Povežite se sa nama

INTERVJU

BRANKO PAVLOVIĆ, bivši direktor agencije za privatizaciju Beograda Uskoro neće biti srpskih kapitalista

Objavljeno prije

na

Sve češće se čuju predlozi da se revidira cjelokupna privatizacija u Srbiji, započeta još 90-tih. Ima onih koji kažu da je to iz više razloga danas nemoguće. Da je ipak nešto moguće ispraviti, pokazuje ne samo veliki broj sudski poništenih privatizacija već i sve češći zahtjevi za pokretanje odgovornosti onih koji su se tokom transformacije vlasništva nezakonito ,,omrsili”. O tome smo razgovarali sa Brankom Pavlovićem, koji je kratko 2004. bio na čelu Agencije za privatizaciju, na koje je prvo zamoljen da dođe da bi, nakon samo nekoliko mjeseci, bio otjeran. Javno je prozvao osam srpskih tajkuna kao inicijatora njegove smjene (među kojima i Miškovića, Beka, Ceptera, Drakulića…). Pavlović je bio i narodni poslanik i potpredsjednik SDP koju je napustio. Danas kao advokat zastupa male akcionare u nekoliko velikih javnih preduzeća, ali i novinare koji su, često zbog ,,nepodobnosti”, bili prevareni u slučaju privatizacije Večernjih novosti.

MONITOR: Pretpostavljam da ste vidjeli tekst CINS-NUNS u kojem ste sarađivali na temu Agencije za privatizaciju. Vi ste jedini od bivših direktora Agencije koji je htio da govori. Šta bi moglo biti tako „opasno” da vaše kolege odbiju razgovor o jednom važnom javnom poslu?
PAVLOVIĆ: Korupcija u Srbiji se može zaustaviti ako se prvo preseče „tekuća korupcija”. Ako oni koji su vlast ne mogu da kradu. Za to je ključno imati na 32 najvažnija mesta tridesetdvoje ljudi koji žele i znaju kako da se obračunaju sa krupnom korupcijom. Krupne korupcije u tom slučaju za šest meseci neće biti. Onda su stvoreni uslovi za analiziranje krupne korupcije iz prošlosti. Potrebne su dve godine i svi najvažniji bi bili pohapšeni. Mesto direktora Agencije za privatizaciju omogućava potpun uvid u dubinu krupne korupcije i važna je karika u presecanju lanca korupcije.

MONITOR: Pretpostavili ste da je za vaše razrješenje povod bila jedna namještena tenderska privatizacija koju ste kao direktor Agencije oborili. Ispostavilo se da direktor Agencije mora da obavi nečije već dogovorene poslove. Ima li tu nekog modela ili bar „načina” na koji se obavljaju privatizacije?
PAVLOVIĆ: Ključni razlog je bio u tome što sam sa svojim saradnicima u Agenciji za privatizaciju za 40 dana zaustavio krupnu korupciju. Tender o kome govorite je bio okidač zato što bih na konkretnom primeru pokazao jedan od mehanizama kako se korupcija odigrava uz blagoslov stranih konsultanata i Svetske banke.

MONITOR: Bavili ste se i politikom. Kolike su razmjere zloupotreba pojedinaca, stranaka i institucija u sumnjivom prelivanju nacionalnog bogatstva u džepove malog broja „dobitnika tranzicije”?
PAVLOVIĆ: U Srbiji je to dobilo zastrašujuće dimenzije. Demokratska stranka je postala organizovana kriminalna grupa u tom smislu da je od njihovih 1.000 rukovodećih ljudi njih 950 za zatvor. Oni imaju svoje privatne firme, oni kontrolišu javna preduzeća, budžetske rashode, medije, tužilaštvo, policiju, sud. Oni peru pare od droge. Reč je o stotinama miliona evra godišnje. Evo recimo rekonstrukcija bulevara u Beogradu. Glavnina para ide podizvođaču iza koga stoji potpredsednik DS. Ili most preko Save kod Ade Ciganlije. To će nas koštati najmanje 450 miliona evra. Sada se prebacuju pare od namenskog kredita za rekonstrukciju Gazele za most preko Ade. On je saobraćajno besmislen, a pri tome uništava ambijentalnu celinu beogradskog hipodroma i topčiderskog parka. Pravo mesto za već isprojektovan most preko Save je između starog mosta i Gazele koji bi bio neuporedivo saobraćajno funkcionalniji i pripremljen da prihvati i buduću metro liniju ( most u dva nivoa, jedan za železnički, drugi za automobilski saobraćaj) koštao bi oko 70 miliona evra. Samo ta razlika je 380 miliona evra. Ili su političari koji to rade neverovatno „nepametni” ili fantastično korumpirani. Jedno je sigurno: mi građani ostajemo veoma siromašni. I taj teret, što je najgore, kroz zaduživanje prenosimo na našu decu i unuke.

MONITOR: Srbija je dobila nekoliko tajkuna od kojih su neki, kao Bogoljub Karić, poželjeli da budu političari. U javnosti se posljednjih godina postavljalo i pitanje da li je to bogatstvo zaista njihovo, Karićevo, Miškovićevo ili su oni tek relativni, nominalni korisnici? Vidimo kako se i Miškovićevo carstvo raspada, nakon izjave Tadića o „nepristojno bogatima”.
PAVLOVIĆ: Karić i Mišković se međusobno veoma razlikuju. Miškovićev kapital je plasiran u privredu Srbije. On čini oko 10 odsto bruto društvenog proizvoda (BDP) Srbije i zapošljava više od 20.000 ljudi. Srbija ide ka tome da za godinu dana uopšte neće imati svoje kapitaliste. Neće biti srpskih kapitalista. Postojaće stranci kao vlasnici i svi mi ostali kao najamnici. Dakle jedan neokolonijalni sistem . Inače, sve vlade u Srbiji od 5. oktobra zagovaraju neoliberalni koncept kapitalizma koji je pogrešan, a pogotovo za Srbiju. Uvođenje moralnih kategorija i termina „nepristojna bogatstva” može samo da odvrati strane investitore od plasmana novca u Srbiju. Pravo pitanje je ko je svoje bogatstvo stekao na zakonit, a ko na nezakonit način. A kada je reč o političarima možemo da govorimo o nepristojno „skromnim” imovinskim kartama koje su objavljene i koje potcenjuju zdrav razum građana.

MONITOR: U Rusiji se, pod Putinom, pokazalo da su oligarsi tek dio ideje o kontroli ogromnog ruskog, prije svega, prirodnog bogatstva. Da li je i u našim krajevima, možda, bilo nekakvih „priprema” za ne samo političku već i ekonomsku tranziciju, ka tzv. kapitalizmu? Ko je, kod nas „glavni”?PAVLOVIĆ: U Rusiji su Amerikanci i EU napravili grešku i ostavili domaće „tajkune”. Kada se Rusija kao država konsolidovala, upravo preko tih tajkuna je suštinski finansijski ojačala ( platila 100 odsto spoljnjeg duga). To se kod nas neće ponoviti, zato što naši političari uopšte ne vode računa o državi.

MONITOR: Kako vam u svemu tome, izgleda, crnogorski primjer, koji je najradikalniji: dobitnici tranzicije su ljudi koji dvadesetak godina upravljaju Crnom Gorom. Oni su najbogatiji, Milo Đukanović je po ličnom i prijavljenom bogatstvu jedan od najimućnijih šefova država ili vlada na svijetu.
PAVLOVIĆ: To srastanje ličnog bogatstva i političke moći u maloljudnoj zemlji kakva je Crna Gora je naročito opasno. Ipak, taj režim je bolji od srpskog u dve stvari: on ipak radi više za Crnu Goru kao celinu nego što srpski režim radi za Srbiju, a osim toga Đukanović poštuje dogovore. Tadić ne.

MONITOR: U Srbiji je bogaćenje, bar kad se radi o političarima i državnim zvaničnicima, malo zakamufliranije. Evo nedavnog primjera takođe iz istog projekta CINS-NUNS, o premijeru Mirku Cvetkoviću. Vidi se put uspjeha i bogaćenja: malo konsultant, malo direktor Agencije za privatizaciju, pa opet konsultant iste Agencije i ministarstva u kojem je ministar finansija… Kao da je ista grupa ljudi, u različito širokom sastavu, pripremila srpsku privatizaciju.PAVLOVIĆ: Da. Ali ne samo privatizaciju. Još mnogo više se krade iz budžeta i kredita. Ja živim za to da se jednom razjasne svi najveći primeri krađa u Srbiji.

MONITOR: Kako je , po vama, moguće da jedan anonimni provincijalac, sada poznat svima, Darko Šarić, uđe u tolikoj mjeri u privatizaciju u Srbiji? Čak se pominje i u austrijskoj istrazi oko Hipo-Alpe-Adrija banke.
PAVLOVIĆ: Američka DEA je završila analizu u Metals banci u Srbiji. I ta analiza, koliko je meni poznato, daje prilično jasne odgovore na vaše pitanje. Po njoj se ne postupa zato što vodi do političkih vrhova u Srbiji. Verovatno će i ova druga analiza pokazati nešto slično. Zato je promena vlasti u Srbiji neophodna.

MONITOR: Zastupali ste male akcionare u slučaju privatizacije C marketa. I to je, unekoliko, bila dogovorna privatizacija. Da li ste tada znali za razmjere zamešateljstva oko te privatizacije?
PAVLOVIĆ: Tu valja razlikovati dve stvari: period u kome su akcionari bili obespravljeni – tu blokadu smo probili i taj deo je krivično procesuiran – i deo kada se sve vratilo u zakonske okvire. U tom drugom delu su svi učesnici u kupovini bili u mogućnosti da daju ponude. Nije bilo ništa dogovoreno. Merkator je odustao. Zašto, to pitanje je zanimljivo, ali valjanih razloga nema, osim ako nisu hteli da kupuju u konkurentskim uslovima. Ašmor je dao ponudu ali je diskvalifikovan. Meni bi bilo značajno kada bi se oni bunili da je postupljeno nezakonito, ali oni se ne bune. A Primer C je dao 300 evra po akciji. Znatno više od svih početnih ponuda i Merkatora i Ašmora. Oko 97% akcionara je prihvatilo ponudu. Mogli su i da ne prihvate. Bili su većinski vlasnici. Dakle, nije tačno da je u tom drugom delu bilo nečeg nezakonitog. Razgovor u kabinetu Koštunice, kome nisam prisustvovao, je dogovor u okviru samo jednog ponuđača, kakvi će biti međusobni odnosi ako oni pobede. To nije ništa neobično. Pa Merkelova se lično mesecima bavila Opelom kada mu je pretilo bankrotstvo. Mogao je Merkator da ponudi 301 evro i pobedio bi. Ili Ašmor da podnese valjanu ponudu. U tom slučaju, politička snaga Miškovića je vratila sve u zakonske okvire i sprečila nezakonitu dokapitalizaciju koju su hteli da sprovedu Radulović i Beko.

Skrenuo bih pažnju na još jednu pojavu: često iz Slovenije i Hrvatske stižu primedbe o političkim preprekama za njihova ulaganja, a srpska privreda ne može ništa da investira u Hrvatsku i Sloveniju. Na drugoj strani i hrvatska Idea i slovenački Merkator imaju najbolje lokacije u Srbiji, često i pre nego što slične lokacije dobije neko od srpskih ili drugih stranih investitora.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, DIREKTOR MEDIA CENTRA: Neophodna veća odgovornost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti

 

MONITOR: Skupština Crne Gore imenovala je devet novih članova Savjeta RTCG. Može li novi sastav Savjeta donijeti promjene RTCG bez sistemskih promjena?

ĐUROVIĆ: Koliko će novi Savjet RTCG biti efikasan i da li će imati integritet, pokazaće prvi mjeseci njihovog mandata. Pošteno je dati priliku novom Savjetu da svojim djelima pokažu koliko znaju i koliko mogu. Promjene u RTCG su moguće i isključivo zavise od ključnog upravljačkog tijela a to je Savjet. Ukoliko i ovaj Savjet počne da traži opravdanja i izgovore da nemaju nadležnosti, kao što su to pojašnjavali članovi prethodnog Savjeta, građani mogu odmah da znaju da od suštinskih promjena nema ništa. Naravno, i novom Savjetu biće lakše da izvrši neophodne promjene ukoliko sve institucije u Crnoj Gori budu krenule u proces profesionalizacije koji podrazumijeva veću odgovornost za rezultate rada i promjene rukovodilaca koji ne isporučuju rezultate. Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti.

MONITOR: Šta je u ovoj situaciji potrebno da bi se transformacija RTCG u javni servis omogućila?

ĐUROVIĆ: Da bi počeo proces transformacije RTCG, neophodno je da Savjet izabere za generalnog direktora osobu koja ima menadžersko iskustvo, poznavanje rada medija i koja nije pod uticajem političkih partija ili bilo kojih drugih interesnih grupa. Savjet prema zakonu ima uticaj i kontrolu nad radom generalnog direktora ali ne i nižih nivoa menadžmenta. Savjet može zahtijevati i usloviti ugovorom novog generalnog direktora da svoj radni odnos veže za ostvarene rezultate. Jedan od ključnih rezultata čije ostvarenje može biti predviđeno ugovorom sa generalnom direktrom je rok do kojeg će TVCG biti prva po povjerenju građana. Prema godišnjim istraživanjima koje sprovodi sama RTCG, povjerenje građana danas je na nivou iz 2012. i dramatično je pogoršano od juna 2018. kada je generalni direktor postao Božidar Šundić (umjesto nezakonito smijenjene Andrijane Kadije).

Takođe, neophodno je da bude promijenjen kompletan menadžment i svi rukovodioci organizacionih jedinica a na njihova mjesta imenovani najsposobniji iz RTCG, a ako je potrebno, ne treba izbjeći i dovođenje neophodnih kadrova koji nisu do sada radili u javnom servisu. Neophodna je promjena Stauta i drugih opštih akata kako bi se dodatno precizirala i povećala transparanetnost procesa zapošljavanja u RTCG. Neophhodna je izrada strateškog plana razvoja RTCG… Novi Savjet RTCG, za razliku od prethodnog, mora natjerati generalnog direktora da sprovodi Odluku Savjeta o normama novinara a da one koji ne ispunjavaju normu proglasi tehnološkim viškom ili ih angažuje u eventulanim novim kanalima.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

EMIR HABUL, NOVINAR IZ SARAJEVA: Šta učiniti s prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Haški tribunal je u suštini ispunio svoju misiju. Brojne kritičare na rad Tribunala iz nevladinog sektora i među Bošnjacima pitam: šta bi bilo da nije  osnovan Međunarodni sud za ratne zločine? Ko bi sudio ratnim zločincima? I da li bi se istina o zločinima počinjenim u BiH ikada nepristrasno utvrdila

 

MONITOR: Ratku Mladiću je potvrđena prvostepena presuda iz 2017. godine. Odbijene su sve žalbe, i Tužilaštva i Mladićeve odbrane. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

HABUL: Ovim povodom mogao bih varirati rečenicu koju je CNN plasirao povodom Mladićevog hapšenja u maju 2011, samo što je riječ hapšenje zamijenjena pojmom presuda: „Žrtvama rata u Bosni presuda je pružila izvjestan osjećaj da je ta knjiga najzad zatvorena“. Potvrđivanje prvostepene presude i doživotne robije pokazuje da je pravda stigla do vrha komandnog lanca.

Gledajući ovog generala kojem je sudski potvrđen epitet ratni zločinac,  pitam se gdje nestade sva ona arogancija. Mladića sam imao prilike sresti uživo na jednoj pres konferenciji na sarajevskom aerodromu u proljeće 1994. Svaka njegova riječ i gesta bila je nabijena arogancijom, a izgovorena riječ tvrda i prijeka. Pucao je od samopuzdanja, kao i prilikom zauzimanja Srebrenice 11. jula 1995, kada je „srpskom narodu poklonio oslobođenu Srebrenicu“. I gledam ga 8. juna u vrijeme izricanja presude i njegovih suznih očiju. To su potpuno dva čovjeka. On vjerovatno još nije svjestan šta ga snašlo, uvjeren da je prav-zdrav. Slavenka Drakulić u eseju u Jutarnjem listu piše da je pogrešno nazivati Mladića monstrumom ili pridavati mu neke psihijatrijske kvalifikacije. Referirajući se na Hanu Arent i njenu čuvenu knjigu „Banalnost zla“, Drakulić zaključuje da je i Mladić još uvijek uvjeren da je „samo radio svoj posao“. Biće korisno pročitati cijelu presudu i šta je vojska kojom je komandovao Mladić uradila ne samo u Srebrenici već i u Prijedoru (tri logora), Kotor Varoši, Vlasenici, Foči, Višegradu…

MONITOR: Dok je potvrda prvostepene presude Mladiću očekivana, iznenađenje je da je predsjednica Žalbenog vijeća iz Zambije Priska Matimba Njambe, ne samo izdvojila svoje mišljenje i tražila ponovno suđenje već se suprotstavila i kvalifikacijama o genocidu.

HABUL: Ponašanje predsjedavajuće Žalbenog vijeća ocijenjeno je kao skandalozno. Ona je bila u kontri u devet od deset tačaka. Saglasila se samo sa inkriminacijom uzimanja talaca i njihovog vezivanja za stubove dalekovoda čime je Mladić ponizio vojnike UN-a, što mu Francuzi a posebno predsjednik Širak, nikada nisu oprostili. Sličan stav sudija Njamba je pokazala i prilikom izricanja presude u suđenjima za Srebrenicu u kojima je presuđen genocid. U Sarajevu se među predstavnicima raznih udruženja  strahovalo – pošto se u danima pred izricanje presude na web portalima pojavio tekst američkog novinara – da bi vraćanje procesa Mladiću na ponovno suđenje imalo efekat aboliranja. To bi značilo da se sve vraća iz početka, ponovo izvođenje dokaznog postupka, dovođenje svjedoka, mjeseci i godine sudskih dana… Prognozu takvog ishoda lako je zamisliti: proces se ne bi okončao, presuda bi izostala što bi bila nagrada za počinjenje zločine. Srećom, stavovi ostalih sudija u Vijeću su spriječili takav rasplet. Presuda je donešena. Koliko je ona pravična, uvijek je otvoreno pitanje. Međutim, jako je važno da je donešena uprkos onoj čuvenoj rečenici iz Maestra i Margarite: „Nema pravde, vladaju samo zakoni“.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGIŠA JANJUŠEVIĆ, ANALITIČAR:  Nema promjena uz iste matrice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako nagrade i nagrađeni budu projektovani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo ili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine

 

MONITOR: Ove sedmice najavljeno je da postoji većina za usvajanje budžeta, sa kojim se kasni više mjeseci. Iako je od početka bilo jasno da nova Vlada neće biti stabilna, odavno se govori o njenoj rekonstruciji, a sada i o novim izborima. Šta to sve znači za crnogorsko društvo i kako vidite dalji ishod ovih procesa?   

JANJUŠEVIĆ: Sva ova dešavanja oko usvajanja budžeta, trvenja unutar parlamentarne većine i Vlade, priča oko rekonstrukcije Vlade poslije šest mjeseci njenog formiranja, govori samo o činjenici da mi prolazimo porođajne bolove demokratije poslije 30 godina simuliranja višestranačja i demokratičnosti. To svakako znači da kao građansko društvo izuzetno sporo sazrijevamo, da je taj plemenski korijen veoma dubok i da su ostaci te svijesti jako prisutni i vidljivi. Sigurno će biti potrebna minimum dva izborna ciklusa da se ustabilimo i konsolidujemo kao demokratija koja će biti servis građana a ne partija.

MONITOR: Prethodne sedmice izabran je novi mitropolit MPC.  Kako vidite događaje koji su prethodili tom izboru, kao i sam doček mitropolita? Da li je dio nove parlamentarne većine, ali i Vlade, u neprimjerenom odnosu sa  SPC u Crnoj Gori, ali i Beogradom,  i šta su posljedice toga?

JANJUŠEVIĆ: Crkva se već duži vremenski period, gotovo 30 godina, svojevoljno ili ne, nalazi u političkom kontekstu, a pogotovo od usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti, krajem 2019. Crkva je takođe imala presudan uticaj u parlamentarnim izborima avgusta 2020. Sve to govori da je ona i dalje akter političkih odnosa Vlade i parlamentarne većine, opet možda ne toliko svojim voljom koliko političkom i partijskom inercijom, pogotovo onih subjekata koje je doživljavaju kao nesporan autoritet i čiju bi naklonost željeli da imaju ubuduće. Sve to pomalo baca sjenku na ustavni koncept našeg društva kao građanskog, prije svega. Iskreno vjerujem da će demokratski procesi u Crnoj Gori posložiti sve subjekte u društvu onako kako je Ustav definisao, a to je da su crkva i država odvojeni i da građanski koncept ove države ne smije biti upitan nijednog trenutka.

MONITOR: Da li je crnogorsko društvo od avgusta prošle godine i pada DPS-a, dodatno podijeljeno i zašto? 

JANJUŠEVIĆ: Crna Gora je i dalje podijeljeno društvo iz razloga što se podjele doživljavaju kao odličan instrument za homogenizaciju biračkog tijela, pogotovo u situaciji kada nova vlast otežano funkcioniše i usporenom dinamikom demontira prethodni sistem.

U tom prostoru prethodna vlast, a sadašnja opozicija vidi šansu da se  očuva i homogenizuje kroz identitetska pitanja i produbljivanje podjela kao neko ko ima monopol nad suverenitetom države i tekovinama 21. maja. Nova vlast mora da shvati da je ona generator svih procesa koji su aktuelni u društvu između ostalih i onoga što se zove nacionalno pomirenje. Kako je prethodna vlast radila na produbljavanju podjela, tako bi ova vlast trebala da radi na njihovom prevazilaženju.

MONITOR: Kako vidite neka nova imenovanja, poput izbora Bećira Vukovića za predsjednika Žirija    Trinaestojulske nagrade, ali i kadrovanja nove vasti po dubini? 

JANJUŠEVIĆ: Ako nagrade i nagrađeni budu projektvani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo iili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine. Sva kadrovanja od izglasavanja Vlade početkom decembra prošle godine, govore o tome koliko je svako različito vidio koncept rada nove Vlade, od mandatara, parlamentarne većine, nevladinih organizacija, crkve, analitičara medija isl. To samo govori o velikim očekivanjima nakon parlamentarnih izbora, koja se manifestuju kroz razočarenja u kadrovskom pogledu kad je dinamika reformi znatno usporenija od očekivane.

 MONITOR: U posljednjem dokumentu Evropske komisije u kom se mjeri napredak Crne Gore na poljima organizovanog kriminala i korupcije, nijesu konstatovani pomaci, a između ostalog nova vlast kritikovana je jer nije postavila ni šefove i članove radih tijela za ta poglavlja.  Da li je nova vlast na tim poljima mogla uraditi više, bez obzira na zarobljenost institucija te tridesedogodišnje nasljeđe DPS-a?

JANJUŠEVIĆ: Novoj vlasti su definitivno bile svezane ruke u borbi sa korupcijom i organizovanim kriminalom, što govori o trideset godina vladavine jedne iste dominantne strukture u kojoj je kriminal i korupcija srastao sa državom i gotovo progutao sve institucije sistema. E, sad je pitanje koliko se moglo i da li se moglo više i bolje. Prvo je politički pristup i koncept tom problemu, jer  sve tri grupacije iz vladajuće koalicije nijesu jednako vidjele kako treba prići tom problemu, drugo je pitanje da li smo imali stručne i profesionalne ljude koji su mogli da odgovore tim zadacima koji su izuzetno kompleksni. Mislim da su se u ovom polju morala tražiti i konsultovati pozitivna međunarodna iskustva i prakse od Italije, Amerike, Hong Konga, Singapura, itd.

MONITOR: A na drugim poljima? Vaša organizacija uključena je u proces  izbornih reformi. Kako taj proces teče u parlamentu koji je u nekoj vrsti konstantne političke krize?

JANJUŠEVIĆ: Mi kao organizacija u prethodnom periodu  nikada se nijesmo kandidovali za učešće u radu skupštinskih tijela koja su dosad pokazala jednu lošu praksu, a to je da poslije rada svih stručnih tijela na izmjenama izbornog zakonodavstva, naš izborni proces je bio gori od onog kojeg smo željeli da mijenjamo i unapređujemo. Što će reći da smo imali jednu simulaciju reformi i unapređenja izbornog zakonodavstva, od strane prethodne vlasti. Sada kada je vlast promijenjena prvi put na izborima, želimo da damo svoj doprinos, vjerujući da će postojati istinski politički konsenzus svih parlamentarnih  subjekata o neophodnosti unapređenja izbornog zakonodavstva, kojeg nije bilo u proteklih 30 godina. Isto tako vidimo bojazan da se takva praksa nastavi jer većinski dio opozicije bojkotuje rad parlamenta kao i skupštinskih radnih tijela.

MONITOR: Kako vidite procese unutar opozicije? Može li se očekivati reforma najveće opozicione partije, nekadašnje vlasti, dok je na njenom čelu predsjednik Milo Đukanović, i koliko je ta reforma važna za ozdravljenje cjelokupnog društva?

JANJUŠEVIĆ: Tu je situacija jako interesantna. Kada govorimo o DPS-u imamo jednu konstantu da DPS svoju monolitnost i homogenost postiže zahvaljujući predsjedniku partije i države. Sa druge strane taj pristup dobrim dijelom koči unutarstranačke reforme za koje su svjesni da moraju otpočeti, kao i slabi koalicioni potencijal ove partije, upravo zbog takve pozicije. Ove okolnosti  me podsjećaju na nekadašnji SNP koji je gradio svoju snagu i homogenost zahvaljujući lojalnosti prema Slobodanu Miloševiću, a što mu je značajno slabilo koalicioni kapacitet. Kad su napravili otklon od Slobodana Miloševića značajno su podigli koalicioni potencijal ali i otvorili frakcije i „struje“ u stranci. Isto to očekuje i DPS u susret narednim parlamentarnim izborima. Da li će ući u suštinske reforme bez gospodina Đukanovića i otvoriti koalicioni kapacitet prema partijama iz vlasti kojima se  obraćaju od izbora u Nikšiću i Herceg Novom, ili će ostati na simuliranim reformama i autokratskom modelu vođenja partije, ostaje da se vidi.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo