Povežite se sa nama

INTERVJU

DR MIROSLAV PROKOPIJEVIĆ Balkanski gluvi telefoni

Objavljeno prije

na

miroslav-prokopijevic-1

Političke elite na Balkanu u posljednjih deset godina zaklinjale su se u svoj program modernizacije i uvođenje „kapitalizma zapadnog, liberalnog tipa”. Šta su one zaista mislile i kako naši kapitalizmi stvarno izgledaju, razgovarali smo s dr Miroslavom Prokopijevićem s beogradskog Instituta za evropske studije, ekonomistom, doktorom političke filozofije i šefom NVO Centar za slobodno tržište.

MONITOR: Zašto je privatizacija u našem regionu, pa i u Srbiji i Crnoj Gori, privukla toliko špekulanata?
PROKOPIJEVIĆ: Špekulanti nisu problem. Da nema njih, cene na tržištu još bi više oscilirale, pa bi ostalim trgovcima i kupcima bilo teže. Pravi problem su dve druge kategorije. Prvo, problem je novac koji potiče od kriminala. Drugo, problem su prodaje firmi koje su izgubile tržište, pa su mogle jeftino ili čak u bescenje da se kupe, a koje su imale vrednu imovinu. U takvim slučajevima trebalo je na aukcijama prodavati imovinu tih firmi, a ne sve u paketu. Ali, prodavalo se u paketu da bi vlasti namestile kupovine onima koji će im se kasnije odužiti davanjem mita. Posle toga imovina tih firmi se rasproda, neko lako zaradi, zaposleni idu na ulicu, privredna aktivnost se gasi.

Kad je riječ o kvalitetu kapitala koji u neku zemlju dolazi, on je sličan tome kakvo je neka zemlja poslovno okruženje. U Austriji i drugim normalnim zemljama proverava se poreklo kapitala, a na Balkanu ne. Loša poslovna okruženja poput balkanskih zemalja srećna su da im dođe bilo kakav kapital, pa zatvaraju oči pred njegovim poreklom. To stvara mnogo problema, kao što vidimo iz skoro 25 odsto poništenih privatizacija u Srbiji.

MONITOR:Tranzicioni političari kao da smatraju da je ovo ekonomsko „čistilište” indulgencija za njihovu koruptivnost. Koliko im je uspjelo da u to ubijede građane?
PROKOPIJEVIĆ: Dok se jure samo sitne ribe, nema ništa od ubeđivanja. Ubeđivanje ne bi bilo potrebno da bar neki od ključnih aktera sede u zatvoru. Ali to ne može, jer bi oni ofirali druge, pa bi pao sistem, kao u Italiji devedesetih.

MONITOR: Političari u ovom tzv. kapitalizmu rješavaju sve – određuju tržišne igre, po nejasnim pravilima biraju i njihove aktere. Jesu li političari, ili bar jedan broj njih, pravi dobitnici ovog beskrajnog puta ka slobodnom tržištu?
PROKOPIJEVIĆ: Ako su pravila jednaka za sve, onda poslovi ne mogu da se nameste niti na prodaje može da se utiče. Zato su pravila nejasna. Videli smo da u nizu slučajeva ne može ni da se objasni kako je neko postao vlasnik ili koji udeo ima, na promjer, u Novostima, Luci Beograd, Delti…

Jesu političari dobitnici, jer se bogate kroz korupciju lično, a od privatizacionih prihoda kupuju socijalni mir i boravak na vlasti. Ali, kada nestane privatizacionih prihoda, kraj je toj vrsti priče… Ona se i u Srbiji primiče kraju, od važnije imovine ostali su Telekom, EPS i nešto gradskog zemljišta, vojne imovine, itd.

MONITOR: Možemo li da govorimo o političkoj klasi kao ekonomskom faktoru u našim zemljama?
PROKOPIJEVIĆ: Politički sloj je svakako faktor, jer se bez njihovog uticaja a nekad i saglasnosti ne mogu obavljati privredni poslovi kao što su privatizacije, ulaganja, veće transakcije na berzi. Sve te operacije oni kontrolišu da bi dobili mito, zato što nameštaju poslove svojim favoritima. Ali, političari to ne mogu sami. Važnu ulogu igraju tajne službe, konsultanti i razni posrednici, „poslovni” ljudi. To je, u stvari, jedna banda, koje se ni Slovenija kao članica EU nije oslobodila, o ostalim da ne govorimo. Balkanske zemlje se od zapadnoevropskih razlikuju po tome što je kriminal dominantan oblik velikog poslovanja, dok se tamo takvi slučajevi istražuju, a krivci idu u zatvor, kao što pokazuje i najnoviji veći slučaj s Hypo-Alpe Adria bankom u Austriji.

MONITOR: Pretpostavlja se da su naši tajkuni, takođe, rezultat dogovora onih koji imaju političku moć?.
PROKOPIJEVIĆ: Niko na Balkanu, istočnoj Evropi ili Rusiji nije mogao postati tajkun bez velike pomoći vlasti. To je zato što su to zemlje s vrlo kontrolisanom i politizovanom privredom, sa par izuzetaka poput Estonije, tako da ne možete imati veći posao i ulaganja, ako nemate podršku vlasti. Kasnije im to platite dajući za lične troškove, kampanje, stranke… Tajkuni koji tako nastanu, međutim, ne umeju da rade u tržišnoj privredi s normalnom konkurencijom. Kako se prilike u nekoj zemlji popravljaju, kako se zemlja otvara i oni dobijaju konkurente, tako slabe njihovi poslovni rezultati. Pogledajte zemlje nastale iz bivše Jugoslavije i kažite koji su to tajkuni koji nemaju ogromne dugove i druge probleme. Vrlo su retki.

MONITOR: Jedan od dobitnika ovdašnje tranzicije, Stanko Subotić Cane, iznio je prije par mjeseci tvrdnje da je za partije, pomenuo je DS, imao posebno otvoren račun u inostranstvu. Mislite li da napad političara na pojedine tajkune otvara oči građanima?
PROKOPIJEVIĆ: Kriza i smanjivanje novca u igri jačaju borbu oko njegove preraspodele. Vlasti se vrlo trude da oni tajkuni sa kojima se posvađaju odu van zemlje. Onda ih stave na poternicu, da se ne bi mogli vratiti, jer vlastima nije u interesu da oni dođu i svedoče, pošto bi svi mogli da vide kako se finansiraju političari, stranke i kampanje. Onda po medijima ide igra gluvih telefona, pravda ih kao traži, oni su kao nedostupni, a svaka strana plasira svoju verziju u pokušaju da se izvuče od odgovornosti i zaludi javnost.

MONITOR: Protivnik ste ideje da Srbija u situaciji u kakvoj je danas, dinar zamijeni eurom. Crna Gora je to učinila prije desetak godina. U čemu je stvar?
PROKOPIJEVIĆ: Crna Gora je uvela marku na vreme, s dozvolom Bundesbanke, a posle prešla na evro. To je bilo moguće pre deset godina, ali ne i od kada je postalo izvesno da će EU dobiti nove članice iz istočne Evrope. To su one koje su ušle 2004/2007. Sve te nove članice moraju da ispune uslove kojih je pet i koji nisu lako dostižni, da bi mogle da uvedu evro. Ispada da bi one morale u teške kvalifikacije, a neko bi do toga došao prečicom. Zato je i među novim članicama veliki otpor prema tome da zemlje izvan EU koriste evro.

Dakle, poslednji trenutak da se iskoristi crnogorski recept bio je 2001. Sada Srbija može jednostrano da uvede evro, ali bi time pokvarila odnose sa EU, a indirektno i sa drugim civilizovanim zemljama.

Ali, i da nije tog problema, Srbija nije zrela za evro. Ona nema kontrolu državne potrošnje i čvrstvo budžetsko ograničenje usled čega ima jednu od najviših stopa inflacije u Evropi. Ako bi uvela evro i nastavila sa tom praksom, onda bi evro najviše devalvirao u Srbiji, a privreda zemlje bi usled toga postajala sve nekonkurentnija. Ni ovako nema mnogo onih koji hoće ovde da investiraju, a tada bi ih bilo još manje, dok bi mnogi investitori otišli iz zemlje. Ne može da se uvede relativno dobra valuta u ovakav brlog kao što je Srbija. Crna Gora je to shvatila, ograničila državne izdatke, a time i inflaciju, ali je ipak i tamo vidljivo da je rad postao preskup i da ima malo investitora spolja, osim nešto malo što je vezano za privlačne geografske lokalitete.

MONITOR: Smatrate da Srbija, ako nastavi ovako, može proći kao Grčka. Vlada i premijer, međutim, svakodnevno izražavaju veliki optimizam. Čemu se nadaju?
PROKOPIJEVIĆ: Vlasti u Srbiji pričaju bajke. Oni koriste sredstva od kredita, a sutra će i od Telekoma koji će prodati da uspore pad dinara i standarda. Taj put zaduživanja sigurno vodi u grčki scenario. Ne mora naš dug biti 120 odsto od BDP kao grčki, da bismo kao zemlja bankrotirali. Može to biti mnogo niža suma, jer je Srbija kao zemlja još mnogo rizičnija od Grčke. Osim toga, dužničke hartije Srbije na rok preko desetak meseci niko neće da kupi, a oni s kraćom ročnošću prodaju se polovično, obično manje od pola sume koja se želi prodati. Vlada ima velike unutrašnje dugove koje ne može da plati, npr. milijardu evra duguje putarima i građevinarima, mnogo duguje dobavljačima… Srbija polako tone u dužničku krizu.

MONITOR: Šta predviđate, kakva je sudbina ovog regiona u narednih par godina?
PROKOPIJEVIĆ: Dok traje o kriza, biće sukcesija pada, stagnacije ili rasta do jedan odsto. Kada kriza prođe, višegodišnja stopa rasta neće biti iznad tri odsto, osim ako se naprave dublje protržišne reforme.

MONITOR: Svi tvrde da im je primarni zadatak borba protiv korupcije i organizovanog kriminala. Koliko su političari u svojim zaklinjanjima iskreni i ko im više vjeruje: EU ili njihovi građani?
PROKOPIJEVIĆ: Potpuno su neiskreni. Da nije tako bilo bi nekih rezultata u suzbijanju korupcije. Ona bi bila sistematski destimulisana, a glavni krivci za nju sedeli bi u zatvoru. A vidimo da oni sede na vlasti – od Đevđelije do Triglava.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

ILIJA VUKČEVIĆ, PRIVREDNIK I STRUČNJAK ZA PORESKO PRAVO: Država lakše troši nego što zarađuje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. I tu aktivnost treba podržati. Ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu

 

Tri mjeseca su nedovoljna za iznošenje decidnih stavova, međutim daju prostor za određena razmišljanja. Ono što je neminovno je da se nova vlast, usljed užasnog stanja u javnim finansijama i cjelokupnom privrednom sistemu, susrela sa ogromnim brojem problema. Od njih nije mogla pobjeći već je bila primorana da donosi brze odluke. Dovoljno je pomenuti situacije sa Montenegroairlinesom ili zaduženje na Londonskoj berzi. Naravno, poslije bitke svi su generali i lako je pametovati da li je nešto moglo drugačije, za šta smo mi inače šampioni. Ono što je jasno je da su odluke morale biti donijete, što je i učinjeno, a vrijeme će pokazati njihove dugoročne efekte“, kaže u razgovoru za Monitor profesor Ilija Vukčević, doktor poreskog prava, direktor preduzeća Mermer AD i nekadašnji v.d. direktora Uprave za igre na sreću, odgovarajući na pitanje da li su se, promjenom vlasti u Crnoj Gori, promijenili i uslovi poslovanja, te kako ocjenjuje dosadašnje Vladine ekonomske poteze?

VUKČEVIĆ: Osim tih neizbježnih odluka, Vlada je ušla u redefinisanje nekih veoma složenih i osjetljivih ekonomskih pitanja. Kao primjer možemo uzeti povećanje minimalne zarade. Treba istaći da je, načelno, riječ o dobrom potezu jer crnogorski minimalac spada u grupu najnižih na svijetu. Međutim, postavlja se pitanje da li su donosioci ovako brze odluke vodili računa o svim njenim konsekvencama: isključenje privrednika koji, kao jedan od partnera kroz Socijalni savjet na osnovu važećih propisa, moraju učestvovati u postupku ovih izmjena; Predmetno povećanje zarade bi imalo daleko veći efekat ukoliko bi bilo praćeno smanjenjem fiskalnog opterećenja ličnih primanja oko čega tek treba da započnu pregovori sa poslodavcima; itd.

Dakle, ova tri mjeseca donijela su značajan broj važnih ekonomskih mjera koje karakteriše povišen nivo hazarda te nam ostaje da se nadamo što boljim rezultatima.

MONITOR: Da li su Vas iznenadili izvještaji o lošem stanju u dijelu državnih preduzeća?

VUKČEVIĆ: Loše stanje u mnogim od privrednih društava u većinskom vlasništvu države je nešto što se već duži vremenski period naslućivalo, dok sada samo dobija precizne konture izražene negativnim ciframa. Pogrešno rukovođenje proizašlo iz političkog kadriranja menadžmenta, uz korišćenje ovih subjekata za zapošljavanje politički podobnih građana, neminovno ih je vuklo u loš scenario.

Iskreno, uopšte ne zavidim licima koja sada moraju da rješavaju godinama nagomilane probleme jer ne postoje popularna rješenja za ogromna dugovanja ili višak zaposlenih radnika. Svaki mogući potez nosi sa sobom negativne konsekvence. Kao primjer može poslužiti rješavanje pitanja viška zaposlenih.

Sa jedne strane, ukoliko se krene sa otpuštanjem radnika – oni su zaštićeni kolektivnim ugovorima koji im omogućavaju velike otpremnine pa je država suočena sa paradoksalnom situacijom da, i pored zatečenog katastrofalnog stanja u privrednom subjektu, mora izdvojiti dodatna sredstva da bi se oslobodila istih onih koji su ga doveli u ovo stanje. Sa druge strane, kao što je to učinjeno sa Montenegroairlinesom, moguće je privredno društvo uvesti u stečaj i na taj se način osloboditi viška zaposlenih bez plaćanja otpremnina. Međutim, na taj način se pravi socijalni problem.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte ostatak teksta u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VLADIMIR VELJKOVIĆ, PUBLICISTA I VJERSKI ANALITIČAR: Za crkvu je opasno postavljanje svjetovnih ciljeva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Smatram da je saradnja Gospodina Porfirija sa režimom u Srbiji donekle iznuđena i da je on ipak svjestan sa kakvim ljudima ima posla

 

MONITOR: Da li je vas iznenadio ulazak u najuži izbor mitropolita Porfirija Perića koji je i u tom krugu (preciznije je reći „prvom krugu“) imao najviše glasova, da bi „apostolskim izborom“ bio izabran za partijarha SPC?

VELJKOVIĆ: Fotografije bivšeg mitropolita zagrebačko-ljubljanskog, a sadašnjeg patrijarha, Gospodina Porfirija, redovno su izlazile na naslovnim stranama režimskih tabloida (zajedno sa fotografijama episkopa bačkog) uz prateće tekstove u kojima je čitaocima stavljano do znanja koja su crkvena lica iz SPC poželjna za režim. Zato i nisam bio iznenađen kada sam čuo da je izabran za novog patrijarha, a u kontekstu toga koje je sve crkvene ličnosti režim ponudio, otvoreno mogu reći da sam zapravo bio prijatno iznenađen. Ipak se radi o ličnosti od integriteta, a to se videlo i u prethodnom periodu, kada je kao mitropolit, ne može se poreći, istupao u korist režima u određenim prilikama, ali se nije poveo za istupima svog duhovnog oca episkopa bačkog – kojem je, nažalost, prešlo u naviku da ne samo verbalno progoni sve one koji su kritički ili opoziciono raspoloženi prema aktuelnom Vučićevom režimu. Stoga smatram da je saradnja Gospodina Porfirija sa režimom u Srbiji donekle iznuđena i da je ipak svestan toga sa kakvim ljudima ima posla.

MONITOR:  Čuli smo besjedu patrijarha Porfirija koja je naišla na dosta dobar prijem. Rekao je da je Hrvatska njegova druga otadžbina. Može li se pretpostaviti da je ovaj najviši arhijerej, mlad po godinama s obzirom na doživotnu funkciju koju će obavljati, i izrazito diplomatičan kao ličnost, sem podmlađivanja Sabora i unutar-crkvene reforme, željeti i da SPC učini autonomnijom od uticaja državne politike?

VELJKOVIĆ:  Približavanje države i crkve je u Srbiji započelo ubrzo nakon političkih promena 2000. godine, i u tom procesu su se stranke nekadašnjeg DOS-a razlikovale samo u intenzitetu, ali model crkveno-državne saradnje nije dovođen u pitanje. Svim političkim strankama je odgovaralo da pokažu bliskost sa predstavnicima SPC. Sadašnji je patrijarh u tome takođe imao ulogu, pošto je jedno vreme bio član i Predsednik RRA, a ispred Sabora SPC je bio izabran i da organizuje svešteničku službu u Vojsci Srbije. Patrijarh Porfirije je, dakle, crkvena ličnost koja ima jako dobre praktične uvide u funkcionisanje takvog sistema iznutra. I nadam se da je svestan svih dugoročnih loših posledica koje iz toga proizilaze. A da li će za vreme svog patrijarhovanja krenuti u preispitivanje dosadašnjih odnosa između crkve i države, ostaje da se vidi.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DEJAN MILOVAC, MANS: Moglo se uraditi mnogo više

Objavljeno prije

na

Objavio:

I pored nesporne činjenice da se nova vlast po izboru susrela sa mnogim problemima, smatram da se za proteklo vrijeme moralo uraditi mnogo više, naročito kada govorimo o zakonodavnoj vlasti

 

MONITOR:  Saopštili ste da je posjetom farmi Marka Carevića na Krimovici ministar poljoprivrede Aleksandar Stijović iznova afirmisao bezakonje i otimanje državne imovine kao recept za nezakonito lično bogaćenje. Na koji način?

MILOVAC: Slučaj Krimovica se trenutno razmatra u Osnovnom državnom tužilaštvu u Kotoru zbog sumnje da je predsjednik Opštine Budva, Marko Carević uzurpirao blizu pola miliona kvadrata državnog zemljišta na kome je bez građevinske dozvole podigao preko 6.000 m2 poslovnih objekata za uzgoj stoke. Uzurpacija i nelegalna gradnja su zakonom prepoznata kao krivična djela koja povlaće višegodišnje zakonske kazne. MANS je još prošle godine upoznao javnost Crne Gore sa obimnom dokumentacijom koja dokazuje da je Carević počinio pomenuta krivična djela, a sasvim sam siguran da je ministar poljoprivrede, Aleksandar Stijović jedan od građana ove zemlje koji su čuli za taj slučaj.

Posjeta Stijovića, ili kako su naveli u ministarstvu ,,prvi ministar koji je posjetio to poljoprivredno gazdinstvo na Krimovici”, je imala afirmatvini karakter, što je u potpunoj koliziji sa onim što nova Vlada javno deklariše kao svoju najveću vrijednost – raskid sa dosadašnjom praksom koju je uspostavio DPS, maksimalna transparentnost i jednakost svih pred zakonom.

Pri činjenici da Carević na Krimovici već šest godina uzurpira državno zemljište, da je potpuno nesmetano gradio bez dozvole, te da je nakon svega dobio i subvencije od resornog ministarstva, nije teško zaključiti kako je izgledala ta ,,jednakost” za vrijeme vladavine DPS-a.

Zbog toga je apsolutno neprihatljivo da se jedno takvo ponašanje afirmiše i prezentuje kao primjer uspješnog poslovanja i to sa pozicije resornog ministra. Smatram da se time poslala izuzetno loša poruka, naročito onom dijelu javnosti koji je očekivao i stvarni raskid sa katastrofalnom politikom DPS-a u mnogim sferama našeg društva, a naročito kada je u pitanju vladavina prava.

Stijović je svojom posjetom poslao direktnu poruku da je Carević iznad zakona, te da umjesto da odgovara za njegovo očigledno kršenje, ima privilegiju posjete ,,na visokom nivou”.

MONITOR:   MANS je početkom prošle godine podnio krivičnu prijavu protiv Carevića zbog zloupotrebe službenog položaja, odnosno uzurpacije državnog zemljišta na Krimovici. Ta prijava međutim ,,preživljava” i staru i novu vlast. Zašto?

MILOVAC: Iz prostog razloga što, iako je došlo do promjene vlasti, i dalje imamo tužilaštvo koje je nastavilo da funkcioniše po istom principu i pored privida ,,pojačane aktivnosti” koji se u posljednje vrijeme forsira. Svakako, nije uzurpacija državne imovine na Krimovici najgora stvar koja se desila Crnoj Gori u posljednjih 30 godina iako govorimo o pojedinačno najvećem slučaju te vrste. Slučaj Marka Carevića je važan zbog toga što predstavlja test političke volje, ne samo za tužilaštvo jer smo tu već vidjeli kakva je situacija, već prije svega za novu vlast koja je posljednje izbore dobila, između ostalog, i na obećanju da će borba protiv korupcije i kršenja zakona biti bezkompromisna i lišena upliva političkog uticaja.

Afirmacija Carevića na način na koji je to uradio ministar poljoprivrede ne korespondira sa tim obećanjima, niti doprinosi opštem osjećaju da je nakon 30. avgusta otpočeo proces korjenitih promjena. Više od dva mjeseca od formiranja, nova Vlada je mogla da uradi mnogo toga, ne čekajući da ovakvo tužilaštvo reaguje. Umjesto toga, imamo afirmaciju poslovanja koje počiva na bezočnoj otimačini i pljački državnih resursa, kršenju zakona i vrlo je moguće – na korupciji. To je model koji je decenijama iscrpljivao resurse ove zemlje, zbog čega se domaća ekonomija danas nalazi pred kolapsom.

Favorizovanje pojedinaca u odnosu na javni interes, tolerancija korupcije i aboliranje od zakona nije put ka vraćanju povjerenja građana u državne institucije koje je prijeko potrebno kako bi se iz korijena promijenila svijest o tome šta mora da bude suština odnosa između građana i vlasti koju oni biraju.

Posmatrajući sa strane, slučaj Carević pokazuje da se tu još uvijek ništa nije ozbiljno promijenilo, te da taj pojedinac i dalje uživa, ne samo zaštitu, već evo vidimo i javnu podršku državnih organa, bez obzira ko je na vlasti.

MONITOR:   Da li još negdje primjećujete selektivnost u pristupu nove vlasti?

MILOVAC: I pored nesporne činjenice da se nova vlast po izboru susrela sa mnogim problemima, smatram da se za proteklo vrijeme moralo uraditi mnogo više, naročito kada govorimo o zakonodavnoj vlasti. Podsjetiću vas da i dalje čekamo na izmjene zakona o slobodnom pristupu informacijama koji predstavlja ključni alat za borbu protiv korupcije i odličan način da se ta borba proširi na što veći broj aktera u društvu, u prvom redu nevladin sektor i medije.

Kada su mediji u pitanju, još uvijek ne postoji čak ni razgovor o potrebi da se gebelsovski Zakon o medijima koji je usvojila prethodna vlast promijeni i time stvori povoljniji ambijent za istraživačko novinarstvo, oslobođeno od konstantnih pritisaka i prijetnji. Ista situacija je i sa Zakonom o borbi protiv korupcije, zakonima koji uređuju porijeklo imovine, Zakon o izgradnji objekata, Zakon o energetici i čitavom nizu zakonske regulative koji je donijet u prethodnom periodu a koji je poslužio za zarobljavanje ove zemlje.

Poseban problem predstavlja način na koji se donose oni zakoni koji jesu usvojeni ili se trenutno nalaze u skupštinskoj proceduri, a koji su mahom lišeni bilo kakve, da ne govorimo kvalitetne, javne rasprave. Vjerujem da je nedostatak široke društvene diskusije jedan od razloga i za to što se spolja sa nelagodom gleda na predložene izmjene zakona koji se tiču Specijalnog državnog tužilaštva.

Kada je u pitanju izvršna vlast, svakako je dobro da možemo da vidimo da postoji kontinuitet u smjenama kadrova prethodnog režima iako se i u toj oblasti gubi dragocjeno vrijeme. Ono što ostavlja gorak ukus jeste što se nerijetko tim smjenama pravda takozvani drugi talas partijskog zapošljavanja po dubini gdje se ponovo ključne kvalifikacije ne nalaze u expertizi, već dominantno u partijskim knjižicama. Nisam siguran koliko su istinite tvrdnje da Vlada na taj način održava klimavu podršku u parlamentu, ali svakako to ne može biti riješenje na dugi rok, a nikako ne bi bilo dobro da postane modus operandi nove izvršne vlasti.

Sa druge strane, pohvalno je to što je formiran Savjet za borbu protiv korupcije na visokom nivou pred kojim svakako neće biti lak zadatak imajući u vidu količinu opstrukcija i hroničan nedostatak informacija i dokumentacije za koju se sumnja, kako smo čuli, da je uništavana tokom perioda tranzicije vlasti. Zbog toga i smatram da je dosta vremena izgubljeno na političke nesuglasice među konstituentima nove vlasti, što je prethodna vlast vrlo vjerovatno koristila da uništi ili sakrije dokaze nezakonitih poslova. Ono što je jako važno u ovom trenutku, jeste da to tijelo zadrži nezavisnost u svom postupanju jer bez toga borba protiv korupcije ne može biti održiva na dugi rok, niti dati rezultate koji mogu da potvrde da smo kao zemlja spremni za naredni korak u EU integracijama.

MONITOR:   Kazali ste nedavno da će ,,u narednom periodu, i pored smjene višedecenijske vlasti DPS-a,  ključni problem biti crnogorsko pravosuđe “. Jasno je da ta reforma neće ići lako, ali da li vidite da se u tom smjeru prave pravi potezi?

MILOVAC: Borba protiv korupcije, kao početna osnova za najvažnije reforme u državi mora da rezultira u konkretnim istragama, jakim optužnicima, transparetno vođenim sudskim postupcima i presudama koje su lišene bilo kakvog tužilačkog ili sudskog javašluka. Zadnjih godina smo došli u situaciju da su ,,cijenu” borbe protiv korupcije na način kako je to radilo crnogorsko tužilaštvo, plaćali isključivo građani kroz odštetne zahtjeve zbog palih optužnica i presuda. I dok se borba protiv organizovanog kriminala i velike korupcije širom svijeta koristi kako bi se opljačkani novac vratio u budžet, u Crnoj Gori imamo proces takozvanog pranja biografija koji već podosta košta građane.

Imajući to u vidu, jasno je da je korjenita promjena potrebna i u pravosudnom sistemu, ali moramo biti svjesni da do nje nećemo doći lako. Ono što se trenutno predstavlja kao reforma pravosuđa, debelo je obojeno i opterećeno politikom, lišeno široke javne rasprave koja je potrebna bez obzira na to koliko je jaka javna svijest o tome da je ta promjena neophodna. Smatram da je od septembra prošle godine bilo i više nego dovoljno vremema da se neophodne konsultacije urade, ne samo unutar zemlje, već i sa međunarodnim partnerima, te da smo danas mogli da imamo već pripremljenu osnovu za jednu takvu reformu.

Generalno, preskakanje koraka koji jesu postulat demokratke vladavine, ma koliko cilj bio legitiman, na dugi rok ne smiju biti usvojen obrazac za izgradnju demokratskih institucija u Crnoj Gori.

MONITOR:  Kako komentarišete situaciju u tužilaštvu, i gdje sve ona može odvesti?

MILOVAC: Jasno je da je postojeća situacija neodrživa, te da je politički uticaj na tužilačku organizaciju do kraja ogoljen. To je svojim posljednjim javnim nastupom potvrdio i sam SDT Katnić i pokazao da su političke kalkulacije sastavni dio procesuiranja slučajeva. U posljednih nekoliko godina smo imali prilike da čujemo vrlo ozbiljne optužbe na račin VDT-a SDT-a na koje javnost još uvijek nema odgovor koji bi uvjerio građane da ove dvije institucije i dalje postoje kao nezavisne.

MANS već dvije decenije u kontinutetu radi na otkrivanju konkretnih slučajeva korupcije i organizovanog kriminala i vjerovatno smo pojedinačno najveći podnosilac krivičnih prijava za slučajeve visoke korupcije u Crnoj Gori. Nikada do sada nismo uspjeli da ostvarimo uvid u ono što je tužilaštvo radilo po našim prijava, bilo da su one bile odbačene ili procesuirane. Po pravilu je izgovor bio zaštita istražnog postupka ili privatnosti lica koje je predmet istrage. Ipak u slučaju navodne kupovine tužioca Savkovića od strane funkcionera Demokrata, Katnić nije imao problem da u sred istražnog postupka u javnosti objavi transkripte prisluškivanih razgovora iz 2017. godine. Dakle iz predmeta koji se ,,procesuira” čitave četiri godine i to baš u momentu kada raste javni pritisak za njegovu smjenu. Nema sumnje da se radi o političkom djelovanju SDT-a i pravnom nasilju koje za cilj ima zadržavanje trenutne situacije u tužilaštvu. Samo taj posljedni slučaj, a bilo ih je sasvim dovoljno i u prethodnom periodu, dovoljan je kao dokaz da reforma tužilaštva mora početi sa njegovog vrha.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo