Povežite se sa nama

INTERVJU

Budućnost se ne gradi na zlu

Objavljeno prije

na

svetlana-broz4

Svetlana Broz, direktorica međunarodne e nevladine organizacije GARIWO koja dodjeljuje nagrade Duško Kondor za građansku hrabrost, i afirmaciju građanske hrabrosti, kardiolog, humanista, autor nekoliko knjiga, boravila je ove nedjelje u Podgorici. Za vrijeme rata iz Beograda je, gdje je živjela, otišla u Bosnu da stradalnicima pomaže kao ljekar. Kasnije se preselila u Sarajevo , napustila kardiologiju i posvetila se radu u civilnom sektoru.

– Objavila sam knjigu Dobri ljudi u vremenu zla – zbirku 90 autentičnih svedočenja pripadnika tri najveće nacionalne grupe sa prostora Bosne i Hercegovine o iskustvima dobrote koju su doživeli od pripadnika neke druge nacionalne grupe za vreme rata od 92. do 95. godine. Prateći život te knjige, koja je prevedena na mnoge svetske jezike, udaljila sam se od kardiologije i na drugi način počela da učestvujem u lečenju ljudskih srca kroz priču o ljudskoj dobroti, o građanskoj hrabrosti, o svemu onome što nam je neophodno da ostanemo ljudi u neljudskim vremenima, objašnjava Svetlana Broz zašto je promijenila profesiju.

MONITOR: Je li tačno da Vam je u Beogradu rukopis knjige bio ukraden?
BROZ: Ukrali su mi gotovo čitav materijal koji sam prikupila. To je bilo oko stotinu svedočenja ljudi iz BiH i morala sam da ponovim istraživanje. Na sreću, ponovo sam našla stotinu novih sagovornika. Tražila sam nove sagovornike jer sam smatrala da nemam moralno pravo da još jednom povređujem ljude koji uvek pate kada se sećaju traumatičnih iskustava iz tog vremena.

MONITOR: Da li se slažete sa tim da se premalo govori i piše o dobrim ljudima, pa se stiče utisak da je mnogo više onih koji su spremni na zlodjela?
BROZ: Mislim da je opšte mesto da se novinari i mediji dominantno bave zlom, a veoma retko dobrom. Ne znam zašto, ali mnogi ljudi smatraju da je dobrota dosadna. Kada uzmu knjigu poput knjige Dobri ljudi u vremenu zla i pročitaju 90 dokaza o tome koliko je teško bilo biti dobar u neljudskim vremenima, vide da to nije tako. Još niko nije rekao da je ta knjiga dosadna. Bojim se da smo previše okrenuti zlu, a premalo dobroti. Zlo se, naravno, mora se zabeležiti, mora se pamtiti da se ne bi ponovilo. Ali, moramo afirmisati i ljudsku dobrotu i građansku hrabrost, jer samo na tim kategorijama možemo graditi budućnost. Na zlu se budućnost ne gradi.

MONITOR: Jedna od glavnih aktivnosti Vaše nevladine organizacije je edukovanje mladih o građanskoj hrabrosti, o tome da ne budu pasivni…
BROZ: Ja sledim principe onih koji govore da je svet opasno mesto za život ne zbog toga što je malo ljudi koji čine dobro nego zato što je mnogo ljudi koji ćute i ne čine ništa. Građansku hrabrost definišemo kao sposobnost aktivnog suprotstavljanja svim negativnim autoritetima koji su zapravo pojedinci ili grupe koje zloupotrebljavaju svoje pozicije u društvu za sopstvenu korist i rade nezakonite stvari. Svi smo svedoci da poslednjih decenija na prostorima Zapadnog Balkana ima mnogo takvih ljudi. A način da se oni zaustave, da se spreče, da im se ne dozvoli da nastave to divljanje koje sprovode već decenijama jeste jedino, po meni, razvoj građanske svesti, odnosno postizanje kritične mase odgovornih pojedinaca. Tu kritičnu masu vidim u mladim ljudima. Kada oni budu imali dovoljno znanja i dovoljno veština, kada u sebi izgrade mehanizme koji će im dozvoliti da iskažu svoju građansku hrabrost tek tada ćemo imati zrelo građansko društvo na Zapadnom Balkanu.

MONITOR: Na tom putu, pored ostalog, u ovom vremenu treba da savladaju i razne vrste zastrašivanja?
BROZ: U pravu ste. O tome stalno govorim u salama, gde držim predavanja i imam sastanke sa građanima i mladim ljudima, ponekad fizički osećam taj strah koji oni iskazuju. Kada pokušam da artikulišem njihove strahove ili ih molim da to oni sami učine, onda vidim koliko je to teško. Ljudi se često plaše a da nisu zapravo ni svesni koga se boje što podrazumeva, nažalost, jako razvijene mehanizme zastrašivanja koje implementiraju političari i vrlo često delovi klera. U situaciji sveopštih strahova zaista je teško govoriti da mladi ljudi danas u Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, Srbiji, Hrvatskoj i na Kosovu imaju želju da se bore i da se suprotstavljaju. Nailazim na stalnu letargiju među mladim ljudima. Do sada sam radila sa preko osamdeset hiljada mladih ljudi i građana na Zapadnom Balkanu. To je veliko iskustvo i mogu izvesti zaključak da je većina mladih ljudi uspavana, nezainteresovana za sopstveni život, apatična, a ako išta sanjaju sanjaju jedan san – kako da završe najbolje škole i kako da napuste svoju zemlju. To je tragično.

MONITOR: Kako mladima pomoći da shvate šta se nedavno desilo na ovim prostorima?
BROZ: Ovi prostori nemaju budućnosti bez mladosti i, ma koliko to moglo zvučati kao fraza – to je suština. Zbog toga nevladina organizacija GARIWO ulaže tolike napore da educira što više mladih ljudi, da im objasni da njihova budućnost zavisi samo od njih, da je moja generacija ta koja je odgovorna za zlo koje im se dogodilo, a da današnja mladost na prostorima Zapadnog Balkana ima samo jednu odgovornost, a to je odgovornost razumevanja šta se zapravo dogodilo u devedesetim godinama i odgovornost nepristajanja na to što se dogodilo kao na nešto što je bilo normalno, što je moralo i što se nije moglo izbeći. Tek kad se mlade generacije suoče pa ne pristanu, izgradiće zdrav svet za sebe.

MONITOR: Da li se mnoge istine o tom vremenu skrivaju zato što političke elite ne žele suočavanje sa prošlošću?
BROZ: Zapadni Balkan ima generalni problem suočavanja sa istinom o tome šta se dogodilo devedesetih. Nevladin sektor čini ogroman napor sa minimalnim rezultatima zato što političke elite ne pristaju na istinsko suočavanje sa istinom, tako da ostaju samo retki pojedinci koji uspevaju da dalje pronose zastavu istine na pravi način. Dok god ne budemo imali dovoljno kapaciteta da se suočimo sa prošlošću, a to nećemo imati dok ne promenimo političke elite, ja ni u jednoj od zemalja, evo počevši od Crne Gore, od Bosne i Hercegovine u kojoj živim, od Srbije u kojoj sam se rodila, ili Hrvatske čiju političku scenu pratim, i Kosova koje je u tragičnoj situaciji, ne vidim da postoje političke elite spremne da taj proces započnu.

MONITOR: Ništa čudno od političkih elita koje je rat i proizveo?
BROZ: Naravno, ja se ne čudim političarima. Meni je jasno odakle su oni, kako su stasali i kako su se formirali. Jasno mi je da oni brane svoju prošlost bacajući prašinu u oči budućim generacijama, čak i generacijama koje su tu prošlost nosile. Oni ispriraju mozak ljudima putem medija, i na sve druge načine, ali čudim se građanima zašto ih beskonačno mnogo puta biraju, zašto se svaki put u strahu od promene, u strahu od bilo čega novog, vraćaju tim istim političarima koji im ne dozvoljavaju da iskorače iz sopstvenih života, iz pakla prošlosti.

MONITOR: U Vašoj knjizi eseja simboličnog naslova Imam petlju nazire se ipak tračak nade…
BROZ: Kada smo u tunelu u kojem ne vidimo nikakvu svetlost u jednom momentu moramo dobauljati ili dokoračati do nje. Zavisi ko puže ili ko hoda uspravno. U svakom slučaju ako želimo da se nešto dogodi to će se i dogoditi. Mahatma Gandi je govorio: „Ako želiš promenu u svetu, budi ta promena”. Verujem u promenu onda kada mi budemo ta promena i što nas bude više to ćemo brže doživeti te promene.

Titovo vrijeme

MONITOR: Poznato je da ne želite da govorite o Vašem djedu, bivšem predsjedniku bivše Jugoslavije. Da li biste, ipak, uporedili ovo današnje i ono Titovo vrijeme?
BROZ: U principu nikada javno ne govorim o svojim privatnim sećanjima, jer bih ih, ponavljajući ih hiljadama puta, izgubila za sebe. Ako hiljadu puta ponovite reč majka ona će izgubiti značenje za vas. Ali, ako govorimo o Titu kao vojskovođi iz Drugog svetskog rata, kao političaru koji je obeležio dvadeseti vek u svetskoj politici a ne samo u politici Jugoslavije, onda mogu reći, putujući prostorima zemlje koja je ubijena 1991. godine, da nailazim na mnoge reakcije građana koji se sećaju tog vremena. Opšte je mesto rečenica, koju većina ljudi iskaže kada me sretnu, da su u tom vremenu živeli život dostojan čoveka. Mene to na određeni način uvek boli, jer je to znak da je bivša Jugoslavija prošla kroz apsurdnu fazu. Okrenuli smo se naglavačke i sunovratili pedeset ili sto godina unazad umesto da idemo napred. Boli me zbog novih generacija. Zaustavili smo ih negde čini mi se i pre Drugog svetskog rata. U tim sklopu su i svi veštački pokušaji prekrajanja istorije i izjednačavanja potpuno polarizovanih strana. Istorija to nikada ne može prihvatiti. To doživljavam kao nemoć današnjih političara i svih onih koji su u njihovoj funkciji, a koji kao duvači u rogove velikih knezova žele da falsifikuju istoriju da bi tim velikim knezovima obezbedili prostor za neko njihovo mesto u budućoj istoriji ovog prostora. To je neizvodljivo.

Ljekari u službi zločina

MONITOR: Kako kao ljekar objašnjavate transformaciju pojedinih ljekara, dakle humanista, u zločince, kao što smo imali primjere u posljednjem ratu na prostoru bivše Jugoslavije?
BROZ: I mene je fascinirala količina zla koje su mnoge moje kolege iskazale u nedavnim ratovima. Nisam to razumela dok nisam malo dublje uronila u tu temu i spoznala da veliki broj ljudi koji se opredeljujuju za našu profesiju da postanu doktori medicine zapravo imaju falš razloge za to. Tu nigde nema čoveka, tu nigde nema potrebe da se pomogne čoveku. Postoji čak stanovita potreba kod studenata medicine da budu poznati, priznati, moćni, da vladaju ljudskim životima, da budu bogati… Mislim da su sve te moje bivše kolege, jer oni za mene ne postoje na mapi naše profesije obeležene Hipokratovom zakletvom, pripadale toj grupi. To su ambiciozni ljudi spremni da, ne pitajući za cenu, dođu do cilja. Onog momenta kada su političke elite prepoznale da im fale narodni tribuni, angažovale su takve doktore, jer su znale da građani poštuju doktora, ubacili su ih u politički život, pa su oni isplivali često i kao lideri stranaka, da bi vrlo brzo početkom rata pokazali svoje morbidno lice i svoje zločinačke ambicije. Ti ljudi su zalutali u našu profesiju.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Danas se bar ima šta popravljati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gore je sretna država jer je, bez nasilja, uspjela da od kriminalne vlasti otrgne državu koja je i sama bila kriminalac

 

Sadašnja društveno-politička situacija u Crnoj Gori daleko je povoljnija nego što je bila prije godinu dana, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac.

MONITOR:  Mnogi se neće složiti sa Vašom ocjenom?

GRAHOVAC:  Naravno da neće, jer većina građana ili nije htjela, ili nije bila u stanju da vidi stvarno stanje u kojem se Crna Gora nalazila. Godinama  upozoravam da je u našoj zemlji dio građana obuzet srpskim klerofašizmom, u čijoj osnovi je srpski nacionalizam, dok je nemali broj građana obuzet crnogorskim neofašizmom, u čijoj osnovi su korupcija i kriminal. DF je pretežno politički subjekat onog prvog, dok je DPS politički subjekat onog drugog. Prvi ima uobličenu institucionalnu formu, onaj drugi je kapilaran, pa ga je  teže i prepoznati i rješavati.

MONITOR: Kakav je njihov međusobni odnos?

GRAHOVAC: Oni su nemilosrdni u međusobnom optuživanju. Ono što jedni o drugima govore ili je potpuno ili je približno tačno. Čak su i istorijske činjenice – one u kojima jedni negiraju Crnu Goru da bi veličali Srbiju, dok drugi veličaju Crnu Goru a za mnogo šta okrivljuju Srbiju – takođe tačne, ali su izvučene iz istorijskog konteksta, te i jedni, i drugi ističu što njima odgovara. To što rade olakšano im je zbog viška međusobne crnogorsko-srpske sličnosti! Srpsko-crnogorske svađe zbog istorije su ušle u relikvijsku mitomaniju. Država Srbija i država Crna Gora, te Srbi i Crnogorci su kako istorijska konstanta, tako su i današnja realnost. Ko to ne shvata, taj je nacionalna i regionalna štetočina.

Na ,,eks-JU” prostoru, politika je postala biznis, pa ne treba da čudi nemilosrdna borba između DF-a i DPS-a, iako su oni krajem 20. vijeka ponikli u istom nacionalističkom inkubatoru. Časnih i moralnih a zavedenih pojedinaca ima i u jednoj, i u drugoj grupaciji, dok kod većine preovlađuje malograđanska sitnosopstvenička psihologija.

MONITOR:  Kako ocjenjujete rad Vlade u njenih prvih stotinu dana?

GRAHOVAC:  U pravu su i oni koji rad Vlade ocjenjuju veoma uspješnim, i oni koji smatraju da je ona neuspješna. Evo kako – Vlada  je u prvih  sto dana građanima Crne Gore učinila bjelodanim da je trodecenijska vlast DPS-a državu  pretvorila u državu-kriminalca. U tom periodu vlasnici privatne države  nisu krali, nego brutalno pljačkali. Biblijske su razmjere  njihovog nepočinstva.

To bi trebalo biti dovoljan argument  da građani nikada više svoju državu ne prepuste u ruke DPS-a, iako bi bilo dobro da se iz te partije sačuva onaj dio zdravog tkiva. A ima ga!

Nova vlast je nastavila mnogo grdnog što je radila i prethodna. Pomenimo samo partijsko zapošljavanje. Time se umnogome  relativizira odgovornost DPS-a i SD-a koji su radili to isto. Time je vulgarizovan  pojam ekspertske vlade, koja to u suštini i nije.

Zbog svega toga ne treba očajavati. Desiće se veoma brzo još dvije – tri promjene vlasti i tek onda ćemo moći reći da je Crna Gora na stabilnom putu građenja pravne države.

MONITOR:  Kako se promjena vlasti u Crnoj Gori odrazila na njen međunarodni položaj?

GRAHOVAC:  Sa olakšanjem je primljena činjenica da je u Crnoj Gori došlo do mirne smjene višedecenijske korumpirane vlasti. Ne treba, ipak, zanemariti da vrh DPS-a u značajnim institucijama međunarodne zajednice ima čitave čete lobista i  korumpiranih birokrata, a da se aktuelna vlast po mnogim pitanjima ponaša kao slon u staklenoj radnji.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR IVO GOLDŠTAJN, PROFESOR ISTORIJE, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU: Nismo se uspjeli suočiti sa prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, pa je politika mogla i u 90-ima i danas uticati i utiče na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže

 

MONITOR: Kao istoričaru, kako Vam se čine izazovi koje pred Vas i Vaše kolege danas stavlja ne samo vaša nauka, već i veoma složen i „subverzivan“ politički, društveni, ali i intelektualno-naučni kontekst, naročito u postjugoslovenskim državama, koji neprekidno „izazivaju“?

GOLDŠTAJN: Budući da je većina država nasljednica Jugoslavije rođena u

sukobu, u ratovima brutalnih dimenzija, korištenje memorije i nacionalističke mitologije za političke ciljeve i mobilizaciju bilo je od velike važnosti. Kako većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, politika je mogla i u 90-ima i danas utjecati i utječe na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže. Profesionalna bi historiografija trebala biti bavljenje prošlošću koje može pridonijeti smirivanju duhova, stišavanju pogubnih strasti i toliko potrebnom uozbiljenju dijaloga na političkoj razini. Da rezimiram – intelektualci, posebice historičari, obvezni su baviti se onim što se dogodilo. A to ne znači samo pripisivati krivicu drugima (toga je u posljednja tri desetljeća bilo više nego dovoljno), već kritički, dapače katarzično, baviti se odgovornošću i vlastite sredine. Nažalost, premalo mojih kolega to radi na način kako ja vidim da bi bilo poželjno. Neću ih ispričavati, ali za njihovo ponašanje postoje i razlozi na koje oni mogu malo ili nimalo utjecati.

MONITOR:  Bavili ste se teškim temama od kojih su neke  percipirane u javnom mnjenju tzv. regiona kao kontroverzne, a prije toga ste se dugo bavili hrvatskim srednjim vijekom. Koliko je važno poznavanje duže istorije nekog procesa, problema, društvene grupe ili naroda, za razumijevanje onoga po čemu smo u vezi sa tim procesima i pojavama, svjedoci kao savremenici?

GOLDŠTAJN:  Poznavanje srednjega vijeka ili nekih drugih ranijih razdoblja može pomoći, ali prvenstveno zbog toga što je ta osoba, proučavajući razdoblja i teme o kojima postoji vrlo malo izvora, naučila graditi svoje teze od krhotina, korak po korak. Kad se nađete u tematici 20. stoljeća, zapljusne vas gomila podataka, često je od pojedinih stabala teško vidjeti cjelinu šume. Mislim da mi je na taj način kao bivšem medievistu to snalaženje u temama nedavne prošlosti bilo utoliko olakšano.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ILIJA VUKČEVIĆ, PRIVREDNIK I STRUČNJAK ZA PORESKO PRAVO: Država lakše troši nego što zarađuje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. I tu aktivnost treba podržati. Ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu

 

„Tri mjeseca su nedovoljna za iznošenje decidnih stavova, međutim daju prostor za određena razmišljanja. Ono što je neminovno je da se nova vlast, usljed užasnog stanja u javnim finansijama i cjelokupnom privrednom sistemu, susrela sa ogromnim brojem problema. Od njih nije mogla pobjeći već je bila primorana da donosi brze odluke. Dovoljno je pomenuti situacije sa Montenegroairlinesom ili zaduženje na Londonskoj berzi. Naravno, poslije bitke svi su generali i lako je pametovati da li je nešto moglo drugačije, za šta smo mi inače šampioni. Ono što je jasno je da su odluke morale biti donijete, što je i učinjeno, a vrijeme će pokazati njihove dugoročne efekte“, kaže u razgovoru za Monitor profesor Ilija Vukčević, doktor poreskog prava, direktor preduzeća Mermer AD i nekadašnji v.d. direktora Uprave za igre na sreću, odgovarajući na pitanje da li su se, promjenom vlasti u Crnoj Gori, promijenili i uslovi poslovanja, te kako ocjenjuje dosadašnje Vladine ekonomske poteze?

VUKČEVIĆ: Osim tih neizbježnih odluka, Vlada je ušla u redefinisanje nekih veoma složenih i osjetljivih ekonomskih pitanja. Kao primjer možemo uzeti povećanje minimalne zarade. Treba istaći da je, načelno, riječ o dobrom potezu jer crnogorski minimalac spada u grupu najnižih na svijetu. Međutim, postavlja se pitanje da li su donosioci ovako brze odluke vodili računa o svim njenim konsekvencama: isključenje privrednika koji, kao jedan od partnera kroz Socijalni savjet na osnovu važećih propisa, moraju učestvovati u postupku ovih izmjena; Predmetno povećanje zarade bi imalo daleko veći efekat ukoliko bi bilo praćeno smanjenjem fiskalnog opterećenja ličnih primanja oko čega tek treba da započnu pregovori sa poslodavcima; itd.

Dakle, ova tri mjeseca donijela su značajan broj važnih ekonomskih mjera koje karakteriše povišen nivo hazarda te nam ostaje da se nadamo što boljim rezultatima.

MONITOR: Da li su Vas iznenadili izvještaji o lošem stanju u dijelu državnih preduzeća?

VUKČEVIĆ: Loše stanje u mnogim od privrednih društava u većinskom vlasništvu države je nešto što se već duži vremenski period naslućivalo, dok sada samo dobija precizne konture izražene negativnim ciframa. Pogrešno rukovođenje proizašlo iz političkog kadriranja menadžmenta, uz korišćenje ovih subjekata za zapošljavanje politički podobnih građana, neminovno ih je vuklo u loš scenario.

Iskreno, uopšte ne zavidim licima koja sada moraju da rješavaju godinama nagomilane probleme jer ne postoje popularna rješenja za ogromna dugovanja ili višak zaposlenih radnika. Svaki mogući potez nosi sa sobom negativne konsekvence. Kao primjer može poslužiti rješavanje pitanja viška zaposlenih.

Sa jedne strane, ukoliko se krene sa otpuštanjem radnika – oni su zaštićeni kolektivnim ugovorima koji im omogućavaju velike otpremnine pa je država suočena sa paradoksalnom situacijom da, i pored zatečenog katastrofalnog stanja u privrednom subjektu, mora izdvojiti dodatna sredstva da bi se oslobodila istih onih koji su ga doveli u ovo stanje. Sa druge strane, kao što je to učinjeno sa Montenegroairlinesom, moguće je privredno društvo uvesti u stečaj i na taj se način osloboditi viška zaposlenih bez plaćanja otpremnina. Međutim, na taj način se pravi socijalni problem.

Ovo je dovoljan primjer kompleksnosti dubioza sa kojima će se nova vlast suočiti i pokazuje da ne postoje rješenja sa kojima će sve zainteresovane strane biti ni približno zadovoljne.

MONITOR: Svjedoci smo kako imenovanja u sektoru bezbjednosti „potpale vatru“. Zašto takvih varnica nemamo kad je privreda u pitanju – imenovanja čelnih ljudi nove državne avio-kompanije prošla su, praktično, bez bilo kakvih reakcija?

VUKČEVIĆ: Na neki način to može biti razumljivo, pošto je na proteklim izborima došlo do tektonskih političkih i društvenih promjena, pa su logični prioriteti reforma sektora bezbjednosti i pratećih institucija u kojima su se nalazili centri moći koji izlaze iz okvira svojih ustavnih nadlažnosti. Ipak, mora se primijetiti da postupak imenovanja u sektoru javnih finansija i privrednih društava u vlasništvu države može i mora da bude brži.

Već više od mjesec dana nemamo makar vršioca dužnosti novoformirane Uprave prihoda koja je objedinila Poresku upravu i Upravu za igre na sreću. A riječ je o jednoj od najvažnijih institucija u svakoj državi koja predstavlja srce cjelokupnog krvotoka javnih finansija.

Potreba za što bržim rješenjima ovakvih pitanja su dodatno pojačana činjenicom da po svojoj strukturi takav tip institucija ima veoma kompleksan i inertan sistem, te je za ozbiljne reforme potrebno dosta vremena. Često i više godina. Stoga je imperativ što skorije imenovanje rukovodilaca koje bi značilo konačan izlazak iz trenutnog statusa quo.

MONITOR: Dok Vlada priprema budžet, kao neko ko je svojevremeno „iznutra“ moga da posmatra taj sistem, imate li sugestiju: da li je efikasnije jačati javne finansije uštedama na strani rashoda ili aktivnijim prikupljanjem državnih prihoda?

VUKČEVIĆ: Smatram ovo pitanje krucijalnim u razumijevanju pravaca reforme sistema javnih finansija. Riječ je o dvije strane iste medalje koje je nemoguće razdvojiti ukoliko se želi postići uspjeh.

Ono što je za prva tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. Tu aktivnost treba čvrsto podržati jer su javna sredstva godinama trošena često nenamjenski i uz mnogo zloupotreba, pa će se suzbijanje takvih pojava pozitivno odraziti na budžet. U smislu da će u njemu ostajati više sredstava koja je moguće utrošiti na kvalitetniji način.

Sa druge strane, ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu. To će biti daleko zahtjevniji ispit za čije rješenje će biti neophodno neuporedivo više znanja, rada i vremena. Ta reforma će morati da se odvija na dva paralelna kolosjeka i podrazumijevaće unaprjeđenje institucionalne infrastrukture koja je zadužena za naplatu prihoda, kao i uvođenje fiskalnih mjera sa ciljem „krpljenja rupa“ u postojećim poreskim oblicima, kao i uvođenje novih poreskih mehanizama.

MONITOR: Razgovarali smo, prije nekog vremena, o of-šor poslovanju kao modelu da se izbjegne plaćanje poreza i prikrije identitet stvarnih vlasnika firmi i nekretnina u Crnoj Gori. Da li se nešto u međuvremenu promijenilo, što se tiče prakse i zakonske regulative? 

VUKČEVIĆ: Na ovom polju je učinjeno jako malo, ili skoro pa ništa. Kao primjer navešću za sada neispunjenu obavezu da se u okviru Poreske uprave, sada Uprave prihoda, osnuje Registar stvarnih vlasnika – fizičkih lica koje imaju u svojini ili kontrolišu klijenta, odnosno u čije ime se vrši transakcija ili uspostavlja poslovni odnos… Odnosno osoba koje vrše stvarnu kontrolu nad pravnim licem, privrednim društvom, stranim trustom, stranom institucijom ili sličnim subjektom stranog prava. Taj Registar je u suštini elektronska baza podataka u kojoj se čuvaju podaci o stvarnim vlasnicima radi obezbjeđivanja transparentnosti vlasničkih struktura i sprovođenja mjera za sprječavanje pranja novca i finansiranja terorizma, a koje mogu biti i od velike koristi za sprječavanje izbjegavanja plaćanja poreza putem raznih off-shore mehanizama.

MONITOR: Kako gledate na inicijative iz opozicionih redova o smanjenju PDV-a dijelu privrede i istovremeno, recimo, uvođenju dječijeg dodatka za svu populaciju te starosne dobi?

VUKČEVIĆ: Jasno je da se privreda i građani ne nalaze u zavidnoj ekonomskoj situaciji te da su neophodne mjere za poboljšanje ukupne ekonomsko-socijlne sfere. Međutim, postavlja se pitanje koji su realni kapaciteti za povlačenje takvih poteza u ovom momentu. Svakako da će najveći dio javnosti pozitivno ocijeniti uvođenje dječijeg dodatka ili (opozicione) zahtjeve za smanjenje stope PDV-a, ali za uspjeh svake sistemske mjere osnovna pretpostavka je njena dugoročna održivost.

MONITOR: Postavlja se, dakle, pitanje da li su ove mjere održive shodno stanju u javnim finansijama?

VUKČEVIĆ: Suštinsko je pitanje da li postoji dugoročni potencijal da budžetski sistem izdrži navedene mjere. Samo oni koji sjede u institucijama mogu imati pravu sliku o toj dilemi, pa se nadamo da su donijete odluke rezultat valjanih analiza te utemeljene na održivim pretpostavkama. Sa druge strane, neminovno je da se moraju ubrzati reforme u sistemu prikupljanja prihoda jer bez takvih zahvata mjere poput zaduživanja su palijativnog karaktera i samo daju mogućnost kupovine vremena dok se ne izvrše dugoročne promjene sistema.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo