INTERVJU
Budućnost se ne gradi na zlu

Svetlana Broz, direktorica međunarodne e nevladine organizacije GARIWO koja dodjeljuje nagrade Duško Kondor za građansku hrabrost, i afirmaciju građanske hrabrosti, kardiolog, humanista, autor nekoliko knjiga, boravila je ove nedjelje u Podgorici. Za vrijeme rata iz Beograda je, gdje je živjela, otišla u Bosnu da stradalnicima pomaže kao ljekar. Kasnije se preselila u Sarajevo , napustila kardiologiju i posvetila se radu u civilnom sektoru.
– Objavila sam knjigu Dobri ljudi u vremenu zla – zbirku 90 autentičnih svedočenja pripadnika tri najveće nacionalne grupe sa prostora Bosne i Hercegovine o iskustvima dobrote koju su doživeli od pripadnika neke druge nacionalne grupe za vreme rata od 92. do 95. godine. Prateći život te knjige, koja je prevedena na mnoge svetske jezike, udaljila sam se od kardiologije i na drugi način počela da učestvujem u lečenju ljudskih srca kroz priču o ljudskoj dobroti, o građanskoj hrabrosti, o svemu onome što nam je neophodno da ostanemo ljudi u neljudskim vremenima, objašnjava Svetlana Broz zašto je promijenila profesiju.
MONITOR: Je li tačno da Vam je u Beogradu rukopis knjige bio ukraden?
BROZ: Ukrali su mi gotovo čitav materijal koji sam prikupila. To je bilo oko stotinu svedočenja ljudi iz BiH i morala sam da ponovim istraživanje. Na sreću, ponovo sam našla stotinu novih sagovornika. Tražila sam nove sagovornike jer sam smatrala da nemam moralno pravo da još jednom povređujem ljude koji uvek pate kada se sećaju traumatičnih iskustava iz tog vremena.
MONITOR: Da li se slažete sa tim da se premalo govori i piše o dobrim ljudima, pa se stiče utisak da je mnogo više onih koji su spremni na zlodjela?
BROZ: Mislim da je opšte mesto da se novinari i mediji dominantno bave zlom, a veoma retko dobrom. Ne znam zašto, ali mnogi ljudi smatraju da je dobrota dosadna. Kada uzmu knjigu poput knjige Dobri ljudi u vremenu zla i pročitaju 90 dokaza o tome koliko je teško bilo biti dobar u neljudskim vremenima, vide da to nije tako. Još niko nije rekao da je ta knjiga dosadna. Bojim se da smo previše okrenuti zlu, a premalo dobroti. Zlo se, naravno, mora se zabeležiti, mora se pamtiti da se ne bi ponovilo. Ali, moramo afirmisati i ljudsku dobrotu i građansku hrabrost, jer samo na tim kategorijama možemo graditi budućnost. Na zlu se budućnost ne gradi.
MONITOR: Jedna od glavnih aktivnosti Vaše nevladine organizacije je edukovanje mladih o građanskoj hrabrosti, o tome da ne budu pasivni…
BROZ: Ja sledim principe onih koji govore da je svet opasno mesto za život ne zbog toga što je malo ljudi koji čine dobro nego zato što je mnogo ljudi koji ćute i ne čine ništa. Građansku hrabrost definišemo kao sposobnost aktivnog suprotstavljanja svim negativnim autoritetima koji su zapravo pojedinci ili grupe koje zloupotrebljavaju svoje pozicije u društvu za sopstvenu korist i rade nezakonite stvari. Svi smo svedoci da poslednjih decenija na prostorima Zapadnog Balkana ima mnogo takvih ljudi. A način da se oni zaustave, da se spreče, da im se ne dozvoli da nastave to divljanje koje sprovode već decenijama jeste jedino, po meni, razvoj građanske svesti, odnosno postizanje kritične mase odgovornih pojedinaca. Tu kritičnu masu vidim u mladim ljudima. Kada oni budu imali dovoljno znanja i dovoljno veština, kada u sebi izgrade mehanizme koji će im dozvoliti da iskažu svoju građansku hrabrost tek tada ćemo imati zrelo građansko društvo na Zapadnom Balkanu.
MONITOR: Na tom putu, pored ostalog, u ovom vremenu treba da savladaju i razne vrste zastrašivanja?
BROZ: U pravu ste. O tome stalno govorim u salama, gde držim predavanja i imam sastanke sa građanima i mladim ljudima, ponekad fizički osećam taj strah koji oni iskazuju. Kada pokušam da artikulišem njihove strahove ili ih molim da to oni sami učine, onda vidim koliko je to teško. Ljudi se često plaše a da nisu zapravo ni svesni koga se boje što podrazumeva, nažalost, jako razvijene mehanizme zastrašivanja koje implementiraju političari i vrlo često delovi klera. U situaciji sveopštih strahova zaista je teško govoriti da mladi ljudi danas u Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, Srbiji, Hrvatskoj i na Kosovu imaju želju da se bore i da se suprotstavljaju. Nailazim na stalnu letargiju među mladim ljudima. Do sada sam radila sa preko osamdeset hiljada mladih ljudi i građana na Zapadnom Balkanu. To je veliko iskustvo i mogu izvesti zaključak da je većina mladih ljudi uspavana, nezainteresovana za sopstveni život, apatična, a ako išta sanjaju sanjaju jedan san – kako da završe najbolje škole i kako da napuste svoju zemlju. To je tragično.
MONITOR: Kako mladima pomoći da shvate šta se nedavno desilo na ovim prostorima?
BROZ: Ovi prostori nemaju budućnosti bez mladosti i, ma koliko to moglo zvučati kao fraza – to je suština. Zbog toga nevladina organizacija GARIWO ulaže tolike napore da educira što više mladih ljudi, da im objasni da njihova budućnost zavisi samo od njih, da je moja generacija ta koja je odgovorna za zlo koje im se dogodilo, a da današnja mladost na prostorima Zapadnog Balkana ima samo jednu odgovornost, a to je odgovornost razumevanja šta se zapravo dogodilo u devedesetim godinama i odgovornost nepristajanja na to što se dogodilo kao na nešto što je bilo normalno, što je moralo i što se nije moglo izbeći. Tek kad se mlade generacije suoče pa ne pristanu, izgradiće zdrav svet za sebe.
MONITOR: Da li se mnoge istine o tom vremenu skrivaju zato što političke elite ne žele suočavanje sa prošlošću?
BROZ: Zapadni Balkan ima generalni problem suočavanja sa istinom o tome šta se dogodilo devedesetih. Nevladin sektor čini ogroman napor sa minimalnim rezultatima zato što političke elite ne pristaju na istinsko suočavanje sa istinom, tako da ostaju samo retki pojedinci koji uspevaju da dalje pronose zastavu istine na pravi način. Dok god ne budemo imali dovoljno kapaciteta da se suočimo sa prošlošću, a to nećemo imati dok ne promenimo političke elite, ja ni u jednoj od zemalja, evo počevši od Crne Gore, od Bosne i Hercegovine u kojoj živim, od Srbije u kojoj sam se rodila, ili Hrvatske čiju političku scenu pratim, i Kosova koje je u tragičnoj situaciji, ne vidim da postoje političke elite spremne da taj proces započnu.
MONITOR: Ništa čudno od političkih elita koje je rat i proizveo?
BROZ: Naravno, ja se ne čudim političarima. Meni je jasno odakle su oni, kako su stasali i kako su se formirali. Jasno mi je da oni brane svoju prošlost bacajući prašinu u oči budućim generacijama, čak i generacijama koje su tu prošlost nosile. Oni ispriraju mozak ljudima putem medija, i na sve druge načine, ali čudim se građanima zašto ih beskonačno mnogo puta biraju, zašto se svaki put u strahu od promene, u strahu od bilo čega novog, vraćaju tim istim političarima koji im ne dozvoljavaju da iskorače iz sopstvenih života, iz pakla prošlosti.
MONITOR: U Vašoj knjizi eseja simboličnog naslova Imam petlju nazire se ipak tračak nade…
BROZ: Kada smo u tunelu u kojem ne vidimo nikakvu svetlost u jednom momentu moramo dobauljati ili dokoračati do nje. Zavisi ko puže ili ko hoda uspravno. U svakom slučaju ako želimo da se nešto dogodi to će se i dogoditi. Mahatma Gandi je govorio: „Ako želiš promenu u svetu, budi ta promena”. Verujem u promenu onda kada mi budemo ta promena i što nas bude više to ćemo brže doživeti te promene.
Titovo vrijeme
MONITOR: Poznato je da ne želite da govorite o Vašem djedu, bivšem predsjedniku bivše Jugoslavije. Da li biste, ipak, uporedili ovo današnje i ono Titovo vrijeme?
BROZ: U principu nikada javno ne govorim o svojim privatnim sećanjima, jer bih ih, ponavljajući ih hiljadama puta, izgubila za sebe. Ako hiljadu puta ponovite reč majka ona će izgubiti značenje za vas. Ali, ako govorimo o Titu kao vojskovođi iz Drugog svetskog rata, kao političaru koji je obeležio dvadeseti vek u svetskoj politici a ne samo u politici Jugoslavije, onda mogu reći, putujući prostorima zemlje koja je ubijena 1991. godine, da nailazim na mnoge reakcije građana koji se sećaju tog vremena. Opšte je mesto rečenica, koju većina ljudi iskaže kada me sretnu, da su u tom vremenu živeli život dostojan čoveka. Mene to na određeni način uvek boli, jer je to znak da je bivša Jugoslavija prošla kroz apsurdnu fazu. Okrenuli smo se naglavačke i sunovratili pedeset ili sto godina unazad umesto da idemo napred. Boli me zbog novih generacija. Zaustavili smo ih negde čini mi se i pre Drugog svetskog rata. U tim sklopu su i svi veštački pokušaji prekrajanja istorije i izjednačavanja potpuno polarizovanih strana. Istorija to nikada ne može prihvatiti. To doživljavam kao nemoć današnjih političara i svih onih koji su u njihovoj funkciji, a koji kao duvači u rogove velikih knezova žele da falsifikuju istoriju da bi tim velikim knezovima obezbedili prostor za neko njihovo mesto u budućoj istoriji ovog prostora. To je neizvodljivo.
Ljekari u službi zločina
MONITOR: Kako kao ljekar objašnjavate transformaciju pojedinih ljekara, dakle humanista, u zločince, kao što smo imali primjere u posljednjem ratu na prostoru bivše Jugoslavije?
BROZ: I mene je fascinirala količina zla koje su mnoge moje kolege iskazale u nedavnim ratovima. Nisam to razumela dok nisam malo dublje uronila u tu temu i spoznala da veliki broj ljudi koji se opredeljujuju za našu profesiju da postanu doktori medicine zapravo imaju falš razloge za to. Tu nigde nema čoveka, tu nigde nema potrebe da se pomogne čoveku. Postoji čak stanovita potreba kod studenata medicine da budu poznati, priznati, moćni, da vladaju ljudskim životima, da budu bogati… Mislim da su sve te moje bivše kolege, jer oni za mene ne postoje na mapi naše profesije obeležene Hipokratovom zakletvom, pripadale toj grupi. To su ambiciozni ljudi spremni da, ne pitajući za cenu, dođu do cilja. Onog momenta kada su političke elite prepoznale da im fale narodni tribuni, angažovale su takve doktore, jer su znale da građani poštuju doktora, ubacili su ih u politički život, pa su oni isplivali često i kao lideri stranaka, da bi vrlo brzo početkom rata pokazali svoje morbidno lice i svoje zločinačke ambicije. Ti ljudi su zalutali u našu profesiju.
Veseljko KOPRIVICA
Komentari
INTERVJU
VESELIN RADULOVIĆ, ADVOKAT: Nepodnošljiv nedostatak odgovornosti

Afera Tunel je pokazala da brojnim institucijama u Crnoj Gori rukovode nesposobni, neodgovorni i neozbiljni kadrovi, koji više liče na učesnike rijaliti programa nego na javne funkcionere i koji svojim činjenjem i nečinjenjem svakodnevno ugrožavaju bezbjednost, pravni poredak i vladavinu prava
MONITOR: Crnu Goru potresa slučaj Tunel, odnosno iskopani tunel do depoa Višeg suda. Šta taj slučaj govori?
RADULOVIĆ: Afera tunel pokazala je brojne slabosti u bezbjednosnom sistemu Crne Gore i ponovo podsjetila na nepodnošljiv nedostatak ljudske i objektivne odgovornosti na strani osoba koje rukovode institucijama. Takođe, ova afera je pokazala da funkcioneri, umjesto da snose odgovornost, ovaj događaj koriste u svrhu nepristojnog političkog marketinga i da istovremeno čak ugrožavaju istragu na više načina. Na kraju, afera tunel je otvorila pitanje i mogućeg ugrožavanja rezultata koje su u prethodnom periodu postigli Specijalno državno tužilaštvo i Specijalno policijsko odjeljenje.
Najjednostavnije rečeno, ova afera je pokazala da brojnim institucijama u Crnoj Gori rukovode nesposobni, neodgovorni i neozbiljni kadrovi, koji više liče na učesnike rijaliti programa nego na javne funkcionere i koji svojim činjenjem i nečinjenjem svakodnevno ugrožavaju bezbjednost, pravni poredak i vladavinu prava.
MONITOR: Kakve on sve posljedice može imati ?
RADULOVIĆ: Brojne su posljedice koje ovaj slučaj može imati i mislim da ćemo se sa tim posljedicama upoznavati u danima i mjesecima, a moguće i godinama koje slijede. Popis stvari iz depoa Višeg suda još nije završen, tako da se ne zna šta nedostaje, šta je eventualno dodato, na čemu su eventualno vršene ispravke, odnosno koje stvari su i u kojoj mjeri kontaminirane.
Najteže posljedice bi mogle biti u tome da kontaminacija dokaza bude odlučujuća za ishod nekog postupka, odnosno donošenje oslobađajućih presuda. Tako bi mogli doći u situaciju da se potpuno devalviraju rezultati koje su u prethodnom periodu ostvarili Specijalno državno tužilaštvo i Specijalno policijsko odjeljenje. Samo postojanje mogućnosti za tako nešto dovoljan je razlog za utvrđivanje odgovornosti, počev od objektivne, pa sve do krivične odgovornosti.
MONITOR: Ko sve treba da snosi odgovornost zbog ovog slučaja?
RADULOVIĆ: Odgovornost postoji na strani gotovo svih institucija čiji rad je vezan za bezbjednost i pravosuđe. Na strani Uprave policije i ANB-a postoji odgovornost zbog toga što se ovakva kriminalna djelatnost vršila na takvoj loakciji. Prosto je nevjerovatno da strani državljani u centru grada, na 30 metara od Vrhovnog, Apelacionog i Višeg suda, u neposrednoj blizini državnog tužilaštva, Ustavnog suda, Skupštine, Vlade, Centralne banke, iznajme stan i više od mjesec dana vrše takve radove, odnosno prokopaju tunel do depoa Višeg suda u kome se nalaze ključni materijalni dokazi iz najvažnijih krivičnih predmeta. Da li možete zamisliti da se to desi u nekoj uređenoj državi i da ove službe, prvenstveno kontraobavještajna djelatnost, o tome nemaju pojma?
Takođe, postavlja se pitanje kako su strani državljani znali gdje se tačno nalazi prostorija do koje su prokopali tunel i kako su znali šta se u njoj nalazi. Šesnaest i po godina se bavim advokaturom i nebrojeno puta sam bio u zgradi Višeg suda, na brojnom suđenjima, ali je ne znam tačno gdje se taj depo nalazi i šta je u njemu. Niti me to zanima, niti ja to uopšte treba da znam. Sa druge strane, i prije i nakon ovog događaja, danima slušamo gdje je ta prostorija i šta se u njoj nalazi, kako je obezbijeđena i slično. Bez tih informacija izvršioci nijesu mogli izvesti ovu akciju, a te informacije su saznali zahvaljući slučajnim ili namjernim propustima rukovodstva Višeg suda. Namjerni propusti bili bi osnov za krivičnu odgovornost, a slučajni za objektivnu. U svakom slučaju, odgovornost postoji, ali je izostala kao što izostaje godinama. Osim toga, izjave i ponašanje predsjednika suda, kao i premijera i predstavnika izvršne vlasti nakon ovog događaja predstavljali su ozbiljno ometanje i ugrožavanje istrage, što je dodatan razlog za odgovornost. Na kraju, izvršna vlast, kako aktuelna tako i one prethodne, odgovorne su za ambijent i loše uslove u kojima pravosuđe radi.
MONITOR: Skupština je u blokadi već šest mjeseci, vlada je u tehničkom mandatu, još se čekaju izbori u pravosuđu. Kakve to sve posljedice ostavlja na društvo?
RADULOVIĆ: Skupština je u blokadi šest mjeseci, ali i kada nije bila u blokadi ona nije vršila svoje nadležnosti. Podsjetiću da mi već četiri godine nemamo VDT-a u punom mandatu, a već pet godina nemamo sve članove Sudskog savjeta iz reda uglednih pravnika. Kada se prisjetimo kako je tekao postupak izbora sudija Ustavnog suda i kako je ta institucija bila jedno vrijeme u blokadi, onda je jasno da živimo u partitokratskom društvu u kome je sve podređeno interesima poličkih partija i njihovih lidera, političkoj trgovini i korupciji koja je odavno dominantan model ponašanja političara. Posljedice takvog sistema mi živimo decenijama i one će biti sve teže i ozbiljnije ako izbori u pravosuđu ne dovedu do toga da pravosuđem upravljaju profesionalci sa integritetom. Do tada ćemo imati nasljeđe koje nam je ostavila Vesna Medenica i njene kolege i prijatelji, koji su istovremeno i zajedno sa njom upravljali crnogorskim pravosuđem.
MONITOR: Specijalno tužilaštvo otvorilo je više važnih procesa protiv visokih funkcionera pravosuđa. Ipak, može li današnje pravosuđe te postupke dovesti do kraja na adekvatan način?
RADULOVIĆ: Ja vjerujem da može ako se suzbije uticaj onih aktera koji su bili dominantni u pravosuđu u vrijeme vladavine Vesne Medenice, od kojih su brojni i danas akteri najznačajnih postupaka koji se vode pred crnogorskim sudovima, uključujući i postupak protiv nje. Sve dok su su takvi kadrovi uključeni u te postupke i dok i dalje koriste ranije koruptivne šeme i veze, postoji ozbiljan rizik da se i ti postupci završe neslavno poput, na primjer, postupaka protiv Svetozara i Miloša Marovića i ostalih pripadnika budvanske kriminalne grupe.
Mnogo je aktera iz tih postupaka koji su i danas akteri u aktuelnim postupcima, umjesto da Medenici prave društvo na optuženičkoj klupi i da im profesionalno pravosuđe obezbijedi pravo na pravično suđenje koje su oni uskratili mnogima.
MONITOR: U kakvom je stanju danas pravosuđe, i šta je osim izbora nedostajućih funkcija neophodno preduzeti?
RADULOVIĆ: Osim izbora u pravosuđu na način koji bi na ključnim pozicijama doveo profesionalce sa integritetom, neophodno je uspostaviti sistem odgovornosti u kome će svako odgovarati za kršenje zakona.
Takođe, mislim da bi u kompletnom pravosuđu trebalo sprovesti sistem vetinga koji bi doveo do oduzimanja imovine svima u pravosuđu koji ne mogu dokazati njeno zakonito porijeklo i udaljenje takvih kadrova sa pozicija na kojima su bili i na kojima su sada. Vjerujem da bi značajan broj takvih sami napustili funkcije kada bi se postupak pokrenuo kako bi izbjegli dokazivanje zakonitosti porijekla imovine, a kako se desilo i u Albaniji kada je taj proces pokrenut.
MONITOR: Kolika je odgovornost političara za to stanje?
RADULOVIĆ: Ključna odgovornost je na njihovoj strani jer su oni kreirali i oni održavaju ambijent u kome su korupcija, nepotizam, klijentelizam i partijska poslušnost dominantni modeli ponašanja. Zaštita partijskih i ličnih interesa, kao i zaštita nezakonito stečene imovine, prepreka je reformi pravosuđa i uspostavljanju društva vladavine prava jer bi u takvom drušvu brojni političari ostali i bez slobode i bez imovine.
Milena PEROVIĆ
Komentari
INTERVJU
ZORAN PUSIĆ, KOPREDSJEDNIK IGMANSKE INICIJATIVE: Potreban je samokritičan pogled na EU stvarnost

Bujanjem „neliberalnih demokracija“, klerikalno-desnih vlada, agresivnih nacionalizama koje potiču sve prisutnije radikalno desne stranke, EU izgleda dalje od ideala na kojima je stvarana nego u doba kada je stvarana
MONITOR: Hrvatski premijer, Andrej Plenković, izračunao je-povodom desetogodišnjice prijema Hrvatske u EU, da je država od tada „povukla“ iz Brisela oko 12 milijardi eura (5,2 je uplatila, a njoj je isplaćeno 17,1). Pomenuo je i nematerijalne vrijednosti koje je Hrvatska stekla ovim članstvom. Kako Vi ocjenjujete ovaj „bilans“?
PUSIĆ: Da bi se donijela argumentirana ocjena „bilanse“ za koju Vi pitate, trebalo bi imati dobro stručno znanje iz ekonomije, posebno makroekonomije. Ja to nemam i mogu odgovoriti jedino kao građanin koji prati medije i gleda događaje oko sebe, svjestan da većina utječe na njegov život u puno većoj mjeri nego što on može utjecati na njih.
Pretpostavimo da su podaci koje je iznio premijer o povučenim sredstvima iz EU više-manje točni. Logično je pitanje koliki je dio tog novca ostao u hrvatskom gospodarstvu, a koliko je otišlo na uvoz opreme i usluga iz drugih zemalja EU, što u prvom redu pomaže gospodarstvu izvoznika. No, to sigurno pomaže razvoju EU čiji je Hrvatska član. Za pretpostaviti je da mnogi u EU koji o dodjeli sredstava odlučuju, nisu baš bili sretni kad novac EU za najveći infrastrukturni projekt u Hrvatskoj, izgradnju Pelješkog mosta, nije ostao u EU već je otišao u Kinu. Ekonomski stručnjaci ne slažu se oko raspodjele dobivenih sredstava; veći dio je išao u javne projekte (slično, uostalom, kao i kod nekih drugih „mlađih“ članica EU), a manji u poticanje proizvodnje što brže vraća uloženi novac.
Sredstva dobivena za saniranje šteta od potresa intenzivno su se počela koristiti tek od početka ove godine kad je rok do kada se ona moraju iskoristiti (šesti mjesec ove godine) bio pred vratima. Ali za malu članicu EU, koja kaska za prosječnom razvijenošću drugih članica, EU fondovi su ogroman poticaj razvoju, a kontrola kako se taj novac troši, koju provodi Europski ured za borbu protiv prijevara (OLAF – Office de Lutte Anti-Fraude), bitna je pomoć u obuzdavanju korupcije.
MONITOR: Plenković je EU okarakterisao kao zajednicu prava, vrijednosti, najrazvijeniju na svijetu. Često se govori o zemljama poluperiferije i periferije EU. Koliko su te kvalifikacije uvjerljive i gdje vidite Hrvatsku u ovom, kako je premijer Hrvatske naglasio, elitnom društvu?
PUSIĆ: Idejni tvorci EU, Jean Monnet, Robert Schuman i mnogi drugi, stvarali su temelje EU kroz pragmatične korake, počevši sa Zajednicom za ugljen i čelik, ali vođeni idejom kako spriječiti da neki budući nacionalizmi ponovo ne dovedu do rata u Europi; oni su imali u vidu prvenstveno Francusku i Njemačku, jedan europski i dva svjetska rata unutar 70 godina. (I tu smo „bolji“; na području bivše Jugoslavije 7 ratova u 87 godina.)
Miroljubiva politika, individualne slobode, ljudska prava, demokratska država i socijalno osjetljiva društva, sve su to bili ciljevi koji su trebali određivati „mapu puta“ stvaranja EU. Prihvaćanje tih ciljeva kao odrednica vlastite politike to su nematerijalne vrijednosti koje su trebale biti vezane za članstvo u EU. Danas, sa bujanjem „neliberalnih demokracija“, klerikalno-desnih vlada, agresivnih nacionalizama koje potiču sve prisutnije radikalno desne stranke, EU izgleda dalje od ideala na kojima je stvarana nego u doba kad je stvarana. Ono što je sad potrebno je samokritičan pogled na EU stvarnost i volja da se ta stvarnost promijeni. Inače će EU ostati „elitno društvo“ uspoređujući se sa sve nižim standardima.
MONITOR: Na Balkanu vlada mišljenje da je, u procesu pristupanja EU-a posebno kada se zatvaraju poglavlja ili klasteri koji se odnose na vladavinu prava, važnu ulogu imao neki veliki politički antikorupcijski atraktivan sudski slučaj, kao što je Slučaj Sanader. Koliko je suđenje bivšem premijeru Ivi Sanaderu doprinjelo da Hrvatska „prođe“ pristupna poglavlja koja se smatraju najtežim za ispunjavanje?
PUSIĆ: Zašto je prije 14 godina Ivo Sanader podnio ostavku na mjesto premijera u Vladi RH, u doba kad je u Vladi i u HDZ-u bio apsolutni autoritet, nije jasno ni danas. Nagađanje je da se radi o kombinaciji međunarodnog pritiska zbog otkrivene korupcije u vezi Hypo banke i Sanaderovih krivih procjena. Jednom kad moćni političar naprasno siđe s vlasti većina podobnih „prijatelja“ i laskavih novinara brzo će se prilagoditi novoj podobnosti i u tom smislu suđenje Sanaderu nije bilo politički „teško“. Mnogo su teža bila suđenja hrvatskim političarima i generalima za ratne zločine, Glavašu, Norcu. Ta suđenja obavljena u Hrvatskoj, kao i izručenje generala Čermaka i Markača u Haag 2004. godine i hvatanje Gotovine 2005-e, više su doprinijela zatvaranju ključnog poglavlja 23, Pravosuđe i temeljna prava, nego kasnije suđenje Sanaderu.
MONITOR: Ministar spoljnih poslova, Gordan Grlić Radman, navodno nije prijavio dividende koje dobija kao suvlasnik preduzeća Agroprotein, pa je predmet istrage Komisije za odlučivanje o sukobu interesa. Tužiteljka EU, Laura Koveši, najavila je da će se posebno baviti slučajevima gdje postoje indicije o visokoj funkcionerskoj korupciji. Kako vidite ulogu i uticaj tužiteljke Koveši koja je prve uspjehe postigla u svojoj državi Rumuniji?
PUSIĆ: Ministar G. G. Radman uistinu nije prijavio prihod od 2,11 milijuna eura. U petljanju da taj propust objasni, malo podsjeća na eminentnog profesora prava Smiljka Sokola koji je svojedobno, braneći suprugu predsjednika Tuđmana koja nije u imovinskoj kartici navela 200 hiljada maraka, rekao da „novac nije imovina“. Da li će se Laura Koveši baviti ministrom Radmanom, ne znam. Svakako radi se, prema dostupnim biografijama, o odlučnoj mladoj ženi koja ima bogato iskustvo u borbi protiv korupcije i pritisaka političara na pravosuđe.
MONITOR: Novinar Drago Hedl, akter je slučaja u kojem je bivši poslanik HDZ-Frano Lucić, osudjen za nuđenje mita novinaru. Lucić se žalio i Ustavnom sudu, a nedavno je Sud odbacio njegovu žalbu koja je fokusirana na tumačenje Krivičnog zakona po kojem novinar nije „ni službeno ni odgovorno lice“. Tema da li bi novinari trebalo da imaju status službenog lica, često je prisutna u diskusijama o njihovom položaju. Kakvo je Vaše mišljenje?
PUSIĆ: Novinari nemaju status službenog lica, a ideja da ga dobiju vođena je potrebom da se bolje zaštite od fizičkih napada. Kad ste već spomenuli Hedla, njega je Glavaš, nezadovoljan pisanjem Glasa Slavonije, „smijenio“ s mjesta glavnog urednika tako da ga je fizički, pod prijetnjom oružja, izbacio iz prostorija Glasa Slavonije.
U modernom demokratskom društvu nezavisni mediji i nezavisne nevladine organizacije za zaštitu ljudskih prava nadopuna su Montesquieu-voj trodiobi vlasti; nezavisni kontrolori i kritičari rada izvršne, zakonodavne i sudbene vlasti. Ni jedna vlast ne voli kontrolu i kritiku, brojni su primjeri gdje se izvršna vlast, preko zakonodavne, pokušava izmaći kontroli sudbene, a o pritisku da se nametne podobno izvještavanje medija da se i ne govori. Smatram da bi novinari trebali imati bolju zaštitu svog fizičkog integriteta.
MONITOR: Predsjednik Zoran Milanović i premijer Andrej Plenković se i dalje utrkuju u pružanju podrške za 105 pritvorenih hrvatskih navijača u Grčkoj, zbog ubistva navijača AEK-a. Čini li se neobičnim da se jedan predsjednik i jedan premijer toliko javno ističu u brizi za navijače?
PUSIĆ: Da se predsjednik i premijer brinu o 102 hrvatska državljanina koji su završili u zatvoru u Grčkoj, pa makar većina njih bili i huligani, čini mi se normalnim. Više me je osupnula izjava predsjednika Milanovića, valjda na pola u šali, da bi Hrvatska trebala uhapsiti 102 grčka turista, „šta ja znam, zbog bacanja papirića na ulici“, i razmijeniti ih za uhapšene BBB.
Agresivna, sramotna i potpuno pogrešna politika prema BiH vodi se od strane Hrvatske i Srbije
MONITOR: Miorad Dodik ne prestaje da bude tema, ali i drugi dugogodišnji lideri nacionalno-etničkih partija privlače pažnju međunarodne zajednice. Američki ambasador u BiH, Majkl Marfi, kritikovao je i Bakira Izetbegovića i Dragana Čovića. Kako biste tumačili izjavu Marfija upućenu Predsjedniku HDZ BiH, u kojoj on kaže da Ustavni sud BiH neće biti nacionalna ili stranačka institucija?
PUSIĆ: Agresivna, sramotna i, po mom mišljenju, potpuno pogrešna politika prema BiH vodi se od strane Hrvatske i Srbije, sa značajnim prekidima, već preko 30 godina. U Hrvatskoj je to počelo javnim zagovaranjem podjele BiH od strane predsjednika Tuđmana, u čemu se u potpunosti slagao s tadašnjim predsjednikom Srbije Miloševićem. Ostvarenje takvih „liliputanskih“ imperjalistčkih planova naravno ne ide bez rata i ovaj je bio popločen ratnim zločinima. Međunarodna zajednica, prije svega SAD, zaustavila je aktivno miješanje Hrvatske (1994.) i Srbije (1995.) u taj strašni građanski rat vođen po etničko-vjerskoj osnovi, kao da se sve vratilo u Srednji vijek, i na kraju direktnom intervencijom nametnula prekid sukoba. Mirovna konferencija u Daytonu, SAD, na koju su Izetbegović, Milošević i Tuđman ljubazno privedeni, završila je dokumentom koji je bio „umijeće“ trenutačno mogućeg; garantirao je mir u BiH kroz prisustvo SFOR-a i naznačio polazne pozicije za obnovu države.
Konstruktivnu i dobronamjernu politiku prema BiH vodili su sa hrvatske strane predsjednik Mesić (2000. – 2010.) i predsjednik Josipović (2010. – 2015.).
Danas je politika, retorika i postupci Milorada Dodika najveća prijetnja opstojanju BiH i bez odlučnog međunarodnog pritiska voditi će u novi oružani sukob. To je moja procjena. Predsjednik Milanović naprotiv misli i izjavljuje da je Dodik najmanji problem u BiH, druži se s njim, a neke njegove izjave o BiH ne razlikuju se bitno od Dodikovih. Na primjer, stalno poticanje straha kod autohtonih bosanskih Hrvata od većinskog naroda u Federaciji ili od pokušaja da se BiH pomakne od nacionalističkih feuda prema građanskom društvu.
Izjava ambasadora Murphy-a ohrabrujući je znak da neki od sada vodećih političara SAD, koja je de facto spasila BiH od sveuništavajućeg građanskog rata, još uvijek pamte nacionalizme i političare koji su ih poticali, kao krivce za „balkanske“ ratove devedesetih.
Nastasja RADOVIĆ
Komentari
INTERVJU
MIODRAG VUJOVIĆ, EKONOMSKI ANALITIČAR: Od buke političara, ne čujemo glas razuma

Mi imamo čitave generacije političara koji nemaju iskustva u realnom sektoru u privredi, pa otuda njihove lakonske projekcije da se sve može ako se hoće. Htjenje nije dovoljno, potrebno je znanje i sposobnost, dakle upravo ono što satire nova vlast
MONITOR: Građani su na izborima mahom glasali za ekonomske reforme i bolji status, što je i razlog uspjeha PES na izborima. Koliko se o tome tokom pregovora o vladi vodi računa?
VUJOVIĆ: Prirodno je da građani glasaju ekonomski program koji je povoljniji za njih. Međutim, ako glasate samo za obećanje, a nemate nikakvu garanciju za njegovo ispunjenje, čak ni u vidu predstavljanja kako mislite da dođete do toga, onda ulazite u zonu neracionalnosti. Kao i u životu, i u ekonomiji se ovakav pristup skupo plaća.
Mi smo sada u zoni da ljudi smatraju da je model povećanja plata bez pokretanja privrede sasvim održiv. Pritom se govori da će ključne milijarde koje su potrebne za ekonomski preporod dolaziti ukidanjem korupcije i kriminala. Tačno je da jedan dio može, ali ne toliko dramatično velik. Možete da spriječite značajan dio trgovine drogom, ali to ne znači da država može da se bavi tim biznisom i prihoduje. Mi smo okruženi zaglušujućom bukom političara da ne čujemo glas razuma.
Najveća briga je što ljudi imaju sve manje preduzetničkog elana. Ako nešto radite i stvarate imate samo probleme – od administracije do tržišta, ali ako se učlanite u partiju i imate “socijalne vještine”, čitajte znanje o uspinjaju u partijskoj strukturi, možete doći i do socijalnog priznanja i do veoma ugodnog života.
Pregovori se vode u tom i takvom ambijentu, pa je razumljivo da oni koji bi da budu vlast manje pričaju o tome, a više o uzajamnim optužbama ko je sa kim povezan i ko je i koliko ugrožen. Njima je lakše da na samom startu postave retorički okvir u kome neće morati da se bave ispunjenjem obećanja, a podsjetiću da su skoro svi tokom kampanje imali gotovo isključivo priču o ekonomskim temama.
MONITOR: Kako generalno vidite pregovore koji su u toku?
VUJOVIĆ: Ovo je očekivano. PES je, svi su izgledi, projektovao veću snagu, a kao nov pokret nisu vični pregovorima koliko oni koji su decenijama u politici. Ideološki nisu jasno profilisani, pa je moguće lakše vršiti uticaje na njih. Postoji i taj fakat da kada ste novi i uzmete toliko velik procenat na izborima, bez obzira što je za njih ispod očekivanog, onda pomislite da sve možete i umijete i da su vam drugi malo ili nimalo potrebni. To su lekcije koje će sada učiti, koliko će ih to koštati, najbolje će oni izračunati.
Druga strana pregovarača ima mnogo iskustva u ovakvim situacijama i koriste svake medijski kiks PES-a. Naravno, sve to rezultira dodatnom apatijom građana koji su željeli bolji život, a ne nove političke farse. Skoro da sam siguran da bi na ponovljenim izborima sada izašlo još manje glasača nego na onim junskim. To je trenutni rezultat pregovaračkog postupka.
MONITOR: Slažete li se sa stavom pojedinih analitičara da rascjep u PES-u može uticati na realiziju obećanja koji se tiču prvenstveno ekonomskih reformi?
VUJOVIĆ: Njihova obećanja su nerealistična i to ne može promijeniti njihov unutrašnji odnos. Oni su obećali stavke koje javnu potrošnju dižu godišnje za više stotina miliona eura, a recimo rata kredita za autoput je oko 82 miliona dolara. Oni postavljaju sistem koji će “jesti” nekoliko dionica autoputa – a sami su obećali gradnju dva autoputa. Za mene je najnevjerovatnije obećanje da ćemo imati ubrzo investitore čiji će promet biti koliko cijeli BDP. To bi značilo da bismo za godinu ili dvije imali rast BDP-a od preko 100 posto. Ko išta zna o ekonomiji zna da je to bajka. Uz sve, veliki projekti se ne mogu izvesti bez izuzetno efikasnih projektnih timova koje mi nemamo, a oni su veoma traženi u svijetu i za Crnu Goru su previše skupi. Ostaje nam da se oslonimo na kombinaciju domaćih i inostranih snaga, a za to trebaju nerijetko godine pripreme. Mi imamo čitave generacije političara koji nemaju iskustva u realnom sektoru u privredi, pa otuda njihove lakonske projekcije da se sve može ako se hoće. Htjenje nije dovoljno, potrebno je znanje i sposobnost, dakle upravo ono što satire nova vlast.
Vratimo se stvarnom ili projektovanom sukobu predsjednika i mandatara. Mada mislim da to nije bio motiv, ali oni su pričom o rascjepu uspjeli da skrenu pažnju sa pomenutih obećanja. Sada je fokus pomjeren ka “mirenju” lidera PES-a. Šta to nas građane zanima? U redu je da zanima članstvo PES-a, donekle i one koji su glasali, ali šta je sa ostalima?
MONITOR: Cijene rastu u nebo. Iz Vlade nas bombarduju statistikom uspjeha – od podataka o tome da imamo najnižu stopu inflacije u regionu do brojki o uspješnoj turističkoj sezoni. Kako to komentarišete?
VUJOVIĆ: Ljudi iz Vlade ili nemaju vezu sa relanošću ili se prave da ne znaju šta se dešava. Stvar je u tome da ova Vlada nije usvajala pakete mjera koje bi išle na korist dugoročnom razvoju ekonomije. Ako postoji trend rasta cijene hrane, zar nije prirodno da uložite sve moguće napore da se pokrene poljoprivreda i prerađivačka industrija? Zar nije bilo logično da počnu makar sa malim opsegom robnih rezervi koje bi otkupljivala tržišne viškove? Zar nije bilo na mjestu da donesu zakonske mjere koje će regulisati ponašanje privrede u dijelu distribucije i prodaje životno važnih namirnica, a koje ne bi ugrozile ni privredu? Umjesto toga, imamo promociju tajkuna prethodne vlasti kao filantropa i uspješnih biznismena. U redu, ako je tako, onda oni neka pokažu više samosvijesti i neka se drugačijom cjenovnom politikom odreknu dijela svog profita u kriznom periodu.
Mada su iz Vlade već proglasili rekordnu turističku sezonu, iako ona nije ni završena, stručnjaci upozoravaju da treba biti oprezan i raditi na rekonfiguraciji domaćeg turizma. Glas struke je i ovog puta nadglasan funkcionerskom samohvalom.
Treba nam studiozan presjek dosadašnjih grešaka u privredi, uključujući naravno i turizam, da okupimo struku i odredimo srednjoročne pravce djelovanja. Niti prošlu, niti sadašnju vlast ne zanima takav pristup jer je on spor i njegovi plodovi ne dolaze brzo. Postalo je sve jurnjava za glasovima na izborima i tome je sve podređeno. To je recept za neuspjeh u privredi – udvaranje očekivanjima bez realnih i konkretnih planova.
MONITOR: Šta je vlada propustila da uradi da smanji negativne efekte rasta cijena na građane?
VUJOVIĆ: Mogla je da osnuje robne rezerve i usmjeri veće subvencije za poljoprivrednike i prerađivače hrane. Tu je pritisak inflacije najosjetljiviji. Potom je mogla da koriguje poreske stope kod proizvoda koji se najviše koriste, da vode drugačiju akciznu politiku… Kombinacijom ovih mjera pospješili bi i domaće proizvođače i smanjili inflatorni udar. Umjesto toga smo stalno slušali medijske priče o fantastičnim uspjesima Vlade.
Primjera radi, da je 20 miliona eura koje je potrošeno za kupovinu Željezare uloženo u smislene prerađivačke kapacitete danas bismo imali moguće i u Nikšiću pogon za preradu voća i povrća, a ljude iz Željezare smo mogli zaposliti direktno u EPCG i time njihov status učiniti sigurnijim, a za državu bismo imali manji trošak. Ovako imamo preduzeće koje je na početku u problemima, a o novoj perspektivi razvoja ni govora.
Ponavljam, mi nemamo posla sa rukovodiocima koji realno sagledavaju stvarnost, ove je za njih pet minuta slave i njihovo parče istorije.
MONITOR: Kako komentarišete to što dvije delegacije putuju na skupštinu UN?
VUJOVIĆ: Sve je tu jasno. Uglavnom se koriste privilegije da se vidi “Velika jabuka” o trošku građana. Tako se i nagrađuju ljudi bliski vrhu vlasti. Crna Gora treba da ima delegaciju na zasijedanju GS OUN, ali na paritetu koji bi bio usklađen sa našom krovnom potrebnom da imamo malu i efikasnu administraciju, ne prepirku premijera i predsjednika ko je koga stavio u delegacija i ko će biti “vođa puta”. Cijena tog puta zbog takve neodgovornosti uvećana je sigurno za iznos liječenja u inostranstvu jedne osobe. O tome u Vladi, ali ni u kabinetu predsjednika, očigledno nemaju svijest. Oni žive neku svoju realnost, svoj politički san.
MONITOR: Ima li promjena nakon avgusta 2020, kada je u pitanju trošenje državnog budžeta?
VUJOVIĆ: Promijenjena je retorika, ali praksa bahaćenja očigledno da postaje naša konstanta. Prebrzo su se nove vlasti navikle na pretjerivanja, rotacije, crvene tepihe, skupe proslave i službene puteve koji sve više liče na ekskurzije. Tim ljudima samo treba čitati njihove izjave dok su bili opozicija o tome da je vlast neracionalna i da je sve podređeno interesima vladajuće klase. Zaboravili su šta su pričali. Preciznu dijagnozu svog ponašanja dali su dok su kao opozicija govorili o prethodnoj vlasti.
MONITOR: Kakva je ekonomska situacija u zemllji, pošto vlast tvrdi da ima nikad bolje rezultate, a oni koji to pretenduju da budu, da smo pred bankrotom?
VUJOVIĆ: Mislim da nijedna ni druga tvrdnja nije tačna, što govori o neozbiljnosti i ove i izvjesne naredne vlasti. Prvo, naša ekonomija ima strukturni ključni problem što je proizvodnja na ekstremno niskom nivou, što imamo ogroman spoljnotrgovinski deficit, a turizam ima visok udio u BDP-u, što je pokazatelj slabe privrede. Da pojasnim: nije loše da je turistička privreda što bolja, ali ako je njen direktni i indirektni prihod oko 30 posto BDP-a, to jasno govori koliko je slab ostatak realnog ekonomskog sektora.
Preko svega toga, mi smo ekonomskim mjerama umrtvili preduzetnički nerv. Onaj ko će da se bavi privrednim djelatnostima i da stvara novu vrijednost susreće se sa besmislenim administrativnim barijerama, a mladi ljudi koji vide da se njihovo znanje i sposobnost ne vrednuje nastavljaju da idu u inostranstvo.
Kada je riječ o bankrotu, daleko je Crna Gora od tog scenarija jer se dugovi mogu reprofilisati. Još ima prostora za zaduženje i postoje resursi koji još uvijek mogu spriječiti scenario bankrota. Čini mi se da ova priča služi samo radi pripreme javnosti za veliko zaduženje po preuzimanju vlasti.
Kada podvučemo crtu, novi slojevi neozbiljnosti koji znače samo jedno: ekonomsku neizvjesnost.
Milena PEROVIĆ
Komentari
-
FOKUS4 sedmice
FORMIRANJE I RASFORMIRANJE VLADE: Amfilohijevi, Vučićevi, Milovi, Kvintini
-
Izdvojeno6 dana
PREGOVORI O FORMIRANJU VLADE: Evropa, kad?
-
Izdvojeno3 sedmice
RASKOL U CRNOGORSKOJ PRAVOSLAVNOJ CRKVI: Samo mitropolita ne fali
-
INTERVJU4 sedmice
DR VUK VUKSANOVIĆ, VIŠI ISTRAŽIVAČ U BEOGRADSKOM CENTRU ZA BEZBJEDNOSNU POLITIKU (BCBP): Teško je povjerovati da je smrt Prigožina nesrećan slučaj
-
DRUŠTVO6 dana
HIRURG NIKOLA FATIĆ OPET OPTUŽEN: Istraga o navodnom uzimanju organa, Fatić se ne oglašava
-
Izdvojeno4 sedmice
KAKO ZAPOŠLJAVA EPCG: Produbljivanje dubine
-
FOKUS2 sedmice
NADMOĆ MAFIJE: Tunel usred mraka
-
DANAS, SJUTRA2 sedmice
Rupa pravde