Povežite se sa nama

INTERVJU

IBRICA JUSIĆ: Od Šekspira do sevdaha

Objavljeno prije

na

Koncertom na tvrđavi Kanli kula Ibrica Jusić se nedavno predstavio hercegnovskoj publici. Rođen je u Dubrovniku gdje je zapjevao 1965. godine na skalinama, mitskome mjestu svoje karijere. Debitirajući na Zagrebačkom festivalu 1968. osvaja prvo mjesto s pjesmom Celuloidni pajac. Jedan je od prvih pjevača koji je za tadašnji Jugoton snimio LP ploču (1974). Među prvima je održao solistički koncert u Lisinskom u Zagrebu (1975). Idućih godina koncertira u gotovo svim poznatijim svjetskim dvoranama, poput sidnejske Opera House, Carnegie Halla u New Yorku, China Theatra u Stockholmu i mnogim drugim. Komponuje na stihove Paljetka, Cesarića, Šantića, Antića, Šekspira, Brechta, Britvića, Zuppe, zbog čega su ga prozvali čarobnjakom pjevanog stiha.

Sedamdesetih je stekao brojna priznanja, nastupajući u najprestižnijim kabareima u Parizu, održavajući ponoćne koncerte u Dubrovniku i sarađujući s Dubrovačkim ljetnim igrama. Od 1974. je snimio sedamnaest albuma. Učesnik je i mnogih festivala poput Montro džez festivala 2004. godine i Etno vorld festivala u Oslu.

MONITOR: Nakon koncerta na Kanli kuli u okviru Gitar art sammer festivala, recite nam kako doživljavate ovaj prostor i koje Vas emocije dovode u naš grad?
JUSIĆ: Za mene su svi prostori gotovo isti. Nisu od suštinske važnosti. Važna je emocija koja putuje, bez obzira na jezik. To se osjeti u interakciji s publikom širom svijeta gdje god sam nastupao, izvodeći različite kompozicije, bilo svoje ili tuđe.

Neophodno je da čovjek njeguje vlastiti identitet. Većina, posebno mladih ljudi, sve više se okreće rialiti šou programima tipa Farma, što me iskreno jako žalosti. Koncert Od Šekspira do sevdaha, koji sam izveo na tvrđavi Kanli kula, predstavlja presjek mog 46. godišnjeg rada, od dubrovačkih skalina na ovamo.

MONITOR: Kako su nastali albumi „Amanet 1” i “Amanet 2”?
JUSIĆ: Album Amanet 1 rezultat je moje želje da predstavim i promovišem sevdaliku, kao dio sopstvenog sevdaha. Moji roditelji potomci su stare begovske porodice iz Mostara, koja se iselila i došla u Dubrovnik. Na jednom od koncerata u inostranstvu dobio sam kompliment od jednog producenta, koji je kazao da baš u toj vrsti muzike prepoznaje slavensku dušu, bosansku emociju i elemente džeza.

Album Amanet 2 nešto je drugačiji jer sam odlučio da sevdalinku vratim njenim izvorima. To sam učinio zahvaljujući svom velikom, sada već pokojnom prijatelju Omeru Pobriću, koji me je upoznao sa sazom kao instrumentom. Njime nije jednostavno upravljati jer „bježi”, a onda kada sam shvatio da ga treba tretirati kao curu i malo pritisnuti… napokon sam uspio i savladati. Zahvaljujući mojim mladim fanovima i njihovom osluškivanju, nedavno sam na poklon dobio saz star 100 godina.

MONITOR: Ispričajte nam svoju storiju s Dubrovačkim trubadurima i koliko je to za Vas bilo presudno?
JUSIĆ: Moram priznati da sam neko vrijeme strahovito patio zato što me stariji brat Đelo nije htio uzeti u svoju grupu. Ne toliko zbog Dubrovačkih trubadura, koliko stoga što mi je brat bio veliki uzor i smatrao sam kako bi bilo lijepo vidjeti dva brata u tom sastavu. Kasnije sam zapravo shvatio da je bilo bolje što nisam upao u trubadure, jer bih kao individualac, unosio pometnju među njih koji su zaista bili kompaktna skupina odličnih muzičara.

Što se bigrafske priče tiče, posebno bih naglasio operskog pjevača Enrika Karuza, koji je na mene imao presudan uticaj. Mislim da je prva knjiga koju sam pročitao bila autobiografija ovog izuzetnog italijanskog operskog pjevača, koji mi je bio i ostao uzor. Dio hercegnovskog koncerta posvećen je italijanskoj kanconi pored koje sam, uz sevdalinku, i rastao.

MONITOR: Odakle zanimanje za toliko raznorodne muzičke stilove?
JUSIĆ: Cijelo djetinjstvo i mladost bio sam pod uticajem dvaju muzičkih svjetonazora. Jedan je sevdah, jer se u našoj kući uvijek mogla čuti sevdalinka, a drugi sve ono što nam je dolazilo s druge strane Jadrana, bilo da je riječ o kanconi ili klasičnoj muzici. Za šansonu sam se zainteresirao kada sam šezdesetih stigao u Zagreb, gdje sam se počeo družiti s Perom Gotovcem, Ivicom Krajačem i Arsenom, rodonačelnicima šansone u Hrvatskoj. Tako sam i ja zasvirao šansonu, a prva pjesma bila je Nemoj poć, Krajačeva obrada pjesme Jacquesa Brella Ne m'quite pas.

Trendovi me nisu obilazili, već ja njih. Od početaka sam osuđen na samoću. Naravno, u muzičkom smislu. Gotovo trideset godina neka sam vrsta lučonoše koji koketira sa šansonom, kanconom i sevdahom. Ponosan sam na to. Jedan sam od rijetkih koji ima povlasticu da čitav život rade i žive ono što zaista vole. Bog je htio da nosim ovaj križ, ja se trudim i to postižem, nekad s više a nekad s manje uspjeha, no rezultat je na kraju ipak debelo pozitivan.

MONITOR: Na početku sedamdesetih, nakon uspješno započete karijere, odlazite u Francusku?
JUSIĆ: U Francusku sam otišao na nagovor prijatelja, jer ovdje nisam imao što tražiti. Mislio sam da sam prerastao neke okvire: svojedobno mi je Dubrovnik postao preuzak, a ista se stvar dogodila i sa Zagrebom. Kada sam nakon tri uzastopne pobjede na Zagrebfestu i bezbroj koncerata, shvatio kako sam više gladan nego sit i ako mi je suđeno da gubim vrijeme, bolje da ga gubim ondje gdje ću nešto naučiti. Nakon nekoliko mjeseci prilagođavanja francuskom načinu života, nanjušio sam gdje se održavaju audicije za angažmane u različitim kabareima i teatrima. Kada su na audiciji u najpoznatijem pariškom kabareu Don Camillo čuli novu verziju Brella koju sam izveo, nisu se mogli načuditi kako netko s Balkana može tako dobro i sebi svojstveno izvoditi muziku koja je njihova kulturna ikona. Rekli su: „On ne imitira Brella, on jednostavno odlično izvodi njegove pjesme.” Bio mi je to znak da sam na dobrom putu, jer nisam svrstan u imitatore nego u umjetnike koji svojoj izvedbi, svakoj pjesmi, bez obzira na to iz kojeg podneblja dolaze, daju svoj pečat.

MONITOR: Kako ste preživjeli i proživjeli opsadu Dubrovnika?
JUSIĆ: Ne volim pričati o tome što sam i gdje sam bio za vrijeme opsade Dubrovnika. Smatram kako je dužnost svakog hrvatskog građanina, na bilo koji način stajati u odbrani domovine. Neki su to radili puškom, neki logistikom, neki švercom, a ja sam, radeći stvari koje najbolje znam, pokušavao pomoći borbi za oslobođenje Dubrovnika. Dao sam sebi zadatak da s gitarom putujem svijetom i na svoj način širim istinu o Hrvatskoj.

MONITOR: Vas je nemoguće zamisliti bez psa i skalina. Znate li onu Lakinu sentencu „Kad bi čovjek imao osobine psa, bio bi dobar čovjek”?
JUSIĆ: Sjajno rečeno. Znate, svi psi koje sam imao, podjednako su mi dragi, pošto vam životinja pruža ono što smo mi, izgleda, odavno zagubili; emocije. Često kažem; čovjek je evoluirao od kamene sjekire do laptopa, mijenjao svoj karakter i navike, dok je pas isti kao i prije stotina godina. Meni treba pas koji će sa mnom raditi koji će me razumiti i pazi na mene! Nikad svog psa ne dresiram, nego ga odgajam. Stoga sam i napisao pjesmu Kad bi moj pas znao govoriti.

U šali znam reći kako je svaki moj pas reinkarnacija onog prethodnog. Moje druženje s psima nema nikakve veze s pretencioznim građenjem imidža. Od djetinjstva sam vezan uz životinje, a danas su ljudi zaboravili što znači druženje s prirodom. Za mene je pas najiskreniji, neposredni dodir s prirodom.

Marija ČOLPA

Komentari

INTERVJU

DRAGAN KOPRIVICA, IZVRŠNI DIREKTOR CDT: Dobro došli u crnogorsku partitokratiju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Imamo tipičan primjer obrasca: jako zagovarate progresivne i demokratske vrijednosti i aktivnosti a istovremeno radite sve kako ne bi došlo do promjene sadašnjeg stanja i postojeće političke kulture

 

 

Anomalije koje su dovele do prijevremenih lokalnih izbora u Budvi, Andrijevici i, možda, Šavniku ukazuju na obrazac ponašanja i funkcionisanja političkih elita u Crnoj Gori, kaže nam Dragan Koprivica, izvršni direktor Centra za demokratsku tranziciju. “Funkcionisanje institucija kao da je svrha njihovog postojanja, omogućavanje i podsticanje partijskog preduzetništva, a ne javni interes, pravna država i razvoj zajednice zapravo jeste suština tog modela”

MONITOR: Može li se to promijeniti nakon vanrednih lokalnih izbora?

KOPRIVICA: U Budvi i Andrijevici nema puno ni političkih ni ideoloških razloga za krizu vlasti i vanredne izbore. Radi se samo o dodatnoj fragmentaciji izborne scene, novoj prekompoziciji i potrebi da se blokira rad opštine u nadi da će im novi izbori omogućiti bolju poziciju prilikom isisavanja državnih (opštinskih) resursa i njihovo prebacivanje u ruke moćnika. To je dio naše političke kulture koja se, iako svaki dan slušamo drugačije priče, neće brzo promijeniti. Problem je što građanke i građani još uvijek ne umiju da ovakvo ponašanje kazne na izborima. Oni se, nažalost, ili okreću apstinenciji ili, ako su mlađeg doba, odlaze iz zemlje.

To je savršen scenario za partitokratiju. Kad pogledamo razvoj političkih odnosa, ne bi bilo iznenađenje da se ove anomalije nastave i u drugim opštinama ili se brzo pojave i na državnom nivou.

MONITOR: Situacija u Šavniku je i za naša poimanja politike neobična. Postoji li, vama poznat, sličan primjer u izbornoj praksi?

KOPRIVICA: U svojoj praksi, a bavim se izborima skoro 25 godina, nijesam vidio sličan slučaj. Gotovo je teorijski nemoguće da se u jednom izbornom ciklusu, za izbore koji imaju 1.600 upisanih birača, dogodi sve ono što smo imali prilike da gledamo u Šavniku. Da smo taj slijed događaja pokušali smisliti, i u šali, vjerujem da nam ne bi pošlo za rukom da budemo toliko kreativni. Slijed događaja, ponašanje političkih subjekata, različitih državnih organa i izborni proces koji traje 19 mjeseci zaista nije lako smisliti. To je, nažalost, ono što ni teorijski nije moguće zamisliti jeste naša politička realnost.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ANA LALIĆ-HEGEDIŠ, PREDSJEDNICA NEZAVISNOG DRUŠTVA NOVINARA VOJVODINE: Hajka će se završiti kada Vučić opozove svoje poslušnike

Objavljeno prije

na

Objavio:

Podrška međunarodnih organizacija i pritisci EU zvaničnika i stranih ambasada na srpsku vlast su jedini način da se ova krvločna hajka na Dinka Gruhonjića i mene završi

 

 

MONITOR: U vrijeme vanrednog stanja usled pandemije kovida, bili ste uhapšeni zbog izvještavanja o situaciji u zdravstvenim ustanovama u Novom Sadu. Sada ste ponovo na žestokom udaru, na društvenim mrežama i preko SMS poruka…Čini se kao da ste na nekom mogućem spisku „dežurnih krivaca“?

LALIĆ-HEGEDIŠ: Srpskim vlastima je uvek potrebna lista “dežurnih krivaca” kojom se skreće pažnja građana sa nepočinstava, nepodopština i političkih marifetluka vladajuće koalicije. S obzirom da svojim izveštavanjem godinama ukazujem na sistemsku korupciju, nepotizam, partijsko iživljavanje nad građanima, koketiranje sa nacionalizmom, na bahatost, siledžijstvo … a uz to radim u nezavisnim medijima koje Vučić otvoreno naziva “stranoplaćeničkim i izdajničkim”, moje ime je podvučeno na svim njihovim spiskovima za obračun. Za mene ništa novo, jer prezime moje porodice se već devedesetih našlo na jednom takvom opskurnom spisku. Tada ga je sastavljao četnički vojvoda, haški osuđenik i Vučićev politički otac Vojisalav Šešelj, za potrebe proterivanja Hrvata iz Srema. Danas, njegov najbolji radikalski đak samo nastavlja Šešeljevu misiju i viziju, a to je hegemonističko društvo podeljeno na “srpske patriote” i “izdajnike” , “ustaše” i “strane plaćenike”. A zna se šta takvima treba da se dogodi …

MONITOR: Identifikovano je nekoliko  osoba od onih koji su vam prijetili, neki su uhapšeni -pa pušteni u kućni pritvor…Može li ovo što je do sada urađeno na očuvanju vaše bezbjednosti, da spriječi dalje napade? Ili je za to važnija javna podrška-kolega, strukovnih udruženja-ovdašnjih i međunarodnih, EU predstavnika i dijela javnosti, koju ste vi i vaš kolega Dinko Gruhonjić, dobili?

LALIĆ-HEGEDIŠ: Koliko god su hapšenje osoba koje su nam pretile da će nam zaklati porodice, ubiti nas, silovati decu, lomiti kosti … za nas dobra vest, toliko istovremeno izazivaju potpuni kontraefekat u javnosti. Nakon svakog uhapšenog, salve nasilja i uvreda koje primamo se multiplikuju, jer značajan deo građana Srbije, koji se svakodnevno informišu isključivo preko režimskih medija, smatra da su ljudi koji nam prete neki novi srspki Obilići, a da smo Dinko i ja izdajnici koji zaslužuju da im se stane na kraj.

Podrška međunarodnih organizacija, ali i pritisci EU zvaničnika i stranih ambasada na srpsku vlast su jedini način da se ova krvločna hajka završi. A, završiće se onda kada Vučić opozove svoje trbuhozborce sa skupštinskih govornica, poslušnike, dodvorice i armiju botova koji su po njegovom nalogu i otpočeli ovaj pir nasilja i bezumlja.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VESELIN RADULOVIĆ, ADVOKAT: Ogoljena borba za vlast

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministar policije nema aktivnu legitimaciju za podnošenje tužbe protiv akta u čijem je donošenju učestvovao, bez obzira na to kako je na sjednici Vlade glasao. Tužbu protiv ove odluke Vlade mogao bi podnijeti neko od kandidata koji nijesu izabrani. Prihvatanje tužbe ministra bio bi presedan u dosadašnjoj praksi Upravnog suda

 

 

MONITOR: Ministar policije Danilo Šaranović tužio je Vladu Upravnom sudu zbog postavljenja v.d šefa Uprave policije za koje tvrdi da je bilo nezakonito. Kako vidite tu tužbu i njenu sudbinu pred Upravnim sudom?

RADULOVIĆ: Postupak određivanja v.d. direktora Uprave policije je bio nezakonit, ali je u tom nezakonitom postupku vrlo aktivno učestvovao i ministar unutrašnjih poslova. Tužbu gospodina Šaranovića vidim kao reakciju strane koja je poražena u besprizornoj borbi za kontrolom tog značajnog dijela bezbjednosnog sektora. Međutim, ono što je bitno jeste da ministar nema aktivnu legitimaciju za podnošenje tužbe protiv akta u čijem je donošenju učestvovao, bez obzira na to kako je na sjednici Vlade glasao. Tužbu protiv ove odluke Vlade mogao bi podnijeti neko od kandidata koji nijesu izabrani. Prihvatanje tužbe ministra bio bi presedan u dosadašnjoj praksi Upravnog suda i zato očekujem da taj sud štiti interese zakonitosti, a ne partijske interese i neostvarene ambicije bilo kog člana Vlade.

MONITOR: Koliko su takve tužbe uobičajene?

RADULOVIĆ: Takve tužbe nijesu česte u praksi, ali dešavaju se slučajevi da tužbu podnese lice koje nema aktivnu legitimaciju. Obično takve tužbe podnose pravno neuka lica.

MONITOR: Kako vidite proces izbora vd šefa UP i šta je sve tokom tog izbora bilo nezakonito?

RADULOVIĆ: U procesu izbora v.d. direktora UP sve je bilo nezakonito. Na istoj sjednici kada je razriješen prethodni direktor policije Zoran Brđanin, Vlada je morala da odredi vršioca dužnosti na predlog ministra, kako je to propisano Zakonom o unutrašnjim poslovima.Umjesto toga, Vlada i ministar su ušli u nezakonite improvizacije, počev od raspisivanja tzv. internog oglasa, pa do poligrafskog testiranja na inicijativu ministra koje je sprovođeno proizvoljno i na način koji je izazvao brojne sumnje. Ni javnost, a ni kandidati, ne znaju ko je i na osnovu čega odredio na koje okolnosti kandidati treba da se ispitaju na poligrafu, gdje će se sprovodi ispitivanje, kojim redosljedom, da li će svima biti postavljena ista pitanja i sl. Na kraju smo došli do čak apsurdne situacije da su strožiji uslovi i komplikovanija procedura za izbor v.d. direktora, nego za izbor direktora u punom mandatu.

MONITOR: Sporni izbor odigrava se u vrijeme dok se vlasti kunu u IBAR, odnosno dobijanje Izvještaja o privremenim mjerilima za poglavlja 23, 24, koja se tiču upravo vladavne prava. Koliko je Crna Gora daleko od vladavine prava?

RADULOVIĆ: Ovaj izbor je samo jedan od primjera koji pokazuje da živimo u ambijentu u kome je sve podređeno partijskim i ličnim interesima i pokušajima da se preuzme ili sačuva kontrola nad što većim dijelom sistema. Političke partije i njihovi lideri otvoreno pokazuju da ih javni interes ne zanima. Politička scena u Crnoj Gori uglavnom je podijeljena na dva dijela, od kojih bi jedan dio prodao Crnu Goru bez razmišljanja, a drugi dio bi je poklonio drugom. Pri tome i jedni i drugi državu i njene resurse doživljavaju kao plijen i koriste ih u ličnom i partijskom interesu. Istovremeno, brojne insititucije koje treba da obezbijede poštovanje pravnog poretka su nedovoljno funkcionalne. Kad svemu tome dodamo nepodnošljivo neznanje i veoma često i loše namjere kod političara i javnih funkcionera, onda je jasno koliko smo blizu ili daleko od društva vladavine prava.

MONITOR: Gdje je u tom smislu pravosuđe, i koliko smo daleko od njegovog reformisanja?

RAULOVIĆ: Nažalost, pravosuđe još uvijek nije ušlo u proces ozbiljnih i istinskih reformi. Vesna Medenica je ukupno 17 godina rukovodila pravosuđem na jedan autokratski način koji je favorizovao nestručne kadrove bez integriteta, a istovremeno sputavao profesionalce. Tri godine nakon njene ostavke i dvije godine od kada je ona uhapšena, sistem koji je ona sa saradnicima u pravosuđu kreirala i dalje je skoro netaknut. Možda je najbolji primjer za to upravo postupak koji se vodi protiv nje, gdje je suđenje do sada 15 puta odloženo i to na način koji pokazuje da je određenim akterima postupka i dalje dozvoljeno da se sa pravosuđem i državom izruguju jednako kako su to zajedno sa g-đom Medenicim radili dok je ona pravosuđem i formalno upravljala. Mislim da će tako biti sve dok se u cjelokupnom pravosuđu ne sprovede neka vrsta vetinga ili lustracije koja će pravosuđe očistiti od kadrova koji su ga doveli u stanje u kome se nalazi i koji sada sprječavaju početak ozbiljne reforme u pravosuđu. U fokusu tog procesa, pored odgovornosti, trabalo bi da bude ispitivanje zakonitosti porijekla imovine tih lica.

MONITOR: Šta su vlasti nakon pada DPS-a propustile da urade na reformisanju pravosuđa?

RADULOVIĆ: Osim izbora Glavnog specijalnog tužioca, teško da se može govoriti o pozitivnim potezima koje su vlasti nakon pada DPS-a preduzele na reformi pravosuđa. Prije se stekao utisak da su svi koji su vršili vlast željeli da u pravosuđu imaju nekoga ko će njima biti ono što je Medenica bila DPS-u. Od kada je DPS izgubio vlast, aktuelna Vlada je treća po redu. Niti jedna od tih Vlada nije uradila gotovo ništa da državnom tužilaštvu i pravosuđu uopšte poboljša uslove rada. Pozitivne stvari u pravosuđu prethodnih godina desile su se isključivo iz dva razloga. Prvi je izbor g-dina Novovića za Glavnog specijalnog tužioca, a drugi je dokazni materijal koji je Crnoj Gori stigao od strane Europola. To je u krajnjem dovelo i do procesiuranja g-đe Medenice, pa je logično i prirodno da ona i njeni saradnici čine sve da ospore i opstruiraju aktivnosti GST-a i materijal Europola. Ipak, zabrinjavajuće je da GST i pravosuđe nemaju adekvatnu i dovoljnu podršku od onih koji, bar deklarativno, ne pripadaju sistemu čiji značajan dio je bila g-đa Medenica. Izgleda da vladavina prava ne ide u prilog ni mnogima od njih.

MONITOR: Dok se u vladi dešava sukob oko bezbjednosnog sektora, na lokalnom nivou dešavaju se turblencije. Kako vidite slučajeve Andrijevica i Šavnik iz pravnog ugla?

RADULOVIĆ: Uvođenje tzv. prinudne uprave u Andrijevici od strane Vlade bilo je opravdano. Međutim, odluka Vlade da uvede prinudnu upravu u opštini Šavnik je sporna, isto kao što je sporna i odluka Skupštine opštine Šavnik da skrati mandat koji je prestao još 2022. godine. Nakon toga, sporna je bila i odluka Vlade da “povuče” odluku i kasnije opet da je objavi. Skupštini opštine kojoj je mandat istekao ne može se skratiti mandat, niti se može raspuštiti Skupština opštine kojoj je mandat istekao. Odluke o raspuštanju ili skraćenju mandata mogu se donijeti samo dok mandat traje. Primjeri Andrijevice i Šavnika potvrđuju da Crna Gora nema funkcionalne institucije koje treba da obezbijede poštovanje zakona, odnosno u tim slučajevima održavanje sjednice Skupštine opštine i održavanje lokalnih izbora.

Mislim da je dobra odluka predsjednika Milatovića da ne raspiše izbore u opštini Šavnik jer izborni proces po ranijoj odluci o raspisivanju izbora je tamo u toku, odnosno nije okončan. Pravni izlaz iz takve situacije je u tome da institucije obezbijede da se okončaju već raspisani lokalni izbori jer je to obaveza države i njenih institucija. Nažalost, na djelu imamo ogoljenu borbu za vlast koja, u nedostatku funkcionalnih institucija, ima prednost u odnosu na pravni izlaz i poštovanje zakona.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo