Povežite se sa nama

INTERVJU

DR MIROSLAV PROKOPIJEVIĆ Balkanski gluvi telefoni

Objavljeno prije

na

Političke elite na Balkanu u posljednjih deset godina zaklinjale su se u svoj program modernizacije i uvođenje „kapitalizma zapadnog, liberalnog tipa”. Šta su one zaista mislile i kako naši kapitalizmi stvarno izgledaju, razgovarali smo s dr Miroslavom Prokopijevićem s beogradskog Instituta za evropske studije, ekonomistom, doktorom političke filozofije i šefom NVO Centar za slobodno tržište.

MONITOR: Zašto je privatizacija u našem regionu, pa i u Srbiji i Crnoj Gori, privukla toliko špekulanata?
PROKOPIJEVIĆ: Špekulanti nisu problem. Da nema njih, cene na tržištu još bi više oscilirale, pa bi ostalim trgovcima i kupcima bilo teže. Pravi problem su dve druge kategorije. Prvo, problem je novac koji potiče od kriminala. Drugo, problem su prodaje firmi koje su izgubile tržište, pa su mogle jeftino ili čak u bescenje da se kupe, a koje su imale vrednu imovinu. U takvim slučajevima trebalo je na aukcijama prodavati imovinu tih firmi, a ne sve u paketu. Ali, prodavalo se u paketu da bi vlasti namestile kupovine onima koji će im se kasnije odužiti davanjem mita. Posle toga imovina tih firmi se rasproda, neko lako zaradi, zaposleni idu na ulicu, privredna aktivnost se gasi.

Kad je riječ o kvalitetu kapitala koji u neku zemlju dolazi, on je sličan tome kakvo je neka zemlja poslovno okruženje. U Austriji i drugim normalnim zemljama proverava se poreklo kapitala, a na Balkanu ne. Loša poslovna okruženja poput balkanskih zemalja srećna su da im dođe bilo kakav kapital, pa zatvaraju oči pred njegovim poreklom. To stvara mnogo problema, kao što vidimo iz skoro 25 odsto poništenih privatizacija u Srbiji.

MONITOR:Tranzicioni političari kao da smatraju da je ovo ekonomsko „čistilište” indulgencija za njihovu koruptivnost. Koliko im je uspjelo da u to ubijede građane?
PROKOPIJEVIĆ: Dok se jure samo sitne ribe, nema ništa od ubeđivanja. Ubeđivanje ne bi bilo potrebno da bar neki od ključnih aktera sede u zatvoru. Ali to ne može, jer bi oni ofirali druge, pa bi pao sistem, kao u Italiji devedesetih.

MONITOR: Političari u ovom tzv. kapitalizmu rješavaju sve – određuju tržišne igre, po nejasnim pravilima biraju i njihove aktere. Jesu li političari, ili bar jedan broj njih, pravi dobitnici ovog beskrajnog puta ka slobodnom tržištu?
PROKOPIJEVIĆ: Ako su pravila jednaka za sve, onda poslovi ne mogu da se nameste niti na prodaje može da se utiče. Zato su pravila nejasna. Videli smo da u nizu slučajeva ne može ni da se objasni kako je neko postao vlasnik ili koji udeo ima, na promjer, u Novostima, Luci Beograd, Delti…

Jesu političari dobitnici, jer se bogate kroz korupciju lično, a od privatizacionih prihoda kupuju socijalni mir i boravak na vlasti. Ali, kada nestane privatizacionih prihoda, kraj je toj vrsti priče… Ona se i u Srbiji primiče kraju, od važnije imovine ostali su Telekom, EPS i nešto gradskog zemljišta, vojne imovine, itd.

MONITOR: Možemo li da govorimo o političkoj klasi kao ekonomskom faktoru u našim zemljama?
PROKOPIJEVIĆ: Politički sloj je svakako faktor, jer se bez njihovog uticaja a nekad i saglasnosti ne mogu obavljati privredni poslovi kao što su privatizacije, ulaganja, veće transakcije na berzi. Sve te operacije oni kontrolišu da bi dobili mito, zato što nameštaju poslove svojim favoritima. Ali, političari to ne mogu sami. Važnu ulogu igraju tajne službe, konsultanti i razni posrednici, „poslovni” ljudi. To je, u stvari, jedna banda, koje se ni Slovenija kao članica EU nije oslobodila, o ostalim da ne govorimo. Balkanske zemlje se od zapadnoevropskih razlikuju po tome što je kriminal dominantan oblik velikog poslovanja, dok se tamo takvi slučajevi istražuju, a krivci idu u zatvor, kao što pokazuje i najnoviji veći slučaj s Hypo-Alpe Adria bankom u Austriji.

MONITOR: Pretpostavlja se da su naši tajkuni, takođe, rezultat dogovora onih koji imaju političku moć?.
PROKOPIJEVIĆ: Niko na Balkanu, istočnoj Evropi ili Rusiji nije mogao postati tajkun bez velike pomoći vlasti. To je zato što su to zemlje s vrlo kontrolisanom i politizovanom privredom, sa par izuzetaka poput Estonije, tako da ne možete imati veći posao i ulaganja, ako nemate podršku vlasti. Kasnije im to platite dajući za lične troškove, kampanje, stranke… Tajkuni koji tako nastanu, međutim, ne umeju da rade u tržišnoj privredi s normalnom konkurencijom. Kako se prilike u nekoj zemlji popravljaju, kako se zemlja otvara i oni dobijaju konkurente, tako slabe njihovi poslovni rezultati. Pogledajte zemlje nastale iz bivše Jugoslavije i kažite koji su to tajkuni koji nemaju ogromne dugove i druge probleme. Vrlo su retki.

MONITOR: Jedan od dobitnika ovdašnje tranzicije, Stanko Subotić Cane, iznio je prije par mjeseci tvrdnje da je za partije, pomenuo je DS, imao posebno otvoren račun u inostranstvu. Mislite li da napad političara na pojedine tajkune otvara oči građanima?
PROKOPIJEVIĆ: Kriza i smanjivanje novca u igri jačaju borbu oko njegove preraspodele. Vlasti se vrlo trude da oni tajkuni sa kojima se posvađaju odu van zemlje. Onda ih stave na poternicu, da se ne bi mogli vratiti, jer vlastima nije u interesu da oni dođu i svedoče, pošto bi svi mogli da vide kako se finansiraju političari, stranke i kampanje. Onda po medijima ide igra gluvih telefona, pravda ih kao traži, oni su kao nedostupni, a svaka strana plasira svoju verziju u pokušaju da se izvuče od odgovornosti i zaludi javnost.

MONITOR: Protivnik ste ideje da Srbija u situaciji u kakvoj je danas, dinar zamijeni eurom. Crna Gora je to učinila prije desetak godina. U čemu je stvar?
PROKOPIJEVIĆ: Crna Gora je uvela marku na vreme, s dozvolom Bundesbanke, a posle prešla na evro. To je bilo moguće pre deset godina, ali ne i od kada je postalo izvesno da će EU dobiti nove članice iz istočne Evrope. To su one koje su ušle 2004/2007. Sve te nove članice moraju da ispune uslove kojih je pet i koji nisu lako dostižni, da bi mogle da uvedu evro. Ispada da bi one morale u teške kvalifikacije, a neko bi do toga došao prečicom. Zato je i među novim članicama veliki otpor prema tome da zemlje izvan EU koriste evro.

Dakle, poslednji trenutak da se iskoristi crnogorski recept bio je 2001. Sada Srbija može jednostrano da uvede evro, ali bi time pokvarila odnose sa EU, a indirektno i sa drugim civilizovanim zemljama.

Ali, i da nije tog problema, Srbija nije zrela za evro. Ona nema kontrolu državne potrošnje i čvrstvo budžetsko ograničenje usled čega ima jednu od najviših stopa inflacije u Evropi. Ako bi uvela evro i nastavila sa tom praksom, onda bi evro najviše devalvirao u Srbiji, a privreda zemlje bi usled toga postajala sve nekonkurentnija. Ni ovako nema mnogo onih koji hoće ovde da investiraju, a tada bi ih bilo još manje, dok bi mnogi investitori otišli iz zemlje. Ne može da se uvede relativno dobra valuta u ovakav brlog kao što je Srbija. Crna Gora je to shvatila, ograničila državne izdatke, a time i inflaciju, ali je ipak i tamo vidljivo da je rad postao preskup i da ima malo investitora spolja, osim nešto malo što je vezano za privlačne geografske lokalitete.

MONITOR: Smatrate da Srbija, ako nastavi ovako, može proći kao Grčka. Vlada i premijer, međutim, svakodnevno izražavaju veliki optimizam. Čemu se nadaju?
PROKOPIJEVIĆ: Vlasti u Srbiji pričaju bajke. Oni koriste sredstva od kredita, a sutra će i od Telekoma koji će prodati da uspore pad dinara i standarda. Taj put zaduživanja sigurno vodi u grčki scenario. Ne mora naš dug biti 120 odsto od BDP kao grčki, da bismo kao zemlja bankrotirali. Može to biti mnogo niža suma, jer je Srbija kao zemlja još mnogo rizičnija od Grčke. Osim toga, dužničke hartije Srbije na rok preko desetak meseci niko neće da kupi, a oni s kraćom ročnošću prodaju se polovično, obično manje od pola sume koja se želi prodati. Vlada ima velike unutrašnje dugove koje ne može da plati, npr. milijardu evra duguje putarima i građevinarima, mnogo duguje dobavljačima… Srbija polako tone u dužničku krizu.

MONITOR: Šta predviđate, kakva je sudbina ovog regiona u narednih par godina?
PROKOPIJEVIĆ: Dok traje o kriza, biće sukcesija pada, stagnacije ili rasta do jedan odsto. Kada kriza prođe, višegodišnja stopa rasta neće biti iznad tri odsto, osim ako se naprave dublje protržišne reforme.

MONITOR: Svi tvrde da im je primarni zadatak borba protiv korupcije i organizovanog kriminala. Koliko su političari u svojim zaklinjanjima iskreni i ko im više vjeruje: EU ili njihovi građani?
PROKOPIJEVIĆ: Potpuno su neiskreni. Da nije tako bilo bi nekih rezultata u suzbijanju korupcije. Ona bi bila sistematski destimulisana, a glavni krivci za nju sedeli bi u zatvoru. A vidimo da oni sede na vlasti – od Đevđelije do Triglava.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR: Mora se naći racionalno prelazno rješenje  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Minimum političke odgovornosti koju sadašnja parlamentarna većina ima prema onima koji su za nju glasali, ali i prema svim građanima i građankama Crne Gore, jeste da kanališu političku energiju nezadovoljstva i nađu racionalan prelazni model upravljanja državom koji će pripremiti vanredne parlamentarne izbore i ostaviti nekontaminiran prostor za neku buduću saradnju

 

MONITOR: Kako vidite ocjenu premijera Zdravka Krivokapića da je na djelu državni udar?

VUKOVIĆ: Vidim lakoću sa kojom barata procjenama neko ko bi, prema dužnosti koju ima u državi koja je formalno demokratska, trebao da bude razuman i odgovoran, i da iz takve perspektive procjenjuje, argumentuje svoje procjene i dijeli ih sa javnošću. Način na koji je to učinio premijer više je bilo nalik marifetluku nekog lošeg spin majstora. No, ovo ne znači da se u nekim slojevima ovog iskaza ne krije tragična istina aktuelne crnogorske političke zbilje, i ne samo aktuelne, nego i one koja joj je prethodila, a to je da mi imamo u dužem trajanju na djelu neku vrstu državnog udara. Hoću da kažem da su ovdje državne institucije bile uglavnom kulise iza kojih se skrivala realna, vaninstitucionalna moć koja je upravljala državom i sudbinama građana i građanki u njoj.

Rodno mjesto ovoga što se sada dešava u političkom životu Crne Gore su upravo te crne kutije vaninstitucionalne i netransparentne moći. Bilo da je ona smještena u vladičanskim odajama, kabinetima  u kojima vijeća krem domaće političke klase ili  onima u kojima se o balkanskim geopolitičkim pitanjima mrsomudi u Briselu, Vašingtonu i Moskvi, a sasvim moguće i u nekim mafijaškim štekovima u regionu i šire. Niko nije od vlasti koja se konstituisala nakon izbora 30. avgusta 2020. godine očekivao da izvedu čaroliju preobražaja društva, ali jeste da institucijama vrati moć i da, na tragu obećane transparentnosti, učini potpuno vidljivim i kontroli podložnim mehanizme zakonitog i pravednog upravljanja javnim poslovima. Desio se, nažalost, upravo kontinuitet starog načina vladanja, koje sada završava u nečemu što liči na melodramske obračune elita u predmodernim društvima.

MONITOR: Kako cijenite ono što se desilo nakon predloga GP URA za formiranje manjinske vlade, inicijative za različite  smjene koje su podnijete, ali i postupke izvršne vlasti?

VUKOVIĆ: Od samih početaka nove, trojedine vlasti i njene kvaziekspertske Vlade nije bilo naročito teško uočiti da su, umjesto armature koja bi  tu vlast dugoročno učinila smisleno održivom, u nju bile ugrađene klice razdora. Glumljenjem iskrenosti u odnosima i zavjetovanosti izbornoj volji dijela naroda koji je glasao za svrgavanje s vlasti Demokratske partije socijalista nije se moglo prikriti nepostojanje jasnog jedinstvenog fokusa u političkom djelovanju, a upravo je to ukazivalo na to da svaki dio ,,osvježavajućeg” političkog trolista ima rezervnu agendu i da je nastoji nametnuti. URA je tu svoju agentu artikulisala kroz ponudu izlaska iz krize preko modela manjinske vlade i to je, konačno, bio znak da svako može da prestane glumiti finoću i dohvatiti se batine koja se držala ispod skuta.

MONITOR: A ideja manjinske vlade, da li je ona izlaz iz političke krize?

VUKOVIĆ:  Mislim da nije. Naprotiv, u aktuelnom političkom kontekstu ideja o manjinskoj vladi onakva kakvu je predložila URA, odnosno koalicija Crno na bijelo može samo političku krizu prevesti na neki drugi kolosjek. To može dodatno zakomplikovati političke prilike u zemlji i odgoditi reforme koje bi vodile ozdravljenu društva i snaženju institucija.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGO HEDL, HRVATSKI NOVINAR I KNJIŽEVNIK: Nije bilo volje da se učini odmak od Tuđmanove politike

Objavljeno prije

na

Objavio:

Haški sud nije uspio u misiji koja mu je bila povjerna: da osudi glavne aktere krvavog sukoba u raspadu Jugoslavije, a „sitnije ribe“ prepusti lokalnim pravosuđima

 

MONITOR: Prošle jeseni je prošlo 30 godina kako je Hrvatska formalizovala nezavisnost i, istovremeno, otpočeo je rat na teritoriji Hrvatske. Vi ste novinar s velikim iskustvom iz tog perioda. Koliko su tadašnje srpsko rukovodstvo i prevlast pristalica pro-Miloševićeve politike u Predsjedništvu SFRJ, a koliko retorika pobjedničkog HDZ-a i Franje Tuđmana kao i promjena položaja Srba u novom hrvatskom Ustavu, uticali na brutalni rasplet?

HEDL: Dopustite da na to pitanje pokušam odgovorite s „ki bi da bi“, rečenicom koju je izgovorio Franjo Tuđman a koju su onda jezični stručnjaci preveli kao „što bi bilo kad bi bilo“. Moglo se, naravno, da je bilo pameti s obje stane, izbjeći sukob i civilizirano se razići, ali sve je nekako išlo „tuk na utuk“. Teza o „svim Srbima u jednoj državi“ (dakako i s teritorijima na kojima su živjeli), s jedna strane i definiranje Nezavisne Države Hrvatske kako to nije bila samo zločinačka tvorevina, nego i izraz povijesnih težnji hrvatskog naroda“, nikako nije moglo zajedno. Da Milošević nije sanjario o Velikoj Srbiji, a da Tuđman i HDZ nisu relativizirali zločinački režim Ante Pavelića, moglo se normalno razići, poput Čeha i Slovaka i svaka je država mogla nastaviti svojim putem. Tuđman je, recimo, kada je došao na vlast, mogao otići u Jasenovac, pokloniti se žrtvama i reći kako se takav zločin nikada više neće ponoviti i kako će Srbi u novonastaloj hrvatskoj državi imati ista prava kao i Hrvati, a Milošević je mogao pozvati hrvatske Srbe i reći im da priznaju hrvatsku državu kao svoju, jer će u njoj imati sva prava. Ali, toga nije bilo pa se danas svako lamentiranje o tome može svesti na ono citirano: ki bi da bi.

MONITOR: Danas je Hrvatska članica EU i NATO, ali i, reklo bi se, pod jakim uticajem nasljeđa politike prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana koji se, iako partizan i komunistički general, nije ustezao da daje šovinističke izjave, pa i vodi takvu politiku. U izvjesnoj mjeri, opterećeni tim nasljeđem su i neki vrlo visoko pozicionirani dužnosnici iz SDP-a. Ima li tome „lijeka“?

HEDL: Proces detuđmanizacije mogao se elegantno provesti nakon njegove smrti, kada na vlast dolazi koalicija predvođena SDP-om, a na Pantovčaku Stipe Mesić zamjenjuje Tuđmana. Ivica Račan i Dražen Budiša, osovina koalicije SDP-HSLS, koja je došla na vlast početkom 2000. godine nije bila najsretnija. Budiša je bio umjereni nacionalist, Račan je na leđima imao stigmu Saveza komunista, pa je njihova Vlada škripala od samog početka i funkcionirala uz mnogo kompromisa. Na kraju Budiša je napustio koaliciju. Nije bilo volje da se učini odmak od Tuđmanove politike, smatrali su vjerojatno kako je dovoljno da se smanje ovlasti predsjednika Republike, pa su razvlastiti Stipu Mesića i gotovo ga sveli na ulogu fikusa. Mesić je, koliko je mogao, učinio ozbiljan odmak od Tuđmanovog autoritarnog, povremeno i diktatorskog načina vladanja, ali i da je htio, nakon što su mu skresane ovlasti, nije mogao biti „Tuđman nakon Tuđmana“. Onda se na vlast vraća HDZ, dolazi Ivo Sanader, detuđmanizaciju više nitko ne spominje. Njegovu, Tuđmanovu ulogu, trebalo je pažljivo odvagati i smjestiti je na skali između zasluga i zabluda, točno na ono mjesto gdje pripada. To nije učinjeno, pa je danas hrvatska javnost podosta podijeljena oko toga: jedni mu dižu spomenike, drugi po njima šaraju sprejom.

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

RATKA JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ, NOVINARKA: Potpis dajem, uspjehu se ne nadam

Objavljeno prije

na

Objavio:

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

 

 

MONITOR:  Kako vidite predlog građanskog pokreta URA o formiranju manjinske vlade bez DPS-a i DF-a?

 JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Jasno je da manjinska vlada nije optimalno nego iznuđeno rješenje, pokušaj da se izborom – uslovno rečeno – manjeg zla zaustavi nepodnošljivo mrcvarenje Crne Gore i svih nas u njoj.

Premijer Zdravko Krivokapić ili nije htio ili nije umio da ispuni obaveze preuzete Sporazumom lidera tri pobjedničke koalicije. Jedino što mu je pošlo za rukom jeste da održi obećanje dato njegovoj crkvi i njenim vjernicima, i to po cijenu raspirivanja podjela koje je izazvao bivši režim.

Evrope  i većih plata premijer se sjetio tek kad je izgubio podršku poslanika i povjerenje birača, nakon višemjesečne uzajamne blokade izvršne i zakonodavne vlasti.

Alternativa predlogu URA-e mogu biti samo novi izbori. Pošto je sasvim izvjesno da će oni donijeti stare rezultate, jedini izlaz i tada će biti – manjinska vlada…

MONITOR: A je li taj prijedlog realan? Demokrate su se već izjasnile da neće dati podršku manjinskoj vladi.

JOVANOVIĆ -VUKOTIĆ:   Demokrate neće dati podršku ni ulasku FK Zeta u Premijer ligu ako taj projekat predloži Dritan Abazović. Njihov animozitet prema lideru URA-e više je za medicinsku nego za političku analizu. Žali bože partije koja je do ulaska u vlast bila vjesnik moderne Crne Gore…

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

Činjenica da URA nikad nije igrala na kartu podjela, da je nacionalne strasti stišavala čak i na svoju štetu, da građanska Crna Gora jeste svrha njenog postojanja, preporučuje tu partiju kao okosnicu projekta manjinske vlade.

To što podrška URA-i ne prelazi desetak posto ne znači da njen kurs nije ispravan. Nijesu devedesetih ni ideje liberala, monitorovaca i esdepeovaca imale više pristalica, a danas najmanje dvije trećine Crne Gore podržavaju njen demokratski evropski put…

Ipak, sve i da bude formirana, jedna oročena i iznuđena vlada ne može državu izvući iz političkog, pravnog i ekonomskog haosa koji su većinske vlade stvarale trideset godina.

Otežavajuća okolnost je ponašanje ove sadašnje, odnosno odlazećeg premijera i nekih ministara kojima pogled na svijet ne doseže dalje od ruševina lovćenske kapele.

Ukoliko bude formirana, najvažnija promjena koju bi donijela manjinska vlada bila bi okretanje zemaljskim temama. Ali, da bi do takve promjene došlo, najjače parlamentarne partije morale bi najprije da promijene – sebe.

Naravno da ovakav DPS nikad neće glasati za državnog tužioca za kojeg postoji makar udaljena sumnja da će se baviti svojim poslom.

Naravno da se ovakav DF nikad neće posvetiti slobodi, pravdi i jednakosti drugih naroda osim srpskog, niti se odreći osuđenih zločinaca Mladića i Karadžića, a kamoli (za sada) nevinog Vučića.

MONITOR:  Priča o formiranju manjinske vlade aktuelizovana je nakon posjete visokog američkog zvaničnika Gabrijela Eskobara. Vidite li vezu eventualnog raspleta političke krize u Crnoj Gori sa geopolitikom?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Sve u Crnoj Gori ima veze sa geopolitikom, ne funkcionišu ni ostale države mimo svijeta. Problem je što mi ne shvatamo da se svojim ponašanjem ne kandidujemo za podršku nego prizivamo staratelje, još otkako smo ranih devedesetih pokazali koliko zla možemo da nanesemo i susjedima i sebi.

Tako to biva kad malobrojni narodi na vrijeme ne nauče da borba protiv stranog okupatora donosi slobodu državi, ali da je za slobodu svakog građanina pojedinačno najvažnije ograničiti moć domaćih gospodara.

Za društvo koje demokratiju upoznaje sa dvjesta godina zakašnjenja svakako je zdravije da čuje savjete ovog Eskobara, Gabrijela, nego da nastavi putem njegovog prezimenjaka Pabla.

Uostalom, ništa nam novo nije rekao ni novi izaslanik SAD-a, ni oni stari iz EU. Država koja hoće u evroatlantske integracije mora poštovati principe NATO-a i Evropske unije. Pravne i političke tekovine Srbije i Rusije možemo početi da preuzimamo kad srpsko-ruske integracije dobiju podršku iznad 50 posto…

MONITOR:  Ukoliko manjinska vlada ipak ne bude prihvaćena, kako će se odvijati politički proces u Crnoj Gori?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Moraćemo na vanredne izbore iako ćemo nakon njih opet dobiti manjinsku vladu, što je ne samo besmisleno nego i skupo. Izgubićemo još nekoliko mjeseci i koji milion eura da bismo dobili ono što danas odbijemo.

Obrazovno zapušteno, politički nepismeno, finansijski osiromašeno i moralno pogubljeno društvo ponovo će slijediti iste lidere. A oni će, naravno, i dalje biti nesposobni da preuzmu odgovornost vlasti, previše sujetni da prihvate savjete mudrijih, nespremni da izdrže teret vlastite pobjede i nevoljni da se žrtvuju za opšte dobro.

MONITOR: Kako vidite rezultate aktuelne vasti, odnosno Vlade, tokom protekle godine? U prethodnoj kolumni kazali ste da je to „dvanaest mjeseci iz niđe u ništa“.

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Tom naslovu moje kolumne nemam što ni da oduzmem, niti da dodam. Osim da je svako rješenje bolje od ovog mrcvarenja, naročito nakon što je premijer u utorak konačno skinuo masku zbunjenog profesora i pred javnošću pokazao pravo lice.

MONITOR:  Nikšićki paroh Nikola Marojević postavljen je za člana UO UCG-a na prijedlog ministarke prosvjete, kulture, nauke i sporta, Vesne Bratić. Kako komentarišete još jedno u nizu postavljenja, ljudi povezanih sa SPC-om na društveno važne funkcije?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Potpuno očekivano, nakon što javnost nije reagovala na uvođenje popova u školske savjete. Ništa lično, ne poznajem gospodina Marojevića ali spremna sam da garantujem kako će UCG imati više koristi od njega nego od onog gospodina Bjelice i njemu sličnih. Problem je principijelne prirode, državi državno obrazovanje – crkvi crkveno.

Nemam ništa protiv da obje pravoslavne crkve otvore svoje škole u svakom gradu, ako imaju novca neka to urade i Katolička crkva i Islamska i Jevrejska zajednica, ali popovima, fratrima, imamima i rabinima nije mjesto u sekularnim obrazovnim ustanovama.

MONITOR:  A prisustvo mitropolita Joanikija proslavi neustavnog dana Republike Srpske?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:   Kršio je Ustav Bosne i Hercegovine i crnogorski premijer, moglo bi se i mitropolitu Joanikiju progledati kroz prste. Učešće na toj proslavi neoprostivo je zbog onoga što je dovelo do tog ,,praznika”. A dovelo je –  etničko čišćenje Bošnjaka, ratni zločini nad bošnjačkim civilima i genocid u Srebrenici kao završna vojna operacija bez koje Republika Srpska ne bi mogla biti formirana.

MONITOR: Gdje su Crna Gora i region danas u odnosu na duhove devedesetih?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Duhovi devedesetih, nažalost, dobro se drže. Sve dok svi stanovnici Crne Gore ne shvate i ne prihvate istinu da je njihova država u njihovo ime prije tri decenije vodila okupatorski, a ne oslobodilački rat – ne možemo se osloboditi tih duhova.

Za suđenje ratnim zločinicima očigledno smo zakasnili, ali za presudu politici mržnje i rata nikad nije kasno…

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo