Povežite se sa nama

INTERVJU

Budućnost se ne gradi na zlu

Objavljeno prije

na

Svetlana Broz, direktorica međunarodne e nevladine organizacije GARIWO koja dodjeljuje nagrade Duško Kondor za građansku hrabrost, i afirmaciju građanske hrabrosti, kardiolog, humanista, autor nekoliko knjiga, boravila je ove nedjelje u Podgorici. Za vrijeme rata iz Beograda je, gdje je živjela, otišla u Bosnu da stradalnicima pomaže kao ljekar. Kasnije se preselila u Sarajevo , napustila kardiologiju i posvetila se radu u civilnom sektoru.

– Objavila sam knjigu Dobri ljudi u vremenu zla – zbirku 90 autentičnih svedočenja pripadnika tri najveće nacionalne grupe sa prostora Bosne i Hercegovine o iskustvima dobrote koju su doživeli od pripadnika neke druge nacionalne grupe za vreme rata od 92. do 95. godine. Prateći život te knjige, koja je prevedena na mnoge svetske jezike, udaljila sam se od kardiologije i na drugi način počela da učestvujem u lečenju ljudskih srca kroz priču o ljudskoj dobroti, o građanskoj hrabrosti, o svemu onome što nam je neophodno da ostanemo ljudi u neljudskim vremenima, objašnjava Svetlana Broz zašto je promijenila profesiju.

MONITOR: Je li tačno da Vam je u Beogradu rukopis knjige bio ukraden?
BROZ: Ukrali su mi gotovo čitav materijal koji sam prikupila. To je bilo oko stotinu svedočenja ljudi iz BiH i morala sam da ponovim istraživanje. Na sreću, ponovo sam našla stotinu novih sagovornika. Tražila sam nove sagovornike jer sam smatrala da nemam moralno pravo da još jednom povređujem ljude koji uvek pate kada se sećaju traumatičnih iskustava iz tog vremena.

MONITOR: Da li se slažete sa tim da se premalo govori i piše o dobrim ljudima, pa se stiče utisak da je mnogo više onih koji su spremni na zlodjela?
BROZ: Mislim da je opšte mesto da se novinari i mediji dominantno bave zlom, a veoma retko dobrom. Ne znam zašto, ali mnogi ljudi smatraju da je dobrota dosadna. Kada uzmu knjigu poput knjige Dobri ljudi u vremenu zla i pročitaju 90 dokaza o tome koliko je teško bilo biti dobar u neljudskim vremenima, vide da to nije tako. Još niko nije rekao da je ta knjiga dosadna. Bojim se da smo previše okrenuti zlu, a premalo dobroti. Zlo se, naravno, mora se zabeležiti, mora se pamtiti da se ne bi ponovilo. Ali, moramo afirmisati i ljudsku dobrotu i građansku hrabrost, jer samo na tim kategorijama možemo graditi budućnost. Na zlu se budućnost ne gradi.

MONITOR: Jedna od glavnih aktivnosti Vaše nevladine organizacije je edukovanje mladih o građanskoj hrabrosti, o tome da ne budu pasivni…
BROZ: Ja sledim principe onih koji govore da je svet opasno mesto za život ne zbog toga što je malo ljudi koji čine dobro nego zato što je mnogo ljudi koji ćute i ne čine ništa. Građansku hrabrost definišemo kao sposobnost aktivnog suprotstavljanja svim negativnim autoritetima koji su zapravo pojedinci ili grupe koje zloupotrebljavaju svoje pozicije u društvu za sopstvenu korist i rade nezakonite stvari. Svi smo svedoci da poslednjih decenija na prostorima Zapadnog Balkana ima mnogo takvih ljudi. A način da se oni zaustave, da se spreče, da im se ne dozvoli da nastave to divljanje koje sprovode već decenijama jeste jedino, po meni, razvoj građanske svesti, odnosno postizanje kritične mase odgovornih pojedinaca. Tu kritičnu masu vidim u mladim ljudima. Kada oni budu imali dovoljno znanja i dovoljno veština, kada u sebi izgrade mehanizme koji će im dozvoliti da iskažu svoju građansku hrabrost tek tada ćemo imati zrelo građansko društvo na Zapadnom Balkanu.

MONITOR: Na tom putu, pored ostalog, u ovom vremenu treba da savladaju i razne vrste zastrašivanja?
BROZ: U pravu ste. O tome stalno govorim u salama, gde držim predavanja i imam sastanke sa građanima i mladim ljudima, ponekad fizički osećam taj strah koji oni iskazuju. Kada pokušam da artikulišem njihove strahove ili ih molim da to oni sami učine, onda vidim koliko je to teško. Ljudi se često plaše a da nisu zapravo ni svesni koga se boje što podrazumeva, nažalost, jako razvijene mehanizme zastrašivanja koje implementiraju političari i vrlo često delovi klera. U situaciji sveopštih strahova zaista je teško govoriti da mladi ljudi danas u Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, Srbiji, Hrvatskoj i na Kosovu imaju želju da se bore i da se suprotstavljaju. Nailazim na stalnu letargiju među mladim ljudima. Do sada sam radila sa preko osamdeset hiljada mladih ljudi i građana na Zapadnom Balkanu. To je veliko iskustvo i mogu izvesti zaključak da je većina mladih ljudi uspavana, nezainteresovana za sopstveni život, apatična, a ako išta sanjaju sanjaju jedan san – kako da završe najbolje škole i kako da napuste svoju zemlju. To je tragično.

MONITOR: Kako mladima pomoći da shvate šta se nedavno desilo na ovim prostorima?
BROZ: Ovi prostori nemaju budućnosti bez mladosti i, ma koliko to moglo zvučati kao fraza – to je suština. Zbog toga nevladina organizacija GARIWO ulaže tolike napore da educira što više mladih ljudi, da im objasni da njihova budućnost zavisi samo od njih, da je moja generacija ta koja je odgovorna za zlo koje im se dogodilo, a da današnja mladost na prostorima Zapadnog Balkana ima samo jednu odgovornost, a to je odgovornost razumevanja šta se zapravo dogodilo u devedesetim godinama i odgovornost nepristajanja na to što se dogodilo kao na nešto što je bilo normalno, što je moralo i što se nije moglo izbeći. Tek kad se mlade generacije suoče pa ne pristanu, izgradiće zdrav svet za sebe.

MONITOR: Da li se mnoge istine o tom vremenu skrivaju zato što političke elite ne žele suočavanje sa prošlošću?
BROZ: Zapadni Balkan ima generalni problem suočavanja sa istinom o tome šta se dogodilo devedesetih. Nevladin sektor čini ogroman napor sa minimalnim rezultatima zato što političke elite ne pristaju na istinsko suočavanje sa istinom, tako da ostaju samo retki pojedinci koji uspevaju da dalje pronose zastavu istine na pravi način. Dok god ne budemo imali dovoljno kapaciteta da se suočimo sa prošlošću, a to nećemo imati dok ne promenimo političke elite, ja ni u jednoj od zemalja, evo počevši od Crne Gore, od Bosne i Hercegovine u kojoj živim, od Srbije u kojoj sam se rodila, ili Hrvatske čiju političku scenu pratim, i Kosova koje je u tragičnoj situaciji, ne vidim da postoje političke elite spremne da taj proces započnu.

MONITOR: Ništa čudno od političkih elita koje je rat i proizveo?
BROZ: Naravno, ja se ne čudim političarima. Meni je jasno odakle su oni, kako su stasali i kako su se formirali. Jasno mi je da oni brane svoju prošlost bacajući prašinu u oči budućim generacijama, čak i generacijama koje su tu prošlost nosile. Oni ispriraju mozak ljudima putem medija, i na sve druge načine, ali čudim se građanima zašto ih beskonačno mnogo puta biraju, zašto se svaki put u strahu od promene, u strahu od bilo čega novog, vraćaju tim istim političarima koji im ne dozvoljavaju da iskorače iz sopstvenih života, iz pakla prošlosti.

MONITOR: U Vašoj knjizi eseja simboličnog naslova Imam petlju nazire se ipak tračak nade…
BROZ: Kada smo u tunelu u kojem ne vidimo nikakvu svetlost u jednom momentu moramo dobauljati ili dokoračati do nje. Zavisi ko puže ili ko hoda uspravno. U svakom slučaju ako želimo da se nešto dogodi to će se i dogoditi. Mahatma Gandi je govorio: „Ako želiš promenu u svetu, budi ta promena”. Verujem u promenu onda kada mi budemo ta promena i što nas bude više to ćemo brže doživeti te promene.

Titovo vrijeme

MONITOR: Poznato je da ne želite da govorite o Vašem djedu, bivšem predsjedniku bivše Jugoslavije. Da li biste, ipak, uporedili ovo današnje i ono Titovo vrijeme?
BROZ: U principu nikada javno ne govorim o svojim privatnim sećanjima, jer bih ih, ponavljajući ih hiljadama puta, izgubila za sebe. Ako hiljadu puta ponovite reč majka ona će izgubiti značenje za vas. Ali, ako govorimo o Titu kao vojskovođi iz Drugog svetskog rata, kao političaru koji je obeležio dvadeseti vek u svetskoj politici a ne samo u politici Jugoslavije, onda mogu reći, putujući prostorima zemlje koja je ubijena 1991. godine, da nailazim na mnoge reakcije građana koji se sećaju tog vremena. Opšte je mesto rečenica, koju većina ljudi iskaže kada me sretnu, da su u tom vremenu živeli život dostojan čoveka. Mene to na određeni način uvek boli, jer je to znak da je bivša Jugoslavija prošla kroz apsurdnu fazu. Okrenuli smo se naglavačke i sunovratili pedeset ili sto godina unazad umesto da idemo napred. Boli me zbog novih generacija. Zaustavili smo ih negde čini mi se i pre Drugog svetskog rata. U tim sklopu su i svi veštački pokušaji prekrajanja istorije i izjednačavanja potpuno polarizovanih strana. Istorija to nikada ne može prihvatiti. To doživljavam kao nemoć današnjih političara i svih onih koji su u njihovoj funkciji, a koji kao duvači u rogove velikih knezova žele da falsifikuju istoriju da bi tim velikim knezovima obezbedili prostor za neko njihovo mesto u budućoj istoriji ovog prostora. To je neizvodljivo.

Ljekari u službi zločina

MONITOR: Kako kao ljekar objašnjavate transformaciju pojedinih ljekara, dakle humanista, u zločince, kao što smo imali primjere u posljednjem ratu na prostoru bivše Jugoslavije?
BROZ: I mene je fascinirala količina zla koje su mnoge moje kolege iskazale u nedavnim ratovima. Nisam to razumela dok nisam malo dublje uronila u tu temu i spoznala da veliki broj ljudi koji se opredeljujuju za našu profesiju da postanu doktori medicine zapravo imaju falš razloge za to. Tu nigde nema čoveka, tu nigde nema potrebe da se pomogne čoveku. Postoji čak stanovita potreba kod studenata medicine da budu poznati, priznati, moćni, da vladaju ljudskim životima, da budu bogati… Mislim da su sve te moje bivše kolege, jer oni za mene ne postoje na mapi naše profesije obeležene Hipokratovom zakletvom, pripadale toj grupi. To su ambiciozni ljudi spremni da, ne pitajući za cenu, dođu do cilja. Onog momenta kada su političke elite prepoznale da im fale narodni tribuni, angažovale su takve doktore, jer su znale da građani poštuju doktora, ubacili su ih u politički život, pa su oni isplivali često i kao lideri stranaka, da bi vrlo brzo početkom rata pokazali svoje morbidno lice i svoje zločinačke ambicije. Ti ljudi su zalutali u našu profesiju.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

RATKA JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ, NOVINARKA: Potpis dajem, uspjehu se ne nadam

Objavljeno prije

na

Objavio:

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

 

 

MONITOR:  Kako vidite predlog građanskog pokreta URA o formiranju manjinske vlade bez DPS-a i DF-a?

 JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Jasno je da manjinska vlada nije optimalno nego iznuđeno rješenje, pokušaj da se izborom – uslovno rečeno – manjeg zla zaustavi nepodnošljivo mrcvarenje Crne Gore i svih nas u njoj.

Premijer Zdravko Krivokapić ili nije htio ili nije umio da ispuni obaveze preuzete Sporazumom lidera tri pobjedničke koalicije. Jedino što mu je pošlo za rukom jeste da održi obećanje dato njegovoj crkvi i njenim vjernicima, i to po cijenu raspirivanja podjela koje je izazvao bivši režim.

Evrope  i većih plata premijer se sjetio tek kad je izgubio podršku poslanika i povjerenje birača, nakon višemjesečne uzajamne blokade izvršne i zakonodavne vlasti.

Alternativa predlogu URA-e mogu biti samo novi izbori. Pošto je sasvim izvjesno da će oni donijeti stare rezultate, jedini izlaz i tada će biti – manjinska vlada…

MONITOR: A je li taj prijedlog realan? Demokrate su se već izjasnile da neće dati podršku manjinskoj vladi.

JOVANOVIĆ -VUKOTIĆ:   Demokrate neće dati podršku ni ulasku FK Zeta u Premijer ligu ako taj projekat predloži Dritan Abazović. Njihov animozitet prema lideru URA-e više je za medicinsku nego za političku analizu. Žali bože partije koja je do ulaska u vlast bila vjesnik moderne Crne Gore…

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

Činjenica da URA nikad nije igrala na kartu podjela, da je nacionalne strasti stišavala čak i na svoju štetu, da građanska Crna Gora jeste svrha njenog postojanja, preporučuje tu partiju kao okosnicu projekta manjinske vlade.

To što podrška URA-i ne prelazi desetak posto ne znači da njen kurs nije ispravan. Nijesu devedesetih ni ideje liberala, monitorovaca i esdepeovaca imale više pristalica, a danas najmanje dvije trećine Crne Gore podržavaju njen demokratski evropski put…

Ipak, sve i da bude formirana, jedna oročena i iznuđena vlada ne može državu izvući iz političkog, pravnog i ekonomskog haosa koji su većinske vlade stvarale trideset godina.

Otežavajuća okolnost je ponašanje ove sadašnje, odnosno odlazećeg premijera i nekih ministara kojima pogled na svijet ne doseže dalje od ruševina lovćenske kapele.

Ukoliko bude formirana, najvažnija promjena koju bi donijela manjinska vlada bila bi okretanje zemaljskim temama. Ali, da bi do takve promjene došlo, najjače parlamentarne partije morale bi najprije da promijene – sebe.

Naravno da ovakav DPS nikad neće glasati za državnog tužioca za kojeg postoji makar udaljena sumnja da će se baviti svojim poslom.

Naravno da se ovakav DF nikad neće posvetiti slobodi, pravdi i jednakosti drugih naroda osim srpskog, niti se odreći osuđenih zločinaca Mladića i Karadžića, a kamoli (za sada) nevinog Vučića.

MONITOR:  Priča o formiranju manjinske vlade aktuelizovana je nakon posjete visokog američkog zvaničnika Gabrijela Eskobara. Vidite li vezu eventualnog raspleta političke krize u Crnoj Gori sa geopolitikom?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Sve u Crnoj Gori ima veze sa geopolitikom, ne funkcionišu ni ostale države mimo svijeta. Problem je što mi ne shvatamo da se svojim ponašanjem ne kandidujemo za podršku nego prizivamo staratelje, još otkako smo ranih devedesetih pokazali koliko zla možemo da nanesemo i susjedima i sebi.

Tako to biva kad malobrojni narodi na vrijeme ne nauče da borba protiv stranog okupatora donosi slobodu državi, ali da je za slobodu svakog građanina pojedinačno najvažnije ograničiti moć domaćih gospodara.

Za društvo koje demokratiju upoznaje sa dvjesta godina zakašnjenja svakako je zdravije da čuje savjete ovog Eskobara, Gabrijela, nego da nastavi putem njegovog prezimenjaka Pabla.

Uostalom, ništa nam novo nije rekao ni novi izaslanik SAD-a, ni oni stari iz EU. Država koja hoće u evroatlantske integracije mora poštovati principe NATO-a i Evropske unije. Pravne i političke tekovine Srbije i Rusije možemo početi da preuzimamo kad srpsko-ruske integracije dobiju podršku iznad 50 posto…

MONITOR:  Ukoliko manjinska vlada ipak ne bude prihvaćena, kako će se odvijati politički proces u Crnoj Gori?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Moraćemo na vanredne izbore iako ćemo nakon njih opet dobiti manjinsku vladu, što je ne samo besmisleno nego i skupo. Izgubićemo još nekoliko mjeseci i koji milion eura da bismo dobili ono što danas odbijemo.

Obrazovno zapušteno, politički nepismeno, finansijski osiromašeno i moralno pogubljeno društvo ponovo će slijediti iste lidere. A oni će, naravno, i dalje biti nesposobni da preuzmu odgovornost vlasti, previše sujetni da prihvate savjete mudrijih, nespremni da izdrže teret vlastite pobjede i nevoljni da se žrtvuju za opšte dobro.

MONITOR: Kako vidite rezultate aktuelne vasti, odnosno Vlade, tokom protekle godine? U prethodnoj kolumni kazali ste da je to „dvanaest mjeseci iz niđe u ništa“.

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Tom naslovu moje kolumne nemam što ni da oduzmem, niti da dodam. Osim da je svako rješenje bolje od ovog mrcvarenja, naročito nakon što je premijer u utorak konačno skinuo masku zbunjenog profesora i pred javnošću pokazao pravo lice.

MONITOR:  Nikšićki paroh Nikola Marojević postavljen je za člana UO UCG-a na prijedlog ministarke prosvjete, kulture, nauke i sporta, Vesne Bratić. Kako komentarišete još jedno u nizu postavljenja, ljudi povezanih sa SPC-om na društveno važne funkcije?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Potpuno očekivano, nakon što javnost nije reagovala na uvođenje popova u školske savjete. Ništa lično, ne poznajem gospodina Marojevića ali spremna sam da garantujem kako će UCG imati više koristi od njega nego od onog gospodina Bjelice i njemu sličnih. Problem je principijelne prirode, državi državno obrazovanje – crkvi crkveno.

Nemam ništa protiv da obje pravoslavne crkve otvore svoje škole u svakom gradu, ako imaju novca neka to urade i Katolička crkva i Islamska i Jevrejska zajednica, ali popovima, fratrima, imamima i rabinima nije mjesto u sekularnim obrazovnim ustanovama.

MONITOR:  A prisustvo mitropolita Joanikija proslavi neustavnog dana Republike Srpske?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:   Kršio je Ustav Bosne i Hercegovine i crnogorski premijer, moglo bi se i mitropolitu Joanikiju progledati kroz prste. Učešće na toj proslavi neoprostivo je zbog onoga što je dovelo do tog ,,praznika”. A dovelo je –  etničko čišćenje Bošnjaka, ratni zločini nad bošnjačkim civilima i genocid u Srebrenici kao završna vojna operacija bez koje Republika Srpska ne bi mogla biti formirana.

MONITOR: Gdje su Crna Gora i region danas u odnosu na duhove devedesetih?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Duhovi devedesetih, nažalost, dobro se drže. Sve dok svi stanovnici Crne Gore ne shvate i ne prihvate istinu da je njihova država u njihovo ime prije tri decenije vodila okupatorski, a ne oslobodilački rat – ne možemo se osloboditi tih duhova.

Za suđenje ratnim zločinicima očigledno smo zakasnili, ali za presudu politici mržnje i rata nikad nije kasno…

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dr TVRTKO JAKOVINA, ISTORIČAR, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA ZAGREB: Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kada bismo znali kako graditi vlastitu sigurnosnu, razvojnu, obrazovnu politiku unutar EU, kako mi možemo pomoći EU da ojača europske vrijednosti, bili bismo korisni svima

 

MONITOR: Kao istoričar koji se posebno bavi 20. vijekom, koje biste momentume izdvojili kao one na koje bi građanke i građani Hrvatske trebalo danas da se oslanjaju kada razmišljaju o boljoj budućnosti?

JAKOVINA: Ja bih birao istinu ili barem najviše što dobra historiografija može učiniti. Svaki istraživač treba biti pošten i navesti koje su njegove vrijednosti kada piše, a ne praviti se da klerikalizam ili nacionalizam nisu ideologije ili da su prihvatljive, kako bi se u Hrvatskoj reklo, „državotvorne“. Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva. Hrvatska je jedan od školskih primjera kako se to ne bi trebalo raditi, kada govorite o prošlosti, onda birate samo negativno, namjerno se forsiraju samo loša, jalova zbivanja iz prošlosti. Ne znači to da se treba zaboravljati ili prešutjeti ono što je bilo loše. Takvi su događaji obično zanimljiviji za istraživanje, ali ako namjerno stvarate samo negativan niz, onda nemate volju niti želju da se stvari ikada pomaknu. Primjerice, ja bih volio da se barem jednako onoliko puta koliko su spomenuta ratna epizoda Crnogoraca kod Dubrovnika, navede i da je arhitekt iz Trogira Slade gradio brojne reprezentativne zgrade na Cetinju, da je Baltazar Bogišić stvarao zakonodavstvo Kneževine, da je biskup Strossmayer bio u dobrim odnosima s knjazom Nikolom, da je Veljko Bulajić crnogorski, koliko i hrvatski, da je isto s Dimitrijem Popovićem, da je u Zagrebu desetljećima profesor bio Dragan Lalović… Pa to su valjda primjeri koje treba naglasiti, ako cilj nije novi rat.

Ako će instrukcije za politiku i suživot dolaziti iz Ostroga ili ćete inzistirati da je Miro Barešić, koji je bio razlogom zašto je Švedska donijela svoj prvi antiteroristički zakon, točka slavlja, onda želite sukob.

MONITOR: Prema najnovijem popisu iz 2021, Hrvatska je manja za 400.000 stanovnika. To je premijer Andrej Plenković protumačio kao rezultat negativnog prirodnog priraštaja. Postoji li korelacija između politike restriktivnog nacionalizma zatvorenih društava, relativnog siromaštva i gubljenja stanovništva?

JAKOVINA: Premijer Plenković rezultate popisa komentirao je poput birokrata, bez političke i povijesne odgovornosti, bez traga državništva. Čudi to, jer su pripreme na „loše“ vijesti s popisom krenule davno. Pojavio se najprije niz paničnih tekstova novinara navezanih na Katoličku crkvu, kako tobože unuci namjerno popisuju svoje djedove i bake kao ateiste, pa tako smanjuju broj katolika. Kako su Crkvi bliski novinari to saznali, ostalo je nejasno, jer sve do danas tih podataka nema. Iz onoga što se do sada pojavilo, pad broja stanovnika za 9.25 posto u 10 godina. Kolega iz Zadra Sven Marcelić pokazao je da je tamo gdje je najveći pad broja stanovnika, najviše glasača najdesnijih opcija. Najmanji je pad uz obalu i oko Zagreba. Postavlja to jedno drugo pitanje: izborne jedinice trebale bi se korigirati, jer već i do sada su Slavonci birali s manje glasova saborske zastupnike. To bi moglo djelovati i na političku scenu, no kako je ipak riječ o hrvatskim sudovima i HDZ-u, ne očekujem korekciju.

MONITOR: Pobjeda lijevo-zelene koalicije „Možemo“ u Zagrebu, pokazala je i izvjestan potencijal hrvatskog društva da izađe iz kruženja oko vječitih „istorijskih“ tema koje su dominirale politikom i HDZ-a i SDP-a. Može li se u većoj mjeri razbiti dominirajući dvopartizam u Hrvatskoj?

JAKOVINA: „Možemo“ je trenutno na ispitu u Zagrebu i na načinu kako će Zagrebom upravljati bit će jasno može li zaigrati važnu ulogu na nacionalnoj razini. Trebaju stvoritii mrežu podružnica. Dok to ne učine, važno je za oporbu da se SDP konsolidira, jer ovako korumpirana vlast neće imati kome biti predana. Zato je zagrebačkoj vlasti potrebno da u poteze pretvori najave iz kampanje. Šteta je što nemamo oporbu niti na jednoj razini koja će biti konstruktivna, podržati dobre poteze. Reforme u Hrvatskoj, kao i Jugoslaviji ranije, nikada nisu dobro prolazile i teško su se provodile. Inercija i strah od ozbiljnih poteza, to je gotovo pa dio karaktera. Da je drukčije, bilo bi manje politizacije prošlosti i manje nacionalističkog kopanja po onome što je bilo.

MONITOR: Kako gledate na podršku koju je Sergej Lavrov, prilikom susreta u Moskvi sa hrvatskim kolegom, ministrom Gordanom Grlićem Radmanom, dao bosanskim Hrvatima, riječima da su oni „diskiminisani“?

JAKOVINA: Pa i ministar vanjskih poslova RH Grlić Radman tada je zahvalio Rusima na potpori Hrvatskoj u vrijeme međunarodnog priznanja. Ruska politika se previše gleda crno-bijelo i zato krivo, i tako je u mnogim sredinama. Rusija nije predestinirana suradnica niti zaštitnica Srbije. Moskva vrlo često nije imala pozitivnu rolu u zbivanjima na Balkanu, ne samo 1948, već ni nedavno. Crna Gora jedan je primjer. Ali nije niti igrala po crno-bijelim podjelama naših (raznih) nacionalista.

MONITOR: Izjavili ste da ne postoje lideri na svjetskom nivou te da „europske države nemaju kapaciteta za liderstvo“?

JAKOVINA: Svijet je u previranjima i gledamo novu preraspodjelu bogatstava, utjecaja, pa i stvaranja novih lidera. Nadam se da lideri koji su promotori demokrature ili liberalnih politika ili klerikalnih, srednjovjekovnih, vrijednosti, neće prevladati. Ima ih puno, a borba protiv takvih politika nije dovoljno snažna.

MONITOR: Kolika se opasnost opstanka EU krije u podjeli na „centar i periferiju“ ili „Staru i Novu Evropu“ i „zasićenost proširenjem“, a koliko u posljedicama kompromisa Lisabonskog sporazuma?

JAKOVINA: Dijelom je EU i sada podijeljena na periferiju i centar. Poljska, koja od novih članica jedina ima šanse postati pravi centar i „pokretač“, jer je velika i važna zbog geografije, stanovništva, tržišta, svojim sadašnjim politikama to neće postati. EU predugo tolerira politike koje ruše zajedničke vrijednosti, kojima se krše ljudska prava, vladavina prava, koje su negacionističke prema prošlosti… to dijeli Europu i to produbljuje podjele koje su uvijek bile tu, ali su se unutar EU trebale smanjivati. To je prava podjela na „novu“ i „staru“ Evropu. Bez kompromisa i suglasja, EU neće biti u stanju graditi budućnost za 21. stoljeće, neće stvoriti Uniju koja će biti propulzivna i snažna. Evropa kao muzej nam ne treba, jer muzeji mogu biti zanimljivi, ali ne i posjećivani. Prazni muzej na rubu svijeta ne smije biti naša sudbina; moramo biti atraktivna, originalna, inovativna, dinamična, raznolika zajednička kuća, od Kavkaza do Atlantika, u prijateljskim odnosima sa Sjeverom Afrike. Prva nova članica takve zajednice trebala bi biti Crna Gora.

 

Hrvatska želi biti provincijalna

MONITOR: Prošlo je 30 godina otkako je Hrvatska proglasila nezavisnost. Vi ste dosta oštro ocjenjivali domete tog razdoblja – izjavili ste i to da je Hrvatska i dalje tamo gdje je bila – na evropskoj periferiji, sada EU. Ima li, ipak, neke razlike?

JAKOVINA: Bolno sam svjestan ograničenja našeg – ne samo hrvatskog – položaja, malenkosti, nepovoljne obrazovane strukture, rubnosti u Evropi, teške prošlosti, nedostatnih razvojnih kapaciteta… Ne mislim da možemo više u dogledno vrijeme doći u situaciju u kojoj smo bili početkom 50-ih kada je Milovan Đilas napisao kako su Južni Slaveni izašli na svjetsku pozornicu, s malim ulogom, ali „onih nekoliko nenabubanih, originalnih rečenica koje režiserima svjetske drame otmemo da iskažemo, ipak odjekuju, makar koliko nas stišavali“. Tada su ovi narodi stupili u svijet, izvan balkanskog, pa i europskog kruga, znatiželjni, otvoreni za novo.

Vrijeme je drukčije danas, Hrvatska je mala i želi biti puno više provincijalna. Nekada smo bili zemlja koja je proizvodila podmornice i gradila avione, danas ih ne znamo ni kupiti. Mislim ipak da još mora postojati ambicija i sposobnost da pokažemo da nešto znamo, želimo i možemo. Nisam siguran da se to više vidi, da postoji. Hrvatska je posve u rukama jedne partije i sve određuje partijska iskaznica. Sve, nema više nijednog ravnatelja ili direktora da nije u HDZ-u, a to je pogubno za malu zemlju malih kapaciteta.

Silno sam sretan što smo u EU. Bez EU Hrvatska bi bila izgubljena, ne toliko zato što zna što činiti unutar EU, već zato što je njezin nacionalizam donekle suzbijan u velikoj zajednici, jer bi bez nje antibalkanski i odbijački nacionalizam, Hrvatsku osamio, izolirao. Kada bismo znali kako graditi vlastitu sigurnosnu, razvojnu, obrazovnu politiku unutar EU, kako mi možemo pomoći EU da ojača europske vrijednosti, bili bismo korisni svima. Evropa bi trebala, naravno, biti poput Nizozemske, a ne Mađarske.

 

Hrvatska u BiH vodi politiku HDZ-a BiH

MONITOR: Hrvatska je veoma zainteresovana za ostvarivanje prava Hrvata u BiH. Vi ste to negdje nazvali „traumom propale politike Franje Tuđmana“. Hrvatski državni vrh je našao, kako je rekao predsjednik Zoran Milanović, „partnera“ u Miloradu Dodiku za razrješenje ove traume. Kako biste objasnili toliku javnu podršku Dodiku?

JAKOVINA: Hrvatski je nacionalizam, za razliku od srpskog, isključiv. Hrvatskim nacionalistima ne valja Krleža, jer je lijevo, ne paše Murtić, jer je podržavao Tita, ne paše im Andrić, jer je prestao biti Hrvat… Matica Hrvatska s novim vodstvom ove je godine, nakon 30 godina, pokrenula ideju o stvaranju jezičnog zakona, kojim bi se kažnjavali oni koji nedovoljno dobro govore ili koriste hrvatski. Pretpostavljam da je to usmjereno prije svega protiv onih koji bi ubacili koji srbizam u govor. Neće od svega toga biti ništa, ali pokazuje kakvim se poslovima bavi hrvatska nacionalistička „znanost“ i kultura. U takvom kontekstu Dodik i RS predstavljaju nešto drugo i samo naizgled zbunjujuće. HDZ-ova europska zastupnica i bivša visoka političarka HDZ-a BiH Željana Zovko, Dodika je nazvala najiskrenijim bosanskohercegovačkim političarem. Predsjednik Milanović ga zove političarem koji nije najveći problem BiH, a Plenković je posljednjih dana lansirao tezu o centraliziranoj BiH, o bošnjačkom pritisku. Sve će se to, tobože, razriješiti ako Hrvati u BiH sami budu birali člana Predsjedništva BiH. Istina, Bošnjaci koji ne žele glasati za nacionalističke, klerikalne, zatucane političare, glasali su za Komšića, jer su ga smatrali manjim „zlom“ ili bližim onim što i oni žele. Hrvatska u BiH vodi politiku HDZ-a BiH i nastoji riješiti samo jedno pitanje – glasanje na izborima. U tome je Dodik saveznik. Možda je to i tako – ta u Republici Srpskoj nema Hrvata, istjerani su, pa Dodik može puno toga obećavati. Bošnjaci i Hrvati žive zajedno i tamo se treba tražiti rješenje hrvatskog pitanja u BiH. Doduše, logika nekih je da bi mogućnost Hrvata da doista samo oni izaberu predstavnika, moglo srušiti bunkerski mentalitet HDZ-ovaca – mislim da vrijedi samo u teoriji. Za Republiku Hrvatsku, osobno mislim, svakako da je bolja ujedinjena BiH tri ravnopravna naroda, no ona koja velikosrpsku politiku i formalno dovodi na Unu.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARKO VIDOJKOVIĆ, PISAC: Ljudi nisu svjesni kakav je život nas koji smo u prvom rovu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Knjiga će nadživjeti i svoje junake, i nas, i ova vremena. Ostaće zauvijek kao spomenik dobu u kom smo bili gori čak nego i u vrijeme Slobodana Miloševića

 

MONITOR: Direktan ste očevidac događaja i jedna od najaktivnijih javnih ličnosti u Srbiji… Kakva je bila 2021. u Srbiji što se tiče politike i kulture?

VIDOJKOVIĆ: Da počnemo od kulture, pošto je nepostojeća. Zadnja rupa na bilo čijoj svirali, a kamoli ove vlasti. Sam kraj godine je obeležio kulturni skandal u kome je Jelena Trivan poništila konkurs Kulturnog centra Srbije koji je odobrio sredstva za filmove Gorana Markovića, Želimira Žilnika i Srđana Dragojevića. Konačno se desio pravi staljinistički cenzorski potez. Autori koji ne štede ovu vlast bivaju uskraćivani za novčana sredstva za filmove samo zato što su to ti autori. Dragojević sa istim filmom godinama pokušava da dobije novac i ne ide mu. Markovićev film Doktor D je priča o čoveku optuženom za ratne zločine koji uzima novi identitet i bavi se nadrilekarstvom. Poznata priča. Poznavajući Gorana ne bi me čudilo da je konkurisao sa ciljem da ne dobije pare. Da dokaže sa kakvim staljinistima imamo posla. Žilnik bi možda i vratio pare kada bi ih dobio.

Mislim da režim baš zabole za film o Radovanu Karadžiću. Nisu oni ideološki ostrašćeni. Oni su poslovno i partijski angažovani. Da je neko drugi došao sa idejom da snimi film o doktoru D možda bi dobio pare, ali Goran Marković je pokazao zavidan autoritet kakav nisam video u ovoj zemlji. Ima stvarno puno poznatih ljudi koji laju protiv režima, ali jedini on može policajcu u civilu koji ga legitimiše da kaže – ‘Ne dam ličnu kartu, vodite me u zatvor’ i da se policija povuče. Eto, umjetnost je živa, ali kroz javno izražavanje umjetnika, pre svega. Goran Marković je pokazao da mu ne treba nikakva zaštita. Nikakvi „mi“ mu ne trebamo da pričamo: „Ne damo Gorana“. Čovek je umetnik. A to se ne vidi samo po filmovima već i po tom autoritetu koji poseduje da mu oni ništa ne mogu.

MONITOR: Nedavno ste za naš list komentarisali posljednja dešavanja i ekološke proteste. Izvojevane su neke zanimljive pobjede. Da li su to taktike vladajućih struktura pred izbore ili su se ipak za neka pitanja preračunali?

VIDOJKOVIĆ: Ekološki ustanak sam na početku potcenio. Najviše se bavim organizovanim kriminalom u vrhu države, telima kojima upravlja lično Vučić i njemu najbliži ljudi, pa mi je ekološki ustanak delovao smešno. Međutim, onaj ko je cenio situaciju u Srbiji, ispravno je ocenio da veliki broj naroda ne želi da izlazi na ulice zbog mafije koja seče ruke i noge, valja gudru, ubija, radi najgore stvari… nego da je ekologija koja je naš hronični problem odlična tema za novu političku opciju. To smo na kraju i dobili. Oni sada prema istraživanjima imaju preko 10 odsto. To je fantastičan uspeh srpske opozicije. U Beogradu sigurno, a za Srbiju videćemo. Ono što je još bitno je to da mi ne znamo koliko SPS ima. Prema tome situacija na biralištima će da bude daleko zanimljivija nego što smo mislili. Glavni razlog za to je, po meni, politički događaj godine – američke sankcije. Cele godine smo čekali da vidimo kako će administracija Džoa Bajdena da uđe u rešavanje problema na Balkanu. Videli smo to najpre kroz angažovanje Gabriela Eskobara, bivšeg pomoćnika Ričarda Holbruka, umesto Palmera, što je kao da angažuješ tenk umesto gumenog čekića, pa smo videli kroz najavu dolaska novog ambasadora u Beograd. To je Kristofer Hil, izvučen iz penzije. Videli smo po diplomatskim rešenjima da su Amerikanci rešili da pristupe Zapadnom Balkanu onim stilom kojim su mu pristupili ‘98 – ‘99. Dobili smo prve sankcije koje su uperene baš tamo gde treba, a to je klan Zvonka Veselinovića. To je klan koji je praktično doveo Vučića na vlast i koji ga održava i mlati ogromne pare na svim mogućim nameštenim poslovima i kriminalnim radnjama. Taj klan sa severa Kosova iskorišćen je da predstavlja branioce Kosova i Metohije. Nije bez veze što su protiv tog klana dignute prve sankcije. Amerikancima je najveći interes na Balkanu nezavisno Kosovo. Ono je iz njihovog ugla već nezavisno. Takođe im je interes isterivanje Kineza i Rusa sa Balkana. Pritom, ta ekipa koja diže sankcije je ista ona ekipa koja je dovela Vučića na vlast.

MONITOR: Koliko će se u takvoj situaciji pokazati tradicionalna balkanska tvrdoglavost. Nešto o tome ste pisali i u posljednjoj knjizi COVID-19+ .

VIDOJKOVIĆ: Tu dolazimo do ključne situacije na Zapadnom Balkanu. Narod je pun inata, a bez mozga, pa srećom ne odlučuje o našoj budućnosti. Spoljni faktor odlučuje i moramo da shvatimo da smo u kolonijalnom položaju i da onaj koji upravlja kolonijama odlučuje ko će biti lokalni kolonijalni upravnik. Vučić je prokockao sve šanse koje je imao kod Zapada. Mislim na liberalno demokratske elemente u Americi i Zapadnoj Evropi, ne mislim na Trampa sigurno… Oni to ne praštaju.

MONITOR: Često Vam se crta meta i prijeti zbog stavova koje iznosite. Kako je živjeti u svijetu botova i online i offline bukadžija?

VIDOJKOVIĆ: To su uvezani sudovi. To je armija koju čine Vučićevi mediji, Vučićevi botovi, mim stranice i Vučićeva pešadija. Sve to kad se spoji kampanja može da bude jako opasna. U slučaju Vučića je bila najradikalnija situacija i trajala je pune dve nedelje. Za to vreme sam od organizacija za zaštitu novinara uporno dobijao samo jednu preporuku – nemoj da izlaziš napolje. U takvoj situaciji ne izlaziš napolje. Kada kampanja utihne onda izlaziš minimalno. Tako to traje godinama. Nalaziš se u jednoj vrsti kućnog pritvora jako dugo vremena. To ne prija uopšte. Nisam mazohista da uživam u takvim stvarima. Voleo bih da prošetam Beogradom, ali ne znaš na koga ćeš naleteti. U neprekidnoj sam vezi sa Nezavisnim udruženjem novinara Srbije, Udruženjem Slavko Ćuruvija. Reporterima bez granica, grupom za zaštitu novinara… To je paradoksalno zato što u toj radnoj grupi osim novinara sede i tužioci i policija čiji mi ministar zbog onoga što pričam svako malo preti hapšenjem preko TV-a.

Ono što vidim kao najefikasnije rešenje je iseljenje negde u region. Voleo bih da se premestim u sredinu koja je manje toksična i opasna od ove. Inspirativnija za pisanje proze. Ovde je zaista jako teško sesti pa pisati roman. Pisati kolumne je ok, ali baviti se umetnošću je jako teško. Nisam sklon bekstvima na daleke relacije, ni dezerter po prirodi, ali sam svestan kada je situacija psiho-fizički opasna. Ljudi uopšte nisu svesni kakav je život nas koji smo u prvom rovu. Jednostavno to vremenom postaje psihički i fizički sve neizdrživije.

MONITOR: Sa knjigom COVID19+ stekao sam utisak da koliko god da ste karikirali i na svoj način obrađivali teme vezane za koronu, stvarnost je već sjutra donosila novu nebulozu.

VIDOJKOVIĆ: U ovoj zemlji je toliko ljudi žrtvovano. Režim je primenio najodvratniju moguću strategiju za spinovanje kako ne bismo razmišljali o tome kako su njihovi ulični vojnici sekli ruke i glave svojim neprijateljima i kako ne bismo razmišljali da vlast ima svoje kartele i kako Vučić može da traje u narednih nekoliko meseci… Onda su sve vreme koristili istu stvar – pandemiju. Zloupotrebljavali su je i gledali u svakom trenutku da je podgrevaju. Imali smo najmanje dva talasa koja nismo morali da imamo. Imamo oko 40.000 više mrtvih u odnosu na višegodišnji prosek. Svi ti mrtvi su žrtve režimske strategije podgrevanja pandemije. Srbija se našla u uobičajenoj vrsti rata protiv dva protivnika – virusa i režima. Jako dugo ljudima treba da shvate kakve su razmere zločina koji je izvršen nad ovim narodom zahvaljujući kovidu.

MONITOR: Pomenuli ste da teško pišete u ovim uslovima. Ipak 2020. godine ste objavili roman – „Đubre“, 2021.  – „COVID 19+“…

VIDOJKOVIĆ: Kolumnista sam Buke. U jednom trenutku na početku pandemije sam zaključio da će mi sve kolumne biti iste i da je bolje da te fenomene obradim kroz priče. Kako je pandemija trajala, pojavljivali su se novi slučajevi, pa sam ih obrađivao u novim pričama. Naravno, pandemija nije stala, niti je stala ljudska glupost. Ovu knjigu ne možemo računati kao knjigu koja je namenski nastala. To su prozne kolumne. Imao sam ludu sreću da sam i ne primetivši napravio knjigu. U ovom trenutku prodato je preko 8000 primeraka. To je neverovatno imajući u vidu da se sve priče mogu pročitati na internetu i da zbirke priča retko prelaze 5000 prodatih primeraka.

Kada pominjemo Đubre koje je izašlo 2020. treba da pričamo i o romanu „E baš vam hvala“. Tri godine su između njih. Bio je pakao izdati. Navikao sam da romane pišem rasterećen, veseo, da se u njima praznim i uživam… Ova dva romana su bila neverovanto mučenje za pisanje. Iz tog razloga opet pričam o tome da mi je potrebna sredina u kojoj ću da knjige pišem na onaj način na koji sam navikao. COVID19+ je slučajnost. E baš vam hvala je ideja na kojoj sam radio osam godina i pisao više od dve. Đubre je bio namenski napisan spomenik ovim što su nas upropastili. Moja mala osveta.

Knjiga će nadživeti i svoje junake, i nas, i ova vremena. Ostaće zauvek kao spomenik dobu u kom smo bili gori čak nego i u vreme Slobodana Miloševića.

Uspeh romana E baš vam hvala koji je prodat u preko 28000 primeraka gotovo da nisam ni osetio, jer sam sve vreme u rovu. Uspehu Đubreta sam se bogami poradovao. Nije poenta pisanja obračun sa režimom. Međutim, kad je ovakav režim, onda je poenta pisanja upravo u tome.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo