Sve sa mjerom! Pan metron – ariston! – ,,Sve što je sa mjerom – najbolje je!” , kaže Aristotel. A eto i Aristotel se prevario! Najbolje i najgore na ovom svijetu, nema mjere! Život nema mjere! Ne možeš napola živjeti! Ni smrt nema mjere! Ne možeš sa mjerom umrijeti – ko umre, umro je bezmjerno! I kad bi se moglo, ne samo što ne bi bilo najbolje, nego ne bi nikako valjalo biti ni poluživ, ni polumrtav! Ljubav sa mjerom – nije više ljubav! I o čemu to priča onaj koji nagovara na umjerenu mržnju!? Sreća nikada nema mjere! Ni nesreća! Umjeriti sreću, znači okrnjiti je; i nesreća sa najboljom mjerom, gora je od nikakve nesreće. A tek strast! Samo pokušajte zamisliti strast sa mjerom…?
…U momentima potpune otvorenosti (koja je isto tako, rekao bih moralno uvijek, a praktično barem ponekad bolja od ,,otvorenosti s mjerom”), jedan sasvim nepoznat čovjek, dok smo sjedili na palubi brodića koji je plovio kroz Kornate na liniji od Zadra do Šibenika, ispričao mi je svoju priču o strasti. Do danas je nisam zaboravio.
– Upravo na ovom otoku s naše desne strane doživio sam najveću strast svog života! – otvorio je treću flašu ,,plavca” i odmjereno napunio najprije moju, pa onda svoju času. Rukom pokaza u pravcu najbližeg otoka. Gradić sa crkvom, obasjan popodnevnim suncem, otpozdravio mu je odbljeskom prozora jedne konobe na rivi.
– Stigao sam u taj gradić u prvi sumrak. Prije 23 godine, 11 mjeseci sedam dana…(Pogleda na sat!) …19 sati, 17 minuta, 25, 26, 27 sekundi!
Nasmija se.
– Zbilja pamtim svaki trenutak, osjećam sve mirise, još mi srce lupa kao ludo, ne od sjećanja na njezine dodire, nego upravo od svakog njezinog dodira! I savršeno jasno čujem onaj oštri zov, koji je kao fijuk ljute sablje, presjekao nit… Nit čega!? Ako me pitate, ne znam; ako me ne pitate, znam! – u svakom slučaju, neku nebesku nit koju više nikada nisam pronašao. Od trenutka kada je ta nit presječena, mjerim proticanje ove alegorije nazvane život! Zato i znam koliko je prošlo od tada. Ali, da se vratim na priču. Pošao sam pravo u jedinu mjesnu konobu; da popijem času domaćeg plavca i da se raspitam za smještaj. Lokalni ribari pili su bevandu, igrali briškule i treseta, žagorili i dovikivali se preko stolova. Jedan slobodan stol u samom kutu, stavljen tu jer ga nisu imali gdje – i jedna stolica gurnuta ispod stola, spasili su me. Ugledala me je i krenula sa šanka. Šta pričam krenula!? Isplovila je kao najljepša mletačka galija, a dok je prilazila, zastave su vijorile,zeleni valovi klizili niz bokove, jedra galiji zefir podizao..
Odjednom, sve obnevidje! To se u konobi debelih zidova od tesanog kamena, sa malim prozorima spuštenih žaluzina, pogasiše svjetla. Urezana u potpuni mrak, u otvoru vrata na fonu noćnog neba, kao priviđenje na mojoj mrežnjači, ocrta se njena sjena. Opčinjen snagom zbivanja, kliznuh u noć, tiši od sjene. Puls mog srca zaglušio je sve misli i svaki zvuk. U skladištu, iza konobe, zatekoh je! Uronili smo smjesta jedno u drugo kao dvije veličanstvene uljesure u zvjezdanu noć! Bez i jedne riječi, dok su nam srca udarala, govorili smo svu nježnost i svu strast ovoga svijeta zadihanim usnama, slatkim jecajima, grmljavinom koja nam je potresala bedra…
I odjednom, sve progleda! Bljesnuše sijalice sa ulice, osu se žuti snop kroz zadnji prozor konobe! Sa rive odjeknu zov: ,,Kaateee! Kaateee!”
Za to vrijeme, otok je polako klizio prema krmi našeg broda, sve manji. Konobu, crkvu, a onda i cijeli gradić zakloni uvala obrasla u tamno zelenilo guste makije.
– U mojim mislima, između ruba čase i njenih usana odigrava se veća drama od svega što mi se od tada desilo u životu. –
Podiže čašu, zagledan u ovalni rub obojen prozračnom tintom vina. Sunce se klonilo pučini; zlatno dugme koje će uskoro biti prišiveno na rub horizonta da prikopča more sa nebom!
– Volim vjerovati da još nije zašlo sunce svih dana! Ne znam hoću li još koji put osjetiti tu strast! Ako se desi, neka bude ista takva!
– Kako ćete znati hoće li biti takva ista!? – nabacih ležerno.
– Znaću ako bude bez mjere. Strast bez mjere, najbolja je!
Ferid MUHIĆ