Povežite se sa nama

INTERVJU

DR MIROSLAV PROKOPIJEVIĆ Balkanski gluvi telefoni

Objavljeno prije

na

Političke elite na Balkanu u posljednjih deset godina zaklinjale su se u svoj program modernizacije i uvođenje „kapitalizma zapadnog, liberalnog tipa”. Šta su one zaista mislile i kako naši kapitalizmi stvarno izgledaju, razgovarali smo s dr Miroslavom Prokopijevićem s beogradskog Instituta za evropske studije, ekonomistom, doktorom političke filozofije i šefom NVO Centar za slobodno tržište.

MONITOR: Zašto je privatizacija u našem regionu, pa i u Srbiji i Crnoj Gori, privukla toliko špekulanata?
PROKOPIJEVIĆ: Špekulanti nisu problem. Da nema njih, cene na tržištu još bi više oscilirale, pa bi ostalim trgovcima i kupcima bilo teže. Pravi problem su dve druge kategorije. Prvo, problem je novac koji potiče od kriminala. Drugo, problem su prodaje firmi koje su izgubile tržište, pa su mogle jeftino ili čak u bescenje da se kupe, a koje su imale vrednu imovinu. U takvim slučajevima trebalo je na aukcijama prodavati imovinu tih firmi, a ne sve u paketu. Ali, prodavalo se u paketu da bi vlasti namestile kupovine onima koji će im se kasnije odužiti davanjem mita. Posle toga imovina tih firmi se rasproda, neko lako zaradi, zaposleni idu na ulicu, privredna aktivnost se gasi.

Kad je riječ o kvalitetu kapitala koji u neku zemlju dolazi, on je sličan tome kakvo je neka zemlja poslovno okruženje. U Austriji i drugim normalnim zemljama proverava se poreklo kapitala, a na Balkanu ne. Loša poslovna okruženja poput balkanskih zemalja srećna su da im dođe bilo kakav kapital, pa zatvaraju oči pred njegovim poreklom. To stvara mnogo problema, kao što vidimo iz skoro 25 odsto poništenih privatizacija u Srbiji.

MONITOR:Tranzicioni političari kao da smatraju da je ovo ekonomsko „čistilište” indulgencija za njihovu koruptivnost. Koliko im je uspjelo da u to ubijede građane?
PROKOPIJEVIĆ: Dok se jure samo sitne ribe, nema ništa od ubeđivanja. Ubeđivanje ne bi bilo potrebno da bar neki od ključnih aktera sede u zatvoru. Ali to ne može, jer bi oni ofirali druge, pa bi pao sistem, kao u Italiji devedesetih.

MONITOR: Političari u ovom tzv. kapitalizmu rješavaju sve – određuju tržišne igre, po nejasnim pravilima biraju i njihove aktere. Jesu li političari, ili bar jedan broj njih, pravi dobitnici ovog beskrajnog puta ka slobodnom tržištu?
PROKOPIJEVIĆ: Ako su pravila jednaka za sve, onda poslovi ne mogu da se nameste niti na prodaje može da se utiče. Zato su pravila nejasna. Videli smo da u nizu slučajeva ne može ni da se objasni kako je neko postao vlasnik ili koji udeo ima, na promjer, u Novostima, Luci Beograd, Delti…

Jesu političari dobitnici, jer se bogate kroz korupciju lično, a od privatizacionih prihoda kupuju socijalni mir i boravak na vlasti. Ali, kada nestane privatizacionih prihoda, kraj je toj vrsti priče… Ona se i u Srbiji primiče kraju, od važnije imovine ostali su Telekom, EPS i nešto gradskog zemljišta, vojne imovine, itd.

MONITOR: Možemo li da govorimo o političkoj klasi kao ekonomskom faktoru u našim zemljama?
PROKOPIJEVIĆ: Politički sloj je svakako faktor, jer se bez njihovog uticaja a nekad i saglasnosti ne mogu obavljati privredni poslovi kao što su privatizacije, ulaganja, veće transakcije na berzi. Sve te operacije oni kontrolišu da bi dobili mito, zato što nameštaju poslove svojim favoritima. Ali, političari to ne mogu sami. Važnu ulogu igraju tajne službe, konsultanti i razni posrednici, „poslovni” ljudi. To je, u stvari, jedna banda, koje se ni Slovenija kao članica EU nije oslobodila, o ostalim da ne govorimo. Balkanske zemlje se od zapadnoevropskih razlikuju po tome što je kriminal dominantan oblik velikog poslovanja, dok se tamo takvi slučajevi istražuju, a krivci idu u zatvor, kao što pokazuje i najnoviji veći slučaj s Hypo-Alpe Adria bankom u Austriji.

MONITOR: Pretpostavlja se da su naši tajkuni, takođe, rezultat dogovora onih koji imaju političku moć?.
PROKOPIJEVIĆ: Niko na Balkanu, istočnoj Evropi ili Rusiji nije mogao postati tajkun bez velike pomoći vlasti. To je zato što su to zemlje s vrlo kontrolisanom i politizovanom privredom, sa par izuzetaka poput Estonije, tako da ne možete imati veći posao i ulaganja, ako nemate podršku vlasti. Kasnije im to platite dajući za lične troškove, kampanje, stranke… Tajkuni koji tako nastanu, međutim, ne umeju da rade u tržišnoj privredi s normalnom konkurencijom. Kako se prilike u nekoj zemlji popravljaju, kako se zemlja otvara i oni dobijaju konkurente, tako slabe njihovi poslovni rezultati. Pogledajte zemlje nastale iz bivše Jugoslavije i kažite koji su to tajkuni koji nemaju ogromne dugove i druge probleme. Vrlo su retki.

MONITOR: Jedan od dobitnika ovdašnje tranzicije, Stanko Subotić Cane, iznio je prije par mjeseci tvrdnje da je za partije, pomenuo je DS, imao posebno otvoren račun u inostranstvu. Mislite li da napad političara na pojedine tajkune otvara oči građanima?
PROKOPIJEVIĆ: Kriza i smanjivanje novca u igri jačaju borbu oko njegove preraspodele. Vlasti se vrlo trude da oni tajkuni sa kojima se posvađaju odu van zemlje. Onda ih stave na poternicu, da se ne bi mogli vratiti, jer vlastima nije u interesu da oni dođu i svedoče, pošto bi svi mogli da vide kako se finansiraju političari, stranke i kampanje. Onda po medijima ide igra gluvih telefona, pravda ih kao traži, oni su kao nedostupni, a svaka strana plasira svoju verziju u pokušaju da se izvuče od odgovornosti i zaludi javnost.

MONITOR: Protivnik ste ideje da Srbija u situaciji u kakvoj je danas, dinar zamijeni eurom. Crna Gora je to učinila prije desetak godina. U čemu je stvar?
PROKOPIJEVIĆ: Crna Gora je uvela marku na vreme, s dozvolom Bundesbanke, a posle prešla na evro. To je bilo moguće pre deset godina, ali ne i od kada je postalo izvesno da će EU dobiti nove članice iz istočne Evrope. To su one koje su ušle 2004/2007. Sve te nove članice moraju da ispune uslove kojih je pet i koji nisu lako dostižni, da bi mogle da uvedu evro. Ispada da bi one morale u teške kvalifikacije, a neko bi do toga došao prečicom. Zato je i među novim članicama veliki otpor prema tome da zemlje izvan EU koriste evro.

Dakle, poslednji trenutak da se iskoristi crnogorski recept bio je 2001. Sada Srbija može jednostrano da uvede evro, ali bi time pokvarila odnose sa EU, a indirektno i sa drugim civilizovanim zemljama.

Ali, i da nije tog problema, Srbija nije zrela za evro. Ona nema kontrolu državne potrošnje i čvrstvo budžetsko ograničenje usled čega ima jednu od najviših stopa inflacije u Evropi. Ako bi uvela evro i nastavila sa tom praksom, onda bi evro najviše devalvirao u Srbiji, a privreda zemlje bi usled toga postajala sve nekonkurentnija. Ni ovako nema mnogo onih koji hoće ovde da investiraju, a tada bi ih bilo još manje, dok bi mnogi investitori otišli iz zemlje. Ne može da se uvede relativno dobra valuta u ovakav brlog kao što je Srbija. Crna Gora je to shvatila, ograničila državne izdatke, a time i inflaciju, ali je ipak i tamo vidljivo da je rad postao preskup i da ima malo investitora spolja, osim nešto malo što je vezano za privlačne geografske lokalitete.

MONITOR: Smatrate da Srbija, ako nastavi ovako, može proći kao Grčka. Vlada i premijer, međutim, svakodnevno izražavaju veliki optimizam. Čemu se nadaju?
PROKOPIJEVIĆ: Vlasti u Srbiji pričaju bajke. Oni koriste sredstva od kredita, a sutra će i od Telekoma koji će prodati da uspore pad dinara i standarda. Taj put zaduživanja sigurno vodi u grčki scenario. Ne mora naš dug biti 120 odsto od BDP kao grčki, da bismo kao zemlja bankrotirali. Može to biti mnogo niža suma, jer je Srbija kao zemlja još mnogo rizičnija od Grčke. Osim toga, dužničke hartije Srbije na rok preko desetak meseci niko neće da kupi, a oni s kraćom ročnošću prodaju se polovično, obično manje od pola sume koja se želi prodati. Vlada ima velike unutrašnje dugove koje ne može da plati, npr. milijardu evra duguje putarima i građevinarima, mnogo duguje dobavljačima… Srbija polako tone u dužničku krizu.

MONITOR: Šta predviđate, kakva je sudbina ovog regiona u narednih par godina?
PROKOPIJEVIĆ: Dok traje o kriza, biće sukcesija pada, stagnacije ili rasta do jedan odsto. Kada kriza prođe, višegodišnja stopa rasta neće biti iznad tri odsto, osim ako se naprave dublje protržišne reforme.

MONITOR: Svi tvrde da im je primarni zadatak borba protiv korupcije i organizovanog kriminala. Koliko su političari u svojim zaklinjanjima iskreni i ko im više vjeruje: EU ili njihovi građani?
PROKOPIJEVIĆ: Potpuno su neiskreni. Da nije tako bilo bi nekih rezultata u suzbijanju korupcije. Ona bi bila sistematski destimulisana, a glavni krivci za nju sedeli bi u zatvoru. A vidimo da oni sede na vlasti – od Đevđelije do Triglava.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

SRĐA PERIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Netaknut sistem vladanja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vlast nije učinila ono što je mogla, a što je ne košta ama baš ništa – decentralizovati sistem i postati mnogo transparentnija. Jasno je da ona neće ići tim putem, a razlog je jasan: želite zadržati poluge moći uz kozmetičke izmjene kojim bi zapravo zamaskirali činjenicu da je sistem vladanja ostao netaknut 

 

MONITOR: Šta je poruka rezultata hercegnovskih izbora? Smatrate li da je to još jedna poruka prethodnom režimu?

PERIĆ: Herceg-Novi je atipičan iz više razloga, kako sa demografske tako i sa političke tačke gledišta, pa je dosta teško izvlačiti dosljedne paralele sa političkom scenom na državnom nivou. Posebnost ovim izborima je dala lokalna Novska lista koja je pokazala i vitalnost i snagu, čime je u praksi dokazala da postoje i drugačije platforme političkog okupljanja u odnosu na stranačke. Ne ulazeću u ideološku profilaciju ove liste, govoreno na ravni principa, kada god je demokratija bliža građaninu, ona je životnija.

MONITOR: Šta je sa novom vlašću? Jasno je da se nijesu mogle očekivati brze promjene i jednostavno demontiranje Đukanovićevog režima, ali da li se ide u dobrom pravcu?

PERIĆ: Nova vlast na samom početku pokazuje zabrinjavajuću tendenciju neuvažavanja i nipodaštavanja onih koji joj ne aplaudiraju. Oni kao da žele da im jedina opozicija bude DPS, koji je veoma lako kritikovati sa stanovišta koruptivnih praksi u prošlosti, a sada je već izvjesno da će biti nemilosrdni ne samo prema partijama, već i prema pojedincima koji ne pripadaju ni ovoj ni prošloj vlasti. Strategija je vrlo prosta: ako želite dugoročno trajanje na vlasti idealno je da imate „počišćen” teren od bilo kakve ozbiljne alternative. Pristup etiketiranja onih koji nisu sa novom vlašću može da dovede do toga da ljude koji bi bili korisni za javni život gurne u apatiju, jer niko ozbiljan ne žudi za tim da ga provlači kroz blato neki zadihani partijski aparatčik koji je u odbrani novostečenih privilegija spreman da ide jako daleko.

MONITOR: Kako vidite prošlonedjeljnu izjavu premijera Zdravka Krivokapića da ne postoji samo ovozemaljski život i da njegova vlada neće kažnjavati sveštenike, pa ni kad krše zdravstvene mjere?

PERIĆ: Premijer se pokazao dosljedan u jednoj stvari: sopstvenoj nedosljednosti. To da li je on vjernik, gnostik, agnostik, ateista, ne bi trebalo da određuje njegov javni diskurs. Kod aktuelnog premijera to nije slučaj. On ima prenaglašenu potrebu da govori o temi vjere, o svojoj etičkoj superiornosti, o tome da je Vlada koju predvodi narodna i slične stvari. Živimo u vremenu profanisanja svega i svačega, pa premijer daje svoj doprinos opštem trendu. Ipak, njegova pozicija je veoma vezana za, njegovim rječnikom rečeno, „zemaljske“ teme i treba insistirati na tome, a svako skretanje sa toga kolosjeka valja tumačiti kao dio političke strategije. Možda i prođe kod određenog broja ljudi, ali dugoročno to ne doprinosi progresu zajednice, a čini mi se da ne kristališe ni duboke teološke misli.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JELICA MINIĆ, PREDSJEDNICA EVROPSKOG POKRETA U SRBIJI: Ne možemo pobjeći od Evropske unije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Napetosti u regionu rastu, a zaštitni mehanizmi su prilično paralisani. Neko mora da pokaže put i da povede. Da li će EU opet ostaviti region na cjedilu, vidjećemo. Učiniti to dva puta u kratkom periodu bilo bi možda i za nju fatalno

 

MONITOR: Pored opasnosti od novog prekrajanja granica i stava da raspad Jugoslavije još nije završen, postoji i očigledno nezadovoljstvo stanjem u BiH i međunarodne zajednice i građana, ali i zamor, usljed dosadašnjih očiglednih neuspjeha u pregovorima oko Kosova. Kako izaći iz tog ćorsokaka?

MINIĆ: BiH i Kosovo su svojevrsni međunarodni protektorati. Kako stvoriti uslove da protektorati postanu funkcionalne i napredne države? O tome ima puno teorija. Pandemija je usporila mnoge dinamične regionalne mehanizme koji su doprinosili artikulaciji zajedničkih interesa u regionu, stvarali zdrave međuljudske kontakte i obećavali normalizaciju života i rada institucija. Ipak, proces pomirenja kako u regionu, tako i unutar ova dva protektorata ide vrlo sporo. Napetosti u regionu rastu, a pomenuti zaštitni mehanizmi su prilično paralisani. Evropska perspektiva je i dalje maglovita, lovci iz daleka stvaraju svoj politički kapital. Neko mora da pokaže put i da povede. Da li će EU opet ostaviti region na cedilu, videćemo. Učiniti to dva puta u kratkom periodu bilo bi možda i za nju fatalno.

MONITOR: Nova metodologija podrazumijeva i neku vrstu usklađivanja politika sa EU, a ne samo „prepisivanja“ zakonodavstva. Veoma se insistira i na djelotvornosti pravosuđa i odgovarajućoj pravosudnoj praksi… Da li se tu očekuje neki „slučaj Sanader“ kao zalog da pravna država postoji?

MINIĆ: Pa, ako ljudi od najvećeg poverenja, kao Belivuk i njegova banda, čuveni Jutka iz Brusa kome jedna afera smenjuje drugu, verovatno i nezamenjivi Palma iz Jagodine i njima slični budu zaista žrtvovani na oltaru pravde i pravosuđa, ako su učinjeni makar i mali ustupci ljudima koji brane reke, šume, vazduh i zemlju od štetnih projekata bezočnih pojedinaca – znači da su argumenti Brisela bili ubedljivi, pa ćemo i mi građani malo odahnuti. Ako se to ne desi, onda je poruka da smo svi njihove potencijalne žrtve, a onda je to za vlast opasno.

MONITOR: Predsjednik Srbije je povodom Dana pobjede i Dana Evrope izrekao, poslije dužeg vremena, neku vrstu pohvale odnosa EU prema Srbiji i zaključio da je članstvo u EU cilj Srbije koji se može ostvariti uz „kompromis oko Kosova“. Zašto se, međutim, daleko srdačnije obraća predstavnicima i narodima drugih zemalja?

MINIĆ: Pa, evropska integracija dođe kao „nužno zlo“ za obe strane, pa se i jedni i drugi prema njoj tako ophode – bez entuzijazma. Od nje, ipak, ne možemo pobeći. Srbija ekonomski, kulturno, istorijski gravitira ka Centralnoj Evropi.To je znao još Knjaz Miloš. Jednom će oživeti najveće bogatstvo Srbije – Dunav, pa će se to mnogo bolje videti. Može nam se sviđati, biti korisna, možemo je voleti kao mitsku „majku Rusiju“, njenu naftu i gas i vojnu industriju, možemo dobro sarađivati sa Turskom koja nam nije nepoznati partner, možemo koristiti kineske interese u Evropi da od toga i sami profitiramo, ali baš svi ključni parametri ekonomskog, socijalnog, tehnološkog i kulturnog razvoja zavise nam od evropskih zemalja i institucija i tamo živi najveći broj naših građana. Uz to, prognozira se dramatičan uspon Poljske i Turske u ovom veku, a mi smo tačno između.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIHAILO JOVOVIĆ, NOVINAR: Novinare biju jer govore istinu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uvijek me nervira kada političari, pa  i strane diplomate, nakon osude nasilja u sljedećoj rečenici dodaju da novinari moraju poštovati profesionalne i etičke standarde. Treba da znaju da ovdje novinare po pravilu ne biju zato što lažu, već zato što govore i pišu istinu

 

MONITOR: Vlada je osnovala četvrtu po redu Komisiju za praćenje postupanja nadležnih organa u istragama napada na novinare, a Vi ste izabrani za predsjednika. Prethodne tri, konstatovala je i Akcija za ljudska prava, nijesu bile naročito uspješne. Mislite li da ova može biti uspješnija? Šta je to što je remetilo uspješnost prethodnih komisija, i da li je još prisutno?

JOVOVIĆ: Desetak sati nakon što je Đukanovićeva Vlada formirala Komisiju na sjednici u četvrtak 26. decembra 2013, poslije velikog pritiska domaće javnosti i međunarodne zajednice, eksplodiralo je blizu pola kila TNT ispod prozora redakcije Vijesti . Mafija je time pokazala šta misli i o Vladi i o Komisiji. Naravno da počinioci tog napada, a kamoli  nalogodavci, nisu pronađeni. Kao ni najvećeg broja drugih slučajeva teškog nasilja nad novinarima i imovinom medija.

Sramota je ove države i društva da će uskoro biti 17 godina od ubistva Duška Jovanovića,  14 od prebijanja Tufika Softića, tri godine od ranjavanja Olivere Lakić, da nabrojim samo neke slučajeve, a da nema ni uspješnih istraga, ni optužnica, a kamoli presuda.

Nije Komisija u ova tri mandata kriva za to. Ona ne saslušava, ne hapsi osumnjičene, podiže optužnice, ne sudi. Njena nadležnost svodi se na istragu istraga, da pokuša da utvrdi da li je u istragama bilo propusta, namjernih ili iz neznanja, zašto  toliko traju a rezultata nema, kao i da preporuči Vladi, policiji, tužilaštvu i drugima organima šta bi trebalo da urade da istrage krenu sa mrtve tačke.

Komisija je u svojim javnim izvještajima i onima označenim stepenom tajnosti dala veliki broj preporuka za konkretne slučajeve u kojima smo našli propuste u istrazi, ali nijedna nije ispunjena, da ja znam. Tužilaštvo nikad nije ni odgovorilo šta je sa preporukama koje smo im slali. Policija je u odgovorima Komisiji sve prebacila na unutrašnju kontrolu, a unutrašnja kontrola je ćutala.

Niko još nije odgovarao za vođenje nedjelotvornih istraga ili za „istrage“ čiji je cilj bio da se, opravdano sumnjam, nikad ne završe, iako u našim izvještajima postoje i imena ljudi koji su učestvovali u takvim istragama. Većina takvih policajaca, tužilaca i sudija je napredovala u karijeri.
Komisija je sabotirana na razne načine. Godinama smo od policije dobijali  cenzurisane dokumente, čak i bez imena policajaca koji su ih potpisivali, Agencija za nacionalnu bezbjednost je dostavljala dokumentaciju samo prve godine, na dozvole članovima Komisije za pristup tajnim podacima, bez kojih nema pristupa u sobu gdje se oni čuvaju, čekalo se i po pola godine.  Kod prethodne vlasti nije bilo političke volje za rješavanje ovih napada, posebno onih za koje s pravom sumnjam da su povezani sa moćnicima i kriminalcima bliskim vrhu DPS-a, da je bilo te volje ne bi im trebala ni Komisija,  našli bi i napadače i nalogodavce. Odnosno, politička volja je bila da se ti slučajevi ne rješavaju. Dokaz je i to što su lokalne siledžije, koje su bile akteri nekih napada, vrlo brzo otkrivane i hapšene,  dok napadi koji su očigledno bili organizovani čame godinama u tužilačkim i policijskim fiokama.

Sadašnja vlast je iskazala političku volju, naročito imenovanjem državnog sekretara MUP-a za člana Komisije, ministar je došao na dvije sjednice i pružio podršku. Tu volju moraju dokazati i brzim konkretnim pomacima u istragama svih nezavršenih slučajeva.  Oni su sada vlast, ne može biti izgovora, makar za postupanje policije. Dobro bi bilo za početak da nadležni u Vladi i ,,po dubini” pažljivo pročitaju naše dosadašnje izvještaje i postupe po preporukama koje smo dali. Da pokrenu postupke protiv odgovornih za propuste u istragama, ili ako je kasno za to, da ih barem uklone sa svih pozicija sa kojih mogu uticati na buduće istrage.

MONITOR: Od početka godine, u kratko vrijeme,  desilo se više napada na novinare.  Dosadašnji napadi uvijek su bili u vezi sa određenom društveno političkom situacijom, i svjedočenjem o njoj.  Zašto je ovo trenutak pojačanog nasilja nad novinarima?

JOVOVIĆ: Mi smo stalno u čudnim ,,društveno-političkim situacijama“, a sadašnja je tenzičnija nego obično. Atmosfera nekažnjivosti za dosadašnje napade doprinosi da ti ljudi misle da je dopušteno frustracije iskaliti na novinarima, koji su „neprijatelji“ jer im se ne sviđa to što pišu. Nije isključeno ni da su i neki od nedavnih napada organizovani sa ciljem da se napadnuti novinari i njihove kolege zastraše. Jedno je sigurno, ko god da je na vlasti, većinom napadaju nas iz „medijske mafije“. I do sada je najveći broj slučajeva nasilja bio nad novinarima profesionalcima, koji rade važne stvari u javnom interesu, dok one koji nisu takvi gotovo niko i ne dira. Uvijek me nervira kada političari pa čak i strane diplomate, nakon osude nasilja u sljedećoj rečenici dodaju da novinari moraju poštovati profesionalne i etičke standarde. Treba da znaju da ovdje novinare po pravilu ne biju zato što lažu, već zato što govore i pišu istinu, a ta istina nekome nanosi štetu. To ne znači da one koji lažu treba tući.

MONITOR: Kako vidite reakciju nadležnih organa na te napade?

JOVOVIĆ: Prvi utisak je da je to bilo uglavnom korektno, ali rano je za  zaključak.

MONITOR: Ima li se šta proslaviti na ovaj Svjetski dan slobode medija?

JOVOVIĆ: Neriješeni napadi na novinare su glavni razlog  što smo i dalje na začelju regiona. Daleko smo od dobre situacije, ali je dobro što građani u Crnoj Gori i dalje mogu u medijima naći najrazličitija mišljenja, iz gotovo svih segmenata društva. Problem je što je mnogo građana koji ne umiju da razluče činjenice od spina, ili to ne žele, nego vole da čitaju i gledaju samo ono što se poklapa sa onim što  misle. I samo tome vjeruju.

Drago mi je što su novinari iz Đukanovićevih propagandističkih medija, ne svojom zaslugom i željom, dobili priliku da osjete kako je to kad kritikuješ vlast, odnosno ponašaš se kao normalan medij u demokratskom društvu. Oni to sada rade manje ili više uspješno, manje ili više profesionalno, ali se nadam da će im bar nešto od tog osjećaja ostati i ako se DPS vrati na vlast. DF-ovi mediji se nijesu promijenili. Profesionalni mediji i novinari su to uglavnom i ostali, iako je utisak da nekima na početku nije bilo lako da se naviknu da su poslije 30 godina neki drugi ljudi sada najodgovorniji za sve što nam se dešava. Porazno je što mnogi novinari i dalje loše žive.

MONITOR:  Dugo svjedočite o  crnogorskoj zbilji. Jesu li se desile promjene?

JOVOVIĆ: Tek treba da se dese. Crna Gora je 2006. dobila šansu da se promijeni, ali do suštinskih promjena nije došlo i ta šansa je propuštena. Naprotiv, siromaštvo i socijalno raslojavanje su povećani. Novu šansu je društvo dobilo 30. avgusta prošle godine. Nova vlast je obećala korjenite promjene, ali se Vlada u tome još ne snalazi dobro, mislim da je to zbog  političkog neiskustva i ideoloških prepreka u nekim glavama, uključujući i premijerovu. Pored toga, problem joj je ne samo agilni DPS koji sada žestoko kritikuje ono što je sam godinama radio, nego i najmanje pola parlamentarne većine, koja uz zdušnu Vučićevu podršku marljivo priprema teren i  čeka priliku da Vladu obori ili da izdejstvuje njenu rekonstrukciju a sebi fotelje, a da ne bude optužena da daje šansu DPS-u za povratak. Mnoge stvari bitne za život građana tapkaju u mjestu jer se loši zakoni ne mijenjaju a novi ne donose „dok se ne smijeni Katnić“.

Nova šansa za napredak polako  curi i nestaće kada nestane nada velikog broja ljudi da su konačno dočekali bolje dane. Ono malo političara i funkcionera kojima je, vjerujem, preči javni od privatnog interesa, pod najvećim je pritiskom a od toga koliko će još izdržati zavisi i brzina napretka društva. Ali, i da se karte ponovo promiješaju, nestao je istorijski teret nesmjenjivosti vlasti na izborima, pa će napretka od toga sigurno biti.

MONITOR: I dalje su na sceni podjele, identitetska pitanja, tenzije. Koliku odgovornost za to snosi prethodna, a koliku nova vlast?

JOVOVIĆ: Prethodna vlast snosi 30-godišnju odgovornost. Isto toliku i njihovi partneri iz dijela bivše opozicije a sadašnje vlasti koji su taj tango sa DPS-om igrali kad god im je to zatrebalo, i jednima i drugima. Jedni tvrde da brane navodno ugroženu državu i crnogorski identitet, drugi navodno ugroženo srpstvo i da se bore za srpski i ruski svet. DPS mi je jasan, vrh te partije je na razne načine pljačkao Crnu Goru krijući se iza zastave i podstičući podjele uvijek kada im je to trebalo da zadrže vlast i nastave sa pljačkom. Sada to rade da bi se vratili na vlast. Ovi drugi su navodno ginuli u borbi protiv ovdašnjeg diktatora, a istovremeno su podržavali,  i  podržavaju, iste takve ili gore diktature u Srbiji i Rusiji.  I oni sve vrijeme žive bolje od većine građana.

Nije mi jasno zašto toliko glasača ne vidi licemjerstvo i jednih i drugih „patriota“, dok sami jedva spajaju kraj s krajem.  Glasači  DF-a i DPS-a treba da znaju da se nezavisnost NATO članice Crne Gore, njen građanski karakter, državni simboli i gotovo sve drugo oko čega se ove stranke i njihovi mediji glože mogu promijeniti samo izmjenama Ustava kvalifikovanom većinom u parlamentu, koja nije na vidiku, jer većine za to nema ni među građanima. Osim ako se DPS ne predomisli, ne bi im bio prvi put.

MONITOR: Nasleđe prethodnog režima je skoro netaknuto. Institucije zarobljene, kapital  u rukama privilegovanih. Šta to znači za budućnost zemlje?

JOVOVIĆ: Još se nadam da će se to nasljeđe razobličiti, da će se pokradeno vratiti građanima, na ključna mjesta doći pošteni i stručni, da institucije neće zavisiti od toga ko je na vlasti,  iako to i dalje zvuči kao bajka. Nema ništa lakše od toga, mada sam svjestan da neće doći brzo.

MONITOR: Do kad će Crna Gora biti zemlja iz koje se odlazi?

JOVOVIĆ: Dok ne nađemo naftu. Šalim se. Kad većina građana shvati da im plate, penzije, bolnice, škole, auto-puteve itd, ne poklanjaju ni premijer ni predsjednik, već da je to od para koje su zaradili. Kada budu glasali za one za koje misle da će im uz manje poreze omogućiti da zarade veće plate i penzije, naprave nove škole i bolnice, obezbije čistiju vodu i vazduh, da neće krasti, a ne da im bude najbitnije koji su kandidati za premijera ili predsjednika nacije ili vjere. I tako nekoliko puta. Bolje bi nam bilo da do toga dođemo prije nego što Crna Gora uđe u EU, jer ako nas čudom ovakve prime, tek će onda da nastane bježanija.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo