpske. I tačka. Jednostavno, prihvatljivo, a da li je tačno je nešto do čega se uglavnom ni ne dolazi. Negovanje nekritičkog prihvatanja svega sto se ponudi sa pozicije autoriteta je preovlađujući način formiranja mišljenja većine. Odanost kao najveća vrlina je postala paradigma. Slepa vernost vođi, partiji, tuđim vrednosnim sudovima je postao skoro jedini način da se lagodno živi. To podrazumeva odricanje od značajnog dela slobode kojom bi trebalo da raspolažemo.

MONITOR: Svojevremeno ste se javno „pobunili“ zbog odbacivanja krivične prijave protiv dvojice policajaca koji su 2020. prebili mladića sa posebnim potrebama. Ovih dana svjedočimo i da moćnici preko tužilaštva pokušavaju da kriminalizuju poteze načelnika Odeljenja za borbu protiv trgovine narkoticima. Postoji li otpor prema pritiscima organizovanog kriminala i korumpiranog dijela policije?

BELJANSKI: Od policije se na opskuran način očekuje da se manje bavi svojim poslom, a više da štiti nezakonite aktivnosti pojedinih grupa. Načelnik Milenković je samo jedan od primera kakva je sudbina onih koji svoj posao pokušaju da rade nezavisno. Što se tiče premlaćivanja mladića sa posebnim potrebama u julu 2020-e, on nije bio učesnik demonstracija i tu je krivični postupak obustavljen nakon pogrešnih i deplasiranih istražnih radnji, jer bi inače mogao da bude osuđen policajac koji je podoban i potreban određenim grupama povezanim sa vlašću. Slično funkcionišu razne kriminalne organizacije. Sektor unutrašnje kontrole policije može da bude rešenje za ove probleme, ali se on mora izmestiti iz okvira MUP-a i mora postati vrsta nezavisne agencije. Nisam optimista  da će se to dogoditi, a ni da bi čak i tada takva agencija mogla da bude van domašaja vrha vlasti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 5. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIODRAG VUJOVIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Partije u borbi protiv struke

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bez ekonomske kreacije, bojim se da ćemo završtiti kao robovi iluzija koje je najslikovitije oslikao Živko Nikolić u filmu Čudo neviđeno. Samo što sada u narativu umjesto plantaže pamuka imamo digitalne nomade, za koje – mada ideja načelno jeste dobra – ja ne vidim zašto bi dolazili u zemlju gdje ne mogu da prime novac putem Paypal-a ili Stripe-a – velikih globalni servisa

 

MONITOR: U ovu godinu smo ušli sa idejom da ekonomija, uz evropske integracije, bude u centru naše pažnje. Da li je Abazovićeva vlada na tom kursu?

VUJOVIĆ: Teško je davati utemeljeniju ocjenu o radu Vlade a da ona nije završila ni svojih prvih sto dana. Ipak, može se vidjeti da je ona pokazala brojne nedosljednosti i protivrječnosti. Ne ulazeći u motive rasporeda koraka, počelo se sa temama koje nemaju direktne veze ni sa EU integracijama ni sa ekonomijom. Obrazloženje je bilo da se mora ostvariti pomirenje a dobili smo nove tenzije. Novi sastav Vlade očigledno još nije sasvim razumio da su oni najodgovorniji za stanje u državi – pocrtavam ne neko drugi, već oni.

MONITOR: Zašto ekonomske teme nemaju prioritet kod naših političara?

VUJOVIĆ: Lakše je ne baviti se konkretnim problemima već stalno indukovati krize. Ustaljuje se tako stil vladanja u kome ćemo biti obasipani ogromnim brojem informacija koje običan građanin ne može da obradi, dok se prividom izmjene političkih odnosa daje dovoljno materijala za „kupovinu vremena” za „velike teme”.

Ekonomija je mjerljiva, jasno je nakon relativno kratkog perioda da li neke ideje funkcionišu, da li se indikatori ispunjuju i da li mijenjate ekonomski krajolik. No, to podrazumijeva pun fokus i nerijetko situacije u kojima ćete objašanjavati zašto nijeste nešto ispunili, jer je ekonomija takva – dinamična i sa puno „dnevnih problema”. Mnogo je lakše stalno govoriti u apstrakntim kategorijama i ulaziti u političke rasprave bez kraja i smisla. Političari tu najbolje „plivaju” i ne žele da mijenjaju matricu koju su trasirale vlade i političari prije njih.

MONITOR: Talas poskupljenja je evidentan, a prema podacima Monstata već imamo dvocifrenu inflaciju na godišnjem nivou. Koliko je krivica naša, a koliko smo žrtve globalnih dešavanja i gdje nas to može odvesti?

VUJOVIĆ: Situacija nastala zbog stradanja Ukrajine se reflektuje i na našu ekonomiju. Inflacija postoji i u najrazvijenijim zapadnim ekonomijama. Sukob ovolikih razmjera koji prate sankcije nužno se održava na ekonomiju. Kod nas se nastavlja trend da kada imamo dobre vijesti iz regiona, one se ne prelivaju kod nas. Na primjer, mi nismo iskoristili godine velikog ekonomskog prosperiteta devedesetih već smo bili pod sankcijama i bavili smo se užasnim temama rata i njegovih posljedica.

Ali kada dođe negativni talas, čini se da on ne dolazi umanjen – već uvećan. Na to ukazuju i statistički podaci o rastu cijena iz maja 2022. godine u odnosu na isti mjesec prethodne. Inflacija u Crnoj Gori je 11,7 procenata, veća nego u Eurozoni gdje je izmjerena na 8,1 procenata.  Značajan dio uvećanja zarada koji se desio kroz Evropu sad su „pojela” poskupljenja. Litar ulja je u januaru koštao 1,04€, sada košta 2,04€. Mliječni proizvodi su u julu ove godine 25 procenata skuplji u odnosu na isti period prethodne godine.

Ako su prosječne neto zarade programom Evropa sad porasle za oko 26 procenata, a namirnice navedene kao primjer iznad poskupile između 25 i čak skoro 100 procenata, onda je jasno da su se oni građani koji koriste dosta ovih namirnica, koji ne žive u luskuzu, približili standradu iz decembra prošle godine, sa trendom daljeg opadanja.

MONITOR: Zvaničnici i turistički radnici sa primorja različito ocjenjuju tok glavne turističke sezone. Odoka se vidi da ne ide dobro. Zašto?

VUJOVIĆ: Priprema turističke sezone nije obavljena kako treba i za nas je sasvim irelevantno ko je kriv, dok bivši i sadašnji ministri razmjenjuju optužbe, a cijenu njihovog prepucavanja na kraju plaćamo mi – građani. Nijesmo nadomjestili gubitak tržišta Rusije i Ukrajine – koji su činili preko četvrtinu noćenja stranih turista u 2019. godini i da je priča o tome da smo hit u Evropi bila populistička fraza bez utemeljenja u realnosti.

Mada je najavljivana rekordna sezona, s obzirom na dosadašnju statistiku teško će se doseći 2019. kada smo prihodovali preko 1,1 milijardi eura od turizma.

MONITOR: Iz EPCG stižu apeli za štednju struje. Možemo li izbjeći restrikcije i poskupljenja?

VUJOVIĆ: Očigledno je da se i ovdje želio frizirati veliki uspjeh energetske kompanije sa početka godine, bez ideje koje posljedice mogu biti takvog „natezanja” sistema. Dosta zavisi od hidrologije i od toga kakvo će biti ljeto. Olakšavajuća okolnost je to što mi ne koristimo gas u omjeru u kojem ga troše velike evropske ekonomije. Izvjesno je da bi uvozna struja bila skupa do nepodnošljivih razmjera i da bi na kraju ona mogla dovesti do ugrožavanja solventnosti državnog elektronergetskog sistema, jer on toliki rast cijena teško da bi mogao „preliti” građanima.

Moramo ubrzno poboljšati energetsku efikasnost. Ujedno mora se ići u optimizovanje sistema sa stanovišta uključivanja solarnih i vjetroleketrana a,  koliko god nam se to sviđalo ili ne, moraćemo pokazati i dozu štedljivosti. Ako bogata Evropa na to priprema svoje stanovništvo, šta je sporno i da mi preduzmemo korake u tom pravcu? Neodgovorne su izjave koje minimizuju ove rizike.

MONITOR: Kako Vi gledate na ideju priključenja projektu Otvoreni Balkan?

VUJOVIĆ: Prvo da vidimo što je to Open Balkan. Mada to nije vezano za tu inicijativu, ali premijer i ministri su nakon posjete Beogradu obećavali uvođenje platnog prometa između Crne Gore i Srbije – kada će to biti gotovo? Ovaj detalj je lakmus papir koliko je nešto ekonomska, a koliko politička priča. Ako budemo imali brzo ovo obećanje ispunjeno, onda možemo govoriti o nečem opipljivom, ako ne, onda imamo nastavak obećanja sa malo ili nimalo realizacije.  Mi smo malo i ranjivo tržište i moramo biti jako oprezni u svakoj vrsti sklapanja aranžmana koje našu malu ekonomiju može oslabiti jer ona nije u poziciji da se takmiči sa ostalima. Njoj su najčešće potrebne subvenije a ne utakmica. Mi smo ekonomski gledano onaj igrač koji je umoran, dehidrirao i koji je povrijeđen, i vi sada želite prije nego ga oporavite i osvježite da pošaljete u utakmicu koja je još zahtjevnija za njega.

Ukupna spoljnotrgovinska robna razmjena Crne Gore u prošloj godini je bila skoro 3 milijarde eura, od čega je izvoz bio 437 miliona, a uvoz 2.505 miliona eura. Pokrivenost uvoza izvozom je bila svega 17,4 procenta. Naš najvažniji spoljnotgovinski partner u uvozu i izvozu je bila Srbija, s tim što je uvoz skoro 5 puta veći od izvoza i postavlja se pitanje da li ćemo kao mala ekonomija imati više benefita ili izazova kada je ovaj odnos u pitanju ukoliko zaživi projekat Otvoreni Balkan, ali ponavljam ostaje prvo da vidimo stvarno značenje projekta Open Balkan.

MONITOR: Menadžerske funkcije u državnim preduzećima ostale su predmet političke trgovine. Vidite li alternativu?

VUJOVIĆ: Alternativa je nužna. Moraju se uvesti javni konkursi i moraju se postavljati indikatori uspješnosti. Samo tako biste mogli zaštiti i one uspješne upravljačke strukture. Najočigledniji primjer naopake prakse je bio u Crnogorskoj plovidbi kada je jedan od najboljih i najuspješnijih menadžmenata u državnim preduzećima smijenjen da bi bio postavljen novi partijski kadar. Moramo izlaziti iz tog naopakog modela svemoći partija u borbi protiv struke i dobrog menadžemnta.

MONITOR: Projekat Evropa sad, nakon mjeseci primjene?

VUJOVIĆ: Taj projekat je dobio i svoj politički iskaz, jer su ministri koji su ga ključno promovisali osnovali politički pokret pod tim nazivom. Sad se i zove drugačije „Nova poreska politika” – što je istina i bliže stvarnom karakteru ove poreske reforme. Dobra stvar je što je tema, makar nakratko, bila povećanje plata i što su građani osjetli neku korist i tako amortizovali poskupljenja o kojima smo govorili. Upitno je koliko će biti održiva. Tačno je da će porastom inflacije biti veći i poreski prihodi i da bi poreska disciplina mogla dati određene rezultate, ali sve to bez sistemske promjene u našoj ekonomiji će biti gola kalkualcija u kojoj će uvijek faliti par stotina miliona eura da bi se isplatila budžetska godišnja davanja – a koja bi se obezbjeđivala iz kredita. Mi moramo imati poreske prihode iz realnih izvora koji generišu nova radna mjesta, nove tehnologije, novi privredni sektori i revitalizacija onih koji su nekada postojali. Od poljoprivrede, do zanatstva, ali i drugih djelatnosti koje bi davale finalni proizvod, koji i više vrijedi na tržištu. Na primjer, šansa bi mogla biti drvoprerađivačka industrija.

Bez ekonomske kreacije, bojim se da ćemo završtiti kao robovi iluzija koje je najslikovitije oslikao Živko Nikolić u filmu Čudo neviđeno. Samo što sada u narativu umjesto plantaže pamuka imamo digitalne nomade, za koje – mada ideja načelno jeste dobra – ja ne vidim zašto bi dolazili u zemlju gdje ne mogu da prime novac putem Paypal-a ili Stripe-a – velikih globalni servisa.

MONITOR: Problem nedostatka radne snage svih nivoa kvalifikacije sve je izraženiji. Ima li rješenja?

VUJOVIĆ: Ima dugoročno, ali za to je potrebna strategija i predan rad. Prvo se mora promijeniti populaciona, potom obrazovna i na kraju poslovna politika.  Sve mimo takvog sistemskog rješenja će nas vrlo brzo dovesti da smo tržište niskokvalifikovane i niskoplaćene radne snage – ako već i nijesmo tamo. Od nas zavisi.

 

Ko će snositi odgovornost za Montenegro Works

MONITOR: Vlada je odlučila da ugasi Montenegro Works. Kako komentarišete tu odluku i dosadašnji učinak tog preduzeća?

VUJOVIĆ: Nije bilo zakonito postojanje tog preduzeća sa stanovišta djelokruga rada. Da bi nešto tako bilo moguće, bilo je potrebno donijeti čitav set zakona koji bi to omogućio. Radilo se očigledno o političkim momentima da jedan ministar tada ima kontrolu nad što više resursa. I tako to biva kada sistemska rješenja prilagođavate personalnim rješenjima. Preambiciozno je bilo očekivati da to preduzeće može ispratiti toliko raznorodne sisteme, od avio i željezničkog saobraćaja, pa sve do energetike i poštanske djelatnosti.

Odluka je donešena na progrešan način, bez zakonskog utemeljnja i podređena političkim ambicijima. Jasno je bilo da to ne može trajati. Ključno pitanje je ko će snositi odgovornost za to? Nova vlada, koja je bila dio stare, raniji ministri, niko? Čini mi se ovo posljednje, to je naša boljka od koje se teško liječimo. Dok neko ne podnese odgovornost za svoje poteze, teško ćemo imati bolje rezultate, posebno u privredi.

Sada jedino znamo da će ovaj eksperiment platiti građani novcem iz budžeta – za plate i moguće otrpemnine.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo