Povežite se sa nama

INTERVJU

DR MIROSLAV PROKOPIJEVIĆ Balkanski gluvi telefoni

Objavljeno prije

na

Političke elite na Balkanu u posljednjih deset godina zaklinjale su se u svoj program modernizacije i uvođenje „kapitalizma zapadnog, liberalnog tipa”. Šta su one zaista mislile i kako naši kapitalizmi stvarno izgledaju, razgovarali smo s dr Miroslavom Prokopijevićem s beogradskog Instituta za evropske studije, ekonomistom, doktorom političke filozofije i šefom NVO Centar za slobodno tržište.

MONITOR: Zašto je privatizacija u našem regionu, pa i u Srbiji i Crnoj Gori, privukla toliko špekulanata?
PROKOPIJEVIĆ: Špekulanti nisu problem. Da nema njih, cene na tržištu još bi više oscilirale, pa bi ostalim trgovcima i kupcima bilo teže. Pravi problem su dve druge kategorije. Prvo, problem je novac koji potiče od kriminala. Drugo, problem su prodaje firmi koje su izgubile tržište, pa su mogle jeftino ili čak u bescenje da se kupe, a koje su imale vrednu imovinu. U takvim slučajevima trebalo je na aukcijama prodavati imovinu tih firmi, a ne sve u paketu. Ali, prodavalo se u paketu da bi vlasti namestile kupovine onima koji će im se kasnije odužiti davanjem mita. Posle toga imovina tih firmi se rasproda, neko lako zaradi, zaposleni idu na ulicu, privredna aktivnost se gasi.

Kad je riječ o kvalitetu kapitala koji u neku zemlju dolazi, on je sličan tome kakvo je neka zemlja poslovno okruženje. U Austriji i drugim normalnim zemljama proverava se poreklo kapitala, a na Balkanu ne. Loša poslovna okruženja poput balkanskih zemalja srećna su da im dođe bilo kakav kapital, pa zatvaraju oči pred njegovim poreklom. To stvara mnogo problema, kao što vidimo iz skoro 25 odsto poništenih privatizacija u Srbiji.

MONITOR:Tranzicioni političari kao da smatraju da je ovo ekonomsko „čistilište” indulgencija za njihovu koruptivnost. Koliko im je uspjelo da u to ubijede građane?
PROKOPIJEVIĆ: Dok se jure samo sitne ribe, nema ništa od ubeđivanja. Ubeđivanje ne bi bilo potrebno da bar neki od ključnih aktera sede u zatvoru. Ali to ne može, jer bi oni ofirali druge, pa bi pao sistem, kao u Italiji devedesetih.

MONITOR: Političari u ovom tzv. kapitalizmu rješavaju sve – određuju tržišne igre, po nejasnim pravilima biraju i njihove aktere. Jesu li političari, ili bar jedan broj njih, pravi dobitnici ovog beskrajnog puta ka slobodnom tržištu?
PROKOPIJEVIĆ: Ako su pravila jednaka za sve, onda poslovi ne mogu da se nameste niti na prodaje može da se utiče. Zato su pravila nejasna. Videli smo da u nizu slučajeva ne može ni da se objasni kako je neko postao vlasnik ili koji udeo ima, na promjer, u Novostima, Luci Beograd, Delti…

Jesu političari dobitnici, jer se bogate kroz korupciju lično, a od privatizacionih prihoda kupuju socijalni mir i boravak na vlasti. Ali, kada nestane privatizacionih prihoda, kraj je toj vrsti priče… Ona se i u Srbiji primiče kraju, od važnije imovine ostali su Telekom, EPS i nešto gradskog zemljišta, vojne imovine, itd.

MONITOR: Možemo li da govorimo o političkoj klasi kao ekonomskom faktoru u našim zemljama?
PROKOPIJEVIĆ: Politički sloj je svakako faktor, jer se bez njihovog uticaja a nekad i saglasnosti ne mogu obavljati privredni poslovi kao što su privatizacije, ulaganja, veće transakcije na berzi. Sve te operacije oni kontrolišu da bi dobili mito, zato što nameštaju poslove svojim favoritima. Ali, političari to ne mogu sami. Važnu ulogu igraju tajne službe, konsultanti i razni posrednici, „poslovni” ljudi. To je, u stvari, jedna banda, koje se ni Slovenija kao članica EU nije oslobodila, o ostalim da ne govorimo. Balkanske zemlje se od zapadnoevropskih razlikuju po tome što je kriminal dominantan oblik velikog poslovanja, dok se tamo takvi slučajevi istražuju, a krivci idu u zatvor, kao što pokazuje i najnoviji veći slučaj s Hypo-Alpe Adria bankom u Austriji.

MONITOR: Pretpostavlja se da su naši tajkuni, takođe, rezultat dogovora onih koji imaju političku moć?.
PROKOPIJEVIĆ: Niko na Balkanu, istočnoj Evropi ili Rusiji nije mogao postati tajkun bez velike pomoći vlasti. To je zato što su to zemlje s vrlo kontrolisanom i politizovanom privredom, sa par izuzetaka poput Estonije, tako da ne možete imati veći posao i ulaganja, ako nemate podršku vlasti. Kasnije im to platite dajući za lične troškove, kampanje, stranke… Tajkuni koji tako nastanu, međutim, ne umeju da rade u tržišnoj privredi s normalnom konkurencijom. Kako se prilike u nekoj zemlji popravljaju, kako se zemlja otvara i oni dobijaju konkurente, tako slabe njihovi poslovni rezultati. Pogledajte zemlje nastale iz bivše Jugoslavije i kažite koji su to tajkuni koji nemaju ogromne dugove i druge probleme. Vrlo su retki.

MONITOR: Jedan od dobitnika ovdašnje tranzicije, Stanko Subotić Cane, iznio je prije par mjeseci tvrdnje da je za partije, pomenuo je DS, imao posebno otvoren račun u inostranstvu. Mislite li da napad političara na pojedine tajkune otvara oči građanima?
PROKOPIJEVIĆ: Kriza i smanjivanje novca u igri jačaju borbu oko njegove preraspodele. Vlasti se vrlo trude da oni tajkuni sa kojima se posvađaju odu van zemlje. Onda ih stave na poternicu, da se ne bi mogli vratiti, jer vlastima nije u interesu da oni dođu i svedoče, pošto bi svi mogli da vide kako se finansiraju političari, stranke i kampanje. Onda po medijima ide igra gluvih telefona, pravda ih kao traži, oni su kao nedostupni, a svaka strana plasira svoju verziju u pokušaju da se izvuče od odgovornosti i zaludi javnost.

MONITOR: Protivnik ste ideje da Srbija u situaciji u kakvoj je danas, dinar zamijeni eurom. Crna Gora je to učinila prije desetak godina. U čemu je stvar?
PROKOPIJEVIĆ: Crna Gora je uvela marku na vreme, s dozvolom Bundesbanke, a posle prešla na evro. To je bilo moguće pre deset godina, ali ne i od kada je postalo izvesno da će EU dobiti nove članice iz istočne Evrope. To su one koje su ušle 2004/2007. Sve te nove članice moraju da ispune uslove kojih je pet i koji nisu lako dostižni, da bi mogle da uvedu evro. Ispada da bi one morale u teške kvalifikacije, a neko bi do toga došao prečicom. Zato je i među novim članicama veliki otpor prema tome da zemlje izvan EU koriste evro.

Dakle, poslednji trenutak da se iskoristi crnogorski recept bio je 2001. Sada Srbija može jednostrano da uvede evro, ali bi time pokvarila odnose sa EU, a indirektno i sa drugim civilizovanim zemljama.

Ali, i da nije tog problema, Srbija nije zrela za evro. Ona nema kontrolu državne potrošnje i čvrstvo budžetsko ograničenje usled čega ima jednu od najviših stopa inflacije u Evropi. Ako bi uvela evro i nastavila sa tom praksom, onda bi evro najviše devalvirao u Srbiji, a privreda zemlje bi usled toga postajala sve nekonkurentnija. Ni ovako nema mnogo onih koji hoće ovde da investiraju, a tada bi ih bilo još manje, dok bi mnogi investitori otišli iz zemlje. Ne može da se uvede relativno dobra valuta u ovakav brlog kao što je Srbija. Crna Gora je to shvatila, ograničila državne izdatke, a time i inflaciju, ali je ipak i tamo vidljivo da je rad postao preskup i da ima malo investitora spolja, osim nešto malo što je vezano za privlačne geografske lokalitete.

MONITOR: Smatrate da Srbija, ako nastavi ovako, može proći kao Grčka. Vlada i premijer, međutim, svakodnevno izražavaju veliki optimizam. Čemu se nadaju?
PROKOPIJEVIĆ: Vlasti u Srbiji pričaju bajke. Oni koriste sredstva od kredita, a sutra će i od Telekoma koji će prodati da uspore pad dinara i standarda. Taj put zaduživanja sigurno vodi u grčki scenario. Ne mora naš dug biti 120 odsto od BDP kao grčki, da bismo kao zemlja bankrotirali. Može to biti mnogo niža suma, jer je Srbija kao zemlja još mnogo rizičnija od Grčke. Osim toga, dužničke hartije Srbije na rok preko desetak meseci niko neće da kupi, a oni s kraćom ročnošću prodaju se polovično, obično manje od pola sume koja se želi prodati. Vlada ima velike unutrašnje dugove koje ne može da plati, npr. milijardu evra duguje putarima i građevinarima, mnogo duguje dobavljačima… Srbija polako tone u dužničku krizu.

MONITOR: Šta predviđate, kakva je sudbina ovog regiona u narednih par godina?
PROKOPIJEVIĆ: Dok traje o kriza, biće sukcesija pada, stagnacije ili rasta do jedan odsto. Kada kriza prođe, višegodišnja stopa rasta neće biti iznad tri odsto, osim ako se naprave dublje protržišne reforme.

MONITOR: Svi tvrde da im je primarni zadatak borba protiv korupcije i organizovanog kriminala. Koliko su političari u svojim zaklinjanjima iskreni i ko im više vjeruje: EU ili njihovi građani?
PROKOPIJEVIĆ: Potpuno su neiskreni. Da nije tako bilo bi nekih rezultata u suzbijanju korupcije. Ona bi bila sistematski destimulisana, a glavni krivci za nju sedeli bi u zatvoru. A vidimo da oni sede na vlasti – od Đevđelije do Triglava.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

MARKO SOŠIĆ, INSTITUT ALTERNATIVA:  Nije bilo lustracije budžeta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Odgovornost za ovakvo stanje nose svi, i većina od avgusta 2020. koja je pokušala da sprovede sva svoja obećanja ne mareći mnogo koliko to košta, kao i bivša većina i partije koje je čine, koje se takođe neodgovorno odnose prema budžetu kada misle da im to politički odgovara i kada mogu da preuzmu zasluge kod građana

 

MONITOR: Prva ekonomska tema koja je u ovoj godini zainteresovala političare je rebalans budžeta. Šta mislite o tom predlogu?

SOŠIĆ: Najviše zabrinjava stalni trend rasta tekućeg budžeta – razni troškovi administracije se samo povećavaju, a ne vidimo nikakav ozbiljan pokušaj štednje i racionalizacije koji bi išao mimo praznih obećanja.

U tom smislu, mnogo veći izazov će biti budžet za 2023. godinu. Sve su prilike da će ga spremati ova vlada koja je izgubila povjerenje Skupštine. Ne smije se ponoviti scenario iz 2020. godine nepredlaganja budžeta i ulaska u privremeno finansiranje – sa postojećim finansijskim problemima, taj režim bi tek sada donio probleme.

MONITOR: Koliko je rebalans iznuđen, a koliko predizborni?

SOŠIĆ: Brojke nam govore da je rebalans neophodan. Upravo smo u Monitoru prošle godine, kada se usvajao budžet koji se sada krpi, upozoravali na ishitrenost određenih Vladinih reformi, kao i na neodgovorno ponašanje poslanika koji su čašćavali građane iz džepa građana, pokušavajući da na tome politički profitiraju.

Kako se godina primiče kraju, polako saznajemo koliko nas zapravo koštaju neki od zakona koje su poslanici predložili i usvojili prošle godine, kao i neki ovogodišnji. Uglavnom ukazuju da se loše planiralo i da su obrazloženja o fiskalnom uticaju bila površna i netačna.

Na primjer, rebalans pokazuje da će nas naknade za majke koštati makar sedam miliona više nego što je bilo opredijeljeno za 9 mjeseci ove godine (25 miliona). Zbog nesistemskih izmjena Zakona o zaradama zaposlenih u javnom sektoru, trošak za zarade se morao povećati za oko 30 miliona eura.

Nisu samo poslanici nove većine velikodušni, poslanici su u julu jednoglasno usvojili prijedlog DPS – SDP – SD kojim se opštinama daje gotovo 50 miliona više na godišnjem nivou. U obrazloženju ovog zakona poslanici kažu da neće imati uticaj na budžet, a više niko ne pominje probleme neracionalnog poslovanja i povećanja broja zaposlenih na lokalnom nivou. Da ne govorimo i o nekim odlukama prethodne Vlade koje su poptuno zaboravljene u planiranju budžeta, pa se sada moraju plaćati iz budžetske rezerve.

Odgovornost za ovakvo stanje nose svi, i većina od avgusta 2020. koja je pokušala da sprovede sva svoja obećanja ne mareći mnogo koliko to košta, kao i bivša većina i partije koje je čine, koje se takođe neodgovorno odnose prema budžetu kada misle da im to politički odgovara i kada mogu da preuzmu zasluge kod građana.

Neke partije koje su danas dio vlasti ovih dana peru ruke od programa Evropa sad, prošle godine su ga zdušno podržavali i branili čak i od dobronamjerne kritike i pokušavali da preuzmu zasluge za njegovo sprovođenje. Srećom, nemamo svi tako kratko pamćenje kako se nadaju.

MONITOR: Kako vidite kritiku rebalansa u kontekstu odustajanja od kapitalnih projekata?

SOŠIĆ: Mislim da su promjene kapitalnog budžeta vjerovatno najkorisnija stvar u ovom rebalansu, a da su kritičari promašili poentu. Sve i da se rebalans ne usvoji, ti projekti neće biti ni započeti ove godine. Po priznanju same Vlade, u posljednjem smo kvartalu ove godine, a radovi nisu ni počeli. Po našim podacima, do sada se nešto uradilo na tek 70 projekata, od gotovo 350 koliko je planirano za ovu godinu. Razlog je u lošem planiranju i programu „Crna Gora odmah”, koji u jakoj konkurenciji loše osmišljenih programa te Vlade nosi najgore mjesto, upravo zbog očekivanja javnosti koja su neodgovorno podignuta.

Neodgovorni plan prošle Vlade je bio da se kapitalni budžet napuni nezrelim projektima, nekim samo na nivou blago definisanih ideja, kako bi se svima „izašlo u susret”. Onda su se probudili i poslanici i u posljednjem trenutku predložili sopstvene grube ideje i stigli smo do gotovo 350 projekata u kapitalnom budžetu, gotovo tri puta više nego u prethodnoj godini.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 30. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR HUSNIJA KAMBEROVIĆ, ISTORIČAR, REDOVNI PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U SARAJEVU: Katastrofalno bi bilo da od devedesetih nismo ništa naučili

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ono što se dešava u Ukrajini upozorava da bi Rusija mogla zapaliti fitilj i na Zapadnom Balkanu. Od snage i odlučnosti Zapada zavisiće da li će se taj fitilj zapaliti. A na svima nama je da prepoznamo te opasnosti prije nego što bude kasno

 

MONITOR: Za nekoliko dana održaće se opšti izbori u BiH. Njima prethodi dramatično nadgornjavanje nacionalnih stranaka i visokog predstavnika Kristijana Šmita u vezi sa izmjenama Izbornog zakona. Ima li pobjednika u ovom malom „ratu“?

KAMBEROVIĆ: Izbori će se definitivno održati po postojećem Izbornom zakonu, ali bi moglo biti problema u vezi s implementacijom rezultata izbora, zbog mogućih blokada HDZ. Kako bi otklonio blokade, Šmit će morati nametnuti rješenja s kojima HDZ neće biti zadovoljan, ali i ponuditi nešto što bi bilo u njihovom interesu, tako da ćemo, vjerovatno, tek za naredne izbore imati nova izborna pravila.

Ipak, Izborni zakon sâm po sebi nije problem, ali je problem zloupotreba zakona, posebno kada je u pitanju manipulacija nacionalnim identitetima, što stvara određene frustracije, posebno kod Hrvata u Bosni i Hercegovini. U tom smislu mislim da HDZ nema nikakvo pravo da tjera birače da glasaju isključivo za kandidate iz svoje nacije za članove Predsjedništva, jer nacionalni identitet i političko opredjeljenje se ne mogu izjednačavati. Ali, sigurno treba onemogućiti da se nacionalni identitet zloupotrebljava od pojedinaca i skupina kako bi se dobili poslanički mandati. Zato mislim da ima dovoljno argumenata da se kroz domove naroda i adekvatnu zastupljenost obezbijedi pravedna i odgovarajuća zaštita nacionalnog identiteta.

Ovo što Šmit radi sada je prilično kompromitirajuće za međunarodnu zajednicu. Činjenica da smo saznali da je on izmjene izbornog zakona dogovarao sa Vladom Republike Hrvatske je kompromitirajuće i mislim da je Plenković to objavio upravo da bi kompromitirao Šmita jer nije nametnuo izmjene zakona onako kako je to Hrvatska željela. O tome bi u buduće morali voditi računa u međunarodnoj zajednici.

MONITOR: Podijeljena su mišljenja u vezi sa tim da li će poslije ovih izbora pojaviti nova lica u Predsjedništvu BiH i na čelu entiteta, posebno kada se radi o Denisu Bećiroviću kao kandidatu za Predsjedništvo BiH i Jeleni Trivić kao protivkandidatkinji Miloradu Dodiku za mesto predsjednika-ce RS. Kakve bi promjene mogle doći sa njihovim izborom?

KAMBEROVIĆ: Nadmetanje za izbor Predsjedništva BiH je prilično izjednačeno, mada, po mom mišljenju, Bećirović ima više šansi da pobijedi Izetbegovića nego što je Jelena Trivić u stanju pobijediti Milorada Dodika. Osim toga, tu je i nadmetanje za člana Predsjedništva iz reda srpskog naroda, gdje Šarović, izgleda, ima više šansi od Željke Cvijanović, dok ostali kandidati ipak nemaju velikih izgleda. Izbor člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda također se komplicira zbog činjenice da će veliki dio građanski orijentiranih birača podijeliti glasove između Bećirovića i Komšića, što bi moglo otvoriti male šanse za prolazak Borjane Krišto, iako to nije baš izvjesno.

Ali, ukoliko bi se desilo da u Predsjednštvu BiH imamo Bećirovića i Šarovića, to bi moglo voditi smirivanju tenzija u zemlji, ponovo uozbiljiti rad Predsjedništva, vratiti dostojanstvo državi i ponuditi neku bolju perspektivu, i stvarno i simbolički. Izetbegović bi mogao u (političku) mirovinu, a Dodik bi vjerovatno morao strahovati da bi, ukoliko bi izgubio od Jelene Trivić, mogao završiti iza rešetaka.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 30. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

RADOMIR KRAČKOVIĆ, NOVI PREDJSEDNIK SINDIKATA MEDIJA CG: Za bolje sjutra profesije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Novinari i medijski radnici u Crnoj Gori moraju jasno i glasno da govore o svojim problemima, makar upola onoliko koliko se bore za poboljšanje položaja različitih obespravljenih grupa u našem društvu

 

MONITOR: U kakvom stanju preuzimate Sindikat medija?

KRAČKOVIĆ: Izabran sam jednoglasno za predsjednika najveće organizacije u oblasti medija u cijeloj državi koja okuplja skoro 600 članova, što je velika čast i obaveza. Dosadašnje rukovodstvo na čelu sa predsjednicom Marijanom Camović – Veličković je predano radilo na razvoju organizacije pa je Sindikat medija u posljednjih nekoliko godina duplirao broj članova. Važno je istaći da  SMCG okuplja novinare i medijske radnike sa oba pola suprotstavljene medijske scene. Naši članovi su novinari i medijski radnici iz 12 pojedinačnih medija a tu je i nekoliko desetina pojedinačnih članova iz drugih medija.

Već imamo najave da će nam se pridružiti novinari i medijski radnici iz još nekih medija. Nastojaćemo da u članstvo i rad SMCG uključimo i frilensere koji su u specifičnoj poziciji jer im je radno-pravni status prilično slab ali ih je sve više u Crnoj Gori, iz raznih razloga, a najviše zbog krize u medijima koja je bila izazvana epidemijom koronavirusa.

SMCG se nametnuo kao glavna adresa za rješavanje ekonomsko-socijalnog položaja i radnih prava novinara i medijskih radnika i to su prepoznali i tzv. donosioci odluka u ovoj državi. SMCG je istovremeno za posljednje četiri godine pružio besplatnu pravnu pomoć novinarima i medijskim radnicima u preko 200 slučajeva, predložio je niz rješenje za poboljšanje medijskih zakona i propisa u Crnoj Gori i organizovao veliki broj značajnih konferencija i skupova o raznim medijskim pitanjima.

Dakle, SMCG je sada u dobrom stanju ali postoji veliki potencijal za dalji rast. Cilj nam je da što više uključimo članstvo u naše aktivnosti a naša poruka je jasna: novinari i medijski radnici u Crnoj Gori moraju jasno i glasno da govore o svojim problemima, makar upola onoliko koliko se svojim radom bore za poboljšanje položaja različitih obespravljenih grupa u našem društvu.

MONITOR: Kako ocjenjujete položaj članova Sindikata i ostalih zaposlenih u medijima? Koji su problemi sa kojima se medijski radnici najčešće susreću?

KRAČKOVIĆ: Najveći problem članova SMCG ali i velikog dijela novinara i medijskih radnika su niske plate, koje ne održavaju značaj novinarstva kao profesije.

Oko polovine novinara i medijskih radnika u Crnoj Gori prima platu nižu ili negdje na nivou prosječne u državi. Po našim podacima, svega 20-30 posto zaposlenih u medijima može se pohvaliti normalnim zaradama ali uz veliki rad. Poseban i najveći problem je kašnjenje zarada u dijelu lokalnih javnih emitera na sjeveru i jugu države gdje su pojedine kolege u zaostatku od čak godinu dana a najteže stanje u tom smislu je u Radiju Ulcinj. Takođe, u dijelu medija ne plaća se prekovremeni rad, niti isplaćuju praznične dnevnice a novinari i medijski radnici u posljednje tri godine rade mnogo više nego ranije zbog dinamične političke i ekonomske situacije u državi ali i cijelom svijetu.

Takođe, rijetki su mediji koji imaju kolektivne ugovore kojima se zaposlenima obezbjeđuje nešto veći obim prava. Dakle, situacija se ne mijenja godinama iako istraživanja SMCG pokazuju da dobar dio medija u Crnoj Gori pozitivno posluje a neki imaju i veliku dobit iz godine u godinu.

MONITOR: Nije bez značaja ni pomoć koju dobijaju mediji?

KRAČKOVIĆ: Tako je. Mediji su zbog epidemije kovida primili višemilionsku pomoć od države, država sada, osim javnim servisima, daje novac iz budžeta i privatnim medijima preko Fonda za medijski pluralizam. Mi samo tražimo da se od svega toga pravedno nagrade zaposleni jer su oni ti koji proizvode medijske sadržaje za koje njihovi mediji dobijaju sav taj novac. Pojedini mediji su to uradili ali su oni rijetki.

Nastavićemo da insistiramo da se poboljša položaj novinara i medijskih radnika u cijeloj državi jer možda nismo najvažnija profesija ali je značaj novinarstva i medija potvrđen tokom svih posljednjih burnih godina a naročito je važno podržati odgovorno i profesionalno novinarstvo u svoj ovoj poplavi lažnih vijesti, dezinformacija, hibridnih ratova i ,,zaglupljivanja masa” preko društvenih mreža. Ako ne budemo imali tačne informacije, jasno je kuda sve to vodi.

Međutim, da bismo to imali, potrebno je da imamo slobodne novinare i medijske radnike, koji su zadovoljni svojim ekonomsko-socijalnim statusom i čija se radna prava poštuju i koji mogu da izraze mišljenje o svim pitanjima unutar redakcija ali i da odbiju bilo koji radni zadatak koji znači kršenje Kodeksa novinara. SMCG je svojim predlozima koji su inkorporirani u Zakon o medijima iz 2020. obezbijedio veću nezavisnost novinara i medijskih radnika a nastavićemo da i dalje radimo na tom polju.

MONITOR: Pored radnih prava Sindikat se bavi i pitanjem bezjednosti novinara, kakvo je stanje na tom polju?

KRAČKOVIĆ: Obeshrabrujuće. SMCG od 2015. prati sve slučajeve napada na novinare, reaguje na njih i insistira kod nadležnih da se što prije riješe. Za razliku od političara koji selektivno reaguju na napade u zavisnosti od toga da li im se sviđa uređivačka politika medija iz kojeg je napadnuti novinar, SMCG je veoma konzistentan po tom pitanju i reaguje na sve napade.

U posljednje dvije godine imamo porast broja napada i prijetnji novinarima i medijskim radnicima, kao i slučajeva ometanja na radnim zadacima. Zabilježeno je skoro 50 takvih slučajeva koji su dobrim dijelom bili rezultat povećanih društveno-političkih tenzija u državi. Zahvaljujući zalaganju SMCG i NVO Akcija za ljudska prava, koje je podržalo još sedam organizacija, krajem prošle godine Skupština je jednoglasno usvojila izmjene Krivičnog zakonika kojim su povećane kazne za napade na novinare. SMCG pruža i besplatnu pravnu pomoć napadnutim novinarima u skladu sa svojim mogućnostima i nadamo se da će napada biti što manje ali i da će konačno biti rasvijetljeni i do kraja procesuirani neki od starih slučajeva napada kao što su ubistvo Duška Jovanovića, ranjavanje Olivere Lakić, paljenja vozila Vijesti, napadi na Tufika Softića…

MONITOR: Koja su glavna pitanja na čije rješavanje ćete se usmjeriti tokom svog mandata na čelu Sindikata?

KRAČKOVIĆ: Glavni cilj ostaje usvajanje novog Granskog kolektivnog ugovora u oblasti medija kojim će biti povećani koeficijenti a samim tim i zarade najvećeg mogućeg dijela naših članova ali i najvećeg mogućeg broja medijskih radnika u Crnoj Gori. Sa Unijom poslodavaca je dogovoreno da počnu pregovori i to će se uskoro desiti a nadamo se da ugovor na kraju biti i potpisan i da će biti na zadovoljstvo najvećeg dijela zaposlenih u medijima.

I dalje ćemo se boriti za veću bezbjednost zaposlenih u medijima.

Cilj nam je i povećanje broja članova SMCG i zato pozivamo novinare i medijske radnike da nam se pridruže jer kad smo zajedno – onda smo sila, a ako smo razdvojeni i posvađani – ne možemo uraditi puno na poboljšanju našeg položaja. Veliki izazov u narednom periodu ostaje nam i obezbjeđivanje finansijske održivosti Sindikata medija i dalje jačanje kapaciteta Stručne službe SMCG koja svake godine objavi nekoliko istraživanja o svim aspektima slobode medija u Crnoj Gori i dragocjen je izvor relevantnih podataka koje citiraju mnoge domaće i međunarodne organizacije.

Vjerujem da ovi ciljevi nisu nedostižni. Jasno je da će za njih biti potreban veliki rad, čvrst stav prema poslodavcima i donosiocima odluka ali i sposobnost da se kroz razgovore i pregovore nametnu rješenja koja će obezbijediti bolji položaj naših članova i medijskih radnika. Sindikat medija će, kao i do sada, beskompromisno biti uz svoje članove u borbi za bolje sjutra naše profesije.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo